SP, II, 1 (2), 2009.pdf - Pobijeni.info

S 

topama 

p obijenih 

glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« 

OTKOPAVANJE 

POBIJENIH U 

VRGORCU 

11. – 17. LISTOPADA 2008. 

Godina II., broj 1 (2), Humac, siječanj – lipanj, 2009., cijena 3 KM (12 KN) 

»Ubijeni su iz mržnje prema vjeri«, provincijal 

fra Ivan dr. Sesar u razgovoru. 

Žica kojom su partizani vezali svoje žrtve.

Dekret pape Urbana VIII. 

U skladu s dekretom pape Urbana 

VIII. i uredbom II. vat. sabora izjavljujemo 

da ne želimo preteći sud Crkve 

kome se potpuno podvrgavamo. Riječi 

»mučenik«, »mučeništvo«, »čudesa« i 

slično imaju u ovom glasilu samo vrijednost 

ljudskog svjedočenja. 

STOPAMA POBIJENIH 

Nakladnik: 

Vicepostulatura postupka mučeništva 

»Fra Leo Petrović i 65 subraće« 

Glavni i odgovorni urednik: 

fra Miljenko Stojić, vicepostulator 

Lektura i korektura: 

Zdenka Leženić 

Adresa: 

Vicepostulatura, Trg sv. Ante 1, 

88320 Ljubuški – Humac, BiH; 

Vicepostulatura, pp, 20352 Vid, RH 

tel.: (039) 832-582 

faks: (039) 832-585 

e-pošta: mostar@pobijeni.info 

internet: www.pobijeni.info 

Grafički prijelom i tisak: 

FRAM-ZIRAL, Mostar 

Glasilo izlazi polugodišnje: 

siječanj i srpanj 

Godišnja pretplata: 

BiH 6 KM, RH 24 KN, 

EU 6 EUR, SAD i Kanada 10 USD 

Slanje pretplate i dobrovoljnih 

priloga (s naznakom za što): 

a) poštanskom uputnicom 

b) UniCredit Bank: 

žiroračun: 33 8100 2 20234 8065 

devizni račun: SWIFT: UNCRBA 22; 

IBAN: Ba 393380604818137482 

Cijena pojedinog primjerka: 

3 KM; 12 KN; 3 EUR; 5 USD 

ISSN: 1840-3808 

D ragi čitatelji! 

Iz ljetopisa 4 

Podsjetnik 6 

Povijesne okolnosti 10 

Stratišta 11 

Pobijeni 23 

Djela pobijenih 41 

Riječ urednika 

fra Miljenko Stojić 

Najprije vam hvala na toplom 

primitku prvoga broja ovoga našeg 

glasila. Polako ali sigurno ono ulazi 

u našu svijest i u naše domove. Zavrijedila 

je to tematika koju obrađuje. 

Ima li ijedne hrvatske kuće koju II. 

svj. rat nije bolno dotaknuo? Političke 

su opcije bile različite. No, prepustimo 

povijesti da odgovori koja je i je 

li ijedna bila prava. Za nas je danas 

važno da se prestanemo dijeliti i da 

zajedno čuvamo državu koju smo s 

mukom stekli. 

Nadam se da je i ovaj broj glasila 

»slijedio« navedeni put. Nije nam cilj 

povrjeđivati ničije rane, pobuđivati 

na osvetu, ili nešto slično, nego samo 

istražiti istinu, koju je ponekad bolno 

sagledati, ali koja nas jedina može 

osloboditi. 

Pronašli smo i pronalazimo već 

mnoge svjedoke onoga što se dogodilo 

zlosretnih dana II. svj. rata. Ipak, 

svjedoka i svjedočenja nikada dosta. 

Slijedimo i najmanji trag da bismo se 

što više približili k pravoj istini. Zbog 

toga ponovno molimo i vas, dragi čitatelji, 

da nam u tome pomognete. 

Obavijestite nas ako bilo što znate o 

našoj pobijenoj braći ili o onome što bi 

moglo dovesti do saznanja. Ponajprije 

će vam biti zahvalni oni na nebesima, 

a onda i mi. Ujedno je to prilog paljenju 

svjetla u našemu hrvatskom narodu 

koje više nikada ne će dopustiti 

da se takvo što dogodi. Zlo se, naime, 

najviše boji svjetla. Ne dopuštajmo 

mu da nas iz tame ponovno vara! 

Preporučite naše glasilo i drugima. 

Čim »presuše« živi svjedoci, povećat 

ćemo broj izlaženja. Naravno da 

ovom prilikom pozivamo i na suradnju. 

Rubrike su se prilično ustalile pa 

nije teško shvatiti koja građa dolazi u 

obzir. 

O svemu onome što činimo možete 

podrobno svakodnevno čitati 

preko naših internetskih stranica. Već 

smo počeli raditi na njihovom preoblikovanju 

pa će, nadam se, biti još 

zanimljivije i bogatije sadržajem. 

A kao i obično, 7. veljače vidimo 

se na Širokom Brijegu! 

Mir i dobro! 

IZ SADRŽAJA 

Odjek u umjetnosti 43 

Razgovor 44 

Iz Vicepostulature 46 

Izdavaštvo 47 

Darovatelji 47 

Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, I., 1 (1), Humac, 2008. 

S 1 

2009. p 

Impresum 

3

Iz ljetopisa 

POSJET GENERALNOJ POSTULATURI U RIMU 

Rim, 29. listopada 2008. 

(Vicepostulatura) – Fra Miljenko 

Stojić, vicepostulator postupka 

mučeništva »Fra Leo Petrović 

i 65 subraće«, i fra Ante 

Marić, pročelnik povjerenstva 

Vicepostulature za prikupljanje 

i istraživanje građe, boravili su 

od 24. do 27. listopada 2008. u 

Rimu gdje su posjetili Generalnu 

postulaturu. 

U razgovoru s generalnim 

postulatorom fra Lukom de Rosom 

i vicepostulatorom fra Gianijem 

Califanom predstavljen je 

dosadašnji rad Vicepostulature 

te su dogovoreni daljnji koraci. 

Nakon što je ukratko predstavljen 

rad Generalne postulature, 

odlučeno je da treba učvrstiti 

već uspostavljene veze kako bi 

se postigla što veća učinkovitost. 

Izaslanstvo Vicepostulature 

lijepo je primio i bio mu na svakoj 

usluzi fra Dragan Ružić koji 

trenutno djeluje u Vrhovnoj 

upravi. Hvala mu lijepa. 

S 

2009. 

1 

p 

NOVA KNJIGA U NAKLADNIČKOM 

PRVI HERCEGOVAČKI FRANJEVAC 

Mostar, 28. studenoga 2008. 

(MIRIAM) – Čerigajski anđeo prva 

je knjiga nakladničkog niza RECI- 

PE, koji je pokrenula Franjevačka 

knjižnica Mostar, a kojom je obilježena 

200. obljetnica rođenja fra 

Anđela Kraljevića (1807. – 2007.). 

Tu je obljetnicu obilježila i Hrvatska 

pošta izdavši prigodnu poštansku 

marku s fra Anđelovim likom. 

Drugom knjigom tog niza Leo 

Petrović, prvi hercegovački franjevac 

doktor znanosti obilježena je 100. 

obljetnica doktorata našega brata 

kojega su 14. veljače 1945. partizani 

mučki ubili te bacili u rijeku 

Neretvu. Smrt ga je zatekla na 

dužnosti provincijala. 

Osim prijevoda fra Leove disertacije 

s latinskog, knjiga na 

4

NOVA MARKA HRVATSKE POŠTE 

MOSTAR – FRA LEO PETROVIĆ 

(1883. – 1945.) 

NIZU »RECIPE« – LEO PETROVIĆ, 

DOKTOR ZNANOSTI 

381 stranici donosi njegov životopis, 

bibliografiju, popis pisane 

ostavštine, monodramu njegovih 

posljednjih životnih trenutaka, 

fotoalbum te kazalo imena. Uvezena 

u kartonske korice knjiga je 

opremljena ilustracijama i tablicama. 

Djelo potpisuju: provincijal 

fra Ivan dr. Sesar kao nakladnik, 

Mostar, 3. siječnja 2009. (MI- 

RIAM) – U spomen na prvoga 

hercegovačkog franjevca doktora 

znanosti, Hrvatska pošta d.o.o. 

Mostar izdala je prigodnu poštansku 

marku, omotnicu prvoga dana 

i žig »Fra Leo Petrović«. Portret 

fra Lea Petrovića rad je fra Mirka 

Ćosića (1903. – 1967.), prvoga 

akademski obrazovanog slikara u 

zapadnoj Hercegovini, a marku je 

dizajnerski obradio Marin Musa. 

Nominalne vrijednosti od 1,00 

KM, tiskana je u arku od po devet 

maraka, a u optjecaj je puštena 

15. studenoga 2008. Markica 

je urađena na poticaj Franjevačke 

knjižnice u Mostaru koju vodi fra 

Ante Marić, a tiskana je u tiskari 

Zrinski u Čakovcu. 

Fra Leo Petrović, prvi hercegovački 

fratar doktor znanosti, 

svečano je promoviran u doktora 

teologije 15. studenoga 1908. u 

Fribourgu. Disertacija Disquisitio 

historica in originem usus slavicae 

idiomatis in liturgia apud Slavos 

praecipue Chroatos tiskana mu je 

u Mostaru 1908. Posthumno je 

1953. u Sarajevu tiskana njegova 

knjiga Kr’stiani cr’kve bos’nske – Kršćani 

bosanske crkve. Pisao je povijesne 

studije i članke koje je tiskao 

u Kršćanskoj obitelji, kalendaru i listu 

Napredak, u Serafskom perivoju 

te drugdje. Istraživao je povijest 

Herceg Bosne, stećke, ostavštinu 

i djelovanje popova glagoljaša… 

Bio je dušobrižnički djelatan i 

istraživao povijest zajednice Hercegovačke 

franjevačke provincije 

Uznesenja BDM u kojoj je, kao i 

u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, 

obnašao časne i visoke dužnosti. 

Fra Leo Petrović rođen je 28. 

veljače 1883. Roditelji su mu bili 

Marijan i Anđa, r. Jurčić. Kršten 

je 6. ožujka 1883. u Klobuku. 

Osnovnu školu pohađao je u Veljacima 

(1892. – 1895.), gimnaziju 

na Širokom Brijegu (1896. 

– 1900.), bogosloviju u Mostaru 

knjižničar fra Ante Marić kao 

odgovorni urednik, prof. Pavao 

Knezović (životopis, bibliografija, 

popis pisane ostavštine), prof. 

Šime Demo (prevoditelj) te ddr. 

fra Serafin Hrkać i dr. fra Bazilije 

Pandžić kao lektori i recenzenti. 

Nakladnik je Hercegovačka 

franjevačka provincija Uznesenja 

(1901. – 1904.) i Fribourgu u 

Švicarskoj (1904. – 1907.). U franjevački 

red stupio je 4. listopada 

1900. na Humcu. Jednostavno je 

zavjetovan 4. listopada 1901., svečano 

19. listopada 1904. Za svećenika 

je zaređen u Fribourgu 30. 

srpnja 1905. Profesor je teologije 

u Mostaru (1907. – 1917.), župnik 

u Klobuku (1917. – 1919.), 

gvardijan i župnik u Mostaru 

(1919. – 1925.), profesor bogoslovije 

u Mostaru (1925. – 1926.), 

bilježnik Biskupskog ordinarijata 

u Mostaru (1926. – 1934.), generalni 

vikar biskupija Mostarskoduvanjske 

i Trebinjsko-mrkanjske 

(1934. – 1942.), konzultor biskupija 

(1937. – 1943.), a 3. srpnja 

1943. izabran je za provincijala 

hercegovačkih franjevaca. Partizani 

su ga sa šestoricom subraće 

14. veljače 1945. uhitili u mostarskom 

samostanu sv. Petra i Pavla, 

odveli, nakon toga mučili, ubili i 

ubacili u rijeku Neretvu. 

BDM, a tiskala ju je Franjevačka 

tiskara FRAM-ZIRAL iz Mostara. 

Hrvatska pošta Mostar tu je 

obljetnicu popratila izdavanjem 

poštanske marke s fra Leovim likom, 

rad akademskog slikara fra 

Mirka Ćosića. 

Iz ljetopisa 

S 

1 

2009. 

p 

5

Podsjetnik 

KRONIKA SAMOSTANA, REZIDENCIJA I KUĆA 1 

Fra Krešimir Pandžić, provincijal, naređuje bilježiti i sabirati sve podatke 

o stradanjima članova Provincije i vjernika. 

S 

2009. 

1 

p 

Mnp. o. Krešimir Pandžić naredbom 

od 2. XI. 1942. br. 858. naložio 

je, da svaki naš župnik i samostanski 

kroničari stalno, iz dana u dan, bilježe 

i sabiru sve podatke o stradanjima 

naših članova i vjernika. 

Istu je naredbu mnp. o. ex-provincial 

ponovio 22. III. 1943. br. 135. Tu 

je navedeno sve što treba bilježiti: 1. 

Što je koji naš član pretrpio i u čemu 

je stradao. 2. Štete na crkvama i kućama 

uz približnu procjenu štete. 3. 

Koji su vjernici stradali: imena, dob, 

način mučenja, štete na blagu i inače 

na imetku. Tko je nasilja pravio, kao 

i obrana i njezin uspjeh. 

Svaki župnik treba da zabilježi ime 

i prezime svakoga svoga župljanina 

koji je stradao izvan teritorija svoje 

župe. Treba također da ga provede i 

u svojim maticama umrlih. Ako se ne 

bude bilježio u svojoj župi, ostat će 

nezabilježen. Osobito treba posvetiti 

pažnju onima, koji su na raznim ratištima 

ili na Planini poginuli. 

Tko ne vidi, da su ovakve bilježke 

potrebne i važne? Mi to moramo 

smatrati kao vrlo potrebno i važno 

radi budućnosti naše i naših vjernika. 

Vjerujemo, da su neki radi stvarne 

nemogućnosti izostali i do sada nijesu 

poslali zatražene podatke. Vjerujemo 

i to, da neki nijesu uobće ni primili pozive Provincijalata od 2. XI. 1942., 22. III., 21. XI. i 8. XII. 1943. 

Svemu je uzrok smetnja na poštanskom saobraćaju. 

Ponavljamo sve gornje naredbe i toplo preporučamo poštovanoj braći, da ih uzmu ozbiljno i točno ih 

provode. Gornje bilježke bit će nam vrlo potrebne i moglo bi nam biti žao, ako ih ne bismo činili. One 

će biti jedina vjerodostojna svjedočanstva za svaki slučaj. Stoga na bilježke od prošlih godina nastavite i u 

sliedećim godinama. 

Preneseno iz časopisa Hercegovina franciscana, VI., Mostar, 1944., str. 22. 

1 

Tekst je nelektoriran. 

6

POSLANICA EPISKOPATA 24. OŽUJKA 1945. 1 

II. svj. rat bliži se kraju. Saveznici na Konferenciji na Jalti jamče stvaranje komunističke 

Jugoslavije i na hrvatskom tlu. Partizani haraju po hrvatskim zemljama. 

Hrvatski biskupi ustaju u obranu Crkve i naroda. 

Podsjetnik 

Predragi vjernici! 

Kad god smo se u prošlosti mi, 

hrvatski katolički biskupi, obraćali 

Vama, svome duhovnom stadu, 

činili smo to uvijek u zgodama, 

koje duboko zasiecaju u život 

vaših duša. U ovim teškim ratnim 

prilikama nije nam bilo moguće 

dolaziti u dodir sa svojim vjernicima, 

da svagdje, u svakoj župi, 

na licu mjesta vidamo teške rane, 

od kojih krvare naši vjernici širom 

hrvatskih biskupija, Budući da se 

boli naših vjernika, ili bolje čitavog 

hrvatskog naroda, povećavaju 

iz dana u dan, i njihove brige za 

budućnost bivaju sve veće u moru 

neistina, laži i kleveta, što se sa 

svih strana smišljeno i proračunano 

siplju protiv našega naroda, 

Poslovni odbor Biskupskih Konferencija 

kao zastupnik Čitavog 

Hrv. Kat. Episkopata smatrao je 

za svoju dužnost, da vama, svojim 

dragim vjernicima, upravi nekoliko 

riječi i da već sada raskrinka 

neke smišljene klevete i podvale, 

uperene protiv najsvetijih interesa 

Katoličke Crkve i Hrvatskog naroda 

u kojemu ona djeluje. 

Duboko osjećajući važnost vremena 

u kojemu živimo, i svijestni 

težke odgovornosti, koju nosimo 

pred sadašnjošću i budućnošću, 

pozivamo prije svega svoje vjernike, 

da se još uže sjedine s nama u 

izpovijedanju prave vjere u Boga, 

kao začetnika, zakonodavca i svrhodavca 

života, misleći u svim 

svojim djelima na bezsmrtno i 

1 


Churchil, Roosvelt i Staljin na kontroverznoj konferenciji na Jalti 1943. 

 

 

 

 

neprocjenjivo ćudoredno dostojanstvo 

svakoga čovjeka, koje je 

danas gotovo podpuno prezreno. 

Ujedinjeni s Nasljednikom sv. 

Petra, obećajemo kao i naši pradjedovi 

u doba pape Agatona i 

Ivana VIII., da nas od sv. Stolice 

ne će rastaviti ni prostorna udaljenost, 

ni vlastite muke, ni krive 

optužbe neprijatelja Svete Crkve, 

pa došlo što mu drago. 

Gledajući patnje, koje su zadešavale 

Hrvatski narod u XX. stoljeću 

i koje su posljednih 

nekoliko 

godina dosegle 

bolnosti Jobovih 

rana, pozivamo 

sve ožalošćene, 

ponižene, uvrijeđene i izmrcvarene, 

da ne klonu duhom prema 

Bogu i bližnjemu. 

Pojavili su se lažni svjedoci, 

koji nas optužuju, da su hrvatski 

katolički crkveni poglavari 

zajedno sa svojim svećenstvom i 

najboljim svojim vjernicima krivi 

sadašnjem krvavom obračunavanju 

u Hrvatskoj domovini. Ali 

ima svjedok, koji bolje vidi, a to 

je Bog, koji znade, što smo mi hrvatski 

katolički biskupi sa svojim 

svećenstvom i sa svojim vjernicima 

učinili i kakve smo žrtve samo 

posljednih dvadesetak 

godina 

dopridonosili, da 

u Hrvatskom narodu 

sačuvamo 

mir i djelotvornu 

kršćansku ljubav. A to znade i 

cijela svjetska javnost. Miroljubi- 

S 

2009. 

1 

p 

7

Podsjetnik 

S 1 

2009. p 

vost je bila osnovna crta hrvatske 

duše, koju su osobito od godine 

1918., uz najveće poteškoće i s 

najvećom pomnjom uzgajali i naglašavali 

i hrvatski svjetovni vođe, 

kao i hrvatski duhovni poglavari. 

Ali naše su nastojanje lišavali 

potpunih plodova, oni, koji su 

političkim umorstvima hrvatskih 

narodnih prvaka i oduzimanjem 

hrvatske rođene grude onemogućivali 

hrvatski pacifizam i tjerali 

Hrvatski narod u sve veći nemir i 

nezadovoljstvo. Hrvatska nedužna 

krv prolievala se u mnogim hrvatskim 

gradovima i selima, dapače i 

u samoj beogradskoj skupštini u 

vrijeme između dva rata. 

Tamo je na sramotan način pogažen 

najsvečaniji međunarodni 

ugovor, Konkordat, sklopljen između 

Sv. Apostolske Stolice i bivše 

Jugoslavije, pa su tako hrvatski 

katolici u svojim pravima ostavljeni 

na milost i nemilost vlastodržaca, 

a da ne govorimo o svim 

isto tako sramotno pogaženim 

nagodbama, koje su bile sklopljene 

s predstavnicima Hrvatskog 

naroda. To je također dobro poznato 

cijeloj svjetskoj javnosti. 

Kada je pak i drugi svjetski 

rat pohodio naše krajeve, a koji 

rat na ovom području nije izazvao 

Hrvatski narod, jer nije imao nikakve 

političke vlasti, nego netko 

drugi, i dok još Hrvati nisu imali 

niti jedne puške u svojim rukama, 

već su neodgovorni neprijatelji 

izvršili pokolje nad hrvatskim 

pučanstvom u nekim mjestima 

naviještajući zator i iztrebljenje 

našemu narodu. Poslije toga našli 

su se na žalost i među Hrvatima 

ljudi, koji su prihvatili borbu 

istim načinom. Hrvatski biskupi 

su to uvijek odlučno pobijali i 

osuđivali, ne pazeći na zamjere i 

pogrde bilo s koje strane. Oni su 

pojedinačno i skupno, na primjer 

na Biskupskim Konferencijama 

god. 1941. digli svoj glas protiv 

prekoračivanja nuždne samoobrane 

i protiv nasilnika, nalazili 

se oni, gdje mu drago, zauzimajući 

se za nedužne žrtve bez razlike 

narodnosti i vjeroispovijesti. 

Uvijek smo našli načina, da svoje 

Komunistički vođa Josip Broz Tito 

ubrojen je među 10 najvećih zločinaca 

suvremene povijesti. 

prosvjede i zauzimanja dostavimo 

onamo, gdje smo držali, da će 

naši koraci najsigurnije pridonijeti 

ublaženju bijede, koja se bez naše 

krivnje srušila na 

hrvatsku zemlju. 

Osuđivali 

smo struje, 

doktrine, bilo sa 

krajnje ljevice ili 

desnice, sugestije 

 

 

 

 

 

kao i pojedince, koji su polazili sa 

stanovišta, da smiju kršiti Božje 

zapovijedi i lišavati bližnjega njegovih 

ljudskih prava, jer je možda 

druge narodnosti, rase ili staleža. 

I danas tražimo jednaku zakonitost 

za sve, pozivajući pojedince, 

skupine i narode, da »ne vraćaju 

zla za zlo i psovke za psovke« 

(l Petr. 3 9). 

Svoj poziv šaljemo i onima, koji 

su u posljednje vrijeme počeli sustavnom 

promičbom razdraživati 

neodgovorne i zlu sklone pojedince 

i skupine da pod izlikom suđenja 

»ratnim zločincima« smaknu 

što veći broj Hrvata, osobito svećenika 

i intelektualaca, dobrih katolika 

lišavajući ih ne samo života, 

nego i njihova dobra glasa. 

Svi zločinci s bilo koje strane 

neka budu potegnuti na odgovornost 

i kažnjeni prema njihovoj 

krivnji. Ali jasno je već unaprijed 

svim istinoljubivim i pravdoljubivim 

ljudima, da mržnja ne može 

tu krivnju prosuđivati ni svestrano 

ni pravedno. 

U izuzetnom slučaju, ako se 

koji zalutali svećenik ogriješio o 

prava svoga bližnjega, mi se nismo 

žacali udariti ga crkvenim 

kaznama, dapače i udaljenjem iz 

svećeničkog ili redovničkog staleža. 

Ali danas moramo najodlučnije 

prosvjedovati pred Bogom i 

svjetskom javnošću protiv sustavnog 

ubijanja i mučenja nevinih 

hrvatskih katoličkih svećenika 

i vjernika, od kojih je veliki broj 

živio upravo svetim životom, a 

mrzitelji Katoličke Crkve oduzeli 

im život protupravnim odsudama 

osnovanim na fiktivnim krivicama. 

Neprijatelji 

Kat. Crkve, a 

pristaše materijalističkog 

komunizma, 

koji 

je Hrvatski narod 

plebiscitarno odbio (protivna 

tvrdnja bila bi mistifikacija svjetske 

javnosti), počeli su i u Hrvatskoj 

domovini istrebljivanjem 

svećenstva i istaknutih najboljih 

vjernika prema svojem svijesnom 

programu. Njihova nepravda vidi 

se već po tome, što oni unaprijed 

optužuju sve biskupe, svećenike i 

redovničke pokrajine, da su »ratni 

zločinci«, a pojedinim nepoćudnim 

osobama podmeću, da su one 

krive zlodjelima, koja su počinjena 

u ovom ili onom kraju. Međutim 

nitko živ u uljudbenom svijetu ne 

će moći odobriti tu unaprijed smi- 

8

šljenu samovoljnu osnovu, niti će 

vjerovati, da bi hrvatski katolički 

biskupi, svećenici, da bi čitave 

crkvene pokrajine uglednih i po 

svem svijetu poznatih i priznatih 

katoličkih redova, muških i ženskih, 

da bi tisuće katoličkih staraca, 

muževa, žena i djevojaka bili 

»ratni zločinci«, koji su zaslužili, 

da budu poubijani i da im imena 

budu vezana uz pokolje, o kojima 

nisu ni znali. Njihova mučenička 

smrt je trajna optužba onih, koji 

su umorstva i ubojstva učinili 

sredstvom širenja svojih ideja. 

