Mani Gotovac - Rastanci

Mani Gotovac
Rastanci

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 512.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Mani Gotovac
Rastanci
izdavač:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednik knjige:
Drago Glamuzina
lektura i korektura:
Jasna Bašić
grafička priprema:
tisak:
Denona d.o.o., Zagreb
rujan 2019.
, Zagreb

Mani
Gotovac
Rastanci
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 512.
copyright © 2019. Mani Gotovac
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001040307.
ISBN: 978-953-52-0181-6 (meki uvez)

sadržaj:
13 Poglavlje 1.
115 Poglavlje 2.
243 Poglavlje 3.
295 Poglavlje 4.

Tamo gdje nema ljubavnika ni žena, ti si ponovno životinja,
nagon i čisto postojanje...
Alessandro Baricco

Seneki

Bilješka
Ova ljubavna priča proteže se od 1974.
do 2018. godine.
Pripovjedačica govori u prvom licu kada se identificira
s glav nim ženskim likom. U rijetkim prigodama ona samo
pripovijeda i javlja se u trećem licu. Razlike nisu grafički
označene. Pod razumijevaju se.
Događaji su izmišljeni.
Imena i prezimena ponekad stižu iz zbilje. Ali i sve u
vezi s nji ma pripada isključivo mašti. Ne želi se sugerirati
takozvana „istinitost“ zbivanja.

Poglavlje 1.

Još uvijek postoji misterij oko tog imena
Don Juan. U hrvatskom prijevodu on bi mogao glasiti Šjor
ili Gospon Ivo. Ali Don Juan, e, to zvuči.
Moja prijateljica Tamara i ja gledamo u kazalištu predstavu
Molièreova Don Juana. Sjedim važno, sve je nešto važno,
premijera je. Moja prijateljica je izrazito otvoreno stvorenje,
vrlo živo u društvenom životu grada. Dovela je u kazalište
još dvije svoje znanice. Nisam ih upoznala, ali smo zajedno
brbljale u pauzi u foajeu. Tamo se okupila takozvana zagrebačka
elita. Nemam pojma je li ta riječ „elita“ nešto pogrdno
ili pohvalno.
U sredini smo sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ali
ipak, iako smo u provinciji, blago se u modi najavljuju osamdesete.
Vidi se to po istaknutim jastučićima na crvenim kožnatim
jaknama nekih djevojaka ili po svjetlucavim materijalima
i šljokicama što povremeno zaiskre. Prođu tu i tamo neka
natapirana velika kosa ili duge, duge lokne, pa poneka golema
naušnica, broš i narukvica, cupkaju abnormal no visoke
potpetice ili platforme, meni se čini da će nadolazeće osamdesete
biti posve prenaglašene, izvitoperene, zapravo kičaste.
– Ma vidi ti ovo Tamara. Mi smo ti provincijska varijanta
svjetske mode – kažem.
15

