PRIRODA GOSPODARSKOG RASTA U HRVATSKOJ

Marinko Škare 1 

Sažetak 

PRIRODA GOSPODARSKOG RASTA U 

HRVATSKOJ 

107 

UDK 330.34.01 

330.5 

Fenomen gospodarskog rasta u fokusu je istraživanja brojnih 

znanstvenika već stoljećima. Iako se uz istraživanje gospodarskog 

rasta vežu moderne teorije ekonomskog rasta, prvi znanstveni 

pristup prema toj pojavi možemo naći u djelima Kautilye već 450 

prije Krista. Od Kautilye preko Smitha i modernih teoretičara rasta, 

priroda gospodarskog rasta polako se počela otkrivati. Međutim, još 

uvijek nije pronađeno prihvaćeno znanstveno objašnjenje zašto se 

neka gospodarstva razvijaju sporije, a neka brže. Cilj je rada istražiti 

prirodu gospodarskog rasta u Hrvatskoj kako bi se mogli pobliže 

identificirati „generatori rasta“ u posljednjih 50 godina radi traženja 

nekog „novog“ modela koji bi Hrvatskoj zajamčio prijeko potrebne 

visoke stope rasta. Iz različitih svjetskih i domaćih statističkih baza i 

publikacija izvedeni su vremenski nizovi varijabli. Izvedene varijable 

korištene su kroz Cobb-Douglasovu funkciju proizvodnje i growth 

accounting okvir kako bi se identificirali izvori rasta u hrvatskom 

gospodarstvu. Identificirani izvori rasta testirani su prema postojećim 

i poznatim modelima rasta da bi se odredio onaj model koji se najbolje 

poklapa s rezultatima ekonometrijske analize vremenskih serija. Taj 

model raščlanjen je povijesnom dekompozicijom radi utvrđivanja 

dinamike i putanje rasta registrirane u Hrvatskoj. Primjenom 

dinamičnih procesa (simulacije) na identificirani model analizirani 

1 Dr.,sc., Marinko Škare, izvanredni profesor, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli,

108 

Marinko Škare: Priroda gospodarskog rasta u Hrvatskoj 

EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (1) str. 107-126 (2007) www.rifin.com 

su mogući alternativni scenariji u putanjama ekonomskog rasta koje 

su mogle biti ostvarene u Hrvatskoj da su se neki parametri u modelu 

kretali nekim drugim putanjama. 

Ključne riječi: ekonomski rast, modeli rasta, samogenerirajuće stope 

rasta, proizvodnost 

1. UVODNA RAZMATRANJA 

Uzroci ostvarivanja različitih stopa ekonomskog rasta među svjetskim 

gospodarstvima u fokusu su istraživanja mnogih ekonomista već 

dvije stotine godina. Prva razmišljanja o uzrocima rasta i razvoja 

gospodarstava mogu se pronaći već 450 godina prije Krista u djelima 

Kautilye (The Artashastra). Zapanjujuća je činjenica (a možda i previd 

moderne ekonomije) da već u to vrijeme Kautilya koristi pojmove 

poput: ekonomski rast, ekonomska aktivnost, ekonomska politika, 

ekonomski menadžment, proizvodnost, proizvodna poduzeća i 

djelatnosti. Tako, primjerice, proizvodnost Kautilya definira kao 

„stvaranje nove vrijednosti, prihoda“. Možemo slobodno reći da je 

knjiga The Artashastra među najstarijim povijesnim tekstovima koji 

se bave bogatstvom i ekonomskim aktivnostima, mehanizmima kako 

ostvariti i uvećati osobno i nacionalno bogatstvo, nekoliko stoljeća 

prije moderne ekonomije i Adama Smitha! Kautilya osnovne izvore 

ekonomskog rasta vidi u proizvodnosti (proizvodnim zanimanjima 

i djelatnostima), znanju (vještinama ili ljudskom kapitalu), 

poljoprivredi, poštivanju privatnog vlasništva i reda. 

Iako se rijetko povezuje s teorijama ekonomskog rasta, Adam 

Smith među prvim je „modernim ekonomistima“ detaljno obradio 

teoriju rasta. Teorija moralnih osjećaja i Bogatstvo naroda dokaz 

su Smithova iznimnog poznavanja mehanizama ekonomskog rasta. 

I Kautilya i Smith ekonomski rast sagledavaju kao „zaokružen“ 

proces – na osobnoj (čovjek), mikrorazini (poduzeće) i makrorazini 

(država). Oni smatraju da ekonomski rast nije uvjetovan isključivo 

akumulacijom kapitala, ljudskim kapitalom, investicijama u opremu, 

tehnologijom, zemljom, radom, izvozom, nego ukupnošću svih tih 

čimbenika odjednom. 

