Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.
su od Mihovila Benčića gostionicu koju su preuredili
za potrebe samostana. Možda i vrijednije
od same zgrade bili su okolni pripadajući joj
pašnjak, kasnije pretvoren dijelom u povrtnjak,
a dijelom u maslinik. O 50. obljetnici izgradnje
„trećeg“ svetišta, godine 1936., podignut je
romanički zvonik koji je zbog ratnih neprilika
ostao nedovršen. Godine 1999. restauriran je i
ponovno pozlaćen Gospin lik. Od 1986. kad se
slavila 100. obljetnica svetišta uvedena je praksa
da se Gospin kip skida s oltara i nosi u procesiji.
Na kraju, iako ne spada u graditeljsko-obnoviteljski
dio, svakako treba spomenuti dolazak
Kćeri Milosrđa čija je utemeljiteljica Marija od
Propetog Petković, rođena u Blatu na Korčuli,
prolašena blaženom 2003. godine. Sestre su
djelovale u šijanskom svetištu do 2001. g. kada
su zbog skučenog prostora prešle u prigradsku
pulsku župu Krista Spasitelja na Velom Vrhu.
Svetkovine i hodočašća
U svetištu su se na poseban način slavila dva
blagdana. Prvi je Uskrsni ponedjeljak, sjećanje
na Uskrsni ponedjeljak 1886. g. kada je slika
Gospe od Milosti u svečanoj procesiji od pulske
katedrale (3 km) prenešena u novosagrađeno
svetište, nakon čega je slijedio blagoslov svetišta.
Jednako se svečano slavio i blagdan Uzne-
senja Marijina (Velika Gospa), što je bilo povezano
s tradicijom da se čudotvorna Gospina slika
najprije čuvala u pulskoj katedrali, posvećenoj
Uznesenju Marijinu. Kao bliža priprava za te
blagdane prakticirala se trodnevnica. Na same
blagdane stalno su se služile sv. mise za brojne
vjernike koji su tijekom cijelog dana pristizali u
svetište iz bliže i daljne okolice.
Osim na navedena dva blagdana hodočasnici
su dolazili u svetište, bilo samoinicijativno u
malim grupama, bilo organizirano po župama.
Sve do završetka Drugog svjetskog rata pojedine
župe iz okolice, njih 13, imale su svoj određeni
datum, svaki mjesec jedna župa: Filipana u siječnju,
Štinjan u veljači, Fažana u ožujku, Krnica
u travnju, Vodnjan u svibnju, Marčana u lipnju,
Valtura u srpnju, Loborika u kolovozu, Katedrala
Pula u rujnu, Bale u listopadu, Ližnjan u studenom,
Premantura i Pomer u prosincu. Do danas
se održao samo običaj da na Uskrsni ponedjeljak
u svetište, u prijepodnevnim satima hodočaste
župljani Galižane, a poslijepodne vjernici grada
Pule.
Zavjetni darovi, najvećim dijelom pokradeni
u pljački 1920. godine, svjedočili su o brojnim
milostima koje su pojedinci primili po zagovoru
Gospe od Milosti u Šijani. U narodu je dugo
živjelo sjećanje na čudesno ozdravljenje Marije
Bagno iz Pule, majke triju kćeri, u svibnju 1849.
godine. Jedanaest mjeseci ležala je nepokretna u
krevetu. Kad medicinska nastojanja nisu davala
nikakva rezultata, odlučila je zatražiti pomoći od
Majke Milosti u Šijani. Dovedena je zaprežnim
kolima, nepokretna je stajala sve do svete pričesti,
a tada je ustala i iz ruku svećenika primila Tijelo
Kristovo. Vratila se u grad na zaprežnim kolima
kojima je i došla. Pred kućom je sama izišla
iz kola i stubama se popela u stan. Živjela je još
30 godina zdrava i pokretna. Njezine su kćeri,
poslije majčine smrti 1878., rado pripovijedale o
neobičnoj milosti koju je po Marijinu zagovoru
zadobila njihova majka.
U promišljanju novih putova evangelizacije
ponekad je potrebno samo intenzivirati i revitalizirati
one stare. U tom smislu sadašnji čuvar
svetišta p. Stanko Škunca na jednom mjestu zapisa:
„Ne bi li trebalo u ova naša vremena ponovno
oživjeti svetište Gospe od Milosti i animirati
vjernike da ga više pohađaju za zdravlje
duše i tijela“.
113