– Ti uvijek nešto rondaš, uvijek s tom provincijom –
odbru si mi Tamara.
Pokušala sam objasniti svoj stav, ali njezine znanice nisu
prihvatile tu vrstu razgovora. Njih ne zaokuplja modni izričaj
zagrebačke provincije. Ali posve su ravnodušne i prema svim
pitanjima što nam ih večeras otkriva Molièreov Don Juan. Ja
bih najradije o tome. Ili o politici. Hej, pa svašta se događa.
Ali nemam šanse. Nitko me ne šljivi ni pola posto. Ipak, uspijevam
mijenjati teme i pogodim na kraju onu pravu. Sve
četiri gledale smo jučer reprizu novogodišnje specijal emisije
Obraz na obraz. Zaintačimo se tako oko tog show programa.
Tamara tvrdi kako su to samo skinuti obrasci poznatih talijanskih
emisija takve vrste, kako je to prijevara, pusta imitacija,
ni po čemu originalna, pa prema tome ni zanimljiva.
Ona posebno ističe da je takve emisije gledala u više navrata
kada je sa svojim Tiborom putovala po Italiji, te kako će nam
i on to potvrditi. Ja uglavnom nemam pojma, ali imam svoje
mišljenje. Naravno, suprotno i tvrdoglavo. Kažem da mi
je apsolutno svejedno po čijoj se špranci radi emisija, da su
mi i Milena Dravić i njen suprug Dragan Nikolić briljantni
te da im je, k tome, baš u toj emisiji gost bio sam Arsen Dedić.
A ljudi moji, kada se on pojavi, i kada još pjeva Mileni,
e, pa tu ne može biti ni bolje rečenice, ni tona, ni glazbe, a
ni blage ironije... Sjajno.
Toliko smo Tamara i ja zaoštrile raspravu oko tog showa
da zapravo nisam uspjela ništa posebno saznati o novim znanicama
moje prijateljice. Pomalo sam na njih ljubomorna,
otimaju mi prijateljicu, a pomalo mi je svejedno. U uglu
foajea, tamo u onoj fotelji, odjednom ugledam Radu Šerbedžiju
i Petra Večeka kako nešto živo diskutiraju. Ne po­
16

znajem ih, ali pretpostavljam da bi to ipak moglo biti nešto
što želim čuti.
– Oprostite sekundu, moram na toalet, doći ću za vama
u gledalište – ispričam se svome ženskom društvu, uzmem
čašu vina od konobara koji uokolo kruži s pladnjem i smjestim
se u kutu, tamo iza svih, uz onu famoznu fotelju u lijevom
uglu. „Ako me ovi primijete kako ih prisluškujem,
nije važno, reći ću im da sam novinarka istraživačica. Tako
ću ih i upoznati“, mislim u sebi i pomno slušam:
– Pa one 1003 osvojene žene – govori Rade.
– Don Juanove 1003 žene, kažeš ti. Ali za Molièreova
Don Juana to nije važno. On sebe ne ograničava ni u čemu,
pa ni u brojevima. On ne vodi popis, on razmišlja u granicama
beskonačnosti.
– Ne, Pjer. Njegovo je pitanje po meni vrlo jednostavno.
Ono glasi: kako ostati vjeran jednoj jedinoj ženi?
– Rade, to je pitanje samo za tebe, možda i za mene, hm...
U drami se međutim radi o teoriji takozvane nužne nevjere.
Nužne, pazi. Molièreov Don Juan drži da je nevjera nužna
i slijepa! I o tome se u toj drami ne raspravlja, ne postavlja
se oko toga nikakvo pitanje. Molièreov Don Juan želi nešto
posve drugo.
– A to je, po tvome mišljenju?
– On želi dati pravo na ljepotu svim ženama na ovome
svijetu. Svim ženama koje god susretne. Svejedno kojeg su
roda, odakle dolaze, što rade, jesu li debele, ružne, lijepe,
one su za njega žene! Hej! To je njemu dosta. On naime
voli zavođenje kao takvo, te mu žene daju osjećaj osvajača.
– Hoćeš reći, osjeća se kao Aleksandar Veliki.
17

– Pa da, rekao sam ti, Don Juan nosi u sebi lovačku, rekao
bih, ubilačku crtu. Pa i kada smrtonosno pogodi, hm...
nijedna ga od svih tih žena ne može zadovoljiti.
– Možda je zato taj Don Juan tako jako nesretan?
– Da, to me najviše zanima, to zašto je nesretan?
Veček se počeše po svojoj crvenkastoj bradici, podigne
glavu i ugleda mene.
– Vi nas, hm, prisluškujete? – kaže oštro.
– O da, već dugo.
– Tako šarmantna dama? – uskače Rade.
– Oprostite, ali ja sam novinarka istraživačica – pravim
se važnija od samog Don Juana.
Rade se nasmije pomalo zavodnički, zatim ustaje. Zvonilo
je za početak drugog dijela, zvonilo je već treći put.
Ulazim u gledalište kada je prizor već započeo. Pola reda
ustaje zbog mene u mraku. Svi misle kako se ponašam kao
nepristojno derište. Osobito Tamara.
Završava napokon ta dosadna izvedba Molièreova Don Juana.
Za vrijeme organiziranoga gromoglasnog pljeska već
sam na nogama.
– Dosta mi je – kažem Tamari – dosadno je i predugo.
Iznenada ugledam njezin doslovce izbezumljen pogled.
– Što je zaboga?
Ona me snažno povuče za pripijenu svijetlozelenu haljinu
i šapuće mi:
– Sjedni, odmah sjedni natrag.
18

