Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.<br />
Netko u nečije ime ne može<br />
oprostiti, jer oprost je primarno<br />
osobna stvar i ne može biti<br />
nacionalna ili politička nagodba;<br />
u konačnici počinitelj oprost ne<br />
može čak ni izmoliti ako ga žrtva<br />
nije voljna darovati<br />
nog shvaćanja i dijagnosticiranja problema kao<br />
takvog čini se ipak trenutno prvotnom zadaćom.<br />
Politika je svojim brzopletim i nepromišljenim<br />
istrčavanjima naokolo pokušala darivati nešto<br />
(ispriku), što zapravo i ne može poklanjati. Takvu<br />
inicijativu može i smije poduzeti samo i jedino<br />
žrtva. No, nju se u Hrvatskoj jedva što pita,<br />
zapravo od nje se ne samo očekuje nego i traži da<br />
šuti, jer navodno svojim govorom tobože “kvari<br />
dobru klimu” – što je zapravo nonsense!<br />
U tom kontekstu možda se može spomenuti<br />
kako ipak postoje dvije vrste pomirenja, makro- i<br />
mikro- pomirenje. I redoslijed njihova odvijanja ne<br />
može se izokrenuti. On je u hrvatskom slučaju<br />
upravo to doživio, utoliko što se krenulo s makro<br />
pomirenjem, a uopće nisu stvoreni preduvjeti<br />
kroz mikro pomirenje. Uza svu političku<br />
darežljivost hrvatskih državnih dužnosnika<br />
valja ovdje podsjetiti kako netko nekome (žrtva<br />
počinitelju) ne može darivati oprost ako taj nije<br />
molio za oproštenje. U samom procesu opraštanja<br />
jest upravo potrebna molba počinitelja za<br />
oproštenje, a tek onda u drugom koraku slijedi<br />
oprost i u trećem koraku prihvaćanje oprosta.<br />
Dobiva se dojam kao da je<br />
percepcija oprosta u ovdašnjim<br />
političkim strukturama takva da<br />
bi oprost zapravo bio zaborav,<br />
takoreći inicijativa brisanja onoga<br />
što se dogodilo, a pomirenje je,<br />
sukladno toj logici, uspostava<br />
starih dobrih odnosa; pomirenje,<br />
međutim, nije ni jedno ni drugo<br />
nego je ono uspostavljanje upravo<br />
novog odnosa<br />
Netko u nečije ime ne može oprostiti, jer oprost<br />
je primarno osobna stvar i ne može biti nacionalna<br />
ili politička nagodba. U konačnici počinitelj<br />
oprost ne može čak ni izmoliti ako ga žrtva nije<br />
voljna darovati.<br />
Osim toga dobiva se dojam kao da je percepcija<br />
oprosta u ovdašnjim političkim strukturama<br />
takva da bi oprost ipak bio zaborav, takoreći inicijativa<br />
brisanja onog što se dogodilo, a pomirenje<br />
je, sukladno toj logici, uspostava starih dobrih<br />
odnosa („jugonostalgičari“?!). Pomirenje nije ni<br />
jedno ni drugo nego je pomirenje uspostavljanje<br />
upravo novog odnosa. Stoga nije nikakvo čudo<br />
da žrtve sve to shvaćaju kao manipuliranje njihovim<br />
ranama, pa i savjestima – jer se, oni misle,<br />
politički trguje u onome u čemu nema i ne smije<br />
biti nikakve trgovine. Takva politika čini korake<br />
unatrag i otvara nove rane, zapravo stvara pretpostavke<br />
za nove sukobe.<br />
A plod tih nepromišljenosti jest niveliranje<br />
krivice, a ona ima kao posljedicu da nestaje<br />
počinitelj: svi su jednako krivi i svi su ujedno<br />
žrtve te sukladno tome zapravo više nema tko<br />
kome što oprostiti. Čemu onda i pomirenje? Taj<br />
začarani krug „iznuđenog pomirenja“ pothranjuje<br />
svijest kako su zapravo svi isti i kako je onda<br />
sve ništa te čini seriozni proces praštanja i pomirenja<br />
izlišnim. Širi se stav uzajamnog ignoriranja,<br />
što je klica novog sukoba.<br />
Kajanje znak slabosti?<br />
Problem ljudske krivnje, potrebe i mogućnosti<br />
praštanja i pomirenja stavljaju nas s kršćansko-<br />
-teološkog gledišta pred fundamentalni ljudski<br />
problem. Teologija shvaća oproštenje grijeha kao<br />
slobodan dar Boga za koji mu mi ništa ne dugujemo.<br />
Jedini zahtjev koji vjera pred nas postavlja<br />
jest „samo” da taj dar prihvatimo.<br />
Reći „žao mi je” ili „kajem se” prema postmodernoj<br />
percepciji znak je slabosti i u izvjesnom<br />
smislu riječi potpisivanje kapitulacije. Upravo taj<br />
gubitak svijesti o grijehu jest jedan ne baš zanemariv<br />
oblik negacije Boga. Osebujnost toga nijekanja<br />
kao da Crkva nedovoljno uzima u obzir u<br />
svojoj praksi kao i u teološkom promišljanju. Da<br />
bi se u hrvatskim prilikama u procesu pomirenja<br />
priznala krivica, čini se da nije toliko potrebna<br />
poniznost odnosno hrabrost nego izgleda još<br />
više humanistička kultiviranost i elementarno<br />
teološko opismenjavanje.<br />
45
Change language