Hrvatski katolički biskupi 

voljni su, da svaki pojedini slučaj 

dadu prosuditi i ispitati točno ne 

samo od stranih crkvenih predstavnika 

nego i međunarodnih 

svjetovnih povjerenstava, 

pa 

se i na taj način 

može ustanoviti, 

da je optužba 

radi »ratnih zločinstava« 

samo 

izlika i sredstvo 

za istrebljenje 

onih ljudi, koji 

su po računu komunizma zapreka 

ostvarivanju njegovoga stranačkog 

programa. 

Radi toga će hrvatski katolički 

biskupi imenovati posebni odbor, 

koji će sve slučajeve ispitati, 

prikupiti sva dokazala, koja će se 

moći objektivnom međunarodnom 

predstavništvu, kad god zaželi, 

predložiti, da se vidi na kojoj 

strani je istina i da se vidi, kako je 

laž postala sredstvom jedne ideologije, 

koja se bori za gospodstvo 

svijeta, makar je upravo iščezavajuća 

manjina u čitavom svijetu, a 

u katoličkoj Hrvatskoj ne predstavlja, 

možemo reći, nikoga. 

Naglašavajući suverenost Katoličke 

Crkve u duhovnim pitanjima, 

priznajemo i svjetovnu 

suverenost, pa kao što mi nosimo 

odgovornost za upravljanje 

Crkvom, tako i svjetovne oblasti 

odgovaraju za djelovanje na svom 

 

 

 

 

 

 

 

području. Hrvatski 

su katolički 

svećenici i vjernici 

imali po naučavanju 

Crkve da 

daju uvijek Bogu 

Božje, a Hrvatskom 

narodu, što je njegovo. Povijest 

svjedoči, da Hrvatski narod 

kroz cijelu svoju tisuću tristogodišnju 

prošlost nije nikada prestao 

plebiscitarno naglašavati, da se ne 

odriče svoga prava na slobodu, i 

nezavisnost, koju on od srca želi i 

svakom drugom narodu. A kad je 

u drugom svjetskom ratu ta misao 

još jače naglašena 

i oživotvorena 

u vlastitoj državi, 

hrvatski su 

katolički biskupi 

poštivali volju 

Hrvatskoga naroda. 

Nitko prema 

tome nema 

prava optuživati 

bilo kojega građanina Hrvatske 

države, pa ni hrvatske biskupe za 

to što poštivaju tu neodstupnu 

volju Hrvatskoga naroda, kad on 

na to ima pravo i po Božjem i po 

ljudskim zakonima. 

Hrvatski katolički biskupi 

su sa svoje strane učinili sve, što 

je bilo u njihovoj moći, da se u 

Hrvatskoj državi svuda provede 

prava zakonitost prema načelu: 

Iustitia fundamentum regnorum; 

zakonitost prema svima, bez obzira 

na rasu, narodnost, vjeru ili 

stalež. 

Predragi vjernici! 

Ulazimo u Veliki Tjedan, spomen 

muke Gospodina našega 

Isusa Krista. I čitavo čovječanstvo 

proživljava danas svoj Veliki 

 

 

 

 

Tjedan. Kakve nas misli u tom 

Velikom Tjednu moraju obuzimati, 

uči nas Vječna Istina i Ljubav: 

Božanski Spasitelj Isus Krist. 

Onima, koji su 

Ga razapeli na 

križ svojim lažnim 

optužbama, 

odgovorio je sa 

križa na Veliki 

Petak: »Oče, 

oprosti, jer ne znaju, što čine«. 

Znamo, da danas krvare tisuće hrvatskih 

srdaca. Pa ipak moramo, 

da doviknemo danas svima tima 

ranjenim srcima: »Tko želi biti 

učenik Kristov, taj se mora ravnati 

njegovim duhom. A duh njegov 

progovara kroz prava ljudska srca 

isto, što je rekao na križu svojim 

neprijateljima: „Oče oprosti im, 

jer ne znaju, što čine.“« 

Na koncu Vas, kao Vaši duhovni 

pastiri pozivljemo, da izbjegavajući 

najpomnije sve, što nije u 

skladu sa zakonom Božjim, puni 

pouzdanja u Božje Milosrđe i 

Božju Providnost ustrajete vjerno 

uz Sv. Crkvu, dok Gospodin stiša 

ovu strašnu oluju u svijetu i udijeli 

čitavom čovječanstvu i našemu 

ispaćenom narodu svoj sveti mir. 

Neka Vas sve blagoslovi Svemogući 

Bog Otac Sin i Duh Sveti. Za 

poslovni odbor Predsjedništva za 

Bisk. Konferenciju: 

U Zagrebu, dne 24. ožujka 1945. 

dr. Alojzije Stepinac, ndb. zgbčki i 

predsj. bisk. Konferencije 

dr. Ivan Šarić, ndb. vrh bosanski 

fra Jozo Garić, biskup banjalučki 

dr. Antun Akšamović, biskup i apost. 

administrator đakovački 

dr. Janko Šimrak, biskup križevački 

Preneseno iz knjige: Lucijan Kordić, 

Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj, Ziral, 

Chicago, 1988., str. 58. – 62. 

Podsjetnik 

S 1 

2009. p 

9

Povijesne okolnosti 

U SPOMEN: + Ante Brkić (1929. – 2006.) 

»Ne žalim batine, izgubljenu godinu, mučenja, jer sam govorio istinu o nevino 

pogubljenim profesorima-franjevcima i još i danas u duši ponavljam riječi pjesme 

Tvrtka Jelčića Mrtvima koji žive, a one glase: Oni nisu mrtvi, u nama žive, s nama se i 

danas bore, govore, dozivaju,... vole«. 

S 

2009. 

1 

p 

Piše: don Damjan Raguž 

Ante Brkić rođen je 4. srpnja 

1929. u Stubici, župa Studenci, a 

umro je 17. veljače 2006. u Petrinji. 

Četiri razreda niže gimnazije s 

malom maturom završio je u Franjevačkoj 

klasičnoj gimnaziji na 

Širokom Brijegu. Tu je zarobljen 

7. veljače 1945. kada su partizani 

poubijali sve zatočene franjevce. 

Školske godine 1945./46. pošao 

je u V. razred muške realne 

gimnazije u Mostaru. U mjesecu 

listopadu 1945. susreo se s dr. fra 

Bonicijem Rupčićem koji ga je pitao 

ima li hrabrosti napisati neku 

crticu iz života đaka i profesora u 

Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji 

na Širokom Brijegu. Ante je bio 

iznenađen, zatečen, uzbuđen i u 

teškoj dilemi: ako napiše istinu, 

u zatvor će, ako odbije, ne bi bio 

dostojan spomenuti ime širokobrijeških 

mučenika. 

Kao svjedok tadašnjih ratnih 

zbivanja, Ante je napisao opširno 

izvješće koje je naslovio Široki Brijeg 

u vrtlogu II. svj. rata. Cilj mu je 

bio poreći OZNINE tvrdnje da je 

u širokobriješkoj gimnaziji postojala 

organizacija ustaške mladeži, 

da je Široki Brijeg bio ustaški 

logor te da su fratri imali oružje 

i pucali na partizane za vrijeme 

borbi. 

Ubrzo nakon toga Ante je 

uhićen, podvrgnut strašnim torturama 

u zloglasnoj Ćelovini u 

Mostaru. Trebalo ga je prisiliti da 

opozove sve što je napisao. No, 

ostao je dosljedan svom izvješću 

pa je osuđen na višemjesečnu 

kaznu zatvora zbog navodno počinjenog 

kaznenog djela neprijateljske 

propagande. Istodobno je 

izbačen i iz škole uz zabranu nastavka 

daljnjeg školovanja u svim 

srednjim školama u Mostaru pa 

je morao ponavljati V. razred i 

završiti ga u Sarajevu. U jednom 

svom kratkom životopisu Ante 

kaže: »Ne žalim batine, izgubljenu 

godinu, mučenja, jer sam govorio 

istinu o nevino pogubljenim 

profesorima-franjevcima i još i danas 

u duši ponavljam riječi pjesme 

Tvrtka Jelčića Mrtvima koji žive, a 

one glase: Oni nisu mrtvi, u nama 

žive, s nama se i danas bore, govore, 

dozivaju,... vole.« 

Ipak, Ante je VI. i VII. razred 

gimnazije završio u Mostaru. 

Koncem studenoga 1949. na jednom 

skupu đaka, kako je to bio 

običaj, oštrim je riječima osudio 

getoizaciju Hercegovine. Naime, 

nijedan đak iz 

Hercegovine, 

ako je bio hrvatske 

narodnosti, 

nije mogao dobiti 

stipendiju 

dok su je drugi 

dobivali bez poteškoća. 

Osim 

toga, OZNA je 

često pretresala 

njihove stanove 

tražeći bilo što 

sumnjivo da bi im se sudilo. Odmah 

nakon toga Ante je s još petoricom 

uhićen, pretučen i osuđen 

na višemjesečnu kaznu zatvora 

zbog, navodno, iznošenja lažnih i 

alarmantnih vijesti koje izazivaju 

uznemirenost građana i ugrožavaju 

javni red i mir. Tada je na 

dvije godine zatvora osuđen i Vladimir 

Vasilj, kasnije svećenik isusovac. 

Ante je izgubio i tu školsku 

godinu. Nakon izlaska iz zatvora 

početkom mjeseca lipnja 1950., 

ponovno se prihvatio knjige i 

koncem mjeseca kolovoza 1950. 

uspješno je položio VIII. razred i 

veliku maturu. Već iste godine, 

školske 1950./51., u Zagrebu se 

 

 

 

 

 

 

 

 

kao izvanredni student upisao na 

Pravni fakultet te je dvije godine 

radio i studirao. 

Posljednju godinu studija bio 

je stipendist bivšega NOK-a Petrinja, 

a diplomirao je u svibnju 

1955. Jedno je vrijeme radio kao 

pravnik u upravi, a potom prešao 

u Petrinju gdje je postao sudačkim 

vježbenikom na općinskom 

sudu. Nakon položenoga pravnog 

ispita postaje sucem, a potom i 

predsjednikom petrinjskog općinskog 

suda. Jasno je da nakon ovakvoga 

mučeničkog života i nakon 

svjedočenja o istinitosti događanja 

na Širokom Brijegu, Ante nikada 

nije bio član Saveza komunista. 

Po strani nije 

ostao ni 1971. 

Naprotiv, aktivno 

je radio na 

osnivanju ogranka 

Matice hrvatske 

u Petrinji. Za 

zasluge u Domovinskom 

ratu odlikovan 

je Redom 

hrvatskog pletera 

i Spomenicom 

domovinske zahvalnosti. 

Bio je član Hrvatskoga 

društva političkih zatvorenika. 

»Blago vama kad vas – zbog 

mene – pogrde i prognaju i sve 

zlo izlažu protiv vas! Radujte se i 

kličite: velika je plaća vaša na nebesima!« 

(Mt 5, 11 - 12). 

Uvjereni smo da će dobri Bog 

– pravedan sudac – nagraditi našega 

Antu za junačko svjedočenje 

i mukotrpan život te borbu za 

krst časni i slobodu zlatnu, a nama 

ostaje poruka da slijedimo ovakve 

primjere drage nam kršne Hercegovine 

i hrvatskoga naroda. 

Preneseno iz časopisa Povezanost, 

XI., 22, Studenci, prosinac 2007., 

str. 84. – 85. 

10

Stratišta 

PARTIZANI I FRANJEVAČKI SAMOSTAN U 

MOSTARU 1945. 

Fra Gaudencije Ivančić svjedok je iz prve ruke. Sreća da je imao smjelosti opisati 

neke događaje tijekom II. svj. rata i poraća. Njegove bilješke sačuvane su unatoč 

svakodnevnoj opasnosti od UDBE. 

Piše: fra Gaudencije Ivančić 

Naslovnica rukopisa fra Gaudencija 

Ivančića. 

1945. 14. II. osvojen je Mostar. 

Švabe i ustaše povukli su se 

dalje prema sjeveru. Mi fratri u 

mostarskom samostanu bili smo 

oko 7 dana u podrumu, zapravo 

u refektoriju. Na 14. II. izišli 

smo jer je prestala pucnjava sa 

osvojenjem Mostara. Partizanski 

odredi došli su u samostan prije 

zalaska sunca. Mi smo naložili vatru 

u zbornici i grijali se. Došao 

je k nama jedan oficir. Pitao je da 

li smo svi tu? Provincijal Dr. Fra 

Leo Petrović odgovorio je da jesmo. 

Oficir je upitao koliko nas je 

pobjeglo i odmah je nadodao: »Sigurno, 

polovica!« Provincijal mu 

je odgovorio da je tako, tj. polovica 

otprilike pobjegla. Onda je rekao 

oficir da ostanemo u zbornici 

do sutra. Provincijal ga je upitao 

bi li se to moglo prije svršiti pa da 

budemo slobodni. Bili smo u podrumu 

7 dana, nijesmo izlazili na 

zrak, trebali bismo što prije izići, 

nadodao je provincijal. Oficir je 

rekao: »Dobro!« Sada nas je sve 

popisao po imenu i prezimenu. 

Provincijal mu je kazivao. Zatim 

je oficir naredio da mi ostanemo u 

zbornici a on da će se vratiti za dva 

sata. S nama je ostavio kao čuvara 

vojnika sa mitraljezom. Vojnik je 

imao opanke sa dugim kljunom. 

Sigurno iz istočne Hercegovine. 

Ovaj oficir i njegov drug – isto 

oficir – otišli su. Vratili su se poslije 

zalaska sunca. Kad su došli 

 

 

 

 

 

 

prozivali su nas 

po redu. Neke su 

pustili da idu na 

večeru a neke su 

zadržali. Ostalo 

ih je u zbornici 

devet. To su: Fra 

Leo Dr. Petrović 

provincijal, Fra Grgo Vasilj gvardijan, 

Fra Jozo Bencun, Fra Rafo 

Prusina, Fra Brno Smoljan, Fra 

Kažimir Bebek, Fra Nenad Pehar, 

Fra Zlatko Sivrić, Fra Darinko Brkić. 

Jedan je oficir ostao s njima 

u zbornici. Njih 9 poveo je sa sobom. 

Tvrdio je da su oni bježali 

pred N.O.V. Fra Zlatko je izvadio 

iz džepa pismo i rekao im da pročitaju 

i da će se uvjeriti da on i fra 

Darinko nijesu bježali pred njima. 

Pismo je bilo od OZN-e. Zapravo 

to je bila propusnica za fra Zlatka i 

Darinka od OZN-e. Propusnica je 

dozvoljavala fra Zlatku i Darinku 

da mogu prijeći na partizanski teritorij. 

Bojali su se u Mostaru velikih 

borba pa su htjeli izbjeći. Propusnice 

im je izvadio fra Zlatkov 

prijatelj »Ćakan« Zovko. Zlatko 

je najprije ugovorio sa mnom prelaz 

na partizanski teritorij. Poslije 

je zaboravio na me i ugovorio sa 

Darinkom. Sreća! Kad je prošetao 

oficir, upitao je tko im je to dao. 

»Pročitajte«, odgovorili 

su oni. 

Na to im je rekao 

da idu dolje 

k nama. Mi smo 

bili na večeri. S 

nama je bio drugi 

oficir. Sjeli smo 

ga na provincijalovo mjesto. Prije 

nego je sjeo rekao nam je da će oni 

njih zatvoriti i ispitati. Nas je to 

malo obradovalo. Sjeli smo nakon 

molitve i večerali. Za večeru smo 

S 

2009. 

1 

p 

11

Stratišta 

S 1 

2009. p 

imali samo gustu čorbu od graha 

i kiseli kupus na salatu. Ja sam 

nosio jelo okolo. Taj oficir reče da 

voli kupus na salatu. Ja sam mu 

rekao da uzme koliko god može 

jer kupusa imamo dosta. Poslije 

naše večere otišao je onaj oficir i 

doveo je sedam vojnika na večeru. 

Ja sam ih poslužio s istim jelom. 

Kad su večerali otišli su gore. Ta 

dva oficira i sedam vojnika odveli 

su sada 7 gore spomenutih fratara. 

Kao sigurno može se uzeti da 

su ih odveli na Neretvu od starog 

mosta do Čekrka – i tamo ih 

ubili i u Neretvu bacili. Seljaci su 

pos lije nekoliko vremena pripovijedali 

da je Neretva izbacila tijelo 

jednoga fratra. Po opisivanju i 

kazivanju to bi bio fra Rafo Prusina. 

Govorilo se je da su seljaci 

tijelo zakopali negdje na Bišću. I 

k meni je dolazila jedna djevojka 

i rekla mi je da je Neretva izbacila 

tijelo jednog fratra. To bi imalo 

biti negdje ispod Starog mosta. 

Rekao sam joj da ode vidjeti ali 

se nije vratila. To je bilo nekoliko 

dana iza pogibije. Poslije naše večere 

s onim oficirom – kažu da se 

je zvao Branko Popadić – i poslije 

večere onih 7 vojnika mi smo razgovarali 

o sudbini one sedmorice. 

Većina nas je mislila, da ih neće 

odmah ubiti. On nam je izjavio 

prije početka večere, da će ih zatvoriti 

i ispitati. Sjećam se pak da 

je fra Zlatko rekao i tvrdio da je 

sto po sto sigurno da će ih ubiti. 

Možda je on iz razgovora s njima 

zaključio prije nego su otpustili 

njega i fra Darinka. 

Sutra nakon te sudbonosne 

noći otišli smo fra Pavo Dragićević 

i ja na mjesnu komandu, koja 

je bila u Cernici, u činovničkoj 

zadruzi. Komandant je bio neki 

musliman. Fra Pavo i ja rekli smo 

Ubijeni provincijal fra Leo Petrović. 

mu zašto smo došli; fratri su naime 

bili odvedeni. Fra Pavo je svakoga 

rekao po imenu i prezimenu 

i on je zapisao. Rekao je da će se 

interesirati i da će onda javiti. Ali 

sve je to bilo uzalud. Ništa nije 

javljao. Mi smo tada htjeli otići i 

na mjesnu OZN-u. Ipak smo odlučili 

ne ići, jer smo se bojali i za 

sebe. 

Vojska je brzo unišla u samostan. 

Pred crkvom su bili tenkovi. 

Narod je imao strah ići i u crkvu. 

Crkva je bila bombardirana. 

Glavna lađa – krov – bila je srušena. 

Prizemlje i klerikat u samostanu 

zaposjela je 

vojska. Ne znam 

koliko ih je bilo. 

No meni je rekao 

oficir da mu pripravimo 

mjesto 

za 300 (trista) vojnika. Rekao mi 

je da sve stvari u klerikatu smjestim 

u jednu sobu. Prenijeli smo 

krevete i drugo u jednu učionicu. 

Rekao je da zaključamo i da uzmemo 

ključ. Tako je i bilo. Sutradan 

došao sam i našao vrata obijena. 

Potužio sam se starešini vojske. 

Rekao mi da opet vrata nekako 

zaključam. Zaključao sam, ali kad 

sam drugi put došao, vrata su bila 

 

 

 

 

probijena. Sve stvari razbacane, 

prevrnute a ne znam što je odnešeno 

jer je bilo mnogo stvari. Nijesam 

više ni zatvarao. Vidio sam, 

da je beskorisno. Vojska je bila 

sedam, osam dana u samostanu. 

Kad je ova vojska s tenkovima 

pošla – kažu – za osvajanje Trsta, 

odnijeli su nam radioaparat iz 

zbornice. Radio je bio vrlo dobar. 

Onog jutra, kad su pošli zaklali su 

nam sva krmenja (6-7 komada) i 

odnijeli. Ona vojska koja je bila u 

Mostaru i njezini upravitelji digli 

su nam sve namirnice, brašno, 

vino i dr. Provincijal, Dr. Fra Leo 

Petrović skupljao je u arhivu ratne 

namirnice za potrebe bogoslova 

iza završetka rata. Sve su to otjerali 

i zaplijenili. Mi smo oskudijevali 

ali je provincijal to ipak čuvao 

jer je znao da će iza rata biti teško 

nabaviti. Ni najmanje se nije nadao, 

daće tako biti. 

Mi smo ipak uspjeli sakriti 

nešto mesa i žita za sebe. Bilo je 

to na protivnoj strani samostana 

– kod kuhinje. 

Nekoliko dana iza pogibije 

fratara bio nam je uvečer opkoljen 

samostan. Samostan je na glavnim 

vratima bio 

zaključan. I zvono 

na ulaznim 

vratima zazvonilo 

je. Fratri su 

se bili prestrašili 

jer su se bojali opet zla. Nijesmo 

odmah pošli, da otvorimo vrata. 

Bili smo se skupili, iako ne svi, 

u sobi pokojnog fra Ilije Rozića, 

koji je bio bolestan. I što smo mi 

više oklijevali, tim je žešće i češće 

zvonilo na ulaznim vratima. 

Onda sam ja rekao fra Krsti Ravliću 

da moramo ići otvoriti, jer 

što dulje budemo čekali može biti 

još gore. Svjetla u samostanu nije 

12

Bombardirana franjevačka crkva u Mostaru, 1945. 

bilo. Iskidana je električna žica od 

bombardiranja. Tim je teže bilo. 

Ja sam još prije nabavio mali fenjerić. 

Njega smo ponijeli i otišli 

smo na kapiju. Viču izvana, da 

otvorimo. No ključa nije bilo u 

vratima. Rekli smo da nije uz nas 

ključ pa da idu na sporedna vrata 

od kleričke bašče. I mi smo pošli 

kroz klaustar na ona vrata. Kad 

smo se približili k vratima, opazili 

smo vojnika na vratima s napetom 

puškom prema nama. Ja sam 

zavikao: »Ajde unutra!« Vojnik 

je stupio unutra držeći jednako 

napetu pušku. Idući dalje morali 

smo mu otvoriti sobu po sobu i on 

je stalno držao pušku na gotovs. 

Tako smo obašli sve pa i podrum. 

Kad smo došli u zbornicu, tu smo 

našli fra Pavu Dragićevića i fra 

Antu Jelavića. Očito je bilo da su 

bili vrlo preplašeni. Partizan je, 

što je nosio pušku, upitao: »Zašto 

se boje?« »Boje se Vas«, odgovorio 

sam. »Vi ste došli u noći i to 

s puškama.« Onda je pitao gdje 

smo ustaše sakrili. Mi smo rekli 

da kod nas nema ustaša i da mogu 

radi toga biti mirni (netko im to 

slagao). Otišli su iza toga. Fratre 

nijesmo mogli sada lako skupiti. 

Preplašeni posakrivali su se. Fra 

Darinko je išao nad Lurdsku špilju 

i tu čučao. Fra Zlatko Sivrić 

pokrio se nekom daskom u nužniku, 

itd. Nakon izvjesnog vremena 

skupili smo se svi zajedno u 

zbornici. Bilo je i veselja i straha i 

pričanja. 

Ne znam koliko je dana prošlo 

i opet su došli i opkolili samostan. 

Bila je nedjelja. Narod je išao u 

crkvu. Vojnik je pretresao prostorije 

samostana. Nije ništa našao. 

Kad je došao na šišu, namjerio se 

je na sitni luk, što su nam donijeli 

ljudi iz Rodoča i Jasenice. »To ste 

vi sigurno odnijeli od Srba u Baćevićima«, 

rekne vojnik partizan. 

»Ne, to su nam dali naši katolici 

iz Jasenice i Rodoča.« Otišli su iza 

kraćeg vremena. 

Fra Mato Čuturić upravljao je 

u to vrijeme provincijom. Provincijal 

je ubijen a kustos fra Ignacije 

ostao je u Zagrebu. Fra Mato je 

bio slab, bolestan na srcu. On je 

radio što je mogao u to vrijeme. 

Išao sam s njim na Vojnu komandu 

jedanput ili dvaput. Šef vojnog 

suda bio je Čedo Miović. Razgovarali 

smo s njime. Optuživali su 

nas. Koliko je bilo moguće raščišćavali 

smo stvari. Bilo je i koristi 

koliko-toliko od tih veza. Fra 

Mato je umro naglo. Toga dana 

opet je bio pretres u samostanu. 