Uvalim se opet u istu fotelju. Ona prisloni usnice na moje
uho i bijesno sikće:
– Opet nisi stavila dovoljno veliki uložak. Po tvom običaju.
Zakrvarila si sjedalo u kazalištu.
– Ajooooj – zajauknem – stavila sam, stavila sam dupli
uložak, ali toliko curi, i što ću, što ću sada, jadna sam
ti, Tam?
– Čekaj, kaže ona.
Imala je raskošan svileni šal u stotine boja prebačen preko
ramena. Uvijek se odijevala fino i provokativno.
Pruži mi ga.
– Zaogrni se mojim šalom.
– Uh, pa taj šal s toliko šarenila i bez tragova svijetlozelene,
pa kako ću to ogrnuti oko ove moje jednostavne zelene
haljine? Izgledat će neukusno.
– Uh, nemoguća si. To je sada najmanje važno. Ne razumijem
kako uopće možeš biti toliko neodgovorna, da ne
kažem luda – oštra je Tamara.
– Pa nisam kriva – branim se kao glupava curica i uzimam
njezin šal.
Napokon ustajem, zaogrnem se šalom i pogledam tu nesretnu
kazališnu fotelju od pliša na kojoj strši velika žarkocrvena
mrlja. Nije se još osušila. Svježa je. Krv.
Izlazimo iz kazališta. Namještam, spuštam i dižem lelujavi
svileni šal s kojim se nikako ne snalazim. Ne mogu ni zamisliti
kakve su sve mrlje na samoj haljini.
– Moj muž nas čeka u Kazališnoj kavani, ženske. Pozivam
vas na piće – kaže jedna od dviju znanica moje Tamare.
19

– Odlično, idemo sve četiri – sjaji se ona od zadovoljstva
i uopće ne misli što će biti sa mnom. Donji dio tijesne
haljine sav mi je slijepljen. Uložak mokar. Jedva hodam.
Prelazimo cestu. Kazališna kavana je prepuna svijeta. Sa svih
strana odzvanja gomila riječi. Bruje oko nas razgovori s različitih
stolova. Kao valovi na moru. U glupoj sam situaciji.
Vrti mi se u glavi zbog te krvi koja, osjećam, i dalje curi.
Vrti mi se zbog mnoštva glasova i zvukova. I zbog moje totalne
nespretnosti s tim šarolikim šalom u rukama. Nikada
ne nosim šalove. I sada uz sve to skupa, odjednom, neočekivano,
još i zvuk flamenca. Ma, gle. Obožavam flamenco.
– Slušala bih, hej. Pa otkuda taj zvuk? – pitam. Ali me
nitko ne čuje.
Pokraj staroga gramofona, na malom uzdignutom podiju
Kazališne kavane, sjedi jedan jako otmjen gospodin,
sav u crnome od glave do pete, i uporno brine o ploči koja
se vrti i s koje doista odzvanjaju opijajući zvuci originalnog
flamenca. Čuju se gitara i kastanjete, ali glazbu nadjačavaju
udarci peta po tlu. Strast što izbija iz tih zvukova toliko je
neobična da se čini kako dolazi niotkuda.
– Otkuda sad pak taj tu? – zavičem iz čista mira.
– Ma to ti je onaj Zagrepčanin što je emigrirao u Španjolsku
pa se sada vratio – kaže Tamara. – Pričaju da se
ne može odvojiti od flamenca. Podsjeća ga na neku ženu.
Njezina znanica, gospođa koja nas je pozvala u Kazališnu
kavanu, čula je tu primjedbu pa pomalo iznervirano kaže:
– Nije, draga, to baš tako jednostavno. To je izvorni flamenco,
a flamenco je čitava jedna kultura, štoviše srž jedne
kulture. Čuješ li ti tu glazbu i to udaranje dlana o dlan i taj
20

