Sadržaj

SAFF broj 292 

Sadržaj 

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Mekka: Usama b. Abdullah Hajjat 

Strpljivost je najbolji dar kojim Allah, dželle šanuhu, daruje Svoje 

robove 

Polumjesec 

Džihad Kovačević 

Političar sa izuzetnim ljudskim vrlinama 

Kolumna 

Borba za opstanak 

Bošnjaci napraviše hrvatski entitet 

Ljudska prava 

Intervju: Fadil Al Hamdani 

Učinjen nam je veliki zulum 

Pogledi 

Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (11. dio) 

Dejtonski ustav je imun na konvencije o ljudskim pravima 

Pobožnost 

Putevi duhovnog uzdizanja: Vrijednost vremena u islamu (ll dio) 

Ako dušu ne zaposliš dobrom, ona će tebe zaposliti zlom 

Fetve 

Aktuelna pitanja i dileme 

Allah vas neće kazniti za ono što nenamjerno učinite 

Svijet medija 

Protiv koga Amerika vodi rat? 

Kriminalci iz Guantanama 

Islambosna 

Kolumne 

U iščekivanju revolucije 

8 

10 

18 

27 

31 

36 

40 

50 

60 

29. mart - 26. džumade-l-ula 

3

Uvodnik 

Na strani zla 

Dvojni aršini bh. medija kada 

je u pitanju odnos prema 

vjerskim zajednicama nisu 

nikakva novost, jer se Islamskoj 

zajednici spočitava ono što se ne 

spočitava Pravoslavnoj i Katoličkoj 

crkvi i njihovim prvacima. Fratri i 

popovi mogu se slobodno petljati u 

politiku, objavljivati kolumne u tzv. 

građanskim medijima, biti pozivani 

u dijaloške tv emisije, a da sve to bude 

demokratska vrlina o kojoj imami ne 

mogu ni sanjati, jer im prijeti etiketa 

tzv. političkog islama. S obzirom 

da se javnost navikla na 

ovu neravnopravnost, 

logično je bilo da uslijede 

još nevjerovatnije stvari. 

Novost je da su bošnjački 

političari počeli bez imalo 

stida otvoreno govoriti 

kako Katolička crkva 

zaslužuje četiri puta, a 

Pravoslavna crkva tri puta 

više budžetske pomoći 

u odnosu na Islamsku 

zajednicu. Nije ni čudo, 

jer se u Sarajevu već godinama piše 

protiv obnove porušenih džamija, 

pa je postalo progresivno zalagati se 

za iste one stvari za koje se zalagao i 

Radovan Karadžić. 

Poslije pristajanja tzv. demokratskih 

snaga u Sarajevu uz razne oblike 

islamofobije, za očekivati je bilo da 

bošnjački političari izvale i takvu 

samoponižavajuću a glupost da, 

praktično, katolici vrijede četiri puta 

više od muslimana, a pravoslavci 

tri puta više od muslimana. Nema 

tu više ni načela ravnopravnosti, 

a kamoli uvažavanja činjenica da 

su islamski vjerski objekti u toku 

agresije rušeni višestruko više nego 

katolički i pravoslavni vjerski objekti 

zajedno. Sukladno toj logici, trebalo 

bi Islamskoj zajednici dati sedam 

puta više budžetskih sredstava za 

obnovu objekata, nego Katoličkoj i 

Pravoslavnoj crkvi. Međutim, logika 

dejtonske države upravo ide tragom 

ovakvog ponašanja bošnjačkih 

političara, koji svoju ideološku 

podobnost grade na ponižavanju 

muslimana i glorificiranju 

nemuslimanima. Zašto bi se onda 

kardinal Vinko Puljić ustručavao da 

u jednom svečanom povodu, kakav 

je Uskrs i uskršnje obraćanje, optuži 

Bošnjake da su krivi za radikalizaciju 

prilika u BiH i za novo paktiranje 

Srba i Hrvata, koji su, kardinalno 

smatra kardinal – ugrozili ova dva 

naroda. A da li bi kardinal Puljić 

mogao koju riječ progovoriti o 

činjenici da su Hrvati činili većinu 

na 16 odsto bh. teritorije a da danas 

svojim smatraju čak 27 odsto bh. 

teritorije, na kojima se prostire 

Elektroprivreda tzv. Herceg- 

Bosne, Hrvatske pošte i sva druga 

struktura okupatorske paradržave? 

Ko je ugrožen danas u Stocu, 

gdje bošnjačka većina 

mora zdravstvene usluge 

dobijati u alternativnim 

prostorima, dok Hrvati to 

mogu u Domu zdravlja, 

i dok bošnjačka djeca u 

školu ulaze kroz stražnji 

ulaz, a hrvatska na glavni. 

Smeta li kardinalu Puljiću 

uskršnje premlaćivanje i 

razbijanje glave bošnjačkog 

dječaka Izedina Gagule iz 

Čapljine, od strane ustaških 

huligana, koji su ga prisiljavali da 

izgovara “očenaš”?! 

O kakvoj sili bošnjačkog naroda priča 

kardinal, kad su Bošnjaci isključive 

žrtve velikosrpskih i velikohrvatskih 

progona, pa i kolonizacije na 

teritoriji gdje su većina?! Ili je ta 

kardinalova neistina usmjerena 

da se ne vidi istina?! A šta vrijedi 

istina o bošnjačkoj ugroženosti kad 

bošnjački političari forsiraju višu 

vrijednost katolika i pravoslavaca, 

što daje za pravo kardinalu Puljiću 

da izmisli kako Bošnjaci nekoga 

ugrožavaju?! Kardinal nema hrabrosti 

da se suoči sa činjenicama o sramnoj 

ulozi velikohrvatske politike u 

obespravljivanju Bošnjaka u krajevima 

gdje su Bošnjaci činili, ili čine većinu, 

jer bi to značilo smještanje te politike 

uz bok fašističkih i apartheidskih 

režima. Kardinal Puljić mora znati 

da njegova šutnja, ili sumanuto 

optuživanje Bošnjaka, ima dimenziju 

saučesništva u tjeranju jednog naroda 

da se osjeti poniženim i ugroženim. 

To što mediji u ovoj državi podržavaju 

islamofobiju, i što progone prvake 

Islamske zajednice i imame, to 

što bošnjački političari izigravaju 

gmizavce, ne daje za pravo kardinalu 

Puljiću da bude na strani zla. 

Impressum 

Izdavač 

GID SAFF 

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica 

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo 

mob: +387 61 255 322 

distribucija: +387 62 287 412 

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH, 

Filijala Zenica 

(KM) 1610550001210010 

(DV) 502012000550080 

swift: RZBABA2S 

Glavni i odgovorni urednik 

Semir Imamović 

Redakcija 

Abdusamed Nasuf Bušatlić, 

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz 

Hodžić 

DTP 

Semir Šišić 

Lektor 

Abdulmedžid Nezo 

Stalni saradnici: 

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho 

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić, 

Anes Džunuzović, Abdulvaris Ribo, Almir 

Mehonić, Amir Durmić, Saladin Kovačević, 

Sejfudin Dizdarević, Esad Mahovac, Erdem 

Dizdar 

Ostali saradnici: 

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz 

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić, 

Adem Zalihić, Nedim Makarević 

Direktor 

Semir Mujić 

Direktor marketinga 

Semin Rizvić 

+387 62 343 635 

Koordinator za dijasporu 

Ramadan Rušid 

+386 41 255 239 

Štampa 

EMANET d.o.o., Zenica 

Časopis izlazi svakog drugog petka. 

Rukopisi, diskete i fotografije se ne 

vraćaju. 

ISSN 1512-651X 

redakcija@saff.ba 

saffmagazin@yahoo.com 

www.saff.ba 

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila 

u Federalnom ministarstvu obrazovanja, 

nauke, kulture i sporta pod brojem 622 

29. april - 26. džumade-l-ula 

5

Hutba 

Ruše državu da bi gradili nacionalističke torove 

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Ako 

A 

je suditi po planovima i 

Adosadašnjim vrlo ozbiljnim 

Apolitičkim koracima nekih 

srpsko-hrvatskih političkih stranaka 

i njihovih vođa, onda se sa sigurnošću 

može konstatirati da rušilačke sile u 

BiH, polahko al’ sigurno, ostvaruju 

svoj pakleni plan o rušenju države 

Bosne i Hercegovine. I kao što su jučer 

četničko-ustaški tenkovi, haubice, 

topovi, i ostala oruđa i oružja, u 

toku srpsko-hrvatske agresije na našu 

zemlju, rušili Bosnu i Hercegovinu, 

tako je danas, nesmanjenom žestinom 

i mržnjom, samo drugim sredstvima, 

pokušavaju srušiti fanatične 

političke vođe iz srpskog i hrvatskog 

naroda. 

Lisičija strategija 

Personifikacija ovih prvih je dojučerašnji 

ljubimac bošnjačkih komunista 

i njihovog medijskog satrapa, 

FTV-a, kao i međunarodne 

zajednice, Milorad Dodik, koji je iz 

socijal-demokrate mutirao u pobješnjelog 

Maxa i fanatika (što je zapravo 

oduvjek i bio) kojem bi i zločinac 

Karadžić pozavidio. Milorad Dodik 

pod mentorstvom Srbije, drsko i sasvim 

javno i otvoreno radi na rušenju 

Bosne i Hercegovine. Na udaru 

tog političkog monstruma, trenutno 

su se našle ključne institucije države, 

Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine. 

Zbog toga je u Narodnoj skupštini 

RS izglasan referendum na kojem 

će se građani, tj. Srbi, jer su srpskočetničke 

horde taj entitet u svom inkvizitorskom 

pohodu etnički očistili 

od Bošnjaka i Hrvata, izjasniti o bh. 

Tužilaštvu i Sudu. 

Drugi dio antidržavnog saveza, 

oličen je u političkim vođama iz 

dva HDZ-a, hrvatskom dvojcu bez 

kormilara, Draganu Čoviću i Boži 

Ljubiću, koji se, zbog načina djelovanja, 

najlakše mogu prepoznati u onoj 

priči o mladoj lisici. Naime, mlada 

lisica je pitala svoju majku: “Ima li, 

majko, na svijetu iko od nas pametniji?” 

“Ima, kćeri, oni što se našim 

kožama zaogrću”, odgovorila je stara 

lija. Zašto to kažemo? Zato što su 

njih dvojica u političkom i moralnom 

pogledu stvarni nasljednici mračne 

tuđ manovske nacionalističko-ustaške 

ideje i ideologije. U političkom, jer 

su gorljivi zagovornici stvaranja trećeg 

entiteta i oživljavanja paradržavne 

tvorevine Herceg-Bosne i njenog 

priključenja Republici Hrvatskoj. 

A u moralnom, jer kao i njihovi 

prethodnici koriste lisičiju strategiju 

u ostvarivanju svojih prljavih ciljeva. 

