19wpNZF

KLJUČNE PORUKE ISTRAŽIVANJA: PUT KA I ŽIVOT U INSTITUCIJI
Gledajte, ja imam priču – dijete s…, mama zove, socijalna radnica zove, oni nemaju osobu
koju bi zaposlili kao asistenta. Bilo je dijete jedno vrijeme u vrtiću… ali su ga maknuli. Ta
mama je zvala mene pa sam onda molila općinu, pa sam onda molila da nađu nekoga za javne
radove. Oni nemaju u toj manjoj sredini osobu koja bi se bavila s tim djetetom, jer mama
ne može, ona hoće staviti dijete u instituciju u…. Sve sam radila da ju nagovorim da se strpi
još malo, da pokuša naći načina da joj netko pomogne, da joj daju još malo vremena. Ono što
mi tražimo zapravo je da netko pomogne tom roditelju u dnevnoj priči.
…imala sam jedan premještaj djeteta iz udomiteljske obitelji u dom. Jer smo bili nezadovoljni
sa skrbi udomiteljice o tom djetetu, s time da nismo mogli toliko zamjeriti udomiteljici jer ona
jednostavno nije bila educirana za rad s tim djetetom koje je doista imalo vrlo velike teškoće.
Znači, to je bila u pitanju prehrana putem sonde jer je bio problem s crijevnim sustavom…
trebalo ga je i klistirati i specifično hraniti i, velim, ona jednostavno nije bila educirana pa je
onda dijete gubilo na kilaži. I onda smo ga premjestili u dječji dom.
…dosta djece nema mogućnost za obrazovanjem u svom mjestu, ili su iz ruralnih sredina ili
su takvih intelektualnih oštećenja da ih nije moguće integrirati u redovne škole. To je jedan
od razloga.
Nedavno je bio jedan slučaj kada sam roditelje probala prirediti na to da je moguće da će
doći u situaciju da neće moći jer je dijete bilo teško. Na što su oni rekli: „Ne. Ne dolazi u
obzir.“ Međutim, nedavno je ta mama došla sva izvan sebe jer više nijie niti jela, niti spavala
i rekla: „Jao, gospođo, nisam mogla zamisliti da ću doći u ovu situaciju da tražim da ju
negdje smjestim!“
Odabrani primjeri razloga institucionalizacije djece s teškoćama u razvoju, osim što dokumentiraju
podatke prikazane u grafikonu 6, dodatno upućuju na to da mnoga djeca ne bi bila
institucionalizirana da su ustanove koje djeluju u lokalnim zajednicama njihovim roditeljima
pružile primjereni oblik podrške. Pritom se, slijedom inkluzivnog modela, ne očekuje da
takve usluge pružaju samo specijalizirane institucije za djecu s teškoćama u razvoju, već da
se postojeće zdravstvene, socijalne i odgojno-obrazovne ustanove osnaže za pružanje odgovarajućih
usluga svojim građanima u zajednici. Riječ je o složenom i zahtjevnom procesu
koji podrazumijeva suradnju među ustanovama i stručnjacima iz različitih sustava i resora na
horizontalnoj, a ne vertikalnoj, osnovi.
45