Moderne teorije ekonomskog rasta pod utjecajem vremena u kojem 

su nastale i dominantnih škola toga vremena, čimbenike rasta nastoje 

sagledati izolirano. Možemo izdvojiti Ricarda i njegovu teoriju



109 

slobodne trgovine i komparativnih prednosti, razdoblje merkantilizma 

do industrijske revolucije sve do 50-ih godina prošlog stoljeća i 

pojave „novijih“ teorija ekonomskog rasta. Isključiva zasluga za 

ekonomski rast tako se mijenjala od akumulacije kapitala (Harrod– 

Domarova modela) preko tehnologije (Solow–Swanov model) i 

prvog pokušaja analitičke analize ekonomskog rasta. Nezadovoljstvo 

konceptom „Solowljeva residuala“ dovelo je 80-ih godina prošlog 

stoljeća do pojave endogenih teorija rasta s ljudskim kapitalom kao 

pokretačem ekonomskog rasta. Novija su istraživanja pokazala da su 

se disproporcije između stopa rasta različitih svjetskih gospodarstava 

od 1960. godine pa sve do danas još produbile. Razlozi jačanju jaza 

i nejednakosti ekonomskog rasta među zemljama objašnjavaju se: 

niskim stopama zaposlenosti, niskom proizvodnošću rada, niskim 

stopama akumulacije kapitala, niskim investicijama u obrazovanje 

(ljudski kapital), neprimjerenim makroekonomskim okruženjem, 

zakonskom regulativom koja ograničava konkurentnost, nedostatkom 

inovacija i tehnološkim napretkom. 

Gospodarstva s niskom akumulacijom kapitala i bez tehnološkog 

napretka susreću se s niskom proizvodnošću rada, ali i ukupnom 

proizvodnošću inputa, što rezultira nižim stopama ekonomskog rasta. 

Više stope ekonomskog rasta u odnosu na ulaganja, investicije, mogu 

se ostvariti samo ako su investicije praćene rastom proizvodnosti 

inputa, koja se ostvaruje tehnološkim napretkom, ulaganjem u 

obrazovanje, deregulacijom i kompetitivnim tržištem. Jedan od 

razloga jačanja jaza u stopama rasta razvijenih gospodarstava 

u odnosu na ostala pojavio se početkom 1990. u vidu ICT-a 

(informacijsko-komunikacijskih tehnologija). Razumno je očekivati 

da će u sljedećim godinama doći do daljnjeg jačanja disproporcijskog 

jaza jer je trend usvajanja ICT-a u manje razvijenim gospodarstvima 

u odnosu na razvijena daleko sporiji. Ulaganja u istraživanja i razvoj, 

moderna financijska tržišta, uravnotežena razina državne potrošnje i 

stimulativna makroekonomska politika još su neki od čimbenika koji 

utječu na dinamiku ekonomskog rasta (OECD, 2003). Gospodarstva 

poput Japana, koji je ostvario apsolutne rekorde u gospodarskom 

rastu, karakterizira visok udio kapitala (56%) i tehnologije (39%) u 

ostvarenim stopama ekonomskog rasta. Udio rada u ostvarenoj stopi 

rasta iznosi tek 5% (vidi Jau – Park, 2003). Istraživanja vezana uz 

prostor EU-a pokazala su slične rezultate. Tako, primjerice, prosječna 

stopa ekonomskog rasta ostvarena u EU zoni u razdoblju od 1981. do 

2003. godine rezultat je napretka tehnologije (porasta proizvodnosti

110 



inputa) 47%, akumulacije kapitala 46%, zaposlenosti (rada) 7% 

(Musso – Westermann, 2005). Recentna istraživanja pokazala su da 

su stope ekonomskog rasta ovisne i o ekonomskoj slobodi (prema 

definiciji Fraser instituta čine je vladavina prava, zaštita privatnog 

vlasništva, monetarna stabilnost, slobodna trgovina i povjerenje u 

tržište). 

Hrvatska je, poput drugih tranzicijskih zemalja, u razdoblju 1960. 

– 2006. godine ostvarila niže stope rasta u odnosu na razvijena 

gospodarstva 2,83%. Razloge tomu treba tražiti u činjenici da je u 

ostvarenoj stopi rasta u tom razdoblju udio kapitala bio oko 48%, a 

zaposlenosti rada oko 32%, što u usporedbi sa Japanom ili EU zonom 

govori samo za sebe. Prema pravilu poznatom pod imenom „rule 

70“, uz ostvarenu stopu rasta od 2,83% Hrvatskoj bi trebalo oko 25 

godina kako bi udvostručila svoj output. 

Polazeći od analitičkog okvira ekonomskog rasta i funkcije 

proizvodnje, autor u radu istražuje osnovne uzročnike ekonomskog 

rasta u Hrvatskoj u posljednjih 50 godina. Analiza i kvantifikacija 

izvora ekonomskog rasta u Hrvatskoj trebale bi dati odgovor 

na pitanje: Koji su glavni izvori ekonomskog rasta u hrvatskom 

gospodarstvu i koje je promjene potrebno učiniti kako bi se ubrzala 

dinamika ekonomskog rasta u Hrvatskoj? 

2. TEORIJE EKONOMSKOG RASTA 

Razvojem novih metoda izračuna rasta, tajna gospodarskog rasta 

počela se polako otkrivati mijenjajući dotadašnje ekonomske teorije 

rasta. Nastajale su nove teorije koje su svoje teze branile upravo 

na boljem izračunu rasta afirmirajući one čimbenike koji su iz 

tih izračuna proizašli. Što to u stvari znači? To znači da ako smo 

pogriješili u našim izračunima možda smo neki proizvodni čimbenik 

proglasili važnijim ili manje važnijim nego što on jest. 

