PRIRODA GOSPODARSKOG RASTA U HRVATSKOJ

118
Marinko Škare: Priroda gospodarskog rasta u Hrvatskoj
EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (1) str. 107-126 (2007) www.rifin.com
bilo realno ostvarivo. Takva je situacija bila prisutna sve do 90-ih
godina (točnije 1996. godine) nakon čega je zbog velikih materijalnih
razaranja i gubitka većeg dijela proizvodnih kapaciteta, prelaskom
na tržišno gospodarstvo, ali najviše zbog jačanja udjela javne u
agregatnoj potrošnji, agregatna potrošnja nadišla agregatnu ponudu.
Posljedica toga (nakon 1995. godine) bila je veća proizvodnost
kapitala, supstitucija rada kapitalom (zapošljavanje), više stope rasta
zbog veće proizvodnosti kapitala i rješavanja „viška“ proizvodnih
kapaciteta koji nisu generirali rast outputa (neproizvodne investicije).
Hrvatsko se gospodarstvo tijekom većeg dijela promatranog razdoblja
(sve do 1996. godine) nalazilo desno od točke ravnoteže (osjenčano
područje), nakon čega se polako počinje približavati točki ravnoteže
E. Indikativno je da je tražena ravnotežna stopa rasta u promatranom
razdoblju iznosila 2,85%, dok je ostvarena realna prosječna stopa
rasta bruto domaćeg proizvoda u istom razdoblju bila 2,24%, dakle
nešto manje od tražene stope rasta outputa.
Uz prosječnu ostvarenu proizvodnost kapitala od 0,18% i prosječni
dani udio investicija u GDP-u od 19,57%, hrvatsko bi gospodarstvo
raslo po stopi od 3,71%. Ostvarivanje viših stopa rasta, primjerice oko
5%, iziskivalo bi veći udio investicija u GDP-u iznad 26%. Podaci o
udjelu investicija u GDP-u Hrvatske iz 2006. godine upravo potvrđuju
simulacije proizašle iz modela gdje je realna stopa rasta u 2006.
godini iznosila oko 4,8%, dok je udio investicija u GDP-u iznosio oko
29,6%. Dinamika udjela investicija u GDP-u i proizvodnosti kapitala
uvjetovane graničnim kapitalnim koeficijentom determinante su
rasta u ekonomskom modelu hrvatskoga gospodarstva.