Fojnička škrinja broj 5 - Samostan Fojnica

HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO 

PODRUŽNICA FOJNICA 

Broj 5 

srpanj/kolovoz 2010. 

cijena 2 KM 

ISSN 1986-5929 

9 771986 592001

INFO TEL. 063 993 093 

Hajdučka konoba 

Hajdučka konoba 

Fojnica Bosanska bb Mob. 063 734 219 

sve vrste pita 

domaća tjestenina 

domaća kukuruza 

maglice 

dostava po pozivu, 

narudžbe za posebne 

prilike (svadbe, 

krštenja i dr.)

UVODNIK 

IZ ŽUPNIH MATICA 

FOJNIČKAŠKRINJA 

Vjerni naši čitatelji, 

nemamo više razloga za oprez i strahove. Fojnička škrinja ipak nije 

slučajnost a niti prolazan društveni fenomen. Peti broj je u vašim rukama! 

Taj skromni jubilej još nije prva godišnjica ali mi ohrabreno gledamo u 

izvjesnost opstanka. Našu malu redakciju ovih dana osvježava val što je 

prošao Fojnicom nakon izdavanja prvog broja u prosincu prošle godine. 

Bilo je nevjernih Toma, bilo je nespretnosti i propusta, bilo je korisnih 

kritika, bilo je besparice i lutanja. Sada već osjećamo kako su ta bolna 

iskustva iza nas. Osjećamo se prihvaćeno i voljeno, takvim kakvi jesmo, sa 

svim svojim manama i uz nastojanja da budemo bolji, samo bolji… i zbog 

toga smo se odlučili konačno promovirati našu Fojničku škrinju. Očekujemo 

vas u petak, 3. rujna, u Okrugloj dvorani muzeja franjevačkog samostana u 

19 sati. 

U sparne dane, dok se hedonistički izležavamo pored naših plavih 

bazena, dočekujemo familiju i prijatelje iz bijelog svijeta, zadovoljno 

dišemo vrevu ulica, pitamo se, možemo li, svatko od nas ponaosob, pa onda 

i zajedno, učiniti nešto više i ljepše za Fojnicu. Zašto Fojnica nema 

rascvjetanih uličnih saksija, kada će se početi poštivati stara stabla a kada 

osmisliti nove aleje, zašto nedostaje rasvjeta, zašto nam glavne ulice 

nalikuju na hercegovačku oranicu I zašto naš načelnik ne voli Fojnicu Što 

su se njemu tako grdno zamjerili fojničani pa ih sustavno i temeljito vodi u 

najsiromašnije kmetstvo 

Srećom, ima još nade i energije u malim zajednicama okupljenim 

oko ljubavi prema prirodi i lijepom. Bračni par, koji je već u petoj deceniji 

života darovan unucima, spreman je preseliti kadife i karanfile iz svojih 

plastenika na fojničke pločnike bez ikakve naknade, samo da ih netko 

pozove! Rado bi to poklonili svome gradu i svojim komšijama. Udruženje 

građana sportskih ribolovaca Fojnica već mjesecima poklanja jedan sasvim 

novi koncept Ribnjaka. Više se ne stidimo tog mjesta od kojega su mladi 

poduzetnici načinili idiličan kutak bezvremenske i neprostorne 

pripadnosti životu. Ne možemo ne spomenuti mnoge bezimene koji su 

svoje balkone, bašte, vrtove i voćnjake učinili lijepim ogledalom fojničke 

duše. Očekujemo njihov poziv, razgovore o tome kako je sve počelo i gdje 

vide… 

Našim dragim sugrađanima islamske vjeroispovjesti želimo da 

ostvare ustrajnost ramazanskog posta i obave s lakoćom duhovnu 

pripremu za Ševal i Ramazanski Bajram . 

U zdravlju neka je svim fojničanima, ma gdje da su i ma kojoj vjeri 

bili mili! 

Urednica 

srpanj/kolovoz 2010. 

Kršteni 

Aleksandar Iviš 

Bojana i Kate rođ. Šako 

Lea Vicić 

Darija i Dubravke rođ. Bujak 

Tamara Čuturić 

Ivana i Ivane rođ. Bošnjak 

Milan Trogrančić 

Dalibora i Jelene rođ. Kljajić 

Petra Rajić 

Marija i Dušice 

Vjenčani 

Slobodan Miličević i Jelena Breškić 

Ivan Duno i Nikolina Komšić 

Josip Bošnjak i Josipa Džepić 

Josip Ivičević i Maja Gujić 

Ivan Barešić i Valentina Remić 

Berislav Stanić i Ivana Lovrić 

Mišo Pecirep i Nataša Mihailović 

Umrli 

Juro Bošnjak, 1931. 

Frano Tuka, 1948. 

Anto Majić, 1920. 

Lucija Bošnjak, 1931. 

Marinko Okić, 1963. 

Savka Kapetanović, 1963. 

Viktor Musa, 1931. 

Fojnička škrinja, broj 5, srpanj/kolovoz 2010 . 

osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica 

■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana 

Cvjetković, Jakov Gavran, Slavica Miletić, Božana Tuka i fra Nikica Vujica 

■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Josipa 

Lovrić, Katarina Migić i fra Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić 

■ adresa: Mehmeda Spahe bb ■ tel.: +387 63 284 877 ■ e-mail: 

napredak.fojnica@gmail.com ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo 

Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: NAKLADA- 

TISAK KS Kiseljak 

Kontakt za oglašavanje sjećanja na pokojnike: 

adresa: Mehmeda Spahe bb, Fojnica, 

e-mail: napredak.fojnica@gmail.com 

mob.: 063 685 588 

Potrebno je navesti točno ime i prezime 

pokojnika, godinu rođenja, godinu smrti a po 

želji korisnika oglašavanja objavljujemo 

fotografiju i kraće popratne tekstove. Uredništvo 

časopisa zadržava pravo korekcije 

tekstova. 

SRPANJ/KOLOVOZ 2010. BROJ 5 

3

AKTUALNOSTI 


Bosanska kraljevska obitelj u Fojnici 

Fojnički planinari na Triglavu 

U petak 2. srpnja su, u okviru festivala ˝Tjedan bosanskih 

kraljeva˝, Fojnicu pohodili bosanska kraljica i kralj u pratnji 

svojih najbližih dvorjana. Veseo i razigran doček pripremili su 

im članovi KUD "Matija Gubec", KUD "1001 noć", Fojnički tamburaši 

kao i mnoštvo znatiželjnih Fojničana. Projekat "Tragovima 

bosanskog kraljevstva" u organizaciji fondacije "Mozaik" 

obišao je deset destinacija u BiH među kojima je i Fojnica, sa 

svojim bogatim kulturnim nasljeđem i dugom povijesnom tradicijom, 

bila nezaobilazna. Kraljevska je svita prošetala kroz 

Aquapark praćena aplauzima i škljocanjem fotoaparata. Na 

replici starog jedrenjaka "Victoria", uz podršku orkestra "Modus 

vivendi", nakratko smo se posve preselili u srednji vijek. 

Kao da je i tada bilo bolje Fojnici! Posjeta franjevačkom samostanu 

i razgledanje muzejske zbirke uz pomoć domaćina, 

čuvara muzeja i knjižnice, fra Janjka Ljubosa, te vožnja kočijama 

kroz malu fojničku jezgru, zaokružila je jednodnevni 

boravak dragih nam gostiju. 

S.L. 

Malo drugačiji vikend 

FOTO: H. ČUKLE FOTO: B. TROGRANČIĆ 

Od 15. do 18. srpnja planinari PD "Vranica" iz Fojnice i PD 

"Bitovinja" iz Kreševa proveli su u osvajanju Triglava. Prvog se 

dana sedamnaest sudionika ovog zahtjevnog planinarskog 

poduhvata vozilo preko tri države do svog prvog odredišta, u 

Nacionalni park Triglav, do Aljazevog planinarskog doma koji 

se nalazi na 1015 m.n.v. Drugog dana se već u ranim jutarnjim 

satima krenulo čuvenom stazom "Via terata" te nakon napornog 

sedmosatnog osvajanja uspona cijela se ekipa našla na 

2332 m.n.v. Trećeg dana je uslijedio pohod do meteorološkog 

opservatorija na Kredarici koji se nalazi na 2515 m.n.v. Povratak 

je uslijedio četvrtog dana, a silazak drugom stazom donio je 

nove radosti i uzbuđenja. Kratka posjeta Bledskom jezeru i 

sretan završetak puta posebno će ostati u lijepom sjećanju 

najmlađoj sudionici osvajanja Triglava, Leoni Šako, koja je sa 

svojih 13 godina već više od pola života strastvena planinarka. 

E.J. 

Mala škola 

"BUDUĆNOST PRIPADA NJIMA – DAJMO IM ŠANSU" naziv je 

akcije koju je pokrenuo "Vran kamen" iz Fojnice, a čiju organizaciju 

su potpomogli Franjevački samostan iz Fojnice i župnik 

župe Deževice. Akcija je imala za cilj upoznavanje javnosti 

sa postojanjem i aktivnostima Male škole u Varešu, te pomoći 

svih nas njenom radu. 

Ustanova Mala škola je prihvatna zajednica za djecu s teškim 

osobnim i obiteljskim situacijama smještena u središtu 

FOTO: D. ŠAKO 

U Fojnici je 17. i 18. srpnja ove godine, ne baš veliki broj 

zainteresiranih za malo drugačiji vikend, imalo priliku posjetiti 

štandove nekolicine izdavačkih kuća: Svjetlost, Dobra knjiga, 

Mak, Tugra, Rabic. Tranzicijsko razdoblje u kojem dominira 

borba za egzistenciju ostavlja malo vremena za hobije, pa tako i 

za čitanje. Fojnički vikend knjige 2010. može se smatrati ogledalom 

sudbine onih koji još uvijek najčešće posežu za dobrom 

knjigom u rijetkim trenucima odmora. 

S.L. 

4 

BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


Vareša. Primarni cilj je prihvatiti dijete takvo kakvo jest čineći 

sve što je moguće kako bi se osjećalo kao u vlastitom domu te ga 

putem individualnog odgojnog programa postupno voditi do 

njegove potpune samostalnosti. 

Osnovna svrha ustanove je prihvat siromašne, odgojno 

zapuštene djece i djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi da bi 

im se pomoglo u ostvarivanju cjelovitoga rasta i razvoja te 

usvajanju temeljnih ljudskih i duhovnih vrednota. Ustanova 

ima za cilj odgovoriti na konkretne potrebe djece. Otvorena je 

sedam dana u tjednu tijekom cijele godine i prihvaća djecu na 

stalni boravak. Kapacitet ustanove je 32 djece u dobi do 18 

godina podijeljenih u četiri skupine organizirane po dobi. 

Trenutno u ustanovi boravi 11 djece dobi od 3-16 godina iz 

Jajca, Kiseljaka, Vareša, Nove Bile, Travnika, Žepča i Kaknja o 

kojima se brine šest časnih sestara, koje su sve visokoobrazovane 

u strukama potrebnim za ovakvu ustanovu i sa bogatim 

iskustvom. 

Akcija je započeta 4. lipnja kada su djeca Male škole boravila 

u našem gradu, a 11. srpnja u Deževicama održano je druženje 

zahvale. Sa tim akcija nije završena, trajnog je karaktera i 

mogu se uključiti svi koji žele uljepšati život ove djece. 

Akciju možete pomoći: 

- Kupovinom kupona koji se još mogu kupiti u "Vran 

kamenu", cijenu kupona određujete sami. 

- Uplatom priloga na žiro račune Male škole kod UniCredit 

Banke 3385702218683018 ili na 20013085101/VK01 (IBAN 

BA39 3385 7048 1868 4404 SWIFT UNCRBA22). 

- Izravnim kontaktom Male škole, ul. Put mira bb Vareš, 

Tel:032/848-021, Fax:032/848-022 , mob. ravnateljice škole 

063/214-255 ili na email: s.malaskola@bih.net.ba. 

Kako je već spomenuto, 11. srpnja na "Vrelu sv. Jakova" u 

Deževicama održano je druženje zahvale sa prigodnim programom 

za sve koji su pomogli ovu akciju, a njih je doista bilo 

puno. Pobrojat ću najprije medije koji su se uključili i dali 

medijsku potporu akciji: HTV KISS Kiseljak, BHT, FTV, Radio 

Federacije, Radio Bobovac, Radio Kiseljak, RSG Sarajevo, BH 

radio 1, Radio Mostar, Večernji list, Dnevni avaz, web portali ( 

Franjevački samostan iz Fojnice, fojnica.ba, Biz medija Mostar, 

vrankamen.ba). 

Oni koji su omogućili provedbu akcije i druženja: Branko 

Trogrančić – Doktor, Nikica - Kiko Bošnjak, Saturn Kiseljak, 

Sarajevski Kiseljak, MIS Stanić Kreševo, Pekara MAK Fojnica, 

Nevra Deževice, Buregdžinica Glavočević iz Fojnice i Fojnica 

prijevoz iz Fojnice. 

Sudionici programa zahvale bili su: Članovi HKUD "Matija 

Gubec" iz Bakovića, Ana Babić – operna diva iz Sarajeva, članovi 

pjevačke skupine HKD Napredak iz Kreševa, Anto Stanić – 

pjesnik iz Kreševa, korisnici Zavoda iz Bakovića, Crkveni 

pjevački zbor iz Fojnice, a na kraju svim dobrim ljudima 

zahvalila su prigodnim programom i djeca Male škole iz Vareša. 

Osnovni cilj akcije, upoznavanje javnosti sa postojanjem 

ove ustanove, je u potpunosti ostvaren. Pored toga prikupljena 

su i značajna financijska sredstva. Na druženju zahvale 

prikupljana su sredstva, a zauzvrat donatori su mogli dobiti 

vodu sv. Jakova koju je donirala "Nevra" iz Deževica i samo od te 

akcije prikupljene su 963 KM. Prodajom kupona u župi 

Deževice, Fojnica i "Vrankamenu" prikupljeno je još oko 1.600 

KM. Svoju donaciju direktno na račun Male škole uplatilo je 

poduzeće FIRON d.o.o. iz Mostara, a "Prokoško jezero" iz 

Fojnice obećalo je donaciju knjiga za svu školsku djecu za 

narednu školsku godinu. Konkretnu pomoć obećalo je i 

Hrvatsko veleposlanstvo u Sarajevu, kao i kladionica "Bet live". 

I ovim putem organizator i Mala škola zahvaljuju se svim 

"malim" i "velikim" donatorima. Pored našeg zadovoljstva što 

je akcija u cijelosti uspjela, puno veće je ono da oko nas ima jako 

puno dobrih ljudi velikoga srca koje samo treba potaknuti. 

Hvala im svima na tome! 

Marina Šimunić 

PEKARA 

kruh - pecivo - krafne 

pogače s kajmakom - pite 

MAK 

FOJNICA 

tel. 030 831 530 

radno vrijeme: 

6 - 20 h 

SRPANJ/KOLOVOZ 2010. 

BROJ 5 

5

OTVORENO 


Kako živi fojnička omladina u tuđini 

Od početka rata 1993. godine, pa do danas više od polovice fojničkih Hrvata nije se vratilo na svoje ognjište. Ne 

zna se točan broj koliko Fojničana danas živi u inozemstvu. Većinu viđamo samo ljeti, tijekom godišnjih 

odmora, i u vrijeme velikih blagdana. Mnogi o njih su u inozemstvu odrasli, završili fakultete i uspješno grade 

karijere. Neke od njih smo potražili kako bi nam prenijeli svoja iskustva života u dijaspori. 

Mišo Pecirep 

Mišo Pecirep je Fojnicu napustio 

1993. godine kada je imao 13 godina. 

Proveo je godinu dana sa obitelji u Kiseljaku, 

gdje je završio osmi razred osnovne 

škole. Sa 14 godina odlazi u Luxemburg, 

gdje i danas živi. 

Doći u tim godinama u potpuno drugu 

sredinu i susresti drugu kulturu, za 

njega, kao i za većinu naših ljudi u dijaspori, 

nije bilo lako. U Luxemburgu je 

imao brata i dva strica koji su tu proveli 

nekoliko godina, tako da nije imao imao 

tretman klasičnog izbjeglice i nije morao 

trčati po uredima Crvenog križa, Caritasa 

da bi dobio smještaj, hranu itd. Međutim, 

kao i svaki stranac u nepoznatoj sredini, 

bio je izgubljen, nije poznavao niti jedan 

strani jezik, a u Luxemburgu se mora govoriti 

barem tri jezika. U tim početnim 

danima u tuđini Mišo kaže da se osjećao 

kao neki divljak koji je pušten iz džungle 

u civilizirani svijet. 

Mišo danas radi kao project manager 

za marketing i komunikacije u jednoj od 

najprestižnijih banaka svijeta, Banque 

Privée Edmond de Rothschild Europe, koja 

pripada najpoznatijoj familiji u povijesti 

bankarstva. Magistrirao je marketing i 

komunikacije u Parizu, a prije toga je 

završio za marketing i vanjsku trgovinu. 

Život u Luxemburgu danas izgleda 

puno jednostavnije. Ne voli se ni prisjećati 

početaka koji su bili jako teški. Sa 14 

godina otišao je u svijet bez roditelja koji 

su ostali u Kiseljaku. Kako kaže, djeca u 

toj dobi imaju dvije mogućnosti: krenuti 

lošim putem jer imaju više slobode ili 

mogu pokušati izvući maksimum iz sebe 

i trenutne situacije. 

"Ja sam, nasreću, izabrao ovu drugu 

soluciju. Ipak, bez moralne podrške roditelja 

i brata, koji je preuzeo ulogu staratelja 

iako je i sam bio mlad, ne bih bio 

danas ono što jesam. Uz to sve, moram 

pohvaliti i Luxemburg koji nam je pružio 

sve mogućnosti", kaže Mišo. 