U novije se vrijeme to uglavnom odnosi na ljudski kapital. Ljudski 

kapital kao oblik “nevidljive” imovine teško je mjeriti. Samim time 

nameće se i pitanje točnosti procjene njegova utjecaja na gospodarski 

rast. Pogrešnom identifikacijom ključnih proizvodnih čimbenika u 

danom trenutku umanjuju se prinosi na kapital (output u odnosu na 

input) i zbog toga biva ostvaren manji gospodarski rast. Ako postoji 

nešto poput “samogenerirajućih” stopa rasta, tada će biti potrebno



111 

korigirati dosad poznate obrasce rasta. To bi značilo da je potrebno 

i revidirati važnost pojedinih ekonomskih postavki o tome o čemu 

ovisi gospodarski rast i kako ga ostvariti. 

Nekoliko je ključnih ekonomskih zakona i pitanja u tumačenju 

gospodarskog rasta važno ne izostaviti. Među njima svakako treba 

izdvojiti zakon opadajućih prinosa. Granica negativnih prinosa 

različita je za različite proizvodne inpute. Kada bismo znali definirati 

granicu za svaki proizvodni input, mogli bismo utvrditi optimalnu 

kombinaciju ulaganja. Trade-off između gospodarskog rasta 

razvijenih zemalja i siromaštva nerazvijenih činjenica je u modernoj 

ekonomiji. Jaz između jednih i drugih konstantno se povećava. 

Vodeći računa isključivo o interesima nacionalnih ekonomija, 

svjetsko se gospodarstvo usporava, što je razlogom povećanja 

svjetskog siromaštva. Teorije rasta u ekonomici afirmiraju se upravo 

kroz izučavanje problema siromašnih zemalja. Gospodarski rast 

i siromaštvo samo su lice i naličje jedne medalje. Aklamiranjem 

rasta kao pozitivne strane, a siromaštva kao negativne strane 

medalje, definiran je pojam gospodarskog rasta. Tako gospodarski 

rast definiramo kao povećanje potencijalne proizvodnje (dobara 

i usluga), realnog dohotka, osobne potrošnje pojedinca ili profita 

poduzeća. Takvo poimanje rasta dovelo je do odvajanja ekonomskih 

teorija razvijenih i nerazvijenih zemalja kao i teorija siromaštva. 

Shvaćanje rasta proizvodnje sinonimom za rast bogatstva, osobne 

potrošnje, investicije, štednje, dohotka, profita poduzeća, poreza 

odredio je razvoj starih ali i modernih teorija rasta. Prve su se teorije 

rasta pojavile još u vrijeme klasičnih ekonomista. Tada, kao i danas, 

osnovu za definiranje pojma ili kategorije rasta čini proizvodna 

funkcija poduzeća, društva. Otuda je matematički oblik modela rasta 

jednak jednostavnom obliku proizvodne funkcije: 

( , , ) 

y= f K R Z , 

gdje (Y) predstavlja output, (K) = kapital, (R) = rad, (Z) = zemlja. 

Istraživanja dugoročnih trendova kao i fluktuacije rasta prisutna su u 

djelima mnogih uglednih ekonomista poput J. Hicksa. On teorije rasta 

sagledava kao dio ekonomskih teorija koje u središtu istraživanja 

imaju dugoročni rast nacionalnih gospodarstava i fluktuaciju koja se

112 



javlja u tim gospodarstvima. J. Hicks teorije rasta svrstava u specijalne 

metode kojima se koristi ekonomija dinamike, koju on definira na 

sljedeći način: “Proizvodnja je sama po sebi proces; po svojoj je 

prirodi proces promjene. Statičke prilike možemo definirati kao one u 

kojima su određeni ključni čimbenici kao što su količina proizvedene 

i utrošene robe, cijene po kojima se razmjenjuju nepromjenljive. 

Dinamičke prilike su prema tome one u kojima se javljaju promjene, 

dok dinamične teorije možemo definirati kao analiziranje procesa 

koji uvjetuju njihovu promjenu”. (Hicks, 1965: 5-6). 

Začetnicima modernih teorija rasta smatraju se F. P. Ramsey (1928), 

R. F. Harrod (1939) i E. D. Domar (1946). Ramsey je izučavao 

problematiku optimizacije kućanstava, dok su Harrod i Domar 

integrirali elemente Keynesove analize s pojmovima dugoročnog 

rasta i neravnoteže. Radovi neoklasičnih ekonomista R. M. Solowa 

i T. Swana u moderne teorije rasta uvode pojmove kapitalne 

opremljenosti i postavku o uvjetnoj konvergenciji. Neoklasičari rasta 

smatrali su da će zemlje s manjim dohotkom ostvarivati više stope 

rasta od zemalja u kojima je kapitalna opremljenost veća. Rastom 

kapitalne opremljenosti razvijene i nerazvijene zemlje kreću se 

prema točki stabilne ravnoteže (steady state). 

