kompleksna tehnika pčelarenja nastavljačama u funkciji suzbijanja

SAVJETI ISKUSNIH PČELARA PRAKTIČARA
Dr. med. Rodoljub Živadinović, ul. Stojana Janićijevića br. 12 18210
Gitkovac, ++38118 846-734, ++38163 860-8510 rodoljubz@ptt.yu
KOMPLEKSNA TEHNIKA PČELARENJA
NASTAVLJAČAMA U FUNKCIJI SUZBIJANJA
VAROE I DRUGIH PČELINJIH BOLESTI
Pod kompleksnom tehnikom pčelarenja podrazumijevamo tehniku rada na modernom
pčelinjaku koja je prilagođena novim uvjetima pčelarenja i novim zakonskim propisima. Već
nekoliko godina unazad nije jednostavno biti pčelar. Danas pčelarstvo zahtjeva mnogo više
znanja i umješnosti.
Tehnika pčelarenja je sve više usmjerena u pravcu dobivanja pčelinjih proizvoda bez
rezidua antibiotika i pesticida. Da bi se u svemu tome uspjelo, pčelari sve više moraju da
pribjegavaju primjeni prirodnih zakona, koji su najbolje prikazani kroz sljedeću narodnu izreku:
Ko ima, daj mu još, ko nema, uzmi mu i ono što ima. Drugim riječima, pčelari će (na žalost)
morati da zaborave na humanost prema pčelama, morat će, slaba društva oštro da kažnjavaju, a
jaka maksimalno da podržavaju. Jer, jako društvo i dobra matica su osnova uspješnog pčelarenja
u novim uvjetima. I to ne samo što se tiče visokih prinosa, već i što se tiče borbe protiv bolesti.
Naučno je dokazano da pčelinja zajednica sa razvijenim higijenskim ponašanjem, gubi tu
pozitivnu osobinu ako je oslabimo (Kefuss, 1996; Stanimirović, 2001). Naravno, da bi društvo
bilo jako i snažno, prvi uvjet koji pčelar mora da obezbjediti jeste prirodna hrana. Svaka
vještačka hrana skraćuje život pčeli i remeti fiziološke procese u njenom organizmu. Tako se
pokazalo da sojino brašno može dovesti do čudnih abnormalnosti na nepoklopljenom leglu, čak i
do smrti matične larve u matičnjaku (Steve Taber). Društva koja zimuju i razvijaju se na
šećernom medu odgajaju do glavne paše 12,7% manje legla i donose 24,6% manje meda u
odnosu na društva sa zalihom prirodnog meda (P. I. Cvetkov), iako je u obje grupe društava bilo
podjednako perge (fermentirani pelud, pčelinji kruh), a pčele su i u prirodi nalazile svjež cvjetni
prah. Pored toga, pokazano je da prerada velikih količina šećernog sirupa negativno utječe ne
samo na pčele koje ga prerađuju, već i na naredne generacije (A. S. Jakovljev i L. A. [agun).
Opće je prihvaćeno da je pčelinja masa oko 100 mg, dok dr. Ralph Btichler (2003) tvrdi da je
masa pčela u društvima koja nisu iscrpljivana umjetnom hranom i varom, u kojima se pčela
izleže sa 140 mg, citiraju! tako Schneider-a (1987). Masa izležene pčele zavisi i od starosti saća.
Mlada pčela izležena iz crnog saća je po G. D. Bilašu, V. 1. Lebedevu i N. 1. Krivcovu (2000),
manja od svoje vršnjakinje izvedene iz svijetlog saća za 13, 1 %. Po njima je srednja masa pčele
izležene iz svijetlog saća 123 mg, a iz crnog samo 106 mg. Pored kvaliteta hrane, vrlo je bitna i
njena količina u kolnici. Prema G. D. Bilašu, kod zajednice koja ima zalihu hrane od 12,6 kg, ima
za 128,6% više mlječa u ćelijama sa trodnevnim larvama, i za 61,2% je veća masa trodnevne
larve, nego u društvu čije su zalihe samo 4,5 kg meda. Prema A. M. Rjamovoj, kod zajednice
koja ima zalihu hrane od 10-12 kg, masa šestodnevnih larvi je veća za 24,8%, masa izleženi pčela
za 9,3%, razvijenost ždrijelnih žlijezda za 7,8%, razvijenost masnog-tkiva za 21%, dok pčela živi
duže za 27,3%, nego u društvu sa zalihama meda od 3-4 kg.