Najviše su pretresali fra Krstu Ravlića. 

Optuživali su ga radi veze 

sa škriparima. Kapetan Lovro Kovačević 

vodio je također premetačinu. 

Došao sam u fra Jerke Borasa 

sobu i tu nađem L. Kovačevića. 

Fra Jerko mi rekne da sjednem. I 

njemu je lakše kad smo dvojica. 

Da bude što više zaoštrenje između 

nas i njih Lovre rekne: »Mi 

ništa nemamo zajedničko«. Ja mu 

Stratišta 

S 1 

2009. p 

13

Stratišta 

S 1 

2009. p 

odgovorim da imamo mi velikih 

stvari, koje su nam zajedničke. 

Upitam ga: »Jeste li vi za slobodu 

savjesti?« Znao sam, da to stoji u 

nacrtu Ustava kojega sam imao u 

džepu. Malo se je promislio i odgovorio, 

da jesu za slobodu savjesti. 

Nije smio drukčije ni odgovoriti, 

jer to stoji u Ustavu. Onda mu ja 

reknem: »Eto, i mi smo za slobodu 

savjesti«. Kažem mu dalje, da 

je to jedna velika daska na kojoj 

zajedno stojimo. Šutio je. Upitam 

ga dalje: »Da li ste Vi za slobodu 

vjeroispovijesti?« 

Zamisli se 

malo, pa rekne, 

da jesu. I to je 

stajalo u Ustavu pa nije smio reći 

da nijesu. Onda mu reknem, da 

je to druga velika daska na kojoj 

zajednički stojimo. Onda rekne: 

»Ne mogu ja s tobom, ti si učeniji.« 

Ja mu odgovorim da se tu ne 

radi samo o učenosti nego o istini. 

Sad je atmosfera bila već drukčija. 

Bio je blaži. I poslije, kad sam dolazio 

k njemu i kod pretresa moje 

sobe i hapšenja nikada se nije pokazao 

onako otporan. Fra Krsto je 

toga dana odveden u zatvor. Vrlo 

teška situacija u samostanu. Istoga 

dana fra Mate Čuturić na mrtvačkom 

odru a fra Krsto u zatvor. 

Fra Mato je upravljao privremeno 

provincijom a fra Krsto je zamjenjivao 

gvardijana. K tome pretres 

i stalno nadziranje. Fra Matu je 

zamjenio fra Marijan Zubac. 

Iza izvjesnog vremena počeli 

su održavati u samostanu tečajeve 

za knjigovodstvo. Jedan tečaj 

trajao je 6 mjeseci. Izmjenilo se 

više tečajeva. U tečajevima bili 

su i momci i djevojke. Upravitelj 

tečajeva bio je ing. Đikić N. On 

ih je formirao i u antireligioznom 

duhu. Jedna kat. djevojka, čini mi 

se od Bugojna, rekla je fra Kreši 

 

 

Jukiću, da im je Đikić rekao da 

neće mirovati oni, dok ne vide 

zadnjeg kralja da visi na crijeva 

zadnjeg fratra. Jedan put je Đikić 

razgovarao s fra Marijanom na 

hodniku. Među ostalim rekne fra 

Marijanu, da je njihova (partizanska) 

zemlja a Vaše nebo. Fra Marijan 

mu rekne da je naše Nebo 

jer imamo dušu a naša je i zemlja 

jer imamo tijelo. Ništa nije na to 

odgovorio. 

Među tečajcima bilo je vrlo 

dobrih osoba. No bilo je i takvih 

koji su plamtili 

mržnjom prema 

svećenicima. Ja 

sam više puta 

razgovarao s njima. Tako sam više 

puta razgovarao i s nekim Srbinom, 

po imenu Gojko ... On mi je 

jedan put iskreno otkrio svoje mišljenje 

o fratrima. On reče, da nikada 

ništa nije dobro čuo o nama 

i sve što je čuo, to je bilo zlo. »I 

kad bi vas tkokod ubio«, nastavio 

je on, »meni bi bilo pri duši tako, 

kao da je ubio životinju.« I da prema 

nama nije imao nikakva dobra 

osjećaja. Nakon što je s nama razgovarao 

i motrio nas u samostanu, 

kaže, da je potpuno promijenio 

svoje mišljenje o nama. Kaže, 

da bi mu bilo žao, kad bi nam ma 

tko, škodio ili zlo učinio a pogotovo 

da nam on sa svoje strane ne bi 

nikad ništa zla učinio. Ovaj Srbin 

Gojko ... sudjelovao je u osvajanju 

Mostara. Imao je brata kapetana 

po imenu Nikola ... u OZN-i. S 

njime sam više puta razgovarao 

pa i u njegovu stanu. Ja sam na 

ulici dva puta prošao blizu pokraj 

njega. I prigovorio mi je, da mu 

nijesam htio dati nikakav znak 

pozdrava. Odgovorio sam da ga 

nijesam vidio ni prvi ni drugi put. 

»Ja bih pozdravio najvišeg neprijatelja«, 

odgovorio sam mu, »kad 

bi me on pozdravio«. Ipak se vidi, 

da i on i brat mu Gojko nijesu bili 

loša srca, pogotovo, ako se uzme 

u obzir, da je u to vrijeme vladala 

velika mržnja na svećenstvo. 

U Mostaru bila je velika borba 

za prostorije u samostanu. Išli 

smo za tim da sačuvamo pojednu 

sobicu za svakoga od nas i ono još 

najnužnije. Nijesam bio kod kuće 

i kad sam došao, rekoše mi da su 

neki od vlasti (čini mi se oficiri) 

dolazili i da su uzeli sve sobe osim 

južnog krila. Dapače rekoše, da je 

tajnik provincije Bonicije i fra Pijo 

pristali na to ili potpisali. Otišao 

sam na općinu, izvjestio presjednika 

općine Srbina Tabak i rekao 

mu da je ta odredba nemoguća. 

Razložio sam mu svoje mišljenje. 

On je rekao da on ne može to sam 

opozvati. Rekli su mi da ja dođem 

sutra na sjednicu. Došao sam sutradan 

u općinu (u hotel Neretvi). 

Bio je Tabak i još dvojica oficira. 

Razložio sam im svoje mišljenje. 

Oni su nastojali, da moje izlaganje 

obeskrijepe ali konačno su 

opozvali odredbu. Mi smo fratri 

ostali stalno u istočnom krilu samostana. 

Tu smo imali svaki svoju 

sobicu. 

Bilo je i kasnije pokušaja da 

nas dvojicu stave u jednu sobicu. 

Dokazivali su time, što i njihovi 

tečajci stanuju po dvojica ili više 

u jednoj sobi. Rekao sam im da je 

drugo tečajac, a drugo jedan svećenik 

koji duge godine radi i sve 

ima u jednoj sobici. Tečajac ima 

sa sobom koji prisvlak i to mu je 

sve uglavnom. Uspjeli smo ih i od 

toga odvratiti. Opet je došao jedan 

(ili više) oficir da nam uzme kuhinju 

i barem pola refektorijuma. Ja 

sam ga uvjeravao, da mi nemamo 

na drugom mjestu kuhinje. Na 

istom šparhetu ne možemo dva 

različna ručka ili večeru gotovi- 

14

ti. Ponudio sam im da zajedno, u 

istim loncima gotovimo. Mi smo 

ostali bez masti i ostalih potrepština 

a vojska uvijek sebi nađe. 

Oni su to vidjeli pa nijesu htjeli 

nikako u zajednicu. Konačno su 

odustali. Nama je bilo drago. 

Htjeli su nam oduzeti i kleričku 

bašču do puta. To su mislili 

pretvoriti u park. Dokazivao sam 

im da to treba nama. Rekao sam 

im, da imamo starih ljudi, koji 

trebaju čista zraka i ponešto šetnje. 

To im je jedino mjesto. No 

nijesu odustajali od namjere. Rekli 

su nam, da dođemo u općinu 

na sjednicu. Otišli smo ja i fra 

Smiljan. Radi nama nepoznatih 

razloga nijesu došli na sjednicu. 

Mi smo rekli da nam jave ako nas 

budu trebali. Nijesu nam javljali i 

ostalo je pri starome. 

Borba je bila i za vjeronauk. 

Mene su pozvali jednoga dana da 

dođem u Preparandiju na vjeronauk. 

Otišao sam. Đacima je bilo 

vrlo drago što sam došao. Đaci su 

razgovarali živo i interesirali se za 

sve postavljajući razna pitanja. U 

školi su naravno napadali vjeru i 

što je s time u vezi. Kod đaka je 

tim jači bio interes za vjeru. Zanimljivo 

je, da je odmah poslije 

podne istoga dana direktor Šišić 

– inače moj kolega i mogu reći 

donekle i prijatelj jer smo zajedno 

radili u Preparandiji više godina 

– poslao meni pismo, u kojem 

mi piše da sastavim program 

za vjeronauk i da ga pošaljem, te 

kad se odobri, da ću onda moći 

predavati u Preparandiji. Ja sam 

sastavio program odmah poslije 

podne i poslao ga. Međutim nikada 

nisam dobio odgovora na to. 

To sam i predmjevao. Kasnije su 

mi rekli đaci da im je rečeno, da 

vjeronauka neće biti u školi nego 

u crkvi. Ja sam počeo održavati 

vjeronauk u crkvi ali đaci su mi 

rekli da im se prijeti, tko bude pohađao 

vjeronauk. Ja sam đacima 

dokazivao, da je odobreno u crkvi 

pohađanje vjeronauka. No teško 

ih je bilo osloboditi straha kad oni 

čuju prijetnje na svoje uši. Neki su 

ipak dolazili do kraja školske godine 

iako u bojazni. Neki su đaci 

kasnije dolazili i privatno te se 

vrlo interesirali kako bi se mogli 

oduprijeti i pobiti ono, što se je u 

školi iznosilo protiv vjere. Bilježili 

su i iznosili u školi protiv napada 

na vjeru. To je dovelo dotle da 

su Magdaleni Kupek i još dvjema 

 

 

 

 

koje su stanovale 

u Sirotištu rekli 

da moraju ići ili 

iz Preparandije ili 

iz Sirotišta. I one 

su radije ostavile 

Preparandiju. Magdalena je postala 

č. sestra. Sljedeće godine nijesu 

đaci nigdje imali vjeronauk. 

U crkvu nijesu od straha smjeli, a 

u školi ga nije bilo. 

Ne znam, koliko je prošlo vremena 

pa su opet izdali naredbu, 

da će u školi biti vjeronauk za one 

koji hoće. Direktor gimnazije to 

im je potvrdio. Najprije mi je rečeno, 

da u gimnaziji nema mjesta 

za održavanje vjeronauka. Poslije 

podne, kazali su da imaju predavanja 

a i navečer neka večernja 

predavanja. Zatim mi je rečeno, 

da treba provesti glasanje među 

đacima. Urgirao sam u gimnaziji 

nekoliko puta da provedu glasanje. 

Marko Vego, bivši fratar postao 

je direktor gimnazije. I k njemu 

sam išao. On mi je rekao da 

nije za me zgodno da držim vjeronauk 

u školi. Nabacio je misao, 

da bi me mogao netko optužiti. 

Ja sam mu predložio, da on bude 

svaki put na vjeronauku i da prati 

hoću li ja o politici govoriti na vjeronauku. 

On je to odbio. Rastumačio 

sam to tako, da njemu ne bi 

bilo zgodno – a ja sam mu predavao 

u gimnaziji u Š. Brijegu – da 

mene optuži a s druge strane da bi 

mu zamjerili, ako ja budem mirno 

predavao. Stalno je otezano s glasanjem. 

Nekoliko bi razreda upitali 

pa bi prestali i tako su otegli 

do pred kraj školske godine. Naši 

su se đaci (katolici) javljali u velikom 

broju za vjeronauk. Bilo ih je 

koji iz straha nijesu htjeli, osobito 

oni pred maturom. Urgirao sam 

više puta i kod oblasnog odsjeka 

za prosvjetu. Tamo je bio šef musliman 

čini mi se 

Đikić (Osman?) 

učitelj. Ja sam 

im bio i dodijao 

sa svojim urgiranjem. 

Fra Petar 

Bakula donio mi je jedan put poruku, 

da će me zatvoriti, ako budem 

i dalje ovako dolazio. Ja sam 

lično držao da oni neće dozvoliti 

u školi vjeronauk. Htio sam ipak 

tražiti ono što je naređeno. Đikića 

sam jedan put vraćajući se iz njegove 

kancelarije sreo pred bivšom 

našom tiskarom. Reknem mu da 

sam njega tražio radi vjeronauka. 

Sada mi otvoreno reče, da oni 

neće dozvoliti, da mi u školi djecu 

učimo, da treba umrijeti ako je 

potreba za vjeru i Crkvu. Ja mu 

reknem, da mi samo izlažemo 

kat. nauku a svakom ostavljamo 

potpunu slobodu u odlučivanju. I 

meni je više dosadilo okolo hodati 

pa sam odlučio ne ići više radi 

vjeronauka. U osnovne škole na 

Vrelu, Rodoču i Jasenici dozvolili 

su da idemo. Ja sam išao na Vrelo, 

fra Bonicije na Rodoč, a fra Pio u 

Jasenice. To je bilo školske godine 

1948/49. Godine 1949. sva tri 

smo bili zatvoreni i naravno vjeronauk 

je prestao. 

Stratišta 

S 1 

2009. p 

15

Stratišta 

Časne ss. Milosrdnice poučavale 

su djecu za prvu pričest i 

krizmu u 1945. g. Održavale su 

vjeronauk u prizemnim sobama 

samostana. U crkvi nijesu mogli, 

jer je glavna lađa bila bombardirana 

i daske su visile s krova pa 

su se mogle svaki čas dolje srušiti. 

Nakon nekoliko vremena rekoše 

mi čč. sestre, da se govori po 

ulici da će ih zatvoriti, jer da nije 

slobodno poučavati vjeronauk u 

samostanu. Dozvoljeno je, kažu, 

samo u crkvi. Ja sam im rekao 

da se ne boje i da mirno poučavaju 

a da ću voditi brigu. Nakon 

nekoliko dana opet su čč. sestre 

upozorile, da se po ulici govori da 

će ih radi toga zatvoriti. Ja sam 

sada otišao na Oblasni odbor. Našao 

sam Mladena Spuževića, sina 

dr. Cvitana Spuževića. On je bio 

šef unutarnjih poslova Oblasnog 

odbora. Rekao sam mu o čemu se 

radi. On je rekao: »Doga ti poučavaj 

(vjeronauk) gdje god hoćeš. 

Ali za svaki slučaj, upitat ćemo 

Salku Nazečića.« Salko je bio profesor 

i šef prosvjete u Oblasnom 

odboru. Otišao sam do Salke. On 

je dao negativan odgovor, naime, 

da se ne smije nigdje poučavati 

nego u crkvi. – Kolika razlika 

među njim i Mladenom. – Ja sam 

rekao Salki, da ne možemo poučavati 

u crkvi, jer je crkva bombardirana 

i da daske vise odozgo 

s krova pa ako daska pane i ubije 

dijete, onda da će nas svećenike 

optuživati. Pregovarali smo nekoliko 

vremena a on onda rekne, 

da on sam ne može to dozvoliti. 

Rekne, da će sazvati Oblasni odbor 

i da će pretresti to pitanje. Mi 

ćemo dotle predavati vjeronauk u 

samostanu, reknem mu ja. Pa dobro, 

odgovori on. Zaključak nam 

saopćite rekoh mu. Otišao sam i 

vjeronauk su čč. sestre i dalje poučavale 

u prizemlju samostana. 

Odgovor uopće nije došao. 

Ulomak iz rukopisa 

Adnotationes historicae, 

Riznica Vicepostulature postupka 

mučeništva »Fra Leo Petrović i 

65 subraće« 

ZAPIS S ISKOPAVANJA POSMRTNIH OSTATAKA 

U MASOVNIM GROBNICAMA U VRGORCU 

11. – 17. listopada 2008. 

Izvan dosega znatiželjnih pogleda, u škrtim dalmatinskim vrtačama, partizani su 

dovršili svoje krvave namjere. Otkopali smo šest tijela. 

Piše: fra Miljenko Stojić 

S 

2009. 

1 

p 

11. listopada 2008. 

Osvanuo je lijep i sunčan dan 

što je malo neobično za ovo doba 

godine. Na Humcu su se u 7.30 

okupili fra Miljenko Stojić, vicepostulator, 

fra Ante Marić, koji će 

u ime Vicepostulature voditi postupak 

iskapanja, fra Vinko Mikulić, 

pomagač, Tihomir Glavaš, 

arheolog te grobari Ivo Milićević 

i Ivica Milišić. U dva smo vozila 

krenuli prema Vrgorcu, nadomak 

zaselka Kotezi. Prema pričanjima 

mještana, tu je ubijen i pokopan 

fra Maksimilijan Jurčić, a u nepo- 

Pogled s lokaliteta masovnih grobnica na okolinu. 

16

srednoj blizini i nekoliko Ljubušaka. 

Cilj nam je otkriti istinu i 

potvrditi priče. 

Nešto iza 8 sati pred župnom 

kućom u Vrgorcu dočekali su nas 

župnik fra Petar Vrljičak i gosp. 

Boro Erceg koji će nam pokazati 

stratište o kojemu je kao dijete 

slušao od svoje još živuće majke. 

Zapamtio je kako je napominjala 

da su tu pokopani neki fratri i da 

se uvijek pomoli kad tuda prođe. 

Samo mjesto partizanskog zločina 

smješteno je lijevo i desno od 

poljskog puta kojim su Vrgorčani 

silazili u nekad obrađivano 

polje. Sada je sve, kao i sam put, 

zaraslo u šikaru. Grobari su izuzetno 

marljivo radili. Najprije je 

otkopavano mjesto s lijeve strane 

puta, gledajući od Vrgorca prema 

polju i novoj trasi autoceste Zagreb 

– Dubrovnik. Teren je bio 

vrlo težak. Osim što je sve zaraslo 

u šikaru, sve je puno kamena. 

Naime, to su dalmatinski škripi u 

koje mještani često nabacaju raznorazno 

smeće. Nakon mukotrpnog 

otkapanja nije nađena nikakva 

naznaka bilo kakva kostura. 

Našli smo jedino jednu čahuru od 

metka. Ponijeli smo je sa sobom 

da bismo ju očistili i utvrdili njezinu 

možebitnu pripadnost vremenu 

u kojem je ubijen fra Maksimilijan. 

Ako je istina da je njegovo 

tijelo krišom noću premješteno u 

mjesno groblje, onda bi ova čahura 

mogla biti nijemi svjedok njegovih 

posljednjih trenutaka. Oko 

11.00 pridružila nam se i dr. Marija 

Definis-Gojanović, voditeljica 

patologije KBC-a Split. 

U podne smo već bili na lokaciji 

preko puta. Nalazi se iznad jedne 

mlade masline koja je nikla iz starih 

korijena. Kopanje je išlo puno 

brže. Okolo su stijene, ali je samo 

mjesto smješteno između živih 

stijena i puno zemlje. Najprije je 

raščišćen zarasli teren, a posebno 

lovor koji se razgranao. Ubrzo se 

došlo do kamenja unutar zemlje. 

Kako je postavljeno, 

zaključivali 

smo da je najvjerojatnije 

njime 

netko pokrivao 

tjelesa umorenih. 

Ubrzo se ta pretpostavka pokazala 

ispravnom. Otkapajući žile 

lovora, grobari su naišli na lubanju. 

Odsad se radilo s puno više 

pozornosti. Nastojalo se utvrditi 

 

 

 

 

u kojem je smjeru tijelo položeno 

i ima li još tjelesa. Dan se bližio 

kraju. Pronađene su i druge kosti 

koje pripadaju prvom tijelu, ali i 

druga lubanja koja stoji na vrhu 

kostiju koje su 

se nekako čudno 

ispreplele. Vjerojatno 

se radi o 

još nekom tijelu, 

odnosno da su ih 

oni koji su ih pokapali jednostavno 

ugurali u taj mali prostor. Radovi 

su prestali oko 18.30. Mjesto 

otkopavanja je prekriveno najlonom 

i zaštićeno. 

Tri tijela pronađena na lokaciji br. 2. Tijelo označeno brojkom 1 moglo bi pripadati 

fra Maksimilijanu Jurčiću. 

Stratišta 

S 1 

2009. p 

17

Stratišta 


Nastavili smo s iskopavanjem. 

Razmišljajući, došli smo do zaključka 

da bi bilo dobro još malo 

provjeriti prvu lokaciju na kojoj 

smo kopali. Zbog toga smo u pomoć 

pozvali Ivana Sablju, grobara 

u Gorici. Na Humcu se u 7.30, 

uz Ivana Sablju, skupila uobičajena 

družina: fra Ante Marić, fra 

Vinko Mikulić, Ivo Milićević i fra 

Miljenko Stojić. U hotelu Prvan 

u Vrgorcu u 8 sati trebala nas je 

čekati Marija Definis-Gojanović. 

Uz kavu odredili smo što i kako 

danas raditi. Kasnije, oko 9.30, 

na samoj lokaciji pridružio nam se 

i arheolog Tihomir Glavaš. 

Došavši na lokacije iskapanja, 

ustanovili smo da ih nitko nije 

dirao. Najprije smo svi zajedno 

radili na iskapanju druge lokacije 

gdje smo pronašli ostatke triju 

tijela. Nakon što je posao uznapredovao, 

Ivan Sablje je zajedno 

s fra Vinkom Mikulićem otišao 

na prvu lokaciju potražiti moguće 

ostatke tjelesa. Kopao je neznatno 

dalje od prvog iskopa, iza 

jedne kamene ploče. Oko 11 sati 

Ostatci krunice pronađene uz tijelo 

označeno brojkom1. 

javlja da je pronašao jednu lubanju. 

Pronalaženje drugih dijelova 

tijela išlo je teže zbog konfiguracije 

terena. Isto se nastavilo i nakon 

pronalaska druge lubanje. Tjelesa 

su jednostavno nabacana jedno na 

drugo pa nije bilo isključeno da je 

tu pokopano i treće tijelo. O tome 

ćemo više znati nakon iskapanja 

sljedećih dana. 

Na drugoj lokaciji, gdje je već 

ustanovljeno da su tri tijela, uslijedilo 

je ugodno iznenađenje. Kod 

tijela koje smo označili brojkom 1 

pronašli smo ostatke redovničke 

krunice. Bila je obvijena nekom 

tkaninom koja je, gledajući golim 

okom, iako je u potpuno lošem 

stanju, podsjećala na habit. 

Krunica je bila 

skupljena. Najvjerojatnije 

da ju 

je njezin vlasnik 

stavio u džep da ne mlati okolo 

dok su silazili prema mjestu pogubljenja 

i dok su ih zlostavljali. 

Uz to smo kod njega, ili kod 

sljedećeg tijela, pronašli ostatke 

blage potkovice. Najvjerojatnije 

da je to potkovica koja se stavljala 

na vrh redovničkih sandala. Prema 

svemu izloženom, zaključili 

 

 

smo da bi se moglo raditi o fra 

Maksimilijanu Jurčiću. Bilo je već 

podne kad smo to pronašli. Rad je 

nastavljen s najvećom mogućom 

ozbiljnošću i pozornošću. 

Oko 13.30 pridružio nam se i 

mjesni župnik fra Petar Vrljičak. 

Predavao je vjeronauk u školi pa 

nije mogao prije doći. Inače nas je 

kroz čitavo vrijeme, počevši još od 

prvih dolazaka prošle zime, izuzetno 

ljubazno, ljudski i kršćanski 

dočekivao i brinuo se o nama 

i o našem poslu. Spremno je priskakao 

u pomoć u kontaktima s 

mogućim svjedocima i mjesnim 

vlastima. Naši će mu mučenici 

zacijelo biti zahvalni. 

Nakon što smo se na drugoj 

lokaciji oslobodili 

naslaga zemlje, 

pronađena 

je tijela trebalo 

dobro poslikati i snimiti. Tek se 

sada moglo početi s njihovim pojedinačnim 

vađenjem. Patologinja 

iz Splita Marija Definis-Gojanović 

uzela je uzorke za DNK analizu. 

Oko 15 sati današnji smo posao 

priveli kraju. Prvu lokaciju 

pokrili smo najlonom i granjem 

do nastavka otkopavanja. 