Taj dvojac krajnje lukavo i podlo 

zadaje prljave i niske udarce državi 

Bosni i Hercegovini. Upravo tako se 

ponašao i njihov vođa Franjo Tuđman 

i tadašnji hrvatski vojno-politički vrh 

koji je sa svojom armadom izvršio 

agresiju na Bosnu i Hercegovinu, i 

koji se u najtežem trenutku pridružio 

srpskim fašistima i tako našoj državi 

i narodu zabili nož u leđa. A onima 

koji koriste strategiju lisice, ništa 

ne znači faktičko stanje na 

terenu koje u potpunosti 

demantira njihove laži o 

ugroženosti Hrvata u BiH, 

odnosno u Federaciji. 

Važniji im prst od ruke 

Čović i Ljubić pokušavaju 

destabilizirati stanje 

u BiH i izazvati narodni 

bunt, stvarajući privid o 

obespravljenosti Hrvata u 

BiH. Negirajući pri tome 

nepobitne činjenice da 

Hrvatima niko ne uskraćuje 

prava u našoj državi, 

da su njihova vjerska, nacionalna, 

kulturna i ekonomska 

prava i slobode, i 

pored toga što ih ima tri 

puta manje od Bošnjaka, 

veća nego prava i slobode 

Bošnjaka. Za to postoje 

mnogobrojni dokazi. 

Dovoljno je spomenuti 

samo slučaj sela Sturba u 

općini Livno, u kojem su 

hrvatske općinske vlasti 

zajedno sa Crkvom i 

hrvatskim narodom, zabranili 

potpuno legalnu gradnju 

džamije. Zatim, politika aparthejda 

koju većinsko hrvatsko stanovništvo 

vrši nad bošnjačkom manjinom u 

Stocu, i mnogi drugi primjeri. Ko 

god hoće lahko se može uvjeriti da 

su Bošnjaci u skoro svakom mjestu, 

općini i selu, sa hrvatskom većinom, 

ugroženi i obespravljeni, iako na državnom 

nivou čine natpolovičnu većinu 

stanovništva, odnosno 55%. Da 

ne govorimo o tome da je zapadna 

Zar je 

moguće da 

međunarodno 

priznata i 

suverena 

država, Bosna 

i Hercegovina, 

nema nikakvih 

drugih 

mehanizama 

da zaustavi 

rušitelje 

države, osim 

pozivom OHR-a 

da zaustavi 

i poništi 

referendum?! 

Hercegovina etnički čista teritorija 

unutar države Bosne i Hercegovine i 

da je skoro pa ne zamislivo da se, naprimjer, 

muslimanke pod maramom 

i muslimani s bradom i bijelom kapom, 

prošetaju Širokim Brijegom, 

Grudama i drugim hercegovačkim 

gradovima, a kamo li da tamo žive 

i ostvaruju svoja prava. A o genocidnom 

entitetu RS da i ne govorimo. 

Dovoljno je kazati da Srbi 

u Republici Srpskoj, protuzakonito 

grade crkve na privatnim posjedima 

Bošnjaka i u tim nečasnim radnjama 

imaju punu podršku Dodikove 

vlade i Pravoslavne crkve. A da tako 

nešto urade Bošnjaci, digla bi se domaća 

i međunarodna kuka i motika, 

da to osujete i da ih osude 

za ekstremizam, nacionalizam 

i terorizam. Zatim, 

zar uopće treba spominjati 

da su Hrvati kao manjina 

najbogatiji u BiH, da kod 

njih biznis cvjeta i tržni 

centri niču ko gljive poslije 

kiše, i to u gradovima sa 

bošnjačkom većinom, da 

imaju posebne škole koje 

pohađaju samo hrvatska 

djeca, da na državnom 

nivou drže 17 pozicija, za 

razliku od Bošnjaka koji 

kao većinski narod imaju 

samo 11 pozicija. No i 

pored toga, Čović i Ljubić 

tvrde da su Hrvati u BiH 

obespravljeni. 

Zasljepljeni nacionalizmom 

i željom za vlašću, 

Čović i Ljubić žele sru- 

šiti grad, da bi napravili 

svoj zamak ili nacionalni 

tor u koji bi smjestili sve 

Hrvate. Nek’ su zajedno 

pa makar se svi pogušili. 

Njima je preći prst od 

ruke koju su im Bošnjaci 

i ova država svesrdno 

pružili i dali. Očigledno je da nisu 

izvukli pouku iz svega onoga što 

se Hrvatima u protekloj agresiji 

na BiH desilo, a sve zbog nacionalističke 

politike i lisičije strategije 

njihovih prethodnika. Ako ne zbog 

sebe, onda bi barem zbog svog naroda, 

trebali znati da će, nastave li 

sadašnji politički kurs, biti sigurni 

gubitnici, jer zulum i lukavština 

neće daleko stići i ne mogu biti konačni 

pobjednici. 


6

Upravo zbog Dodikovih i HDZovskih 

perverznih antidržavnih 

rabota, aktuelno stanje u Bosni i 

Hercegovini, od mnogih domaćih i 

međunarodnih analitičara, ocijenjeno 

je kao stanje najveće krize još od 

devedesetih godina prošlog stoljeća. 

Mnogi domaći i međunarodni politički 

zvaničnici i intelektualci otvoreno 

govore o mogućem izbijanju 

ponovnog rata. Dakle, trenutna politička 

situacija u BiH je takva, da još 

samo rat može biti gori od nje. 

Bošnjaci imaju mnogo političara, a 

nijednog državnika 

Međutim, i pored tolikih rušilačkih 

snaga koje atakuju na našu državu, 

ključno pitanje za nas jeste, kako 

se Bošnjaci, odnosno bošnjačka politička 

elita ponaša i odnosi prema svemu 

tome? Kako bošnjački političari, 

koji su dobili povjerenje Bošnjaka i 

preuzeli na sebe odgovornost vođenja 

i očuvanja države BiH, reagiraju na 

antidržavne i secesionističke političke 

poteze nekih srpsko-hrvatskih 

političkih krugova? Jer, političko 

vođstvo je vrlo važna stvar u životu 

jednog naroda i države i ono odražava 

kompletno stanje jednog naroda 

i države. Kolika je važnost vođstva 

u islamu, svjedoče i riječi Osmana, 

r.a.: “Allah uspostavlja sultanom 

(vladarom) ono što nije uspostavio 

Kur’anom.” 

Na našu veliku žalost, reakcije bošnjačkih 

političara na konstantne atake 

na Bosnu i Hercegovinu, su takve 

da još više hrabre separatističke snage 

u njihovim rušilačkim namjerama. A 

sve zbog toga što mi Bošnjaci imamo 

političare, ali nemamo vođe i državnike, 

a između političara i državnika je 

ogromna razlika. Na nju je još davno 

ukazao Churchill, rekavši: “Razlika 

između političara i državnika je u 

tome što državnik brine o državi, a 

političar samo o sljedećim izborima.” 

Umjesto državničkog, ozbiljnog, 

jedinstvenog i hrabrog odgovora svima 

onima koji pokušavaju udariti na 

temelje naše države, reakcije naših 

političkih vođa svode se na formalna 

saopćenja za javnost i pozivanje međunarodne 

zajednice da zaštiti Bosnu 

i Hercegovinu od separatista kakav 

je Dodik. Pozivanjem međunarodne 

zajednice u pomoć, bošnjački političari 

zapravo samo skidaju odgovornost 

sa sebe, a to upravo potvrđuje 

gornju konstataciju da mi Bošnjaci, 

kad je političko vođstvo u pitanju, 

konje za trku nemamo. 

Zar je moguće da međunarodno 

priznata i suverena država, Bosna i 

Hercegovina, nema nikakvih drugih 

mehanizama da zaustavi rušitelje države, 

osim pozivom OHR-a da zaustavi 

i poništi referendum?! U svim 

normalnim, pravnim državama, 

dodici, čovići i ostali separatisti bi 

davno bili iza rešetaka, što samo po 

sebi govori da Bosna i Hercegovina 

nije takva država. Zbog toga nije 

čudo što Klub Bošnjaka u Narodnoj 

skupštine RS-a nije čak posegnuo ni 

za vetom u pogledu referenduma 

protiv državnih 

institucija, ali su zato naši 

Ahmetovići i Džuve, bili 

spremni ko zapeta puška 

da pošalju brigadu do zuba 

naoružanih specijalaca 

(700 policajaca) da izvrše 

desant na selo Maoču, pod 

izgovorom da stanovnici 

tog sela, koje pogrdno nazivaju 

vehabijama, ruše državni 

poredak time što svoje 

selo sa okolnom šumom 

žele odcijepiti od Bosne i 

Hercegovine i najvjerovatnije 

ga (ti podaci još nisu 

otkriveni) pripojiti Afganistanu. 

I dok bošnjačka politička elita, 

posebno ona iz komunističkog miljea, 

zajedno sa FTV-om siju smutnju 

među Bošnjacima, izmišljaju 

islamski terorizam, prave montirane 

procese potencijalnim bošnjačkim 

teroristima i zavađaju vlastiti narod, 

dotle Dodik i njegovi istomišljenici 

idu korak po korak i revnosno rade 

na tome da Bosnu i Hercegovinu kao 

državu bace na koljena. 

Spas je u holandskom bataljonu 

Na osnovu rečenog, mi Bošnjaci se 

s pravom moramo zapitati, šta ovakvo 

ponašanje bošnjačke političke elite, pa 

na koncu konca i bošnjačkog naroda, 

znači za našu budućnost? Koliko nam 

to garantuje sigurnosti, odnosno, koliko 

nas takvo ponašanje čini lahkim plijenom 

dušmanima koji svakodnevno, 

Međunarodna 

zajednica će 

nas “štititi” do 

onog trenutka 

dok naš 

dušmanin ne 

postane toliko 

jak da poželi da 

nas dokrajči. A 

kad se to desi 

onda će nam 

biti kasno. 

u krvničkom zanosu uzvikuju “Nož, 

žica, Srebrenica”, i koji nam porućuju 

“Biće repriza!’’ Također, s pravom se 

možemo zapitati, šta nas i našu djecu 

očekuje sutra u Evropi u kojoj u većini 

država na vlast dolaze desničarske radikalne 

stranke koje se otvoreno bore 

protiv islama? Zar treba posebno naglašavati 

da se ovakvim ponašanjem 

sami svojim rukama bacamo u propast? 

Zar se smijemo osloniti samo na 

zaštitu međunarodne zajednice? Pa 

zar nismo izvukli pouke iz “zaštićenih 

zona” koje je ista ta međunarodna zajednica, 

koju ponovo dozivamo u pomoć, 

predala u ruke Ratka Mladića i 

njegovih krvoloka? 

Međunarodna zajednica će nas “štititi” 

do onog trenutka dok naš dušmanin 

ne postane toliko jak da 

poželi da nas dokrajči. A kad 

se to desi onda će nam biti 

kasno. Zar na to ne upućuje 

i trenutno ponašanje međunarodne 

zajednice, tačnije 

visokog predstavnika Incka, 

prema odluci Republike 

Srpske o referendumu protiv 

državnih institucija. 