U svijetu danas uvjerljivo dominira LR košnica, i to sasvim opravdano. U Srbiji se lagano i

skromno širi košnica niskih nastavaka, poznata kao Fararova košnica. Spolja visina svih
nastavaka je 170 mm, dok sve ostale mjere apsolutno odgovaraju LR košnici. Svi postupci u
tehnici pčelarenja se obavljaju lako i brzo. Ova košnica se svakako ne može proglasiti najboljom
košnicom, ali definitivno pčelaru maksimalno daje mašti na volju, zbog nevjjerovatne
prilagodljivosti svim metodama rada i uvjeta pčelarenja. Ali, u njoj se moraju uzgajati isključivo
jake pčelinje zajednice. Samo tako može da pruži prave rezultate. Zato sam je odabrao.
Principi pčelarenja
Uvjeren sam da je poznavanje biologije pčela osnova dobre pčelarske prakse. Mnoge
tehnike pčelarenja su danas zasnovane na pogrešnom shvaćanju Divota pčela. Mnogo zabluda
vlada medu pčelarima, bar što se tiče kranjske rase pčela kojom se pčelari u Srbiji. Prvi problem
je snaga zajednica. Većina pčelara vjeruje da pčelinja društva dostižu snagu od bar 60 000 pčela,
što nije točno. To se vrlo rijetko dešava. Istraživanja govore drugačije. Friedrich Rutner tvrdi da
društva tijekom sezone broje od 32-48 tisuća pčela. Kako možemo pročitati u radovima Instituta
za pčelarstvo Liebefeld (Švicarske), koje su potpisali A. Imdorf, M. Rickli, P. Fluri i L. Gerig
(1996, 1999), za uvjete Švicarske važi da je prosječna snaga društava od 25-40 tisuća pčela.
Gerhard Liebig (1989-1993) tvrdi da je prosječna snaga oko 30 tisuća pčela, dok se rijetko
dostiže brojnost od 40 tisuća pčela.
Slično je i sa dužinom života pčela. Većinu pčelara vjeruje da se ona kreće i do 6 nedjelja,
pa na osnovu toga planiraju razne tehnike pčelarenja. A. Imdorf, M. Rickli, P. Fluri i L. Gerig
(1996, 1999) tvrde da od svibnja do lipnja duljina života pčela iznosi oko 20 dana. Gerhard
Liebig (1989-1993) navodi rezultate svojih četverogodišnjih istraživanja da pčele u vrijeme
maksimalnog razvoja žive oko 2-3 nedjelje. Navodi primjer jedne zajednice koja je prema
količini legla (ako prihvatimo da pčele žive 6 nedjelja) trebala da ima 80 000 pčela na vrhuncu
razvoja, a ne samo 42 000, koliko je imala (znači, pčele žive oko 3 nedjelje na vrhuncu razvoja
zajednice). Posle svih ovih podataka, vidimo i da profesor Jovan Kulinčević
(2005, lični razgovor) opravdano smatra da pčele kranjske rase ljeti žive od 21-35 dana,
prosječno od 25-28 dana. Ovakvi podaci iz korijena mijenjaju neka dosadašnja shvaćanju, ali i
rad na pčelinjacima. Treba znati da na duljinu života pčela najviše utječe ishrana u stadiju larve
(Krešak, 1973; Kulinčević, 2005), ali i iscrpljenost uzgojem velike količine legla (Anna
Maurizio, 1955).
Spomenuo bih još jednu zabludu, a to je brojnost pčelinjih društava kranjske rase tijekom zime.
