Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Dr. sc. fra Stjepan DUVNJAK
Hodočašća u otačkom razdoblju
odočašće, pokloničko putovanje, oblik je
pobožnosti koji seže duboko u povijest religija.
Ono je jednostavno religiozna potreba koja
se u svojoj biti ne može do kraja kategorizirati.
Razlaže se u brojne motive i na kraju opet ostaje
ono što je grč. αρρηετον – neizrecivo. To je traženje
Svetoga koje treba shvatiti u onom smislu u
kojem ga je opisao Rudolf Otto u svom čuvenom
djelu „Das Heilige – Sveto“. 1 Prvotno značenje
Svetoga u semitskim jezicima te u grčkom i latinskom
ne uključuje etičku kategoriju kako je to
danas slučaj, ona mu tek kasnije pridolazi. Ono
izmiče ljudskom razumu, a pozitivno je prisutno
u čovjekovoj čuvstvenoj sferi i religioznom
doživljaju. Najprikladniji izraz za to Otto vidi u
pojmu numinoznoga. Ono se ne može definirati
jer je kategorija sui generis. Drugom se može pomoći
da ga shvati putem razlaganja i opisa njegovih
sličnosti i različitosti. 2
Hodočašće u Crkvi otačkog razdoblja sadrži
u sebi tu iskonsku čovjekovu jezgru, ali se manifestira
i eksplicira s kršćanskim predznakom
i kršćanskim sadržajem. U apostolskom i postapostolskom
razdoblju nemamo svjedočanstava
o kršćanskom hodočašćenju i za to postoje posve
razumljivi razlozi. Razaranje Jeruzalema godine
70., eshatološko očekivanje ponovnog Kristova
dolaska i Ivanovo isključenje lokalnog kulta (Iv
4,20-24) spriječili su nastavak hodočašćenja prema
židovskoj praksi. Na mjestu Jeruzalema car
je Hadrijan 135. podigao naselje Aelia Capitolina
s rimskim božanstvima u koje je bio zabranjen
pristup Židovima, a u koji su se vratili tek neki
judeokršćani koji su 66. izbjegli u Pellu. Refleks
tih zbivanja vjerojatno se nalazi u Lk 21, 20-21. 3
1 R. Otto, Sveto (prev. Vladimir Premec), Svjetlost
Sarajevo 1983. Na njemačkom je jeziku djelo doživjelo
preko 30 izdanja.
2 Isto, str. 24-27.
3 F. Heyer, Kirchengeschichte des heiligen Landes, Verlag
Kohlhammer, Stuttgart 1984., str. 17.
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. H
Poslije razaranja hrama središte kršćanske zajednice
postaje Cezareja u kojoj je rezidirao rimski
prokurator. Tu će kasnije Origen osnovati čuvenu
teološku školu. 4 Hodočašćenje u kršćanstvu
kao oblik pobožnosti i kao potreba javlja se početkom
3. stoljeća. Svakako ne mislimo da su kršćanski
hodočasnici svjesni povijesno religijske
pozadine te prakse. Oni jednostavno nastavljaju
praksu posjeta i štovanja svetih mjesta prema
modelima koje su ranije prakticirali u svojim
napuštenim religijama židovstva i helenističkorimskog
svijeta, ali sada s drugim sadržajem i
utemeljenjem. 5
1. Izvješća o hodočašćima
Vrlo su rano u očima kršćana stekla jedinstveno
dostojanstvo i važnost mjesta kojima je prošao
Isus kao objavitelj Boga i darivatelj spasenja
kao i mjesta očitovanja Boga u Starom zavjetu.
To je na prvom mjestu Sveta Zemlja, Palestina, i
u njoj naglašeno pojedina mjesta ključna u Isusovu
životu: rođenje, osuda i smrt, ukop, uskrsnuće
i uzašašće. Već od polovice 2. st. tamo putuju
Origen (180-254), veliki teolog iz Aleksandrije,
biskup Aleksandar iz Kapadocije, Melito iz Sarada
oko 160. g. u Maloj Aziji. No rijeke hodočasnika
kreću poslije Milanskog edikta 313., još bolje
poslije 326. kad je Svetu Zemlju posjetila carica
majka Helena i time učinila hodočašće društveno
respektabilnim. Sam car Konstantin, ne zna
se iz kojih razloga, pokazao je veliko zanimanje
za sveta mjesta i započeo izgradnju crkava koje
4 Isto, 18-19.
5 O sličnosti vanjske forme grčkorimske i kršćanske
hodočasničke prakse vidi: B. Koetting, Peregrinatio
religiosa (Wallfahrten in der Antike und das Pilgerwesen
der elten Kirche) u: Forschungen zur Folkskunde
33/34/35, Antiquariat Th. Stenderhoff, Muenser
i. W., 1980., str. 297-302; 314-317 (Dalje će djelo biti
citirano skraćeno kao Peregrinatio).
135