Za razliku od njegovog 

odlučnog reagiranja i poništavanja 

nedavne odluke 

CIK-a, Incko je ovaj put 

dozvolio Dodiku da provede 

glasanje u Narodnoj 

Skupštini RS o referendumu. 

To jasno govori koliko je politika 

međunarodne zajednice licemjerna i 

koliko ide na ruku rušiteljima Bosne i 

Hercegovine. I ukoliko bi sutra neko 

želio poništiti rezultate referenduma, 

Dodik se mirne duše može pozivati 

na Dejtonski sporazum i kazati da je 

on u skladu s tim sporazumom. Jer, 

da nije, onda je OHR morao poništiti 

rezultate glasanja i proglasiti ih nevažećim, 

a to nije učinio. Ako je glasanje 

za referendum bilo regularno, onda je 

i sam referendum regularan i u skladu 

sa zakonom. 

Hoćemo li to ponovo nekom novom 

holandskom bataljonu povjeriti naše 

sudbine i naše živote, i našem dželatu 

dati sablju u ruke da nas kolje, ili ćemo 

se konačno osvjestiti i poslušati upozorenje 

našeg poslanika, Muhammeda, 

sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: 

“Muslimana ne smije zmija ujesti 

iz jedne rupe dva puta.” 


7

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Mekka: Usama b. Abdullah Hajjat 

Strpljivost je najbolji dar kojim Allah, dželle šanuhu, daruje Svoje robove 

Medina: Abdulmuhsin el-Kasim 

O Allahovoj 

svemoći 

i veličini 

Preveo i sažeo: Amir 

Durmić 

Preveo i sažeo: Semir 

Imamović 

Iskušenja 

I 

i nedaće sastavni 

Isu dio vjernikovog života na 

Iovom svijetu. Štaviše, ona su 

Israzmjerna njegovom vjerovanju. 

Najveća iskušenja imali su 

poslanici, a zatim ostali shodno 

stepenu ispoljavanja vjere. Allah 

Uzvišeni to potvrđuje: Elif-lammim. 

Misle li ljudi da će biti 

ostavljeni na miru ako kažu: “Mi 

vjerujemo!”i da u iskušenje neće 

biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje 

dovodili i one prije njih, da 

bi Allah sigurno ukazao na one koji govore 

istinu i na one koji lažu. (El-Ankebut, 1.-3.). 

Međutim, oni su bili strpljivi i nadali su se 

nagradi od Allaha, i time su zacrtali put 

svakom vjerniku. Iskušenja na ovom svijetu 

su raznovrsna. Ima ljudi koji su iskušani siromaštvom 

i bolešću, drugi su iskušani gubitkom 

imetka, a neki, pak, gubitkom svojih 

najdražih, kao što se ovih dana dešava 

diljem islamskog svijeta. Allaha molimo da 

porodicama poginulih podari strpljivosti, 

da ih obilato nagradi i smiluje se njihovim 

najdražim koje su izgubili. Mi vas stavljamo 

na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se 

vratiti. (El-Enbija’, 35.). Najbolje što vjernik 

u ovakvim momentima može uraditi 

jeste da se strpi i bude zadovoljan Allahovom 

odredbom za koju mora vjerovati da 

je dobra za njega, jer Allah vjerniku daje 

samo ono što je dobro. Allahov Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Čudan li je 

primjer vjernika! Za razliku od drugih, njemu 

je u svakom slučaju dobro: ako ga zadesi 

Od stvari 

koje vjerniku 

olakšavaju 

podnošenje 

nedaće jeste 

da se prisjeti 

Allahovih 

nebrojenih 

blagodati 

koje trenutno 

uživa ili ih je 

uživao ranije, 

a zatim da ima 

na umu veliku 

nagradu koju 

je Allah obećao 

strpljivima. 

kakvo dobro, on zahvali Allahu 

i bude nagrađen zbog toga, a 

ako ga, pak, pogodi kakvo zlo 

i šteta, on se strpi i postojano se 

drži, pa mu i to donese nagradu 

od Allaha.’’ (Muslim). Od 

stvari koje vjerniku olakšavaju 

podnošenje nedaće jeste da se 

prisjeti Allahovih nebrojenih 

blagodati koje trenutno uživa 

ili ih je uživao ranije, a zatim 

da ima na umu veliku nagradu 

koju je Allah obećao strpljivima. 

Uzvišeni Allah kaže: Samo oni 

koji budu strpljivi bit će bez računa 

nagrađeni. (Ez-Zumer, 10.). 

Osim toga, mora vjerovati da nakon poteškoće 

dolazi olakšica, kao što Uzvišeni kaže: 

Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom 

je i last! (Eš-Šerh, 5.-6.). Dakle, jedna po- 

teškoća ne može pobijediti dvije olakšice. 

Dobro je, također, da se u takvim situacijama 

uči dova koju je Allahov Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, učio u teškim 

trenucima. Osim toga, vjernik je dužan o 

Allahu, dželle šanuhu, lijepo misliti i nadati 

se Njegovoj milosti. Strpljivost je spomenuta 

na devedeset mjesta u Kur’anu, 

što dovoljno govori o njenoj važnosti. Strpljivost 

je najbolji i najsveobuhvatniji dar 

kojim Allah, dželle šanuhu, daruje Svoje 

robove, kao što se to navodi u jednom hadisu. 

Iskušenja su dokaz Allahove dobrote 

prema onima koji njima bivaju pogođeni. 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: 

“Kada Allah Svome robu želi dobro, 

‘kazni ga’ ga još na ovom svijetu’’, tj. dadne 

mu iskušenja s kojima mu briše grijehe 

i podiže deredžu. 

Uzvišeni Allah 

je Svoje robove 

iz ničega 

stvorio, mnogim 

blagodatima 

ih obasuo i od njih 

je nevolje i poteškoće 

otklonio. Čiste i neiskva- 

rene duše u većoj su potrebi da 

spoznaju svoga Uzvišenog Stvoritelja 

nego što su potrebne da 

jedu i da piju. Ni na ovom a ni 

na budućem svijetu nije moguće 

ostvariti sreću i zadovoljstvo 

osim kroz spoznaju Uzvišenog 

Gospodara. Najznaniji čovjek o 

Allahu je onaj koji Ga se najviše 

boji i koji Ga na najpotpuniji 

način obožava. Uzvišeni Allah 

je savršen i bez ikakve mahane 

i nedostatka. Hvaleći i veličajući 

Allaha, Poslanik, s.a.v.s., 

govorio je: “Ja nisam sposoban 

da Te onako kako Tebi dolikuje 

veličam, Ti si hvaljen onako 

kako si Samoga Sebe pohvalio.” 

(Muslim). Njega hvali sve što je 

na nebesima i na Zemlji, On je 

apsolutni Stvoritelj i Onaj koji 

je sve lijepo uredio i svemu mjeru 

odredio. On daje život i smrt 

i upravlja cijelim kosmosom. 

Onaj koga On zaštiti, takvome 

niko nauditi neće, a onoga 

koga On bez zaštitnika ostavi, 

takvome niko neće moći pomoći. 

Njegovu kaznu niko ne može 

otkloniti niti Njegovu blagodat 

kojom nekoga obaspe, neko 

može spriječiti. Kad bi svakome 

od Svojih robova dao sve ono 

što bi svaki od njih zatražio, 

to ništa od Njegove moći ne bi 

oduzelo osim koliko vrh igle 


8

Kuds: Ismail Nevahide 

Lijep ishod pripada vjernicima 

Kad bi svakome 

od Svojih oduzme od 

robova dao mora onda 

sve ono što kada se u njega 

umoči. On 

bi svaki od 

njih zatražio, 

svako dobro 

to ništa od 

Njegove moći 

djelo nagrađuje 

od deset 

ne bi oduzelo 

osim koliko vrh do sedam stotina 

puta više 

igle oduzme 

od mora onda nego što ono 

kada se u njega istinski vrijedi, 

pa čak i 

umoči. 

više od toga. 

On je Silni i 

Gordi, Svemoćni 

i Svemogući. On mnogo 

prašta i milostiv je, ali On mnogo 

i kažnjava i gord je. Ljudi Ga 

ne veličaju onako kako bi trebali: 

Oni ne veličaju Allaha onako 

kako Ga treba veličati; a čitava 

Zemlja će na Sudnjem danu u 

vlasti Njegovoj biti, a nebesa će 

u moći Njegovoj smotana ostati. 

Hvaljen neka je On i vrlo visoko 

iznad onih koje Njemu smatraju 

ravnim! (Ez-Zumer, 67.). Ipak, 

ljudi se trebaju truditi da Uzvišenog 

Allaha hvale i veličaju 

koliko god su to više u stanju 

činiti, te samo Njega moliti, 

samo od Njega tražiti i samo 

Njemu vjeru istinski ispovijedati, 

a najveće nasilje samome 

sebi je učinio onaj ko upadne u 

bilo kakvu vrstu širka i onaj ko 

mimo Njega bude zaštitnika i 

pomagača tražio. 

Preveo i sažeo: Esad 

Mahovac 

Dok se ljudi naokolo 

nadmeću 

za vlašću, ugledom 

i obiljem na ovom 

svijetu, dok na sve strane 

hara nered i razvrat, 

vjernici se moraju sjećati 

Allahove utjehe i obećanja da budući 

svijet i lijep ishod na ovom 

svijetu pripada vjernicima. Allah 

Uzvišeni kaže: Taj drugi svijet 

dat ćemo onima koji ne žele da se 

na Zemlji ohole i da nered čine, a 

one koji se Allaha boje čeka srećan 

kraj. (El-Kasas, 83.). Zbog toga 

oni se ne trebaju žalostiti, niti 

gubiti nadu u Allahovu milost. 

Ovaj ajet Omer b. Abdulaziz je 

ponavljao sve do smrti, a vlast i 

moć koju je posjedovao nije ga 

odvratila od njegovog skromnog 

života na ovom svijetu. Jednom 

prilikom zatražio je od svoje supruge 

dirhem ili manje od toga 

da kupi odjeću, međutim u njegovoj 

kući nije bilo imetka, pa ga 

je supruga začuđeno upitala kakav 

je to on halifa, a ne posjeduje 

Zašto 

danas ne 

možemo naći 

poniznost i 

skromnost 

među običnim 

vjernicima, a 

kamoli među 

vladarima i 

vlastodršcima?! 

imetka ni koliko je potrebno 

da sebi priušti 

novu odjeću, pa je rekao: 

“Teško li se tebi! 

To mi je lakše nego da 

se otimam od užarenih 

lanaca na Sudnjem 

danu.” Ovo nije čudo 

za ljude koji su učili iz 

života svojih ispravnih 

prethodnika. Alija, radijallahu 

anhu, je svome bratu 

Akilu ponudio usijano gvožđe u 

kesici za novac nakon što je od 

njega tražio imetka, pa je ovaj to 

odbacio i upitao o razlogu takvog 

postupka, pa mu je rekao: “Ti ne 

možeš trpjeti vatru ovoga svijeta, 

a hoćeš da me baciš u vatru 

ahireta.” 

