Preuzmite deseti broj časopisa - sic

50
Temat
slu rije~i: naime abs-tracti, {to zna~i : svu~eni (ogo lje ni), odrpa -
ni. Po {to su kao takvi otkinuti od svijeta, i u njemu vi {e nemaju
{ta da tra`e, ni oni u nje mu vi {e ni {ta ne na la ze, pa pre ma
tome i taj svijet postaje apstraktan: zato na pozornici i nema vi-
{e ni~ega; ni~ega osim onog pre dme ta, ko ji je za smi sao ovog
komada neophodan, naime drveta (pandan biblijskom „drvetu
`ivota“) u sredini pozornice, koja prikazuje svijet kao trajno
postoje}u spravu za mogu}e „samoubistvo“ ili pak, kao jednad`bu
„`ivjeti“ i „ne objesiti se“. „Oba ova ju na ka su jo{ sa mo
na `ivo tu, ali ne vi {e u svi je tu“. A to je sprovedeno tako nemilosrdnom
dosljedno{}u, da ostali prikazi mirnog tubitka (Dasein)
– a savremena knji`evnost, filozofija i likovna umjetnost ne oskudijevaju
prikazima takvog tubitka – u pore|enju s ovim djeluju
jo{ donekle utje {no. Döblinov Franz Biberkopf je jo{ uvijek
stajao u vrtlogu svjetskih previranja, koje ga se vi {e nije ticalo;
Kafkin geometar K. je ipak jo{ uvijek poku {avao da u|e
u svoj „zamak“; a da ne govorimo o pretku dana{njeg roda,
Michaelu Kolhaasu, koji se jo{ uvijek batrgao s ovim svijetom,
iako se pre ma nje mu op ho dio kao da je on mo ral no car stvo u
Kan to vom smi slu. Na ne ki na~in su svi oni jo{ uvi jek ima li
„svi jet“: Bi ber kopf i pre vi {e od svi je ta, ali za to to ni je bio
odre|eni svi jet; K. je jo{ ga jio na du u svi jet; Koh lha as je imao
la`ni svi jet. Oni jo{ ni su sti gli u ne-svijet. U taj su dos pje la tek
Beckettova bi}a. Tek je u njihovim u{ima zanijemila buka pulsiranja
svijeta koja je Biberkopfa jo{ zaglu {ivala; tek oni zaborav
lja ju da uop}e po`ele u}i u za mak svi je ta; i tek se oni odri~u
da svijet mjere mjerilom nekog drugog svijeta. Jasno je da to
odsustvo svijeta, ukoliko ono treba da se prika`e literarno ili
teatarski, zahtijeva neobi~na sredstva. Po {to tamo gdje svijeta
ne ma, vi {e ne mo`e bi ti ni kolizije s tim svijetom, tu se izgubila i
mogu}nost tragi~nog. Ili ta~ni je re~eno: Tra gi~no se u ovom tu -
bit ku sas to ji u to me da mu se vi {e ~ak ne do zvo lja va ni tra gi -
ka, da je ono uvi jek kao cje li na za pra vo far sa (ne sa mo po put
tragedije na {ih predaka, koja je bila pro`eta farsama): da se
ono, prema tome, mo`e prikazati samo kao farsa: zapravo ontolo
{ka farsa; ne kao komedija. I to ~ini Bec kett.
Us ku po ve za nost ap stra kci je i far se nam je ve} po ka zao
Don Quic ho te. Ali on je ap stra hi rao sa mo iz biv stva svi je ta;
ne iz svi je ta kao ta kvog. Fi lo zof ski gle da no, Bec ket to va je far -
sa „ra di kal ni ja“: on svo ju far si~nu ko mi ku ne izvo di na taj
na~in da lju de do vo di u ne ki svi jet ili ne ke si tu aci je ko je nji -