Do unazad nekoliko godina Mišo je 

dolazio u Fojnicu šest do sedam puta 

godišnje. Sada dolazi, uglavnom, tijekom 

Piše Ivan Katavić 

ljetnih odmora i u vrijeme velikih blagdana. 

"Nostalgije sve manje ima. Bilo je teško 

u periodu od 1994. do 2000. godine. 

Sada više ne. Trenutno su samo moji roditelji, 

familija i par starih prijatelja razlog 

mojih dolazaka. Slika Fojnice iz djetinjstva 

je ostala samo uspomena. Neke 

stvari se mijenjaju, idu možda nabolje, ali 

to su neki novi ljudi i meni novi običaji 

koji u meni više ne bude nostalgiju", 

dodaje Mišo. 

Mišo nikada nije krio svoje porijeklo 

među ljudima sa kojima radi i druži se u 

Luxemburgu. Kaže da su i neki njegovi 

prijatelji posjetili Hrvatsku ili neku drugu 

republiku bivše Jugoslavije otkako su 

njega upoznali. 

Mišo se ovih dana užurbano sprema 

za svoje vjenčanje koje će se dogoditi 22. 

kolovoza u crkvi Sv. Duha u Fojnici. Svoje 

sudbonosno da reći će Nataši Mihajlović, 

koja je inače iz Valjeva, a upoznali su se 

prije nekoliko godina na ljetovanju u Crnoj 

Gori. 

Prije desetak godina Mišo se razmišljao 

vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Na 

naše pitanje da li o tome danas razmišlja, 

Mišo odgovara: 

"Ali ko zna, nikad ne reci nikad! Da li 

su moji roditelji mogli prije 20 godina zamisliti 

da ću ja živjeti u Luxemburgu 

Sigurno da nisu. Prema tome, nikad se ne 

zna šta nam budućnost donosi." 

Milana Trifković 

Milana Trifković je rođena 23. prosinca 

1978. godine u Fojnici. Mnogi je u Fojnici 

znaju po nadimku Mica. Po pričama 

njenih roditelja, bila je iznimno nestašna 

beba, koja je kasnije izrasla u djevojčicu 

sa milijun pitanja u svakom danu. U selu 

Nadbare u Fojnici živjela do 1993. godine. 

Milana za sebe kaže da je veoma privilegirana 

osoba jer je imala ispunjeno i 

bezbrižno djetinjstvo: 

"Sjećam se bezbrojnih izleta u planine 

sa tatom i sestrama preko ljeta, kupanja 

u rijeci, bezbrižnih igara sa mojim rođacima 

i ostalom djecom u komšiluku. 

Naravno, pošto sam uvijek bila štreberski 

nastrojena, sjećam se i mnogobrojnih 

sati provedenih u mojoj sobi rješavajući 

dodatne zadatke iz matematike, fizike i 

hemije", kaže Milana. 

U tom periodu Milana je završila osnovnu 

školu u tadašnjoj OŠ "19. septembar” 

u Fojnici i prvi razred Kiseljačke opće 

gimnazije. Kada su izbili nemiri, Milana 

s obitelji napušta Fojnicu i njihova 

prva stanica bila je Modriča. U Modriči je 

završila opću gimnaziju i 1996. godine 

upisuje se na Farmaceutski fakultet u 

Banjaluci. U Kanadu odlazi 2000. godine, 

gdje i danas živi. 

Početak života u Kanadi opisuje vrlo 

teškim, posebno kada netko dođe u sredinu 

bez znanja jezika, kulture i bez poznavanja 

sistema. 

"Moja sreća je bila što se rada nikad 

nisam bojala i što sam došla u Kanadu da 

živim, a ne da zgrnem neki veliki novac i 

vratim se nazad. Mislim da psihološki 

čovjek pristupa problemima drugačije, 

trudi se da se brže integriše u društvo i 

nađe svoje mjesto u njemu", kaže Milana. 

Milanin cilj je bio imati diplomu kanadskog 

fakulteta, tako da je odmah po- 

6 



čela raditi intenzivno na usavršavanju 

jezika i volontiranju u ljekarni, koja joj je 

pružila mogućnost komuniciranja na engleskom 

i upoznavanje farmaceutskog 

sistema u Kanadi. U međuvremenu je saznala 

da se njene godine provedene na 

farmacetuskom fakultetu u Banja Luci 

neće priznati i da će morati početi sve ispočetka. 

Tada je počela tražiti alternativno 

zanimanje, jer znajući sebe, znala je 

da će se deprimirati ponavljajući iste 

stvari od prije četiri godine. 

U travnju ove godine doktorirala je na 

Chemical & Biochemical Engineering-u. 

Trenutačno je u fazi seljenja u Minneapolis 

u SAD-u pod sponzorstvom kanadske 

države, gdje će provesti iduću godinu 

radeći na projektima vezanim za traženja 

rješenja sa energijom proizvedenom 

iz alternativnih izvora, optimizaciji procesa 

proizvodnje specijalnih lijekova čiji 

kristali moraju biti nano veličine i proizvodnji 

bioplastika. 

"Zapravo sam veoma sretna što mi se 

pružila prilika da surađujem sa tri istraživačka 

tima koja su po kvalitetu u samom 

globalnom vrhu", dodaje Milana. 

Fojnicu je prvi put posjetila 2007. godine. 

To je za nju, kako kaže, bio definitivno 

čudan osjećaj: 

"Dosta se toga izmijenilo i neka idilična 

slika iz mog djetinjstva je nestala. 

Novi ljudi, nove zgrade, osjećaj nepripadnosti. 

Tog prvog utiska se najviše 

sjećam. Ipak, trebala bih pomenuti da 

sam iznimno zadovoljna i ispunjena uvijek 

kad vidim svoju mnogobrojnu familiju 

i prijatelje s kojima još uvijek mogu da 

pričam satima." 

Fojnicu je posjetila ponovo ove godine 

jer je bila krštena kuma kćerki rođaka 

Dalibora Iviša, s kojim je provela većinu 

svog djetinjstva. Za nju je to, kaže, bila 

iznimna čast. Ovaj put Milana je, kaže, 

primijetila i vizuelno pozitivne promjene 

u izgledu grada zbog Reumalskog 

sportskog centra i nekoliko novih zgrada, 

što ju je, također, obradovalo. 

Milana kaže da nema nostalgije prema 

rodnom kraju, niti se razmišlja vratiti. 

To obrazlaže činjenicom da je svrha 

njenog odlaska bio ostvariti svoj život u 

Kanadi, tako da za nostalgiju nikad nije 

bilo prostora. Život je, kaže, u međuvremenu 

išao takvim tokom, da bi vraćanje 

u Bosnu bio promašaj. U Bosni ne postoje 

uvjeti za neki istraživački rad, čak i kad 

korupcija sistema ne bi bila problem. 

Život u Bosni i Hercegovini i Kanadi 

razlikuje se najviše u odnosu prema poštenom 

radu. 

"Moj utisak je da su mladi ljudi u Bosni 

izgubili povjerenje u sistem i mogućnost 

da se nešto ostvari trudom. U Kanadi, 

zemlji uređenog sistema, mogućnosti 

su otvoreni za svakoga, nevezano 

za društveni status i financijsku situaciju 

- i to u biti mijenja odnos prema radu i 

doprinosima. Naravno da tu postoje 

mnoge druge razlike o kojima bih mogla 

da pričam danima, ali to je po meni suštinski 

problem našeg društva koji je glavna 

barijera za neki konkretan progres." 

Milana vrlo rado govori o svom porijeklu 

ljudima sa kojima se druži u Kanadi 

i nikada se toga nije stidjela.Većina ljudi 

u Kandi ne može razumjeti kako su se 

strahote rata mogle dogoditi u srcu 

Europe. 

O eventualnom povratku u Fojnicu, 

Milana je kratko prokomentirala: 

"Nikad ne reci nikad. Kao što sam 

ranije rekla - u ovom trenutku nemam 

planove, ali ko zna, možda kad mi bude 

60 godina i reuma zakuca na vrata, možda 

mi se u tom trenutku Fojnica bude 

opet činila najboljom destinacijom na 

svijetu” . 

Miro Miletić 

Miro Miletić do 1993. godine živio je 

u selu Podcitonja. Kada je izbio rat imao 

je 17 godina. Tada se samoinicijativno 

priključuje u HVO i, zajedno sa ocem i 

bratom, boravio je na prvoj crti obrane. 

Izbjegličke dane je provodio u Kiseljaku 

živeći od danas do sutra, bez cilja, bez 

perspektive, žaleći za onim "lijepim" danima. 

U to vrijeme je, kako kaže, mnogo 

razmišljao što nakon srednje škole, koju 

je završio 1994. godine u Kiseljaku. To 

bezizlazno stanje je prihvatio kao jedinstvenu 

šansu da samoinicijativno nešto 

poduzme i promijeni, te da ne čeka 

sklopljenih ruku da dođu bolja vremena. 

U cijeloj toj izvanrednoj situaciji je ustanovio 

da svoju budućnost želi graditi 

negdje drugo, daleko od zemlje i ljudi u 

kojima vladaju mržnja, intolerancija, nacionalizam 

i diskriminacija raznih oblika. 

Tako ga je put odveo igrom slučaja u 

Njemačku. 

Magistrirao je geografiju, turizam, 

ekonomiju i internacionalnu ekonomsko-tehničku 

suradnju na sveučilištu u 

Aachenu. Trenutno je na psihološkoj 

akademiji u Hamburgu, gdje dodatno 

postiže kvalifikacije sistemskog terapeuta 

psihologa. U Hamburgu danas živi 

i radi. Radi kao business trainer, održava 

seminare za timski rad i komunikaciju, te 

predaje učenicima i studentima seminare 

na temu socijalna kompetencija. Sve to 

se odigrava u jednoj socijalnoj kompaniji 

za business treninge, koja je ujedno i 

jedina izložba na svijetu u kojoj definitivno 

ništa nema da se vidi. "Dialog im 

Dunkeln" (Dijalog u tami) je izložba u apsolutnoj 

tami, gdje posjetitelji imaju mogućnost 

doživjeti svakodnevnicu jednog 

apsolutno slijepog čovjeka. 

"U ovoj instituciji radim sa 60 slijepih 

i slabovidnih ljudi, među koje se ubrajam 

i ja osobno. U međuvremenu se ideja 

proširila po cijelom svijetu, od Japana i 

Hongkonga do Brazila i Kanade. Po 

mojoj inicijativi se upravo pokreću 

pregovori za organiziranje projekta na 

području Balkana. Ja osobno plediram za 

Sarajevo, pa se nadam da ćemo uspjeti 

pronaći sponzore kako bismo mogli 

pokrenuti fazu realizacije projekta. Time 

bi se omogućila cjelokupna integracija 

slijepih i slabovidnih ljudi u poslovni život, 

kao i njihova participacija na kultur- 


BROJ 5 

7

OTVORENO 


nim i društvenim zbivanjima", kaže Miro. 

Kao i većina naših sugovornika, Miro 

kaže da se nije bilo jednostavno navići u 

inozemstvu, pogotovo na nove ljude, kulturu 

i jezik. Po njegovom mišljenju lakše 

se navići na nešto što je bolje, nego obratno. 

Iako je Njemačku poznavao od ranije 

kao turist, nije mogao naslutiti dimenzije 

ovog društvenog sistema. To mu 

je tek postalo jasno kad je i sam postao 

dio njega. Fascinirali su ga, prije svega, 

sloboda i ljubaznost, organiziranost i 

disciplina, kreativnost i inovativnost, ali i 

same prirodne i kulturne baštine. Osjećaj 

sigurnosti i nove mogućnosti su mu olakšale 

integraciju i navikavanje na novi 

život. 

Kaže da Fojnicu posjećuje jednom godišnje 

i vrlo rado provodi vrijeme u rodnom 

mjestu. Osjećaj nostalgije je bio 

puno jači u vremenu prinudnog boravka 

u Kiseljaku, za vrijeme rata. Već dugo 

vremena nema nostalgije - i to se dogodilo 

postupno. Prvih nekoliko godina 

dok je dolazio u Fojnicu govorio je da ide 

kući. Nakon nekoliko godina je počeo 

govoriti da ide u posjetu familiji, te da se 

nakon toga vraća kući u Njemačku. To se 

dogodi, kaže, sasvim neprimjetno - i da je 

znak da je čovjek prihvatio novu sredinu 

kada se u njoj osjeća kod kuće. 

Miro kaže da Bosna još uvijek asocira 

mnoge ljude na zapadu na rat. On o ratu 

nerado priča i uglavnom izbjegava takve 

teme. Ono što uvijek rado ističe je to da je 

ponosan što je Fojničan: 

"Fojnica je mjesto koje ima nevjerovatne 

prirodne i kulturne potencijale, 

tako da uvijek imam razloga da spomenem 

svoj rodni grad i da pričam o njemu. 

Također mi se dopada trenutni angažman 

u razvoju turizma." 

Kaže da trenutno nije spreman ponovo 

mijenjati mjesto boravišta i ne namjerava 

se vratiti nazad u Fojnicu: 

"Ovdje se osjećam dobro, ovdje sam 

ostvario neke svoje ciljeve i mnoge stvari 

me vežu za ovu sredinu. Ipak, nije isključeno 

da se moje mišljenje nekada neće 

promijeniti." 

Katarina Marjanović 

Katarina Marjanović rođena je 11. 

travnja 1982. godine u Fojnici i do rata je 

živjela u Novom naselju nedaleko od Srednje 

škole. Rodni grad napustila je 1993. 

godine kada je počeo rat. Izbjeglički dani 

su bili, kaže, puni nade da se što prije vrati 

u Fojnicu i da život bude opet ono što je 

bio. Međutim, kako rat nije prestajao, niti 

je situacija postajala bolja, Katarina je sa 

svojim roditeljima otišla 1995. godine u 

Njemačku. 

Sada, nakon više od 15 godina provedenih 

u Njemačkoj, Katarina kaže kako je 

početak bio težak - morala je učiti jezik, 

okolina je bila nova, sve je bilo novo - kolege, 

nastavnici, susjedi. Kao otvorena i 

radoznala osoba, prešla je te prepreke 

svakodnevnim upoznavanjem novih ljudi. 

Danas kaže da joj je integracija u svakom 

pogledu uspjela zahvaljujući pomoći 

mještana sa kojima i dan-danas ima 

prijateljski kontakt. Katarina je završila 

hotelijersku školu, nakon čega je neko 

vrijeme radila svoj posao. Prije dvije i pol 

godine odlučila je promijeniti smjer. 

Sada radi u privatnoj hitnoj službi kao 

knjigovođa i vođa administrativnih radova 

i financija. 

"Jako sam zadovoljna jer su mi kolege 

i šef super. Prihvataju me onako kakva ja 

jesam, sa svim vrlinama i manama", kaže 

Katarina. 

U Fojnicu dolazi jednom godišnje. Kaže 

da nostalgije ima jer sjećanja na lijepe 

i bezbrižne dane koje je kao dijete provela 

u Fojnici svaki dan su prisutni. "Mislim 

jako često i na prijatelje i obitelj koji još 

dolje žive. Najgore mi je prihvatiti kada 

se događaju velike stvari kao, naprimjer, 

kada se život meni dragih osoba mijenja, 

a ja ne mogu biti tu. To i dan-danas loše 

podnosim i budem jako tužna", dodaje 

Katarina. 

Prije par godina razmišljala je da se 

vrati u Bosnu, ali je put odveo negdje 

drugo. Danas vjeruje da je tako trebalo 

biti. Da li će se ikada vratiti, to je sada, 

kaže, teško reći jer se nikada ne zna koje 

iznenađenje život nosi. S obzirom da je 

jako spontana i fleksibilna osoba, nikad 

se ne zna. 

Prijateljima i kolegama vrlo rado priča 

o svom rodnom gradu. Prijatelji je dosta 

pitaju o načinu života u Bosni. Mnogo 

njih ima želju doći u Fojnicu i vidjeti fojničke 

prirodne ljepote, jer im vrlo često 

priča rodnom zavičaju, gdje se svake godine 

odmara i crpi novu snagu. Kaže da 

ne priča samo o zemlji nego i o ljudima 

koji velikim dijelom doprinose tome da 

grad uđe nekome u srce. 

Jelena Tolo 

Jelena Tolo imala je samo osam godina 

kada je rat stigao i u Fojnicu, tako da se 

veći dio tog perioda i ne sjeća. U ratu 

ostaje bez oca Jozira, koji je poginuo na 

prvoj crti obrane u Fojnici. Ubrzo sa majkom, 

bratom i sestrom odlazi u Švedsku, 

gdje i danas živi. Jelena kaže da se nije 

bilo teško naviknuti u Švedskoj, jer kada 

dođeš sa osam godina u stranu zemlju 

vrlo brzo naučiš jezik, kao i kulturu i 

običaje te zemlje. Jelena danas studira 

ekonomski fakultet i povremeno radi. U 

Fojnicu dolazi dva do tri puta godišnje. 

Bez obzira što je otišla iz Fojnice kao osmogodišnja 

djevojčica, kaže da ima nostalgije 

prema rodnom mjestu. Posebno 

poželi obitelj i prijatelje u Fojnici i Kiseljaku, 

kojih ima napretek. 

Vrlo rado priča svojim prijateljima u 

Švedskoj o Fojnici i rodnom kraju, a uskoro 

planira nekoliko njih dovesti u 

Bosnu. Za sada ne razmišlja o povratku u 

Fojnicu, ali, kao i većina naših sugovornika, 

kaže - nikad se ne zna. Posebno zato 

što što joj uža obitelj - majka, brat, sestra 

žive u Švedskoj. Jelena veći dio ljeta provodi 

u Fojnici, posebno u Nadbarama, 

gdje ima dosta familije. 