Allahovi robovi, gdje smo mi u 

odnosu na ove velikane?! Zašto 

danas ne možemo naći poniznost 

i skromnost među običnim vjernicima, 

a kamoli među vladarima 

i vlastodršcima?! Zbog čega tolika 

nepravda i toliki ustanci protiv 

silnika i da li mi ustvari zaslužujemo 

bolje od toga?! Allahu 

naš, za naše vođe postavi Svoje 

bogobojazne robove, a ne postavljaj 

one zločeste između nas! 


9

Polumjesec 

Džihad Kovačević 

Političar sa izuzetnim 

ljudskim vrlinama 

Nisam mogao podnijeti da ja imam i 

plaću i paušal, a da čovjek koji je sa 

mnom bio na listi, borac i čestita osoba, 

nema ništa, kaže Džihad Kovačević profesor 

odbrane i sigurnosti i općinski vijećnik 

u Kladnju. Pojašnjenje ove izjava 

dao je sam Džihad Kovačević za Dnevni 

avaz. “Zaposlen sam u JP ‘Šume TK’ 

Kladanj i imam kakva-takva primanja. 

Drugi kandidat na listi s koje sam 

ja ušao u OV bio je Samed Gavranović 

iz Stupara, 30 posto RVI, nezaposlen, 

otac troje djece, od kojih dvoje ide na 

fakultet. Nije imao nikakvih primanja 

osim minimalne invalidnine. Shvatio 

sam da bi, ako se ja odreknem vijećničkog 

mandata, Samed mogao doći na 

moje mjesto i dobivati mjesečni paušal 

koji sam ja primao. To je bio način da 

pomognem čovjeku i odmah sam donio 

odluku. Nisam mogao podnijeti da ja 

imam i plaću i paušal, a da čovjek koji je 

sa mnom bio na listi, borac i čestita osoba, 

nema ništa. Plaća koju ja dobivam 

za rad u ‘Šumama TK’ nije velika, ali 

je plaća. Znam da će se Samed u OV 

boriti isto kao i ja, a sredstva od paušala 

će mu pomoći da školuje svoju djecu”. 

Ovakav primjer velikodušnosti nije 

zabilježen u novijoj a ni u starijoj povijesti 

Bosne i Hercegovine. Džihad 

Kovačević nam je pokazao kako 

je lijepo biti dobar čovjek. Kada bi 

bošnjački političari imali makar i 

deset posto ljudskih vrlina Džihada 

Kovačevića naša budućnost bi bila 

sigurna i prosperitetna. Aferim ljudino, 

Džihade Kovačeviću! 

Reis dr. Mustafa ef. Cerić 

Pogrešno je podržavati izgradnju 

spomenika papi Ivanu Pavlu II 

Reis dr. Mustafa ef. Cerić predano 

i do kraja pošteno i čestito 

radi svoj posao. Međutim, 

reis dr. Mustafa ef. Cerić je najbolji 

dokaz da je istinita ona poznata 

izreka “ko radi taj i griješi”. 

Naime, naš uvaženi reis je ovih 

dana pogriješio kada je u jednom 

od intervjua podržao izgradnju 

spomenika papi Ivanu Pavlu II u 

Sarajevu. Odgovarajući na pitanje 

novinarke Associated Pressa, reis 

Cerić je rekao: “Papa nikada nije 

propustio da pozove na okončanje 

patnje građana BiH. Zato mislim 

da zaslužuje spomenik u Sarajevu”. 

Slažemo se i podržavamo reisovu 

politiku vođenja međureligijskog 

dijaloga. Međutim, taj međureligijski 

dijalog se ne smije voditi 

odobravanjem, odnosno podržavanjem 

onoga što je u islamu strogo 

zabranjeno. Reis dr. Mustafa ef. 

Cerić zna bolje od nas da su kipovi 

u islamu strogo zabranjeni, naročito 

kipovi koji se obožavaju i čijim 

obožavanjem se čini širk Allahu 

Svevišnjem. (U arhivi “Pitanja i odgovora” 

na Rijasetovoj 

web stranici u odgovorima 

dr. Enesa 

Ljevakovića, fetva-iemina 

Islamske zajednice 

u BiH navode se i 

odgovori o kipovima. 

U jednom od odgovora 

dr. Ljevaković decidno 

navodi: “Hadis 

se odnosi na vajarstvo 

i klesanje kipova, te 

je zabranjeno kako bi 

se iskorijenio širk”... 

“Nije dobro držati 

kipove u kući, čak i 

kada nema opasnosti 

od širka, odnosno 

obožavanja tih kipova. 

Opreznost u tom 

smislu nije na odmet, 

mada je sigurno da 

zabrana držanja kipova 

danas, kada nema 

opasnosti od otvorenog 

širka, nije tako 

intenzivna i snažna 

kao u vrijeme kada 

je ta opasnost bila 

očigledna.”). 

Sljedećih dana, tačnije 1. maja 

papa Ivan Pavao II biti će proglašen 

svecem. Ako se izgradi papin 

kip u centru Sarajeva imat ćemo 

priliku vidjeti kako će Katolička 

crkva, odnosno katolici obožavati 

kip svog sveca pape Ivana Pavla 

II. Osim tog vjerskog razloga reis 

dr. Mustafa ef. Cerić griješi ako 

misli da će Bošnjaci podrškom 

izgradnje spomenika papi Ivanu 

II dobiti političku ili neku drugu 

podršku od kršćanske Evrope 

i Vatikana. Nažalost, prije će biti 

da će papin spomenik biti razlog 

da Vatikan preko tog spomenika 

optužuje Bošnjake da su islamski 

fundemantalisti kao što su to uradili 

ovih dana u jednom od svojih 

izvještaja (U posljednjem izvještaju 

Komisije Justita et pax pobrojane 

su sve reakcije protiv izgradnje 

spomenika papi a posebno je 

obrađeno protivljenje jednog sarajevskog 

imama. Večernji list je na 

osnovu ovog izvještaja preko čitave 

naslovnice u uskršnjem trobroju 

objavio “Sarajevo ne želi Papu”.). 


10

Obilježena prva godišnjica smrti generala Rasima Delića 

Je li se Sulejman Tihić pokajao zbog 

namjernog nedolaska na dženazu 

rahmetli generalu Rasimu Deliću 

Član Predsjedništva BiH Bakir 

Izetbegović, ministar odbrane 

BiH Selmo Cikotić, dopredsjedavajući 

Doma naroda Parlamentarne skupštine 

BiH Sulejman Tihić i niz drugih 

zvaničnika i predstavnika boračkih 

organizacija položili su prošle sedmice 

vijence i proučili Fatihu zajedno sa 

članovima porodice generala Rasima 

Delića na šehidskom mezarju Kovači 

u Sarajevu, na 

komemoraciji 

u povodu prve 

godišnjice smrti 

ratnog komandanta 

Armije 

BiH. Kao što 

vidimo među 

navedenim zvaničnicima 

bio je i 

Sulejman Tihić. 

Sjećamo se da 

Sulejman Tihić 

nije htio doći na 

dženazu generalu 

Rasimu Deliću. 

Taj 

čin 

sramotni 

Sulejmana 

Srpska pravoslavna crkva 

Licemjerni pop Vanja Jovanović 

L judsko 

mjerje ponekad 

nema granica. 

lice- 

Pojedini ljudi ne 

biraju sredstva da 

opravdaju svoja pokvarena 

djela prema 

drugim ljudima. 

Tako je ovih dana 

učinio sarajevski 

pravoslavni pop, 

odnosno paroh Stare 

pravoslavne crkve 

u Sarajevu Vanja 

Jovanović kada je 

u jednom sarajevskom 

dnevnom listu 

pokušao opravdati izgradnju 

pravoslavne crkve na privatnoj 

imovini, u avliji nane Fate Orlović. 

Odgovarajući na pitanje novinara 

kako je moguće da Srpska 

Tihića osudili su svi Bošnjaci koji u 

svom srcu nose ljubav prema Armiji 

Republike Bosne i Hercegovine. 

Njegov dolazak na mezar rahmetli 

generala Rasima Delića na prvu godišnjicu 

je pohvalan čin. Ovo je za nas 

dokaz da se Sulejman Tihić pokajao 

za onu sramotu koju je počinio kada 

je izbjegao doći na dženazu rahmetli 

genaralu Rasimu Deliću. 

pravoslavna crkva ne 

ukloni crkvu iz Fatine 

avlije, paroh Vanja 

Jovanović kaže. 

“Hajdemo razgovarati 

o tome da li crkva 

sa svojom namjenom 

može uopšte ikoga 

da vrijeđa”. Dakle, 

prema ovakvom tumačenju 

paroha Jovanovića 

nana Fata 

je još i kriva što joj 

smeta crkva u njenoj 

avliji. Treba još napomenuti 

da je paroh 

Vanja Jovanović 

ovu sramotnu izjavu izrekao na 

dan svog vaskršnjeg praznika, 

praznika kojeg je predstavio kao 

svetionik mira i dobrote prema 

svim ljudima. 

Zločin u BiH 

Primjeri zločina nad 

Bošnjacima koje ljudski 

razum ne može shvatiti 

Proteklih dana smo zabilježili 

dva događaja koji su po posljedicama 

povezani jedan s drugim. 

Prvo je reisu-l-ulema dr. Mustafa 

Cerić primio dvije nane, Naziju 

Beganović iz Đulića kod Zvornika 

i Havu Tatarević iz Zecova kod 

Prijedora, u zgradi Rijaseta u BiH. 

Naziji Beganović i Havi Tatarević 

srpski agresori ubili su muževe i 

po šest sinova. Ljudski razum ne 

može shvatiti koliku patnju preživljavaju 

nane Nazija i Hava. 

Ovakvih bošnjačkih majki ima 

još mnogo u Bosni i Hercegovini. 

One su simbol količine stradanja 

Bošnjaka u protekloj agresiji. 

Drugi događaj tiče se priznanja za 

ratni zločin nad Bošnjacima koje je 

izrekao Vlastimir Golijan, pripadnik 

Desetog diverzantskog odreda 

Vojske Republike Srpske. Golijanin 

je priznao da je učestvovao u ubistvima 

bošnjačkih zarobljenika na 

vojnoj ekonomiji Branjevo (opština 

Zvornik). “Kad smo došli na 

Branjevo, rečeno nam je da dolaze 

zarobljeni muslimani i da treba 

da ih strijeljamo. Učestvovao sam 

u ubistvima. Ne znam koliko sam 

ubio, od 25 do 50. Ispucao sam 

jedan borbeni komplet”, naveo je 

Golijan dodajući da je osim ubijanja 

zarobljenih Bošnjaka veći dio 

vremena dovodio zarobljene od autobusa 

do mjesta pogubljenja, a da 

je bilo oko deset autobusa. 