duboki zvuk. Čuješ li taj grubi grleni muški glas što izražava
istu bol koju izražava i ženski glas. To je mračna glazba,
tu je posrijedi opasna strast.
Svidjela mi se preciznost i ozbiljnost ove gospođe. I sve
što je rekla. Želim je bolje upoznati. Mi i dalje stalno zastajkujemo.
Gospođa nas uporno poziva na piće i vodi do
šanka gdje je čeka njezin suprug. Tu, sada vidim, stoje dva
muškarca. Jednog prepoznajem. „To je onaj televizijski redatelj,
zove se, mislim, Eduard Galić“. Drugi nam je okrenut
leđima. Prilazimo. Taj drugi se naglo okrene. Pogledamo
se. I skamenim se, postajem Kameni gost. Zastane mi dah.
Ali doslovce. Kao da mi je krv nestala iz svih mjesta u tijelu
na kojima bi trebala biti. Ne mogu disati. Stojim. Ne mogu
se pomaknuti ni lijevo ni desno. On gleda u mene, u moje
oči i ne trepće. Moje oči usredotočeno zure u njegove. Čini
mi se da se taj moj zaustavljeni krvotok sada i vidi, blijede
mi ruke, vrat, lice. Postajem li prozirna? Prolaze sekunde.
Tamara, njezine znanice i Eduard Galić svi nešto pričaju.
Ne čujem o čemu govore, piljim u te oči, postajem bijela i
čujem zvukove flamenca.
Muškarac koji mi je zaustavio dah i sledio krv u žilama
obraća mi se osobno i predstavlja se. Pružam ruku. Gledam,
gotovo dodirujem te krupne zelene i smeđe oči. Promucam:
– Oprostite, jedva stojim na nogama.
– Povest ću vas kući. Odmah – kaže on.
Tišina. Samo zvuci flamenca.
21

Tamarina znanica, gospođa koja nas je dovela, čula je
njegove riječi.
Prekine ga:
– Dragi moj, pa dogovorili smo se da ćeš nas sve pozvati
na piće, gdje ćete sada?
– Ispričat ćete nas na nekoliko minuta – odgovori joj
njezin suprug.
Napuštamo kavanu. Ne čujem više ništa. Niti jedan od onih
bezbroj zvukova. Kao da sam u nijemom filmu. On me vodi
do svog auta parkiranog tik do Kazališne kavane. Žuta
Alfa Romeo Sport Cupe. Otvara vrata, pridrži mi torbicu.
Sjednem. Ne vidim gdje sam, ne znam što radim. Piljim u
tamnosmeđu kožnatu jaknu tog čovjeka. I u svaki njegov
pokret. Nešto tako muževno nisam vidjela u svom životu.
Niti na filmu. Možda je sličan mladome Marlonu Brandu.
Danas se kaže da je to „megafrajer“. Ali meni te riječi ne pomažu,
smiješne su mi. Što ću sa samom sobom? Što mi se to
događa? Što je to?
– I gdje vas vozim? – pita on posve tiho.
– Kući – kažem.
Nasmije se samo lijevim uglom svoje krupne donje usnice.
– A gdje je to vaše – kući?
– Jabukovac – uspijem izgovoriti ulicu i broj.
On vozi smireno, nonšalantno.
Registriram da psuje. Ne pitam se zašto. Sleđena sam
poput grančice na snijegu. Sve miriše po njegovoj kožnatoj
jakni. Držim stegnute šake, ni to ne znam zašto. Šutimo.
22