8 BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

DRUŠTVO & IZAZOVI 


Znanost, materija, svijest i duh 

Susret materijalnog i duhovnog u najnovijim znanstvenim spoznajama 

Svijest ima daleko veći utjecaj na svakodnevno iskustvo o svijetu nego se ikada ranije vjerovalo. Utjecaj 

svijesti nije ograničen samo na kvantno područje kvantne fizike, već igra i značajnu ulogu u makro svijetu u kom 

živimo. Stoljećima stara ideja o strogoj podjeli između tijela i uma, koju je sugerirao Descartes je netočna. Naše 

misli i osjećaji nisu ograničeni samo na tjelesno unutarnje iskustvo realiteta već imaju mjerljive i dokazive učinke 

na vanjski svijet. Stoga nije svijest neki učinak materijalističkog svijeta, već je upravo ona sama njegov uzrok. No 

ako je to tako, ako svijest kreira fizikalni svijet, iz čega ga kreira U najmanju ruku bi svijest trebala uključivati 

neku formu energije, duhovne energije potrebne da bi mogla uopće kreirati bilo što. Ako je točna kvantna teorija 

mozga, po kojoj je svijest posvuda u svemiru i nije ograničena na mozak, onda bi se i tu energiju trebalo naći 

svugdje u svemiru. 

LES DEUX INFINIS 

Dijete koje zuri u vedro noćno nebo 

vidi čudo univerzuma i njegovu tajanstvenost. 

Kako bi, na kraju krajeva, tako 

jednostavan um, bilo kakav um, mogao 

zamisliti da se zvjezdano prostranstvo 

širi sve dalje i dalje, bez početka i kraja 

Jer kad bismo stigli do kraja, uvijek bi 

postojalo još nešto iza toga. A zatim, što 

je s početkom, i prije toga, i tako dalje Ta 

dva ekstrema opisuju ono što je francuski 

filozof i matematičar, Blaise Pascal, 

nazvao les deux infinis, dvije beskonačnosti. 

Dok znanost istražuje tu zagonetku, 

subatomski i kozmički, odgovor traži 

unutar domene razumijevanja konačnosti. 

Od vremena Darwina, zapadnjački 

znanstvenici nam govore da iz materije 

nastaje stvarnost, život, da je stvarnost 

konkretna, odnosno konačna, bez obzira 

na čudo beskonačnosti što ga vidimo za 

Priredio Alen Cvjetković, prof.fil.soc. 

zvjezdane noći. No u svojem pokušaju da 

definira stvarnost, da je strpa u intelektualnu 

kutiju, materijalistička znanost se 

nađe u svijetu mistike, području što ga 

cijelo vrijeme nastoji izbjeći. 

Uranjajući duboko, neumoljivo, u bilo 

kakvu subatomsku česticu univerzuma, 

vodeći fizičari otkrivaju da ništa nije onako 

kako izgleda. Doista, otkrivaju da je 

fizički univerzum samo mreškanje oceana 

beskonačne energije, čak i dok oni koji 

se drže ortodoksije, poput Paula Kurtza i 

njegovog Povjerenstva za znanstvena istraživanja 

tvrdnji o paranormalnom i 

mnogih drugih u materijalističkim znanostima, 

tvrde da ne postoji ništa osim 

materije. Zapravo, tvrde da je materija 

ultimativna stvarnost. Međutim, na nesreću 

apsolutnih materijalista, situacija 

se promijenila. 

Početkom dvadesetog stoljeća, Albert 

Einstein je zapanjio svijet svojim otkrićima 

u svijetu astrofizike. Sa svojom općom 

teorijom relativnosti otvorio je vrata 

znanosti za misticizam. Rekao nam je 

da su prostor i vrijeme isprepleteni, relativne 

koordinate u stvarnosti koja čini 

kontinuum prostor-vrijeme. Također je 

iznio mišljenje da je materija neodvojiva 

od uvijek nazočnog polja kvantne energije, 

da je ona kondenzacija toga polja, te 

da je to neopisivo polje jedina stvarnost 

koja čini temelj svih pojava. 

Implikacije su dovele u pitanje osnovne 

postavke zapadnjačkog svijeta o univerzu-mu, 

materiji i našim percepcijama 

kao ljudskih bića. Međutim, Einstein je 

samo otvorio vrata mističnom području. 

Uslijedilo je mnogo više. 

Kvantna se teorija razvila mnogo 

dalje od Einsteinovih prekretničkih ot- 


BROJ 5 

9

DRUŠTVO & IZAZOVI 


krića. U svojim nastojanjima da definiraju 

bitna svojstva materije, fizičari su 

otkrili da najmanje čestice u univerzumu, 

protoni, elektroni, fotoni i tako dalje 

- ono što čini materijalni univerzum - 

nadmašuju trodimenzionalnu stvarnost. 

Otkrili su da elektroni nisu materija 

ni u kakvom standardnom smislu. Promjer 

elektrona, primjerice, ne može se 

izmjeriti: elektron se istodobno može 

prikazati kao dvije stvari, val i čestica, 

svaka s različitim karakteristikama koje 

bi, iz čisto materijalističkog gledišta, trebale 

isključiti postojanje one druge. 

Kao čestice, ponašaju se kao veći vidljivi 

objekt, loptica za bejzbol, ili kamen. 

Međutim, kao valovi, elektroni zagonetno 

mijenjaju oblik u goleme oblake energije. 

Pokazuju magična svojstva, rasprostirući 

se prostorom s očitom sposobnošću 

da se istodobno nalaze na dva mjesta. 

Štoviše, fizičari su otkrili da te magične 

sposobnosti karakteriziraju cijeli subatomski 

univerzum, što dodaje nevjerojatnu 

dimenziju, i to mističnu, prirodi 

samog univerzuma. 

U svijetu fizike čekalo je još zapanjujućih 

otkrića. Moderni su fizičari otkrili 

da promatrač zapravo određuje prirodu 

subatomske čestice. Kad fizičari promatraju 

čestice kao čestice, vide ih, razumljivo, 

kao čestice. Ali dok iste čestice promatraju 

kao valove, vide ih kao valove, a 

implikacija toga je da se materija definira 

svjesnom perspektivom, odnosno nije fiksna 

ili konačna. 

ZAČETAK NOVE ZNANOSTI 

Na svom povratku s Mjeseca u Apolu 

14 misiji, astronaut Edgar Mitchell je zurio 

kroz prozor s vrhunskim pogledom 

na naš plavi planet Zemlju. U tom trenutku 

nešto mu se produhovljeno dogodilo. 

Odjednom je bio prisilno izmješten 

iz svoje normalne svijesti i osjetio je intenzivnu 

jednost, povezanost s planetom 

Zemljom i u stvari s cijelim svemirom. Nikada 

ranije nije imao takvo iskustvo. 

Njegov ego i odvojeni svijet izvan njega 

su se spojili. Više nije mogao prepoznati 

razliku; postao je sam svemirom! Njegove 

misli su izgleda imale utjecaj na vanjski 

svijet, a vanjski je svijet izgleda utjecao 

na njegove misli. Bio je potpuno svjestan 

činjenice da je razdvojenost njegova 

ega i cijelog svemira prestala postojati. 

To je iskustvo opisao znanstveno David 

Bohm kao trenutak kada motritelj postane 

motreno! 

Mnogi su ljudi tijekom svojih šetnji 

života kroz godine izvješćivali o takvom 

iskustvu, nazivajući ga mističnim iskustvom. 

U bljesku više svijesti otkrivala se 

viša istina, koja je dramatično mijenjala 

život osobe s takvim iskustvom. A to je 

bio slučaj i s Edgarom Mitchellom. 

Nakon povratka na Zemlju, utemeljio 

je 1973. neprofitnu organizaciju "Institut 

noetičkih znanosti - Institute of 

Noetic Sciences - IONS" s ciljem proučavanja 

prirode ljudske svijesti. 

Nakon što je Descartes pozvao na razdvajanje 

znanosti i religije, svijest i znanost 

nisu nikada bili bliski prijatelji. 

Znanost je jednostavno ignorirala relevantnost 

svijesti. Znanost se smatrala 

objektivnim proučavanjem prirode, pa 

nije bilo interesa za subjektivna iskustva 

svijesti ljudskih jedinki. Za znanost su to 

samo dvije odvojene stvari. U svakom 

slučaju kako bi znanost mogla proučavati 

prirodu, ako naše osobno iskustvo 

igra značajnu ulogu u njoj 

Psihički fenomeni kao telepatija, 

prekognicija, vanosjetilna percepcija 

(ESP), izvantjelesno iskustvo (OBE), lucidno 

sanjanje i iskustvo blizu smrti 

(NDE), o kojima je izvješćivalo uvijek 

iznova toliko mnogo ljudi, jednostavno 

su se slali u područja mitova i parabola. 

Do sada, sa stajališta znanosti od koje se 

očekuje proučavanje svakog aspekta naše 

egzistencije, to je bio vrlo neznanstveni 

pristup! Skeptičko stajalište koje 

je usvojila znanost, kreiralo je tabu u 

zapadnom društvu, koji i danas prevladava. 

Ljudi koji su prošli takvo iskustvo 

često se osjećaju neshvaćenim, odnosno 

neshvaćanim ozbiljno. Čak i danas mnogi 

znanstvenici se boje čak i razmotriti 

istraživanje tih fenomena, zbog straha 

od ugrožavanja svojih karijera, jer su 

neki koji su to pokušali bili izbačeni iz 

znanstvene zajednice. 

Nasreću je kvantna znanost prisilila 

znanstvenike na promjenu svojih umova 

glede te teme, pa je nastalo pozitivnije 

stajalište u zadnja dva desetljeća. 

Znanstveni je tabu konačno slomljen 

zahvaljujući i ljudima kao što je Edgar 

Mitchell, a svijest je postala konačno ozbiljan 

predmet znanstvenog istraživanja. 

DUBLJE RAZUMIJEVANJE 

Fizičar David Bohm, jedan od Einsteinovih 

štićenika, podrobnije se pozabavio 

novom zagonetkom: implikacije 

nove fizike poveo je još dalje. Zaključio je 

da je, ukoliko priroda subatomskih čestica 

ovisi o perspektivi promatrača, uzaludno 

tražiti stvarna svojstva čestica, što 

je bio cilj znanosti, ili misliti da subatomske 

čestice, suština materije, uopće postoje 

prije nego ih netko promatra. U 

svojim je eksperimentima s plazmom u 

Radijacijskom laboratoriju Berkeleyja, 

Bohm otkrio da pojedinačni elektroni 

djeluju kao dio međusobno povezane 

cjeline. 

U plazmi, plinu sastavljenom od elektrona 

i pozitivnih iona u visokim koncentracijama, 

elektroni više ili manje dobivaju 

svojstva organizma koji sam sebe 

regulira, kao da su sami po sebi inteligentni. 

Bohm je otkrio, na vlastito zaprepaštenje, 

da je subatomsko more što ga je 

stvorio svjesno. Ako se to proširi, također 

se može reći da je golema subatomska 

stvarnost koja čini materiju isto tako 

svjesna. 

Za one koji su predvidjeli implikacije, 

Bohm je razbio korisnu, ali ograničavajuću 

premisu koja je znanost dovela do 

mnogih postignuća u modernim vremenima, 

prešavši novu granicu iza koje vreba 

nepoznato - znanstvena zona sumraka. 

Pokazalo se da intelektualna opservacija, 

pokretač znanstvenih metoda od 

Francisa Bacona, promatrača može odvesti 

samo do određenih granica. Kao što 

je slučaj sa svim dogmama, ono što je 

nekoć bila korisna smjernica postalo je 

sputavajuće ograničenje. Niječući sposobnost 

ljudskog uma da sam shvati 

ultimativnu stvarnost, Bohm je tada pred 

znanstveni svijet postavio izazov prihvaćanja 

dubljeg razumijevanja. 

Bohmov rad sugerira da stvarnost 

posjeduje suptilniju prirodu od one, koja 

se može definirati linearnim, ljudskim 

razmišljanjem, djelokrugom moderne 

znanosti i intelektom. Unutar ustroja 

stvarnosti, Bohm nije otkrio samo fenomen 

dualnosti vala/čestice, kako je opisano 

u prethodnom tekstu, već i međusobnu 

povezanost, neprostornu ili nelokalnu 

stvarnost gdje postoji samo 

pojava valova koji su također čestice. 

Shvatio je na kraju, da je možda intuitivno, 

besmisleno doživljavati univerzum 

kao sastavljen od dijelova, ili nepovezan, 

jer sve je spojeno, a prostor i vrijeme 

sastoje se od iste esencije kao i 

materija. 

Dakle, subatomska čestica se odjednom 

ne mijenja u val (brzinama koje bi 

morale biti veće od brzine svjetlosti, kako 

je rekao Bohmov mentor, Einstein); 

ona već jest val koji dijeli isti ne-prostor 

kao i čestica. U tom slučaju, stvarnost nije 

materijalna u uobičajenom smislu riječi. 

Daleko ju je teže opisati. Fizičari to zovu 

"Ne-lokalitet". Mistici govore o "jedinstvenosti". 

(nastavlja se) 


IZ VREMENA PROŠLOG 


U kolo, oko kola, pa u svate... 

Sastale se žene pa govore o onom o čemu se u "njihovo vrijeme" 

šutjelo... Jedna drugoj (Lucija Marković, Ljuba Šušnjara, Jela Oroz, Ruža 

Šušnjara, Finka Marković) o tom sporo i sjetno govorahu... 

ad se mladić djevojci udvaraše preko 

plota, na deset laži rekao bi i jednu 

istinu, a djevojka bi uglavnom 

Kšutjela i samozatajno se kreveljila i 

smješkala. Udvaralo se na raznim mjestima; 

u komačima (guljenje kukuruza) 

mladić bi gađao djevojku koja mu se sviđa 

kukuruzom, u znak poziva na razgovor. 

Poslije nedjeljne mise, svetkovina i 

gozbi igralo bi se kolo (tradicionalni 

ples) i mladić kojemu se sviđa djevojka 

igrao bi do nje i izveo je da razgovaraju. 

Piše Ivana Cvjetković 

Udvaranje nepoželjnog mladića moglo se 

izbjeći ne igranjem u kolu, a prva izvedena 

djevojka iz kola smatrala bi se najboljom. 

Udvaralo i zavodilo se i na sijelima, 

odnosno noćnom sakupljanju u kući, 

gdje svi sjede u jednoj prostoriji i žene se 

nadmiću u ručnoj obradi vune i pjevanju, 

a muškarci u zbijanju šala, raznoraznim 

igrama i šepurenju. 

Fizičkih kontakata između parova 

nije bilo, zbog vjerovanja da je svaki dodir 

prije braka nečist ili se samo dobro 

krilo iza velikih plastova i guste paprati... 

Djevojke su glumile sramežljivost i 

skromnost, a mladići snažnost i rasipnost. 

Djevojke su obično čuvale stoku (ovce 

i krave) i tako izvirivale mladiće. U vrijeme 

zabavljanja djevojka bi na poklon 

dobivala jabuke, marame, češljiće - španglice 

i nakit. Osim što su bile uvijek lijepo 

uređene, ali i dobro pokrivene, u raskošnim 

faltovanim rašlijama (dio nošnje), 

morale su znati obavljati kućanske poslove, 

a ponajviše dobro kuhati, jer se bez 

toga ni jedna djevojka nije mogla prstenovat 

(zaručiti). 

Rijetko se događalo da su žene u brak 

ulazile, a već imale djecu, jer je to bilo od 

velike sramote, pa su se znali događati i 

pobačaji, o kojima se šutjelo, kao i o 

mnogim drugim stvarima. Žene koje nisu 

mogle imati djecu smatrane su grešnima, 

bezvrijednima i bolesnima, a znak zdravlja 

su predstavljali rumeni obrazi u djevojke, 

pa su se takve i tražile. 

Svatko od mladića morao se udvarati 

sam jer "Vuci po poruci ne jedu mesa!", a 

djevojke to nisu mogle nikako činiti, jer 

se smatralo da žena ne smije zavoditi, 

nego mora biti zavedena. 

Mladići iz imućnije obitelji ženili su, 

obično, i djevojke iz imućnije obitelji, 

kako bi se imanje širilo. Zabavljanje je 

trajalo od tri mjeseca do godine dana, 

nakon čega se vjenčavalo, naravno, samo 

ako se roditelji slože. Obično je jedan 

brak trajao do groba i imalo se dosta djece, 

nasljednika, a sve zbog sramežljivog 

smješkanja rumene djevojke i veselog lole 

što joj jednom namignu... 

d.o.o. 

tel. 061/790-559 

STR MEŠA Fojnica, Bosanska bb 

MESNICA NO. 1 

tel. 061/ 169 677 

JANJETINA - TELETINA - JUNETINA 

SUHOMESNATI 

PROIZVODI 


BROJ 5 

SUDŽUKICE 

PLJESKAVICE 

ČEVAPČIČI 

11

SVETAC MJESECA KOLOVOZA 


Lik Marije kao žene 

Priredio fra Ilija Alandžak 

cesu preispitivanja koji se već poodavno 

trebao dogoditi. To pruža priliku da se iz 

ovog novog kuta pogleda na najranije postojeće 

slike o Mariji, one iz Novog Zavjeta, 

da bi se iznova mogao omogućiti gore 

spomenuti proces uzajamnog djelovanja 

i da bi se, ako je moguće, iznova 

moglo postaviti pitanje o ulozi Marije 

kao žene. 