I pored ovako jasnih dokaza većina 

Srba u BiH i Srbiji čini sve da 

negiraju i umanje srpski zločin nad 

Bošnjacima. Prikrivanje ovakvih 

zločina mogu činiti samo oni koji 

su također zločinci i koji su spremni 

opet počiniti i prikriti zločin 

nad nama Bošnjacima. 


11

Republika Srpska 

Doboj pun vehabija! 

Na meti psihološko–propagandnog 

rata kojeg već duže 

vrijeme vode srpske političko– 

obavještajno–medijske armade 

Milorada Dodika, nakon obračuna 

sa državnim institucijama 

Sudom Bosne i Hercegovine 

i Obavještajno–sigurnosnom 

agencijom Bosne i Hercegovine, 

ponovo se na meti našao vehabizam. 

Ovaj put Dodikovi jurišnici 

su srpskoj javnosti otkrili šokantne 

podatke da je Doboj pun vehabija. 

Vjerovali ili ne Doboj ima 

i svoj vehabijski pokret. Tako su 

objavili Dodikovi mediji potpomognuti 

stručnim komentarima, 

a koga drugog do, Dževada 

Galijaševića. Dodikovi mediji su 

prije nekoliko dana objavili da je 

izvjesni Srbin iz Doboja primio 

prijeteće pismo od vehabija a kojem 

se navodi sljedeće: “Pomno 

te pratimo, uskoro će biti poznat 

datum tvog klanja. Allah je najveći 

i da znaš, nećeš mnogo uživati 

u svojoj penziji, jer mnogo 

je ljudi zbog tebe ostalo i gladno 

i žedno. Ovo ti je opomena, a 

samo da znaš bit ćeš preseljen na 

ahiret i otići ćeš Allahu. Pozdrav 

od Dobojskog pokreta vehabija. 

Allahu ekber”. 

Možemo razumjeti potrebu 

srpske propagande da se na 

ovakav način bave vehabijskim 

temama, međutim nikako ne 

možemo shavtiti kako ne smisle 

nešto pametnije, nešto što i mala 

djeca ne mogu odmah shvatiti da 

se radi o gluposti? 

Ludi polumjesec 

Dževad Galijašević podvalio srbijanskim 

medijima da je Halil Brzina emir 

mudžahida Harit al Liby 

Gdje god se pojavi kakva kriza 

u svijetu odmah se u srbijanskim 

medijma pojavi Dževad 

Galijašević sa svojim visoko 

– glupim analizama u kojima na 

svoj način pronađe vezu između 

te svjetske krize i Bošnjaka 

i Bosne i Hercegovine. Tako je 

bilo i ovaj put sa libijskom krizom. 

Naime, Dževad Galijašević 

je podvalio beogradskim 

Večernjim novostima da u Libiji 

ratuju, kako on kaže, iskusni 

mudžahedini koji su ratovali i 

u Bosni i Hercegovini. “Obuku 

pobunjenika u Bengaziju u Libiji 

preuzeli su iskusni mudžahedini 

iz ratova u Bosni i Hercegovini. 

Libijske službe su uspele da fotografišu 

i identifikuju stotine 

operativaca Al Kaide koje uz pomoć 

zapadnih zemalja pokušavaju 

da osvoje Libiju, a koji su 

se za vreme rata u BiH borili na 

strani Armije RBiH. U Bengaziju 

su se pojavili bivši komandant 

odreda El-Mudžahedin i 

nadkapetan Armije RBiH Abu 

el Mali, zatim bivši emir odreda 

i kapetan Armije RBiH Harit 

al Liby. Sa njima se u Libiji 

protiv Gadafijevih snaga bori i 

više stotina bivših vojnika Armije 

BiH, odnosno vehabija koji 

su u proteklom ratu na prostoru 

BiH bili Izetbegovićevi jurišnici”, 

otkriva za Novosti Dževad 

Galijašević, član Ekspertskog 

tima jugoistočne Evrope za borbu 

protiv terorizma, koji je proveo 

nekoliko dana u Libiji, prateći 

sa kolegama iz ove zemlje 

poteze vehabija i islamskih radikalnih 

grupa”, pišu beogradske 

Novosti. Uz ovaj smiješni tekst 

priložena je i fotografija kao dokaz 

Galijaševićevih laži a na kojoj 

se vide, kako kaže Galijašević, 

“Izetbegović i Abu el Mali i 

Emir mudžahedina Harit al Liby 

sa generalom Delićem. Mi u 

BiH, zajedno sa Galijaševićem, 

znamo da je na slici sa generalom 

Delićem Halil Brzina, bivši 

komandant Sedme muslimanske 

brigade a ne Harit al Liby koji 

je ubijen u Žepču krajem 1995. 

godine. Znamo i to da su srbijanski 

mediji i Galijašević toliko 

ogrezli u lažima i prevarama 

da ih nije briga što podvaljuju 

ovako jeftine laži. Za detaljniji 

uvid u laži Dževada Galijaševića 

posjetite http://www.novosti.rs/ 

vesti/planeta.70.html:327685- 

Vehabije-iz-BiH-ratuju-u-Libiji. 


12

Karađorđevo 

Drska uzurpaciju prava muslimana da imaju slobodnu i autonomnu 

Islamsku zajednicu 

Služba za odnose s javnošću Rijaseta 

Islamske zajednice u Bosni i 

Hercegovini u povodu medijskih izvještaja 

da je na sastanku u Karađorđevu 

razgovarano o Islamskoj zajednici i izboru 

reisu-l-uleme izdala je saopćenje za 

javnost u kojem se kaže: “Pitanje izbora 

reisu-l-uleme je isključivo interno pitanje 

Islamske zajednice i muslimana koje se 

vrši u skladu sa propisanim procedurama 

i normativnim aktima Islamske zajednice. 

Svi oni koji ovo pitanje pokušavaju 

smjestiti u drugačiji kontekst, te oni 

koji skoro dvije godine prije provođenja 

izbora šire različite špekulacije i kreiraju 

ambijent tenzija i sukoba nisu dobronamjerni 

prema muslimanima i Islamskoj 

zajednici, ugrožavaju njen normalan rad 

i stabilnost. Bez sumnje, protagonisti 

takvih priča imaju nečasne ciljeve i interese, 

a oni koji nesvjesno učestvuju u 

tome ili nasjedaju na takve provokacije 

rade na štetu Islamske zajednice i muslimana 

Bošnjaka. Islamska zajednica s 

nevjericom prihvata medijske izvještaje 

da je na sastanku predsjednika država 

BiH, Turske i Srbije u Karađorđevu bilo 

riječi o Islamskoj zajednici i izboru reisul-uleme, 

odnosno da najviši državni i politički 

predstavnici tri države nisu imali 

važnijih i korisnijih tema za razgovor. Da 

Komunistička posla 

li je Islamska zajednica i izbor reisu-l-uleme 

glavno regionalno i evropsko političko 

i državno pitanje da to bude predmet 

razgovora na predsjedničkom nivou? 

Ako je zaista tačna ta informacija, učesnici 

sastanka u Karađorđevu su grubo 

prekršili autonomiju i slobodu Islamske 

zajednice, umiješali se u njena interna 

pitanja i pogazili temeljna prava muslimana 

Bošnjaka. Ako su tačni medijski 

izvještaji, ova činjenica izaziva duboku 

zabrinutost Islamske zajednice i najoštriju 

osudu. Bavljenje unutarnjim pitanjima 

Islamske zajednice bez dopuštenja 

muslimana kroz propisanu proceduru, 

predstavlja drsku uzurpaciju prava muslimana 

da imaju slobodnu i autonomnu 

Islamsku zajednicu čije najviše vjerske 

autoritete neće birati politički ili državni 

centri moći u zemlji ili inostranstvu”. 

Svetozar Pudarić posjetio spomen-obilježje hrvatskih žrtava 

u Grabovici na dan obilježavanja 19. godišnjice Armije R BiH 

Potpredsjednik Federacije Bosne 

i Hercegovine Svetozar Pudarić 

posjetio je 15. aprila Grabovicu gdje 

je položio vijenac na spomen-obilježje 

hrvatskim žrtvama Grabovice iz proteklog 

rata. Prilikom te posjete Svetozar 

Pudarić je rekao: “Imao sam posebnu 

potrebu da dođem u 

Grabovicu jer ovaj zločin 

su počinili oni koji su sebe 

nazivali Sarajlijama kao 

što sam i sam”. Tako je 

Svetozar Pudarić vrlo perfidno 

i podlo baš na dan 

obilježavanja godišnjice 

Armije Republike Bosne 

i Hercegovine posjetio 

Grabovicu i pred televizijskim 

kamerama izrekao 

citiranu izjavu. Kako to da 

Svetozar Pudarić baš na godišnjicu 

Armije Republike 

Bosne i Hercegovine ima posebnu potrebu 

da posjeti Grabovicu. Ko mu 

je branio da posjeti Grabovicu nekog 

drugog dana i izvinjava se do mile volje. 

Ovakvu uvredu na račun Armije 

Republike Bosne i Hercegovine još 

odavno niko nije učinio. 

Emir Suljagić 

On je drzak, ohol, voli komunizam 

i ateizam iznad 

svega i mrzi islamsku vjeronauku 

prije svega 

Emir Suljagić, ministar obrazovanja i nauke 

Kantona Sarajevo ima sve osobine 

onog starog jugoslovenskog komunističkog 

političkog kadra. On je drzak, ohol, voli komunizam 

i ateizam iznad svega i mrzi islam 

prije svega. On navedene osobine uopće ne 

krije, čak naprotiv čini sve da ga javnost baš 

takvog doživljava. Ovih dana Emir Suljagić 

je perfidno udario na vjeronauku u školama 

Kantona Sarajevo. Koristeći se pozicijom 

ministra, Suljagić je ovih dana izdao nekakvu 

smušenu instrukciju po kojoj uspjeh 

učenika, koji su se opredijelili da pohađaju 

predmet vjeronauke u osnovnim i srednjim 

školama ovog Kantona, neće ulaziti u opći 

uspjeh učenika. I nepismen čovjek jasno 

vidi šta smjera Emir Suljagić. Čovjek želi 

obesmisliti vjeronauku u školama misleći 

da će mnoga djeca sada prestati pohađati 

vjeronauku. Ova instrukcija je Suljagićev 

prvi korak u pokušaju konačnog ukidanja 

vjeronauke. Na početku ovog teksta naveli 

smo da Suljagić mrzi islam. Ovakav stav 

temeljimo na njegovim ranijim javnim istupima. 

Prije nego što će postati ministar Emir 

Suljagić je na web portalu Žurnal.info napisao 

tekst “Zašto prezirem Alijino naslijeđe”. 