Penjemo se Mesničkom. Okrećemo prema Tuškancu.
Već je kasno. Nema žive duše. Samo stražar koji se šeta od
ulaza u Gradski komitet do tog zavoja. Maše nam.
– Dosadno mu je – kaže moj vozač.
Skrećemo. Okrećemo se, penjemo se prema Jabukovcu.
Još malo i ja ću biti kod kuće. On me ništa ne pita, ništa
ne kaže. Ja šutim i sve očekujem. On i dalje ništa. Zaustavi
žutu Alfu pred ulazom u moj stan, izlazi iz auta, otvara
mi vrata. Ustajem. Zateturam. On me pridrži. Osjetim
njegovu ruku na svojoj nadlaktici. Trese mi se svaka žila i
žilica u tijelu. I posve nesvjesno pogledam na sjedište automobila
iz kojeg sam izišla. Mrlja krvi. Probila je Tamarin
šal. Kao da me grom ošinuo. Čini mi se da ću umrijeti od
stida, i to odmah, ovaj trenutak. On slijedi moj pogled, vidi
mrlju, glasno se nasmije i kaže:
– Ali nema veze. Sjedišta su od kože. Pogledajte samo.
Mrlja će se lako isprati.
Uvučem se u bračnu postelju. Nečujno. I smanjim samu sebe
do veličine graška. Ne mičem se. Piljim širom otvore nih
očiju u crni mrak spavaće sobe. Tresu me hormoni. Srećom,
nevidljivi. Ne pomiču ni najmanji nagib naše ružičaste posteljine.
Prolaze sati. Iza sklopljenih kapaka moje totalne besanice.
Prve zrake sunca probijaju kroz teške zastore na prozorima.
Jako sam budna, sva puna energije, ali nepokretna.
I dalje se ne mičem.
Dan se odvija gotovo po uhodanoj špranci. Moj suprug
rano ustaje i odlazi na posao. Ali ovaj put glumim da spavam
23

čvrstim snom. Ustajem tek nakon što sam čula da su se zalupila
ulazna kućna vrata. Sama sam. Navlačim stare izlizane
traperice i veliki džemper. Istina, vani je 20 stupnje va, ali
tko zna koliko je u mojoj glavi. Trčim do redakcije kulture,
iako imam još puno vremena. Upadam među novinare
koji piju jutarnju tursku kavu. Miriše po kavi, a ja sam sva
znojna i crvena u licu. Kad bi me netko od njih uistinu pogledao,
pomislio bi kako se nisam otrijeznila još od prošloga
jutra. Srećom, u redakciji su svi u euforiji: gledali su ovih dana
novog Kuma i sad svi pametuju o mafiji i tome kapitalističkom
Zapadu koji im se, usprkos svim tim ubojstvi ma,
očito sviđa. Svi govore u isti mah, zaluđeni su filmom. Urednik
je bijesan što zbog jednog potrčka kakav sam ja, on sada
mora izići iz te velevažne rasprave i zakoračiti u redakcijsku
svakodnevicu. Nervozno i brzo naloži mi neka napravim
anketu među brojnim kulturnjacima o najnovijem Coppolinu
filmu. Ne razumijem uopće o čemu on to meni govori,
ali kažem da je u redu, napravit ću. Kolega, kojeg zovemo
Njuško, tiho mi prišapne:
– Ne brini, objasnit ću ti.
Poljubim ga u obraz i šapnem:
– Mislila sam da ću raditi nešto oko Ingmara Bergmana.
Kuma još nisam gledala.
– Spremit ću ti imena koja ćeš anketirati i napisat ću ti
par pitanja. To će biti dovoljno.
– Srce si, Njuško moj – kažem i odjurim u susjednu sobu.
Tamo nema nikoga. Stolovi i telefon. Vrtim brojeve, čujem
jedan koketan „Halooooo“ i pitam u slušalicu:
24