Može se kazati kako u NZ ne postoji 

samo jedna slika Marije, već barem njih 

četiri: svaki evanđelist dopušta da se 

majka Isusova pojavi onako kako to odgovara 

oblikovanju njegove kristološke 

poruke. Nijedan evanđelist, osim Luke u 

njegova prva dva poglavlja, ne pokazuje 

baš neko posebno zanimanje za njezinu 

osobu. Marko, koji je najbliži povijesnoj 

situaciji, opisuje Mariju kao majku sed- 

alo je koja slika neke žene tijekom 

povijesti imala tako velik 

utjecaj na razmišljanje muškara- 

Mca o ženama i na razmišljanje žena 

o samima sebi kao kršćanska predodžba 

o Mariji, majci Isusovoj. Ova slika 

dijelom potječe iz teologije, gdje je i jedan 

poseban dogmatski traktat posvećen 

Mariji, djevici i majci Božjoj. Jednim 

pak, još većim, dijelom potječe ona iz 

spoja liturgije, umjetnosti i pučke pobožnosti. 

Međutim, Marija nije samo odlučujuće 

utjecala na sliku žene u svim epohama 

nego je i u gotovo svakom društvu 

različita, i po sebi ništa manje vrijedna, 

slika žene sa svoje strane snažno utjecala 

na trajno rastuću umjetnost, liturgiju i 

pučku pobožnost s obzirom na Mariju. 

Radi se, dakle, o izmjeničnom odnosu 

strujanja koja se međusobno podupiru. 

U naše se vrijeme slika žene koje prevladava 

u našem kontekstu podlaže promero 

djece koja se barem isprva kritički 

postavila prema misionarskoj djelatnosti 

svoga sina. Ipak, Markov opis nikako 

ne diskriminira Mariju kao ženu. To bi se 

prije moglo predbaciti Mateju: na temelju 

strukture njegova koncepta za prva 

dva poglavlja Marija ima ključni položaj, 

ali u pripovjedačkoj izvedbi stalno se 

jasno podređuje svojem mužu Josipu iz 

davidovske loze. Da je postojao himan 

sličan "Magnificatu" u Matejevom evanđelju, 

kaže teolog Robert Mahoney, vjerojatno 

bi čast njegova izgovaranja pripala 

Josipu. Naravno, Matej je nije namjerno 

diskriminirao: on je ostao u okviru 

društvenih pogleda prvog stoljeća. Kako 

su tri velika evanđelja poslužila kao 

polazna točka za razvoj mariologije nije 

dovoljno poznato. Promišljajući ovaj razvoj 

teolog Jaroslav Pelikan primjećuje da 

je prikaz Marije u NZ tako kratak da svaki 

onaj koji pokuša razmotriti biblijska izvješća 

o Mariji na temelju proučavanja 

kasnijeg razvoja pobožnosti prema njoj i 

nauka o njoj može biti iznenađen ili zaprepašten 

kad otkrije kako su ta izvješća 

oskudna. Osim toga, razlika između biblijske 

dokazne građe i građe iz predaje 

tako je upadljiva da je postala značajna 

prijeporna točka u ekumenskom dijalogu 

među razdijeljenim kršćanima. Općenito 

se može kazati da se u sjeni artikuliranja 

i razvoja kristologije prvih stoljeća 

događao i razvoj mariologije koja je 

kristologiju pratila, služila joj i branila je. 

Uz pomoć djevičanske Majke Božje moglo 

se uvjerljivije i jasnije utvrditi kako 

Kristovo božanstvo tako i njegovo čovještvo. 

Mariološke dogme stoje u svezi s 

kristološkim dogmama. 

Kršćanska feministička teologija ističe 

da, ako želimo povratiti žensku dimenziju 

božanskog, nije potrebno divinizirati 

Mariju već depatrijarhalizirati 

naš govor o Bogu. Stoga se u prvi plan 

stavlja proročka mariologija koja u Mariji 

vidi ženu otvorenu Duhu, koja izgovara 

svoj da Bogu i koji se izražava u himnu 

"Magnificat" koji se tumači kao pjesma 

oslobođenja. 

Slika Marije u četiri evanđelja može 

danas dati neke nove impulse za novo 

vrednovanje žene. Trebalo bi djelovati 

oslobađajuće ako bi se povijesna Marija 

mogla promatrati kao čovjek i majka koja 

je u svojem životu imala poteškoće. Ako 

crkva danas ne prednjači u jamčenju 

istih prava za žene i muškarce, mogao bi 

poziv "Magnificata" isto tako služiti kao 

nesumnjiv i jasan poticaj za novu orijentaciju. 


DRUŠTVA I UDRUGE 


UGSR "FOJNICA" FOJNICA 

druženje građana sportskih ribolovaca 

Fojnica nasljeđuje u svemu 

prvo udruženje koje je postojalo 

Upod imenom "Sportsko-ribolovno 

društvo Fojnica" a koje je osnovano 

1923. godine. Prvo zvanično registrovano 

je Udruženje ribolovaca za srez Kiseljak 

sa sjedištem u Fojnici upisano u 

registar 1946. godine. Kasnije ono mijenja 

naziv u "Sportsko-ribolovno društvo 

Fojnica" koje je registrovano kod 

Općinskog sekreterijata za unutrašnje 

poslove Fojnica , 17.4.1986. godine. 

Naše Udruženje trenutno okuplja oko 

250 aktivnih članova koji svoje djelatnosti 

ostvaruju kroz sekcije koje se okupljaju 

prema mjestu stanovanja. Svojim radom 

i velikim zalaganjem pridobili smo 

epitet jednog od najaktivnijih ribolovnih 

društava u Kantonu i u Federaciji. Svoje 

aktivnosti i obaveze usklađujemo sa Planom 

rada za tekuću godinu kojeg donosi 

samo udruženje a odobrava nadležno 

Kantonalno ministarstvo poljoprivrede, 

vodoprivrede i šumarstva. Od ovog ministarstva 

smo također dobili ribolovno 

pravo odnosno koncesiju na ribolovno 

područje tj. ribolovne zone na vodama 

općine Fojnica u periodu od 10 godina. 

Priredio Džemil Berbić 

Svake godine UGSR Fojnica organizuje 

ili uzme učešća u više sportskih 

ribolovnih takmičenja u nekoliko disciplina 

na nivou lokalnog, kantonalnih ili 

saveznih takmičenja. Tako je 18.7. ove 

godine održano općinsko takmičenje u 

sportskom ribolovu na površinsku mušicu, 

popularno nazvano fly fishing. Učešće 

je uzelo 16 članova Udruženja a takmičenje 

je održano u mušičarskom reviru u 

Fojnici. Prvoplasirani je bio Imamović 

Ajdin, drugoplasirani Varka Refik a trećeplasirani 

Pamić Kemal. Oni su ujedno 

činili ekipu koja je sudjelovala na Federalnom 

kupu u lovu na površinsku mušicu 

koji se održavao u Busovači 24. i 25.8. 

Zauzeli su odlično osmo mjesto! 

Ove godine Udruženje je težište svojih 

aktivnosti usmjerilo u cilju realizacije 

sljedećih planova: 

Udruženje građana sportskih ribolovaca "Fojnica" 

Fojnica, Ribnjak bb 

Žiro računi: 1990470004453221 ABS banka 

3389002209985542 Unicredit banka 

Info tel. 062 462 854 

- Poribljavanje vodotoka vlastitom 

proizvedenom ribljom mlađi kao i čišćenju 

riječnih korita od kabastog otpada, 

- Izgradnja ribarske kuće na lokalitetu 

Lužina te uređenje takmičarskog 

revira za sportske aktivnosti, 

- Renoviranje objekta Ribnjak i izgradnja 

novog objekta mrijestilišta, 

- Organizovanje takmičenja za pionire 

i juniore u disciplini lova na površinsku 

mušicu. 

Poribljavanje se odvija prema planu 

poribljavanja Kantonalnog ministarstva 

poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva 

a bitno je naglasiti kako će nam poribljavanje 

samostalno proizvedenom ribljom 

mlađi donijeti uštedu od oko 20.000 

KM. 

Sve pomenute zadatke i planove ne bi 

bilo moguće realizovati bez velike pomoći 

samih članova Udruženja kao i prijatelja 

UGSR Fojnica. Ovom prilikom im se 

toplo zahvaljujemo. Nažalost u Općinskim 

vlastima još nema sluha za potrebama 

našeg Udruženja te moramo reći kako 

nemamo nikakvu podršku s te strane. 

Srdačan pozdrav i BISTRO! 


BROJ 5 

13

PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans 


reo ljetni dan. Sazivam prijateljice 

na podnevnu kavu nagovarajući ih 

da obuju nešto jako udobno za slučaj 

da poželimo skakati po brdima. VJedna od njih veli kako joj je svekrva 

na moru pa nema tko pričuvati djecu. 

Druga nije skuhala ručak a muž će joj naprasno 

ogladnjeti čim završi utrka Formule 

1. Treća iščekuje dečka sa on the 

road po Rumunjskoj. 

Dakle, preostaje mi jedan 

satić s njima, tu negdje, na dohvat 

neobaveznim nedjeljnim 

obavezama. I nećemo gledati 

iz daleka na grad kao na šareni 

patchwork. 

Ova današnja šetnja na koju 

vas vodim nalikovati će krstarenju 

po vlastitom krvotoku. 

Čaršija je pusta. Vrućina je 

otjerala ljude na bazene i skrovitu 

hladovinu oko rijeka. I mi 

ćemo uz vodu, uz riblja staništa 

novouređenog ribnjaka. 

Sa glavne ulice silazimo prema 

pošti a onda s njenog boka ulazimo 

u Hadrovića ulicu. Ime je 

dobila po Mustafi Hadr koji je 

1551. godine sagradio prvi 

mesdžid u Fojnici. Hodamo u 

tišini razgledavajući stare bosanske 

kuće sa skromnim okućnicama 

u koja se smjestiše i 

voćnjaci i povrtnjaci i sitnoglave 

ruže penjačice, malvate, 

neven i paparosa. Naše oči, 

opijene žarkim bojama cvijeća 

ispod podnevnog svjetla, plutaju 

u suznim baricama pogleda 

koje razmjenjujemo u čudu. 

Zar je moguće da ovako nešto 

još uvijek postoji Sjetih se 

prostrane avlije u Dugom Brdu, 

čvornate oskoruše, srcolikog 

cvijeta minđušice i večernjih 

radosti pored vanjskog 

ognjišta na kojemu se kuhalo 

mlijeko ili kukuruz a u drvenom 

žaru valjuškao mladi 

krumpir. Mirisi prošlosti probudiše 

glad za čašom mlijeka 

prekrivenog žutim, slatkastim kajmakom. 

Šumovita strmen sa naše lijeve 

strane bacala je nešto škrtog hlada. U 

njemu su nam nestajale sjene pa smo, 

poput pravih duhova, neprimjetne zavirivale 

kroz kapije i preko rascvjetanih 

zidova. Na jednom trijemu ugledasmo 

staricu prekrivenu prozračnom maramom 

u bojama njenog ružičnjaka. Pod- 

Djevojačkim 

snovima 

po kasabi 

Piše Suzana Lovrić 

vinutih nogu sjedila je mirno, kao da namjerava 

u tom položaju ostati danima. 

Samo su joj se usne pomjerale kroz 

smiješak upućen nekomu velikom i važnom. 

Nakon što je uska uličica upravila ugledasmo 

munaru čiji je vrh bio osut 

smaragdnim nakitom svjetla. Mesdžidu 

je 1570. godine nadograđen minaret te 

postaje prvom džamijom u Fojnici, a Fojnica 

postaje kasabom. Njen je osnivač, 

ostalo je negdje zapisano, izdvajao godišnje 

4.680 akči. I svuda unaokolo Atik 

džamije ležali su rasuti smaragdi nevjerojatne 

veličine! To je sigurno ono ruho 

od tri lijepe i bogate sestre što ostadoše 

neudate te svu svoju djevojačku spremu 

dadoše za gradnju džamije. Smaragdi su 

svjetlucali po nišanima, u travi, u zraku. 

Činilo se kako dio te omamljujuće 

svjetlosti pada i po nama. 

Posjedale smo u travu i počele 

nagađati o životu sestara po 

kojima se i danas u narodu ova 

ljepotica zove Djevojačka džamija. 

Sigurno su imale krupne 

oči i zvonko pjevale sevdalinku, 

kaže Sandra. Voljele su kišu 

prigušenu drvenim krovom i 

voljele su Allaha, reče Alma. 

Živjele su svoj komadić nedokučive 

šutnje i slobode, doda 

Meliha. One su tu, slušaju nas i 

cikore se, pokazah na tri jelike 

što su se zaštitnički nadvile 

nad džamiju. Mladi orao prhnu 

iz njihovih grana nakon našeg 

nezaustavljivog smijeha. 

Ispratismo ga u visinu sve dok 

se ne pretvori u točkicu. Topli 

zrak zaplesa oko nas i mi ustadosmo. 

Sjene su nam bile izdužene 

i posute mirišljavim livadskim 

cvijećem. Njihove 

pozlaćene glavice su se dizale 

pjevajući zajedno sa Patti 

Smith - Smells Like Teen Spirit. 

Kao da ništa nije nedostajalo 

da od dana učinimo raj i dženet. 

Djeca Muž Ručak Kava 

Polazimo. Djevojačka džamija 

ipak mami i mi svaki čas 

okrećemo glave, kao sove. 

Tijela koračaju naprijed. Tek 

će nas musavi dječak, što se 

zavojitom ulicom od Ribnjaka 

biciklom sjurio u naše noge, 

probuditi iz transa. 

Džamija je obnovljena 

1820. godine pod nadzorom 

ondašnjeg šejha tekije na 

Oglavku, Sirri- babe. I on je jednog dana, 

poput ovog, osjetio jarkost sunca i 

svjetlost Buđenja, reče Sandra. Sigurno 

mu je mladio orao pocijepao nebo jednog 

ljetnog popodneva, nasmija nas Alma. 

Ispunio je posljednju želju svoj bolesnoj 

hanumi, ozbiljno će Meliha. Sedam crnih 

kava, bez šećera, rekoh konobaru. 

14 


PREDSTAVLJAMO 


ako to često biva, velika ljubav od 

hobija može načiniti životni poziv i 

glavno zanimanje. Sve je počelo 

K1999. godine kada su se iz izbjeglištva 

vratili u Fojnicu. Borba za egzistenciju 

navela ih je na gradnju prvog plastenika 

koji je prvobitno poslužio za uzgoj 

povrća. Konstrukciju su sami napravili 

od dugih i debelih štapova koji su 

ipak teško odolijevali vjetrovima. Nakon 

rušenja stare obiteljske kuće iskorištena 

je krovna građa za izradu drugog plastenika 

koji je bio veći i čvršći pa se našlo 

mjesta i za uzgoj prvih cvjetnih kultura. 

Kada pričaju o počecima ne spominju se 

previše štete koje su vremenske nepogode 

u vidu poplava i olujnih vjetrova činile 

svakih par mjeseci. Okosnica priče je u 

činjenici da bi njih šestoro odraslih, koliko 

se našlo pod istim krovom nakon ženidbe 

sina Mladena, bili na zavodu za 

zapošljavanje. Ma kako bila skromna dobit, 

od vlastitih ruku se moglo dostojanstveno 

živjeti u teškim poratnim godinama, 

veli Marko, kojega mnogi bolje znaju 

pod nadimkom Braco. Za uspjeh u njihovom 

radu prije svega je zaslužna obiteljska 

sloga, ljubav prema cvijeću i čestitost, 

kaže Spomenka. Ne treba biti pohlepan 

i željeti po svaku cijenu i preko noći 

ostvariti veliku dobit. To je i nemoguće 

ako čovjek radi pošteno. Treba i uraniti i 

okasniti i onda još naporno raditi dobar 

dio dana. Za svoje gerbere, ruže, gladiole, 

irise, karanfile, krizanteme… skratila je 

ritual jutarnje kave. Žuri u plastenike poželjeti 

im dobro jutro i pružiti njegu koju 

Život sa cvijećem 

Spomenka i Marko Lovrić su, zajedno sa svojom djecom Mladenom, Sanjom i 

Marjanom, već više od jedne decenije strastveno predani uzgajanju cvijeća. U 

početku nisu imali niti vlastite parcele, plaćali su mjesečne najmove za razbacane 

komadiće zemlje u naselju Podcitonja. Danas na vlastitom gruntu u šest plastenika 

proizvode 50-ak vrsta cvijeća i ukrasnog bilja. 

Piše Suzana Lovrić 

njeni cvjetni ljubimci trebaju. Cvijeće je 

poput ljudi, nastavlja zaneseno svoju 

priču, ako im ne kažeš lijepu riječ, ako ih 

ne pomiluješ, ako ih ne nahraniš, ne uzvraća 

ljepotom svoje duše. Osim tzv. rezanog 

cvijeća Lovrići uzgajaju i saksijsko 

cvijeće za zatvorene prostore te balkonsko 

cvijeće. Tako su ove godine po prvi 

put proizveli vlastite surfinije i pelagonije 

kojima je ušuškana cijela čeona strana 

njihove obiteljske kuće. Baštenski 

čempresi, tuje i zimzelena živa ograda su 

vrlo traženi pa ih je skoro nemoguće 

ožiliti u željenoj količini. Posebno su ponosni 

na više od stotinu stabala raznih 

voćki koje su posadili kao dar svojim 

unucima. Mladi baka i djed imaju već 

troje unučadi! Ispunjavajući njihove dječje 

apetite zasadili su oko 15 stabala oraha, 

pitomih lješnjaka preko 20 stabala, 

toliko i breskve, jabuke, višnje trešnje… 

Sva ulaganja u cilju širenja ponude i 

poboljšanja uvjeta rada, što je potrebno 

posebno naglasiti, izvode se bez kreditiranja 

i bilo kakvih drugih zaduženja. Već 

odavno ne kupuju industrijske plastenike 

za koje je trebalo izdvajati preko 3.500 

KM. U vlastitoj izvedbi, po cijeni ispod 

2.000 KM, dobivaju daleko čvršće i trajnije 

plastenike. 