Broj uzimljenih pčela nije relevantan čimbenik, jer su brojna istraživanja pokazala da i vrlo jake,
kao i zajednice srednje snage, iz zime mogu da izađu sa jednakim brojem pčela. Zaključak je da
pčele moraju da dočekaju veljaču (početak intenzivnijeg polaganja jaja od strane matice u Srbiji)
sa apsolutnim minimumom od 10-12 tisuća pčela (najbolje oko 15 tisuća), kako bi se optimalno
razvile. Tek kada sve ovo znamo, možemo da kreiramo tehniku pčelarenja koja odgovara našim
uvjetima. Jer, sve tehnike pčelarenja stvarane na bazi pogrešnih postulata ne mogu biti ispravne.
Zato svaki pčelar mora da prilagodi svoj rad ovdje iznijetim podacima o biologiji pčela.
Godišnji ciklus jednomatičnog pčelarenja
Iako pčele danas imaju mnogo više neprijatelja nego prije nekoliko desetina godina (Varroa
destructor, prskanje biljaka pesticidima tijekom cvjetanja, vrlo promjenljive vremenske prilike i
slično), pa pčelinje zajednice bez pomoći sa strane rijetko dostižu optimalnu snagu za ranu pašu
kao što je bagremova, ipak sam se odlučio za jednomatično pčelarenje. Smatram da se pravilnom
tehnikom pčelarenja pčelinja društva mogu dovesti do željene snage, uz strogo poštovanje i

praćenje lokalnih pašnih prilika (zato ću ih kroz tekst navoditi). Ovo je samo jedna od
mnogobrojnih tehnika pčelarenja jednomatičnim sustavom koju uglavnom primjenjujem.
Doduše, to je samo osnova rada na pčelinjaku, koja se vrlo često mijenja i prilagodava trenutnim
uvjetima bilo koje vrste.
Moje opredjeljenje za jednomatično pčelarenje nije slučajno, već je zasnovano na nekim
činjenicama koje su me uvjerile da klasično dvomatično pčelarenje zapravo nije produktivno,
gledano sa aspekta jedinice mase pčela (prinos po kilogramu pčela). Osnova svakako leži u tome
što je pokazano da ukupna količina legla koja potječe od dvije matice koje su razdvojene
matičnom rešetkom, ne odgovara količini legla koju bi te matice ostvarile da se nalaze u
posebnim košnicama. Legla je u dvomatičnim društvima manje, jer matica sa jačim matičnim
feromonom destimulira onu drugu maticu, pa ona smanji broj položenih jaja (Stanimirović,
2000). Nedavno je Peter Bross (2005) iz SAD-a donio rezultate sedmogodišnjih istraživanja, koja
su pokazala da dvomatično pčelarenje i nije tako produktivno, ako se posmatra kroz prizmu
uloženog vremena (tabela 1). Da ne govorimo o drugim faktorima (dodatna oprema, problemi pri
selidbi i slično). Naročito ako uzmemo u obzir najnovija istraživanja da najviše meda po jedinici
mase pčela ne donose enormno jaka društva, već optimalno jaka društva, sa prirodnom
strukturom starosnih grupa pčela.
Na području gdje pčelarim, glavna paša je bagremova, početkom svibnja. Za njom slijedi
paša od divlje kupine, krajem svibnja i početkom lipnja, koja se nadovezuje na dugotrajnu slabu
livadsku pašu. Zato posle prve bagremove paše pčele skoro svake godine selim i na drugu
bagremovu pašu, i na toj lokaciji pčele ostaju do jeseni, tijekom ljeta koristeći livadsku pašu.
Ciljevi moje tehnike pčelarenja su:
- zamjena 50% plodišnog saća tijekom godine;
- zaštita pčela od bolesti pravilnom tehnikom pčelarenja; - zaštita pčela
od varoe;
- med kao hrana za zimovanje; - med nije sam sebi
cilj.