U nastavku spomenutog teksta Suljagić 

objašnjava šta i zašto prezire. “Čvrsto vjerujem 

u to da Bosna i Hercegovina ne može 

prosperirati na bilo koji način dok vladavina 

Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana 

među Bošnjacima. Naslijeđe njegove 

vladavine je tako teško da je zemlja koja 

je imala i više nego burnu istoriju, vjerovatno 

po prvi put došla ovako blizu tačke pucanja 

iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak 

u kojem teologija caruje nad logikom”. Dakle, 

Suljagić ne samo da prezire nego je odlučan 

da to Alijino nasljeđe, kao što je naprimjer 

vjeronauka u školama, diskreditira među 

Bošnjacima. Jednostavno rečeno, čovjek 

sprovodi u djelo što je davno najavio. 


13

Glas bošnjačke uleme 

Dr. Amir ef. Karić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednica Tuzla 

Treba nam više odlučnosti 

i samopouzdanja da gradimo nove vrijednosti 

u društvu 

Islamski alimi su stub 

muslimanskih zajednica. 

BiH, odnosno bošnjački 

narod ima veliki 

broj islamskih alima, 

nažalost njihov glas 

nije dovoljno prisutan 

u našoj javnosti. Saff 

je uveo novu redovnu 

rubriku “Glas bošnjačke 

uleme”, u kojoj 

tretiramo najvažnije 

društveno – političke 

aktuelnosti iz BiH i 

islamskog svijeta. Naš 

sagovornik je dr. Amir 

ef. Karić, glavni imam 

Medžlisa Islamske 

zajednica Tuzla 

Razgovarao: Ezher Beganović 

Muftijsko 

vijeće 

Islamske za- 

jednice u Bosni i 

Hercegovini nedavno je upo- 

zorilo našu javnost da su mu- 

slimani Bošnjaci pod stalnim 

napadima na vjerskoj, j nacio- 

nalnoj, kulturnoj i instituci- 

onalnoj osnovi. Slažete li se 

sa izrečenim procjenama našeg 

stanja i kako biste opisa- 

li trenutni položaj Bošnjaka 

muslimana? 

Karić: U saopćenju koje je izdato 

nakon sjednice Muftijskog 

vijeća održane 24. marta ove 

godine naglašene su tri stvari. 

Prvo, poziva se na više uviđavnosti 

i političke odgovornosti 

prema građanima, s obzirom na 

nekonstituiranje vlasti dugo vremena 

poslije objave zvaničnih 

rezultata izbora. Vijeće je u tom 


14 

pogledu naglasilo potrebu da se 

vodi računa o pravima svih građana 

i naroda te da se relaksiraju 

ukupne političke prilike u Bosni 

i Hercegovini. Drugo, Vijeće je 

ukazalo na skandalozne i klevetničke 

izjave penzionisanog

generala Stjepana Šibera.. 

Podsjećam da je Šiber posebno 

teške optužbe bez ikakva objašnjenja 

iznio na račun reisul-uleme. 

Začuđujuće je da su izostale 

reakcije i da je naša javnost ostala 

nijema na tako ozbiljne optužbe 

i uvrede reisul-uleme. Šiber 

je, štaviše, posthumno optužio 

predsjednika Aliju Izetbegovića 

za islamski fundamentalizam, 

tvrdeći da je zbog toga predsjednik 

Izetbegović trebao odgovarati 

pred Međunarodnim 

sudom za ratne zločine u Hagu. 

Treće, Vijeće je ukazalo da sloboda 

izražavanja ne podrazumijeva 

toleriranje govora mržnje. 

U tom smislu Vijeće je pozvalo 

članove i pripadnike Islamske 

zajednice na dostojanstven i odmjeren 

odnos prema ovakvim 

pojavama. Sve tri stava su krajnje 

uravnotežena i upotpunosti 

ih podržavam. 

Politička situacija u Bosni 

i Hercegovini svakodnevno se 

usložnjava. Jeste li zabrinuti 

aktuelnom političkom situacijom 

u našoj zemlji, odnosno 

kako komentirate aktuelnu 

političku situaciju u BiH? 

Karić: Ne bih rekao da se 

politički odnosi neprekidno 

usložnjavaju. Prije bih rekao da 

oni osciliraju. Dolaze i 

prolaze, dakle smjenjuju 

se intervali povišenih 

političkih tenzija i političke 

saradnje. To se 

dešava na razini politika 

koje nastupaju u ime 

naroda, ali se dešava i u 

međustranačkim odnosima 

unutar pojedinih 

naroda. Ako pogledamo 

šta se sve dešavalo od 

1996. godine naovamo, 

zaključit ćemo da nemamo 

razloga biti posebno 

zabrinuti aktuelnom političkom 

situacijom, jer bilo je pa 

prošlo razdoblja sa složenijim i 

komplikovanijim političkim i sigurnosnim 

odnosima. Zapravo, 

ovo stanje bi najbolje bilo opisati 

kao stanje dekadence. Stvari 

se gibaju, ali procesi koji bi se 

mogli završiti za šest mjeseci 

traju po šezdeset i šest mjeseci. 

Pogledajte ova dešavanja u 

vezi sa zavidovićkom Krivajom. 

Godinama se sve vrti u krug. 

Institucije ne funkcioniraju, odnosno 

ne funkcioniraju efikasno. 

Stječe se povremeno dojam da 

mnogi žele drugima otežati posao, 

umjesto da olakšaju. Takvo 

ponašanje je ozbiljna kočnica u 

realno mogućem bržem razvoju 

Zapravo, 

ovo stanje 

bi najbolje 

bilo opisati 

kao stanje 

dekadence. 

Stvari se 

gibaju, ali 

procesi koji 

bi se mogli 

završiti za šest 

mjeseci traju 

po šezdeset i 

šest mjeseci. 

bosanskohercegovačkog 

društva. Poslovni ljudi 

ukazuju na zakonske 

propise koji otežavaju 

funkcioniranje privrede 

i usporavaju privredni 

razvoj. Niko ne osporava 

takva zapažanja. 

Međutim, izmjene i 

poboljšanja zakonskih 

propisa se dešavaju 

presporo i minimalno. 

Takva tromost je prisutna 

i u kantonima gdje 

nema nacionalnih rebusa. 

Jedan od razloga te tromosti i 

sporosti institucija u reguliranju 

procesa je njihova suštinska razvlaštenost, 

jer je cjelokupna politička 

moć smještena u političke 

stranke, odnosno njihova rukovodstva. 

Potrebno nam je mnogo 

više agilnosti, više samopouzdanja 

i odlučnosti da gradimo 

nove vrijednosti u svim sferama. 

Na političkoj sceni u BiH 

tenutno imamo izražene snage 

srpskog i hrvatskog separatizma 

i nemoćnu bošnjačku politiku. 

Kako biste opisali aktuelnu 

bošnjačku politiku? 

Karić: Bošnjačka politika, 

onako kako je ja razumijem, ima 

cilj izgradnju države zajednički 

sa drugim narodima, odnosno 

29. april - 26. džumade-l-ula

smatram da je njena ideja, ideja 

Bosne. S tog stanovišta bošnjačka 

je politika istovremeno i 

bosanska. Bez obzira na povremene 

nemuštosti pojedinih bošnjačkih 

političkih prvaka, smatram 

da se taj cilj ipak ostvaruje. 

To je najvažnije, a svojevrsna 

zbunjenost koja se povremeno 

nadaje u djelovanju bošnjačkih 

političkih stranaka i političkih 

predstavnika privremena je pojava. 

S druge strane destruktivne 

tendencije koje ste spomenuli 

postoje. Međutim, politička realnost 

je nešto drugo i ne vjerujem 

da se separatistički snovi 

mogu ostvariti. 

Vjerovatno pratite aktuelna 

događanja u arapskom svijetu. 

Mogu li se eventualne pozitivne 

promjene u arapskom svijetu 

odraziti na stanje u BiH i na 

položaj Bošnjaka? 

Karić: Recentna dešavanja širom 

arapskog svijeta mogu imati 

malo ili skoro nikakvog utjecaja 

na BiH i na položaj Bošnjaka. 

Dakako, ne govorim o trenutnim 

gubicima zbog prekida poslovih 

aktivnosti bh. kompanija 

u pojedinim arapskim zemljama 

i rastu cijena nafte na globalnom 

tržištu. Dakle, neće imati ni veći 

ni manji utjecaj na BiH nego li 

na ostale zemlje ovog regiona. 

Kako komentirate vjerski 

aspekt bošnjačkog života –stanje 

u Islamskoj zajednici i odnos 

Bošnjaka prema Islamskoj 

zajednici i pojave novog tumačenja 

islama, naročito pojavu 

tekfira? 

Karić: Vjerujem da čitaoci 

znaju kako funkcionira Islamska 

zajednica u Bosni i Hercegovini. 

Ona ima predstavnička i izvršna 

tijela u koja se biraju pripadnici 

i članovi Islamske zajednice 

od strane svih pripadnika 

Islamske zajednice. Središnja 

misija Islamske zajednice ogleda 

se u razvijanju islamskog 

obrazovanja, dakle prenošenju 

islamskog znanja. U tom smislu 

treba napomenuti da se u odgojno 

obrazovnom sistemu nalaze 

mektebi, kao oblik dobrovoljnih 

osnovnih, vikend-škola, medrese 

i fakulteti. U mektebima uče desetine 

hiljada polaznika uzrasta 

između šest i petnaest godina. 

Medrese su u samom vrhu srednjih 

škola po kvalitetu obrazovanja. 

Fakultet islamskih nauka 

u Sarajevu i Islamski pedagoški 

fakulteti u Bihaću i Zenici predstavljaju 

visokoškolske ustanove 

Islamske zajednice. Zatim su tu 

naučne i kulturne ustanove, prije 

svih biblioteke, u prvom redu 

poznata Gazi Husrev-begova biblioteka. 

Sve to, i monogo drugoga 

postoji zahvaljujući svijesti 

Bošnjaka. Bez članova Islamske 

zajednice i članarine, bez vakifa 

i dobrotvora, sve to ne bi moglo 

postojati i raditi. Što se tiče pojave 

koju nazivate novim tumačenjem 

islama želim reći da je 

vrlo važno isticati da je muslimanski 

ummet ili muslimanska 

zajednica kao takva u Kur’anu 

nazvana umjerenom zajednicom 

“Ummetun vesetun”. Zaista, 

isključivost i bilo kakvi ekstremizmi 

nisu svojstveni islamu 

niti muslimanskom biću. Pojava 

takozvanog tekfira je devijacija 

unutar muslimanskih društava. 

Ona je, tačnije, eksces. Ta 

pojava je od prije nekoliko godina 

prisutna ovdje i uvezena je 

kao i mnoge druge ideje različitih 

provenijencija. Međutim, 

potrebno je vršiti istraživanja u 

muslimanskom svijetu odakle je 

i došla da bi se došlo do njenog 

korijena odnosno njenog uzroka, 

kao i do uzroka ekstremizama 

koji su prisutni tamo. Koliko 

je meni poznato već postoje ozbiljni 

projekti u pojedinim muslimanskim 

zemljama čiji je cilj 

svestrano istraživati taj fenomen 

i artikulirati temeljite odgovore 

na njega u vidu široke socijalne 

akcije. 

