19wpNZF

ZDRAVSTVENI SUSTAV
Pravo na uživanje najviših ostvarivih zdravstvenih standarda te na pristup i kvalitetu zdravstvenih
službi u zajednici u kojoj djeca žive sastavna su prava Konvencije o pravima djeteta
(čl. 24.) i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (čl. 25.). Pretpostavka osiguravanja tih
standarda nesumnjivo je kvalitetno zakonodavstvo koje je potrebno kontinuirano unaprjeđivati,
imajući u vidu biološko-psihosocijalne potrebe najranjivijih skupina zajednice.
Naime, novije istraživanje Ureda UNICEF-a za Hrvatsku o načinima na koje se roditelji i zajednice
brinu o djeci najmlađe dobi (Ljubešić, 2013:208) uputilo je na zabrinjavajući podatak
da od djece koja su u rodilištu ocijenjena kao neurorizična gotovo jedna četvrtina njih nije
u rodilištu dobila nikakve preporuke za daljnje usluge ili prava, što upućuje na zaključak da
je rodilište prva slaba karika u sustavu rane intervencije. Istraživanje je nadalje potvrdilo da
zdravstveni djelatnici djecu s teškoćama u razvoju isključivo upućuju na zdravstvene pretrage
i specijalistima medicinskih struka, što govori o razmjerno dobro razvijenoj zdravstvenoj
skrbi, ali i o medicinskom modelu razumijevanja teškoća u razvoju (Ljubešić, 2013:209).
U ovom je istraživanju analizom doživljaja učestalosti javljanja okolnosti koje dovode do
donošenja odluke o smještaju djeteta s teškoćama u razvoju u instituciju iz Upitnika za socijalne
radnike zaposlene u CZSS-u (n = 72) utvrđeno da 58,3 % socijalnih radnika procjenjuje
da je nemogućnost zadovoljavanja djetetovih zdravstvenih potreba u lokalnoj zajednici čest
razlog institucionalizacije djece s teškoćama u razvoju (grafikon 9). Ovaj se pokazatelj kosi s
odredbama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja državama nameće obvezu da
Grafikon 9: Procjene socijalnih radnika o učestalosti institucionalizacije djece zbog zdravstvenih potreba
(%, Upitnik za socijalne radnike, n = 72)
nikada
rijetko
ponekad
često
uvijek
1,4
12,5
27,8
47,2
11,1
66