Kamen života uskrs 2011. broj 9 - Općina Brela

pikadori na bikovskim arenama: ranjavaju, mrcvare. A prema psu lutalici Ćoći:
on je s Bar-Jonom (mornar pod sumnjom da je komunist, OŽ) Udri komunistu! U
glavu! Na mrtvo ga gada!... Kamenje sve gušće, udara sve gušće, a štektanje sve
bolnije. Prsnu prvi mlaz krvi iz pseće glave“... Eto, to je bila sudbina seoskoga
psa lutalice. A sada se vratimo na Maru Pilepićevu. Kao i mnogi drugi preokreti u
ovoj knjizi, tako i sada pas Ćoćo, koji je inače bježao od svakoga, navalio na Maru
Pilepićevu, ne s namjerom da je ugrize, nego da je svuče do gola. A krvoločne
picukare stoje kao ukopane i gledaju. Kao da je u Brelima nestalo kamenja i kolaca,
puštaju Ćoću da obavi posao do kraja.
Zaista furiozan kraj polemike s kanonikom Pilepićem: ogoljenje i prezentacija
neopranih gaća i još neopranije stražnjice. Inače, cijela ta slika gnusna je i ogavna,
nedostojna „jednog od najistaknutijih hrvatskih prozaika tridesetih godina 20. st.“
(kad bi bila njegova!)
B.3.
Slijedi primjer žalosne demencije Gjure Vilovića u njegovim najboljim muževnim
godinama, vezanom uz način prehrane: „ Žene ovoga sela jedu stojeći i na brzinu, a
jedu uglavnom zelenu hranu kao i ostali četveronošci, ali s razlikom što je ta ženina
zelen obarena, posoljena, poljevena uljem, ali uvijek sa suzdrživom štednjom.
Po blagdanima jedu kuhano meso u varijaciji: svježe ili suho. Za pečenje znadu
samo na papiru i nekad, u ljetnim blagdanima, za pečenje s ražnja. Kolačima
nazivaju tvrde, suhe pekarske obručiće što se odlikuju samo suhom bjelinom.“
Zar nije žalosno da je Gjuro zaboravio da se othranio na mediteranskoj, jednoj od
najzdravijih kuhinja, ukusnoj zeleni začinjenoj maslinovim uljem, a još žalosnije
da je zaboravio na treštinske (tršćanske) kolače koji su se u Dalmaciji masovno
trošili, još i u vrijeme kada je Gjuro pisao o picukarama. Oni su se trošili navlastito
za umakanje (supanje) u kavu, vino ili prošek. To su bili kolači, a ono što u smislu
naziva kontinentalne Hrvatske nazivaju kolačima, a u ovim krajevima zvali pašte.
Odatle i naziv pasticceria. Tko je živio prije 2. svjetskog rata dobro se sjeća sintagme
idemo na pašte kao što se danas kaže idemo na kavu.
Nakon 2. svjetskog rata treštinski su kolači nestali iz uporabe, ali je ljude teško
uvjeriti da je Gjuro Vilović napisao knjigu vjerujući da je othranjen na kulenu i
slanini?!
B.4.
U knjizi koju nam prezentiraju kao posmrće Gjure Vilovića rabe se mnoge
riječi koje se u njegovim ranijim radovima nisu mogle naći. Riječi koje je Vilović
koristio upisane u zagradama:
-Rabotašnji dan – (radni dan)
-Nevo – (nevjesto, nevisto)
Kamen života 35