Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.<br />
Vezano za razdoblje uspostave<br />
mletačke uprave u Sinju valja<br />
spomenuti i početak urbanizacije<br />
današnjeg grada. U to vrijeme podno<br />
sinjskog Grada započela je izgradnja<br />
novog franjevačkog samostana i<br />
crkve Gospe Sinjske. Gradnja crkve<br />
počela je 1699. godine i trajala je do<br />
1712. godine.<br />
prodrli u grad, a za njima vojnici i krajišnici.<br />
Iako je nadmoć napadača bila očita cijelo vrijeme<br />
tijekom opsade, branitelji se nisu predavali<br />
jer su očekivali pomoć hercegovačkog paše. [...]<br />
U mraku, u krvavoj borbi, slomljen je teški otpor.<br />
Prvi je u tvrđavu ušao kapetan Ivan Alberti.<br />
Nakon dva sata borbe neprijatelj se povukao u<br />
glavnu kulu i u drugu ogradu. Trebao je još jedan<br />
sat očajne borbe dok nije pala glavna kula.<br />
Na njoj je zalepršala zastava sv. Marka. Time su<br />
Mlečani dobili važnu tvrđavu koja je gospodarila<br />
plodnom, ali gotovo potpuno napuštenom<br />
krajinom, prostorom koji je bio jaka predstraža<br />
tvrdom Klisu.“<br />
Prema nekim izvorima stradalo je oko 50 neprijateljskih<br />
vojnika, oteto dosta materijala, zarobljeno<br />
nekoliko žena i oslobođeno oko 30 zarobljenih<br />
kršćana. U spomenutom dokumentu<br />
iz Vatikana, pak, zapisano je da su Mlečani ubili<br />
oko 230 Turaka, ostavivši žive samo neke žene<br />
i djecu koje su zatekli u tvrđavi. Opći providur<br />
priznao je da su i na njihovoj strani mnogi časnici,<br />
vojnici i krajišnici poginuli, a preko 150 ih<br />
je bilo ranjeno. U izvještaju je pohvalio časnike i<br />
krajišnike, a među onima koji se izrijekom spominju<br />
bili su: sinjski harambaša Nikola Žanko,<br />
Stojan Janković, koluneo Marijanović, kaštelanski<br />
knez Frano Radoš, varoško-splitski kapetan<br />
Ivan Alberti, pjesnik Jeronim Kavanjin, harambaša<br />
Mate Nakić i fra Mate Juranović. Iz jednog<br />
spisa (1688.) doznaje se da je u borbama sudjelovao<br />
splitski kanonik Petar Vukoslavić – Luposignoli,<br />
kao i više drugih kanonika te vojni kapelan<br />
Nikola Bijanković, kasnije makarski biskup.<br />
Radostan zbog ove sjajne pobjede, nadbiskup<br />
Cosimi je u pismu sv. Saboru kardinala u Rimu<br />
istaknuo kako se oslobođenjem Sinja njegovoj biskupiji<br />
vratila „prekrasna cetinska županija, koju<br />
darovaše spljetskoj crkvi stari hrvatski kralj“. Pi-<br />
sao je: „Jučer u 21 sat, dok se Split, okupljen u<br />
oratoriju sv. Filipa klanjao Presvetom, zauzeta je<br />
sinjska tvrđava silom oružja, važnija po posljedicama<br />
nego to izgleda, jer na taj način ostaje pod<br />
vlašću Republike vrlo lijep i vrlo plodan kraj od<br />
60 milja dug i malo manje širok, a uz to se otvara<br />
put zaposjednuću cijele Hercegovine... Ja ću što<br />
prije poći u spomenuto mjesto da uredim stvari<br />
koje se tiču Crkve i pobožnosti kod onih novih<br />
zagoraca, ali će biti potreban stanovit broj svećenika.“<br />
Naravno, odmah poslije toga u Cetini se<br />
počeo razvijati kršćanski puk i duh.<br />
Nakon zauzimanja Sinja 1686. godine mnogi<br />
od stanovnika koji su prije pobjegli prema moru<br />
ili na dalmatinske otoke vratili su se na svoju djedovinu,<br />
dok je većina islamiziranih stanovnika<br />
pobjegla iz Krajine prema Bosni. Međutim, stanovnici<br />
nisu imali stalne duhovne službe, nego<br />
su ih, poput misonara, periodično posjećivali<br />
fratri iz Visovca i drugih samostana, ili svećenici<br />
iz Poljica i drugih mjesta splitske biskupije. Po<br />
oslobođenju od Turaka u Sinju je odmah načinjena<br />
nova crkva na čast sv. Mihovila Arhanđela.<br />
Turska džamija, ispod grada, pretvorena je u crkvu<br />
sv. Jeronima. O samoj crkvi svetog Jeronima<br />
nije se sačuvala nikakva uspomena, ali sigurno je<br />
da se nalazila na mjestu gdje je danas groblje sv.<br />
Frane, jer se iz mletačkih izvora zna da je tu bila<br />
nekadašnja turska džamija.<br />
Ipak, kako se očekivalo, Turci nisu mogli prežaliti<br />
gubitak Sinja te se već 1. travnja 1687. godine<br />
Mehmed-paša Atlagić (1686.-1688.), rodom<br />
Cetinjanin, s 13.000 do 15.000 pješaka i 4.500<br />
konjanika s topovima spustio preko Prologa da<br />
preotme grad. Međutim, Coronaro je u Sinju bio<br />
ostavio posadu od 150 vojnika pod zapovjenikom<br />
Antonijem Bolanijem, kojemu su u pomoć pohitali<br />
Firentinac Nicolo del’ Borro, Antonio Zeno i<br />
Stojan Janković sa svojim ljudima. Saznavši da<br />
je turska vojska opkolila Sinj, sam Coronaro je<br />
okupio čete krajišnika u Solinu te pohitao prema<br />
gradu. Došavši u Dicmo, dao je ispaliti šest topova<br />
u znak Sinju da stiže pomoć, na što su se Turci<br />
preplašili i pobjegli preko Cetine prema Livnu.<br />
No za njima su se u potjeru otisnuli serdar Stojan<br />
Janković i don Ivan Filipović Grčić, sa svojim<br />
krajišnicima. Oni su u boju u Smradovu sasijekli<br />
oko 200 turskih glava te u žestokom sukobu kod<br />
Hana pogubili do 2.000 Turaka.<br />
Nakon tog turskog pokušaja, Coronaro je naredio<br />
serdaru Jankoviću da digne na oružje sve<br />
101
Change language