Ne smijem zaboraviti spomenuti kako 

je velika podrška i pomoć u skromnoj 

snahi Ankici čija energija i šarm sugovornika 

plijene pri razmjeni prvih rečenica. 

Sretna je jer njena djeca prihvaćaju prave 

vrijednosti i žive u zdravom okruženju, 

žive sa cvijećem. Međutim, Spomenka ne 

može svoju sreću još zaokružiti. Kaže 

kako će biti sretna tek kada njena djeca 

ne budu morala, sa sezonskom garderobom 

u koferima, putovati put Jadrana ili 

Austrije na pečalbu. 

Mi imamo tržište, surađujemo sa 

cvjećarama u Kiseljaku, Kreševu, Buso- 


BROJ 5 

15

PREDSTAVLJAMO 


vači, međutim, još nemamo cjelogodišnju 

produkciju, uzbuđeno objašnjava. 

Sve češće nas pozivaju da opremamo 

vjenčanja, u vrijeme proljetnih i jesenskih 

misa radi se do kasnih noćnih sati, 

za posljednje ispraćaje izrađujemo od 

buketa do vijenaca, ali sve dok se ne bude 

moglo raditi ujednačenim tempom tijekom 

cijele godine to neće biti profitabilna 

djelatnost. Marko nastavlja, cilj nam je 

uvesti grijanje bar u nekoliko plastenika. 

Ove godine smo investirali u izgradnju 

bunara iz kojega smo doveli čistu vodu sa 

dubine od svega par metara tako da naše 

cvijeće od sada zaista pije pitku vodu. Do 

sada smo se koristili jažvom koja je prolazila 

kroz parcelu i u kojoj su završavali 

deterđenti iz okolnih izvoda. Sada smo to 

izolirali velikim betonskim cijevima pa 

će mogućnost zaraze i bolećivosti cvijeća 

biti svedena na minimum. U narednom 

periodu planiramo izgraditi kotlovnicu i 

spremište za ubrano voće. Tim projektima 

je moguće održavati proizvodnju cvijeća, 

a samim tim i zaradu, kroz cijelu 

godinu. Na taj način ćemo ostvariti 

uvjete i za još jedan plan u vezi kojeg trenutno 

pregovaramo sa dobavljačima 

gerbera prve generacije iz jednog laboratorija 

u Brazilu. Radi se o tzv. gerberima 

iz matičnjaka što je roba prve klase! 

Sa najjednostavnijom tehnologijom koju 

sada primjenjujemo održavamo gerbere 

svježim i do 20-ak dana. Ne usuđujemo 

se niti zamišljati kako će to izgledati 

sutra. 

Svoje znanje Lovrići stječu ponajviše 

vlastitim iskustvom, ali koriste i brojne 

stručne knjige i svaku priliku posjetiti 

predavanja sa ovom tematikom. Nažalost, 

premalo je mjesta za sjajnu priču o 

svim efektima fojničkih plastenika. O 

detaljima kako se koji cvijet žili, koja se 

prirodna gnojiva mogu koristiti za njihov 

rast, recepturama za zaštitu od pojedinih 

bolesti, rado će vam prepričati netko iz 

ove vrijedne obitelji koja je našla modus 

za ugodan i miran život u vrevi političkih 

bahatosti i općinskog nemara. 

Besplatno bih cvijećem ukrasila trotoare 

od Podcitonje do zgrade Općine, 

samo da se netko umije sjetiti kako to 

jednom turističkom mjestu treba! Samo 

da me netko pozove, ponavlja opet Spomenka. 

Sramota je to što dočekuje turiste 

prilikom ulaska u grad. Kad ljudima 

objašnjavaš gdje je autobusni kolodvor 

orijentacija su zgrade zarasle u korov i 

gomile naslaganih drva, nekakvi bageri i 

hrpe smeća. 

Fojnička škrinja zahvaljuje na gostoprimstvu 

ovoj vrijednoj obitelji i obećava 

pomoć pri ukrašavanju grada cvijećem. 

ra Antun Knežević kao svećenik djelovao 

je u različitim krajevima Bosne. 

Od 1857. – 1861. godine u dva je 

Fnavrata bio kapelan u Varcaru (Mrkonjić 

Gradu), i u Bugojnu. Kao izobražen 

čovjek bio je odgajatelj franjevačke mladeži 

i ujedno predavač na tadašnjoj teologiji 

u Livnu i Gučoj Gori od 1861. – 

1868. godine. Bio je duhovnik bosanskih 

bogoslova u Đakovu do 1871. godine, i 

kao duhovnik upoznao se sa tadašnjim 

đakovačkim biskupom Strossmayerom. 

Kao župnik službovao je u Dobretićima, 

Varcaru (Mrkonjić Gradu), Liskovici, Jajcu 

i Kotor Varošu gdje je, slaveći sv. Misu, 

umro 1889. godine. 

Fra Antun Knežević je važan i za jajački 

samostan jer se zauzimao da se osnuje 

i obnovi samostan u Jajcu koji je davno 

bio porušen. Odobrenje je dobio 1882. 

godine, a samostan je službeno otvoren 

1886. godine. 

No, ono što nas ovdje zanima jest 

književna djelatnost fra Antuna Kneževića. 

Za nas su važnija njegova pisana djela 

od kojih su samo neka tiskana. On je 

pisao svoja djela prvenstveno za neuke i 

one polupismene ljude, koje je želio 

upoznati sa slavnom prošlošću Bosne, 

kao i sa teškim stanjem u kojem žive. 

Njegova djela su protkana povijesnom 

tematikom, iako "je bio neškolovan povjesnik, 

ipak se zanimao za probleme 

pomoćnih povijesnih znanosti: za heraldiku, 

numizmatiku i fragistiku". Skupljao 

je i narodno blago, pisao pjesme, poslovice, 

zagonetke te skupljao i objavljivao 

narodne priče. 

Kneževića svrstavaju među najistaknutije 

bosanske intelektualce 19. stoljeća, 

zajedno s fra Grgom Martićem i fra 

Ivanom Franjom Jukićem. Iako je prvenstveno 

bio pastoralni djelatnik, on se 

bavio i knjigom bez koje bi teško djelovao 

u pastoralu. Premda plodan pisac pojedina 

njegova djela nisu još do danas tiskana 

i objavljena. Od mnoštava povijesnih 

knjiga, novinskih članaka i rukopisa, 

u ovom svom radu obradit ću samo neka 

djela, ne umanjujući vrijednost drugih 

njegovih djela. Među važnija Kneževićeva 

djela spadaju: Krvava knjiga (1869.), 

Bosanski prijatelj sv. IV (1870.), Kratka 

povijest kralja bosanskih, I – III (1884. – 

1887.), Pad Bosne (1886.), Carsko – turski 

namjesnici u Bosni i Hercegovini 

(1887.), i rukopis Varica (1888.). 

Krvava knjiga (1869.): U ovoj knjizi 

Knežević poziva bosanske mladiće da se 

usprotive turskom ropstvu. On nastoji 

mladom čovjeku prikazati slavnu prošlost 

i bijednu sadašnjost i budućnost Bosne, 

uvjeren ako mladi čovjek dobro poznaje 

prošlost, da će uvidjeti i promijeniti 

svoje stanje. Za vrijeme svoje sa- 


POVIJEST 


Život i djelovanje 

fra Antuna Kneževića 

Fra Antun Knežević se rodio 9. siječnja 1834. godine u Varcaru (Mrkonjić Gradu), u 

obrtničkoj obitelji. Započinje školovanje u vlastitoj kući, koja je bila pretvorena u 

školu, a u toj školi je predavao fra Ivan Franjo Jukić, čiji je učenik bio i sam Knežević. 

Još kao mladić odlučio se poći u samostan i postati fratar. Za boravka u fojničkom 

samostanu stekao je temeljno znanje za daljnji studij. Studij teologije i filozofije 

završava u Rimu i Sieni. Po završetku studija zaređen je za svećenika 1856. godine. 

Piše fra Ilija Alandžak 

mostalnosti Bosna je bila bogata i kulturno 

i ekonomski, a kad su došli Turci sva ta 

bogatstva su pretvorena u bijedu. Bosanskom 

kralju, premda još živom, sadiru 

kožu, te kolju i ubijaju Bosance, odvode u 

ropstvo, pljačkaju i pale bosansko stanovništvo. 

Knežević kaže da je ovo stanje 

započelo prije četiri stoljeća i još mu se 

ne nazire kraj. Knežević mladom čovjeku 

prosviješćuje kako su svi oni robovi, a 

Bog je ljude stvorio slobodne, ali oni su 

robovi, i to u devetnaestom vijeku u doba 

prosvjete. Ovo bijedno stanje i ropstvo se 

odražava u nedostatku škola, crkava i 

svih drugih kulturnih i prosvjetnih ustanova. 

Iako neprestano rade, oni su gladni 

kruha, jer sve što steknu Turci im oduzmu. 

U ovom stanju bijede i beznađa, Knežević 

postavlja jedno pitanje mladićima, 

a to je dokle će takvom ropstvu robovati. 

Djelo je posvećeno Velimiru Gaju, izdavaču, 

a namjenjeno je "mladiću bosanskom, 

sinu majke slavne", u nadi da će ih 

ova knjiga potaknuti na borbu za domovinu. 

Knjiga je kako i sam Knežević kaže 

napisana na temelju povijesnih izvora. 

Knežević je ovu knjigu pisao za vrijeme 

službovanja u Gučoj Gori i u Dobretićima. 

Sama knjiga predstavlja, ukratko, 

zemljopisno – povijesni prikaz Bosne. 

Neki dijelovi knjige su više poezija nego 

proza. 

Bosanski prijatelj sv. IV (1870.): 

Časopis "Bosanski prijatelj" je pokrenuo 

fra Ivan Franjo Jukić 1850. godine, kao 

prvi književni časopis u tadašnjoj Bosni. 

Za prva tri sveska je Jukić skupio gotovo 

sam građu, a prva dva je i sam uredio, 

dok je treći svezak uredio tadašnji tajnik 

Matice ilirske Jurković. Prva dva su izišla 

1850./51. godine, dok je treći svezak izišao 

u nakladništvu Matice 1861. godine. 

Četvrti svezak je trebalo izdati "Društvo 

za književnost redovničke mladeži bosanske 

u Đakovu". O izdavanju časopisa 

Bosanski prijatelj sv. IV raspravljalo se na 

sjednici gore spomenutog društva, koja 

je održana 2. studenog 1862. godine. Sa 

spomenute sjednice je upućeno jedno 

pismo fra Antunu Kneževiću da pomogne 

oko izdavanja. Na spomenuto pismo 

Knežević odgovara pozitivno, i u okviru 

istog pisma daje primjedbe glede samog 

izdavanja časopisa. 

Izdavanje časopisa Bosanski prijatelj 

sv. IV, povjereno je fra Martinu Nediću, 

što on očito nije učinio. Nakon tri godine, 

Franjo Rački, obećava "Društvu" izdavanje 

četvrtog sveska Bosanskog prijatelja, 

uz određene uvjete. No, kasnije Rački, 

unatoč obećanju odbija tiskanje spomenutog 

časopisa, uz obrazloženje da časopis 

ne sadrži nikakve poučne članke. 

Školske godine 1869./70., Knežević 

je postavljen za duhovnika bosanskih 

bogoslova u Đakovu. Kao duhovnik on se 

pobrinuo oko izdavanja četvrtog sveska 

Bosanskog prijatelja, tako se ovaj svezak 

i smatra djelom samog Kneževića. 

Četvrti svezak Bosanskog prijatelja je 

uredio i izdao sam Knežević, osim Šunjićeve 

pjesme "Rodoslovna slovjenkinja 

vila". Uz spomenutu Šunjićevu pjesmu, 

časopis sadrži i Kneževićeve spise mjesta 

u Bosni "Listovi o Bosni", prikaze narodnih 

običaja, narodne pjesme, povijesno 

– pravnu raspravu "Kako se zemlje u 

Bosni diele", životopis fra Marijana Šunjića, 

te prikaz školskih prilika u Bosni. 

Ovo Kneževićevo djelo ima tri sveska 

kako je navedeno i u samom naslovu. 

Prvi dio govori o Tvrtku I., Stjepanu Dabiši 

i o kraljici Jeleni i njihovim vladavinama. 

Drugi dio govori o vladavini Stjepana 

Ostoje, Stjepana Tvrtka Tvrtkovića, 

Stjepana Tomaša Ostojića i Stjepana Tomaševića. 

Za izdavanje ovog djela Knežević 

piše Franji Račkom 1871. godine da 

mu pomogne oko izdavanja, ali Rački 

uskraćuje svoju pomoć jer se nije slagao 

sa Kneževićevim djelom. Djelo je izašlo 

nakon pet godina i to u Dubrovniku, a ne 

u Zagrebu. 

Pad Bosne (1886.): Pad Bosne, fra 

Antuna Kneževića, je svojevrsni nastavak 

djela "Kratka povijest kralja bosanskih". 

Knežević piše o stanju u Bosni prije 

pada, za vrijeme pada, o samom padu i 

njegovim posljedicama, kao i nakon pada 

Bosne u Turske ruke, i nastavlja govoriti 

o susjedima koji nisu htjeli pomoći i koji 

su se veselili njezinu padu. 

Carsko – turski namjesnici u Bosni i 

Hercegovini (1887.): Knežević u ovom 

djelu piše o Bosni, od pada pod Turke pa 

sve do austro – ugarske okupacije. Želeći 

upoznati narod Bosne s vladavinom Turske 

i kasnije Austro – Ugarske, piše kako 

bi trebali poznavati prošlost i na osnovu 

toga graditi bolju budućnost. Osim što 

kršćane tlače Turci, tlače ih i "istočni patrijarsi", 

koji žele Bosnu pod svoju jurisdikciju. 

U takvoj tiraniji sve zamire, svaki 

kulturni i prosvjetni napredak. 

Varica (1888.): U ovom djelu, na početku, 

Knežević objašnjava zašto je dao 

ime ''Varica''. Nakon smrti fra Antuna 

Kneževića djelo je zagubljeno, ali ga je 

pronašao fra Julijan Jelenić i dao ga fra 

Josipu Markušiću koji ga je uvezao. Varica 

na početku ima pismo koje je 

Knežević pisao fra Filipu Ljubasu 1889. 

godine, kao i autobiografijske spise o 

samom piscu, iz kojih mi danas imamo 

njegov životopis. U ovom rukopisu Knežević 

govori o oslobođenju Bosne, o okupaciji 

Austro – Ugarske kao i o samom 

gradu Jajcu pred i za vrijeme okupacije. 

Varica završava Kneževićevim govorom 

u povodu spomena poginulih austro – 

ugarskih vojnika. 


BROJ 5 

17

FELJTON 


DJELOVANJE FRANJEVACA U BOSNI I ZA VRIJEME TURSKE VLADAVINE (2) 

Dolazak prvih franjevaca u Bosnu 

Priredio Branko Golub 

vezi s ovim bosanskim "krivovjerjem", 

a također i s pravoslavljem na 

istočnoj granici Bosne (i u Mačvi), 

Ustoji početak franjevačkog djelovanja 

u Bosni. Znatno ranije nego u Bosnu, 

franjevci su došli u Dalmaciju. 

Polovinom stoljeća (1248) katolički 

nadbiskup Benedikt spremao je križarsku 

vojnu protiv bosanskog bana Ninoslava. 

Ninoslav je javio o tome papi i rekao 

da je to nepravedno prema njemu jer 

je on pravi katolik. Na to je papa poslao 

svoje izaslanike – senjskog biskupa Filipa 

i franjevačkog provincijala iz Splita – 

da razuvide kako stoje stvari s Ninoslavom. 

Tako je tada nakratko došao prvi 

franjevac u Bosnu. 

Razlog za drugi dolazak dale su prilike 

u sjevernoistočnoj Bosni i Mačvi. Kralj 

Stevan Dragutin je tada poduzeo da iskorijeni 

krivovjerstvo na svom području, 

javio je papi da u Bosni ima mnogo krivovjeraca 

i zatražio od njega nekoliko 

sposobnih svećenika, vještih domaćem 

jeziku, da obraćaju spomenute ljude. Njihov 

je uspjeh u obraćanju krivovjeraca 

po svjedočanstvu srednjovjekovnog 

srpskog pisca, arhiepiskopa Danila, bio 

znatan. Drugi su nastavili taj rad iako je 

on, zbog političkih nemira, kroz petnaestak 

godina bio zastao. Oko godine 1324. i 

dalje susreću se u Bosni ponovo franjevci, 

na čelu s fra Fabijanom iz Motovuna 

(Istra) i rade na suzbijanju krivovjerja. 

Ciljevi i oblici franjevačkog 

djelovanja u Bosni 

Kao prvotni cilj franjevci Bosanske 

vikarije imali su u obraćanju bosanskih 

kršćana na katoličku vjeru. Širenjem na 

istok, u Srbiju i u istočnom rubu Hercegovine, 

susreli su se također sa sljedbenicima 

istočne Crkve koji su živjeli u nejedinstvu, 

raskolu, sa zapadnom Crkvom 

pa je i njih trebalo pridobiti na jedinstvo. 

Da bi te zadatke mogli uspješno obaviti, 

trebalo je najprije biti razumljivo ljudima: 

govoriti njihovim jezikom. To je bilo 

osnovno pravilo kojega su se ovi misionari 

držali. Franjevci iz obližnjih krajeva 

znali su taj jezik a stranci su ga marljivo 

učili i svladavali. 

Sreća je bila što je Bosanska vikarija 

na svom čelu imala izuzetno dobre, svete 

ljude. Prvi od njih bio je Peregrin, koji je, 

prema svjedočanstvu bana Stjepana radio 

za vjeru "vjerno, revno i ustrajno." 