Na ručku u restoranu Tin pridružio 

nam se i Boro Erceg. Ručkom 

nas svih ovih dana iskapanja 

časti predsjednik gradskog poglavarstva 

i saborski zastupnik Boris 

Matković. Hvala mu na tome. 

Kućama smo se vratili umorni, ali 

zadovoljni. 

S 

2009. 

1 

p 


Fra Ante Marić i fra Miljenko 

Stojić našli su se u 9 sati u Vrgorcu 

kako bi napravili određene 

predradnje za nastavak iskapanja. 

Istražni sudac Stanko Grbavac i 

patologinja Marija Definis-Gojanović 

pojavili su se oko 10.30. 

18

Stratišta 

Iskapanja na prvoj lokaciji gdje su 

pronađena tri tijela. 

Nakon kraćeg zadržavanja, otišli 

smo na lice mjesta, Zlatnu stranu, 

lokalitet Belića gumno. Policija je 

stražarila pokraj lokaliteta. Budući 

da je na desnoj strani lokaliteta, 

gledajući od Vrgorca prema polju, 

iskapanje dovršeno, prešli smo na 

lijevu stranu gdje su pronađena 

dva, ili tri, kostura na drugom 

mjestu iskopavanja. Zahvaljujući 

pozornom radu, otkrili smo i treću 

lubanju. U vrlo malo prostora 

ubojice su ugurale tri tijela bacivši 

ih nepravilno jedno preko drugoga. 

Bit će prilično teško otkriti 

koje kosti pripadaju kojem tijelu, 

ali će se sve učiniti da dvojbi bude 

što manje. Oko 12 sati iz Makarske 

je stigao krimtehničar Mario 

Bokšić. U otkopavanju je čak 

pomagao i načelnik policije Ivan 

Kalajžić, kao i dvojica policajaca. 

Oko 14 sati stigao je i župnik fra 

Petar Vrljičak. Budući da zbog 

složenosti posla nije moguće sve 

dovršiti, odlučeno je da se s iskopavanjem 

prekine u 15 sati. Mje- 

sto je prekriveno najlonom koji 

je pritisnut granjem i kamenjem. 

Policija će također pozorno motriti. 

Svi smo zajedno otišli na ručak, 

a nastavak bi iskapanja trebao biti 

sutra. 


Za danas je predviđen posljednji 

dan rada na iskapanju posmrtnih 

ostataka ubijenih u Vrgorcu. 

Fra Ante Marić, grobar Ivo Milićević 

i fra Miljenko Stojić su u 

11 sati krenuli s Humca prema 

Vrgorcu. Dan je dobro mirisao na 

kišu. Tijekom puta čak je malo i 

porosilo. Molili smo Boga da vrijeme 

bude lijepo. 

Sastali smo se s Ivanom Kalajžićem, 

načelnikom policijske 

uprave. Čekali smo patologinju iz 

Splita Mariju Definis-Gojanović. 

Jučerašnji rad na lokalitetu 

nastavili smo u 13 sati. Na licu 

mjesta već je bio župnik fra Petar 

Vrljičak, kao i dvojica mjesnih 

grobara. Predano se radilo. Ponovno 

nam se pridružio kriminalistički 

tehničar Boris Bokšić. Nije 

bilo lako odvojiti kosti pojedinog 

tijela, ali mislim da je to uspješno 

obavljeno. Ubijeni su imali zavezane 

ruke, najvjerojatnije na leđima, 

za razliku od onih koje smo 

prve našli na drugom lokalitetu. 

Uz dosta puca našli smo i čahuru, 

kao i dva zrna. Jedna od lubanja 

je prostrijeljena. 

Novinari Večernjeg lista, iz Vrgorca 

i iz Mostara, došli su napraviti 

vijest. Već se pojavila jedna 

kraća na portalu net.hr. Vjerojatno 

je procurila iz policijskih izvora. 

Ubrzo su stigli i novinari HRTa 

iz Mostara. Uvjereni smo da će 

napraviti korektno izvješće. 

Posao je dovršen u 15.30. Posmrtne 

ostatke ubijenih pokupili 

smo u vreće, označili brojkama i 

pripremili za prijevoz na patologiju 

KBC-a Split gdje će biti podvrgnuti 

DNK analizi. Nadamo se 

da će se obistiniti naše slutnje i da 

će među njima biti barem jedan 

fratar. Kišica nas je samo malo 

omela, ali već pri kraju našeg posla. 

 

S 

2009. 

1 

p 

19

Stratišta 

 

 

PROTIV NAMETNUTOG ZABORAVA 

Jesmo li znali za komunističke zločine ili jesmo li trebali znati? Narod je znao! 

Piše: Tomislav Jonjić 

S 

2009. 

1 

p 

Stotinama je puta od 1990. 

naovamo ponovljena tvrdnja da 

se za postojanje onoga što nazivamo 

Bleiburgom i Križnim putem 

»nije znalo«. A ako se nije 

znalo, nije se imalo o čemu pisati, 

nije se imalo o čemu misliti niti 

o čemu suditi. Drugim riječima, 

ni Bleiburg ni Križni put nisu ni 

mogli postojati kao čimbenici koji 

bi sudjelovali u oblikovanju naše 

svijesti – ni u našemu ljudskom, 

etičkom ili pak političkom određenju. 

Naslovnica knjige Gojka Zovke 

Druga strana medalje koja govori o 

stradanjima tijekom II. svj. rata na 

području Širokog Brijega. 

No, tvrdnja da se »nije znalo« 

nije samo u službi alibija za sve 

one koji su podupirali jugoslavensku 

državu i njezin komunistički 

režim, nego je – makar se to na 

prvi pogled i ne vidjelo – ujedno 

u službi umanjenja zločina. Jer, 

može se »ne znati« samo za one 

zločine čiji su razmjeri neveliki, a 

žrtve relativno malobrojne. A zločini 

poput onih koji su se dogodili 

na Bleiburgu i Križnome putu, a 

za koje danas, bez ikakva pretjerivanja, 

možemo kazati da su pogodili 

gotovo svaku hrvatsku obitelj, 

po svom su opsegu i oblicima 

toliko veliki i tako zastrašujući da 

se za nj jednostavno nije moglo ne 

znati. Oni koji su 

htjeli znati, znali 

su! Moglo se 

nagađati o brojkama 

ubijenih, 

o mjestima i o 

načinima njihova 

smaknuća, o 

imenima neposrednih 

počinitelja, ali – uz mrvu 

poštenja – nije bilo moguće »ne 

znati« da se nešto duboko mistično 

i zastrašujuće krije iza onih stihova 

koje je pisac ovih redaka čuo 

još kao dijete, svakako u predškolskoj 

dobi, krajem šezdesetih ili 

početkom sedamdesetih godina 

XX. stoljeća: Maribore, da si malo 

bliže, / Mi bi braći okitili križe. // 

Maribore, da si u Veljacin’, / Kitili 

bi križe rodijacin... 

Ti stihovi, kao i stotine sličnih, 

u pravilu se nisu pjevali, nego su 

poluglasno recitirani ili šaptani, 

izgovarani u različitim zgodama 

kao svojevrsna molitva i zavjet: 

ubijenima da ne će biti zaboravljeni, 

živima da ne zaborave. Ta se 

 

 

 

 

 

 

 

molitva i taj zavjet, naravno, nije 

odnosio samo na one poubijane u 

proljeće 1945. Njime su obuhvaćene 

i razne postaje tog istog križnog 

puta: one u Borićevcu i u Krnjeuši, 

u Prijedoru i u Španovici, 

one na Daksi i one na Širokome 

Brijegu, u Ruševu i u Gospiću. 

Sve su to žrtve istoga ubilačkog 

stroja, sve su ubijene zbog iste 

nespremnosti da se odreknu istih 

ideala. I za sve njih se, tobože, 

»nije znalo«... 

Početkom 

devedesetih godina 

prošloga 

stoljeća učinilo 

se da je došlo 

vrijeme da se sve 

tajne doznaju. 

Raspad jugoslavenskoga 

komunističkog sustava 

omogućio je da na jame, škrîpe 

i skrovita grobišta, koja su dotad 

kriomice pohodili samo rijetki koji 

bi o blagdanima ili obljetnicama 

izmolili Očenaš i zapalili svijeću, 

sada dođu novinari, fotoreporteri 

i televizijske kamere. Okrutnost 

i razmjeri počinjenih zločina šokirali 

su javnost onemogućujući 

bilo komu da sudbinu hrvatskih 

(i slovenskih, srpskih, ruskih i 

drugih) vojnika i civila u svibnju 

1945. promatra ravnodušno, kao 

fusnotu netom završena rata. 

Nitko više nije imao nikakva 

prava na zaborav, a ni izgovora za 

šutnju. Kao što su nekad, u vrijeme 

svog nastanka, značili pobjedu 

20

Trenutni hrvatski predsjednik 

Stjepan Mesić svako malo objašnjava 

»velike« dosege komunističke borbe. 

neslobode i nasilja, Jazovka, Bleiburg 

i Križni put u novo su doba 

postali znacima slobode i mira. A 

u svijetle stranice naše povijesti 

ući će i činjenica da su ta stravična 

stratišta postala mjestom i simbolom 

praštanja. Ni na jednome gubilištu 

Hrvata nisu izrečene riječi 

mržnje, ni s jednoga nije upućen 

poziv na osvetu. Naprotiv, hrvatski 

su svećenici, redovnici, svjetovni 

intelektualci i rodbina žrtava 

u svakoj prigodi pozivali na 

oprost i mirenje. Podsjećali su na 

tragične pouke povijesti i na potrebu 

da se svim zločinima i svim 

zločincima pristupi na isti način, 

da se znanstveno istraže i utvrde, 

da se osude u ime Boga i čovjeka 

kako bismo se nakon toga i kao 

kršćani i kao Hrvati okrenuli zajedničkoj 

budućnosti. 

I umjesto da se to doista dogodi, 

ponovno je nastupilo razdoblje 

šutnje. Reflektori su isključeni, a 

knjige i brošure o tim tragičnim 

događajima tiho su povučene iz 

knjižarskih izloga i pohranjene u 

polumrak donjih polica. Začudnom 

brzinom i temeljitošću, sadržaj 

pojmova Bleiburg i Križni put 

sveden je na uopćenu predodžbu 

lišenu onih najdubljih i najdramatičnijih 

tonova koje pojedinačne 

sudbine daju slici povijesti jednog 

naroda, slici slikanoj širokim potezima. 

Suvremeni »ribari« ljudskih 

duša naučili su da o američkome 

građanskom ratu ili o ruskoj 

boljševičkoj revoluciji više govore 

filmovi o sudbinama pojedinaca 

(poput poznatih filmskih epova 

Zameo ih vjetar, Doktor Živago), 

negoli desetci suhoparnih i učenih 

studija. U tom smislu vjenčani prsten 

Leona Hegera s ugraviranim 

imenom njegove supruge, koji 

je 1992. pronađen u Maceljskoj 

šumi i potom predan njegovoj 

izabranici Zori koja se, noseći parnjak 

tog prstena, skoro pola stoljeća 

nadala da je njezin muž ipak 

preživio, nije beznačajna epizoda 

s ruba poratnoga kaosa u kojemu 

stradaju milijuni bezimenih, nego 

rječito i upečatljivo podsjećanje na 

to da jame i grobišta od Austrije 

do rumunjsko-srbijanske granice i 

Makedonije kriju desetke, možda 

stotine tisuća pojedinačnih tragedija. 

Jer, i ubijeni su imali oca i 

majku, možda mladića ili djevojku, 

muža, ženu ili djecu. I ubijeni 

su imali svoje snove i svoje planove, 

svoje vrline i mane, svoje osjećaje 

i misli. Njihovim smaknućem 

nije smaknut samo »narodni ili 

klasni neprijatelj«, nego je ubijen 

čovjek, biće stvoreno na sliku i 

priliku Božju. 

I da bi se to smaknuće i dalje 

moglo ignorirati, trebalo ga je 

obezličiti, učiniti ga anonimnim, 

utopiti ga u masi. 

U Hrvatskoj i u BiH to se i dogodilo. 

Rat koji nam je nametnut 

iskorišten je kao izlika za novu 

šutnju. U medijima koji su svoju 

tržišnu i političku ekspanziju 

doživjeli upornim pisanjem o pojedinačnim 

ispadima i ekscesnim 

zločinima pojedinaca iz hrvatskih 

oružanih snaga, one druge, hrvatske 

žrtve iz Drugoga svjetskog 

rata, poraća i Domovinskog rata, 

uporno su prešućivane. Osim u 

niskonakladnim, autsajderskim 

publikacijama koje vegetiraju 

kao stanoviti psihološko-politički 

ventil, u velikim i utjecajnim 

»nacionalnim« priopćajnim medijima 

svako se zanimanje za desetke 

i desetke tisuća smaknutih 

bez suda i suđenja često izravno, a 

još češće neizravno, poistovjećuje 

s natražnjaštvom, zasukanošću, 

primitivizmom, čak i nekrofilijom. 

U kulturi koja je izrasla iz 

kršćanskih korijena – kojima se 

teško uspijevaju oteti i oni koji se 

nadahnjuju nekršćanskim, ponekad 

i protukršćanskim ideologijama 

– ništa nije postalo tako nepopularno 

i politički nekorektno 

kao lojalnost uspomeni na žrtve 

i spremnost na odavanje pijeteta 

umorenima bez suda i prava na 

obranu. 

Sudbina maceljskih žrtava zorno 

ilustrira tu klimu u demokratskoj 

hrvatskoj državi. 

U Franjevačkom samostanu u 

Krapini od sredine 1945. kao relikvije 

se čuvaju ostatci krunica i 

medaljice koje su putem prema 

stratištu odbacivali ubijeni svećenici 

i bogoslovi. Žitelji tog dijela 

Hrvatske sjećaju se kako su 

u svibnju i lipnju 1945. na neobilježenim 

stratištima ubijene rijeke 

ljudi, a samostanska kronika 

potanko bilježi imena 21 svećenika 

i bogoslova iz različitih biskupija 

i provincija, koji su svoje 

posljednje dane proveli u Krapini. 

U samostanu su bila sedmorica iz 

Franjevačke provincije Bosne Srebrene 

i trojica iz Hercegovačke 

franjevačke provincije. U župnome 

je dvoru boravilo pet pripadnika 

Vrhbosanske nadbiskupije, 

tri pripadnika Đakovačke i jedan 

Krčke biskupije te dva pripadnika 

Zagrebačke nadbiskupije. Nitko 

nije suđen. Ničija odgovornost 

Stratišta 

S 1 

2009. p 

21

Stratišta 

S 1 

2009. p 

nije utvrđivana. Bili su krivi jer su 

bili Hrvati i jer su bili katolički 

svećenici i redovnici. Pripadnici 

Jugoslavenske armije odvezli su ih 

kamionima. Svi su ubijeni u noći 

između 4. i 5. lipnja 1945. kod 

Lepe Bukve u Maceljskoj šumi. 

Prema tvrdnjama partizana, 

pripadnika Jugoslavenske armije i 

Mladena Šafranka, 

dužnosnika 

vojne OZN-e, u 

svibnju i lipnju 

1945. u Maceljskoj 

je šumi ubijeno 

oko 13.000 

 

 

 

 

 

ljudi. Pokopani su u više od 130 

jama. Neki od ključnih izvršitelja 

tog zločina – čiji trag vodi do 

najviših vrhova komunističkog 

režima u Hrvatskoj i u Jugoslaviji 

– doživjeli su raspad Jugoslavije i 

stvaranje demokratske Hrvatske, 

a neki su živi i danas. Iako su javno 

prokazani kao masovni ubojice, 

nisu zatražili sudsku zaštitu 

od takvih optužaba, možda i zbog 

toga što su znali da im ne prijeti 

nikakva stvarna opasnost od 

sudskoga progona u Hrvatskoj. 

Ako su tako mislili, očito je da su 

dobro mislili: u Hrvatskoj su pošteđeni 

i oni koji su se imenom i 

prezimenom hvalili smaknućem 

stotina ratnih zarobljenika koji su 

dijelom i živi bačeni u jame. 

Nasuprot njima, Mladen Šafranko, 

kao jedan od krunskih 

svjedoka, umro je 1996., brzo 

nakon svoga svjedočenja o tim 

zločinima. Pisca knjige o maceljskome 

zločinu Frana Živičnjaka 

(U vječni spomen), također su 1998. 

našli mrtva u stanu u zagrebačkoj 

Šubićevoj ulici. Mnogi drže da su 

okolnosti tih dviju smrti problematične. 

Urota šutnje nastavlja se unatoč 

naporima pojedinaca iz Crkve 

i nekih nevladinih udruga. Zagrebački 

nadbiskup kardinal dr. 

Franjo Kuharić prvi je 9. lipnja 

1991. održao sv. misu na grobištu 

Lepa Bukva. Saborska Komisija 

za istraživanje žrtava Drugoga 

svjetskog rata i poraća – ukinuta 

nakon pobjede trećesiječanjske 

koalicije 2000. – započela je 24. 

lipnja 1992. istraživati grobišta 

na tom području. 

Istražene su 

23 jame i pronađeni 

zemni 

ostatci 1.163 

osobe među kojima 

su 21 svećenik 

i bogoslov. Iste su godine 

istraživanja prekinuta i do danas 

nisu nastavljena. Razlog nitko ne 

zna! Štoviše, skoro nitko i ne pita. 

A dokle seže prijezir prema mrtvima 

i ignoriranje živih, jasno pokazuje 

činjenica da nitko ne osjeća 

obvezu objasniti takvo ponašanje 

državnih vlasti. Kosti 1.163 žrtve 

strpane su u plastične vreće 

za smeće, na brzinu i bez reda, te 

prevezene u tavanske prostorije 

na Odjelu za patologiju zagrebačkoga 

Medicinskog fakulteta. 

Tamo će, kao šutljivi ali glasni dokaz 

nemara državnih vlasti, ležati 

više od dvanaest godina. 

Ono što nisu željele i ne žele 

učiniti vlasti, odlučili su pokrenuti 

pojedinci iz nevladinih udruga 

i Crkve. Na poticaj jednog od 

preživjelih sudionika Križnoga 

puta i dugogodišnjega hrvatskog 

političkog uznika Stjepana Brajdića 

i fra Drage Brgleza, župnika 

župe sv. Jurja u Đurmancu, godine 

2004. započete su pripreme za 

dostojan pokop tih zemnih ostataka. 

Pomoćni biskup zagrebački 

msgr. Vlado Košić blagoslovio 

je 6. lipnja 2004. kamen temeljac 

nove crkve Muke Isusove, a 

5. lipnja iduće godine nadbiskup 

zagrebački kardinal Josip Bozanić 

na temeljima nove crkve služio 

je sv. misu zadušnicu za sve žrtve 

Križnoga puta. Pokop ostataka 

1.163 žrtve – najveći skupni pogreb 

u našoj povijesti – upriličen 

22. listopada 2005., predvodili 

su kardinal Bozanić i prvi biskup 

varaždinski msgr. Marko Culej 

uz koncelebraciju više od trideset 

svećenika iz svih krajeva Hrvatske. 

Napokon izgrađenu crkvu 

Muke Isusove svečano je 3. lipnja 

2007. blagoslovio varaždinski biskup 

msgr. Josip Mrzljak. Tako 

su zemni ostatci nedužnih žrtava 

našli konačno smirenje pod debelim 

krošnjama Maceljske šume. 

No, imamo li mi, sa svojom šutnjom 

i mirenjem sa Zlom, pravo 

na takvo smirenje? 

Biste predsjednika Franje Tuđmana i kardinala Franje Kuharića u Hrvatskom saboru. 

22

FRA BONO (FRA BRANIMIR) JELAVIĆ 

(1898. – 1945.) 

Pobijeni 

Fra Bono je bio vrstan svećenik i intelektualac. 

Partizani su ga bolesnog ubili negdje između Siska i Velike Gorice, najvjerojatnije u 

svibnju 1945. Za grob mu se do danas ne zna. 

Piše: fra Robert Jolić 

 

Ivan Jelavić rodio se 17. studenoga 

1898. u Veljacima. Kršten je 

istog dana kao sedmo od osmero 

djece majke Anice, r. Mišetić, i 

oca Jure (Juke) Jelavića. 1 

Imao je rođenog brata franjevca, 

fra Antu. 2 Osnovnu školu završio 

je u Veljacima 1906. – 1910., 

gimnaziju na Širokom Brijegu 

1910. – 1920. (?), a bogosloviju u 

Mostaru, Paderbornu i Ljubljani. 

Doktorat iz teologije položio je 5. 

ožujka 1932. na sveučilištu u Ljubljani. 

U franjevački red stupio 

je 10. svibnja 1916. na Humcu. 

Jednostavne zavjete položio je 10. 

svibnja 1917. u ruke provincijala 

fra Duje Ostojića, a svečane u 

ruke provincijala fra Didaka Buntića 

13. lipnja 1920. Za svećenika 

je zaređen 14. srpnja 1923. Hercegovačkim 

je vjernicima darovao 

dvadesetak godina svoga rada: 

prvih šest godina službe proveo 

je u Mostaru uglavnom kao vjeroučitelj 

(1924. – 1930.), potom 

je devet godina bio profesor na 

širokobriješkoj gimnaziji (1930. 

– 1939.), a onda od sredine 1940. 

do smrti u proljeće 1945. župnik 

u Vitini. U Mostaru je služio i starojugoslavensku 

vojsku (2. studenoga 

1925. – 2. svibnja 1926.), 

prekinuvši tako na pola godine 

svoju vjeroučiteljsku službu. 3 

 

Fra Bono je svoj studij u inozemstvu 

započeo školske godine 

1921./22. S kolegama fra Slavkom 

Luburićem, fra Zvonkom 

Mandurićem i fra Vojislavom Mikulićem 

upisao se na sveučilište u 

njemačkom gradu Paderbornu. O 

tome je dekan Bogoslovnog fakulteta 

u Paderbornu 26. listopada 

1921. obavijestio hercegovačkog 

provincijala fra Didaka Buntića. 4 

O njihovom školskom uspjehu 

provincijal je dobio izvješće 20. 

travnja 1922. 5 Pred početak nove 

akademske godine provincijalu 

fra Luji Bubalu pisao je iz Paderborna 

i fra Bono Jelavić, koji je 

imao običaj pisati duga pisma s 

podrobnim obavijestima. 

Između ostaloga, on piše kako 

su od tamošnjeg provincijala dobili 

odobrenje da uz iste pogodbe 

kao njih četvorica u samostan 

mogu doći i fra Bruno Adamčik 

1 

Župni ured Veljaci, Stanje duša, sv. I. (prijepis iz 1982., sv. II.), str. 36. 

2 

Fra Ante Jelavić rođen je 3. listopada 1895. u Veljacima gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju pohađa na Širokom Brijegu, 

a bogoslovni studij u Mostaru, Fuldi i Rimu. Franjevački habit obukao je 1904., a za svećenika je zaređen 1910. U Rimu 

je postigao doktorat iz teologije. Najveći dio života proveo je kao profesor bogoslovlja na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, 

čak 30 godina (1913. – 1943). U dva navrata bio je i rektor bogoslovije. God. 1943. odlučeno je da preuzme novicijat Hercegovačke 

franjevačke provincije. Vršio je dužnost tajnika, definitora i kustosa Provincije. Bio je upravitelj Hrvatske tiskare 

u Mostaru, a neko vrijeme i urednik Kršćanske obitelji (1914. – 1919.). U tom je časopisu objavio brojne priloge. Preminuo 

je u Mostaru 18. siječnja 1957. u 72. godini života, 55. godini redovništva i 47. godini svećeništva. Pokopan je na groblju 

Šoinovac (TIHOMIR, Odlazak dvojice uglednih profesora franjevačke bogoslovije u Mostaru, Kršćanska obitelj, br. 8/1943., str. 117. 

– 118.; A. NIKIĆ, Događajnica BiH, str. 546.). 

3 

Arhiv Provincije, Imenik franjevaca, br. 372., str. 42. 

4 

Arhiv Provincije, SP, sv. 55, f. 236. 

5 


S 

2009. 

1 

p 

23


i fra Mutimir Vidačković. Posebno 

traže orguljaša (fra Brunu), jer 

onoga iz grada moraju skupo plaćati. 

»Ako oni ne bi imali volju za 

ovdje, kad su mogli godinu biti u 

Rimu mogu i ovdje godinu ostati. 

