Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

ako se u praksi pokazala vrlo operativnim
sredstvom, stvaralačka i destruktivna moć
pamćenja bila je stoljećima zanemarena u znanosti,
sve dok psiholozi poput Hermanna Ebbinghausa,
Sigmunda Freuda, Francisa Bertletta i dr.,
nisu otkrili važnost individualnog pamćenja i
njegovu vezu s osobnim identitetom, a sociolozi
poput Mauricea Halbwachsa ulogu kolektivnog
pamćenja i mehanizme njegove (re)konstrukcije.
No, prije toga, u zapadnoj tradiciji na pamćenje
se uglavnom gledalo kao na tehniku (ars memoriae)
ili mnemo-tehniku, čijim se pronalazačem
smatra grčki pjesnik Simonid koji je živio u 6.
stoljeću prije Krista. Od njega su Rimljani preuzeli
tu tehniku ili umijeće pamćenja i svrstali je
u jednu od pet grana retorike, a ona zapravo podrazumijeva
jednu vrstu „umjetnog pamćenja“,
odnosno moć pojedinca da primi iznimnu količinu
znanja i drži je u pripravnosti za retoričko
nadmetanje.
Pamćenje formira identitete
No da je pamćenje moć, intuitivno se shvaćalo
već u predtradicijskim kulturama u kojima
se plemenske poglavice biralo prema kriteriju
boljeg pamćenja. Pošto te kulture nisu imale pismo
ili neke vanjske načine prenošenja znanja,
one su se isključivo oslanjale na pamćenje. Tako
se vjerovalo da je onaj koji uspijeva pamćenjem
zaći dublje u prošlost, sve do početaka vremena,
zapravo bliži bogovima i stoga je imao bolji
status unutar matične zajednice. Zbog toga su
plemenske poglavice birane među onima koji su
imali najbolje pamćenje, jer je to ujedno značilo
i najbolje poznavanje prošlosti plemena, a time i
bolju kontrolu i upravljanje plemenom. Ukratko,
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. I
Moć pamćenja
Piše: Jasna ĆURKOVIĆ-NIMAC
Naš identitet i naše djelovanje snažno su obojeni našim osobnim i kolektivnim
pamćenjima; vrlo velikim dijelom određeni smo našim odgojem,
odnosom roditelja prema nama, činjenicom jesmo li jedinci ili imamo
više braće i sestara, socijalnim položajem naših roditelja, našim prošlim
uspjesima, neuspjesima, našim nacionalnim traumama
već je tada vrijedila maksima: tko ima pamćenje,
ima moć; ili ono što je u književnoj umjetnosti,
kao sintagmu povezanosti politike i pamćenja,
G. Orwell u svojoj knjizi 1984. najbolje izrazio
antologijskom rečenicom: Tko ima ključeve
prošlosti, ima ključeve budućnosti!
Na pamćenje se dakle gledalo kao na sredstvo
koje se zbog svoje funkcije formiranja identiteta
pojedinaca i kolektiva, može koristiti i u
posve nehumane svrhe. Teorijsku osnovu za to
prekrajanje pamćenja u korist sadašnjosti, posebno
je razradio francuski sociolog M. Halbwachs
koji je shvatio da svako naše pamćenje nije
samo naše, već da je ono izričito društveno uvjetovano
i uvijek prolazi konvencijskim kanalima.
Drugim riječima, mi se na neki način sjećamo
onoga što nam društvo nesvjesno nameće kao
vrijedno sjećanja, što je društveno prihvatljivo, a
težimo zaboraviti ono elemente iz našeg prošlog
života koji bi mogli biti društveno nepogodni.
Taj proces stalne rekonstrukcije pamćenja diktiran
je uvijek interesima sadašnjosti, odnosno
sadašnjost na neki način vrši procjenu onih sadržaja
koji su nam korisni i prisiljava svijest da
ih zadrži, dok druge, one neprikladne, odbacuje.
Halbwachs smatra da ne postoji nešto što bismo
mogli nazvati čisto pamćenje, jer pamćenje nije
nikada kopija prošlosti, već ono što je nakon procesa
rekonstrukcije i naše nesvjesne prerade, od
prošlosti ostalo.
Već na prvi pogled vidimo da pamćenje nije
jednostavan, po sebi razumljiv, proces ponovnog
uprizorenja nekadašnje stvarnosti, već se radi o
puno složenijem procesu koji u suradnji s našom
podsvijesti i društvenim konvencijama zapravo
može potpuno umaknuti našoj kontroli. Zato
su neki filozofi, poput Paula Ricoeura, govorili
47