Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.<br />
jedna vrsta samostalna „izlaska“ iz „nepodnošljive“<br />
očeve kuće, izraz slobodnoga prekoračivanja<br />
zaštitničkoga i sigurnog doma.<br />
Naravno, velik broj, najveći broj ljudi upućuje<br />
se na hodočašće s velikom nadom da će razriješiti<br />
svoju životnu muku. Dotičući vlastitu nemoć<br />
da promijene stanje u svom životnom okruženju,<br />
puno se hodočasnika nada zahvatu „odozgor“.<br />
Nadaju se da će se dogoditi vlastito ili obraćenje<br />
bližnjih ondje gdje su se ljudske snage iscrpile ili<br />
su zakazale. Hodočasnici nose svoje probleme,<br />
svoje zavjete i prošnje, i vjeruju da se na određenom<br />
mjestu može iskusiti utješujuća objava<br />
Svetoga (epifanija), objava Boga (teofanija) koji<br />
će uslišati njihove potrebe, koji će unijeti smisao<br />
u nepodnošljivost svakodnevlja, koji će ozdraviti<br />
tjelesne i duhovne patnje i rane. Osobito je to<br />
prisutno kod teških, neizlječivih svojih ili bolesti<br />
bližnjih, ali i uslijed teških ovisnosti, prevara i<br />
nevjera, u relacijama na rubu raskida.<br />
Hodočašće stoji u uskoj vezi s hodočasnikovom<br />
svakodnevicom i odatle s teologijom i pastoralom<br />
svagdašnjice, s neotklonjivim pitanjem<br />
hodočasnikova odnosa s bližnjima. Čovjek je relacijsko<br />
biće i svoje odnose, osobito odnose s najbližima,<br />
nosi kamo god ide, njih preispituje, njima<br />
se vraća. Hodočašće u tom smislu jest novo<br />
traženje obitavanja svijeta, priznanje prolaznosti<br />
i krhkosti kao mjere stvari, „zbrajanje raspršenih<br />
i nepovezanih dijelova vjerskoga iskustva, a ne<br />
znanje o vjeri“ 3 . Neki ljudi traže anonimnost hodočasničke<br />
zajednice, samostalno propitkivanje<br />
o Bogu ili izdvojeno približavanje Kristu. No, iza<br />
svega toga hodočasnik se redovito vraća odakle<br />
je otišao. Kršćanstvo je u pogledu hodočašća vjera<br />
koja se, za razliku od židovstva, ne veže za<br />
zemlju, kao što se, za razliku od islama, ne veže<br />
za sveta mjesta, svetišta. Ono specifično kršćansko<br />
je osoba Isusa Krista i nasljedovanje te osobe<br />
u svakodnevnici svijeta.<br />
3 “Dok se iskustva mogu iskreno živjeti kada i nisu potpuna,<br />
znanje se uvijek prihvaća ili odbija. A upravo je<br />
hodočašće idealna prilika da se kroz nesigurnu i privremenu<br />
pripadnost zajedništvu dopre do iskustva kršćanske<br />
vjere, bez da je se stalno odabere kao neupitno<br />
naslijeđe i ovozemaljsku sigurnost, što Abrahamova<br />
vjera zacijelo nikada nije bila i teško da to ikada može<br />
postati. Uostalom, današnji čovjek ima neodoljivu potrebu<br />
da se stalno obraća na kršćanstvo, a ne da ga zaposjedne<br />
kao zlato u riznici i zemljište u ravnici“ (Željko<br />
MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, 307).<br />
Čovjek svih vremena u kušnji je da vjeru<br />
obezvremeni kroz obrede, da je zatvori u svete<br />
prostore, da je privatizira izvan kruga najbližih s<br />
kojima se obvezao živjeti, da je dekontekstualizira<br />
odlaskom na prošteništa i hodočasnička mjesta,<br />
da je u konačnici remitologizira rezervirajući<br />
Bogu samo ona mjesta, one ljude i relacije za koje<br />
misli da su jedino Boga dostojne. Bog, pak, želi<br />
biti u ljudskoj svakodnevnici, ne samo u privilegiranim<br />
(hodočasničkim) mjestima. „Očekuje“<br />
da ga se ugosti i ondje odakle ga ljudi iseljavaju<br />
ili isključuju. Pred pastoralnim je radnicima zadatak<br />
da usklade hodočašće i svakodnevicu, da<br />
stupe u kontakt i s onima koji, primjerice, svake<br />
nedjelje nekamo migriraju, koji spajaju turizam<br />
i hodočašće. Crkveni pastoral, na primjeru<br />
Isusova djelovanja, ima zadaću da vjeru vrati u<br />
konkretni prostor, u vlastito vrijeme i konkretne<br />
odnose.<br />
Relativiziranje centara moći i<br />
autoriteta<br />
Gotovo sva veća hodočasnička mjesta, prošteništa<br />
i svetišta, iznikla su na periferijama, odvojena<br />
ili udaljena od političkih, socijalnih, kulturnih,<br />
ali i religijskih (institucijskih) središta. Time<br />
se relativiziraju uobičajene ljudske aglomeracije<br />
i sistemi moći, jer se sveto objavljuje ili, preciznije,<br />
traži u koliko-toliko nedotaknutim mjestima,<br />
mjestima u kojima su svi „jednaki“ i svi imaju<br />
jednaku šansu. Odnos periferije i centra možemo<br />
sebi približiti i samim događajem, životom i<br />
djelovanjem Isusa iz Nazareta. Isus stiže s periferije,<br />
ne iz Jeruzalema. Kršćanstvo niče kao „put“,<br />
s ruba židovstva, čak kao njegova „sekta“. Slično<br />
je i s Franjom Asiškim i franjevačkim pokretom.<br />
Hodočasnička mjesta nose nešto od one napetosti<br />
koja je bila između Galileje i Judeje, Nazareta<br />
(Betlehema) i Jeruzalema, Porcijunkule i Laterana,<br />
Asiza i Rima.<br />
Kroz hodočašća i u hodočasničkim mjestima<br />
reflektira se nešto i od odnosa između Isusove<br />
putujuće (učeničke) zajednice i stabilne sinagoge<br />
(saducejske, farizejske, a i esenske, samostanske<br />
zajednice), Govora na gori i svećeničkog govora<br />
u Hramu. Uz to, hodočašća i hodočasnička<br />
mjesta obilježena su i odnosom između živoga<br />
susreta i učiteljske katedre, između pobožnosti<br />
145
Change language