Šezdesetih godina D. Cass (1965. godine) i T. C. Koopmans (1965. 

godine) proširuju neoklasičan model rasta Ramseyjevom analizom 

potrošačke ravnoteže uz definiranje stope štednje kao endogene 

i pretpostavkom egzogenosti tehnološkog progresa. K. J. Arrow 

(1962. godine) i E. Sheshinski (1967. godine) razvili su model 

prema kojem su ideje (tehnološki napredak) nenamjerni nusproizvod 

proizvodnje ili investicija poznati pod imenom learning-by-doing uz 

istodobno određenje znanja kao nekonkurentnog čimbenika. D. Cass 

i T. C. Kopman upotpunili su neoklasični model rasta, što je imalo 

za posljedicu da su ekonomske teorije rasta imale samo teorijsku i 

nikakvu aplikativnu vrijednost. To je i dovelo do nestanka ekonomskih 

teorija rasta kao aktivnoga istraživačkog područja početkom 1970-ih 

godina. 

Novi procvat teorije rasta doživljavaju sredinom 80-ih godina u 

radovima P. M. Romera (1986. godine), S. Rebella (1991. godine), 

R. E. Lucasa (1988. godine). Priznavanjem važnosti čimbenika 

ekonomskog rasta u dugom roku iznad važnosti mehanizma 

konjunkturnih ciklusa i anticikličnih učinaka monetarne i fiskalne 

politike, afirmirali su teorije rasta. Suvremeni doprinosi zahtijevaju



113 

izbjegavanje zamke prisutne u neoklasičnom modelu o uvjetovanosti 

rasta u dugom roku egzogenim tehnološkim napretkom. 

Uvođenjem kategorije ljudskog kapitala i sagledavanjem društvenih 

koristi investicija u ljudski kapital, eliminiraju se tendencije 

opadajućih povrata akumulacije kapitala, što nepobitno ukazuje na 

važnost izučavanja ljudskog kapitala. 

3. METODOLOŠKI OKVIR 

Kako bismo izvršili povijesnu dekompoziciju ekonomskog rasta 

u Hrvatskoj za razdoblje 1960. – 2006., postavili smo proizvodnu 

funkciju oblika: 

gdje je: 

Y t = GDP Hrvatske u cijenama 1985$ 

K t = kapitalna dobra (dugotrajna imovina – građevinski radovi i 

oprema s montažom) 

u cijenama 1985$ 

H t = ljudski kapital u cijenama 1985$ 

L t = broj zaposlenih 

A t = tehnologija (ukupna proizvodnost čimbenika – Solowljev 

residual) 

α = elastičnost outputa u odnosu na K t 

β = elastičnost outputa u odnosu na H t 

γ= elastičnost outputa u odnosu na L t . 

Regresijski oblik proizvodne funkcije oblika (dobiven logaritmiranjem 

i diferenciranjem) jest:

114 



gdje α, β, γ predstavljaju koeficijente elastičnosti kapitala, ljudskog 

kapitala i zaposlenosti, dok je a stopa rasta ukupne proizvodnosti 

čimbenika, odnosno tehnologije. 

Otuda (uz pretpostavku fiksnih prinosa i dane razine tehnologije) 

proporcionalne promjene outputa kao rezultata proporcionalnih 

promjena inputa (K, L, H, A) možemo iskazati kako slijedi u nastavku 

(De Long). 

Proporcionalni porast GDP-a zbog proporcionalnog rasta K: 

. 

Proporcionalni porast GDP-a zbog proporcionalnog rasta H: 

. 

Proporcionalni porast GDP-a zbog proporcionalnog rasta L: 

. 

Proporcionalni porast GDP-a zbog proporcionalnog rasta A 

(tehnologije): 

∆Y ∆A 

= 

Yt At 

. 

Regresijskom analizom podataka za Y, K, H, L (Hrvatska) za razdoblje 

1960. – 2006. dobiveni su parametri elastičnosti: α = elastičnost 

outputa u odnosu na K t, β = elastičnost outputa u odnosu na H t , γ = 

elastičnost outputa u odnosu na zaposlenost koji su poslije korišteni 

u proizvodnoj funkciji. 

Jednadžba rasta, pomoću koje je izračunat doprinos svakoga 

pojedinog čimbenika (K,H,L i A) ostvarenom rastu outputa (GDP-a) 

u Republici Hrvatskoj za razdoblje 1960. – 2006., glasi:



. 

115 

Pripadajući parametri dobiveni regresijskom analizom podataka za 

gospodarstvo Hrvatske 1960. – 2006. jednaki su: 

α = 0,28, β = 0,05, γ = 0,53 , 

gdje α, β, γ predstavljaju koeficijente elastičnosti dugotrajne imovine, 

ljudskog kapitala i zaposlenosti u odnosu na output (GDP) uz 

U nastavku je prikazana povijesna dekompozicija gospodarskog rasta 

u Hrvatskoj za razdoblje 1960. – 2006. uz naznaku glavnih izvora 

rasta i njihova doprinosa ostvarenom rastu GDP-a. 

Tablica 1. 

Izvori ekonomskog rasta u Hrvatskoj 1960. – 2006. 

Prosječna godišnja stopa 

rasta outputa (%) 

Udio u rastu (%) 

Realna stopa rasta outputa 2,83 100 

Izvori rasta (inputi) 

Dugotrajna imovina (kapital) 1,38 48,76 

Ljudski kapital 0,28 9,89 

Zaposlenost 0,90 31.80 

Tehnologija 0,27 9,54 

Izvor: Izračun autora

116 



4. MODEL EKONOMSKOG RASTA U HRVATSKOJ 1960. 

– 2006. 

