Zena-Kvinna nr 52 - Žena-Kvinna

Tri sestre žrtve silovanja, Izbjeglički centar u Tuzli, 3. januara 1993. (Foto: Nina Berman)
Ono na što se inicijalno dalo prigovoriti je vidljivi
antagonizam između gore navedenih grupacija. Nisu
nažalost uvidjele da njihovi stavovi kompletiraju jedni
druge. Preveliko generaliziranje seksualnog nasilja i
opći otpor prema proučavanju pojedinih slučajeva kao
i kulturalnih razlika koje postoje između zemalja svijeta
vodilo je naturaliziranju tog nasilja. S druge strane,
upornim okrivljivanjem i prebacivanjem krivice na
onog drugog postoji rizik da se važna pitanja zanemare.
Trebalo se svakako zapitati zašto su baš žene glavne
žrtve silovanje, ali i kako je ono uopće moglo postati
efektivna ratna strategija Očito je bilo da je kulturalizacija
seksualnog nasilja potrebna da bi se bolje
razumjela njegova upotreba i funkcija u bh. društvu,
ali i da bi mi, koji smo dio tog podneblja, u najboljem
slučaju mogli uvidjeti našu zajedničku odgovornost za
kulturalne vrijednosti tog istog.
Pojam kultura je u mom radu definiran kao sklop
vrijednosti i normi koje prožimaju jedno određeno
društvo. Obično se kaže i da su to nezapisani zakoni
jednog društva, jer imaju veliki uticaj na ljude koje
to društvo obuhvata. Prema toj logici, svjedočenja
preživjelih ratnih silovanja mogu nam dati indikacije o
uticaju njihove kulture ili habitusa, kako je to nazvao
francuski sociolog Pierre Bourdieu, na način na koji
su žene doživjele nasilje kom su bile podvrgnute. 5 U
pomenutim svjedočenjima posebno su se izdvojila dva
aspekta kulture, čast i sram. Sram je uobičajen osjećaj
koji se javlja kod preživjelih seksualnog nasilja, i to
vrlo često u kombinaciji sa osjećajem krivice. Koliko
god ovaj rezon bio nelogičan on je jako zastupljen i
kod bosanskih žena koje su pretrpjele silovanje. Priča
za pričom svjedoči o osjećaju prljavosti, poniženja,
krivnje, ali i neizmjernom strahu od reakcija okoline.
Upravo je strah od stigme nerijetko dovoljan razlog za
vječnu šutnju. I u ovom primjeru je evidentno ono što
je nauka ranije dokazala, naime to da je sram jedino
moguće osjetiti u interakciji sa drugima, tj. u poređenju
sa drugima.
Iskreno, najviše me iznenadio opis silovanja kao
gubljenja časti, a što su preživjele nazivale obeščašćenjem.
Obzirom da se ovaj pojam u Švedskoj isključivo
spominje u vezi sa ubistvima iz časti (hedersmord)
nisam vidjela bih kao dio kulturne sfere koja zagovara
tu vrstu ekstremnih poduhvata. Međutim, istraživanja
sprovedena u zemljama oko Mediterana ukazuju na to
da etika časti u mnogim, kako kršćanskim tako i muslimanskim,
zemljama još igra ulogu. Dok su ubistva iz
časti jako rijetka pojava, ono što karakterizira kulture
gdje je etika časti važna je kontroliranje seksualnog života
žene. Čast žene je u principu zavisna o tomu kako
će ona očuvati svoju nevinost, a poslije i voditi uredan
seksualni život. Žene koje se drže ovih nepisanih
pravila obično su jako cijenjene i zbog toga ih mnoge
i same prihvataju. Navedena naučna saznanja su mi u
mnogome pomogla da razumijem bosanske žene koje
čak i jedno krivično djelo kao što je silovanje smatraju
aktom obeščašćenja. One se, na svoju štetu, vode
kulturološkim uvjerenjima podneblja sa kod potiču, a
koje ih osuđuje jer nisu uspjele da ostanu u okvirima
dozvoljenog ponašanja.
Interesantno je i to da je strah od nemilosrdne
okoline u nekom vidu prisutan u svjedočenjima skoro
svih žena, bez obzira na njihovu etničku pripadnost i
da li dolaze iz ruralne ili urbane sredine. Ovo saznanje
vodi konstataciji da je na području bih u vrijeme
rata postojala zajednička kultura u smislu vrijednosti
koje su obuhvatale odnos žene i muškarca. Samo je
uz poznavanje ovih vrijednosti silovanje i drugi oblici
seksualnog nasilja moglo biti efektivna strategija.
18-godišnja Bošnjakinja, Tuzlanska bolnica, 1. januara 1993. (Foto: Nina Berman)
1. Bajramović, Sanela (2005), När skammen blir starkare
än sanningen. En studie om sexuellt våld som krigsstrategi i
Bosnien-Hercegovina 1992–1995 baserad på analys av dokumenterade
våldtäktsberättelser och intervju.
2. Od 1975. pa naovamo, un je organizirao četiri velike konferencije
koje su okupljale sve relevantne aktere međunarodne
zajednice, ali i predstavnice ženskih pokreta iz različitih dijelova
svijeta. Glavna tema konferencija održanih u Meksiko Sitiju
(1975.), Kopenhagenu (1980.), Nairobiju (1985.) i Pekingu (1995.)
bila je situacija žena u svijetu. U Pekingu su, osim gore navedenih
aktera, sudjelovali i predstavnici 189 vlada, a upravo tu je i
skrenuta pažnja na izloženost žena u oružanim sukobima te je
ovaj problem uvršten u akcioni plan.
3. Seifert, Ruth (1994): ”War and Rape: A Preliminary Analysis”
u Stiglmayer, Alexandra (red.), Mass Rape. The War against
Women in Bosnia-Herzegovina.
4. Eriksson, Baaz Maria & Stern, Maria (2010), The Complexity
of Violence: A critical analysis of sexual violence in the
Democratic Republic of Congo (DRC).
5. Inglis, David & Hughson, John (2003), Confronting Culture.
Sociological Vistas. c
10 List BH Saveza žena u Švedskoj
52 | žena · kvinna