Posebno bih objasnio samo razlog za zamjenu 50% plodišnog saća godišnje. Sve odgovore
možete naći u tabeli broj 2. Samo bih napomenuo neke od činjenica. Osim problema smanjenih
ćelija i izvodenja manjih pčela, vrlo je važna činjenica da staro saće više privlači varou. Naime,
utvrđeno je da su ćelije legla u starom saću više od četiri puta češće napadnute varoom nego u
svjetlom saću (Giancarlo A. Piccirilloa, David De Jong, 2004).
Opis tehnike pčelarenja započetu od kraja listopada. Stanje koje ću opisati nastalo je krajem
ljeta, a kako, saznajete iz daljeg teksta.
Krajem listopada, na podnjači se nalazi jedan nastavak odabranog medišnog saća sa kvalitetno
izgradenim radiličkim saćem. lznad njega su dva nastavka u kojima je krajem ljeta uzgajano leglo.
Meni nije bitno koliko tu ima meda, jer se iznad nalazi skoro pun nastavak meda (sa medom od svih
paša tijekom godine, koji uvijek stoji na vrhu košnice) za koji su se pčele uhvatile. Podnjača je sa
mrežom i potpuno je otvorena od listopada pa sve do prve polovine veljače, bez obzira na jačinu
zime. Tijekom studenoga ili prosinca, kada nema legla, zajednice pčela se tretiraju oksalnom
kiselinom protiv varoe metodom kapanja (rastvor se pravi miješanjem 600 g. šećera, 600 ml
destilirane vode i 35 g dihidrata oksalne kiseline). Nakapa se 5 ml rastvora po punoj ulici pčela,
shodno snazi zajednica utvrdenoj na temperaturi između 0 i +10 stepeni Celzijusa. Za tretman treba
izabrati razdoblje visoke relativne vlažnosti zraka, jer je efikasnost kiseline tada znatno veća (Milani,
2001; A. Nanetti, 2005).
Polovinom veljače se mrežasta podnjača zatvara ladicom. Društvo je tada već značajno

zahvatilo vršni nastavak sa medom. Do kraja veljače ili početkom ožujka će se zamašnim svojim
dijelom preseliti u njega, dok će donji nastavak bivšeg plodišta potpuno napustiti. Tada se taj
nastavak skida sa košnice i nosi na pretapanje. Tako se zapremina košnice smanji za 25% (svojevrsno
utopljavanje košnice), a staro saće s uklanja (sa njim i potencijalno prisutni izazivači raznih pčelinjih
bolesti).
Ako se tijekom kasne zime slučajno dogodi da pčele pojedu skoro sav med i dođu do satonoše
na vrhu košnice, kočnica se odozgo proširi praznim nastavkom u koji se stavlja plastična kantica sa
tečnim ili kristaliziranim bagremovim medom. Na njenom poklopcu je izbušeno dvadesetak rupa.
Kantica se okreće naopako, i poklopac stavlja na satonoše nastavka u kome su pčele. Kroz rupice
pčele jedu med.
