LIST GRADA OPATIJE ⢠BROJ 150 ⢠GODINA XVII ... - Opatija.net
LIST GRADA OPATIJE ⢠BROJ 150 ⢠GODINA XVII ... - Opatija.net
LIST GRADA OPATIJE ⢠BROJ 150 ⢠GODINA XVII ... - Opatija.net
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
U isto<br />
vrijeme,<br />
KULTURA<br />
na starom<br />
mjestu<br />
Piše Aleksandar Vodopija<br />
• Scena iz predstave “Judith French”<br />
Festival <strong>Opatija</strong> ove je godine<br />
dokazao da je moguće imati<br />
kazališnu sezonu čak i u vrijeme<br />
carevanja maškara. Tako je doba,<br />
kada se tradicionalno sve podređivalo<br />
privremenoj vladavini krabulja,<br />
ove godine bilo oplemenjeno<br />
i značajnim brojem zanimljivih<br />
kazališnih predstava, pa je, nakon<br />
već spomenutog “Profesionalca”,<br />
uslijedio pravi kazališni evergreen<br />
– “CABAres CABArei” upravo nevjerojatnog<br />
Zijaha A. Sokolovića<br />
čija nepresušna energija jednostavno<br />
zrači s pozornice i potpuno<br />
zaokuplja pažnju publike koja, kao<br />
hipnotizirana, bez daha, prati zbivanja<br />
na sceni. A na njoj je – samo<br />
jedan čovjek! Nema kostima, nema<br />
scenografije, nema komplicirane<br />
kazališne mašinerije – pred auditorijem<br />
stoji “samo” jedan Glumac,<br />
no takvome glumcu i ne treba<br />
ništa više. Ukratko, Zijah nam je<br />
pružio dva i pol sata vatrometa<br />
za pamćenje ispunivši cijelu večer<br />
Životom – katkad lijepim, katkad<br />
manje lijepim, no uvijek aktualnim,<br />
britkim i univerzalnim, potvrdivši<br />
se, još jednom, ne samo kao veliki<br />
glumac, već i kao fenomenalan<br />
psiholog koji u svakom trenutku<br />
drži pod kontrolom svaki detalj i<br />
ne dozvoljava da tenzija opadne<br />
makar i na časak. Dakle – krcata<br />
dvorana, salve smijeha i prezadovoljna<br />
publika koja će, kada se<br />
ugase svjetla pozornice, imati o<br />
čemu i razmišljati, jednostavno<br />
govore sami za sebe te nam samo<br />
ostaje s nestrpljenjem čekati Zijahov<br />
ponovni dolazak, a do tada,<br />
pogledajmo što se zbivalo dalje!<br />
A daljnja su se zbivanja nastavila<br />
“U isto vrijeme, na starom mjestu”<br />
– dakle u Adriaticu, petkom, u<br />
20.00 sati. Ovoga puta, istoimenom<br />
romantičnom komedijom<br />
Bernarda Sladea, a u izvedbi Scene<br />
“Gorica” iz Velike Gorice. Igrajući<br />
se riječima, i ovdje bi se moglo<br />
govoriti o “ogoljenoj” predstavi<br />
– ovoga puta doslovno, budući da<br />
su protagonisti veći dio vremena,<br />
u najboljem slučaju, u donjem rublju,<br />
među plahtama jednog te<br />
istog kreveta, no kroz vremenski<br />
raspon od nekoliko desetljeća. Ako<br />
malo simplificiramo, i ovdje je riječ<br />
o Životu koji jednostavno juri i, poput<br />
pijeska, sipi kroz prste dvoje<br />
junaka, jednog običnog muškarca<br />
(Goran Grgić) i jedne obične žene<br />
(Lana Barić) koji su se, upustivši<br />
se u samo naizgled bezazlenu<br />
jednonoćnu avanturu, odlučili na<br />
nešto mnogo veće. Nošeni tako<br />
povoljnim i onim manje povoljnim<br />
vjetrovima, ukrcani na životni<br />
brodić, i mi, zajedno s ovim vrsnim<br />
glumcima, prolazmo njihove malene<br />
radosti i velike tuge, shvaćajući<br />
da, u najmanju ruku, neke stvari<br />
jednostavno ne možemo shvatiti,<br />
ali ih možemo i moramo prihvatiti<br />
i nastaviti plovidbu, ma kakva ona<br />
bila; na sceni – u režiji iskusnog Ivice<br />
Kunčevića, dok u zbilji – režiju<br />