Ako će doći, neka ponesu što više 

odijela jer je ovdje ružna zima. (…) 

Ja sam se baš lijepo ovoga ljeta u 

Holandiji odmorio, ali ako bude 

što gore sa zdravljem, dogodine 

ću na drugo mjesto bježati.« 6 

Fra Bruno je ipak otišao u Breslau, 

a fra Mutimir je stvarno došao 

u Paderborn. 

Čini se da je uskoro došlo vrijeme 

za »bježanje«. Naime, već u 

veljači 1923. fra 

Bono javlja provincijalu 

da su 

on i fra Zvonko 

Mandurić bolesni 

i da im je savjetovano 

da se vrate u Hercegovinu. 

Traži provincijalovo dopuštenje 

za to. Provincijal se nalazio u pohodu 

braći pa je stoga iz Posušja 

pisao tajniku fra Jerki Borasu 

da im pošalje obedijenciju. 7 Tu je 

školsku godinu fra Bono završio 

u Paderbornu, a onda se u jesen 

1923. preselio u Ljubljanu. Za šestoricu 

hercegovačkih klerika (uz 

navedenu četvorku tu su sada bili 

još i fra M. Vidačković i fra Slavko 

Luburić), prefekt studija je 15. 

travnja 1923. poslao provincijalu 

izvješće o njihovim ispitima. 8 Da 

je školsku godinu 1923./24. fra 

Bono proveo na studiju u Ljubljani 

znamo iz dopisa slovenskog 

provincijala koji se 12. prosinca 

 

 

 

 

1923. obraća hercegovačkom s 

upitom u koju su svrhu poslani 

neki novci. Odgovoreno mu je da 

je novac namijenjen uzdržavanju 

bogoslova fra Bone Jelavića. 9 U 

međuvremenu je fra Bono, 14. 

srpnja 1923., (gdje?) zaređen za 

svećenika. Godine 1924. fra Bono 

se vratio u Hercegovinu. O provincijalovoj 

nakani da ga vrati sa 

studija u dušobrižništvo i katehezu, 

saznao je u travnju ili svibnju 

1924. O tome je 10. svibnja 1924. 

iz Ljubljane pisao provincijalu te 

ga pita o svom novom imenovanju. 

Nije se nadao tako brzom 

povratku u Hercegovinu, »osobito 

od onog časa, 

odkad sam počeo 

misliti na Ameriku. 

U tu svrhu 

sam radio preko 

cijele godine, da 

što više izobrazbe stečem, ne samo 

u bogoslovnim, nego i u glazbenim 

predmetima.« Uzeo je i radnju 

iz teologije jer se nadao da će 

ovdje ostati još jednu godinu. Da 

je znao da će se morati tako brzo 

vratiti, više bi vremena posvetio 

glazbi jer ga je u slobodno vrijeme 

podučavao vrstan glazbenik 

o. Hugolin koji drži da ima smisla 

za glazbu. »Ja sam mislio po 

svršetku odmah ići u Ameriku, a 

tim bi imala naša provincija mnogo 

više koristi, nego ako se odmah 

vratim.« Fra Bono je predlagao da 

bi u Mostaru netko drugi mogao 

preuzeti njegove sate kateheze, a 

da on ostane na studiju još godinu 

dana. Posebno se želio osposobiti 

u glazbi jer se kod nas, zbog nedostatka 

ljudi glazbene izobrazbe, 

crkvena glazba vrlo malo njegovala. 

10 Fra Bonina molba je djelomično 

usvojena pa je u Ljubljani 

na studiju ostao sve do prosinca 

1924. O tome svjedoči njegovo 

novo pismo provincijalu pisano 5. 

kolovoza 1924. iz Ljubljane. Kaže 

da radi i piše po čitave dane i noći 

kako bi njegova radnja bila što 

prije gotova. Naime, dobio je rok 

za obradu teme – do sv. Save kada 

se na fakultetu publiciraju referati. 

Dekan je rekao da moli provincijala 

da može ostati u Ljubljani 

do konca studenoga ili do 8. prosinca 

kako bi »dokrajčio« radnju. 

Između ostaloga, moli provincijala 

da mu nađe zamjenika koji 

će otprilike dva mjeseca umjesto 

njega predavati vjeronauk. 11 

 

 

Provincijal fra Lujo Bubalo 

kao da se točno držao fra Bonina 

zadnjeg »roka« (koji je, naime, on 

sam naznačio u pismu), te je već 

dva dana nakon toga, 10. prosinca 

1924., obavijestio ravnateljstvo 

I. i III. dječje muške narodne 

osnovne škole da namjesto oboljelog 

fra Rudolfa Mikulića imenuje 

fra Bonu Jelavića za vjeroučitelja 

u tim školama. 12 Tako je fra Bono 

u šk. god. 1924./25. postao pomoćni 

kateheta u Mostaru (glavni 

je bio fra Ivo Marinčić). Krajem 

šk. god. 1925./26. fra Bono je zatražio 

da ga razriješe te službe jer 

S 

2009. 

1 

p 

6 

Pismo provincijalu od 27. rujna 1922., (Arhiv Provincije, SP, sv. 60, f. 71). 

7 

Arhiv Provincije, SP, sv. 61, f. 78. – 81. 

8 


9 


10 


11 


12 

Dopis provincijalata br. 793 od 10. prosinca 1924. (Arhiv Provincije, SP, sv. 64, f. 326). 

24

Franjevački samostan i crkva u Mostaru 

sa studijem teologije oko 1930. 

se želio posvetiti glazbi smatrajući 

da je to najkorisnije za Provinciju. 

On se zalagao za podučavanje 

puka u crkvenom pjevanju, čemu 

je davao posebnu važnost, a trebalo 

bi podučavati i mlade fratre. 

13 Ipak, fra Bonine dvije vruće 

želje, da studira i predaje glazbu 

te da pođe djelovati među hrvatske 

odseljenike u Americi, nikada 

ne će biti ispunjene. Ovaj mu put 

provincijal Bubalo nije uslišao želju 

da prestane s predavanjem vjeronauka 

u Mostaru gdje je ostao 

još nekoliko godina pomažući ponekad 

i u dušobrižništvu. Tako je 

za svog pet i pol godišnjeg boravka 

u Mostaru (od prosinca 1924. 

do ljeta 1929.) krstio dvadesetero 

djece što je izuzetno malo tim više 

ako znamo da je u toj velikoj župi 

u to vrijeme bilo i do 300 krštenja 

godišnje. Vjenčao kroz to vrijeme 

nije nikoga. 14 

Iz mjeseca svibnja 1928. sačuvana 

je prepiska o jednom nesporazumu 

vezanom uz fra Bonu, 

katehetu građanskih škola, i ženskih 

ogranaka HKD »Napredak« 

u Mostaru. Naime, Napretkova 

Gospojinska podružnica potužila 

se provincijalu fra Dominiku 

Mandiću na fra Bonu jer da je on 

navodno izjavio »da odbornice te 

podružnice nemaju smisla ni razumijevanje 

za prehranu školske 

djece u našemu gradu«. »Istina 

je posve suprotna«, odgovorio je 

provincijal gospođama te podržao 

ideju da upravo one preuzmu tu 

zadaću. U prilogu provincijal šalje 

pisane izjave nastavnika F. Klupke 

i direktora Muhameda Nožića. 15 

Čini se da nije nevažno napomenuti 

da je fra Bono 1928. 

bio imenovan povjerenikom za 

Treći red sv. Franje u Hercegovini. 

Stoga je povremeno pohađao 

trećoredske zajednice u pojedinim 

župama te o tome slao izvješća 

upravi Provincije. Tako je u listopadu 

1928. bio u pohodu župama 

u Brotnju 16 , u studenom u Nahiji 

17 , a u prosincu u Tihaljini, Drinovcima, 

Gorici, Grudama i Ružićima. 

18 Isto je nastavio i 1929.: 

u travnju je tako bio u župama 

Posušje, Posuški Gradac, Konjic, 

Goranci i Kruševo. 19 Osim toga, 

fra Bono je povremeno držao i duhovne 

vježbe. Tako mu je provincijal 

5. ožujka 1929. izdao dekret 

da vodi duhovne vježbe časnim 

sestrama u Mostaru. Fra Bono 

je, međutim, već sutradan javio 

da to nije u stanju obaviti zbog 

jake prehlade. 20 Valja pretpostaviti 

da je fra Bono za vrijeme svoje 

službe u Mostaru radio i na svojoj 

doktorskoj disertaciji. Konačno je 

1929. došlo vrijeme da se disertacija 

objavi i obrani. Zbog toga 

se 13. srpnja 1929. provincijal 

obratio Generalu Reda i zatražio 

obedijenciju da fra Bono na jesen 

može poći u Beč kako bi obranio 

radnju. 21 

U Beč je pošao već u srpnju ili 

najkasnije u kolovozu 1929. Oda- 


13 

Fra Bonin dopis od 19. travnja 1926. (Arhiv Provincije, SP, sv. 68, 196). 

14 

Župni ured Mostar, Matica krštenih, sv. VII. (1919. – 1926.), sv. VIII. (1927. – 1933.). 

15 

Dopis Gospojinske podružnice od 10. svibnja 1928. (Arhiv Provincije, SP, sv. 74, f. 330). Provincijalov odgovor od 14. svibnja 

1928. (Arhiv Provincije, SP, sv. 74, f. 327). 

16 

Dopis provincijalatu od 30. listopada 1928. (Arhiv Provincije, SP, sv. 75, f. 339). 

17 

Dopis provincijalatu od 29. studenog 1928. (Arhiv Provincije, SP, sv. 75, f. 340). 

18 

Dopis provincijalatu od 3. siječnja 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 78, f. 43. – 44.). 

19 

Dopis provincijalatu od 19. travnja 1929.; (Arhiv Provincije, SP, sv. 78, f. 374). 

20 

Provincijalov dopis od 5. ožujka 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 78, f. 296); Fra Bonin odgovor od 6. ožujka 1929.; (Arhiv 

Provincije, SP, sv. 78, f. 300). 

21 

Dopis generalu reda od 13. srpnja 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 79, f. 312). 

S 

2009. 

1 

p 

25


tle se 2. rujna javio provincijalu 

fra Dominiku Mandiću. Iz tog je 

dopisa jasno da 

je on bio i Mandićev 

povjerenik 

za prikupljanje 

potrebne građe 

vezane za povijest 

Provincije, a koja se nalazila u 

bečkim arhivima. Tako fra Bono 

piše da je prikupio neke dokumente 

u bečkom gradskom arhivu 

i fotografirao ih. K tome je u 

nekim novinama pronašao obavijest 

o skupljanju crkvenog ruha 

za siromašne župe u Hercegovini 

pa je poslao i taj izvadak iz novina. 

22 Sličnu je obavijest provincijalu 

poslao i 7. rujna. 23 Mjesec 

dana nakon toga javlja o poslanim 

dokumentima iz gradskog arhiva 

kao i o troškovima fotografiranja 

dokumenata te moli da mu 

se odobri odlazak u Francusku. 24 

Fra Bono se opet javlja krajem 

listopada kada piše da je završio 

disertaciju i da ju je upravo podigao 

s uvezivanja. Prije nije mogao 

jer je tek sada od provincijalata 

dobio potreban novac u tu svrhu. 

Predao je radnju u dekanat 

dr. Schleglu koji mu je inače išao 

na ruku. On mu je ujedno i prvi 

referent, a radnjom je potpuno 

zadovoljan. Ima 193 stranice bez 

dodataka. Sad će se spremati za 

rigoroze s namjerom da do konca 

školske godine položi barem dva 

ispita. Možda bi mogao i sva tri, 

ali mogu to profesori shvatiti kao 

da ih ne uzima dovoljno ozbiljno. 

 

 

 

 

Odlučio je najprije se odmoriti do 

polovice studenoga. Za to vrijeme 

namjerava otići 

u državni arhiv 

kako bi tamo 

pronašao one dokumente 

za koje 

ga je provincijal 

zadužio jer su značajni za povijest 

Provincije. Prvi rigoroz bit će mu 

povijest. Stoga će najprije otići 

profesorima povijesti i prava kako 

bi ih upoznao i s njima se dogovorio 

o gradivu. Usput pita može 

li što biti od provincijalova obećanja 

da kroz vrijeme priprave ode u 

Francusku kako bi naučio ponešto 

i francuskog? Ako ne može, barem 

bi izašao iz Beča negdje gdje 

je mirnije za rad, za pripravu ispita. 

25 U srpnju 1930. fra Bono je 

javio provincijalu Mandiću da je 

u državnom arhivu u Beču pronašao 

neke vrijedne dokumente. Uz 

to je prikupio i neke paramente 

koje će poslati na Humac. 26 

Prve rigoroze, iz moralne i pa- 

 

 

 

 

storalne teologije, 

fra Bono je 

položio u lipnju 

1930. i to cum 

applausu. O tome 

je pisao provincijalu 

28. lipnja: 

»Sa pripravom sam se izmorio i 

jedva sam čekao da taj teret skinem 

s glave, da mogu slobodno 

odahnuti.(…) Hvala Bogu, sad 

sam slobodan i toga tereta, pa mi 

je odmah lakše.« Dalje u pismu 

objašnjava da se, prema provincijalovoj 

želji, raspitivao za kalež, 

ali misli da je to u Beču preskupo. 

Na povratku će pokušati u 

Mariboru rasprodati štogod losa u 

korist crkve sv. Ante na Humcu, 

opet prema provincijalovoj želji, 

ali dvoji u dobar uspjeh jer Slovenci 

cijene samo svoje. Primio je 

od provincijala željezničku legitimaciju 

pa može jeftinije putovati 

u Hercegovinu. 27 Sljedeće rigoroze 

fra Bono će polagati kasnije, 

sve do početka 1932. U međuvremenu 

je (1930.) već bio imenovan 

profesorom na Širokom Brijegu 

i prefektom konvikta za vanjske 

đake. Žalio se da su ga te obveze 

sprječavale da brže položi rigoroze 

i nakon toga obrani doktorat. 

U lipnju 1930. provincijal je 

kod Generala Reda isposlovao dopuštenje 

da fra Bono, uz fra Svetozara 

Petrica, može preko ljeta poći 

u Francusku na učenje francuskog 

jezika. 28 Bila je to prilika za kojom 

je fra Bono toliko čeznuo, no 

samo nije jasno je li u Francusku 

putovao izravno 

iz Beča ili se ipak 

vratio u Hercegovinu 

pa onda 

putovao u Francusku. 

Svakako, 

nakon povratka 

u Hercegovinu krajem ljeta preuzeo 

je dužnosti profesora i prefekta 

đaka na Širokom Brijegu. 

Neke je rigoroze fra Bono svakako 

polagao i tijekom 1931., ali 

o tome nemamo točnih podataka. 

Žalio se provincijalu da je preop- 

S 

2009. 

1 

p 

22 


23 


24 

Dopis provincijalu od 7. listopada 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 81, f. 183). 

25 

Dopis provincijalu od 28. listopada 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 81, f. 199). 

26 

Dopis provincijalu od 25. srpnja 1930. (Arhiv Provincije, SP, sv. 86, f. 186). 

27 


28 

Provincijalov dopis generalu od 21. lipnja 1930. (Arhiv Provincije, SP, sv. 83, f. 290) i generalov pozitivan odgovor (Arhiv 

Provincije, SP, sv. 84, f. 4. – 5.). 

26

terećen: »Uslijed napornoga rada 

pisanjem radnje i polaganjem ispita 

u Beču toliko sam zamoren 

i slabih živaca, da nijesam sposoban 

vršiti drugu nijednu dužnost, 

osim da ostanem isključivo profesor 

na našoj gimnaziji s onolikim 

brojem sati, kao u ovoj školskoj 

godini.« Zbog preopterećenja se, 

nastavlja, nije uspio pripraviti za 

zadnji ispit sada o Uskrsu, niti će 

ga moći predati koncem školske 

godine, nego tek početkom listopada. 

29 Zadnji rigoroz, iz dogmatike, 

fra Bono je položio tek početkom 

ožujka 1932. O tome je javio 

provincijalu 4. ožujka: »Jučer sam 

imao zadnji rigoroz iz dogmatike. 

Hvala Bogu, prošao sam vrlo dobro 

na ispitu. U subotu na 5. 3. 

bit će promocija i isti dan poslije 

podne idem put Zagreba. Eto 

me kući ako ne zaspe snijeg put 

preko Like i preko Bosne.« 30 Tako 

je fra Bono završio svoj doktorat. 

Od tada pa do smrti djelovat će i 

živjeti isključivo u Hercegovini. 

 

Široki Brijeg, oko 1940., pogled na 

crkvu i samostan s Bakamuše. 

Fra Bono je od školske godine 

1930./31. na Širokom Brijegu počeo 

predavati vjeronauk i strane 

jezike. Uz to je bio i prefekt vanjskih 

đaka, konviktoraca, a ponekad 

je vodio i duhovne vježbe. 

Tako je provincijal 31. prosinca 

1930. odobrio duhovne vježbe za 

đake na Širokom Brijegu: za sjemenište 

će ih voditi fra Bono Jelavić, 

a za vanjske đake fra Rade 

Vukšić. 31 Fra Bono je duhovne 

vježbe vodio i drugima, primjerice 

svećenicima širokobriješkog 

dekanata. 32 

Kako je već rečeno, fra Bono 

je još u travnju 1931. tražio da ga 

se razriješi službe prefekta, ali mu 

toj molbi nije udovoljeno. Nekoliko 

godina kasnije, u travnju 

1936., fra Bono je opet molio da 

ga se razriješi službe upravitelja 

konvikta. 33 No, ni provincijal fra 

Mate Čuturić nije udovoljio toj 

njegovoj molbi. 34 Molbu je ponovio 

sljedeće godine. Moli premještaj 

iz konvikta zbog zdravstvenih 

razloga. Rado bi se vratio (samo) 

profesorskom životu. 35 Međutim, 

i ta mu je molba odbijena. 36 Molbu 

da ga se zbog zdravstvenih 

razloga razriješi službe upravitelja 

konvikta vanjskih đaka, fra Bono 

je ponovio još dva puta: 20. svibnja 

1937. 37 i 15. travnja 1938. 38 

nakon čega se uprava Provincije 

konačno »smilovala« i razriješila 

ga te službe. Provincijal fra Mate 

Čuturić poslao mu je dopis u kojem 

stoji da ga »nakon višekratnih 

molbi« uprava razrješava dužnosti 

upravitelja konvikta pa će ubuduće 

biti samo profesor. Daje mu se 

priznanje za višegodišnji uspješan 

rad kao upravitelja konvikta »koji 

ste vodili na opće zadovoljstvo«. 

Također, može se premjestiti iz 


29 

Dopis provincijalu od 16. travnja 1931. (Arhiv Provincije, SP, sv. 90, f. 194). 

30 


31 


32 

Provincijalov dopis kojim ga imenuje voditeljem duhovnih vježbi od 2. srpnja 1937. (Arhiv Provincije, SP, sv. 119 – dokument 

nedostaje, ali se spomen na nj čuva u Urudžbenom zapisniku). 

33 

Fra Bonin dopis od 14. travnja 1936. (Arhiv Provincije, SP, sv. 114, 418). 

34 

Provincijalov dopis od 26. travnja 1936. (Arhiv Provincije, SP, sv. 115, f. 13). 

35 

Dopis provincijalu od 29. travnja 1937. (Arhiv Provincije, SP, sv. 119, f. 107). 

36 

Provincijalov dopis od 18. svibnja 1935. (Arhiv Provincije, SP, sv.119, f. 184). 

37 


38 


S 

2009. 

1 

p 

27


upravljanju konviktom bio na sto 

muka. Unatoč revnosti, nije nikako 

mogao reproducirati fra Bonin 

prirodni autoritet i organizacijsku 

darovitost.(…) Privremeno je bilo 

došlo do neke opće mlitavosti.« 

(Svevlad Slamnig). 42 

Široki Brijeg, izgled konvikta 1931. 

konvikta u samostan. 39 No, fra 

Bono nije dugo ostao »samo« profesor 

na Širokom Brijegu – već je 

sljedeće godine (1939.) imenovan 

župnikom u Međugorju. Više se 

na Brijeg ne će vratiti! 

Kao upravitelj konvikta fra 

Bono se brinuo i za ekonomski 

napredak te institucije. Tako 29. 

listopada 1934. piše provincijalu 

da je konačno uspio nagovoriti 

Marka Kraljevića da se s njega 

prenese kupljena zemlja ispred 

konvikta na konvikt ili na Provinciju. 

Uskoro će zbog toga ići 

s njim u gruntovnicu. Između 

ostaloga piše i o sestarskoj posluzi 

u konviktu i moli neka sestarska 

uprava ne šalje nikoga bez prethodnog 

dogovora s franjevačkom 

upravom. 40 Fra Bono je bio povezan 

i s izgradnjom franjevačke hidrocentrale 

na rijeci Lištici. Tako 

7. srpnja 1935. piše provincijalu 

da je prema njegovoj odredbi dao 

Poštanskoj štedionici u Zagrebu 

da s čekovnog računa konvikta 

prenese na Provinciju 60.000 dinara 

za izgradnju hidrocentrale na 

Širokom Brijegu. 41 

Budući da je bio vrstan tumač 

latinskog jezika, fra Bono je u gimnaziji 

predavao vjeronauk, latinski 

i njemački jezik. Konvikt je za 

njegove uprave bio uzorna ustanova, 

a on se pokazao kao čovjek 

velikih organizacijskih sposobnosti 

i autoriteta među đacima. »Fra 

Bono Jelavić raspolagao je velikim 

prirodnim autoritetom, što 

je posebno došlo do izražaja dok 

je upravljao konviktom vanjskih 

đaka, koji je u njegovo vrijeme bio 

uzorna odgojna ustanova kršćanskoga 

nadahnuća. Kada bi u doba 

večere ušao u trpezariju da pred 

đacima dade svoj osvrt na protekli 

dan i priopći vijesti koje je smatrao 

važnima, nastala bi grobna 

tišina i napeta pozornost. Svaka 

je njegova prosudba bila obrazložena 

i uvjerljiva i sve što je rekao 

uzimali smo k srcu.(…) Kada je 

fra Bono otišao za župnika u Međugorje, 

njegov je nasljednik u 

 

Godine 1939. fra Bono je imenovan 

župnikom u Međugorju, 

a nakon godinu dana u Vitini. Iz 

međugorskog razdoblja sačuvan je 

njegov dopis u kojem moli upravu 

Provincije i preporučuje za internat 

djecu svojih župljana: Tomu 

Dragićevića Antina, Blagu Buntića 

Matina, Franju Dragićevića 

Markova i Nikolu Baraća Martinova. 

43 Za vrijeme svoga župnikovanja 

u Međugorju fra Bono je 

krstio 49 djece te obavio 16 vjenčanja. 

44 U župni ljetopis za čitavu 

godinu nije upisao nijedno slovo 

(što je veoma čudno, jer je bio 

iznimno školovan, dapače doktor 

teologije!), ali je njegov nasljednik 

fra Serafin Vištica zabilježio kako 

se sukob između zavađenih sela 

te župe (Međugorja i Bijakovića) 

nastavio i za vrijeme fra Bonina 

župnikovanja te da su on i njegov 

pomoćnik fra Bosiljko Vukojević 

slavili svake nedjelje dvije pučke 

mise kako ne bi došlo do svađe ili 

tučnjave među zavađenim selima. 

»Napominjemo, da su obojica 

oo. Bono i Bosiljko svim silama 

nastojali, da dođe do mira među 

zavađenom župom, ali se nažalost 

nije uspjelo. – Isto tako zapamćenja 

je vriedno, da su bili spremni 

S 

2009. 

1 

p 

39 

Provincijalov dopis od 4. srpnja 1938. (Arhiv Provincije, SP, sv. 124, f. 257). 

40 


41 


42 

J. TOMAŠEVIĆ-KOŠKA, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 153. – 154. 

43 

Fra Bonin dopis od 24. lipnja 1939. (Arhiv Provincije, SP, sv. 127, f. 91). 

44 

Arhiv župe Međugorje, Matica krštenih, sv. III. (1930. – 1947.); Matica vjenčanih, sv. II. (1913. – 1946.). 

28

za pastorizaciju u podne i ponoći; 

da su dobro izpoviedali i propoviedali. 

Razumljivo, da se je teško 

uvijati među zavađenim župljanima 

a da se ne zamjeri. Čuvali su 

red i disciplinu u župi. Sviet ih je 

volio i poštivao.« 45 

U Vitinu je došao u proljeće 

1940. i ostao tu 

do 1944., kada 

je pobjegao pred 

partizanima. Izbivao 

je s nekim 

prekidima zbog 

bolesti i liječenja. 

