BR. 18 PROSINAC 2006. - Atlantska plovidba dd

More documents

Recommendations

Info

LEPANTSKA BITKA mr. Anica Kisić, prof. Dana 7. listopada 1571. odigrala se najveća i posljednja pomorska bitka galijama, u povijesti poznata kao bitka kod Lepanta. Odigrala se na ulazu u Patraski zaljev, a ime je dobila po Lepantu, mletačkom nazivu za stari Naupaktos. Tu, na ulazu u Lepantski, danas Korintski zaljev, prije bitke skupila se bila turska mornarica. Premda dubrovački brodovi nisu direktno sudjelovali u bitki, Dubrovačka Republika bila je na velikoj kušnji, i njezina diplomacija proživljavala je jednu od najtežih situacija u svojoj povijesti. Velika pomorska bitka kod Lepanta veoma je važna uopće u povijesti hrvatskog naroda, ne samo po sudjelovanju velikog broja naših ljudi u njoj nego i stoga što su je naši ljudi doživljavali kao svoju bitku i svoju pobjedu nad velikom turskom silom. U početku svojih osvajanja Turska je bila kontinentalna sila bez jake ratne mornarice. Tek sa izlaskom na mediteranski pojas Afrike i Azije poželjeli su u vrijeme sultana Sulejmana II. Veličanstvenog dominirati i Mediteranom. Sustavno su pripremali mornaricu iskorištavajući znanja i nadarenosti pojedinaca s mora, obično poturčenih zarobljenika koji su u službi turske vojske ponekad postizali visoke činove. Na kopnu se kao vojskovođa istaknuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović, podrijetlom iz Bosne. Veliki pomorski strateg bio je Hajrudin zvani Barbarossa iz Grčke. On je postao kapudan-paša (zapovjednik cjelokupne turske ratne flote). Čak i u 72. godini života reorganizirao je tursku flotu okupivši oko sebe sposobne zapovjednike poput Mehmedpaše Pialija, Hrvata, pa Uluč (Ulugh) Alije, Talijana i gusara Draguta. Kršćanske mediteranske države Venecija, Genova, Španjolska i Vatikan formirale su na brzinu takozvanu I. svetu ligu i opremili 140 galija pod zapovjedništvom đenoveškog admirala Andrea Dorie, ali ih je 27. rujna 1538. Hajrudinova mornarica potukla kod otoka Santa Maura u Egejskom moru što je utvrdilo tursku dominanaciju na Mediteranu. I u ovoj bitki sudjelovale su galije iz Dalmacije, no ubrzo je turska flota zauzela Herceg Novi i Risan. Godine 1546. umro je Hajrudin, a dvadeset godina poslije i Sultan Sulejman II. Veličanstveni pod Sigetom u zapadnoj Ugarskoj. Grad je branio i u borbi poginuo Nikola Šubić Zrinski. Sultanom je postao Sulejmanov ratoborni sin Selim II. On je zatražio od Mletaka da mu predaju Cipar i potom ga zauzeo 1571. Podržao je i vojne upade u Jadransko more sa 70 galija pod izlikom da suzbija uskočke napade. Uluč-Alija i zloglasni Karakozije napali su Korčulu. Iako je mletački knez pobjegao, Turci grad nisu zauzeli, ali su opljačkali otok. Poharali su i popalili otoke Brač, Vis i Hvar (Jelsu, Starigrad, Vrbovsku), a onda su se povukli jer je Uluč-Alija dobio naredbu da se žurno priključi glavnini flote. Nakon pada Klisa 1537. turske su čete pustošile, uz neprestane okršaje, neposredno zaleđe dalmatinskih gradova Splita, Trogira, Šibenika i Zadra. Makarsko primorje Turci su držali s prekidima gotovo 200 godina (od 1492. do 1684.). Strah, siromaštvo i nesigurnost vladali su u Dalmaciji pa su podržavali Veneciju kad je kod pape Pia V. zagovarala obnovu saveza II. Svete lige i formiranje flote. Osim Venecije i papinske države u savez su ušli Španjolska i Malta, te talijanske države Savoja, Parma, Genova i Toskana. Skupila se armada od 209 galija, 6 galeaca i 28 transportnih brodova, na kojima je bilo 80.000 ljudi i to 30.000 vojnika i 50.000 mornara i veslača. Zapovjedništvo nad flotom dobio je mladi samozatajni Don Juan Austrijski, vanbračni sin cara Karla V. Habzburškog, a polubrat španjolskog kralja Filipa II. Uz njega su bili Sabastian Venier, zapovjednik mletačke flote i Marko-Antonio Colonna, zapovjednik papinskog