Ban je uspio da ga zadrži uza se time 

što je predložio da ga imenuju bosanskim 

biskupom (1449). Nakon smrti 

proglašen je u Franjevačkom redu blaženim. 

Uz obraćanje na kršćanstvo valja 

spomenuti i značajnu diplomatsku djelatnosti 

nekih bosanskih franjevaca na 

banskom i kraljevskom dvoru. 

Nije bila manja na graditeljska djelatnost 

ovih franjevaca u to vrijeme. Poznato 

je nekoliko crkava na bosanskom 

području iz ovog razdoblja; od njih devet, 

šest je otkriveno tek iza II. svjetskog rata; 

bilo ih je daleko više – prema A. Anđeliću 

više desetaka – samo što zasad još nisu 

otkrivene. 

Značaj Bosanske vikarije u 

djelovanju franjevaca 

Obraćanje bosanskih kršćana bila je 

trajna briga papa. Budući da misija dominikanaca 

nije uspjela, poslao je papa godine 

1339. vrhovnog poglavara franjevaca 

fra Geralda Odonis (EUDES ili OT), do 

kralja Karla Roberta a ovaj do bosanskog 

bana Stjepana Kotromanića da se dogovore 

o načinu suzbijanja krivovjerja. Ni 

fra Gerald ni ban Stjepan nisu bili voljni 

da se krivovjerje istrebljuje silom, nego 

na miran način, propovijedanjem. Da bi 

se to ostvarilo bilo je potrebno osnovati 

zasebnu franjevačku zajednicu u samom 

tome području, sa sjedištem u Bosni. 

Budući da se tada u Redu nisu osnovale 

provincije, nego samo vikarije (po rangu 

nešto niže od provincije), osnovana je 

godine 1340. Bosanska vikarija koja je 

bila neposredno podređena Vrhovnom 

franjevačkom poglavaru. Fra Gerald je 

odmah ostavio dio svojih pratilaca u Bosni 

i postavio im na čelo fra Peregrina 

Saksonca. U Bosni je već bilo rudara – 

Sasa, pa će im njihov zemljak biti duhovna 

pomoć, a oni njemu znatna potpora. 

Kasnije će se poglavari Reda i pape brinuti 

da se iz raznih provincija, iz susjedne 

Dalmacije, iz Italije, Njemačke, 

Engleske, Ugarske, Španjolske, Poljske i 

dr. šalju u Bosnu Franjevački misionari, 

koji će biti članovi ove vikarije. Još za fra 

Peregrinove uprave (do godine 1349.) 

Vikarija je imala dvije kustodije (= jedinke 

na koje se dijeli vikarija ili provincija) 

i dvanaest samostana; 40 godina 

kasnije vikarija ima sedam kustodija i 35 

samostana; u zadnjim desetljećima bosanske 

države broj samostana u samoj 

Bosni premašio je trideset. Osim toga, 

Bosanska vikarija je tih stotinjak godina 

postojanja proširila djelovanje i na 

susjedne krajeve: Sloveniju, Srbiju, dio 

Hrvatske i Dalmaciju, po čak i na J. 

Ugarsku i Vlašku. 

Razgovor sa Dajanom Tuka i 

Kristinom Čuturić na Radio 

Kiseljaku, srijeda 21. 4. 2004. u 

14.00 sati. 

Što je ekologija 

Ekologija je suvremeni trend osjećanja 

života danas. Trend je nešto što velika većina 

građana svijeta u jednom trenutku smatra 

važnim i oko čega se ljudi lako mogu 

mobilizirati i organizirati, osobito mladi 

snagom svoje mladosti. Ekologija kao 

trend je zapravo dio sveopćeg svjetskog 

trenda očuvanja života. Zaštita života kao 

temeljno osjećanje života danas došla je s 

jedne strane iz svijesti da čovječanstvo posjeduje 

naoružanje s kojima se višestruko 

može uništiti sav život na zemlji, te s druge 

strane iz činjenice da su ljudi stekli toliku 

moć nad prirodom da mogu radikalno na 

nju utjecati. Nepodudarnost te novostečene 

moći ljudi i odgovornosti za ovaj svijet je 

pokretač trenda za očuvanje života. Ekologija 

je, dakle, pokret za zaštitu prirode, 

okoliša, za zaštitu života uopće. 

U ovom tjednu se širom svijeta obilježavaju 

dani ekologije, zaštite prirode; 

prije nego što čujemo kako ste vi u Frami 

Fojnica obilježili ovaj dan, najprije pitanje 

zašto se uopće bavite ekologijom 

U ove dane koje nazivamo ekološkim 

jer ih posvećujemo prirodi, njezinoj privlačnoj 

i nevinoj ljepoti, i mi se u Frami 

želimo priključiti svima onima kojima je 

sačuvati prirodu od zagađenja i uništavanja 

osobito na srcu. Mi, članovi ekološke grupe 

Frame Fojnica, franjevačkog pokreta mladih, 

imamo naročiti razlog sudjelovati u 

ovim ekološkim danima, jer je sveti Franjo 

volio prirodu, bio njen veliki prijatelj, rado 

se u njoj zadržavao, njoj u čast ispjevao je i 

neke pjesme, a na poseban način poznata je 

njegova pjesma "Bratu suncu" u kojoj veliča 

svu prirodu, njezinu ljepotu kao veliki 

dar Božji. Uvijek se rado povlačio u brda, a 

na jednom takvom brdu La Verni primio je i 

rane Kristove. Zbog svega toga papa Ivan 

Pavao II. 1979. godine proglasio je svetog 

Franju zaštitnikom prirode i mi, kao Franjini 

nasljednici na jedan svoj mladenački 

način, smatramo svetog Franju prvim ekologom 

na svijetu. Tko od nas ne uživa u 

lijepoj prirodi, u šumi i lijepim proplancima, 

u veselim, mirnim i bistrim izvorima, 

raspjevanim i bučnim slapovima, u rijekama. 

Uvijek osjećamo kako nam se pluća 

šire na svježem zraku sačuvane i čiste prirode. 

Svi cijenimo lijepu prirodu i njezinu 

ljepotu. Nažalost, znamo i grijehe urbanizacije 

i grubo iskorištavanje prirode za 

sebične interese trgovine, medija, industri- 


INTERVIEW 


Iz arhiva fojničke Frame 

je i politike koja to iskorištavanje ne samo 

odobrava nego i nemilosrdno potiče. Ipak 

se radujemo da se i to započelo mijenjati, da 

se ipak razvija ekološka svijest i da se ljudi 

odgajaju čuvati prirodu. 

Što ste vi u Fojnici zabilježili kao ekološki 

problem 

U našem fojničkom kraju imamo jedan 

slučaj na koga želimo svratiti pažnju. Još 

prije tridesetak godina napravljeno je nešto 

što nas kao Fojničane, državljane BiH, framaše 

i ljude žalosti i izaziva protest. Naime, 

na jednom brdu u okolici Fojnice, u srcu 

utvrde Kozovgrad sagrađen je i instaliran 

televizijski odašiljač, koji svojim elektroinstalacijama 

stvara štetna zračenja po okolinu 

i time izravno ugrožava prirodu oko 

Kozovgrada. Ljudi koji pješače na Kozovgrad 

iza sebe ostavljaju smeće (plastične 

vrećice, boce...). Niže utvrde nalaze se zidine 

varoši Kozovgrada oko kojih se također 

nalazi ljudski trag – SMEĆE! Ima još 

puno slučajeva neodgovornog odnosa prema 

prirodi u našem fojničkom kraju. Međutim, 

kao svoj doprinos obilježavanju ekoloških 

dana Bosne Srebrene, smatramo da 

je ovaj slučaj neciviliziranog ponašanja 

važno istaknuti, jer taj slučaj ne predstavlja 

samo ekološku ugroženost, već i ugroženost 

kulturno povijesne ostavštine naše Bosne. 

Zašto je televizijski odašiljač u srcu 

Kozovgrada ekološki i povijesni problem 

Ekološki je zbog toga što elektroinstalacije 

odašiljača emitiraju po okolinu štetna 

zračenja koja izazivaju razne anomalije na 

stablima, biljkama, životinjama i ljudima 

koji su u blizini. On narušava ljudsko djelo 

koje se stopilo s prirodom. On je naprosto 

 

strano tijelo, suprotnost lijepome, suprotnost 

prirodi i ljudima. Povijesni je problem 

u tome što je odašiljač instaliran u srcu 

Kozovgrada, povijesne utvrde i varoši bosanskih 

kraljeva. Ne samo da je narušen 

sklad ljudskoga i prirodnoga, već je nevjerojatno, 

svjesno ili nesvjesno narušen 

jedan od temelja povijesnosti Bosne, njezine 

državotvornosti, cjelovitosti i bogate 

kulture. 

Kakav značaj ima Kozovgrad za 

povijest Bosne 

Ljetnikovac, dvorac, utvrda Kozovgrad 

posljednje je boravište bosanske kraljice 

Katarine Kotromanić-Kosača, koja se rodila 

1424., a umrla 1478. godine. Ne zna se 

točno vrijeme izgradnje Kozovgrada, ali se 

zna sigurno da je služio kao ljetnikovac 

bosanskih kraljeva i posljednje bosanske 

kraljice Katarine, u kojem je ona stalno 

boravila od smrti svoga muža pa do 

bjegstva u Italiju. Najstariji podatak koji 

ima prizvuk narodnog predanja o bjegstvu 

kraljice Katarine iz Bosne nalazimo kod 

dubrovačkog kroničara Jakova Lukarića iz 

16. stoljeća, koji piše da je kraljica Katarina 

Kosača s dvorca Kozovgrada najprije pobjegla 

u Konjic, a dalje pješice do Dubrovnika, 

pa u Rim. Taj pravac bjegstva 

spominje se i u nekim narodnim predanjima 

u okolici Fojnice. 

I kako riješiti ovaj problem televizijskog 

odašiljača na ljetnikovcu Kozovgrad 

Kozovgrad je imao i još uvijek ima 

veliko značenje za povijest Bosne, njezine 

državotvornosti, cjelovitosti i kulture. Njezine 

zidine činile su jednu lijepu i rijetko 

viđenu cjelinu ljudskog i prirodnog elementa. 

Tko je i zašto dao izgraditi televizijski 

odašiljač na Kozovgradu, kada je 

jasno da postoje i drugi planinski vrhovi, 

koji bi možda bili i bolji za odašiljanje tvsignala 

Mi, mladi iz Frame Fojnica, ovdje 

javno ukazujemo na ovaj ekološki, povijesni, 

državotvorni i kulturni problem u našoj 

Fojnici i Bosni. Stoga, tražimo od odgovornih 

ljudi izmještanje ovog odašiljača s 

Kozovgrada na neko drugo mjesto, gdje će 

zasigurno činiti manju štetu. Tražimo, također, 

da se zidine Kozovgrada obnove i 

načini pristup svim onima koji vole našu 

prirodu, povijest, bogatu kulturu, Bosnu, 

onima koji naprosto vole ljepotu. Tražimo 

da općinske, županijske i državne institucije 

načine takav ambijent u kojem će ekološka 

svijest biti prva i svakodnevna zadaća 

svih građana BiH. Kozovgrad je malen, ali 

se u njemu bjelodano reflektira naš odnos 

prema Bosni, koju grubo i divlje urbaniziramo, 

politički zlostavljamo jer ni danas 

ne cijenimo njezinu povijest, državotvornost, 

cjelovitost i kulturu. Kakav je naš odnos 

prema Kozovgradu, takav je i prema 

našoj Bosni. Predlažemo da učinimo pozitivan 

iskorak i započnemo slaganje bogatog 

i jedinstvenog mozaika u svijetu, mozaika 

koji nosi ime BOSNA! 

Spomenuli ste na početku da ima još 

mnogo slučajeva narušavanja prirode u 

Fojnici, koji su ti slučajevi i hoćete li u 

ovim ekološkim danima išta poduzeti 

Kao i svi naši gradovi u Bosni i Fojnica 

je zapuštena, onečišćena smećem, počev od 

riječnih korita, potoka, ulica, pa čak i šuma. 

Smeće se nesavjesno baca posvuda i stvara 

se ružna slika nas samih. I ovdje će naša 

Frama dati svoj doprinos. Uključit ćemo se 

u jednu veliku akciju čišćenja koju je organizirala 

Općina Fojnica i Ekološko društvo 

Fojnica. To je akcija čišćenja i uređenja 

grada, prigradskih naselja i mjesnih zajednica 

Prokos, Ostružnica, Šćitovo, Pločari 

Polje, Dusina, Gojevići i Bakovići. 

Akcija će se izvesti u utorak, 27. travnja. 

Već sutra će biti sastanak, na koji ćemo ići i 

mi, na kojem ćemo se dogovoriti o konkretnoj 

realizaciji ove svakako velike ekološke 

akcije. Ovdje želimo pohvaliti Općinu 

Fojnica i Ekološko društvo Fojnica što 

su organizirali ovu akciju i time pokrenuli 

ekološku svijest našega grada Fojnica. U 

akciji će sudjelovati ribolovci, lovci, 

građani, učenici, ekolozi, firme, zavodi 

Drin i Bakovići, radnici Reumala, mještani 

iz naselja, a među njima i mi framaši. 

Nadamo se da će ova velika ekološka akcija 

i uspjeti. 

A danas su mnogi projekti obnove Utvrde 

Kozovgrad ''realizirani''. Tko ih je i kako 

realizirao, neka odgovore institucije vlasti! 


BROJ 5 

19

IZ LJETOPISA FOJNIČKOG SAMOSTANA 


Druga polovica devetnaestog stoljeća je 

označena kao vrijeme velikog kulturnog i 

privrednog razvoja, kako u Europi tako i u 

Bosni i Hercegovini. Za brži razvitak bila je 

potrebna izgradnja suvremenih puteva i cesta, 

ali najveći i najteži zadatak je bila izgradnja 

željezničkih pruga, koja je ustvari 

bila isključivo eksploatatorskih namjena. 

Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena 

je u promet 24. prosinca 1872. godine. Bila 

je to pruga normalnog kolosjeka od Banje 

Luke do Dobrljina (101,6 km), izgrađena kao 

dio Carigradske magistrale koja je, prema 

tadašnjim planovima, trebala povezati Carigrad 

sa Bečom. Poslije Berlinskog kongresa 

(1878.) Austrougarska je okupirala Bosnu i 

Hercegovinu i odmah počela intenzivnu gradnju 

pruga. Okupacijske trupe su gradile 

pruge na liniji svog prodora u Bosnu, da bi 

osigurali opskrbu svojih trupa. 

No Fojnica i njena okolica za vrijeme austrougarske 

vladavine nisu doživjele privredni 

prosperitet kao mjesta koja je zahvatila 

industrijalizacija i nove prometne mogućnosti. 

Nakon puštanja u pogon prve visoke peći 

u vareškoj željezari 1891. godine, Fojnica 

poznata po proizvodnji i obradi željeza, našla 

se u konkurenciji jeftine industrijske robe. 

Sve one kovačnice i rudnici koji su stoljećima 

osiguravali egzistenciju većeg dijela fojničkog 

stanovništva počinju se polako gasiti. 

Udaljenost od glavnih privrednih i prometnih 

tokova te stalni nedostatak kapitala 

bili su glavni razlozi zašto se Fojnica nije mogla 

uključiti u moderni privredni razvoj. Zbog 

takve situacije fojničko stanovništvo traži 

izvore prihoda u privrednim granama koje su 

se zasnivale na prirodnim bogatstvima fojničkog 

kraja. 

U arhivskoj građi Franjevačkog samostana 

u Fojnici pronađen je dokument koji 

nam svjedoči o veoma teškoj situaciji u 

Fojnici za vrijeme Prvog svjetskog rata. Dokument 

potiče iz 1915. godine, ali nažalost 

bez datuma i potpisa. Zalazeći u drugu godinu 

rata situacija u Bosni i Hercegovini postaje 

sve teža i teža. Počinje se osjećati zamorenost 

od rata, sušne i nerodne godine koje 

su uslijedile pokazuju se sa svim svojim negativnim 

posljedicama te dolazi i do velikog 

broja umiranja od gladi, a radno sposobno 

stanovništvo većinskim dijelom bilo je ili raseljeno 

ili mobilizirano u austrougarskoj 

vojsci. 

Kako se radi o do sada neobjavljenoj arhivskoj 

građi iz arhiva samostana koja se 

odnosi na austrougarsku upravu u Bosni i 

Hercegovini ovdje dajemo prijepise pojedinih 

dijelova navedenog dokumenta iz 1915. 

godine u svom izvornom obliku, jer originalan 

dokument kao takav najviše i govori sam 

za sebe bez nekih dodatnih objašnjenja. 

20 

Prijedlog za gradnju željezničke 

pruge Visoko - Fojnica 1915. godine 

Visoka Zemaljska vlado! 

Potpisani stanovnici mjesta Kiseljaka, 

Kreševa, Fojnice, prisiljeni skrajnom 

bijedom i nuždom podastiremo na visoku 

Zemaljsku vladu u ime stanovnika 

Fojnice i okolice sljedeću molbu: 

Još od davnih vremena prije samostalnosti 

bosanskog kraljevstva za vremena 

rimskoga gospodstva, kasnije za 

vremena dubrovačke republike, još više 

za vremena bosanskog kraljevstva kao i 

za vremena otomanske vladavine slovilo 

je mjesto Fojnica sa čitavom svojom okolicom 

kao jedno od najvažnijih i industrijalnih 

mjesta u Bosni. U to vrijeme bila je 

Fojnica glavno tržište okolnih mjesta. 

Povjest sama nam pripovjeda da je još u 

XV stoljeću rudovita Fojnica bila jedna – 

skoro bi smo mogli reći jedina – od prvih 

trgovačkih i industrijalnih mjesta u 

Bosni što potvrđuju još i danas postojeći 

rudokopi stare ceste i putevi. 