– Tam, kako si, kako vam je bilo poslije, poslije kada
sam ja otišla?
– Gdje poslije? – zbunjena je Tamara.
– Pa sinoć, u Kazališnoj kavani.
– Aha. Dobro, dobro društvo, brbljalo se.
– Tko sve? Tko je sve bio?
– Pa bila si tamo, znaš tko je bio, što me gnjaviš?
– Mislim nakon mene, poslije, kada sam ja otišla, tko
je onda bio?
– Ma sve isto, ženo Božja, daj ne gnjavi, molim te, imam
posla.
Tamara ima posla, ona je asistentica na Pravnom fakultetu
s dobrim izgledima za napredovanje. Vrijedna je, OK.
Ali se i pravi važna, pa ona uopće ne razumije što je ja pitam.
Ima nove frendice, eto, to ti je, i uopće me više ne voli.
Negdje u predvečerje zvoni telefon. U kući nema nikoga. Jurim
do radne sobe svoga supruga i za dlaku se poskliznem.
Telefon je na njegovu stolu.
– Molim?
– E, bok – kaže Tamara – jesi li slobodna večeras?
– Zašto?
– Poziva nas Virna na...
– Tko je Virna?
– Pa upoznala si je sinoć, bila je s nama na predstavi.
– Da... i...
Ne znam o kojoj se od dvije znanice radi, ali već mi se
tresu ruke.
25

– Poziva nas k sebi kući na njezinu mesnu roladu i čašu
vina?
– Koga poziva?
– Bože, što je s tobom, kao da si pijana. Pa sve nas koji
smo bili sinoć u Kazališnoj. Naravno, pozvan je i tvoj Pavle,
ako želi doći.
– Divno. Dolazim.
– Kažem ja da si se napila. Dolazite li ili dolaziš?
– Pavle i ja dolazimo. Dobro. Bok.
– A gdje dolazite?
– Aha. Gdje?
– Virnin suprug jedan je od naših poznatih pisaca scenarija
za televiziju, i ugledni je slikar i filmski scenograf. Upoznala
si ga sinoć, odveo te kući. Pozvani smo kod njih doma.
Razumiješ li me sada?
– Razumijem draga. Kakvo je to uopće pitanje?
– Nemoj ti meni „draga“. Pa ništa ne kužiš. Čuješ li ti
samu sebe?
– Oprosti, molim te, ali Pavle mi noćas nije dao živog
mira.
– Aha. Mogu si misliti. Uz svu onu krv. Doći ću po vas
za sat-dva. Budi spremna.
Stan gospođe Virne je na Zrinjevcu. Peti kat bez lifta. Jedva
se penjemo. Kažem Pavlu:
– Pa ne bih ni mrtva stanovala u gnijezdu za ptice. Zamisli,
svaki dan valja napraviti po nekoliko puta ovoliko
26

stepenica. A mi na Jabukovcu s ceste ravno u vrt, pa u kuću.
Ha, stanujemo kao bogovi.
– Kada ja imam boginju za ženu – galantan je Pavle.
– Reći ćeš mi poslije, kada vidiš stan – hladno dometne
Tamara.
– Ma da je i od suhoga zlata.
Sva sam se uredila. Posve suprotno svojim običajima. Zbog
Virnina supruga, naravno. Obukla sam jednu Gumzejevu
haljinu koju mi je Pavle kupio za rođendan. Šišmiš rukavi.
Boja trešnje. Svila. Nije mi se sviđala, ali mislila sam „moram
biti in“. Kosu sam natapirala i složila u punđu na katove, nebu
pod oblake. Izvukla sam stara prstenja i veliku ogrlicu iz mamine
kutije za nakit. Uopće nisam bila nalik na samu sebe.
– Baš si, baš si ono ultrasuper – rekao mi je Pavle dok
smo izlazili iz kuće.
Zbog moje punđe quasi una fantasia kasnili smo dobrih
pola sata.
Virnin suprug nam otvara vrata, ne pozdravlja se s gostima
koji mu dolaze u kuću, nego grune meni u lice:
– Pardon, tko ste vi, gospođo, tko ste vi s tom velikom
punđom?
– Upoznali smo se sinoć, ne sjećate se?
– Sjećam se, kurac. Ali sinoć ste izgledali normalno.
Kako to on odmah tu, na bum, pa – „kurac“. A činio mi
se toliko galantnim.
Virna je uvela Tamaru i Pavla. Već na ulaznim vratima
odjekuje puno različitih glasova. Društvo se očito već zaigralo.
27

