Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
146<br />
(molitve i duhovnosti) i službenoga naučavanja<br />
(učiteljstva i teologije), slično kako se Isusov<br />
nauk odnosio prema pismoznancima i učiteljima<br />
Zakona ali i prema „Ateni“ i grčkoj mudrosti, ili<br />
slično kako je bilo u burnom, prvom stoljeću a<br />
i nekada i danas u franjevaštvu – sučeljavanje<br />
između Asiza i Pariza, Porcijunkule i Pariškog<br />
sveučilišta (pobožnosti i knjige, molitve i znanja,<br />
studija teologije).<br />
Ne može se ne primijetiti da hodočasnička<br />
mjesta ne izniču iz poznatih i priznatih područja<br />
organizirane religije i etabliranih akademskih<br />
škola te su nerijetko izvan kontrole religijskih<br />
(crkvenih), a i akademskih, autoriteta, pogotovo<br />
dvorskih teologa. U tom smislu V. Elizondo<br />
govori kako hodočašća i hodočasnička mjesta<br />
relativiziraju crkvene i akademske autoritete i<br />
smatra kako su ta mjesta dio „Božjega humora“,<br />
znak nemogućnosti ograničavanja Božje prisutnosti<br />
među ljudima, korekcija da se Boga zaposjedne:<br />
„Božjem humoru, koji sve legitimne autoritete<br />
– bili oni crkveni ili akademski – čuva od<br />
toga da se ne uzmu tako ozbiljno da bi se zamijenili<br />
s Bogom. Ona nisu usmjerena protiv službene<br />
religije niti njihovih mjerodavnih autoriteta,<br />
nego ih oni čak oživljuju, ali ona su jednostavno<br />
Božji način da autoritete drži poniznima, da ih<br />
on, posredstvom siromašnih i poniženih, poučava<br />
kako njegova nježnost ne poznaje ograničenja<br />
te da Bog sve ljudske kriterije i vrijednosne<br />
izbore za svoje glasnike podcjenjuje. Ona tako<br />
svjedoče ograničenost svake oficijelne religije ili<br />
teologije koja traži da ogradi ili zatvori otajstvenu<br />
neograničenost Božje ljubavi tako što je među<br />
nama očituje kroz siromašne, potrebite, ponižene<br />
i društveno beznačajne.“ 4<br />
Za teologiju i pastoral iz gornjega proizlazi<br />
nekoliko važnih pitanja. Kako danas stoji s duhovnom,<br />
crkvenom i političkom periferijom u<br />
odnosu prema centru? Ako se uzme da se na hodočašćima<br />
skupi iznimno velik broj ljudi, imaju<br />
li ta mjesta utjecaj i koliki je on na cjelokupno<br />
duhovno stanje vjernika, i ne samo na duhovnost<br />
nego i na kulturno i društveno-političko<br />
događanje ili su hodočašća i hodočasnička mjesta<br />
potvrda vladajućih politika? I unutar toga,<br />
koji je odnos pojedinog hodočasničkog mjesta<br />
4 Virgil ELIZONDO, „Wahlfahrt – bleibendes Ritual der<br />
Menschheit“, 298.<br />
prema župskoj zajednici, mjesnoj i općoj Crkvi?<br />
Jesu li ona samo plitka i oportunistička potvrda<br />
ispod koje se krije lagana duhovnost, sumnjiva<br />
crkvenost, razbijanje župskih zajednica i stvaranje<br />
paralelnih ili fluktuirajućih religijskih zajedništava?<br />
Pastoral u svetištima i hodočasničkim mjestima<br />
ne može ne uzeti u obzir Isusovo djelovanje<br />
s periferije i margine, one margine u kojoj bukti<br />
život čovjeka pojedinca. Ne može se ne osvrnuti<br />
i na Isusov najpoznatiji govor, onaj na gori, ono<br />
hodočašće izvan etabliranih sakralnih središta<br />
koje je postalo svjetskim epicentrom nove, radosne<br />
vijesti. Zato je nezaobilazno pitanje koliko<br />
su naša prošteništa i hodočasnička mjesta doista<br />
dio „Božjeg humora“, mjesta proročkih riječi i<br />
znakova, koliko su zadržala evanđeosku energiju<br />
rubnoga. U Crkvi se budno pazi da sve polazi<br />
od središta, da se stišaju glasovi s periferije. Zato<br />
gotovo nijedno veliko svetište ne prolazi bez biskupa<br />
(crkvenih poglavara), odnosno bez onih<br />
teologa („dvorskih teologa“) koji će potvrđivati<br />
centre (i religijske) moći, a time često i „zaposjednuće<br />
Boga“. 5 Uz to, duhovnost mnogih hodočasničkih<br />
mjesta karakterizira više psihoterapijsko<br />
pripitomljavanje ljudskih pitanja, traženja<br />
i nemira, nego što ozbiljuje stvaralački i proročki<br />
zahtjev za promjenom grešnih struktura i ostvarenje<br />
socijalne pravde među ljudima.<br />
U crkvenom pastoralu na dnevni red rijetko<br />
dolazi pitanje teologije pa tako ni ono u kakvom<br />
su odnosu duhovnost (pobožnost) pojedinoga<br />
hodočasničkoga mjesta i teologije. Zacijelo, nikada<br />
u kršćanstvu taj odnos nije bio posve harmoničan<br />
i nekonfliktan. No, ne čini li se da potrebne<br />
promjene i izazovi u Crkvi i društvu ne dolaze<br />
danas iz vjere, od vjernika, pa ni iz hodočasničkih<br />
mjesta kao niti od teološke refleksije, nego s<br />
nekih drugih „periferija“, čak više humanističkih<br />
i svjetovnih, nekada i „neprijateljskih“ prema<br />
kršćanstvu i Crkvi, koje, iako s neugodnom<br />
5 Mardešić smatra da jedan (četvrti) razlog za pojavu<br />
pučke religije leži u sukobu unutar same Crkve, „gdje<br />
službena i pučka religija postaju nositeljicama oprečnih<br />
teoloških usmjerenja i učenja. Ispod tih razlika krije se<br />
zapravo vječni sraz između tradicije i moderniteta, nazatka<br />
i napretka, prošlosti i budućnosti“ (Željko MAR-<br />
DEŠIĆ, Rascjep u svetom, 755). Isti autor zaključuje<br />
da su ipak naša hodočašća i hodočasnička mjesta posve<br />
„pravovjerna“ i „crkvena“.<br />
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.
Change language