Sve nam ovo dokazuje prijašnje blagostanje 

stanovnika mjesta Fojnice i 

okolice. Za vremena otomanske vladavine 

razvila se je industrija u Fojnici u velikoj 

mjeri. Radili su mnogo majdani, pravilo 

se oružje poimenice puške i sablje. 

Glasovite su fojničke sablje "šumanovke". 

Danas o toj industriji ne ima ni spomena, 

jer je Fojnica premda bogata rudama 

i šumama usljed drugih mjesta koja 

su željeznicom spojena sasma zapuštena 

a njezini stanovnici osiromašili. 

Piše Sandra Biletić 

Još godine 1880. dakle u nedavnoj 

prošlosti radilo je u Fojnici 14 majdana 

željezom, a uz njih su radila i rudarska 

poduzeća u fojničkoj okolici. Kasnije u 

godinama 1885-1889. razvila se je rudarska 

industrija u puno većoj mjeri 

otvorili su se rovovi u Čemernici, Zecu, 

Dusini i Lučicama, te su fojničani puni 

nade gledali u sretniju budućnost. Sva 

gornja poduzeća su na jednom prestala – 

uzroka ne možemo navesti niti ga znamo 

– te je fojničko stanovništvo bilo prinuždeno 

tražeći zarade da se raseljava iz 

svoga zavičaja napuštajući rodnu grudu 

pa da se potuca od nemila do nedraga da 

zaradi koricu kruha i da sebe i obitelj uzmogne 

prehraniti. Predugo bi bilo nabrajati 

i opisivati bijede koje stanovništvo 

ovoga kraja trpi ne imajući zarade na 

svom kućnom pragu kao što je prije 

imao, i kao što je mnogi stanovnici u 

svom rođenom mjestu imaju. Pravo je 

upravo čudo da se stanovništvo nije 

razselilo i da naše starodavno mjesto nije 

posve opustjelo. Naš svijet s velikom 

zebnjom gleda u budućnost, stariji svijet 

zabrinuto gleda u svoj mlađi naraštaj 

pošto se ovaj potreban korice kruha već 

seli i napušta svoju rođenu grudu. Našega 

mlađega svijeta puna su rudarska 

preduzeća u Varešu, Brezi, Zgošći i Zenici 

gdje ih rudarska uprava objeručke prima 

jer su dobri, vrstni, vješti i valjani radnici. 



Žalost nas hvata kad ljeti pogledamo da 

su u Fojnici samo starci, djeca i žene, a 

sve što ima snage, što ima života odselilo 

je u svijet. Visoka Zemaljska vlado! 

… 

Fojničani su već od davna i više puta 

podastirali visokoj vladi svoju molbu u 

kojoj su naročito molili da visoka Zemaljska 

vlada napravi cestu od Fojnice prema 

Bugojnu preko Šćit planine, nebil se makar 

ovom cestom i njezinim prometom 

siromašnoj Fojnici štogod koristilo. Nu 

visoka Zemaljska vlada ne nađe za shodno 

da ovoj molbi udovolji, nego je dotična 

molba svaki put odbijena bila. 

… 

Razumljivo je da je teško uložiti u ovaj 

kraj veći kapital pošto su prometna sredstva 

vrlo tegobna jer nemamo željezničkog 

spoja, premda nas od glavne pruge 

Brod - Sarajevo ne rastavlja više od 30 

km. Pa ipak po našem dubokom uvjerenju 

bi se ova pruga za kratko vrijeme potpuno 

isplatila, te bi visokom eraru nosila 

lijepu korist. Pruga je kratka – iznosila bi 

najviše 30 km, a prilike mjesta i zemljišta 

su uglavnom povoljne. Otvaranjem željeznice 

otvorio bi se put, ako ne danas onda 

u skoroj budućnosti, svim novčanim 

društvima koja bi pohitala da u našoj 

okolici ulože svoj kapital koji bi i njima i 

visokom eraru nosio lijep dobitak. 

… 

I uz ove ovako nepovoljne prometne 

prilike radi ipak u Bakovićima, 5 km od 

Fojnice "Gornjougarsko rudarsko dioničko 

društvo" koje godišnje proizvodi 

preko 2000 vagona rude, a otvaranjem 

željeznice bi ova proizvodnja najmanje 

trostruko ponarasla. 

… 

Od nemale je važnosti da bi ova pruga 

ujedno koristila i državnim preduzećima, 

a to su kupalište Kiseljak i sada se 

otvarajuća velika kovačnica u Kreševu, te 

kreševski rudokopi. 

… 

Sama Fojnica je svojim položajem 

vrlo zdravo mjesto u čemu nas osobito 

potkrijepljuje činjenica da su mnogi liječnici 

raznim bolesnicima preporučivali 

kao oporavilište Fojnicu te da svake 

godine po nekoliko obitelji dolazi u Fojnicu 

na oporavak. 

… 

Otvaranjem spomenute željeznice bi 

se ovaj posjet vrlo ojačao i potpomogao 

željeznicu. 

... 

Do sada nijesmo još ni spomenuli da 

bi se otvaranjem željeznice počela otvarati 

i nova razna rudarska i šumska poduzeća, 

koja bi predloženu željeznicu 

osobito potpomagala. U bližoj okolici 

Fojnice imade velika umožina raznog 

drveta – hrastovine, jalovine, bukovine, 

javorovine itd. Sve ovo drvo sada leži kao 

mrtvi kapital, mnogo drveta uzaludno po 

šumama propada jer se uz postojeće 

prometne prilike ne može izvoziti. 

… 

Visoka Zemaljska vlado! Istakli smo 

nevolju i bijedu koja nas pritište, spomenuli 

smo kolikim prirodnim bogatstvom 

obilujemo, naveli smo dokaze i primjere 

koji osiguravaju sigurnu pomoć nama, a 

korist visokom eraru te se puni pouzdanja 

obraćamo na visoku upravu uvjereni 

da će nam visoka uprava pomoći jer 

gradnja te pruge koja bi bila žila kukavica 

za ovaj kraj… (dalji tekst nečitak) 

… 

Od prijeke je nužde za nas i svu oklicu 

otvorenje bilo kakvog rada – rudarskoga, 

šumarskoga ili industrijalnoga, a u prvom 

i najvećem redu gradnju i otvorenje 

željeznice Visoko – Fojnica jer se takova 

prilika pružila radi potrebe. Iz predočenog 

uvidit će visoka uprava našu potrebu, 

opravdanost gradnje predložene 

pruge te se pouzdano nadamo da će nam 

molba biti uslišana i da će visoka uprava 

u kratko vrijeme uslišati naš vapaj, 

ostvariti našu davnu želju te sagraditi i 

otvoriti željezničku prugu Visoko – Fojnica, 

dati nam prilike za rad, a mi ćemo 

ostati uvijek zahvalni i vjerni podanici.” 

Da li je Zemaljska vlada ikada odgovorila 

na ovaj dopis ostaje nam nepoznato. 

Poznata je međutim činjenica da je Fojnica 

dva puta bila u kombinacijama oko 

trasiranja željezničkih pruga Sarajevo - 

Bosanski Brod (1879./80.) i Sarajevo - 

Mostar (1890./91.), ali je ipak iz financijskih, 

prometnih i strateških razloga, oba 

puta ostala van njihovog dometa. Njene 

cestovne veze koje su bile slabe, poboljšane 

su tek otvaranjem rudnika u Bakovićima, 

izgradnjom ceste od Fojnice prema 

Kiseljaku i Visokom, koja je bila njen 

jedini izlaz u svijet. 

Ostali smo, eto, uskraćeni za jedan 

izvanredno zanimljiv projekt koji bi i danas, 

s obzirom na prirodna bogatstva fojničkog 

kraja bio i te kako lijepa atrakcija, 

kao i za zvižduk lokomotive koji bi se daleko 

čuo, odzvanjajući u ehu po okolnim 

šumovitim brdima. 


BROJ 5 

21

EKOLOGIJA 


Ne uništavajmo Fojnicu! 

Piše Lucija Bošnjak 

učer prolazim našim malim, turističkim 

gradićem, sudarajući se s masom 

koja je tu da bi uživala i gledala 

Jkako prirodne ljepote, tako i one 

ljudskom rukom načinjene. 

Milijuni papirića igrali su svoje svakodnevne 

ulične igrice, ali oko mi se 

zaustavi na jednoj bijeloj plastičnoj vrećici, 

koja je mirno stajala pred "ogradom" 

dječjeg vrtića.Ona mi je i dala inspiraciju 

da napišem nešto i pokušam probuditi 

znatiželju u vama, čitateljima. Ogradu 

sam uljepšala navodnim znacima ne zato 

da bude ljepša, nego iz samo jednog jedinog 

razloga, jer tu je bila rupa, tu nema 

ograde, a bila je neki dan. 

I tako, vraćam film unazad, i prisjećam 

se… 

Znam da su i neke strankinje uređivale 

dvorište vrtića, bojale ogradu, dopustile 

da i to malo travnate površine u 

Fojnici diše, i sve je izgledalo savršeno. 

Pomislih, ukrali su nam onaj zeleni 

park i nismo mogli ništa, mi, mali ljudi 

koji tu živimo, i volimo ovaj grad. Svi 

drugi dođu i odu, a mi smo ti koji ostaju. 

A tko je onda kriv za ovu prazninu na 

ogradi!Hoćemo li i ovo malo što imamo 

uništiti 

Nije čak potrebno ni imenovati pa ni 

tragati za imenima odgovornim za ovaj 

ulični vandalizam.Oni će se sami naći. 

To sigurno nisu učinili ljudi.Bila su to 

djeca, zasigurno! Ali sutra će od te iste 

djece postati veliki ljudi koji neće prezati 

ni pred čim kako bi ostvarili vlastite interese. 

Jedino ne shvaćam u čemu je užitak 

razvaljivati i uništavati nešto što je lijepo! 

Imamo li mi kao pojedinci uopće 

interese vezane za vlastito mjesto gdje 

živimo, prezentirati ga turistima u što 

boljem svjetlu, možda 

Ako uništavamo mjesto koje je samo 

naše, što je s Planetom koji smo posudili 

Koliko je vremena preostalo čovječanstvu 

na ovom planetu 

Ne znamo mi baš sve odgovore na 

prethodna pitanja, ali znamo da je budućnost 

u našim rukama i kao pojedinca 

i kao članova jedne svjetske zajednice. 

Svatko od nas Fojnici daje svoj pečat. Ako 

na tom putu ne želimo očuvati okolinu i 

biti pobornici napretka, nemojmo biti ni 

oni koji će ju uništavati! 

“Moramo i dalje težiti poboljšanju životnih uvjeta na svijetu – svatko dajući 

svoj doprinos, na svoj vlastiti način.“ 

KEN SARO WIWA, nigerijski pobornik zaštite okoliša i borac za ljudska prava 

azvoj tehnologije utjecao je na razvoj 

društva i kvalitetu života, a samim 

time i na ljudsku komunika- 

Rciju, koja se od interpersonalne sve 

više okreće ka računalno posredovanoj 

komunikaciji. 

Budući da je riječ o relativno novom 

području istraživanja, utjecaj interneta 

na interpersonalnu komunikaciju kod 

nas još nije sustavno istražen. Međutim, 

mi taj utjecaj osjećamo svakodnevno jer 

je moderna komunikacija nezamisliva 

bez računala i interneta pa virtualni svijet 

postaje važna komponenta u svakodnevnoj 

komunikaciji i uspostavljanju međuljudskih 

odnosa. Računalno posredovana 

komunikacija zamijenila je interpersonalnu 

komunikaciju u mnogim aspektima, 

postala je globalni fenomen, a zahvaljujući 

napretku tehnologije i padu cijena, 

dostupna je sve većem broju ljudi. 

Zbog tih razloga proširila se u sve 

društvene domene i kao takva ima veliki 

utjecaj na postojeće društvene norme. 

Javljaju se novi oblici komunikacije, bez 

prepreka prostorne udaljenosti. 

Čini se očitim da su posljedice svake 

tehnologije dvostruke. Na jednoj strani 

ona mijenja postojeće stanje nabolje 

omogućujući zadovoljavanje određenih 

potreba, dok s druge strane primjena te 

tehnologije dovodi do nestajanja određenih 

ranije uvriježenih društvenih i kulturnih 

formi. 

Računalno posredovana komunikacija 

koristi razmjeni informacija, ali često 

ima i komunikacijsku, društvenu funkciju. 

Ta komunikacija dovodi do širenja 

zemljopisnih, kulturnih granica, upoznavanja 

različitosti, istraživanja identiteta i 

te samim time otkrivanje vlastitog identiteta, 

a može ostvarivati jako dobru 

društvenu funkciju u kompenzaciji teškoća 

kod ljudi s posebnim potrebama. 

Diskutabilna je otuđenost računala 

kao sredstva komunikacije koje navodno 

"briše" interakciju. Virtualna komunikacija 

može jačati veze među ljudima, ljudi 

se povezuju s različitim kulturama, prema 

specifičnim individualnim osobinama, 

iskustvu, znanju, vještinama, sposobnostima. 

Sve to utječe na odnos prema 

računalnoj tehnologiji. Potencijalna 

intenzivnost odnosa stvara se u interakciji 

s drugima i sa samim sobom. 

Internet potpomaže širenje slabih veza 

koje je lakše i ekonomičnije održavati 

koristeći komunikacijsku strukturu interneta, 

kao i stvaranje novih veza poput 

interesnih zajednica na internetu. Osim 

toga, internet potpomaže i održavanje 

rodbinskih veza na daljinu. 

22 


ŽIVOTNA ŠKOLA 


Piše Katarina Migić 

Nesumnjivo je da internet pozitivno 

utječe na opći stupanj kvalitete života, 

jer ljude lišava niza fizičkih i situacijskih 

neugoda i problema. S druge pak strane, 

već su sada uočljive i neke negativne tendencije, 

poput povećanog otuđenja zbog 

smanjene potrebe za kretanjem u stvarnom 

prostoru, te porasta volumena i modaliteta 

tzv. informatičkog kriminaliteta. 

Sve ugroženijom biva i privatnost pojedinca, 

što se u prvi mah može učiniti paradoksalnim. 

Ponekad nam se čini da su ljudi prestali 

komunicirati i družiti se. Tako je 

danas facebook kod mnogih zamijenio 

potrebu za druženjem. Ljudi kreiraju 

svoje profile u virtualnom svijetu i na taj 

način stvarne kontakte s prijateljima 

polako zamjenjuju virtualnim, pa više 

vremena provode ispred računala nego u 

realnim socijalnim kontaktima. 

Dostupnost osobnih podataka, slika i 

sl. više se ne smatra oduzimanjem prava 

na privatnost. Sve je više mišljenja da su 

društvene mreže poput facebooka stvorene 

samo zbog toga da prikupljaju informacije 

o aktivnostima i kontaktima 

koje su bitne oglašivačima. Na osnovu tih 

podataka tvrtke postavljaju svoje oglase 

na stranicama članova facebooka prilagođavajući 

ih njihovu profilu. Na taj način 

razvila se nova faza internetskog 

oglašavanja. 

U stvarnoj zajednici identitet pojedinca 

je fiksiran, stalan dok se u virtualnoj 

on neprestano dovodi u pitanje. Budući 

da je računalno posredovana interakcija 

bazirana na komunikaciji, vrlo je 

bitna uloga identiteta onoga s kojim se 

razgovara za razumijevanje i razvijanje 

interakcije. Mnogi od osnovnih znakova 

o osobnosti i uloga na koju smo naviknuti 

u stvarnoj interpersonalnoj komunikaciji, 

izostaju u virtualnoj komunikaciji. 

Postoji predrasuda da su ljudi koji su 

pripadnici virtualnih zajednica asocijalni 

tipovi, društveno neprilagođeni, 

osobe koje društvenu interakciju traže 

putem medija. Po mom mišljenju to vjerojatno 

jesu osobe kojima u realnom svijetu 

baš i ne uspijeva ostvariti interpersonalnu 

komunikaciju. Zbog toga su 

skloni mijenjanju identiteta koji je često 

povezan s identitetom pojedinca u stvarnom 

svijetu. Pojedinci izmišljaju svoje 

identitete za vrijeme elektroničke konverzacije 

ili razmjene poruka, to čine 

višekratno i na različite načine. Muškarci 

se predstavljaju kao žene, žene muškarci, 

djeca odrasli, itd. 

Popularnost računalno posredovane 

komunikacije i virtualnih zajednica možemo 

protumačiti kao rezultat raspada 

stvarnih zajednica. Internet pruža alternativu, 

ljudi tamo pronalaze ono što im 

nedostaje u stvarnom životu. Nedostatak 

interpersonalne komunikacije nadoknađuju 

putem chatova, facebooka i sl. Glavna 

razlika virtualnih i stvarnih zajednica 

je što virtualne nisu zajednice u pravom 

smislu riječi, one su simulacija stvarnih. 

Ipak, veći dio karakteristika su im 

zajedničke: sastoje se od stvarnih ljudi 

koji su u međusobnoj interakciji, koje 

veže osjećaj pripadnosti toj zajednici, 

egzistiraju u realnom vremenu. Razlika 

je u tome što okupljaju ljude prema 

interesima te nisu prostorno ograničene. 

Interakcija u interpersonalnoj komunikaciji 

odvija se licem-u-lice, dok u računalno 

posredovanoj komunikaciji tjelesnost 

ne postoji. Na neki način to je 

pozitivno jer su u virtualnoj komunikaciji 

uklonjene vizualne predrasude o 

dobi, izgledu, rasi, društvenom statusu. 

Sam dijalog se brzo razvija, sudionici 

razgovora pokreću teme koje se razgovorom 

licem-u-lice ne bi pokrenule. 

