Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.<br />
Olova s franjevačkim samostanom i crkvom<br />
Uznesenja Blažene Djevice Marije za koju se<br />
pretpostavlja da je najstarije marijansko svetište<br />
u Bosni. Samostan prvi put spominje fra Bartolomej<br />
Pizanski u vremenu 1385/1390. u popisu<br />
tadašnjih <strong>provincija</strong> i vikarija s kustodijama, ali<br />
postoji i mišljenje da je prvi spomen samostana<br />
1376. uručio upravi Reda na generalnom kapitulu<br />
bosanski vikar fra Bartul Alvernski (Knezović<br />
2008: 218). Sredinom 15. stoljeća crkva u<br />
Olovu postaje značajnija na što upućuje i: „prvi<br />
podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva<br />
narodno svetište, jest zabilješka u dubrovačkom<br />
ljetopisu za 10. travnja 1454. i glasi ‘izmiri se<br />
Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom,<br />
sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim<br />
kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše<br />
oba zeta, a obje kćeri njegove, Katarina i Marija,<br />
poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo’“ (Matić<br />
1991: 13-14).<br />
Olovo nije izgubilo važnost padom bosanskoga<br />
kraljevstva pod Osmanlije 1463. jer se nastavila<br />
rudarska aktivnost koja je bila u rukama<br />
katoličkih žitelja. Možda su baš zbog važnosti<br />
rudarstva olovska crkva i samostan bili pošteđeni<br />
uništenja za razliku od mnogih katoličkih<br />
crkava i samostana. Ne samo da nisu uništeni<br />
nego su olovska crkva i samostan u prvih stotinjak<br />
godina otomanske vlasti postali sve poznatiji<br />
u 16. i osobito u 17. stoljeću kada je olovsko<br />
svetište „bilo na glasu daleko izvan Bosne, što se<br />
vidi po tome da su hodočasnici dolazili iz udaljenih<br />
krajeva i izvan bosanskoga područja. Zahvaljujući<br />
toj činjenici olovski je samostan jedan<br />
od najuglednijih i najvažnijih u Bosni Srebrnoj.<br />
Vijesti o Olovu iz tog vremena su relativno česte<br />
i s mnogo podataka, a ponajviše se odnose<br />
upravo na samostan i svetište“ (Karamatić 2008:<br />
107).<br />
Prvo izvješće Franje Gonzage (1578) spominje<br />
hodočasnike iz Bugarske, Srbije, Raške, Albanije<br />
i muslimane koji dolaze pred Gospinu<br />
sliku. Izvješće o predaji dolaska Gospine slike<br />
u Olovo iz porušenoga samostana u Zvorniku i<br />
donosi Atanazije Georigiceo (Grgičević) (1626).<br />
Franjo Varadinac (1679) preuzima tekst izvješća<br />
1587. godine. I nekoliko godina kasnije u izvješću<br />
biskupa Franje Baličevića (1600) govori se o<br />
čudotvornoj Gospinoj slici pred kojom se događaju<br />
mnoga čudesa zbog koje u olovsko svetište<br />
dolaze i muslimani, a neki od njih zbog čudesnih<br />
događaja koji se događaju u svetištu tajno prihvaćaju<br />
vjeru (Zirdum 2008: 137-138). Izvješće<br />
iz 1640. napisao je fra Pavao iz Rovinja donosi i<br />
podatak o tome da su muslimanske žene molile<br />
gvardijana da ostavi crkvu otvorenu duboko u<br />
noć te da su na koljenima puzale od vrata sve<br />
do Gospine slike dajući pri tome sv. Bogorodici<br />
najljepše pridjeve, što se mogu zamisliti (Zlatović<br />
1890: 28). Ukratko, svi pisani izvori iz 16. i 17.<br />
stoljeća izrijekom spominju olovsko svetište kao<br />
ekumensko i multireligijsko u koje su uz katolike<br />
hodočastili i muslimani i pravoslavni.<br />
Dok, s jedne strane, izvješća potvrđuju kontinuitet<br />
dolazaka muslimana i pravoslavnih u svetište,<br />
s druge strane, slavljenje Gospinih svetkovina<br />
često su pratili i sukobi. Među opisima sukoba<br />
spominje se sudjelovanje don Šimuna Matkovića<br />
koji je došao u Olovo, odakle je potjecala<br />
njegova obitelj. Izvješće je napisao Bartol Kašić<br />
1613. na talijanskom jeziku i poslao ga u Rim i u<br />
njemu se spominje opis dviju procesija u Olovu<br />
1609. i 1610. u kojima je sudjelovao don Šimun<br />
koji je „bio čuo od svog oca, da su ondašnji Turci<br />
htjeli srušiti crkvu preblažene Djevice i rastrgati<br />
njezinu svetu sliku, pred kojom se događaju<br />
čudesne stvari, osobito na onim, koji su opsjednuti,<br />
mnoge od njih oslobađajući, bili to katolici,<br />
ili istočnjaci ili muslimani, dok svi glasno vape:<br />
‘Presveta Djevice, izbavi nas! Blago onima, koji<br />
u Te vjeruju! Kršćanska-katolička vjera je prava’.<br />
Radi toga razdraženi neki Turci međusobno su<br />
govorili: ‘Doklegod ova slika Marijina bude stajala<br />
na ovom mjestu množiće se katolici; to će biti<br />
na štetu našoj vjeri. Hajde dakle da razbijemo<br />
ploču njezine slike!’ – Odmah navale na kršćane,<br />
koji su se nalazili u procesiji; natjeraju ih u bijeg,<br />
pa se razbjegne tamo-amo više od 10.000 (deset<br />
hiljada) osoba“ (Zloušić 1933: 274-275).<br />
Među sukobima koje su pratili svetkovinu<br />
i procesije s Gospinom slikom Grgičević (1626)<br />
spominje sukob franjevaca i pijanih Cigana (Zloušić<br />
1932: 10). U istom izvješću se spominju i problemi<br />
nastali uvođenjem novoga kalendara zbog<br />
čega su pravoslavni poticali osmanlijske vlasti<br />
protiv franjevaca optužujući ih da žele uvesti<br />
neku novu vjeru (Smičiklas 1891: 86). Uz probleme<br />
s lokalnim osmanlijskim vlastima franjevci<br />
su imali i veliki broj sudskih rasprava s pećkim<br />
patrijarhom i vodstvom Srpske pravoslavne cr-<br />
153
Change language