Nakon što su identificirani osnovni izvori (varijable) ekonomskog 

rasta u Hrvatskoj, pristupilo se „podudaranju“ dobivenih rezultata 

poznatim modelima ekonomskog rasta u ekonomskoj teoriji da bi 

se identificirao onaj koji najbolje odgovara dobivenim rezultatima. 

Vezivanje stope rasta uz zaposlenost i kapital, koji su bili glavni izvori 

ekonomskog rasta u Hrvatskoj, odlike su klasičnih i neoklasičnih 

modela rasta. Sve do 80-tih realni GDP Hrvatske nalazio se nešto 

iznad potencijalnog GDP-a pružajući priliku za jači gospodarski 

rast u budućnosti. U istom razdoblju rast investicija nije bio praćen 

adekvatnim rastom dohotka i agregatne potrošnje, što je za rezultat 

imalo akumuliranje zaliha kapitala, pad proizvodnosti kapitala 

i njegovu supstituciju radom. Neminovnost takvih procesa bilo je 

usporavanje stope rasta. Kretanja kapitalnih koeficijenata, outputa, 

investicija i štednje određivala su dinamiku i model ekonomskog rasta 

tijekom razdoblja 1960. – 2006. Struktura i osnovne karakteristike 

modela ekonomskog rasta u Hrvatskoj u tom razdoblju prikazani su 

na slici 1. 

Slika 1. 

Identificirani model ekonomskog rasta u Hrvatskoj 1960. – 2006. 

3,6 

2,8 

1,2 

0 

0 

Stope rasta 

Izvor: Izračun autora 

E 

0,15 0,19 0,25 

ΔK/K 

ΔY/Y 

σ



117 

Iz slike 1. vidljivo je da je ravnotežna stopa AS=AD iznosila 

2,85%. Uz početnu razinu bruto domaćeg proizvoda, proizvodnost 

kapitala, graničnu sklonost štednji te nove investicije, output i kapital 

trebali su rasti po stopi od 2,85% godišnje kako bi se osigurala 

makroekonomska ravnoteža i puna zaposlenost. Uz graničnu sklonost 

potrošnji od 0,15 i proizvodnost kapitala 0,19, output i kapital rasli 

bi po istoj ravnotežnoj stopi od 2,85. Umjesto toga, kapital je rastao 

po prosječnoj stopi od ΔK/K = 3,27%, a output po prosječnoj stopi 

od ΔY/Y = 2,24%. 

Slika 2. 

Dinamika kretanja tražene i stvarne stope rasta outputa 

80,00 

60,00 

40,00 

20,00 

0,00 

-20,00 

-40,00 

-60,00 

-80,00 

-100,00 

neravnoteža 

neravnoteža 


neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža 

Stvarna stopa rasta Trazena stopa rasta 

Temeljem navedenog može se zaključiti da je glavni čimbenik 

zaostajanja rasta outputa u odnosu na rast kapitala bila učinkovitost i 

struktura investicija. Učinkovitim investiranjem, većim investiranjem 

u opremu umjesto u građevinske radove osigurala bi se veća 

proizvodnost kapitala, što bi, ceteris paribus uz danu razinu netoinvesticija, 

osiguralo veće stope rasta hrvatskoga gospodarstva. Time 

bi se izbjegao začarani krug siromaštva jer su se veće stope rasta 

mogle ostvariti i uz istu proizvodnost kapitala, ali uz veću graničnu 

sklonost štednji (MPS je u tom slučaju trebao iznositi 0,19 a ne 0,15), 

što naravno uz ostvarene stope rasta bruto domaćeg proizvoda nije 

neravnoteža 

neravnoteža 

neravnoteža

118 



bilo realno ostvarivo. Takva je situacija bila prisutna sve do 90-ih 

godina (točnije 1996. godine) nakon čega je zbog velikih materijalnih 

razaranja i gubitka većeg dijela proizvodnih kapaciteta, prelaskom 

na tržišno gospodarstvo, ali najviše zbog jačanja udjela javne u 

agregatnoj potrošnji, agregatna potrošnja nadišla agregatnu ponudu. 

Posljedica toga (nakon 1995. godine) bila je veća proizvodnost 

kapitala, supstitucija rada kapitalom (zapošljavanje), više stope rasta 

zbog veće proizvodnosti kapitala i rješavanja „viška“ proizvodnih 

kapaciteta koji nisu generirali rast outputa (neproizvodne investicije). 

Hrvatsko se gospodarstvo tijekom većeg dijela promatranog razdoblja 

(sve do 1996. godine) nalazilo desno od točke ravnoteže (osjenčano 

područje), nakon čega se polako počinje približavati točki ravnoteže 

E. Indikativno je da je tražena ravnotežna stopa rasta u promatranom 

razdoblju iznosila 2,85%, dok je ostvarena realna prosječna stopa 

rasta bruto domaćeg proizvoda u istom razdoblju bila 2,24%, dakle 

nešto manje od tražene stope rasta outputa. 

