Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

amćenje je bitna odrednica obiteljskog života,
čak toliko da ondje gdje pamćenje izostaje,
obiteljska povijest zamire. Dakako da pamćenje
može biti opterećenje, pa i preteško breme
za obiteljski život. No pamćenje ponajprije treba
biti iskustvo topline, izvor nadahnuća, zalog sigurnosti,
otkriće i opravdanje životne hrabrosti.
Ako je pamćenje u obitelji pamćenje ljubavi
ili pamćenje koje potiče traženje putova k ljubavi,
putova u ljubavi, ono je u službi obiteljskog
života, njegovog trajanja i rasta. Kad čovjek zna
otkuda polazi, kad je radostan što nekome pripada,
lakše mu je postati svjestan sebe. Lakše
mu je prihvatiti sebe, izboriti se za svoju osobnost
i osobitost i bez uznemirenosti poći ususret
drugih i različitih.
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. P
Pamćenje u obitelji
Piše: Stjepan LICE
Da čovjek ne bi jednom doživio muku odijeljenosti, da ne bi doživio
lomove u duši, važno je da u svim životnim okolnostima njeguje povezanost
sa svojima, svim naraštajima koji mu prethode, s braćom i sestrama, sa
svima svojima, da ima hrabrosti i snage vraćati se svojim izvorima, čuvati
im svježinu i pitkost
Kad čovjek zna otkuda polazi, kad
je radostan što nekome pripada,
lakše mu je postati svjestan sebe,
lakše mu je prihvatiti sebe, izboriti
se za svoju osobnost i osobitost
i bez uznemirenosti poći ususret
drugih i različitih.
Mnoge obitelji čuvaju u pamćenju svoje junake,
svoje mudrace i svoje svece. Čuvaju svoje
veseljake koji su uvijek nalazili razloga za smijeh.
Ili barem za osmijeh. Čuvaju svoje majke
koje su – često i nevidljive – skrbile da se obitelj i
raspršena ne razdrobi. Čuvaju svoje vične patnji
koji se nisu štedjeli za dobrobit obitelji, svjesni
da izvan – ili mimo – obiteljske dobrobiti i nema
dobrobiti za čovjeka.
Mnoge obitelji s ganućem i divljenjem čuvaju
u pamćenju – napose u srcu – djecu koja su bila
primorana prerano odrasti, preuzeti na sebe obveze
starijih. I događa se da mnogi s nevjericom
slušaju o životnom putu neke jednostavne, krhke,
pa i klonule starije osobe. Zar je moguće da je
kroz sve to prošao? Da je kroz sve to prošla? I da
je pritom u njoj ne samo opstalo, nego i dozorilo
ljudsko srce?
Događa se, naprotiv, da obitelj čuva u pamćenju,
skrbno u baštinu mladim naraštajima prenosi
zlo koje se nekad dogodilo, katkad i tako
davno da ga više nije moguće odrediti ničijim
osobnim imenom i prezimenom, pa ga se smješta
pod ime neke obitelji, pod neki uži ili širi krug
ljudi, odnosno prostor. Pod neku olako određenu
pripadnost. Tada se vjernost obitelji provjerava
i kroz vjernost zazoru pa i mržnji prema
nekome. I dogodi se da više nitko ne pamti tko
je, kada i kakvo zlo učinio, ali je isključivost sve
do neprijateljstva i nadalje potrebno njegovati.
Događa se da onaj tko se ne uključi u takvu obiteljsku
isključivost sam sebe iz obitelji isključuje.
I bude svoj svome veći i okrutniji neprijatelj od
bilo koga.
životnim okolnostima kad je obiteljsko
U ognjište sve češće ugašeno i kad se obitelji
griju različitim neosobnim nadomjestcima ognjištu,
nadomjestcima bez duše, kad obitelji sve
rjeđe žive u istom prostoru, obiteljsko pamćenje
biva sve ugroženije. Sve nepostojanije.
Lakše je obiteljsku povijest pamtiti kad sve
u određenom mjestu, odnosno užem prostoru,
svjedoči o životu obitelji kroz vjekove i naraštaje.
Tada je i jezik pojedinosti izrazitiji, osobnosti i
73