Islamofobije ima, ali kada se na nju ukazuje treba se 

ustegnuti od potencijalnih simplifikacija 

I 

ma li islamofobije u BiH i ako je ima molimo Vas recite 

nam nešto više o tom fenomenu? 

Karić: U rječnicima stranih riječi izraz fobija ima dva značenja. 

Prvo je “mržnja”, pa bi tako izraz germanofobija na primjer 

značio mržnju prema Germanima. Drugo je značenje “strah” 

te bi npr. klaustrofobija bila strah od zatvorenog prostora. 

Prema tome, pojam islamofobija lingvistički bi značio mržnju 

prema islamu i/li strah od islama. U Zapadnom javnom 

diskursu ovaj izraz je smišljen kao svojevrstan odgovor na 

novu realnost, odnosno narastajuću diskriminaciju protiv 

muslimana. Ovaj izraz je prvi put upotrijebljen u izvještaju 

britanskog Runnymede Trust-a 1997. godine. U izvještaju koji 

je prezentiran na 6. sjednici Savjeta za ljudska prava UN-a 

2004. godine, za islamofobiju se kaže da je to neosnovano 

neprijateljstvo i strah vis-a-vis islama koji uzrokuju odbojnost 

prema svim muslimanima ili većini njih. Na Zapadu su 

urađena brojna istraživanja o islamofobiji, a organizacije koje 

rade na registriranju diskriminacije općenito registriraju i 

pojave islamofobije. Kod nas nema sistematičnog praćenja 

te pojave. O islamofobiji se govorilo isključivo u smislu 

odnosa pojedinih medija prema Islamskoj zajednici ili njenim 

autoritetima. Potrebno je pratiti kakvo je stanje u različitim 

oblastima, na tržištu rada na primjer. Osobno znam za 

nekoliko slučajeva u kojima muslimanke sa hidžabom nisu 

bile primljene na posao zbog hidžaba, iako su ispunjavale 

sve uslove. Postavimo pitanje da li žena sa hidžabom može 

dobiti posao u pravosudnim institucijama ili na javnoj 

televiziji posao spikera. Ako ne može, a znamo da ne može bez 

obzira na kvalifikacije, to je diskriminacija zbog religijskih 

razloga i u ovom slučaju se zove islamofobijom. Prema tome 

islamofobije ima, ali kada se na nju ukazuje treba se ustegnuti 

od potencijalnih simplifikacija. 


16

Društvo 

“Putokazi” 

Genocidno istjerivanje iz vjere 

Uorganizaciji Medžlisa 

IZ-e Cazin i Medrese 

“Džemaludin Čaušević”, 

u Cazinu je u petak (22. april) održana 

redovna tribina “Putokazi” na 

kojoj je mr. sc. Fatmir Alispahić govorio 

o islamofobiji u našoj zemlji, 

te predstavio svoje istraživanje na 

ovu temu objavljeno u knjizi “eisofobija”. 

Sala za predavanja u Medresi 

je bila mala da primi sve zainteresirane, 

koji su na predavanje doputovali 

i iz nekoliko susjednih općina 

Unsko-sanskog kantona, pa su se u 

dvoranu i u hodnike donosile stolice 

iz učionica. Uvodno slovo dali su direktor 

Medrese Enes ef. Ljubijankić 

i glavni imam Medžlisa IZ-e Cazin 

prof. Said ef. Mujakić, nakon čega je 

Fatmir Alispahić govorio o islamofobiji 

kao pokretaču genocida nad 

Bošnjacima. 

“Za bošnjački narod islamofobija 

nije samo manifestacija rasističke 

mržnje ili netrpeljivosti prema muslimanima, 

već mnogo više od toga, 

pošto je islamofobijom pripreman 

teren za masovne pokolje i progone 

Bošnjaka i za blokadu međunarodne 

zajednice koja u to ime nije 

ništa učinila da nas odbrani ili da 

uvaži naše pravo na samoodbranu. 

Islamofobija je danas u istoj funkciji, 

s razlikom što nam niko fizički 

ne ubija ljude, ali nam stalnom 

stigmatizacijom naše vjere, vjerskih 

institucija i vjerskih prvaka, nastoje 

poručiti da ćemo lakše živjeti 

ako nismo muslimani, što za konkretnu 

posljedicu ima razne pojave, 

kakva je da bošnjački roditelji u 

zabrinjavajućoj mjeri upisuju svoju 

djecu u katoličke škole i svojoj djeci 

nadijevaju imena koja nisu muslimanska. 

Radi se o deislamizaciji i 

istjerivanju iz vjere pod organiziranim 

pritiscima. Sve su to oblici 

genocida, jer se jedan narod tjera iz 

svoga identiteta, onoga što jeste, da 

bi bio ono što nije”, rekao je Fatmir 

Alispahić. 

U utorak, 26. aprila, Fatmir 

Alispahić će održati predavanje učenicima 

Behram-begove medrese u 

Tuzli. 

Dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta 

Nadahnuto predavanje Fatmira Alispahića 

Publika je pratila predavanje i u hodnicima Medrese 


17

Kolumna 

Borba za opstanak 

Bošnjaci napraviše hrvatski entitet 

Dogodio se nevjerovatan 

paradoks, kakvog su bošnjački 

kompleksaši i zaslužili, da 

im lažna tzv. demokratska 

alternativa, oličena u SDP-u 

- cijepa Bosnu, dovršava 

projekt Mate Bobana, time 

učvršćuje Karadžićevu 

genocidnu tvorevinu 

Republiku Srpsku, predaje 

Sarajevo hegemonistima, i 

naposlijetku, pravi fildžanski 

geto od 20-tak odsto bh. 

teritorije u kojoj će vladati 

jugokomunistički zakoni i 

mantre u stilu “svi smo mi 

čika Jovo” 

Piše: Fatmir Alispahić 

Za Komšićev boravak u 

Predsjedništvu, u prvom, 

a evo i u drugom mandatu, 

vezane su kriminalne okolnosti 

u koje je navučen bošnjački narod. 

Komšić se bira kao Hrvat, a ne 

kao Bosanac. Njega trebaju birati 

Hrvati, a ne Bošnjaci. Jer, ako ga biraju 

Bošnjaci, onda je to ugrožavanje 

prava hrvatskog naroda da bira svoga 

člana Predsjedništva. A ako Bošnjaci 

negiraju Hrvatima to pravo, onda 

im istodobno legitimiraju pravo na 

tzv. treći entitet. Praktično, i prvi, i 

drugi put, Komšić u Predsjedništvo 

ulazi preko bošnjačkih glasova, što 

znači da Bošnjaci u Predsjedništvu 

imaju dva bošnjačka člana, a da 

Hrvati nemaju ni jednog. Kada su 

u SDP-u isturili Željka Komšića za 

hrvatskog člana Predsjedništva, ali 

ne i kandidata za bošnjačkog člana 

Predsjedništva, automatski su pozvali 

svoje birače, ali i sve druge, da 

ugroze pravo Hrvata da biraju svoga 

člana Predsjedništva, jer su bošnjačke 

glasove usmjerili na Željka 

Komšića. Riječ je o prvorazrednom 

političkom vandalizmu, jer se primjenjuju 

pravila građanske demokratije 

tamo gdje je pravo svakog 

naroda da bira svog predstavnika. 

Jedno je smatrati da sadašnje rješenje 

gdje svako bira sebi nije dobro, da 

bi bolje bilo da svi biraju sve, a drugo 

je konkretnim zahvatima udariti na 

jednakopravnost jednog bh. naroda, 

kojemu se odriče pravo da izabere svog 

predstavnika u Predsjedništvu BiH. 

Začudo, navodna demokratska 

javnost je ostala nijema 

na ovo bjelodano ugrožavanje 

hrvatske jednakopravnosti. 

Osobno sam na nekoliko 

skupova i kroz nekoliko medija 

objašnjavao Bošnjacima 

kako je ružno ulaziti u tuđu 

kuću i u toj kući uređivati 

stvari po svome nahođenju. 

Pitao sam ih – kako bi se 

oni osjećali da im Hrvati 

izglasaju bošnjačkog člana 

Predsjedništva? 

Za divno čudo, hrvatske 

stranke nisu dizale 

preveliku galamu oko 

ove SDP-ove hajdučije. 

Bilo je nekoliko HDZovih 

prigovora, tek toliko 

da se zna kako su Hrvati 

ugroženi, i to je sve. A 

ozbiljnost ovog zadiranja 

u hrvatsku jednakopravnost 

je tako velika, 

da je i u godinama prije 

zahtijevala javne rasprave 

i stručne ekspertize. Nije 

valjda da HDZ-u, i jednom 

i drugom, odgovara 

da im Bošnjaci biraju člana 

Predsjedništva?! Bitna 

je razlika između HDZovskog 

oglašavanja da je 

počinjeno izborno nasilje 

nad Hrvatima, i konkretnih akcija 

da se to nasilje spriječi. U čemu 

je štos? U tome što velikohrvatskoj 

politici odgovara legitimiranje hrvatskog 

prava na separatizam, na 

uokviravanje tzv. trećeg entiteta, a 

što se realizira kroz bošnjački izbor 

Željka Komšića. Je li onda moguće 

da su SDP i velikohrvatska politika 

u dosluhu? Naravno. 

Nastavljači 

genocida nad 

Bošnjacima 

nisu mogli 

zamisliti 

savršeniji 

ishod od ovog u 

kome Bošnjaci 

glasaju 

za svoje 

osvjedočene 

progonitelje, 

koji ideološko 

ispunjenje 

pronalaze 

u tradiciji 

slugovanja 

Beogradu i 

Zagrebu. 

Logika autodestrukcije 

Vjerovatno ste pomislili kako je 

ovaj uvodni dio napisan u povodu 

nedavnog održavanja Hrvatskog narodnog 

sabora, čija Rezolucija od 11 

tačaka u svojim prvim stavovima “osuđuje 

i odbacuje grubo kršenje izborne 

volje hrvatskog naroda u BiH iskazane 

na posljednjih općim izborima u oktobru 

2010. na kojima je po drugi put 

većinskim bošnjačkim glasovima 

onemogućen izbor 

legitimnog hrvatskog člana 

u Predsjedništvo BiH”, te 

osuđuje uspostavljanje “neustavne, 

nezakonite i za hrvatski 

narod neprihvatljive 

vlasti FBiH”. 

Na žalost, ovaj uvodni 

dio teksta je napisan i objavljen 

prije više od sedam mjeseci, 

8. oktobra 2010. godine. 

Velimo – “na žalost” 

– jer uprkos masi od preko 

200 dana niko nije razumio 

moj tekst pod naslovom 

“Bošnjaci prave hrvatski 

entitet” (Safff 

br. 277). 

Bošnjaci su svojim glasanjem 

za SDP i za Željka Komšića, 

a potom SDP-ovim izbacivanjem 

dva HDZ-a iz federalne 

vlasti, otjerali Hrvate 

u organizaciju Hrvatskog 

narodnog sabora iz kojeg je 

proistekao zahtjev za “novom 

upravno-teritorijalnom 

organizacijom zasnovanom 

na više federalnih jedinica, 

od kojih bi najmanje jedna 

bila sa hrvatskom većinom”. 