Uz prosječnu ostvarenu proizvodnost kapitala od 0,18% i prosječni 

dani udio investicija u GDP-u od 19,57%, hrvatsko bi gospodarstvo 

raslo po stopi od 3,71%. Ostvarivanje viših stopa rasta, primjerice oko 

5%, iziskivalo bi veći udio investicija u GDP-u iznad 26%. Podaci o 

udjelu investicija u GDP-u Hrvatske iz 2006. godine upravo potvrđuju 

simulacije proizašle iz modela gdje je realna stopa rasta u 2006. 

godini iznosila oko 4,8%, dok je udio investicija u GDP-u iznosio oko 

29,6%. Dinamika udjela investicija u GDP-u i proizvodnosti kapitala 

uvjetovane graničnim kapitalnim koeficijentom determinante su 

rasta u ekonomskom modelu hrvatskoga gospodarstva.



Slika 3. 

Simulacija modela rasta hrvatskoga gospodarstva 

growth 

Current 

stopa rasta 

20 

15 

10 

5 

0 

proizvodnost kapitala 

0.6 

0.45 

0.3 

0.15 

0 

"udio investija u GDP-u" 

40 

30 

20 

10 

0 

2006 2015.5 2025 

Time (Year) 

Izvor: Izračun autora primjenom VENSIM 

growth 

Current 

stopa rasta 

40 

32.5 

25 

17.5 

10 

2006 2010.8 2015.5 2020.3 2025 

Time (Year) 

proizvodnost kapitala 

growth: 0.6 Current: 0.4 

"udio investija u GDP-u" 

growth: 35 Current: 35 

119 

Iz simulacija vidljivo je da rastom proizvodnosti kapitala primjerice s 

0,40 na 0,60 – uz zadržavanje konstantnog udjela investicija u GDPu 

– stopa ekonomskog rasta povećava se s 14% na 20%. Utjecaj 

proizvodnosti kapitala na porast ukupne proizvodnosti, a time i 

porast outputa jači je od utjecaja samog porasta udjela investicija 

uz zadržavanje iste razine proizvodnosti kapitala. Detaljnija analiza 

kretanja kapitalnih koeficijenata, zaposlenosti, stopa investicija i 

tehnologije prikazana je u tablici 1.

120 

Tablica 2. 



Izvori ekonomskog rasta u Hrvatskoj po fazama 

Faze Stopa rasta 

GDP-a 

Doprinos ekonomskom rastu 

Zaposlenosti Kapitala Ljudskog 

kapitala 

Tehnologije 

1960. – 1970. 6,70 -0,07 1,54 3,7 1,53 

1970. – 1980. 6,25 -9,02 1,96 0,62 12,70 

1980. – 1990. - 2,77 0,70 -0,92 -0,13 -2,41 

1990. – 2006. 1,78 0,07 1,91 0,10 -0,30 


Iz tablice 2. vidljivo je da su u različitim razdobljima razvoja hrvatskoga 

gospodarstva i ostvarenih stopa rasta utjecaji pojedinih čimbenika na 

proizvodnu funkciju (output) varirali kroz vrijeme. Tako je primjerice 

rad promatran kroz zaposlenost kao izvor ekonomskog rasta u 

razdoblju 1970. – 1980. imao iznimno negativan utjecaj na ostvarenu 

stopu rasta, dok je u istom razdoblju, primjerice, bio zamjetan utjecaj 

tehnologije. Indikativno je da je upravo u tom razdoblju ostvarena 

stopa rasta od visokih 6,25%. U razdobljima kada utjecaj tehnologije 

na ekonomski rast postaje negativan zbog tehnološkog zaostajanja, 

bilježe se negativne ili niske stope ekonomskog rasta. U isto vrijeme, 

dolazi do promjene uloga u generatorima rasta, tako da, primjerice, 

u razdoblju 1980. – 1990. generator rasta postaje rad, dok svi ostali 

čimbenici bilježe negativan utjecaj na registrirani pad GDP-a od 

– 2,77%. Može se zaključiti da u vrijeme kada je generator rasta 

bila upravo tehnologija praćena porastom proizvodnosti, bilježe se 

više stope ekonomskog rasta od onih ostvarenih kada rad i kapital 

postaju glavni pokretači porasta proizvodnje. Slika 4. pruža uvid u 

dokaze ispravno identificiranog modela ekonomskog rasta i glavnim 

uzrocima ekspanzije ili kontrakcije outputa u danom vremenskom 

razdoblju.



Slika 4. 

Kretanje outputa po radniku i outputa po kapitalu u Hrvatskoj 

2,50 

2,00 

1,50 

1,00 

0,50 

0,00 

1960 

1961 

1962 

1963 

1964 

1965 

1966 

1967 

1968 

1969 

1970 

1971 

1972 

1973 

1974 

1975 

1976 

1977 

1978 

1979 

1980 

1981 

1982 

1983 

1984 

1985 

1986 

1987 

1988 

1989 

1990 

1991 

1992 

1993 

1994 

1995 

1996 

1997 

1998 

1999 

2000 

2001 

2002 

2003 

2004 

2005 

2006 


Q/L Q/K 

121 

Prema visini stope akumulacije kapitala hrvatsko se gospodarstvo 

gotovo tijekom cijelog promatranog razdoblja (osim 1970. – 1980.) 

nalazilo desno od točke ravnotežnog rasta (točka E na slici 1.) zbog 

bržeg rasta kapitala od rasta outputa. U takvim uvjetima visokih 

kapitalnih koeficijenata iznad ravnotežne razine, zbog zakona 

opadajućih prinosa, proizvodnost kapitala opadala je, što je dovelo 

do supstitucije kapitala radom, posebice u razdoblju 1980. – 2006. U 

prilog tomu govori i činjenica da je upravo u tom razdoblju „jačao“ 

udio rada u ostvarenom rastu uz istodobni pad udjela tehnologije i 

kapitala. Takva su kretanja dovela do pomicanja na krivulji rasta 

prema točki ravnotežnog rasta (točka E). 

