19wpNZF

KLJUČNE PORUKE ISTRAŽIVANJA: PUT KA I ŽIVOT U INSTITUCIJI
Istraživanje također upućuje na problem neprimjerenog smještaja djece zbog pogrešnih
procjena i dijagnoza, što oslikava sljedeći primjer:
Imali smo jednog dečka koji je kod nas došao u ustanovu isto tako u ranoj dječjoj dobi. On
je bio smješten u udomiteljsku obitelj, ali s još dvije djevojčice. Naravno, djeca kao djeca,
koškali su se, ali uvijek je dečko bio kriv. Onda se došlo do zaključka da više udomitelji ne
mogu s njim i da njega treba maknuti te da on mora ići nekamo s obzirom na to da je i romskog
podrijetla. Onda je, naravno, odmah smješten u instituciju. On je došao k nama i zaista
je bio u početku problema sa njim. Ono, ne da je on imao bilo kakav problem u savladavanju
školskog gradiva. On je imao problem u ponašanju. On je sebe doživljavao sasvim drugačije,
da tu ne spada, i to je rezultiralo stalnim nekakvim sukobima. On je maltretirao one koji su
slabiji od njega. Stalno, znate, pružao otpor i pojedinim ljudima koji su s njim radili. Nisu ga
svi doživljavali na isti način. I kad vi idete pogledati - stvarno - kad se to dijete ujutro probudi,
kad ustane, dočeka ga jedan čovjek, ide kod drugoga, kod trećega. Njemu se tijekom dana
izmijenja tko zna koliko ljudi koji s njim rade. Svaki ima nekakav svoj stil. Svaki ima svoj način
zadataka koji mu postavlja i traži od njega. I onda smo mi kao kuća tražili od centra za socijalnu
skrb da pokrenu rekategorizaciju. I znate što se konstatiralo? Da dečko nema mentalnu
retardaciju! …evo, sada radi u Njemačkoj, svladao je jezik, sretne se s nekima od njih, tu je
mene zvao telefonom pa smo razgovarali. Super zadovoljan dečko, snašao se u životu.
Iako bi već neprimjereni prostorni i stručni kapaciteti ustanova trebali biti dovoljan razlog
za permanentnu deinstitucionalizaciju sve djece s teškoćama u razvoju koja zbog akutnih
zdravstvenih potreba ne iziskuju hospitalizaciju, spomenut ćemo ovdje i dodatne manjkavosti
institucionalnog smještaja. Tako se temeljem podataka dobivenih Upitnikom o kvaliteti
podrške za djecu koja su trajno smještena u ustanovama (n = 266 djece s TUR-om)
može zaključiti da najmanje svako peto institucionalizirano dijete ne boravi svakodnevno
na zraku, da nikada ne kontaktira s roditeljima, a najmanje trećina nikada ne posjećuje
roditelje niti odlazi na događaje u lokalnoj zajednici u kojoj institucija djeluje (tablica 6).
Prilikom interpretacije ovih rezultata u vidu, naravno, treba imati da se u uzorku istraživanja
nalaze i djeca institucionalizirana u zdravstvenim ustanovama. Od 266 djece, 16,7
% je institucionalizirano u zdravstvenim, a 83,3 % u institucijama socijalne skrbi. 26,4
% analizirane djece ne može se samostalno kretati (među njima je 77,5 % djece koja su
smještena u zdravstvenim ustanovama).
49