Do kraja ožujka se društvo intenzivno razvija u gornja dva od ukupno tri preostala nastavka, gdje ima
dosta meda i vlada zadovoljavajuća mikroklima. Krajem ožujka i početkom travnja u mom kraju
počinju da cvjetaju važne medonosne biljke, crni trn i džanarika. U povoljnim godinama, unos
nektara i polena u košnicu je vrlo obilan i potrebno je mjesto za njegov smještaj. Zbog promjenljivih
vremenskih prilika, zamjena mjesta nastavaka kao mjera poticaja razvoja nije dala dobre rezultate u
većini godina. Zato pribjegavam jednostavnom manevru. Nastavak sa kvalitetnim radiličkim saćem
koji se cijele zime nalazio na podnjači i služio kao zaštita od jakih udara vjetra kroz otvorenu
mrežastu podnjaču, sada se premješta na vrh, dok se dva nastavka u kojima se tijekom proljeća
razvijalo leglo spuštaju na podnjaču, bez izmjene njihovih mjesta. Tijekom narednih mjesec dana,
tijekom paše od voća, vršni nastavak će služiti kao skladište meda. Ovisno od snage društva, matica
će preći u njega i polagati jaja. Na desetak dana prije bagremove paše u njemu će se nalaziti izvjestan
broj ramova sa manje ili više legla okruženog medom i polenom. Tada između vršnog i srednjeg
nastavka stavljamo matičnu rešetku, ne tražeći maticu. Vraćamo se na pčelinjak kroz 5 dana i tratimo
jaja. Tamo gdje su jaja, tu je i matica. Ako je ona u donja dva nastavka (ispod rešetke), što je najčešći
slučaj, zamijenimo im mjesta. Ako je matica u vršnom (trećem) nastavku, spuštamo je u donja dva i
tako ćemo im zamijeniti mjesta. Zamjenom mjesta donja dva nastavka, donji koji je već djelomično
oslobođen legla i ima dosta praznih ćelija dolazi na višu poziciju i matica ima dovoljno mjesta za
polaganje jaja, što utječe na smanjenu pojavu nagona za rojenje. Neposredno na početku intenzivne
bagremove paše (kroz nekih 7-8 dana) odmah iznad matične rešetke dodajemo cijeli nastavak satnih
osnova. Pčelama to neće predstavljati smetnju, već naprotiv. Imat će u neposrednoj blizini plodišta
priliku da izgrađuju veliki broj satnih osnova, što tako utječe na smanjenje pojave nagona za rojenje.
Zbog strogo određenog, relativno malog prostora košnice, tako snažne zajednice vrlo brzo i rado
zaposjedaju taj nastavak i grade saće. Tijekom paše, sukcesivno i po potrebi dodajemo još nastavaka
iz rezerve, ovoga puta sa izgradenim medišnim saćem.
Slične principe primjenjujem i kod narednih paša. Da bi razvoj društava bio što optimalniji, na
četrdesetak dana prije očekivanog početka naredne paše, vršim zamjenu mjesta plodišnih nastavaka.
Do sredine srpnja počinjem sa pripremama za zimovanje. Vršim posljednju zamjenu mjesta
plodišnih nastavaka. Iz nastavka koji se na početku bagremove paše našao iznad nastavka sa satnim
osnovama, nije vrcan med, i predstavljale rezervu meda za zimu. U dva plodišna tijela pčele razvijaju
leglo i smještaju polen, kao i manje zalihe meda. Nikada ne brinem koliko je meda u plodištu
spremljeno za zimovanje, jer je nastavak iznad matične rešetke skoro pun meda. Cilj ovakvog rada je
stvaranje što više kvalitetno uzgojenog legla tijekom kolovoza i dobivanje što većeg broja kvalitetnih
zimskih pčela. Krajem srpnja i početkom kolovoza tretira se protiv varoe. Pčelinjak se nalazi na
mjestu koje je cijele godine bogato polenonosnom pašom, tako da pčele u zimu ulaze fiziološki
maksimalno spremne. Varoa je pod kontrolom, i zimskim tretmanom oksalnom kiselinom se svodi
na minimalni broj. Ako tijekom kolovoza bude suše, pa nema značajnije poticajne paše, pčeIe se
prihranjuju mješavinom meda i šećera. To je uglavnom med izvrcan iz najsnažnijih društava
neposredno prije bagremove paše, koji su pčele donijele u vojnoj paši. Taj med se vrca iz plodišta

koje je kod tako jakih zajednica često u to vrijeme blokirano medom i polenom, pa nije za prodaju.
Ovako sam mu našao odličnu primjenu, jer ga opet vraćam u plodište i služi za odgajanje zimskih
pčela. Naravno, strogo voditi računa da med potječe isključivo iz zdravih zajednica. Poželjno je
odnijeti ga na analizu u veterinarski institut prije prihranjivanja. Do listopada se pčele ne
uznemiravanju, ako smo osigurali sve spomenute čimbenike.