2,50 

2,00 

1,50 

1,00 

0,50 

0,00

Q/L 

122 

Slika 5. 



Dinamika konvergencije u Hrvatskom gospodarstvu 1960. – 2006. 

e 1 

e 0 

e -1 

e 0 e 1 e 2 


Q/K 

Iz slika 4. i 5. možemo vidjeti the knife edge problem prisutan u 

hrvatskom gospodarstvu. Nakon dostizanja stanja stabilne ravnoteže 

(1968., 1983., 1996. godine,) stope rasta kapitala i outputa nisu se 

ustalile i počele rasti istom brzinom, što je dovelo do narušavanja 

stanja ravnoteže i usporavanja ekonomskog rasta. Česta , 

«isklizavanja» s ravnotežne krivulje rasta dovela su do narušavanja 

stabilne i kontinuirane dinamike rasta koju je bilo moguće 

ostvariti, što je za posljedicu imalo ostvarivanje nižih stopa rasta 

od potencijalnih. Osnovni uzroci , «isklizavanja» leže u barijerama 

prema usvajanju novih tehnologija, privlačenju stranih investicija, 

niskoj konkurentnosti gospodarstva i uvoznoj zavisnosti. Danas su u 

hrvatskom gospodarstvu prisutna potpuno suprotna kretanja od onih 

s početka 60-ih. Proizvodnost je kapitala niska, rad u bitnoj mjeri 

utječe na stopu rasta, što – uz još uvijek izraženu nezaposlenost, 

nedostatak inovacija i tehnološkog napretka – priječi ostvarivanje 

viših stopa rasta.



5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA 

123 

U teorijama ekonomskog rasta često se tehnološko zaostajanje, 

barijere prema usvajanju novih tehnologija, privlačenju stranih 

investicija, niska konkurentnost gospodarstva i uvozna zavisnost 

opisuju kao glavni uzročnici niskih stopa rasta u nekim zemljama. U 

radu predočeni dokazi govore u prilog tomu da se gospodarski rast u 

Hrvatskoj u posljednjih 50 godina uglavnom temeljio na akumulaciji 

kapitala i rada. Svijetla iznimka je razdoblje 1960. – 1980., kada je 

hrvatsko gospodarstvo – zbog visokog udjela tehnologije i ljudskog 

kapitala u stopama rasta – ostvarilo iznimne stope rasta od preko 

6%. U istom je razdoblju, 1968., dostignuta i točka ravnotežnog 

rasta nakon koje je stabilan rast uz konstantan rast outputa i kapitala 

bio zajamčen. To se, međutim, nije dogodilo uglavnom zbog 

tehnološkog zaostajanja i pada ljudskog kapitala u razdoblju nakon 

80-ih, što je rezultiralo ostvarivanjem negativnih stopa rasta. Ratne 

posljedice 90-ih nadovezale su se na negativni niz i stagnaciju te 

još više produbile krizu. Kapitalni koeficijenti danas su na niskoj 

razini. Potrebno je povećati proizvodnost kapitala kroz investicije u 

opremu, 2006. godine investicije u opremu činile su 42% u strukturi 

investicija, uz zadržavanje visoke stope investiranja (29,6% GDPa 

u 2006. godini). To bi rezultiralo postizanjem stopa rasta iznad 

5% i prekidanjem ciklusa opadajućih stopa rasta započetog 80-ih. 

Postojeća razina investiranja, podizanje kapitalnih koeficijenata na 

0,18 samo su nužni, ali ne i dovoljni uvjeti za rast. Ukoliko se žele 

ostvariti stope ekonomskog rasta iznad 7%, to se neće moći postići 

tek podizanjem kapitalnih koeficijenata i razinom investiranja. Bez 

usvajanja novih tehnologija i uklanjanja svih mogućih barijera za 

istraživanje i razvoj neće se moći podići razina konkurentnosti jer je 

upravo niska proizvodnost njezino temeljno ograničenje. Isto tako, 

bez podizanja razine ljudskog kapitala neće se moći ostvariti više 

stope rasta jer su upravo sve zemlje, pa tako i „japansko gospodarsko 

čudo“, ostvarile visoke stope rasta isključivo zahvaljujući tehnologiji i 

ljudskom kapitalu uz potporu svega ostalog – kapitalnih koeficijenata, 

tržišta, zaštite privatnog vlasništva, konkurencije i još tisuću drugih 

ekonomskih varijabli koje djeluju u ekonomskom svijetu. Samo one 

zemlje koje su znale osigurati ceteris paribus uvjet (mikroekonomske 

i makroekonomske uvjete pogodne rastu), uz snažna ulaganja u 

ljudski kapital i usvajanje novih tehnologija, uspjele su nadići knifeedge 

problem i iskoristiti sve prednosti endogenih modela rasta i

124 



dugoročnog rasta lišenog problema «isklizavanja» s putanje stabilnog 

i ravnotežnog rasta. 

