Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.
Hodočašće se odvijalo u skupinama, a do pojedinih
odredišta kao i u samom hodočasničkom
mjestu hodočasnike je pratio ili s mjestom upoznavao
lokalni biskup ili neki od svećenika i monaha.
19 Hodočasnici su mjestima Svete Zemlje
pješačili ili jahali na magarcima. 20 Oko svih znamenitijih
biblijskih mjesta postojale su redovničke
nastambe. Pustinjsko monaštvo koje je započelo
sa sv. Antom Pustinjakom veoma se brzo širilo
tako da je monah Poemon ustvrdio da više i
nema pustinje. 21 Mnogi su monasi širokogrudno
primali hodočasnike i darivali ih voćem, uljem i
svetom vodom i pružali prenoćište. 22 Krajem 4.
stoljeća monaštvo je u Palestini internacionalizirano.
Pored hospicija istočnjačkih monaha u Svetoj
Zemlji su podignuti i hospiciji uz samostane
latinskih redovnika. Rimska je aristokratkinja
Melanija zajedno s Rufinom iz Akvileje podigla
latinski muški i ženski samostan na Maslinskoj
gori, a Jeronim i Paula isto tako u Betlehemu s
hodočasničkim hospicijima. 23 Imajući u vidu neurednost
prenoćišta na prometnicama 24 kršćanski
su hodočasnici svraćali radije redovnicima i
drugim kršćanskim zajednicama. Jeruzalem je za
mnoge hodočasnike bio središnje mjesto gdje su
se hodočasnici vraćali i odakle su polazili. 25 Sve
poteškoće putovanja omogućuju nam razumjeti
kršćansko inzistiranje na gostoljubivosti kako u
spisima Novog zavjeta tako i u kasnijim kršćanskim
spisima. Posebno su isticani starozavjetni
primjeri gostoljubivosti: Abraham, Rebeka, Job,
Lot. 26
19 Usp. Donner, n.d., str 78. Eterija svoje pratitelje naziva
sveti voditelji , onako kako su se prvi kršćani
oslovljavali. Usp. str. 82., 104., 107. Usp. također
Heyer, n.d., str. 37.
20 Isto, usp. str. 85., 107., 150.
21 Monah Dorotej, Povijest monaštva, Verbum, Split,
2006, str. 43.
22 Donner, n.d., str. 86., 92. Vidi također K. Baus - E.
Ewig, Die Reichskirche nach Konstantin dem Grossen,
Handbuch der Kirchengeschichte, Bd. II/1, (
Hg. H. Jedin) , Herder, Freiburg-Basel-Wien, str.
379. Usp. također F. Heyer, n.d., str. 41.
23 Isto, str. 373-374.
24 A.G. Hamman, n.d., str. 29-31.
25 Donner, n.d., str. 103., 111., 120.
26 Isto, str. str. 31-34.
3. Hodočasnička odredišta
Na temelju izvještaja hodočasnika i brojnih
drugih rasprava o hodočašćenju tipološki se
može istaknuti nekoliko hodočasničkih odredišta:
a) mjesta i događaji iz povijesti spasenja –
starozavjetna i novozavjetna geografija, b) grobovi
mučenika i svetaca te njihove relikvije, c)
znameniti redovnici, d) čudotvorne slike. Te hodočasničke
destinacije nisu se morale realizirati
u sukcesivnu slijedu, već je njih nekoliko ili sve
uključivao jedan hodočasnički pohod.
a) Razračunavanje za židovstvom i odvajanjem
od njega kršćanstvo je u početku isključivalo
i njihovu hodočasničku praksu koju je kralj
Jošija 622. centralizirao u Jeruzalem dokinuvši
lokalna svetišta (usp 2 Kr 28, 8.15.19.). 27 Iako je
i dalje biskupija Jeruzalema bila u sastavu metropolije
Cesareje, taj se odnos počinje mijenjati
kad je 326. carica majka Helena uz pomoć biskupa
Makarija pod ruševinama Golgote pronašla
Kristov križ, kasnije najdragocjeniju relikviju.
Istovremeno počinju nicati crkve kojima se obilježavaju
mjesta povijesti spasenja. 28 Kako su židovi
čuvali uspomenu na starozavjetne velikane
povijesti spasenja i posjećivali mjesta njihovih
počivališta, kršćani su izbjegli sumnju priznanja
židovstva time što su na njihovim mjestima podizali
crkve i istaknute likove proglasili svecima,
iako nisu svjedočili za Krista, ali je njihov život
služio Kristovu dolasku. 29 Tako je u nekoliko desetljeća
Zemlja Biblije bila prekrivena mrežom
27 Isto, str. 18-19.
28 F. Heyer. n.d., str. 26-27. O crkvama u Jeruzalemu
do 6. stoljeća svjedoči mozaik-karta u Madebi
(Jordan). Usp. Heyer, n.d. 27, također. P. Maraval,
Antiochien und Orient, u: Die Geschichte des Christentums
(Religion-Politik-Kultur), Bd 2 (dalje
samo:GdCh) Herder, Freiburg-Basel-Wien, 2005.,
str. 142. Teritorijalna organizacija Crkve u Palestini
slijedila je civilnu upravu. Prva civilna podjela
Palestine zbila se 358.kad nastaje Palestina I sa sjedištem
u Jeruzalemu i Palestina II sa sjedištem u
Skitopolisu. Sljedeća podjela je bila 400. godine i
nastala je Palestina III sa sjedištem u Eluzi ( kasnije
Petra). Cezareja je i dalje ostala metropolija, ali
je ugled Jeruzalema sve više rastao. Krajem 4. st.
on je proglašen cathedra apostolica. Metropolijom je
proglašen tek na Kalcedonskom saboru 451. Usp.
P. Maraval, GdCh 2, str. 1042-1043.
29 K. Baus – E. Ewig, n. d., str. 338.
137