A ja stojim, višestruko ukipljena. Stojim na otiraču za cipele.
Ne mogu ni naprijed ni natrag.
– Pa hoćete li vi unutra ili van? – pita on mene.
– Zbunili ste me – mucam.
I ugledam njegove zube. U savršenom redu. Smije se
otvorenim ustima:
– Došla nam je u posjet jedna modna dama. Pretpostavljam,
iz Gumzejeva salona. No, izvolite, uđite ugledna gospođo.
Uđem na vršcima prstiju svojih visokih potpetica. Umalo
nisam slomila nogu. I sjednem bez riječi u prvu slobodnu
fotelju koju ugledam. Pavle mi donese Martell. Ispijem. Polako
prepoznajem društvo. „Sve neki poznati ljudi“. Ono je
tamo Marija Braut, obožavam njezine fotografije, kraj nje
filmski redatelji Zvonimir Berković, Eduard Galić i Krsto
Papić. A uz njih uredno sjede njihove uredne supruge. Sve
su bez punđe. Sjetim se da je jučer Njuško spominjao kako
je Papić jako zadovoljan prijemom njegova filma Izbavitelj i
da priprema dugometražni film o Nikoli Tesli pa bi se mogle
ubaciti neke fotke. Do njega je ono, ajme meni, Mirko
Galić, dopisnik iz Pariza. Svi moji šefovi u Večernjaku uvijek
zaiskre kada se izgovori njegovo ime. Ne znam zašto. Moj
Pavle pozdravlja se sa svima, izmijeni riječ dvije, nasmiješi
se, pa šeta uokolo, proučava stan. Posve je zadovoljan. Virna
nam predstavi Beatu, kaže nešto kao „prva rodica moga
muža“. Ona i Tamara pomažu vrijednoj domaćici. Gospođa
je sva nekako brižna. A njezin suprug? On je nestao.
Gdje bi on mogao biti? To je sada moja jedina misao. Ne
uključujem se u razgovor. Koncentrirana sam samo na to
pitanje. Gdje je On? Nakon desetak minuta pojavljuje se
28

iza mojih leđa. Ne vidim ga. Nasloni se na fotelju u kojoj
sjedim i pita:
– Hoćete li pogledati biblioteku?
Ustajem. Nalazimo se u prostoru tako velikom da bih ga,
zbunjena kakva već jesam, skoro mogla usporediti s onim
sinoćnjim, s kazališnim foajeom. Obložen je tikovinom u
njezinoj prirodnoj boji. Na stropu su duge grede, blago
nag nute i u kutovima pojačane kosim potpornjima. Cijeli
zid na suprotnoj strani našeg stola je u knjigama od poda
do stropa. Nije to baš biblioteka. Knjige nisu zatvorene staklenim
vratima. One su na velikim tamnim drvenim policama,
otvorene, kao da čekaju da ih netko uzme u ruku.
Polako se udaljavam od čaša, stola, dugog naslonjača, fotelja
iz različitih povijesnih razdoblja i raspoloženog društva.
Udaram potpeticama. Idem za njim. On me vodi. U
nekom sam poluhipnotiziranom stanju. On izvadi iz biblioteke
jednu veliku knjigu odličnih reprodukcija Tizianova
djela. Prelistava. Pokazuje mi. Sporo. Zadrži se na Veneri
Urbinskoj. Pogleda me. Gledam u te začuđene zelenosmeđe
oči. Gledamo zajedno u Veneru i njezine omamljujuće boje.
Virna nas poziva na mesnu roladu. Poslužena je na duguljastom
drvenom stolu u kuhinji. Uz mnoštvo sireva. I
probranih vina. „Nikada ne bih znala upriličiti takav domjenak“,
mislim u sebi i pijem. Dvije čaše crnog.
– Ovo je odlično. Mogu li natočiti još? – pitam domaćicu.
– Nemoj se ustručavati – Virna mi kaže „ti“ i natoči mi
sama.
Pijem naiskap. Još dvije čaše crnog.
29