potpisuje ipak <strong>net</strong>ko drugi!<br />
A u nastavku – Teatar Exit<br />
i provokativna “Judith French”.<br />
Ova, nagradama ovjenčana, drama<br />
Vlatke Vorkapić koja ujedno potpisuje<br />
i režiju, na pozornicu donosi i<br />
zrno voajerizma, a leži također na<br />
dvoje vrsnih glumaca – to su ovoga<br />
puta Judita Franković i Dražen Čuček.<br />
Radi se o pomalo morbidnoj<br />
priči o opsjednutosti glavnoga junaka<br />
fiktivnom junakinjom iz stripa<br />
koju mu utjelovljuje jednostavna<br />
djevojka koja je upravo ostala<br />
bez posla, a od svega očekuje i zaslužuje<br />
ipak malo više nego što na<br />
kraju dobiva. Izuzmemo li poneku<br />
nezgrapnost u tekstu koja katkad<br />
rezultira padom dramatike, pogotovo<br />
u završnim prizorima koji<br />
možda i ne ispunjavaju do kraja<br />
gledateljeva očekivanja, slobodno<br />
možemo reći da se radi o jednoj<br />
iznimno zanimljivoj predstavi autorice<br />
od koje zaista možemo očekivati<br />
jedan novi, itekako, potrebni<br />
uzlet suvremene hrvatske drame<br />
tako da jedva čekamo njezin novi<br />
tekst u nadi da će nastaviti kročiti<br />
zacrtanim si dramaturškim putom.<br />
I tako smo, sasvim neprimjetno,<br />
zakročili i u korizmu. Ožujak<br />
je za odrasle započeo još jednim<br />
manje uobičajenim gostovanjem<br />
– onim Hrvatskog narodnog kazališta<br />
Varaždin i njihove najnovije<br />
uspješnice Mariusa von Mayerburga<br />
“Ružni”. Ova nesvakidašnja<br />
drama govori o tri želje, praktički<br />
opsesije, koje danas, nažalost, kroje<br />
društvene događaje i sudbinu<br />
pojedinca. To su želja za bogatstvom<br />
i tržišnim uspjehom, želja za<br />
lijepim i mladolikim izgledom i želja<br />
za jedinstvenosti i individualnosti.<br />
Uhvatiti se ukoštac s takvim, ne<br />
baš uvijek savršenim, tekstom, nije<br />
bio nimalo lak zadatak mlađoj ekipi<br />
glumaca predvođenim, također,<br />
mlađim redateljem Jernejem Kobalom<br />
tako da je i krajnji rezultat<br />
ipak ispod očekivanja, no za svaku<br />
je pohvalu potez Festivala <strong>Opatija</strong><br />
da u naš grad dovede i manje eksponirane<br />
ansamble koji, bez obzira<br />
na otežavajuće okolnosti, zaista<br />
i imaju što ponuditi.<br />
Organizatora treba svakako<br />
pohvaliti i zbog prigodne izložbe<br />
“Art pust i karnevalske maske”, ali<br />
i zbog nastavka dječje kazališne<br />
sezone. Raduje što je solidan broj<br />
djece pogledao drugu predstavu<br />
ovoga bloka, dražesne, premda<br />
pomalo naivne, “Tajne začarane<br />
šume” kazališta Mala scena iz<br />
Zagreba, no prava je šteta da je<br />
onoj prvoj nazočio daleko premali<br />
broj naše mlade publike, posebno<br />
obzirom na njezinu kvalitetu, univerzalnost<br />
i jednostavno “neodoljivu<br />
lakoću postojanja.” Radi se<br />
o pravom malom biseru kazališta<br />
Tvornica lutaka iz Zagreba pod<br />
imenom “Komadić”. U samo pola<br />
sata, Lana Klingor i Vladimir Tintor,<br />
koji je ujedno i redatelj ove kazališne<br />
poslastice, rekli su ama baš sve<br />
i pomogli nam da Život, o kojem<br />
kao da je cijelo vrijeme i riječ, sagledamo<br />
iz neke druge vizure i bolje<br />
shvatimo svu njegovu veličinu,<br />
ali i, iznad svega, jednostavnost. U<br />
nadi da ćemo još katkad imati prilike<br />
na ovakav se način oplemeniti<br />
i ojačani kročiti naprijed – sretan<br />
Uskrs!<br />
FOTO: N. TURINA<br />
29