brodovlja. U formaciji flote, Augustin Barbarigo bio je zapovjednik lijevog krila, a genovežanin Ivan Andrea Dorija (nećak admirala Andrea Dorije) zapovjednik desnog krila. Rezervnim galijama zapovjedao je Španjolac Santa-Cruz. U sklopu mletačke mornarice bilo je 8 galija istarskih i dalmatinskih gradova: u centru je bila hvarska galija Sv. Jerolim, na desnom krilu galija Sv. Ivan iz Raba, pa «La Dona» iz Trogira (opremili su je zajedno sa Splićanima), i «Sv. Trifun» iz Kotora; na lijevom krilu bile su creska galija Sveti Nikola, «Uskrsli Krist - Cristo Ressussitato» iz Krka i «Il Leone» iz Kopra. Šibenska galija Sv. Juraj bila je u rezervi. Zadarsku galiju na putu prema mletačkoj floti zarobili su turski brodovi. Peraštani su pak od davnine imali čast, pa i tada, da predstavnici njihovih dvanaest bratstava budu tzv. «gonfalonieri», čuvari zastave sv. Marka na mletačkom admiralskom brodu. I pilot na zapovjedničkoj galiji Don Juana od Austrije bio je Peraštanin Petar Stjepkov Marković. Dvadeset do trideset dubrovačkih nava služile su kao prijevozni teretnjaci. 28
Glavni zapovjednik turske flote Ali-paša imao je 221 galiju, 38 galeaca i <strong>18</strong> fusta s 34.000 vojnika, 41.000 veslača i 13.000 mornara. Čekali su napad na sidrištu kod Lepanta. Na strani prema kopnu bile su galije aleksandrijskog paše Muhameda Široka, u sredini galije Ali-paše, a lijevo, prema otvorenom moru, zloglasnog Uluč-Alije. Saveznici su planirali čekati turski napad, a onda sa 6 jakih galeaca razdvojiti sredinu turskog brodovlja i zatim frontalno je napasti. Strategija borbe galija na vesla bila je da ulaze u borbu tijesno poredane jedna uz drugu da se neprijateljski brodovi ne mogu probiti i napasti ih otraga. Galije su naime napadale frontalno pramcem i abordažom u nakani da se borci iskrcaju na neprijateljsku galiju. Turska se flota pokrenula 6. listopada uvjerena u pobjedu. Smetala im je sunčana svjetlost i maestral u pramcu. Šest mletačkih galeaca s topovima i uz viku i buku bubnjeva u brzom veslanju probile su turski centar. Galije na stranama došle su u frontalni okršaj. Trideset turskih galija se nasukalo na plićak pa je tako uništeno njihovo desno krilo. Borba se pretvorila u oblik kopnenog ratovanja. Poginuli su Augustin Barbarigo i Muhamed Široko. Desnom je krilu prijetila opasnost jer se Andrea Doria bio previše udaljio, što je iskoristio Uluč-Alija i uspio potopiti dosta kršćanskih galija, između njih i kotorsku galiju na kojoj su svi poginuli u borbi prsa u prsa skupa sa zapovjednikom Jerolimom Bisantijem. Na trogirskoj galiji od 163 mornara i ratnika ostalo je samo 12 ranjenika, a i zapovjednik Alviž Čipiko bio je teško ranjen. Desnom krilu došle su u pomoć rezervne galije Santa-Cruza, koje su zapravo odlučile u pobjedi kršćana. U bitki kod Lepanta poginulo je 25.000 Turaka i 8.000 kršćana, zarobljeno je 15.000 ljudi, a mnogo galija je uništeno. Tada je izgubio ruku španjolski književnik Miguel Cervantes, kasnije pisac Don Quijota. Junaštvo naših ljudi bilo je neosporno. Mnogi su poginuli, ali se i sudionici i poginuli vode kao pripadnici mletačke armade. Po procjenama istraživača, a računajući da su Mlečani digli pod oružje samo polovicu sposobnog ljudstva Dalmacije i Istre kao vojnike ili veslače, u Lepantskoj bitki sudjelovalo je barem 15.000 ljudi iz naših krajeva, dakle svaki treći čovjek u mletačkoj armadi bio je hrvatskog podrijetla. U Carigradu su bili zaprepašteni porazom. Ipak saveznici nisu, zbog međusobnih razmimoilaženja, do kraja iskoristili pobjedu, pa je Uluč-Alija počeo obnavljati mornaricu. Venecija je 1573. sklopila separatni mir s Turskom, po kojemu je Cipar ostao Turcima, a priznata im je i stara granica prema Dalmaciji i Albaniji. Unatoč tome, Lepantska bitka zauvijek je zaustavila tursku pomorsku prevlast na Mediteranu. I