PRIRODA GOSPODARSKOG RASTA U HRVATSKOJ

112
Marinko Škare: Priroda gospodarskog rasta u Hrvatskoj
EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (1) str. 107-126 (2007) www.rifin.com
javlja u tim gospodarstvima. J. Hicks teorije rasta svrstava u specijalne
metode kojima se koristi ekonomija dinamike, koju on definira na
sljedeći način: “Proizvodnja je sama po sebi proces; po svojoj je
prirodi proces promjene. Statičke prilike možemo definirati kao one u
kojima su određeni ključni čimbenici kao što su količina proizvedene
i utrošene robe, cijene po kojima se razmjenjuju nepromjenljive.
Dinamičke prilike su prema tome one u kojima se javljaju promjene,
dok dinamične teorije možemo definirati kao analiziranje procesa
koji uvjetuju njihovu promjenu”. (Hicks, 1965: 5-6).
Začetnicima modernih teorija rasta smatraju se F. P. Ramsey (1928),
R. F. Harrod (1939) i E. D. Domar (1946). Ramsey je izučavao
problematiku optimizacije kućanstava, dok su Harrod i Domar
integrirali elemente Keynesove analize s pojmovima dugoročnog
rasta i neravnoteže. Radovi neoklasičnih ekonomista R. M. Solowa
i T. Swana u moderne teorije rasta uvode pojmove kapitalne
opremljenosti i postavku o uvjetnoj konvergenciji. Neoklasičari rasta
smatrali su da će zemlje s manjim dohotkom ostvarivati više stope
rasta od zemalja u kojima je kapitalna opremljenost veća. Rastom
kapitalne opremljenosti razvijene i nerazvijene zemlje kreću se
prema točki stabilne ravnoteže (steady state).
Šezdesetih godina D. Cass (1965. godine) i T. C. Koopmans (1965.
godine) proširuju neoklasičan model rasta Ramseyjevom analizom
potrošačke ravnoteže uz definiranje stope štednje kao endogene
i pretpostavkom egzogenosti tehnološkog progresa. K. J. Arrow
(1962. godine) i E. Sheshinski (1967. godine) razvili su model
prema kojem su ideje (tehnološki napredak) nenamjerni nusproizvod
proizvodnje ili investicija poznati pod imenom learning-by-doing uz
istodobno određenje znanja kao nekonkurentnog čimbenika. D. Cass
i T. C. Kopman upotpunili su neoklasični model rasta, što je imalo
za posljedicu da su ekonomske teorije rasta imale samo teorijsku i
nikakvu aplikativnu vrijednost. To je i dovelo do nestanka ekonomskih
teorija rasta kao aktivnoga istraživačkog područja početkom 1970-ih
godina.
Novi procvat teorije rasta doživljavaju sredinom 80-ih godina u
radovima P. M. Romera (1986. godine), S. Rebella (1991. godine),
R. E. Lucasa (1988. godine). Priznavanjem važnosti čimbenika
ekonomskog rasta u dugom roku iznad važnosti mehanizma
konjunkturnih ciklusa i anticikličnih učinaka monetarne i fiskalne
politike, afirmirali su teorije rasta. Suvremeni doprinosi zahtijevaju