Summary 

Economic growth phenomena have been studied by a large body of 

researchers throughout centuries. Although the economic growth 

concept is usually associated to the modern growth theories, the first 

scientific approach can be found in the work of Kautilya, 450 B.C. 

From Kautilya to Smith and modern growth theorist the economic 

growth nature started to reveal itself. Still, no scientific explanation 

why growth rates differ has been found yet. The aim of this paper 

is to investigate the growth nature in Croatia in order to closely 

investigate the growth sources in Croatia in the last 50 years. From 

there, a most needed new growth model with higher growth rates 

can be developed. The data for the Croatian economy were derived 

from different national and international statistical databases and 

publications. Constructed variables were incorporated in the Cobb- 

Douglas production function and growth accounting framework 

needed to scientifically investigate the growth sources in the national 

economy. Data were matched to known growth models and the model 

with best bias has been found. The historical decomposition method 

was applied to the model with the goal to find the growth path for 

Croatia. With the application of the system dynamics simulations 

alternative growth paths for Croatia were investigated. 

Key words: economic growth, growth models, selfgenerating growth, 

productivity 

LITERATURA: 

Auerbach, A. J. – Hasset, K. A. – Oliner, S. D. (1993), Reassessing social 

returns to equipment investments, NBER Working paper no. 4405. 

Barro, R. J. – Sala-i-Martin, S. (2004), Economic Growth, second edition, 

MIT Press. 

Benhabib, J. – Spiegel, M. M. (1994), The role of human capital in economic 

development: evidence from aggregate cross country data, Journal of 

Monetary Economics, 34, 143-173.



125 

De Long, J. B. – Summers, L. H. (1991), Equipment investments and 

economic growth, Quarterly Journal of Economics, 106, 445-502. 


economic growth: How strong is the nexus, Brookings Papers on Economic 

Activity, 157-199. 

De Long, J. B. – Summers, L. H. (1993), How strongly do developing 

countries benefit from equipment investments, Journal of Monetary 

Economics, 32, 395-415. 


economic growth: reply, Quarterly Journal of Economics, 109, 803-807. 

Greenwood, J. – Hercowitz, Z. – Krusell, P. (1996), Long-run implications 

of investments-specific technological change, Working paper no. 420, 

Rochester Center for Economic Research. 

Hendricks, L. (2000), Equipment investments and growth in developing 

countries, Journal of Development Economics, Vol. 61, 335-364. 

Jones, C. I. (1994), Economic growth and relative price of capital, Journal 

of Monetary Economics, 34, 359-382. 

Jovanovic, B. – Rob, R. (1997), Solow vs. Solow: machine prices and 

development, NBER Working paper no. 5871. 

Kautilya (1992), The Arthashastra, Penguin Classics. 

Lee, J. W. (1995), Capital goods imports and long-run growth, Journal of 

Development Economics, 48, 91-110. 

Mankiw, N. G. – Romer, D. – Weil, D. N. (1992), A contribution to the 

empirics of economic growth, Quarterly Journal of Economics, 107, 407- 

437. 

Novak, M. (2003), Analysis of the nature of economic growth of Slovenian 

economy, Managing Global Transition, 1(2): 153-167. 

Parente, S. L. (1994), Technology adoption, learning-by-doing, and 

economic growth, Journal of Economic Theory, 63, 346-369. 

Parente, S. L. (1998), Barriers in a vintage capital model with learning-byusing, 

Mimeo, University of Pennsylvania. 

Park J. – Lau, L. J. (2003), The Sources of East Asian Economic Growth 

Revisited, Conference on International and Development Economics in 

Honor Henry Y. Wan, Jr., Cornell University, Ithaca, September 6-7, 2003.

126 



Romer, P. M. (1986), Increasing returns and long run growth, Journal of 

Political Economy, 94, 1002-10037. 

Solow, R. M. (1957), Technical change and the aggregate production 

function, Review of Economics and Statistics, 39, 312-320. 

Solow, R. M. (1966), Review of Capital and Growth, American Economic 

Review, 56, 1257-1260. 

Škare, M. (1996), Ekonomska vrijednost obrazovanja i njegov utjecaj 

na stopu rasta nacionalnog gospodarstva, magistarski rad, Ekonomski 

fakultet, Zagreb. 

Škare, M. (2001), Can a Change in The Growth Pattern Speed Up The 

Convergence of Transition Countries Toward EU? - Example of Croatia, 

Fourth International Conference on Enterprise in Transition / Goić, Srećko 

(ur.). - Split : Faculty of Economics, University of Split , 2001, 1804-1821. 

Temple, J. R. W. (1996), Equipment investments and the Solow Model, 

Oxford Economic Papers, 1-35. 

OECD (2003), The Sources of Growth in OECD Countries. 

Westerman, T. – Musso, A. (2005), Assesing Potential Output Growth in 

the Euro Area – A Growth Accounting Perspectives, ECB Ocassional Paper 

Series, no. 22.

PRIRODA GOSPODARSKOG RASTA U HRVATSKOJ

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?