19wpNZF

…. za prava se ne bi trebali roditelji izboriti, već bi sustav trebao
biti takav da osigura prava djeci s teškoćama i pomogne roditeljima
da se brinu za svoju djecu i da ih ne moraju smjestiti u dom.
(iz izjave sudionika istraživanja 1 )
Istraživanjem je nedvojbeno utvrđeno da su na putu osiguravanja prava iz UN-ove Konvencije
o pravima djeteta i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom djeca s teškoćama u
razvoju suočena s mnogobrojnim preprekama pa je u našem društvu u tom smislu potrebno
potaknuti još mnoge promjene. Pritom je u vidu potrebno imati činjenicu da zadovoljenje
različitih potreba djece s teškoćama u razvoju zahtijeva sustavan, sveobuhvatan i participativni
pristup, kako bi se izbjegle (još uvijek prečesto prisutne) nepodudarnosti postojećeg
sustava podrške i stvarnih potreba djece i njihovih obitelji. Jasno je, pretpostavka za ostvarivanje
bilo kojeg prava jest svijest o tome da ono postoji, da je dostupno i primjenjivo, što se
u slučaju institucionalizirane djece s teškoćama u razvoju pokazuje kao velik izazov.
Iako je skrb za djecu s godinama evoluirala te su započeti procesi deinstitucionalizacije i
alternativnih oblika zbrinjavanja, država se kao „institucionalni roditelj“ često pokazuje kao
zanemarujući roditelj jer sustav skrbi za djecu često ne djeluje u najboljem interesu te iste
djece (Ajduković, 2004., Browne, 2005., Ajduković i Radočaj, 2008., Browne, 2009., Žižak,
2011., UNICEF 2013. i dr.). Nedovoljno educirani i osnaženi stručnjaci ne žele vidjeti i negiraju
negativne posljedice institucionalne skrbi ili ih bespomoćno prihvaćaju vjerujući „da se
tu ne može više učiniti“. Ovakvo je ponašanje s ljudskog stajališta razumljivo – jer teško
je prihvatiti bolnu istinu da smo, radeći najbolje što znamo, nekom djetetu nanijeli
nepopravljivu štetu 2 .
1 Radi zaštite identiteta sudionika istraživanja, izvor ovog i svih drugih citata sudionika istraživanja dostupan je i poznat autorici i Uredu
UNICEF-a za Hrvatsku.
2 Unatoč pokazateljima da su alternativni oblici zbrinjavanja poželjniji za dijete, stručnjaci imaju više povjerenja u ustanove (Ajduković, 2004;
Žižak, 2011).
7