Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.
Koraci praštanja
Praštanje i pomirenje nije isto!
Piše: fra Frano PRCELA
Ispravan redoslijed koraka praštanja otvara vrata istini – kroz svijest o nepravdi,
omogućuje korake do pravde – kroz svijest o krivici, i tako stvara ozračje
za praštanje – kroz stav kajanja za počinjeno zlo
Možda se u prvi mah čini beznačajnim kada
koji korak u procesu praštanja treba uslijediti
te kao da bi iskrenost i dobra volja trebali
biti odlučujući. Zasigurno ovo dvoje posljednjih
su itekako relevantni, no objektivno promatrano
praštanje treba svoju strukturu, svoje korake.
Iz perspektive žrtve postoje najmanje tri
koraka. Prvo i ujedno načelno što treba učiniti
jest upravo saznati cjelovitu istinu o nanesenom
zlu, dakle istina o onome što se dogodilo. Drugi
bi korak bio pravda, odnosno omogućavanje
zadovoljštine za nanesenu nepravdu. Time bi
bio omogućen treći korak, tj. sam čin praštanja.
No, to postaje beskorisnim ako paralelno i sam
počinitelj ne obavi svoj dio zadaće. Ona bi se, iz
perspektive počinitelja, sastojala u sljedećem: na
prvom mjestu jest formiranje svijesti o počinjenoj
nepravdi; to će gotovo automatski povući za
sobom drugi korak, svijest o vlastitoj krivici;
konačno treći korak jest samo kajanje.
Hrvatski politički vrh u nekoliko
je navrata iznosio riječi isprike u
ime Republike Hrvatske, koje nisu
bili koraci približavanja nego se
zapravo odnose među narodima
i državama dovelo u jedan
začaran krug
Gotovo je presudan redoslijed kad se što
ima dogoditi. U protivnome ostaju samo dobre
namjere koje su se često pokazale kontraproduktivnima.
Cjelovito uzimanje u obzir datosti o
onome što se dogodilo jest preduvjet da bi se
uopće moglo krenuti na put govora o praštanju.
I to oblikovanje svijesti o nepravdi, tj. o istini,
u početku treba primarno sagledati iz perspektive
žrtve, dočim je počinitelj u drugom planu.
Tek na osnovama činjenica (istina) moguće je i
opravdano je s istančanim senzibilitetom pomoći
oblikovati svijest o krivici. To pak ne znači da će
počinitelj na isti način vidjeti činjenice o onome
što se dogodilo, koje bi onda, njegovim priznanjem
tih činjenica, sa sobom povlačile i vapaj za
pravdom.
Jer svijest o nepravdi nije dostatna istina,
ona treba objektivno i cjelovito podastiranje
činjenica; a svijest o krivici još nije ispunjenje
pravde, ona traži dalji korak, onaj zadovoljštine.
U svakom slučaju taj i takav redoslijed koraka
praštanja otvara vrata istini (kroz svijest o nepravdi),
omogućuje korake do pravde (kroz
svijest o krivici) i tako stvara ozračje za praštanje
(kroz stav kajanja za počinjeno zlo). Zasigurno
taj i takav redoslijed koraka jest dobra osnova
za uspjeh praštanja i uopće pretpostavka za
pomirenje: istina, pravda pa onda praštanje –
odnosno, svijest o nepravdi, svijest o krivici i
kao treći korak kajanje za učinjeno zlo (v.: Frano
Prcela, Praštanje: nastavak muke ili početak
uskrsnuća?! u: Jozo Čikeš, Muka kao nepresušno
nadahnuće kulture. Vukovar kao paradigma muke.
Pasionska baština 2004., zbornik radova, Zagreb,
2005., str. 377-389).
Unatoč tom idealističkom i možda prejasnom
planu koraka praštanja, svejedno se neminovno
nameće pitanje: kada početi s oprostom? Odgovor
na to može i smije dati samo žrtva. To nipošto
ne znači da joj u tom procesu sazrijevanja i osposobljavanja
nije potrebna pomoć sa strane.
Dapače, ta je pomoć potrebna, ali ona nipošto
ne smije preuzeti ulogu žrtve pri odlučivanju
kada pa i kako početi s praštanjem. U izvjesnom
smislu riječi poduzimanje toga prvog koraka, iz
43