 

 

 

 

Već su se u srpnju 1940. za okolne 

svećenike održale duhovne vježbe 

u župnoj kući u Vitini koja je bila 

dosta prostrana. O tome je fra 

Bono izvijestio provincijala. 46 Isto 

se ponovilo i dvije godine poslije, 

u ratnim vremenima. Fra Bono je 

prije toga pisao provincijalu govoreći 

o nekim poteškoćama glede 

održavanja tih vježbi, osobito 

vezano za nedostatak namirnica 

i prehranu brojnih svećenika koji 

na njih dolaze. Provincijal mu 

je odgovorio neka se dogovori s 

okolnim svećenicima da unaprijed 

pošalju svoje priloge u naravi kako 

bi ipak svi mogli obaviti duhovne 

vježbe. Ako je potrebno, mogu se 

i skratiti na četiri dana umjesto 

uobičajenih tjedan dana. 47 

Fra Bono je pobolijevao i često 

je pisao o svome slabom zdravlju. 

U kolovozu i rujnu 1942. bio je na 

oporavku u Krapinskim toplicama. 

O tome je pisao provincijalu. 

Imao je zbog ratnih okolnosti problema 

oko prijevoza. U toplicama 

je boravio od 21. kolovoza do 16. 

rujna. Tek što se iz Krapine vratio 

u Zagreb, spopali su ga neopisivi 

bolovi u želucu. Otkriven mu je 

»veliki čir« te je zadržan u bolnici 

radi oporavka. Već je duže vrijeme 

osjećao te bolove, 

ali ne tako 

jake. »Sad sam 

dolijao i moram 

se predati sudbini«, 

piše. Imat će 

operaciju, a ni on 

ni liječnici ne znaju ishoda: »Ako 

bude rak zna se šta me čeka, a ako 

obični čir ne zna se hoće li operacija 

uspjeti radi visokih godina.« 

Stoga moli da mu se zamijeni molitva 

brevijara nečim drugim dok 

je u bolnici. Neka se plati jedna 

misa iz Gospine milostinje na njegovu 

odluku. Piše i o materijalnim 

troškovima liječenja. 48 Sljedeće 

godine, gotovo u isto vrijeme, fra 

Bono je opet na liječenju, ovaj put 

u Sarajevu. Provincijal mu je 30. 

kolovoza 1943. dao dopuštenje da 

može poći na liječenje u Sarajevo, 

a ako bude potrebno i u Zagreb. 49 

U rujnu se liječi u Sarajevu pa je 

provincijal fra Leo Petrović molio 

fra Vitomira Jeličića u Sarajevu da 

ode u bolnicu i vidi je li fra Bono 

Jelavić operiran te da mu bude 

pri ruci ako mu nešto treba. 50 

Budući da je fra Bono već čitav 

mjesec izbivao iz župe, provincijal 

je od Biskupskog ordinarijata 

Fra Bono Jelavić, 1937. 

u Mostaru zatražio ovlast da njegov 

pomoćnik fra Janko Bubalo 

može vršiti župničku službu dok 

je župnik odsutan. Ordinarijat je 

već sutradan podijelio zatražene 

ovlasti. 51 Fra Branko Marić premjestio 

se iz Banje Luke u Sarajevo 

te 19. rujna javio provincijalu 

da je fra Bono Jelavić po drugi 

put operiran. Provincijal je tražio 

da ga se iscrpnije obavijesti o fra 

Boninoj bolesti i operacijama. 52 

Nemamo točnog podatka kad 

se vratio iz bolnice, ali po svemu 


45 

Crkveni ljetopis za župu u Međugorju 1907. (– 1981.), str. 113. 

46 

Fra Bonin dopis od 13. srpnja 1940. (Arhiv Provincije, SP, sv. 130, f. 411). 

47 

Fra Bonin dopis od 29. lipnja 1942. i provincijalov odgovor od 2. srpnja (Arhiv Provincije, SP, sv. 136, f. 209). 

48 

Dopis provincijalu od 20. rujna 1942. (Arhiv Provincije, SP, sv. 141, f. 95). 

49 

Arhiv Provincije; SP, sv. 140, f. 371. 

50 

Dopis fra V. Jeličiću od 13. rujna 1943. (Arhiv Provincije: SP, sv. 141, f. 55). 

51 

Provincijalov dopis od 26. rujna i biskupov odgovor od 27. rujna 1943. (Arhiv Provincije, SP, sv. 141, f. 94. – 95). Fra Janko 

je u Vitinu za kapelana došao 14. srpnja 1943. (J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 74., 95.). 

52 

Marićev dopis od 19. rujna i provincijalov odgovor od 27. rujna 1943. (Arhiv Provincije, SP, sv. 141, f. 99. – 101). 

S 

2009. 

1 

p 

29


Pred kućom u Vitini: fra Arkanđeo Nuić, fra Jerko Mihaljević, fra Janko Bubalo, fra Bono Jelavić i fra Vice Skoko. 

sudeći u Sarajevu je ostao više od 

dva mjeseca. Naime, u matičnim 

knjigama župe Vitina njegovo se 

ime – nakon što je početkom rujna 

1943. otišao na liječenje – prvi 

put pojavljuje tek 21. studenog 

1943. Toga je dana, naime, krstio 

Veselku Paradžik, kćer Jurinu. 53 

U druge dvije matice spominje se 

tek nakon toga datuma. 

Početkom prosinca 1943. provincijal 

je pisao fra Boni u Vitinu 

da dadne putni trošak fra Ciprijanu 

Brkiću da se može iz Vitine 

premjestiti u Drinovce. Starom fra 

Ciprijanu (r. 1868.) nije se ostajalo 

u Vitini jer je bila puna vojske. 

54 Fra Bonin kapelan bio je već 

spomenuti fra Janko Bubalo koji 

je dugo godina nakon toga ispisao 

svoju knjigu sjećanja na te strašne 

dane. 55 S njima je živio i starac 

fra Vice Skoko (1883. – 1964.). 

Provincijal je fra Boni u Vitinu 

slao i neke druge bogoslove, jer 

u Mostaru više nije bilo moguće 

držati nastavu, a neki su u tim 

kaotičnim danima i sami dolazili 

u Vitinu. Tako je 11. rujna 1944. 

provincijal pisao fra Boni da mu 

šalje bogoslova fra Antu Majića 56 , 

a 14. listopada pitao ima li kod 

njega netko od bogoslova i ako 

ima, neka se jave provincijalu. 57 

Fra Janko Bubalo piše da je fra 

Bono bio teško bolestan te da je 

zbog kamenaca u bubrezima jako 

oslabio. Početkom 1944. bio je 

opet u bolnici: vojničkim je automobilom 

iz Vitine prebačen u 

Mostar gdje je odmah operiran. 

»(…) fra Bono se više nikada ni 

svoje nove slabosti nije oslobodio. 

Rana se, uz povišenu temperaturu, 

stalno gnojila, pa ju je 

kao takvu i u grob sa sobom odnio. 

Tako da se tek na “Križnom 

putu”, koncem svibnja četrdeset i 

pete negdje kod Siska, gurnut u 

jarak, konačno i zauvijek s njome 

smirio…« 58 Nakon operacije fra 

S 

2009. 

1 

p 

53 

Župni ured Vitina: Matica krštenih, sv. IV, str. 3, br. 61. 

54 

Provincijalov dopis od 7. prosinca 1943. (Arhiv Provincije, SP, sv. 141, f. 326). Fra Ciprijan je preminuo u Drinovcima 28. 

srpnja 1945. kao jedan od rijetkih franjevaca u Hercegovini koji je 1945. umro prirodnom smrću: ostale je smaknula partizanska 

vojska. 

55 

J. BUBALO, Apokaliptični dani. U sjeni zablude, Zagreb, 1992. 

56 


57 

Arhiv Provincije, SP, sv. 144, f. 485 (dopis poslije premješten: SP, sv. 148, f. 136). 

58 

J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 102. – 103. 

30

Bono je stalno ležao u krevetu. 

Partizani, koji su se povremeno 

iz Zabiokovlja spuštali prema Veljacima 

pa i Vitini, planirali su, 

kad za to dođe zgodan čas, fratre 

jednostavno »likvidirati«. Tako je 

i vitinski učitelj Ivo Gojić (u kojega 

je fra Bono imao neograničeno 

povjerenje, a zapravo je bio partizanski 

provokator), nakon što je 

iz Vitine pobjegao partizanima, 

poslao fra Boni pismo »u kojemu 

mu, nakon barem stotinjak zajedničkih 

ručaka i večera za fra Boninim 

stolom piše da će ga, kad 

ga uhvate, ne samo ubiti nego da 

će ga živa peći na ražnju kako mu 

“zahvalni učo” poručuje«. 59 

»Tako se onda, u toj sveopćoj 

pometnji, primakao i sudbonosni 

kraj toga tmurnoga listopada. 

Nijemci se povlače i ginu na svim 

frontama, a slično i hrvatska vojska. 

Tako je Vitina 27. listopada 

(1944., op. R. J.) ostala, uglavnom, 

bez ijednoga vojnika. Partizani 

su se već “hrabro” spustili do 

Veljaka. Toga dana napustili smo 

naš dom i ja i fra Bono. Po njegovu 

mišljenju trebalo se povući 

ispred prvoga naleta partizana, a 

onda se poslije s vojskom ponovno 

u Vitinu vratiti.« 60 U kući su 

ostali bolesnik i starac fra Vice 

Skoko, fra Jankova bratana Šima i 

jedna djevojčica iz susjedstva. Fra 

Bonu su nekako ugurali u jedna 

vojnička kola, a fra Janko se 

pješke uputio prema Ljubuškom. 

Tu su se oprostili i razišli, »da se 

više nikada na zemlji ne susretnemo…« 

61 Fra Bono je otišao dalje 

iz Ljubuškoga, a fra Janko se sutradan 

vratio u Vitinu. Tri-četiri 

dana nakon toga k njemu je došao 

i svećenik bogoslov fra Stanko 

Vasilj (1920. – 1993.), koji je s fra 

Jankom proživio teške dane u ljubuškom 

zatvoru. 

Za vrijeme svoga župnikovanja 

u Vitini, fra Bono je krstio 311 

djece. 62 

 

Prema zabilješci u Arhivu Provincije, 

fra Bono Jelavić ubijen je 

oko 11. svibnja 1945. negdje kod 

Velike Gorice. 63 Fra Janko Bubalo 

zapisao je da je fra Bono »koncem 

svibnja četrdeset i pete negdje 

kod Siska gurnut u jarak« 64 , dakle 

ubijen. O tome, 

dakle, nema nikakva 

pouzdana 

podatka. Svakako, 

ubili su ga 

partizani u svibnju 

1945. negdje 

 

 

 

 

 

na području između Velike Gorice 

i Siska. Za grob mu se ne zna. 

Među pisanim svjedočanstvima 

nema nijednoga koje bi govorilo 

da je netko od svjedoka toga 

ubojstva nešto o tome ili zabilježio 

ili pak nekome o tome nešto 

ispričao. Ne treba ni napominjati 

da je ubijen bez ikakva suđenja! 

Zanimljivo je možda napomenuti 

kakve su laži širili komunistički 

aktivisti koji su na taj način, 

dakako, htjeli opravdati njegovo 

ubojstvo. Fra Janko Bubalo zabilježio 

je tako priču Franje Gadže, 

rodom iz Grabovnika. Taj Franjo 

»bio je glup i nepismen. A bio je 

lažac kakvih sam malo u životu 

sretao. Samo jedna stvarčica: on je 

toliko puta (nikada javno), mene 

samoga, u četiri oka, uvjeravao 

kako je pok. fra Bono bio zločinac; 

da je on bio stalno u svom 

habitu i da je preko njega bio 

opasan najmodernijim pištoljem i 

dvjema bombama na opasaču. Ja 

sam ga toliko puta, bez straha, u 

tu (samo njegovu) laž razuvjeravao, 

ali…« 65 Možemo samo zamisliti 

bolesnoga fra Bonu koji se, 

ako nije u bolesničkom krevetu, 

jedva vuče uz pomoć štapa i kako 

oko pasa nosi bombe i najmoderniji 

pištolj!? 

Nisam uspio pronaći nikakav 

podatak o razdoblju 

između fra 

Bonina odlaska 

iz Vitine (kraj listopada 

1944.), 

i njegove smrti 

(svibanj 1945.). 

Možemo samo pretpostaviti da 

se povlačio sa stotinama tisuća 

drugih prema Austriji, da je bio 

vraćen natrag i da su ga partizani 

ubili na nekome od bezbrojnih 

»marševa smrti« na području oko 

Siska ili Velike Gorice. 

Izvori: 

- Arhiv župe Veljaci 

− 

− 

− 

− 

Arhiv župe Međugorje 

Arhiv župe Vitina 

Arhiv gimnazije Široki Brijeg 

Arhiv bogoslovije Mostar 


59 

J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 106. – 107. 

60 

J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 107. 

61 


62 

Župni ured u Vitini: Matica krštenih, sv. III. (1924. – 43.) i sv. IV. (1943. – 46.). 

63 

Arhiv Provincije: osobni karton. 

64 


65 


S 

2009. 

1 

p 

31


RODNE ŽUPE HERCEGOVAČKIH FRATARA 

KOJE SU MUČILI I UBILI PARTIZANI 1 

Piše: fra Ante Marić 

I. ČERIN (4) 

1. ANDAČIĆ, Ivan (fra 

BONO). Roditelji: Marijan i Stana, 

r., Sabljić. Rođen 5. studenoga 

1903. u Hamzićima. 

Od 1944. krojač je u Veljacima. 

Partizani su ga 11. veljače 

1945. s dvojicom subraće odveli 

od oltara i sv. mise u Izbičnu, gdje 

je ministrirao fra Nevinku Mandiću 

i fra Marku Dragićeviću, te su 

ga zajedno s njima ubili na nepoznatom 

mjestu. 

2. MARTINAC, Ivan (fra 

PAŠKO). Roditelji: Mate i Ruža 

r., Sušac. Rođen 26. lipnja 1882. 

u Dragićini. 

Od 1944. župni vikar u Veljacima. 

Partizani su ga uhitili oko 10. 

veljače 1945., zatočili u Ljubuškom 

te mučili i ubili na nepoznatom 

mjestu. 

3. PRUSINA, Ivan (fra RAFO). 

Roditelji: Mate i Matija r., Korać. 

Rođen 21. siječnja 1884. u Hamzićima. 

Od 1944. u mirovini na Čitluku. 


1945. sa šestoricom subraće odveli 

iz mostarskog samostana, ubili i 

bacili u Neretvu. 

Čerin, traženje uzoraka za DNK analizu 

u obiteljskoj grobnici fra Paške 

Martinca. 

4. ŠIMOVIĆ, Božo (fra DO- 

BROSLAV). Roditelji: Vidak i 

Anica r., Zovko. Rođen u Hamzićima 

19. prosinca 1907. 

Od 1943. gimnazijski profesor 

na Širokom Brijegu. 

Partizani su ga 7. veljače 1945. 

s jedanaestoricom braće ubili, spalili 

i zatrpali u ratnom skloništu 

na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 

1971. ekshumirano i ukopano u 

crkvi na Širokom Brijegu. 

II. ČITLUK (1) 

5. ZUBAC, Ludvig (fra LEO- 

POLD AUGUSTIN). Roditelji: 

Mate i Jela r., Sivrić. Rođen 9. 

prosinca 1890. na Čitluku. 

Od 1930. župni vikar i upravitelj 

električne centrale na Širokom 

Brijegu. 

Partizani su ga s petoricom 

braće 6. veljače 1945. strijeljali 

iznad crkve u Mostarskom Gracu. 

Tijelo mu je 1971. ekshumirano i 

ukopano u crkvi na Širokom Brijegu. 

III. DRINOVCI (7) 

6. GLAVAŠ, Andrija (fra RA- 

DOSLAV). Roditelji: Petar i Marija 

r., Marinović. Rođen 29. listopada 

1909. u Drinovcima. 

Od 1942. načelnik u Ministarstvu 

pravosuđa i bogoštovlja u 

Zagrebu 

fra Radoslav Glavaš 

Partizani su ga 27. svibnja 

1945. objesili u Zagrebu. Grob 

mu je do danas nepoznat. 

S 

2009. 

1 

p 

1 Župe su navedene abecednim redom. Brojke u zagradama označavaju ukupan broj ubijenih fratara iz te župe. Uz imena 

fratara navedena je njihova zadnja služba i mjesto, a bogoslovima i mladomisnicima nadnevci njihova oblačenja, polaganja 

jednostavnih zavjeta, svečanih zavjeta, svećeničkog ređenja. Podatci su preuzeti iz knjige fra Ante Marića Tragom ubijenih 

hercegovačkih fratara, Mostar, 2007. 

32

7. LEVENTIĆ, Jerko (fra 

ŽARKO). Roditelji: Stjepan i Janja 

r., Majić. Rođen 27. kolovoza 


Od 1944. župni vikar na Širokom 

Brijegu. 







8. NUIĆ, Jure (fra ANĐEL- 

KO). Roditelji: Ivan i Kata r., Šimić. 

Rođen 10. travnja 1908. u 

Drinovcima. 

Od 1943. župni vikar u Međugorju. 

Partizani su ga ubili u svibnju 

1945. negdje u Sloveniji na Križnom 

putu. 

9. NUIĆ, Nikola (fra AR- 

KANĐEO). Roditelji: Perko i 

Šima r., Perić. Rođen 21. veljače 

1896. u Drinovcima . 

Od 1927. profesor na Širokom 

Brijegu. 







11. PANDŽIĆ, Stjepan (fra 

KREŠIMIR). Roditelji: Pilip i 

Ruža r., Majić. Rođen 4. ožujka 



Brijegu. 




Tijelu mu je 1971. ekshumirano i 


12. STIPIĆ, Franjo (fra EMIL). 

Roditelji: Stjepan i Iva r., Alerić. 

Rođen 4. listopada 1912. u Drinovcima. 

Od 1942. župnik u Gorancima. 


1945. na Križnom putu negdje u 

Sloveniji. 

IV. GORICA (2) 

13. GALIĆ, Nikola (fra KRI- 

ŽAN). Roditelji: Mate i Jela 

r., Bušić. Rođen 30. studenoga 

1870. u Gorici. 

Od 1937. u mirovini na Humcu. 

Partizani su ga ubili 30. listopada 

1944. bombom bačenom 

kroz prozor u župnom stanu u 

Međugorju. Pokopan je u groblju 

Kovačica u Međugorju. 

14. PRLIĆ, Jerko (fra MELHI- 

OR). Roditelji: Ambroža i Anica 

r., Vlašić. Rođen 27. srpnja 1912. 

u Sovićima. 

Od 1941.časni brat stolar na 

Širokom Brijegu. 


uhitili u fratarskoj mlinici na Širokom 

Brijegu. Odveden je prema 

Splitu i negdje na putu zajedno 

s drugima ubijen. Tijelo mu je 

identificirano 30. prosinca 2005. 

na patologiji u Splitu između 18 

masakriranih tijela pronađenih u 

Zagvozdu 19. travnja 2005. General 

franjevačkog reda ukopao 

ga je 9. listopada 2007. u crkvi na 


V. GRADNIĆI (2) 

15. ZUBAC, Tadija (fra TI- 

HOMIR). Roditelji: Jure i Anica 

r., Primorac. Rođen 25. siječnja 

1918. u Gradnićima. 

Od 1944. župni vikar u Grudama. 


10. PANDŽIĆ, Ljubo (fra BO- 

RISLAV). Roditelji: Jure i Janja r., 

Čulina. Rođen 7. veljače 1910. u 

Drinovcima. 

Od 1941. prvi meštar sjemeništaraca 








Mlada misa fra Zdenka Zupca. 

S 

2009. 

1 

p 

33


S 1 

2009. p 


1945. na Križnom putu negdje u 

Sloveniji. 

16. ZUBAC, Andrija (fra 

ZDENKO). Roditelji: Jure i Anica 

r., Primorac. Rođen 6. kolovoza 

1911. u Gradnićima. 

Župnik u Ružićima od 1943. 

Partizani su ga oko 13. veljače 

1945. uhitili u Ružićima i odveli 

put Ljubuškog, gdje je bio 

zatočen. Mučen je i ubijen u Zagvozdu. 

Tijelo mu je identificirano 

27. listopada 2006. na patologiji 

u Splitu između 18 masakriranih 

tijela pronađenih u Zagvozdu 19. 

travnja 2005. General franjevačkog 

reda ukopao ga je 9. listopada 

2007. u crkvi na Širokom 

Brijegu. 

VI. GRLJEVIĆI (3) 

17. KORDIĆ, Jozo (fra FABI- 

JAN). Roditelji: Mate i Anđa r., 

Ćosić. Rođen 6. ožujka 1890. u 

Grljevićima. 

Od 1919. časni brat krojač i 

vrtlar na Širokom Brijegu. 




Splitu i negdje na putu zajedno s 

drugima ubijen – najvjerojatnije u 

Zagvozdu. 

18. KRALJEVIĆ, Nikola (fra 

KRSTO). Roditelji: Jure i Kata r., 

Barbarić. Rođen 21. ožujka 1895. 

u Grljevićima. 

Rekonvalescent i u mirovini na 

Širokom Brijegu od 1944. 







fra Krsto Kraljević 

19. PAPONJA, Jakov (fra FA- 

BIJAN). Roditelji: Jozo i Šima r., 

Prskalo. Rođen 26. rujna 1897. u 

Lipnu. 


Brijegu i ravnatelj konvikta za 

vanjske đake. 






Zagvozdu. 

VII. HUMAC (2) 

20. RUPČIĆ, Mijo (fra LEO- 

NARD). Roditelji: Mate i Marija 

r., Majić. Rođen 29. rujna 1907. u 

Hardomilju. 

Profesor na Širokom Brijegu 

od 1939. 






Zagvozdu. 

21. SUŠAC, Ante (fra KOR- 

NELIJE). Roditelji: Blaž i Stojka 

r., Luburić. Rođen 25. kolovoza 

1925. u Cernu. 

U franjevački red stupio 17. 

rujna 1943. na Humcu. Jednostavne 

zavjete položio u Veljacima 

18. rujna 1944. 

Kao klerika jednostavnih zavjeta 

i učenika VII. razreda gimnazije, 

partizani su ga strijeljali 

6. veljače 1945. iznad crkve u 

Mostarskom Gracu zajedno s petoricom 

braće. Tijelo mu je 1971. 

ekshumirano i ukopano u crkvi na 


VIII. JABLANICA (1) 

22. JURIĆ, Karlo (fra RUDO). 

Roditelji: Marko i Iva r., Šilić. Rođen 

23. ožujka 1925. u Radešinama. 

U franjevački red stupio na 

Humcu 17. rujna 1943. Jednostavno 

zavjetovan 18. rujna 1944. 

u Veljacima. 

Klerik jednostavnih zavjeta 

i učenik VII. razreda gimnazije, 

strijeljan 6. veljače 1945. iznad 

crkve u Mostarskom Gracu zajedno 

s petoricom braće. Tijelo mu je 



IX. KLOBUK (2) 

23. BARBARIĆ LESKO, Mate 

(fra MARKO). Roditelji: Ante i 

Kata r., Tolj. Rođen 19. veljače 

1865. u Klobuku. 

Ispovjednik, jubilarac, od 

1932. u mirovini na Širokom Brijegu. 


digli sa smrtne postelje, ubili, 

spalili i s još jedanaestoricom subraće 

zatrpali u ratnom skloništu 




34

fra Marko Barbarić – Lesko 

24. PETROVIĆ, Grgo (fra 

LEO). Roditelji: Marijan i Anđa 

r., Jurčić. Rođen 28. veljače 1883. 

u Klobuku. 

Od 1943. provincijal hercegovačkih 

franjevaca. 

Partizani su ga, kao aktualnog 

provincijala, sa šestoricom subraće 

14. veljače 1945. odveli iz mostarskog 

samostana, ubili i bacili 

u Neretvu. 

X. KOČERIN (2) 

25. MIKULIĆ, Božo (fra DA- 

RINKO). Roditelji: Grgo i Matija 

r., Zovko. Rođen 16. prosinca 

1919. u Kočerinu. 


srpnja 1937. na Humcu. Jednostavno 

zavjetovan 12. srpnja 

1938., svečano na Humcu 12. 

srpnja 1941. Za svećenika zaređen 

22. kolovoza 1943. u Mostaru. 

