Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.<br />
Istoga je dana započela opsada. Ovisno o<br />
izvorima, u sinjskoj tvrđavi bilo je od 700 do<br />
1.500 branitelja, dok je s druge strane turskih<br />
vojnika bilo oko 60.000, a među njima i 5.000<br />
Tatara. Enes Pelidija u knjizi „Bosanski vilajet“<br />
zaključuje da su te snage predstavljale gotovo<br />
četvrtinu sveukupnih vojnih snaga tadašnjeg<br />
Osmanlijskog carstva. U noći sa 7. na 8. kolovoza<br />
Turci su, doduše čitavo vrijeme ometani<br />
braniteljskom pucnjavom s tvrđave, kopali rovove<br />
želeći tako tvrđavu čitavu opkoliti. Unatoč<br />
hrabrosti sinjskih junaka, međutim, u narednih<br />
je nekoliko dana tvrđava bila gotovo razrušena.<br />
Ali Sinjani su i dalje velikodušnom hrabrošću<br />
odbijali svaki neprijateljski napad. Mnoštvo je<br />
osmanskog ljudstva ostajalo beživotno ležati na<br />
tlu pored onih koji su se i dalje borili, ali uzalud.<br />
Branitelji su čvrsto vjerovali da je<br />
spasonosna pobjeda djelo Božje ruke,<br />
dar njihove nebeske zaštitnice Gospe:<br />
kod cijelog naroda stvorio se ponos,<br />
prisutan i u današnjoj svijesti.<br />
Poraz Mustafa-paše Čelića bio je neizbježan, tim<br />
više kad su oni preživjeli pobjegli glavom bez<br />
obzira preko Cetine, ne obazirući se na prijetnje<br />
svojih zapovjednika. Sreća, a još više, kako<br />
su sami Sinjani vjerovali, Božja pomoć bila je na<br />
strani branitelja. U turskom su taboru izbile prepirke<br />
i optužbe, neslaganja koja su u konačnici,<br />
zajedno s nestašicom hrane i vode, neočekivano<br />
visokim brojem poginulih te dizenterijom koja je<br />
kosila njihove redove, rezultirala općim padom<br />
morala i vojnika i zapovjednika. U noći s 14. na<br />
15. kolovoza neprijatelji su se uputili natrag u<br />
Bosnu. Podno sinjske tvrđave i na Sinjskom polju<br />
ostavili su odbjegli Osmanlije svoj tabor s ratnom<br />
opremom, ali i beživotna tijela svojih sunarodnjaka.<br />
Onodobni izvori pišu da je poginulo<br />
više od 10.000 Turaka, dok je domaćih vojnika<br />
poginulo 35, a ranjeno 46.<br />
A Sinjani? Oni su čvrsto vjerovali da je spasonosna<br />
pobjeda djelo Božje ruke, dar njihove nebeske<br />
zaštitnice Gospe. Kod cijelog naroda stvorio<br />
se ponos, prisutan i u današnjoj svijesti. Fra<br />
J. Soldo je u tom smislu zapisao: „Turski vojnici<br />
nisu mogli dokučiti kako se može održati relativno<br />
mala posada pred njihovim snažnim udar-<br />
cima. Stoga se nametao odgovor da braniteljima<br />
pomaže neka otajstvena, nebeska sila. A ona je i<br />
pomagala. Branitelji su u prelijepoj skromnoj slici<br />
našli moćni zagovor koji im je preko franjevaca<br />
ulijevao vjeru u slobodu svog naroda, i da su<br />
oni spasitelji cijele Dalmacije. Stoga su i izdržali.“<br />
Svi u sinjskoj tvrđavi bili su uvjereni da im je<br />
Bog Gospinim posredovanjem udijelio milost da<br />
obrane domovinu, pa su tako časnici skupili 80<br />
cekina za zlatnu krunu u znak zahvalnosti, kojom<br />
je 22. rujna 1716. godine splitski nadbiskup<br />
Stjepan Cupilli (1659.-1719.) okrunio sliku Zaštitnice.<br />
Kruna, zajedno s ukrasima i nakitom te<br />
natpisom na latinskome i upisanoj godini 1716.,<br />
predstavlja vječni spomen na znamenitu pobjedu<br />
godine 1715. godine. S druge strane, obnova<br />
porušene gradske crkve i samostana počela je<br />
1718. godine, a Gospina slika prenesena je u nju<br />
nakon što je fra Pavao Vučković dobio dopuštenje<br />
od mletačkog dužda, 1721. godine.<br />
Tom epizodom završilo je dugo razdoblje borbi<br />
Cetinjana s Osmanskim „nevjernicima“. Mletačka<br />
Republika, nošena snagom domaćih boraca<br />
i njihovih duhovnih vođa, franjevaca, napokon<br />
je uspjela otjerati Osmanlije s kršćanskog tla.<br />
Granica dogovorena Požarevačkim mirom 1718.<br />
godine išla je Dinarom, Republici je pripojena i<br />
Imotska krajina, a novi je posjed nazvan Najnovijom<br />
stečevinom ili Acquisto Nuovissimo (granica<br />
je nazvana linea Mocenigo). Tiim mirom cijela se<br />
Cetinska krajina s Podinarjem našla kao cjelina i<br />
konačno je raskrstila s Turcima. Od tada pa sve<br />
do 1797. godine, odnosno, do propasti Mletačke<br />
Republike, ostaje pod mletačkom upravom. U<br />
tom razdoblju, zahvaljujući pojačanom prometu<br />
i trgovini s Bosnom, grad se počeo polako gospodarski<br />
razvijati. Iz stare i za život neprikladne<br />
tvrđave naselje se premjestilo na ravnicu ispod<br />
Kamička do Žankove glavice gdje je obnovljena<br />
crkva, samostan i sagrađene su prve stambene<br />
trgovačke kuće, tako da je grad počeo dobivati<br />
novi izgled. Osim razvoja u urbanističkom i gospodarskom<br />
smislu, grad je odlaskom Osmanlija<br />
i islamiziranog stanovništva napokon oživio kao<br />
kršćansko središte u kojem su franjevci svojim<br />
redovničkim životom, molitvenim duhom i propovijedanjem<br />
širili slavu sinjske Zaštitnice te<br />
jačali u narodu pouzdanje u Majku od Milosti,<br />
koju su na samom kraju XVIII. stoljeća nazvali<br />
Gospom Sinjskom.<br />
103
Change language