za Veneciju je to bio posljednji bljesak jer su se trgovački putovi sve više s Mediterana prebacivali na ocean. Zahvaljujući trgovačkim privilegijama i povoljnim carinama koje je Dubrovačka Republika pravovremeno ishodila kod Otomanskog carstva i utvrdila plaćanjem tributa, od 1526., Dubrovčani nisu izgubili, nego čak poboljšali svoju trgovinu Podunavljem. Španjolci su im oduvijek bili zaštitnici. Često su dubrovački brodovi aktivno sudjelovali u ratnim pomorskim pohodima Španjolaca protiv Turaka u sjevernoj Africi i zato trpili znatne gubitke u brodovlju. Zahvaljujući neutralnoj politici, u drugoj polovici 16. stoljeća, Dubrovačka je Republika na vrhuncu svoga pomorsko-trgovačkog prosperiteta. Baš u to vrijeme dolazi do ozbiljnog pomorskog sraza između Istoka i Zapada pa se Republika opet našla u teškoj situaciji i pred teškim kušnjama. Zamjeriti se Turcima značilo je očekivati njihov napadaj, a zamjeriti se Ligi značilo je prepustiti se kandžama Venecije. Dubrovčani nisu službeno poslali niti jednu galiju saveznicima, ali Frano Gundulić svjedoči da su Španjolci unajmili 30, većinom dubrovačkih, brodova opskrbljujući ih drvom, kučinom i ostalim potrepštinama. Budući da su to bile trgovačke nave na jedra, a bitka se odigrala po bonaci, nisu se mogle aktivno uključiti u borbu. Zbog problema koje je Mletačka Republika sve više imala na Levantu gubitkom Cipra, istočna jadranska obala bila joj je sve važnija. Kako je Dubrovačka Republika prekidala granicu Mletačke Dalmacije prema Boki kotorskoj i Albaniji, zauzeće Dubrovnika dobro bi joj bilo došlo. Stoga je nagovarala Ligu da zauzme Dubrovnik prije nego to poduzmu Turci. Usto klevetala je Republiku da je davala tajne informacije Turcima i da je «gnjilo udo koje treba iščupati iz kršćanske zajednice». Sve je te klevete u Rimu pred papom Piom V. i pred Filipom II. uspio otkloniti dubrovački diplomat Frano Gundulić (otac pjesnika Ðiva Gundulića). Izuzetnom pronicljivošću, hrabrošću i učenošću, a ponesen velikim patriotizmom doprinio je spasu svoje domovine. Znajući da flota I. svete lige, unatoč obećanjima da će štititi Dubrovnik, ipak pljačka dubrovačku obalu, uspio je da u 6. točki savezničkog ugovora uđe da saveznička flota neće uznemiravati Dubrovnik. Čudesno je kako je Dubrovačka Republika u kritičnim situacijama, opasnima za opstojnost, nalazila sposobne i nadarene rodoljube koji će je braniti pred svijetom. Dubrovačka pomorska trgovina s kršćanskim zemljama čak je porasla 1573. i bila uspješna sve do pred kraj 16. stoljeća. Mada su u vrijeme Lepantske bitke sumnje i prigovori dolazili dubrovačkoj vladi i s turske strane, Turci su nastavili s njima uspješnu trgovinu i svu su svoju trgovinu, orijentiranu na Veneciju, prebacili na Dubrovnik. Čas da Dubrovačka Republika izgubi korisnu ulogu u globalnoj politici velikih sila očito još nije bio kucnuo. 29
Page 1 and 2: ISSN 1332-4594 BR. 18 PROSINAC 2006
Page 3 and 4: DODJELA STATUE I PJESME „DOBRO MO
Page 5 and 6: Pogled na razvoj svjetske ekonomije
Page 7 and 8: VIJESTI IZ DRUŠTVA Ivica Šurkovi
Page 9 and 10: Nagrade učenicima Tijekom studenog
Page 11 and 12: Kapacitet skladišta tereta, pribli
Page 13 and 14: Novogradnje u brodogradilištu JES,
Page 15 and 16: Današnji standard i ponuda hotela
Page 17 and 18: Zapuštena i devastirana hotelska s
Page 19 and 20: S lijeva na desno: - MARKO KORDA, m
Page 21 and 22: it. Normalno. I u Atlantskoj senior
Page 23 and 24: Zadovoljstvo naših gostiju nama je
Page 25 and 26: Grafički prikaz razvoja tvrtke u u
Page 27: početku Prvoga svjetskoga rata par
Page 31 and 32: Tereza Buconić Gović, prof. Rijec
Page 33 and 34: Miho City of Atlant Atlant Jadran O
Page 35 and 36: M/B DRŽIĆ PRVA POSADA BRODA DRŽI

BR. 18 PROSINAC 2006. - Atlantska plovidba dd

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?