Kroz računalno posredovanu komunikaciju 

ljudi pronalaze prijatelje širom 

svijeta, razvijaju se osjećaji, veze, čak i 

brakovi. No, nije sve pozitivno u bestjelesnoj 

komunikaciji: ljudi su skloni prikazivati 

se onakvima kakvi bi željeli biti, 

a ne kakvi uistinu jesu, bilo u domeni 

fizičkih ili psihičkih osobina. Mnogo je 

slučajeva da je prilikom "stvarnog" 

upoznavanja došlo do razočarenja. 

Da bi se mogla održati razlika između 

interpersonalne i računalno posredovane 

komunikacije potrebno je da korisnik 

bude svjestan razlike i granice među njima. 

Dakle, mora ostati svjestan svog 

stvarnog identiteta, svoje realne zajednice. 

Moramo biti oprezni jer virtualna komunikacija 

može biti sjajna dopuna komuniciranju 

u stvarnom svijetu, ali nikako 

ne bi trebala postati adekvatna zamjena 

za interpersonalnu komunikaciju. 


BROJ 5 

23

IZ BOŽJE RIZNICE 


Mali žuti cvijet 

Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom 

žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On 

cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene. 

Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu, sa 

svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da 

bi radije bio kokosova palma. Zašto Zato što je 

cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i 

stablo. 

Međutim, kokosova palma zavidjela je mangu 

zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz 

Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, 

svaka od njih je mislila da druga biljka više vrijedi. 

Oko posjetioca, koji je slušao samo žalbe, 

zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji 

je radosno cvjetao u svom kutu. Sagnuo se i upitao 

ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali” 

Cvijet je odgovorio: ”Pa i ja sam posmatrao 

kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo 

na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne 

plodove kao mango. Ali onda sam shvatio, da je Bog 

želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to 

tako i napravio. Međutim, on je želio da budem mali 

žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali 

žuti cvijet koji je ikada postojao.“ 

Piše Božana Tuka 

KUHINJA 

Zavodljive salate 

Sama riječ salata dolazi iz latinskog herba salta 

(slano bilje) jer su trave i razno bilje stari Rimljani 

začinjali s mnogo soli. 

Na dvorovima europskih monarhija salate su bile 

vrlo popularne, osobito za vrijeme renesanse, a sačinjavalo 

ih je i do 35 sastojaka, uključujući i neke neobične 

poput ružinih latica, nevena i ljubičica. U 18. 

stoljeću miješane salate nazivale su se salmagundi. 

Prvaci u maštovitim salatama u 20. stoljeću postali 

su Amerikanci, a neke od salata, čiji su recepti smišljeni 

prije stotinjak godina, i danas se nalaze na jelovnicima 

najpoznatijih svjetskih hotela. 

Od prvobitnog značenja salate kao zelenja začinjenog 

octom i solju, preko svježe kuhanog lišća i povrća, 

danas salate označavaju zdrav i lagan obrok načinjen 

od povrća, voća, tjestenine i svih ostalih namirnica koje 

nam se mogu naći pri ruci: od jednostavne zelene salate 

s uljem, octom i malo soli do atraktivnih kompozicija 

raznih tekstura i okusa dobivenih od egzotičnog bilja, 

južnog povrća i voća, sve do kineskih kreacija od hrskavog 

povrća i rezanaca obilno zalivenih sojinim 

umakom. 

Potrebni sastojci: 

Sezonsko povrće, tvrdo kuhana jaja, jogurt i začini po 

izboru. 

Način pripreme 

Povrće npr. zelena salata, rajčica, krastavci, 

mrkvica, paprika. Sve dobro operite i izrežite na 

male dijelove. Dodajte izrezana tvrdo kuhana jaja i 

začine vegetu ili sol, papar, par kapi limuna. Sve to 

prelijte jogurtom i polako promiješajte. Po želji se 

može dodati pokoja kockica bilo kojeg sira, a ako jelo 

poslužujete kao samostalno možete dodati i sitno 

sjeckano meso kuhano u juhi ili salamu koja nije 

masna. Dobar tek! 

24 


SAVJETNIK Vodič u kvalitetniji život 


portski ribolov je odličan izbor za 

aktivan odmor koji će vam omogućiti 

da ostanete u dobroj fizičkoj 

Skondiciji, učiniti vas strpljivim i 

upornim, naučiti vas mnogim pravilima 

koja vladaju u prirodi a na koja smo 

potpuno zaboravili… Za neke je to ljubav 

ili strast, za druge hobi, ali kada se samo 

jednom nađete u društvu ribolovaca, računajte 

na to kako ćete kad-tad poželjeti 

imati u ruci ribički štap i uzbuđeno iščekivati 

da bljesne nešto srebrnasto ispod 

vašeg mamca. U našim rijekama obitavaju 

pastrmka i lipljen. Sezona lova na pastrmku 

počinje 1. ožujka a na lipljena 1. 

travnja i traje do 1. listopada, kada počinje 

mrijest ovih vrsta. Pored ove dvije 

najzastupljenije vrste riba treba spomenuti 

i predatora među ribama - mladicu 

te manje atraktivne za ribolov ali vrlo 

značajne za eko-ravnotežu naših voda: 

brka, ešavka, peš i pliska. Ovom prilikom 

podučiti ćemo vas kako napraviti umjetnog 

mamaca, tzv. muhe, karakterističnog 

za lov na autohtonu, potočnu pastrmku. 

Potrebno je nešto manualnih sposobnosti 

, veliko strpljenje te poprilično znanja 

o prehrambenim prohtjevima ribe. Najjednostavnije 

je promatrati leptirice, 

muhe i ostali leteći svijet nad virovima 

bogatim ribom te detalje njihovih posebnosti 

kopirati što je moguće više u izradi 

svojih mamaca. 

Kako nadmudriti potočnu pastrmku 

Piše Anto Lovrić 

djevojke ili najbolje prijateljice! Ribari su 

vrlo maštovita sorta. Koriste gumu, perlice, 

stiropor, spužvu… Ovom prilikom 

potreban nam je konac u boji krvi za 

izradu trupa, konac u boji zlata za izradu 

prešare te crni konac kojim ćemo oblikovati 

glavu našeg mamaca. 

Slika 2 – Najvažniji je dobar početak i 

u tom smislu je možda najteže postaviti 

osnovne trupa koje će djelomično biti i 

skrivene. Na leđa udice postavljamo zlatni 

konac u dužini 10-ak cm pri čemu se 

duži kraj ostavlja na zakrivljenom dijelu 

udice. S njim se položi i jedno pero za imitaciju 

repa mušice koje će stršiti straga 

otprilike za dužinu udice. Crvenim ih 

koncem počinjemo obmotavati uz udicu 

pazeći da idemo navoj uz navoj kako bi 

nam trup bio čvrst i kako se mušica ne bi 

rasperila već nakon par zabacivanja. 

Slika 4 - Zlatni konac, kojeg smo 

ostavili na zatku muhe, sada u kosim navojima 

sa razmakom od 1,5- 2 mm vodimo 

prema glavi gdje na potpuno isti način 

završavamo i osiguravamo čvor, kako 

smo to već učinili sa crvenim koncem. 

Slika 5 – U sljedećoj fazi se 2-3 pera 

pripreme prvo tako da se donji, mekši 

dio pera odstrani . Na tom dijelu tako ostaje 

samo glatka, žilava nit kojom se 

omota dio trupa odmah ispod glave. Preostali, 

gornji dio pera je oštriji pa kod 

daljnjeg namotavanja vjerno imitira krilca 

koja nježno usmjeravamo prema repu. 

Početne dijelove pera koji strše i naočigled 

kvare prirodnost mamca skratimo 

škaricama. 

Slika 1 – Osnovni pribor i materijali 

koji se koriste za izradu ovog omiljenog 

mamca su prisutni u svakom domaćinstvu; 

škarice ili noktarica, ljepilo ili bezbojni 

lak za nokte, par mašinskih konaca. 

Po ostali materijal ćete trebati do prodavaonice 

za sportski ribolov i do kokošinjca! 

Veličina udice, koja je idealna 

za ljetne mjesece kada opadne vodostaj 

rijeka, bila bi broj 16, a za one vještije i 

manja. Za ovu priliku koristiti ćemo 

skalp crvenoperog pijetla makar je na našim 

prostorima vrlo popularan lugalj. 

Tko ima dobrog pijetla - omiljena je ribarska 

tema. Međutim, kako budete vježbali 

vještinu pripreme umjetnih mamaca, 

naći se među vašim ribarskim priborom 

i pero od sove, pauna, morulje, 

orla, zimsko krzno srne, zečja dlaka, rep 

od puha pa čak i pramen kose vaše sestre, 


Slika 3 – Cilj je postići životnost 

mamca čiji će trup u sredini biti nešto 

deblji. Završnica sa omotavanjem crvenim 

koncem treba biti u predjelu ispod 

buduće glavice gdje se mornarskim čvorom 

u vidu omče prekida radnja sa izradom 

trupa. Čvor se dodatno osigurava 

lijepkom ili lakom za nokte. 

BROJ 5 

Slika 6 – Nipošto ne popuštamo pritisak 

na omotana pera sve dok ih ne učvrstimo 

crnim koncem koji će nam pri 

sljedećem koraku u izradi mamca poslužiti 

i kao materijal za imitiranje glave. 

Nakon što svežemo 2-3 sigurnosna čvora 

osiguravamo se opet lijepkom ili lakom. 

Slika 7 – Ako želite upecati potočnu 

pastrmku, kraljicu fojničkih voda, trebati 

će vam vježbe, nadmudrivanja, kombinacija 

boja i materijala koliko vam mašta 

dopusti, jer ta stara mudrica grize vrlo 

oprezno. Međutim, u njenoj ćudi ugrađeno 

je i to kako će i najsitija zagristi u nešto 

posebno. 

Bistro! 

25

PRIJATELJI FOJNICE 


Sonja Jurić je rođena 20. kolovoza 

1973. godine u Zagrebu. Školovala se u 

Mostaru (osnovna i srednja škola, te 

studij hrvatskog jezika i književnosti 

na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u 

Mostaru). Koautorica je zbirke 

pjesama Let u TROstihu, DHK HB, 

Mostar, 2008. godine. Samostalnu 

stihozbirku, pod nazivom Nevidljivi 

prsten, je objavila 2009. godine, 

Synopsis Zagreb-Sarajevo. Slikovnicu 

pod nazivom Usamljeni lav je objavila 

2010. godine, naklada Mdesign 

Međugorje-Synopsis Zagreb. Pjesme 

su joj prepjevane na engleski, 

njemački i slovenski jezik. Dobitnica je 

nagrade Šimićevih susreta. Objavljuje 

poeziju u časopisima: Diwan, 

Dubrovnik, Književnik, Marulić, 

Mogućnosti, Motrišta, Osvit, Putevi i 

Riječ, a priče za djecu u Cvitku, listu za 

sretno djetinjstvo. Živi u Mostaru. 

MOJA HERCEGOVINA, MOJ MIT 

(Mojoj baki Mari, koja mi je s ljubavlju 

darovala bezbroj starih priča, u dugim 

zimskim noćima kraj vatre) 

Prilipili se uza me, i ne daju se 

odlipit, moji dičinji dani 

Kad sam se valjala po lišću... 

na guvnu podno Jelkine kuće. 

A lišće mirisalo na umorne 

bakine ruke i trošne bošče. 

Kad su vile plele pletenice od 

konjskih griva, i gole pjevale 

kraj izvora vode, svojom pjesmom 

tjerajući vukove u planinu. 

Kad sam noću dugo gledala 

zvijezde na otvorenom nebu snova 

i zamišljala kako najsjajnija 

pada, baš na moj dlan. 

Moja Hercegovina. 

Zemlja Hercegova i moja. 

Bakina priča, moj mit. 

Bakino oko, moji okovi. 

Još sikću poskoci na kamenu, 

na duvaru, iza plota, iza drače, 

kraj kupina i divljih malina. 

Još me žulja burilo vode 

na nejakim dječjim plećima, 

dok prolazim kraj starog groblja 

dok me kući prate oči divlje mačke. 

Ognjište, ganjak, pojata i izba 

još mirišu na didovu škiju. 

Još je tu stari kredenac. 

I štokrla. Na njoj bakin rubac. 

Ostala je njezina priča. 

Ostat će moja pjesma. 

KROZ POGLED 

Kroz pogled 

ušuljala sam se 

u djetinjstvo svog dječaka. 

Prošetala sam se 

kroz njegove snove. 

Otrpjela njegove prve kazne, 

izgovorila prešućene istine. 

Kroz pogled... 

prštala su u nama 

stoljeće nagomilane ljubavi. 

Čekajući da ostarimo. 

Dječak je odrastao 

u mom zagrljaju. 

Zna da je ispunio san. 

Znam i ja. 

Kroz pogled... 

SAN LJETNE NOĆI 

Moj djed se zvao Ivan. Bio je visok, 

snažan i pravog hoda, unatoč 

poodmaklim godinama. Ljeta sam 

provodila s njim i bakom Ružom, na 

selu, uz rijeku Neretvu. Često smo 

obilazili njive i ledine, šetali se do 

starih kamenih kuća u brdu, išli na 

kupanje na Neretvu. Nisam se bojala 

zmija iako ih je bilo previše, čini mi 

se. Nisam se bojala ničega kad je kraj 

mene bio moj djed. A moj jedini 

zadatak je bio da mu donesem hladne 

vode ili rakije kad bi se umorio. 

Jednom smo otišli do starih kuća u 

brdu i naložili vatru. Ja sam donosila 

grančice, a djed se trudio da donese 

veće komade drveta. Vatra je bivala 

sve jača i jača. 

- A što će ti vatra usred ljeta- 

upitala sam djeda. 

- Sutra je Ivandan, a večeras se 

pale vatre po brdima. Znaš Nona 

(tako me od milja zvao djed), kad sam 

ja bio mali, na ovom istom mjestu 

sam sa svojim djedom palio vatru za 

svoj imendan. I ti ćeš jednom, baš na 

ovom mjestu, paliti vatru sa svojom 

djecom-rekao djed i pomilovao me 

po kosi. 

Kad sam se okrenula oko sebe, 

primijetila sam da na okolnim 

brdima gore vatre i da drugi ljudi 

također obilježavaju dan Ivana 

Krstitelja. Krenuli smo kući kad je 

počeo padati mrak. Išla sam šutke za 

djedom uskom stazom prema našoj 

novoj kući. Kad smo stigli, sjeli smo 

na klupu ispred kuće, jedno pokraj 

drugoga. Na brdima su svijetlile vatre 

kao male krijesnice, kao svitci u noći. 

Topla ljetna noć, mnoštvo krijesova u 

brdima; to je bio jedan od najljepših 

prizora u mom životu. Oboje smo 

šutjeli dok nas baka nije pozvala na 

večeru. 

Moga djeda Ivana već dugo nema 

među živima. Ali svake godine, kad 

uoči Ivandana promatram vatre po 

brdima, čini mi se da je tu, da sjedimo 

šutke na onoj našoj klupi ispred kuće. 

I da će nas baka uskoro pozvati na 

večeru. 


Pansion "Central" u središtu Fojnice, 50-tak metara udaljen od hotela "Reumal", raspolaže 

velikim i modernim restoranom kapaciteta 250 mjesta, smještajnim dijelom sa dva apartmana i 

šest dvokrevetnih soba, te svečanom salom primjerenom za svadbe i sve vrste zabava. 

Pansion "Central" 

Fojnica, Mehmeda Spahe bb 

Telefon: +387 (0)30 831-710 

http://www.centralfojnica.ba 

BENZINSKA CRPKA EKOBENZ 

LUŽINE – FOJNICA 

Žrtava domovinskog rata bb 

BiH - 71250 Kiseljak 

Tel. 030/ 877 300; 877 301 

Fax 030/ 877 302 

E-mail: vitalijek@gmail.com

Iz samostanske riznice 

Primi od kapelana (mda) 11. 

Ovo karšćene poče pisati ja dom Anton 

Ljubosović iz Roška Polja. Reko svetu 

misu u Rošku Polju na dan svetoga 

Bartula, miseca agusta na 24. 1750. I 

reko je kod cerkve svetoga Ive Kerstitelja 

miseca agusta gori rečenoga, a godine 

svete. 

1. U Rošku Polju na 15. šetenbra 1750. Ja 

dom Anton Ljubosović s dopušćenem 

paroka dumanskoga karsti Tadiju sina 

Jure Barbića i n. z. ž. Kate od Zrinića. 

Kum bi Marko Kelavić iz Vojkovića istoga 

sela. 

2. Ja isti dom Anton na 11. decenbra 

1750. karsti Tomu sina Ivana Bernadića 

i n. z. ž. Kate od Šute. Kum bi Jozip 

1 

Tu(s)tanić. Iz Roška Polja svi. 

3. Ja dom Anton Ljubosović isti dan 

Andrijanu ćer Jure Bernadića i n. z. ž. 

Matije od Perića. Kuma bi Jele Babića. Iz 

Roška Polja svi. 

4. U Rošku Polju na 13. decenbra 1750. 

ja dom Anton L(j)ubosović karsti Ivanicu 

ćer Ivana Ljubosovića i n. z. ž. Anđelije 

od Kolaka. Kuma bi Ivanica Gudeleva. 

5. Isti dan u istomu selu ja dom Anton 

Ljubosović karsti Jelu ćer Petra 

Krajinovića i n. z. ž. Mande. Kuma bi 

Mande Nevistića. 

Fragment iz LIBER BAPTISATORUM – MATICA KRŠTENIH 

Parochiae (župe) Duvno (Roško Polje), godina 1750 – 1758. 

(popa glagoljaša)

Fojnička škrinja broj 5 - Samostan Fojnica

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?