Ovakvom tehnikom jednomatičnog pčelarenja bez selidbe osigurava se godišnji prinos od 20-40 kg
meda. S obzirom na uloženi rad, to nije malo. Uz malo više zalaganja i jedno seljenje na drugu
bagremovu pašu koja se nadovezuje na bolju livadsku pašu nego što je imam na stacionarnom
pčelinjaku, što uglavnom i sprovodim, prinos se povećava za 50-70%. Zimski tretman protiv varoe
osigurava razdoblje netretiranja sve do kraja srpnja ili početka kolovoza mjeseca. Razlog leži u tome
što ni na stacionarnom pčelinjaku ni u kraju gdje selim nema u blizini velikog broja pčelinjih
društava, pa nema ni unosa varoe sa strane. Zato se naredni tretman obavlja početkom kolovoza,
mahom mravljom kiselinom, ako vremenski uvjeti dozvole. Prošle godine (2005) sam po prvi put
rabio oksalnu kiselinu ljeti (9. kolovoz) i stekao značajna iskustva, jer se o ljetnjem tretmanu u
literaturi uopće ne govori. Na Kongresu Apimondije u Irskoj prošle godine, zapitao sam Antonia
Nanettija ima li iskustva sa ljetnim tretmanom oksalnom kiselinom, jer sam ja tretman izvršio
neposredno pred održavanje kongresa (prosječno 75 ml rastvora po košnici). Saopćio mi je da je
Ijetna efikasnost oksalne kiseline u opsegu između 40% i 50%, da ne pokazuje negativno djelovao na
otvoreno leglo i da nema uticanja na polaganje jaja od strane matice. Osim učinkovitosti, to su bile
dobre vijesti. Vratio sam se kući, i nastavio sa detaljnim praćenjem opadanja varoe (tabela 3). Brojao
sam ukupno 27 dana i zaključio da je efikasnost zaista bila na nivou od nešto ispod 50%. Ali,
kontinuitet opadanja je i 27. dana bio konstantan, kao što se vidi u tabeli. Nanetti tvrdi da u njihovim
uvjetima oksalna kiselina ispari iz košnice već poslije nekoliko dana. Kolovoz 2005. je u Srbiji bio
izuzetno kišovit, i vjerojatno je to doprinijelo tako dugom zadržavanju oksalne kiseline u košnici.
Ipak, zaključak je da ljetna primjena oksalne kiseline protiv varoe ne daje zadovoljavajuću efikasnost.
Jer, poznato je da ljetni tretman mora da osigura efikasnost od najmanje 90%, ili ćemo već za 30
dana ponovo imati isti broj varoa u košnici. Interesantno je moje zapažanje da je broj opalih varoa
uvijek bio izrazito veći poslije kišovite noći, što je apsolutno potvrdilo tezu o poželjnosti visoke
vlažnosti zraka prilikom tretiranja oksalnom kiselinom, kako zimi, tako i ljeti.
Pčelari Srbije su inače u nezavidnoj situaciji po pitanju izbora ekološki poželjnih preparata
za ljetni tretman varoe, jer se sve svodi na mravlju kiselinu i timol. Sa nestrpljenjem očekujemo
provjeru efikasnosti preparata Apiguard (timol u gelu) u našim uvjetima, jer je najavljen zvanični
uvoz za proljeće 2006. godine, i vezujemo da će nam usprkos visokoj cijeni, znatno pomoći u
borbi protiv ovog napasnika.
Što se tiče pčelinjih bolesti, ovakva i slične tehnike pčelarenja osigurava visoku sigurnost
pčelara da do njih neće doći. Jednostavno, svi apitehnički zahvati usmjereni su ka očuvanju
biološke energije pčelinje zajednice, njene optimalne snage i zamjene velike količine plodišnog
saća.
Napomena: Ovo je skraćena verzija predavanja, na predavanju će biti prikazano mnogo
više slika i tabela. Nakon predavanja biće projektiran film o primjeni oksalne kiseline (7,5
minuta).