Sudionik bleiburške kalvarije 

i Križnoga puta. Završio u sabirnom 

logoru u Krapini kod škole. 

Primio ga u samostan ondašnji 

gvardijan, tu ih OZNA popisala 

i držala zatočene. U noći s 4. na 

5. lipnja 1945. ubijen u Maceljskoj 

šumi – lokalitet Lepa Bukva. 

Tijelo mu je ekshumirano 1992. 

s još 1.163 drugih ubijenih. Nalazilo 

se u jami IVd s još 21 svećenikom, 

fratrom i bogoslovom. 

Otvorene su 23 jame, a na području 

Maceljske šume još je 130 

takvih netaknutih jama. Ukopan 

22. listopada 2005. u Frukima u 

kripti novoosnovane crkve Muke 

Isusove u župi Đurmanec. Tijelo 

mu je neidentificirano iako su kosti 

svih spomenutih od 1992. do 

2005. bile na odjelu za patologiju 

na Šalati u Zagrebu. Ekshumacija 

nije obavljena prema propisima, 

nego su im kosti pomiješane u 

vrećama za smeće. 

26. SESAR, Marijan (fra PE- 

TAR). Roditelji: Ante i Kata r., 

Ćuk. Rođen 2. travnja 1895. u 

Kočerinu. 

Župnik u Čapljini i definitor 

od 1943. 


odveli iz župnog stana u Čapljini i 

negdje preko Neretve ubili na nepoznatom 

mjestu. 

Fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj za vrijeme studija. 

XI. KONJIC (1) 

27. ADAMČIK, Silvio (fra 

BRUNO). Roditelji: Ivan i Matija 

r., Bakula. Rođen 30. prosinca 

1908. u Konjicu. 

Od 1941. profesor glazbe na 

Širokom Brijegu. U slobodno se 

vrijeme bavio fotografiranjem te 

je po zapovijedi provincijala fra 

Lea Petrovića fotografirao mnoge 

ljude, objekte i događaje koji su 

danas vrijedni za poznavanje povijesti 

Provincije. 

Partizani su ga ubili iza 10. 

svibnja 1945. na Križnom putu 

negdje u Sloveniji. 

XII. LEDINAC (1) 

28. ČOLAK, Franjo (fra 

DANE). Roditelji: Ante i Šima r., 

Galić. Rođen 25. srpnja 1916. u 

Mamićima. 

Župni vikar u Drinovcima od 

1941. 

Partizani su ga iza 10. svibnja 

1945. ubili na Križnom putu 

negdje kod Maribora. 

XIII. LJUTI DOLAC (1) 

29. KOŽUL, Jure (fra JULI- 

JAN). Roditelji: Jure i Kata r., 

Čović. Rođen 10. travnja 1906. u 

Ljutom Docu. 

Župnik u Veljacima od 1944. 


S 1 

2009. p 

35


Partizani su ga uhitili u župnom 

uredu u Veljacima. Mučen 

i ubijen u Zagvozdu. Tijelo mu je 

identificirano 15. siječnja 2007. 

na patologiji u Splitu između 18 

masakriranih tijela pronađenih u 

Zagvozdu 19. travnja 2005. General 

franjevačkog reda ukopao 

ga je 9. listopada 2007. u crkvi na 


33. VASILJ, Jozo (fra GRGO). 

Roditelji: Andrija i Mara r., Pehar. 

Rođen 13. ožujka 1886. u Međugorju. 

Gvardijan i župnik u Mostaru 

od 1943. 


1945. sa šestoricom braće odveli 



S 

2009. 

1 

p 

XIV. MEĐUGORJE (5) 

30. BENCUN, Ivan (fra 

JOZO). Roditelji: Mate i Pera r., 

Alilović. Rođen 26. rujna 1869. u 

Međugorju. 

U mirovini na Širokom Brijegu 

od 1937. 





31. DRAGIĆEVIĆ, Nikola 

(fra MARKO). Roditelji: Andrija 

i Ruža r., Martinac. Rođen 17. veljače 

1902. u Međugorju. 

Od 1935. profesor u gimnaziji 

na Širokom Brijegu 


1945. s još dvojicom subraće odveli 

sa sv. mise iz crkve u Izbičnu i 

ubili na nepoznatom mjestu. 

32. SIVRIĆ, Marijan (fra MA- 

RIOFIL). Roditelji: Nikola i Anica 

r., Prskalo. Rođen 10. veljače 

1913. u Međugorju. 

Od 1944. vikar samostana na 


Partizani su ga uhitili 8. veljače 

1945. u fratarskoj mlinici na Širokom 

Brijegu. Nisu ga, navodno, 

odmah odveli s osmoricom braće 

prema Splitu, nego su ga naknadno 

negdje ubili 12. veljače 1945. 

34. VASILJ, Stanko (fra JEN- 

KO). Roditelji: Mate i Vida r., 

Sivrić. Rođen 2. svibnja 1914. u 

Međugorju. 

Od 1939. kateheta u Konjicu. 

Partizani su ga u mjesecu svibnju 

1945. ubili na Križnom putu 

kod Klanjca u Hrvatskom zagorju. 

XV. MOSTAR (1) 

35. SMOLJAN, Frano (fra 

BERNARDIN). Roditelji: Nikola 

i Luca r., Cvitković. Rođen 3. listopada 

1884. u Rodoču. 

U mirovini na Humcu od 

1943. 





XVI. POSUŠJE (1) 

36. ZLOPAŠA, Mato (fra RO- 

LAND). Roditelji: Marko i Ruža 

r., Begić. Rođen 29. svibnja 1912. 

u Posušju. 

Od 1943. gimnazijski profesor 







fra Roland Zlopaša 

XVII. POSUŠKI GRADAC (1) 

37. GRUBIŠIĆ, Pero (fra 

ZVONKO). Roditelji: Mate i 

Anica r., Bešlić. Rođen 7. veljače 

1915. u Posuškom Gracu. 

Od 1944. župni vikar u Mostarskom 

Gracu. 






XVIII. RAKITNO (1) 

38. IVANKOVIĆ, Gabrijel 

(fra ĆIRIL). Roditelji: Mate i Cecilija 

r., Zovko. Rođen 28. veljače 

1878. u Rakitnu. 

U mirovini u Gradnićima od 

1944. 

Odveden iz Gradnića 10. veljače 

1945. i ubijen na Čitluku, gdje 

je i ukopan u groblju Podadvor. 

XIX. RASNO (1) 

39. SOPTA, Franjo (fra MAR- 

TIN). Roditelji: Martin i Ruža r., 

Pinjuh. Rođen 14. veljače 1891. 

na Dužicama. 

36

Profesor na bogosloviji u Mostaru 

od 1943. 


1945. uhitili, odveli prema Ljubuškom 

i negdje ubili. 

XX. ROŠKO POLJE (2) 

40. GAŠPAR, Jure (fra FILIP). 

Roditelji: Mijo i Iva r., Gačić. Rođen 

15. travnja 1893. u Ambaru. 

Od 1944. župnik u Gradnićima. 


1945 odveli iz Gradnića i ubili. 

Pokopan je u groblju Podadvor u 

Čitluku. 

41. KRIŽIĆ, Ante (fra JA- 

KOV). Roditelji: Jakov i Janja r., 

Đikić. Rođen 26. rujna 1893. u 

Krnjinu. 

Župnik u Čitluku od 1944. 

Odveden iz rezidencije na Čitluku 

oko 10. veljače 1945. i ubijen. 

Župljani su ga našli mrtva u 

groblju Podadvor i tu ga pokopali. 

XXI. RUŽIĆI (1) 

42. JURČIĆ Ljubo (fra MAK- 

SIMILIJAN). Roditelji: Jozo i 

Matija r., Ćorluka. Rođen 9. listopada 

1913. u Ružićima. 

Pomoćnik učitelja novaka i župni 

vikar na Humcu od 1943. 

Partizani su ga uhitili 28. siječnja 

1945. i strijeljali u Vrgorcu. 

Tu je i pokopan. Grob mu do 

danas nepoznat. 

Od 1944. gvardijan i župnik 







Zagvozdu. 

44. MILIĆEVIĆ, Nikola (fra 

LUJO). Roditelji: Ivan i Jela r., 

Sivrić. Rođen 23. rujna 1919. u 

Studencima. 


srpnja 1937. na Humcu. Jednostavne 

zavjete položio 12. srpnja 

1938., svečane na Humcu 12. 

srpnja 1941. Za svećenika zaređen 

22. kolovoza 1943. 

Partizani su ga 1945. godine 

ubili na Križnom putu, najvjerojatnije 

kod Maribora. 

45. PEHAR, Josip (fra NE- 

NAD VENANCIJE). Roditelji: 

Frano i Manda r., Dugandžić. Rođen 

7. svibnja 1910. u Stubici. 


Brijegu. 





46. VUKŠIĆ Ivan (fra RADO- 

SLAV). Roditelji: Toma i Vida r., 

Sivrić. Rođen 5. prosinca 1894. u 

Studencima. 

Od 1939. ravnatelj gimnazije 







Zagvozdu. 

XXIII. ŠIROKI BRIJEG (9) 

47.KOSIR, Bože (fra VIK- 

TOR). Roditelji: Ivan i Matija r., 

Bilinovac. Rođen 12. listopada 

1924. na Uzarićima. 


Humcu 17. rujna 1943. Jednostavne 


18. rujna 1944. 

Ubijen 7. veljače 1945. Kao 

klerika jednostavnih zavjeta i učenika 

VII. razreda gimnazije parti- 


XXII. STUDENCI (4) 

43. JELČIĆ, Jozo (fra AN- 

DRIJA). Roditelji: Mato i Kata r., 

Sivrić. Rođen 8. svibnja 1904. u 

Stubici. 

Vađenje uzorka krvi Mile Jurčić za DNK analizu posmrtnih ostataka fra 

Maksimilijana Jurčića. 

S 

2009. 

1 

p 

37


S 

2009. 

1 

p 

zani su ga zajedno s jedanaestoricom 

subraće ubili, spalili i zatrpali 

u ratnom skloništu na Širokom 

Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano 

i ukopano u crkvi na 


fra Stanko Kraljević 

Kočerin, župna kuća i crkva, 1944. 

48. KRALJEVIĆ, Petar (fra 

STANKO). Roditelji: Martin i 

Šima r., Bubalo. Rođen 12. kolovoza 

1871. u Mokrom. 

U mirovini na Širokom Brijegu 

od 1937. 

Zajedno s jedanaestoricom 

subraće ubijen 7. veljače 1945., 

zatim spaljen i zatrpan u ratnom 

skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo 

mu je 1971. ekshumirano i 


49. KOŽUL, Mirko (fra TA- 

DIJA). Roditelji: Bože i Anđa r., 

Vrljić. Rođen 20. srpnja 1909. u 

Turčinovićima. 

Profesor na Širokom Brijegu i 

magistar klerika od 1941. 


s jedanaestoricom subraće ubili, 

spalili i zatrpali u ratnom skloništu 

na Širokom Brijegu. Tijelo mu 

je 1971. ekshumirano i ukopano 

u crkvi na Širokom Brijegu. 

50. MANDIĆ, Andrija (fra 

NEVINKO). Roditelji: Mirko i 

Marija r., Ćorić. Rođen 4. ožujka 

1908. na Lisama. 

Kateheta u Mostaru od 1933. 


1945. s dvojicom subraće odveli 

sa sv. mise iz crkve u Izbičnu i 

ubili na nepoznatom mjestu. 

51. NALETILIĆ, Nikola (fra 

STJEPAN). Roditelji: Grgo i Petronila 

r., Karačić. Rođen 1. studenoga 

1907. u Lisama. 

38

Župnik u Kongori od 1939. 

Partizani su ga u noći s 19. na 

20. svibnja 1942. odveli iz župnog 

stana u Kongori zajedno s bratom 

Marijanom i Matišom Penavićem, 

brijačem sa Širokog Brijega, koji 

su mu došli pomoći pri seljenju na 

Humac. Ubijeni oko 24. svibnja. 

1942. kod sela Zanagline na Kupresu. 

Za grob im se ne zna. 

52. SLIŠKOVIĆ, Ivan (fra 

IVO). Roditelji: Jure i Mara r., 

Kraljević (Matijević). Rođen 25. 

travnja 1877. u Mokrom. 

Od 1942. u mirovini na Širokom 

Brijegu. 







53. ŠUŠAK, Ivan (fra BRAN- 

KO). Roditelji: Petar i Manda r., 

Džajkić. Rođen 29. studenoga 

1912. u Mokrom. 

Od 1944. župnik u Blizancima. 

Partizani su ga u svibnju 1945. 

ubili na Križnom putu negdje u 

Sloveniji. 

54. TOPIĆ, Božo (fra ANDRI- 

JA). Roditelji: Andrija i Šima r., 

Zovko. Rođen 8. prosinca 1919. 

na Lisama. 

Kao mladomisnik boravio kod 

ujaka fra Valentina Zovke na Kočerinu 

gdje su ih zajedno 21. svibnja 

1945. ubili partizani. Ukopan 

u mjesnom groblju na Kočerinu. 

Iza fra Andrije ostali su krvavi 

tragovi: krvave daske iz njegova 

kreveta te krvava plahta. 

55. ZOVKO, Marijan (fra VA- 

LENTIN). Roditelji: Ivan i Luca 

r., Slišković. Rođen 14. lipnja 

1889. u Oklajima. 

Od 1942. župnik u Kočerinu. 

Partizani su ga ubili u župnom 

uredu u Kočerinu zajedno sa sestrićem 

fra Andrijom Topićem. 

Pokopan u mjesnom groblju na 

Kočerinu. 

XXIV. TOMISLAVGRAD (3) 

56. IVANKOVIĆ, Ivan (fra 

MILJENKO). Roditelji: Franjo i 

Janja r., Glavaš. Rođen 2. prosinca 

1924. u Tubolji. 



zavjetovan u Veljacima 18. 

rujna1944. 

Kao klerika jednostavnih zavjeta 

i đaka VIII. razreda gimnazije 

partizani su ga 8. veljače 1945. 





Zagvozdu. 

57. PETROVIĆ, Berislav 

(fra JULIJAN). Roditelji: Mate i 

Luca r., Batinić. Rođen 23. srpnja 

1923. u Duvnu. 

U franjevački red stupio u 

Duvnu 24. lipnja 1941. Zavjetovan 

jednostavno 25. lipnja 1942. 

Sudionik bleiburške tragedije 




gvardijan, tu ih OZNA popisala i 

držala zatočene. U noći sa 4. na 5. 

lipnja 1945. ubijen u Maceljskoj 

šumi – lokalitet Lepa Bukva. Tijelo 

mu je ekshumirano 1992. s još 

1.163 drugih ubijenih. Nalazilo 


fratrom i bogoslovom. Otvorene 

su 23 jame, a na području je 

Maceljske šume još je 130 takvih 

netaknutih jama. Ukopan 22. listopada 

2005. u Frukima u kripti 

novoosnovane crkve Muke Isusove 

u župi Đurmanec. Tijelo mu je 

neidentificirano iako su kosti svih 

spomenutih od 1992. do 2005. 

bile na odjelu za patologiju na Šalati 

u Zagrebu. Ekshumacija nije 

obavljena prema propisima, nego 

su im kosti pomiješane u vrećama 

za smeće. 

58. RADOŠ, Ivan (fra LU- 

DOVIK). Roditelji: Jure i Staka 

r., Ančić. Rođen 14. studenoga 

1925. u Blažuju. 

fra Ludovik Radoš 


Humcu 17. rujna 1943. Jednostavne 


18. rujna 1944. 








S 1 

2009. p 

39


XXV. VELJACI (2) 

59. JELAVIĆ, Ivan (fra 

BONO). Roditelji: Jure i Anica 

r., Mišetić. Rođen 17. rujna 1898. 

u Veljacima. 

Od 1940. župnik u Vitini. 

Stradao na Križnom putu oko 

11. svibnja 1945., negdje kod Velike 

Gorice. 

60. PULJIĆ, Andrija (fra ME- 

TOD). Roditelji: Ante i Matija 

r., Mušan. Rođen 24. studenoga 

1912. u Vašarovićima. 

Župnik u Izbičnu od 1941. 

Sudionik bleiburške tragedije 




gvardijan. Tu ih OZNA popisala i 

držala zatočene. U noći s 4. na 5. 

lipnja 1945. ubijen u Maceljskoj 

šumi – lokalitet Lepa Bukva. Tijelo 

mu je ekshumirano 1992. s još 

1.163 drugih ubijenih. Nalazilo 


fratrom i bogoslovom. Otvorene 

su 23 jame, a na području je 

Maceljske šume još je 130 takvih 

netaknutih jama. Ukopan 22. listopada 

2005. u Frukima u kripti 

novoosnovane crkve Muke Isusove 

u župi Đurmanec. Tijelo mu je 

neidentificirano iako su kosti svih 

spomenutih od 1992. do 2005. 

bile na odjelu za patologiju na Šalati 

u Zagrebu. Ekshumacija nije 

obavljena prema propisima, nego 

su im kosti pomiješane u vrećama 

za smeće. 

XXVI. VIR (1) 

61. LONČAR, Ivan (fra SLO- 

BODAN). Roditelji: Petar i 

Franjka r., Bago. Rođen 3. ožujka 

1915. u Vinjanima. 

Župni vikar u Drinovcima od 

1944. 

Partizani su ga uhitili u Drinovcima 

9. veljače 1945. te zatočili 

u Ljubuškom. Ubijen na nepoznatom 

mjestu. 

IV. VITINA (5) 

62. BEBEK, Franjo (fra KA- 

ŽIMIR). Roditelji: Jure i Luca r., 

Lauc. Rođen 1. listopada 1901. u 

Vitini. 

Župnik u Pločama od 1944. 



iz samostana u Mostaru, ubili 

i bacili u Neretvu. 

63. MAJIĆ, Dobroslav (fra 

ANTE). Roditelji: Jozo i Kata r., 

Slišković. Rođen u Vitini 26. kolovoza 

1922. 

fra Ante Majić 


Humcu 29. lipnja 1939. Zavjetovan 

jednostavno 3. lipnja 1940., 

svečane zavjete položio na Čerinu 

29. lipnja 1944. 

Preživio Križni put. S kolonom 

stradalnika stigao u Zagreb 

gdje je 6. kolovoza 1945. umro 

od meningitisa u bolnici Sestara 

milosrdnica. Ukopan na Mirogoju. 

Grob mu je nepoznat. 

64. MAJIĆ, Ante (fra BONI- 

FACIJE). Roditelji: Ambro i Kata 

r., Lozić. Rođen 6. svibnja 1883. 

u Vitini. 

Od 1944. u mirovini na Širokom 

Brijegu. 






Zagvozdu. 

65. MAJIĆ, Ante (fra STJE- 

PAN). Roditelji: Franjo i Matija 

r., Vukšić. Rođen 26. svibnja 

1925. u Vitini. 



zavjetovan u Veljacima 18. 

rujna 1944. 







66. MARKOTIĆ, Ante (fra 

SVETISLAV). Roditelji: Ilija i 

Fila r., Mišetić. Rođen 7. svibnja 

1921. u Grabovniku. 


Humcu 13. srpnja 1938. Zavjetovan 

jednostavno 14. srpnja 1939., 

svečano 14. srpnja 1942. Za svećenika 

zaređen u Vitini 2. srpnja 

1944. 

Stradao 1945. na Križnom 

putu negdje kod Maribora. 

S 

2009. 

1 

p 

40

KRVAVI PLES KOMUNISTA 

NA ŠIROKOM BRIJEGU 1 

Djela pobijenih 

Srbokomunisti poubijali su svećenike, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko 

od svake dnevne politike, s razloga, što su ljubili narod, iz kojega su nikli. 

Piše: Andrija Radoslav Glavaš 

Komunističko-boljševička promičbena služba u 

Beogradu objavila je nedavno u više navrata neistine 

o franjevcima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a 

posebno o hercegovačkim franjevcima na Širokom 

Brijegu. Te vijesti nadošle su poslije pada Širokog 

Brijega u ruke partizana. Prije toga hercegovački 

franjevci i njihovi nastavnici na Širokom Brijegu 

nisu uopće spominjani u partizanskim krugovalnim 

vijestima. Jamačno komunisti nisu 

imali razloga napadati franjevce. 

Kad je Široki Brijeg pao u ruke 

partizana, razorena je velika franjevačka 

gimnazija, crkva, samostan 

i konvikt vanjskih đaka teško su 

oštećeni i opljačkani. 

Franjevački nastavnici i dušobrižnici 

zatvoreni su u jedan bunker, poliveni benzinom 

i zapaljeni. 

Drugi su ubijeni u samoj crkvi, a neki po raznim 

župama na zvjerski način mučeni i postrijeljani. Prije 

toga uništen je samostan franjevaca u Tomislavgradu, 

zapaljen samostan s crkvom na Humcu kod Ljubuškoga, 

a franjevačku crkvu u Mostaru uništili su 

neprijateljski zrakoplovi. Sve je to učinjeno od strane 

komunista i partizana na veliko zaprepaštenje hercegovačkog 

puka, jer je na taj način hercegovačka 

franjevačka provincija upravo na svoju stotu godišnjicu 

opstanka ostala bez ijedne kuće, a mnogi njeni 

članovi poubijani. 

Sigurno su se sami komunisti prestrašili svoga 

nedjela, pa su naknadno morali izmisliti krivnju 

franjevaca, da tim opravdaju pred javnošću krvoločan 

postupak prema njima. To se dade zaključiti 

iz činjenice, da partizani ne dopuštaju nikome pristup 

na Široki Brijeg, da dobro neupućeni pristaše 

partizana ne bi vidjeli grozan prizor na hrvatskom 

Monte Cassinu, porušenom i zapaljenom, s garištem 

poškropljenim krvlju franjevaca – profesora i dušobrižnika. 

Partizani su na Širokom Brijegu zaigrali tako 

krvavo kolo, da niti poslije pokolja ne dopuštaju 

1 


 

 

 

 

gledati mučan prizor izmrcvarenih žrtava na razvalinama 

stoljetnog rada franjevaca. Klasični pjesnici 

izbjegavali su u svojim dramama krvave prizore a 

komunisti su taj prizor upriličili, da sami uživaju u 

ljudožderskom plesu uz isključenje ostale javnosti. 

Franjevci su bili dugi niz desetljeća u ovom zabačenom 

dijelu Hrvatske jedini predstavnici zapadno-europske 

kulture i uljudbe i sada u tom njihovom 

poslanju bivaju spriječeni, na 

brutalan način: ubijanjem. Uljudbena 

misija franjevaca na Širokom 

Brijegu obustavljena je tako da su 

nastavnike jednostavno strijeljali 

pred oltarom. Okrutni ubojice 

nisu se usudili spomenuti javnosti 

imena žrtava. Majstori u skupnim 

ubijanjima i ovdje su se pokazali u pravom svijetlu. 

Pitamo javnost: u ime kojega naroda i pokrajine, 

zbog čijih ugroženih probitaka poubijaše komunisti 

franjevce na Širokom Brijegu, kad među ubojicama 

ne bijaše nijedan Hrvat, Hercegovac ili »hrvatski 

rodoljub«? Ubiše ih u ime Moskve, za volju 

komunističke internacionale. Njih ubiše bez ikakva 

suda i istrage, a druge na temelju nekakvih osuda, 

koje nisu izrečene od hrvatskih državnih sudova. 

Hrvatskim državljanima može suditi samo hrvatski 

sud za propuste i pogriješke nacionalnoga značaja, 

a za prekršaje ćudorednoga karaktera zakonita crkvena 

oblast. Zakonita opstojnost sudova i materijalno 

pravo na temelju kojega se sudi ne može biti 

samovolja narodnostno disparatne šačice ljudi, koja 

je ubačena na hrvatsko državno područje. Oduzeti 

život nekom Hrvatu može se samo na temelju hrvatskih 

državnih zakona, a ne na temelju samovolje, 

koja izvire iz mržnje na sve, što je hrvatsko. Tu se ne 

radi samo o kakvom sudskom postupniku, nego o 

etičko-povijesnoj podlozi državnog zakona. A hrvatskom 

građaninu može se suditi isključivo na temelju 

hrvatskog državnog prava, pod kojim izrazom ne 

treba razumijeti zbir samo povijesnih povelja, nego 

skup državnih zakona, koji niču iz hrvatskih povi- 

S 

2009. 

