Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
70<br />
ga kao zapisnik svih duboko osobnih iskustava.<br />
Time se unaprijed ograđujemo od mogućih nesuglasica<br />
i pogrešnih interpretacija; dosadašnje<br />
nas je iskustvo poučilo da u istraživanju vrijedi<br />
isto dobrosusjedsko pravilo kao i na selu: poštuj<br />
granice polja svoga. Tako će naše razmatranje<br />
biti utemeljeno ne na znanstvenim zaključcima<br />
i minucioznim proučavanjima, nego na onom<br />
krunskom svjedoku – iskustvu, proživljenom i<br />
pročitanom.<br />
Započnimo, dakle, s iskustvenom definicijom<br />
pamćenja, pomalo grubom i nedorađenom poput<br />
svakog produkta uma nedovoljno izvježbana<br />
u predmetu s kojim se susreće. Pamćenje bi<br />
tako bilo: pohranjivanje stvari iz prošlosti. Ono<br />
je po svojoj naravi usmjereno na našu prošlost,<br />
tako da se u njemu tiskaju razna lica, slike, prizori<br />
iz života, dodiri, mirisi, zvonke melodije i<br />
zavodljivi okusi. No, ne pamtimo samo pojavnosti<br />
ovog osjetilnog reda, nego i one duhovnog<br />
– naše radosti, tjeskobe, mnoge sreće i boli. Sve<br />
se one jednako jasno, živo i trajno nastanjuju u<br />
nama unatoč činjenici što nas mjeseci, katkad i<br />
godine, dijele od tih trenutaka. Dapače, usuđujemo<br />
se reći da se ova iskustva dublje urezuju u<br />
naše biće te tako slika nekog dragog lica s vremenom<br />
izblijedi, dok nas i najmanji podsjetnik<br />
Njime ljubimo, osjećamo gibanja<br />
stvarnosti i suosjećamo s titrajima<br />
drugih srdaca, u njemu nosimo<br />
začetke budućnosti skrivene u<br />
nadama, preko njega vjerujemo u<br />
neizrecivo te, kao što kaže Pascal,<br />
spoznajemo istinu<br />
na trenutak intenzivne tuge u hipu pretvori u<br />
ponovne sudionike dalekog događaja.<br />
To bi bila neka slobodna i, pretpostavljamo,<br />
općeprihvaćena definicija pamćenja koju svi, s<br />
manjim ili većim odstupanjima, imamo prije negoli<br />
nas rječnik stručne vrste dovede u red. Zapravo,<br />
iz same činjenice što bi se mnogi složili<br />
s tim prvostupanjskim opisom možemo povući<br />
zaključak da je pamćenje, kao i njegova definicija,<br />
nešto što prihvaćamo bez mnogog razmišljanja.<br />
Ono je jednostavno tu, ograničeno i nesavršeno<br />
kao i biće kojem pripada, te se rijetko na<br />
njega osvrnemo. No, jesmo li ikad u metežu naših<br />
svakidašnjih događanja i misli uzeli komadić<br />
vremena, zastali i ozbiljno se zamislili nad tom<br />
svakodnevnom pojavom toliko suptilnom da je<br />
jedva primjećujemo, toliko prirodnom da je uzimamo<br />
zdravo za gotovo, no istovremeno toliko<br />
nužnom da bi život bez nje bio nezamisliv, da ne<br />
kažemo tragičan?<br />
Zastanimo na tren i zamislimo svoj život bez<br />
sposobnosti pamćenja, zamislimo da je on sveden<br />
samo na niz sadašnjih trenutaka koji se nižu<br />
jedan za drugim u neprekidnu slijedu, svaki<br />
sljedeći nepovratno brišući onaj prethodni. Bez<br />
njega život gubi, ako smijemo upotrijebiti tu usporedbu,<br />
treću dimenziju, dimenziju dubine, te<br />
postaje plošan i plitak. Bez pamćenja svi bi oni<br />
važni trenutci od kojih je naš život ispleten bili<br />
izgubljeni – svaki utješni zagrljaj djeteta, suosjećajni<br />
stisak ruke prijatelja, razumijevanjem prožet<br />
pogled majke. Zastrašujuća pomisao, zar ne?<br />
U većini slučajeva ono nam je jedina preostala<br />
veza sa svime što smo izgubili te nam utješno<br />
nudi priliku vratiti se tamo gdje smo nekada bili,<br />
oživiti stvari već odavno uvenule i skinuti paučinu<br />
s događaja čije smo sudionike ispratili na<br />
drugi svijet. Ono nam služi kao podsjetnik svega<br />
što smo bili, prožima ono što jesmo i upućuje<br />
na ono što ćemo biti, drugim riječima u njemu<br />
živi naša prošlost, zastaje naša sadašnjost te se<br />
ogleda naša budućnost. Iz svega do sada rečenog<br />
na površinu jasno izbija važnost pamćenja<br />
u kojemu je, gotovo možemo reći, pohranjen naš<br />
identitet.<br />
„A majka je njegova brižno čuvala<br />
sve ove uspomene u svom srcu“<br />
(Lk 2, 51)<br />
Već iz prethodne rečenice prosijava odgovor<br />
na pitanje zašto smo srcu pripisali ulogu pamćenja.<br />
Iz njega, iz tog životnog izvora, istječe naša<br />
istinska i nepatvorena narav te je jedino ono sposobno<br />
u sebi pohraniti najintimnija iskustva te<br />
iste naravi. Stari nas filozofi uče da svaki primatelj<br />
prima na sebi svojstven način. Pa tko onda<br />
može primiti svu delikatnost i postojanost naše<br />
osobe ako ne ono što je sâmo delikatno i postojano?<br />
Pohranjivanje događaja sa svim njihovim<br />
vizualnim, auditivnim i drugim osjetilnim oznakama<br />
povjereno je mozgu. Očuvanje inteligi-<br />
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.
Change language