Vratili smo se u naslonjač, u fotelje. On sjedi točno nasuprot
mene. Vino me napokon opušta. U trenutku općeg zatišja,
napokon u svom stilu, preuzimam riječ:
– Predlažem anketu.
– Očekivao sam da će to netko predložiti. Ankete su u
posljednje vrijeme društvena moda – kaže Mirko Galić.
– Glupost – kaže Berković.
– Na koju temu? – pita Eduard.
– Jednostavno i poznato pitanje – kažem samouvjereno.
– Što vam je najvažnije u životu?
– Pa to i nije jednostavno – nasmije se Papić – ali dobro,
krenimo.
Društvo je stvar shvatilo ozbiljno. Osim Berka koji se
pod smjehuje. Ostali razmišljaju. Odgovaraju dugim, ponekad
i složenim rečenicama. Postaje jako zanimljivo. Kako
osobno provodim anketu, nakon svakog odgovora prozivam
sljedećeg sugovornika.
– E sada biste mogli i vi odgovoriti. Što je vama najvažnije
u životu? – pita mene iznenada Eduard, koji je, čini mi
se, najbolji prijatelj Virnina supruga.
– Ljubav – odgovorim kao iz puške.
Svi se nasmiju. Pavle mi nazdravlja. A on? On me oponaša:
– Lav, liv, luv...
Na samom kraju ankete, obraćam se njemu osobno:
– A vi? Što je vama najvažnija stvar u životu.
– Pička.
Zagrcnem se.
Nastane tajac.
30

– Recimo, ona tamo na slici Venere Urbinske – nasmije
se on.
Prolazi tjedan dana. On se ne javlja, nikako i niotkuda. Nisam
se čula ni sa kim iz Virnina društva. Zvala sam Tamaru
nekoliko puta. Zauzeta je, rekla mi je, zauzeta je ozbiljnim
fakultetskim poslovima. Nema vremena za mene. Svakojake
mi ludorije kruže glavom. Srećom, ništa ne poduzimam. Pavle
je na službenom putu. Mogla sam s njim. Nisam. Odlazim
redovito u redakciju, pišem crtice o filmskim zbivanjima za
Večernji. Ništa me od toga ne zanima. Istog trenutka zaboravim
i naslov filma i fabulu. Svake tri sekunde pojavljuje se
ispred mene krupno zelenosmeđe oko. Sjajno kao suza. Visoko
čelo iz profila, donji dio bujnih usnica, bezbroj džepova
na smeđoj kožnatoj jakni, ruka u zamahu, strogo izrezani
nokti, dvije noge na O u najboljim trapericama na svijetu...
I glas. Čujem poneko slovo, poneku riječ. Recimo, „urbinska“,
„biblioteka“, „međunožje“, „luv“. Razmišljam satima
zašto mi je ono rekao da sam „modna dama“, pa valjda on
vidi da ja baš to nisam? Zašto me oponašao? Je li mu smiješna
riječ „ljubav“? Zašto sam mu išla na živce kada sam rekla
Pavlu da moramo kući? Bili smo posljednji gosti. Deset puta
odlazim u knjižaru, tamo u Gundulićevu ulicu, tražim istu
knjigu Tizianovih reprodukcija. Bila je jedna, ali to nije ta,
ona njegova, nije tih boja. Lutam oko Zrinjevca, gore i dolje
i danju i noću. „Volim Zrinjevac, najljepše mjesto u Zagrebu“,
govorim glasno samoj sebi. Ali donedavno nisam,
nikada nisam tamo zalazila. A sada, kružim li ga kružim.
31