1 

p 

41

Djela pobijenih 

S 1 

2009. p 

Partizanski tragovi na pročelju samostanske crkve 


jesnih povelja, oslanjaju se na hrvatsku prošlost i 

izviru iz hrvatskih državnih potreba. Stoga je svako 

oduzimanje života hrvatskom narodnom pripadniku 

izvan okvira hrvatskog državnog prava ili pače protiv 

njega, nenadležno, protuzakonito i nećudoredno. 

Komunisti su prema tome počinili umorstva nad hrvatskim 

građanima, pa im stoga ne možemo priznati 

niti to, da su ratni zločinci – koji izraz ne znači ništa 

ili svašta, kako mu tko hoće pridati značenje – oni su 

jednostavno zločinci nad hrvatskim narodom. 

Ponavlja se slučaj iz drugih zemalja i u Nezavisnoj 

Državi Hrvatskoj u pogoršanom obliku jer su komunisti 

u našem slučaju poubijali sasvim nepolitičke 

ljude, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od 

svake dnevne politike. Uništiše ih zbog toga što u 

Hercegovini ne mogoše naći komunističkih pristaša, 

jer se hercegovački puk nije dao upregnuti u boljševička 

kola, a tomu svemu bili bi krivi franjevci, 

koji su odgojili narod, kako će ljubiti svoju vjeru i 

domovinu, te braniti svoje ognjište, a ne služiti narodnim 

protivnicima. Bolju svjedodžbu franjevcima 

i narodu nisu komunisti mogli dati nego upravo na 

taj način, što su priznali, da među njima i povjerenim 

im pukom nisu našli svojih pristaša. 

Kod ovog grubog oduzimanja života nevinim 

svećenicima imali su Angloamerikanci djelatnog 

udjela pomažući tvarno i moralno ustanak subverzivnih 

elemenata na Balkanu protiv Nezavisne Države 

Hrvatske i njenih pripadnika. U sjećanju hrvatskoga 

naroda ostat će ta činjenica trajno u uspomeni. 

Protivnici se varaju, ako misle, da se u ovom slučaju 

radi o kolonijalnom narodu bez kulture i pamćenja. 

Zlodjela savezničkih pomagača ostat će trajan dokument 

protivničke zasljepljenosti i mržnje prema 

malom hrvatskom narodu, kojemu se na nečuven 

način pokušava oduzeti sloboda i država, uništavaju 

kulturna dobra i ubijaju duhovni predstavnici. Što 

bi učinili Englezi kad bi komunisti poubijali na ovaj 

način njihove svećenike samo zato, jer su Englezi. 

Ne znamo, na koji će način angloamerički državnici 

i publicisti opravdati postupak komunista protiv 

hrvatskog katoličkog svećenstva. Pokušat će vjerojatno 

šutnjom preskakati ovakve krvave međaše u 

povijesti državne izgradnje hrvatskog naroda, no to 

sadističko prešućivanje hrvatske stvarnosti ne će ni 

u koliko pomoći stvaranju i održanju »jugoslavenskog« 

fantoma. Još manje će moći službeni govornici 

engleskog krugovala za »jugoslavenska« pitanja 

svojim neartikuliranim »jugoslavenskim jezikom« 

uvjeriti poznavaoce stvarnog stanja u našoj državi o 

nekakvim preduvjetima za obnovu Jugoslavije, prelazeći 

preko hrvatskih žrtava i hrvatske narodne volje 

za samostalnim državnim životom. Poklane nevine 

žrtve potvrđuju nemogućnost zamišljenih osnova 

u pogledu podjarmljivanja hrvatskog naroda, uklapajući 

ga nasilno u bilo kakvu tuđu državu. 

Angloamerikanci su za obnovu razorenog Monte 

Cassina i za uništene povijesne umjetnine ponudili 

cement i željezo. Možda će i razoreni Široki Brijeg 

biti predmet angloameričke »darežljive ljubavi« u 

osnovi poslijeratne tobožnje obnove Europe, ali ne 

znamo, na koji će način reparirati krvave žrtve: kako 

će oživjeti kosti franjevačkih lešina pod ruševinama 

Gimnazije na Širokom Brijegu. Žar iz nevino prolivene 

krvi sukljat će prema nebesima kao trajan 

ukor zločincima i njihovim pomagačima. Žrtve franjevaca 

bit će zalog za sretnu budućnost hrvatskoga 

naroda, njegove države i zemlje, koja je natopljena 

dragocjenom krvlju njenih sinova. Komunističke 

horde zaplesale su na Širokom Brijegu ljudožderski 

ples, ne dajući uvida općinstvu nego uživaju sami 

u krvavoj tragediji najstarijeg vjerskog i kulturnog 

žarišta u Hercegovini. Komunisti se straše dignuti 

zastor ispred tako groznog prizora. Stoga hrvatskoj 

javnosti nisu poznate potankosti užasnog pokolja na 

Širokom Brijegu, no neka žrtve stradalih franjevaca i 

njihova uništena kulturna baština budu, u nizu ostalih 

gubitaka, jedan prinos više u žrtvama hrvatskoga 

naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost. 

Grobište poklanih franjevaca na Širokom Brijegu 

bit će trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva 

za vjeru i narod. 

Preneseno iz lista NOVINE, Zagreb, travanj 1945. 

42

Planina je gledala užasnuta odozgor, 

ne znam je li bila noć ili dan, 

nemilosrdno se posao dovršavao, 

skončali ste na Sudišću, poput lopova, 

trebala vas je prekriti crna zemlja, 

gusti, ljepljivi, povijesni mrak. 

Ali, dogodilo se potpuno drukčije. 

Izronili ste na svjetlost dana, 

SUDIŠĆE 

Piše: fra Miljenko Stojić 

nošeni sjećanjem, molitvama žarkim. 

Odgonetali smo tko ste, kako završiste, 

primili vas nježno u svoj naručaj, 

ponovno predali majci našoj zemlji. 

Vaše pogubljivače ogrnu sram. 

Sudišće im bljesnu pred očima, 

stadoše pred presvijetlo Božje lice, 

svoje zakloniše skutima haljina, 

vi se okolo poredaste kao porota. 

Znam da ste im milosrdni bili, 

kušamo i mi postupati tako, 

nije lako, teško zaboravljamo, 

jer to se više ponoviti ne smije. 

Neljudski je na nekoga podići ruku, 

naročito kad je nevin, kao što ste vi bili, 

ljudski je samo paziti na svoje stope, 

da ne bi zgazile ni mrava, ako je moguće. 

Odjek u umjetnosti 

Himan je napisan urlikom topova, 

pirovom pobjedom. Na jednoj strani; mir u svijetu; 

mir i miroljublje u domaji – 

podlo i krvavo! 

Mir koji očituje drugu stranu. Mir dušama mučenih, 

mir njihovu tjelesnu prahu. 

Ali, latentno očitovanje okultne prispodobe 

krvožednih »pobednika« trebaše što prije ustoličiti: 

ubiti žive fratre – očitovanje bjelosvjetske vjere, ubiti; 

poslati u transcendentalnost 

Uništiti supstancijalnost hercegovačke franjevačke braće, 

ubiti njihovu supstancijalnu ektoplazmu, 

ubiti Crkvu. Ubiti vjeru. Ubiti narod 

Mučenje u otvorenim šupama, u samostanima, 

u crkvama pred licem Božjim – 

koje bijaše poprskano krvlju mučenika 

Tijela ostavljena u humusu, spaljena 

diljem humske zemlje, za uporabu lišene 

od vjere i morala komunističke volje – 

I ustrajaše i ustajaše da nas ušutkaju 

desetljećima, u užasavajućem poništenju 

vlastita identiteta. U cjelini: kao i ubijena tijela, 

ubijene duše mogu biti ropske 

služeći slobodi tiranima. Ali, sloboda je 

sužanj vječnosti koja pjeva čovjeku: 

kuća je prazna, svjetiljka dogorijeva, 

crvenilo nebom plovi 

razlistano mučeničkom fratarskom krvlju 

i cvijet crveni bukti na nebu 

Oda olistala, procvalo trnje i glog… 

Bestjelesna djevojka napustivši padinu rijeke 

u planinama već davno položi tijelo i dušu 

za krst časni i vjeru slavnu*. 

Za časak, tu svjetlost zapaljenu u sumraku povijesti 

slijediše fratri mučki ubijeni 

nakon velike svjetske klaonice 

* „Diva Grabovčeva“ 

MUČENICIMA, HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA 

Piše: Zdravko Kordić 

U malom krajičku zemlje velika drama – 

sve naše oči pune su suza i svjetlosti! 

Sva naša tamna lica i svijetle oči gorješe 

da nebo obasjaju slaveći fratarsko mučeništvo 

Gledah to svjetlo koje gori u praznini 

vremena i prostranstva: od Širokoga, preko Humca do 

Mostara… 

Gledah te zelene oči rijeke koje valovi nose 

i vidjeh svjetlost i aureolu tamnoga krika 

koji se ne može skriti. Gledao sam tajnu – 

što obara s nogu: dotaknuo dno koje se samo 

podalo rascvaloj slobodi. Dugujem ljubav 

i nešto trajnije od nje što mogu podariti, 

osim drhtava rukopisa pjesme, nešto što nosi crni gavran 

i golub, također, u svojemu krilu, 

u svojem kliktavom kriku 

Ta tkiva žigosanih fratara utkana su u moj slobodni pad 

i uzlet – 

u mnogoglasnu umjetnost; 

u slučaj pokreta, u slučaj vraćanja smisla iskonu 

Muze su procvale na mahovinasto krvavom kamenu na Brigu, 

lađa se otisnula kroz pučinu vremena 

Izabrali su i ne pitajući ih za izbor: krik, 

dušu pruženu zemljom i nebom 

Izabrali su mučeništvo ti tihi samostanci 

i crkveni oci – u tri izjutra, u jedan po podne, u sumrak, 

u kasnu noćnu uru! 

Utvare su htjele što prije ovladati svijetom 

Izbijala je slutnja beskonačno patničkoga pogleda 

Iz mrtve zemlje izrastale su travanjske mladice 

Nikakvu obavijest ne dobismo zadugo 

Spazismo: da smo nakon više od šest desetljeća tu! 

U borbi za nedovršenu i krvavu hrvatsku Riječ 

Zahvaljujući sjemenu mučenika izniknula je nova svjetlosna 

Crkva 

U tlocrtu je križ! I sjećanje na naše patnike 

S 

2009. 

1 

p 

43

Razgovor 

UBIJENI SU »IN ODIUM FIDEI« 

– IZ MRŽNJE PREMA VJERI 

Razgovor s fra Ivanom dr. Sesarom, 

provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije 

Razgovarao: Krešimir Šego 

S 

2009. 

1 

p 

Navršavaju se 63 godine od 

stradanja hrvatskoga naroda 

koncem II. svjetskog rata i poraća. 

Među stradalima su i 66 

članova Hercegovačke franjevačke 

provincije, a ako im pribrojimo 

i one umrle zbog mučenja 

u tamnici, onda ih je 69. 

Na žalost, ni danas se ne zna za 

grobove više od polovice ubijenih 

fratara. Što se danas čini 

kako bi se otkrile činjenice o 

stradavanju svakoga od njih? 

Od 66 ubijenih hercegovačkih 

franjevaca mi još uvijek ne znamo 

za grobove njih 36. Dakle, 

više od polovice. To je istina koja 

nas boli i koja je našoj Provinciji 

uvijek na srcu. Krajem 2004. utemeljili 

smo povjerenstvo kojemu 

je prvotna zadaća bila pokušati na 

temelju dokaza i izjava svjedoka 

saznati istinu vezanu za te tragične 

događaje i na temelju činjenica 

pripremiti pokretanje kauze. 

Godine 2007. uz pristanak mjerodavnih 

crkvenih vlasti utemeljen 

je ured Vicepostulature, a fra 

Miljenko Stojić imenovan vicepostulatorom. 

Provincija je 2005. 

preko spomenutog povjerenstva 

pokrenula iskapanje stratišta u 

Zagvozdu. Između osamnaest tijela 

koja su partizani masakrirali, 

identificirali smo naše fratre: fra 

Melhiora Prlića, fra Julijana Kožula 

i fra Zdenka Zupca. Njih je 

9. listopada 2007. general Franjevačkog 

reda fra José Rodríguez 

Carballo ukopao u širokobriješkoj 

bazilici. U tijeku je 

DNK analiza šest ekshumiranih 

tijela u Vrgorcu, također 

žrtava partizanskog masakra, 

nakon koje očekujemo 

identifikaciju našega fratra 

Maksimilijana Jurčića. Na 

Maclju su u novoutemeljenoj 

crkvi Muke Isusove u Frukima, u 

župi Đurmanec, među 1.163 ekshumiranih 

tijela 1992. identificirana 

tijela trojice naše braće: fra 

Metoda Puljića, fra Darinka Mikulića 

i fra Julijana Petrovića. Oni 

su ukopani 29. listopada 2005. 

Dakle, u posljednjih smo nekoliko 

godina pronašli i na dostojanstven 

način ukopali šestoricu naše ubijene 

braće. Nastojat ćemo preko 

Vicepostulature i Povjerenstva za 

povijesno istraživanje saznati što 

više o sudbini naše ubijene braće 

za čije se grobove ne zna kako bismo 

ih dostojno ukopali te im u 

Crkvi i našem redu dali ono mjesto 

koje im pripada. 

Prije pet godina uprava 

Provincije ustanovila je Povjerenstvo 

za pripremu kauze 

mučenika, u srpnju 2006. imenovan 

je postulator, a u rujnu 

2007. vicepostulator tako da je 

s radom mogla započeti Vicepostulatura 

čija je zadaća pripremiti 

sve što je potrebno za 

službeno otvaranje Postupka 

mučeništva »Fra Leo Petrović i 

65 subraće«. Ima li, imajući u 

vidu desetljeća koja su prošla 

od događaja, dovoljno svjedoka 

bez čijih svjedočenja postupak 

nije moguće dovesti do kraja? 

Vremenski odmak zaista je 

velik što predstavlja znatnu poteškoću 

u radu vicepostulatura. 

Mnogi od svjedoka već su umrli, 

a većina živućih je u poodmakloj 

životnoj dobi. Zato nam je 

u ovom trenutku prvotna zadaća 

sukladno crkvenim propisima ispitati 

što veći broj živućih svjedoka 

i sačuvati njihove iskaze. To je 

vrlo bitan i neophodan korak u 

cijelom ovomu postupku koji je 

trenutno u tijeku. 

Iz dosadašnjega iskustva 

znademo da su započinjana, 

ali i potom ometana istraživanja 

o okolnostima stradanja ne 

samo hercegovačkih franjevaca 

i svećenika, nego i svekolikog 

hrvatskog puka. U stvari, nametnuta 

je posvemašnja šutnja. 

44

Kome je bilo stalo da se istina 

ne sazna? 

Gotovo pola stoljeća to je bila 

prešućivana tema. Ona se i danas 

gura pod tepih, bez obzira na 

sve moguće okolnosti koje su se 

promijenile. Komunizam, čija je 

ideologija zadojena mržnjom prema 

vjeri, poticao je te zločine pa 

je logično da je ta ista ideologija 

priječila spominjanje i otkrivanje 

svojih zlodjela. O ubijenom nevinom 

puku, hrvatskim vojnicima 

i svima onima koji su prošli Bleiburg 

i Križni put te o ubijenim 

fratrima bilo je pod cijenu teških 

kazni i tamnica zabranjeno govoriti. 

Na žalost, i danas se mnogi 

boje istine i nerado surađuju u otkrivanju 

zločina i zločinaca. 

Iz onoga što su koncem II. 

svjetskog rata i u poraću narod 

i njegovi vjerski pastiri doživjeli, 

iščitava se priroda tadašnje 

partizanske komunističke 

vlasti. Gdje su korijeni takve 

i tolike mržnje na ljude koji, 

praktički, uopće politički nisu 

djelovali? 

Zločinci su se držali one poznate 

izrjeke: Udri pastira, stado će 

se razbježati. Koliko nam je poznato, 

ne postoji nijedan drugi razlog 

zbog kojeg bi bili tako zvjerski 

mučeni i ubijeni osim krivnje što 

su nosili fratarski habit i pripadali 

Katoličkoj crkvi. Dakle, ti su 

zločini počinjeni »in odium fidei 

(iz mržnje prema vjeri)« da bi se 

uništila vjera u narodu te zatrla 

nacionalna svijest. Ako pobijemo 

fratre, mislili su, narod će ostati 

obezglavljen, sam i bespomoćan 

te će se, na koncu, s njime lakše 

obračunati. 

Može li se, na temelju svega 

što su »osloboditelji« učinili, 

reći da im je konačan cilj bio 

iskorjenjivanje vjere i to tako 

što su se najprije okomili na 

fratre i svećenike? 

Na temelju zločina koji su počinjeni 

nije moguće donijeti drukčiji 

zaključak. Cilj je bio jasan i 

ništa se, očito je, nije događalo 

slučajno. O tome imamo dovoljno 

podrobnih povijesnih dokaza. 

Unatoč različitim zabranama 

istinu nije bilo moguće 

ubiti. Uspomena na ubijene 

čuvala se u sjećanju njihovih 

suvremenika i prenosila se na 

mlađe. Grobovi stradalih postali 

su mjestom molitve i štovanja 

mučenika. Što treba činiti 

da bi mladi naraštaji još više 

saznali o svojim časnim predšasnicima? 

Istina uvijek pobjeđuje, ona 

nas oslobađa. Ponekad je spora, 

ali uvijek iziđe na vidjelo. Toga 

moraju biti svjesni i oni koje će 

pogoditi i koji ju pod svaku cijenu 

žele skriti i zataškati. Saznati 

istinu i obznaniti je javnosti naš 

je prvotni cilj. Nismo pozvani biti 

sucima, ali tražiteljima istine svakako. 

Naraštajima koji dolaze treba 

dati istinitu sliku povijesti toga 

razdoblja, trebamo ih upoznati s 

ubijenima, trebamo im o njima 

pružiti što više istinitih podataka 

da se takva zlodjela, ne daj Bože, 

ne bi nikad više ponovila. 

Ne želeći u ovaj razgovor 

unositi ni političku ni ideološku 

notu, ne mogu a ne upitati 

kako je moguće da odgovorni 

za događaje od prije šest desetljeća, 

ili njihovi ideološki sljedbenici, 

još uvijek s predrasudama, 

da ne kažem jaču riječ, 

govore o istraživanju toga razdoblja 

i onoga što su učinili? 

Teško je dati precizan odgovor 

na to pitanje, no, uvjeren sam, sve 

dotle dok počinitelji, ili sljedbenici 

te ideologije, ne priznaju svoje 

zločine i za njih se ne ispričaju, 

spomenuta će teškoća postojati. 

Gotovo se može reći da 

istim argumentima opravdavaju 

svoje zločine? 

Zločin ne poznaje naciju, socijalni 

položaj, ideologiju, vjeru. 

On je jednostavno zločin, i on ne 

zastarijeva. Sve su druge tvrdnje 

neistinite. Zločin, ma tko da ga je 

učinio, jest zločin! 

Široki Brijeg, Zanagline, 

Međugorje, Vrgorac, Čapljina, 

Mostarski Gradac, Čitluk, Ljubuški, 

Izbično, Zagvozd, Mostar, 

Kočerin, Zagreb, Maribor, 

Macelj, Velika Gorica, Križni 

put, tamnice... Koja je njihova 

poruka i pouka za prošlost, sadašnjost 

i budućnost? 

Sve što radimo da bismo rasvijetlili 

živote naše braće i okrutna 

ubojstva koja su počinjena, činimo 

iz ljubavi prema istini i njihovoj 

žrtvi. Oni su naše najveće blago. 

Naša je Provincija izrasla iz njihove 

muke i krvi. Toga smo i te kako 

svjesni. Oni nas uče kako i danas 

valja prigrliti svoj križ i nositi ga, 

ako je to volja Božja, do svoje vlastite 

kalvarije. Oni su, na čelu s 

našim provincijalom fra Leom dr. 

Petrovićem, s gvardijanima, definitorima, 

župnicima, braćom, 

mladomisnicima, jednostavno i 

svečano zavjetovanim klericima, 

s našim meštrima i ravnateljem 

gimnazije mirno, poput onog svetopisamskog 

stada s pjesmom na 

usnama i vjerom u srcu, kročili 

svojim križnim putem nadahnuti 

svojim spasiteljem – Isusom. Svoju 

su vjeru, crkvenost, svećeništvo 

i redovništvo poškropili vlastitom 

krvlju. Zar ima veće ljubavi? Zar 

ima bolje pouke? 

Razgovor 

S 1 

2009. p 

45

Iz vicepostulature 

SRŽ DEKRETA URBANA VIII. 

Papa Urban VIII. je preko Inkvizicije 

13. ožujka 1625. izdao dekret kojim je 

reformirao dotadašnji postupak kanonizacije. 

Njegove glavne odrednice vrijede 

i danas: 

»Određujemo i zahtijevamo da slike 

bilo koje osobe umrle na glasu svetosti, 

mučeništva, ili neki drugi znakovi kulta 

ove osobe, ne budu stavljene u crkve, 

kapelice, oratorije u samostanima ili institutima, 

prije nego što Sveta Stolica 

dovrši čin kanonizacije ili beatifikacije; 

ako su spomenute stvari negdje postavljene, 

moraju se skloniti (...) osim toga 

zabranjujemo širenje knjiga i tiskovina 

koje opisuju djelovanje, čuda, ukazanja 

i druge milosti gore spomenutih osoba, 

bez prethodne biskupove prosudbe (...) 

zabranjujemo (...) postavljanje, na grobove 

spomenutih osoba, zavjetnih pločica 

za milosti dobivene njihovim zagovorom.« 

Henryk Misztal, Le cause di canonizzazione. 

Storia e procedura, Libreria editrice 

vaticana, Vatikan, 2005., str. 146. 

S 

2009. 

1 

p 

NATJEČAJ 

- Do dana današnjega u Hercegovini, ali i u čitavom hrvatskom narodu, 

odjekuje veličina žrtve ubijenih hercegovačkih fratara. O tome 

su mnogi govorili i pisali. Stoga bismo to htjeli skupiti na jedno 

mjesto i na taj način još više približiti puku Božjem. 

- Stoga, Vicepostulatura otvara natječaj koji će trajati do svibnja 

2010. Djela koja nas zanimaju mogu biti iz područja duhovnosti, 

književnosti, slikarstva, kiparstva, glazbe, filma, kazališta, znanosti, 

novinarstva ili multimedije. 

- Vrjednovanje djela bit će dvojako: za djela nastala do otvaranja natječaja 

i djela nastala nakon otvaranja natječaja. Unaprijed zahvaljujemo 

na odzivu. 

46

− Plakat Pobijeni hercegovački franjevci (48 

x 33 cm) 

− Sličica Pobijeni hercegovački 

franjevci (10 x 7 cm) 

Izdavaštvo / Darovatelji 

 

− don Anto Baković, Hrvatski 

martirologij XX. stoljeća, Martyrium 

Croatie, Zagreb, 2007. (Petrova 47) 

− Janko Bubalo, Apokaliptični 

dani, Gral, Široki Brijeg, 2002. (www. 

gral.ba) 

− AA. VV., Leo Petrović, prvi 

hercegovački franjevac doktor znanosti, 

Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008. 

(www.franjevci.info) 

− fra Ante Marić, Tragom ubijenih 

hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za 

pripremu kauze mučenika, Mostar, 

2007. (www.franjevci.info) 

− Plakat Hercegovački franjevci 

žrtve komunističkog zločina 1942. 

– 1945. (98 x 68 cm), Povjerenstvo 

za pripremu kauze mučenika, Mostar, 

2006. (www.franjevci.info) 

− Gojko Zovko, Druga strana medalje, 

Kigen, Zagreb, 2008. (www.kigen.hr) 

− Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., 

Zagreb / Đurmanec, 2008. (Zagreb, Vojnovićeva 15) 

DAROVATELJI 

Kroz proteklo vrijeme novčano su potpomogli rad Vicepostulature: 

- fra Častimir Majić, Chicago, 100 USD 

- FRAM-ZIRAL, Mostar 450 KM 

Najljepša hvala darovateljima i svima onima koji se mole Bogu da 

naša pogubljena braća što prije dospiju na oltar kao mučenici. 

S 

2009. 

1 

p 

47

Podsjetnik 

S 

2009. 

1 

p 

48

SP, II, 1 (2), 2009.pdf - Pobijeni.info

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?