Sintagma “najmanje jedna” 

je strateška finta, jer je to 

isto kao kad bi govorili o 

različitim kapima vode unutar 

jedne čaše. Riječ je o neizrečenom 

obnavljanju tzv. Herceg-Bosne, samim 

tim što se između općina i kantona sa 

stvarnom ili izmišljenom hrvatskom 

većinom uspostavlja koordinacija, 

u funkciji zaživljavanja paradržavne 

administracije. 

Sada kada je taj entitet postao 

stvarnost, želio bih još jednom upitati 

javnost: A znate li ko je Hrvatima 


18

napravio hrvatski entitet? 

Pošto znam da od zakupljene 

i zaglupljene javnosti 

taj odgovor neću dobiti, 

želim ga ponovo ponuditi: 

Hrvatima su hrvatski entitet 

napravili iskompleksirani 

Bošnjaci koji su glasanjem za 

marionetski SDP povjerovali 

kako glasaju za svoj put u Evropu, 

a zapravo su glasali za svoje getoiziranje. 

Formiranje hrvatskog entiteta i 

planirano pretvaranje Sarajeva u distrikt, 

od Bošnjaka će napraviti evropske 

Palestince, pa i gore od toga, jer 

će krajevima sa bošnjačkom većinom 

svakako vladati Srbi i Hrvati, što direktno, 

što preko svojih “sulejmanatihića” 

u Bošnjaka. Dva su razloga zbog 

kojih SDP bošnjačkim glasovima pravi 

hrvatski entitet: prvo, tom partijom se 

komanduje iz vana, kao u slučaju zločinačke 

ekstradicije tzv. alžirske grupe, 

montiranja procesa “Pogorelica” i 

mnogih drugih kršenja ljudskih prava 

prema Bošnjacima; drugo, ta je okoštala 

i iskorumpirana partijska struktura 

Po istom 

zadatku djeluju 

Federalna 

tv i magazin 

“60 minuta”, 

kada obilnim 

napadima 

na Dodika 

bivaju najbolja 

preporuka 

Srbima da 

je Dodik na 

pravom putu. 

zainteresirana da ovlada svojim 

fildžanom, zarad suverenijeg 

drpanja iz budžetskog 

lavora. Dogodio se nevjerovatan 

paradoks – kakvog 

su bošnjački kompleksaši i 

zaslužili – da im lažna tzv. 

demokratska alternativa, 

oličena u SDP-u, cijepa 

Bosnu, dovršava projekt Mate Bobana, 

time učvršćuje Karadžićevu genocidnu 

tvorevinu Republiku Srpsku, 

predaje Sarajevo hegemonistima, i 

naposlijetku, pravi fildžan-državicu 

od 20-tak odsto bh. teritorije u kojoj 

će vladati jugokomunistički zakoni i 

mantre u stilu “svi smo mi čika Jovo”. 

Nastavljači genocida nad Bošnjacima 

nisu mogli zamisliti savršeniji ishod od 

ovog u kome Bošnjaci glasaju za svoje 

osvjedočene progonitelje, koji ideološko 

ispunjenje pronalaze u tradiciji slugovanja 

Beogradu i Zagrebu. Ta ambicija 

iz Karađorđeva ne bi bila ni izbliza 

uspješna da savezništvo ne pronalazi 

u aktivnoj, djelatnoj i kreativnoj bošnjačkoj 

autodestrukciji. 


19

Teško je razumjeti logiku kolektivnog 

ludila. Uzmimo Nijemce u vrijeme 

Hitlera i Srbe u vrijeme Miloševića... 

To su bili narodi sa kojima se nije moglo 

razgovarati izvan njihove uobrazilje. 

Švabe su opametili bombarderi, a 

Srbe nije opametilo ništa. Tako se ni 

sa Bošnjacima ne može razgovarati na 

temu samozaštite, jer kritična masa 

misli da od stepena samouništenja ovisi 

stepen odobrovoljenosti Srba i Hrvata 

da žive u zajedništvu. ...Što nam se više 

smiju, što nas više gaze, više će nas voljeti, 

jer oni vole da nam se smiju, jer 

oni vole da nas gaze. Upravo je suprotno. 

...Što nas više gaze, apetiti su im 

veći. To gaženje i ismijavanje Bošnjaka, 

sarajevski islamofobi doživljavaju kao 

svoju ćaćevinu, pa se strasno i luđački 

obrušavaju na svakoga Bošnjaka koji 

ispada iz zadatog ćorkanovskog kalupa. 

Novost je da su i sami Bošnjaci 

postali bošnjački progonitelji, ili samoprogonitelji, 

a egzemplar je medreslija 

Hadžem Hajdarević, koji je svoje 

zastupničko mjesto u SDP-u kaparisao 

kad je svoj narod (?) u Dnevniku 

FTV (29. novembar 2009.) optužio 

da razbija Bosnu kao što su Srbi razbili 

Jugoslaviju. ...Kao da ovaj zgnječeni 

narod može išta razbiti osim svojih 

krhotina!? Danas je Hadžem uznapredovao 

dotle da umjesto da brani našeg 

velikana, akademika Muhameda 

Filipovića, od psovki Marka Vešovića, 

on se pridružuje Marku Vešoviću, kao 

promotor njegove knjige, odnosno, njegovog 

šovinizma prema Bošnjacima. A 

slične su ispade imali i drugi poznati 

Bošnjaci, pa je očekivano da i sam narod 

prihvati obrasce patriotskog ugursuzluka. 

Tako je sazreo ponovni pogrešan 

izbor, pobjeda SDP-a, u čije ime su 

Bošnjaci izgradili hrvatski entitet. 

Pod aurom pravednika 

Uopće nije sporna hrvatska samozaštita 

pod krovom Hrvatskog narodnog 

sabora. Za razliku od hajdučke epizode 

iz 2001. sa Antom Jelavićem, ovaj HNS 

ima pokriće u nasilju koje je počinjeno 

nad Hrvatima. Potpuno odvojeno od 

ove činjenice treba razmatrati činjenicu 

da velikohrvatima odgovara nasilje koje 

je počinio SDP, a čiji je glasnogovornik 

Zlatko Lagumdžija. Drukčije, da nije 

tog nasilja – nametanja Željka Komšića i 

izbacivanja pobjedničkih hrvatskih stranaka 

iz federalne vlasti – velikohrvati ne 

bi imali auru pravednika. Danas se nema 

šta prigovoriti sudionicima HNS-a, jer 

oni imaju pravo da se distanciraju i separiraju 

iz poretka u kojemu ne može 

sudelovati hrvatska demokratska volja. 

Stoga je logično uočiti kako je Zlatko 

Lagumdžija, kao autoritarni 

vlasnik SDP-a, za velikohrvate 

odradio posao kakav 

oni za sebe nikad ne bi mogli 

odraditi. Predstava u kojoj 

pobjedničke hrvatske stranke 

ne mogu ući u federalnu vlast, 

pa zato legitimno prave paradržavnu 

koordinaciju između 

općina i županija sa hrvatskom 

većinom, izvediva je 

bila samo ovako – da stranka 

koja je dobila većinske bošnjačke 

glasove skrpi vlast sa 

minornim strankama za koje 

je glasalo nekoliko procenata 

Hrvata. Budući da je politika 

svakako jedan veliki teatar, 

logično je pretpostaviti kako 

je izborni inžinjering kreiran 

mnogo prije oktobra 2010. 

godine, a što se vidi po izbacivanju 

dr. Silajdžića, jačanju 

Dodika, ubacivanju Bakira Izetbegovića 

na ono mjesto na koje SDP nije isturio 

svoga bošnjačkog kandidata. To znači da 

je koalicija SDP-SDA bila dogovorena 

prije, kao svojevrsna aneksija najjače bošnjačke 

stranke od strane SDP-a, kako bi 

taj bivši bošnjački politički faktor mogao 

za račun velikosrba i velikohrvata realizirati 

postizbornu nepravdu i agoniju. 

SDP Zlatka Lagumdžije je mjesecima 

blokirao formiranje vlasti, a što je 

direktno jačalo Republiku Srpsku i liderske 

pozicije Milorada Dodika. Po istom 

zadatku djeluju Federalna tv i magazin 

“60 minuta”, kada obilnim napadima 

na Dodika bivaju najbolja preporuka 

Srbima da je Dodik na pravom putu. 

Velikosrbima štima formiranje hrvatske 

samouprave, jer se tako dodatno podupire 

Republika Srpska. Otud su i Beograd i 

Zagreb zainteresirani za SDP-ovsko nasilje 

nad demokratskim pravima hrvatskog 

naroda, jer tu otpočinje lanac dodatnog 

Kako je onda 

moguće da 

kompletna 

demokratska 

javnost 

mjesecima ne 

vidi ono što je 

logički očito?! A 

da li je javnost 

u Hitlerovoj 

Njemačkoj 

vidjela 

holokaust nad 

Jevrejima?! 

A da li 

javnost u eri 

globalizacije, 

a zapravo 

cionističke 

dominacije, 

vidi zločine nad 

Palestincima?! 

i nepopravljivog rasparčavanja 

BiH, na Republiku Srpsku 

(49 odsto), na hrvatsku samoupravu 

(27 odsto), i na manje 

od 20-tak odsto bh. teritorije 

kojim bi upravljali SDP-SDAovski 

Bošnjaci, budući da bi 

Sarajevo postalo “zajedničko”. 

Ovaj plan se mogao čitati iz 

tzv. Prudskog sporazuma, koji 

uprkos potpisu Sulejmana 

Tihića nije prošao. Ali, prošao 

je sada, blagodareći bošnjačkoj 

želji da glasanjem za SDP 

pobjegnu od onoga od čega se 

ne može pobjeći. 

Ono što je ključna tačka 

ove priče je – zavjera šutnje. 

Lahko je dokazati uzročnoposljedični 

teatar između 

SDP-ovih izbornih manevara 

i interesa RS da sebe očvrsne 

hrvatskim entitetom, odnosno, 

interesa velikohrvata da im se dogodi 

ugroženost kao uvjet za separatizam. 

Kako je onda moguće da kompletna 

demokratska javnost mjesecima ne vidi 

ono što je logički očito?! A da li je javnost 

u Hitlerovoj Njemačkoj vidjela holokaust 

nad Jevrejima?! A da li javnost u eri 

globalizacije, a zapravo cionističke dominacije, 

vidi zločine nad Palestincima?! 

Totalitarne javnosti i ono što vide – ne 

vide, jer ne smiju da vide. Svjedoci koji 

svjedoče bivaju skraćivani za glavu, kao 

u krimi filmovima. 

Tako danas svi znamo da postoji 

urotnička veza na relaciji: međunarodna 

zajednica – Lagumdžija – Dodik – 

HNS, ali niko ne smije o tome govoriti. 

Svi subjekti na bh. pozornici su upleteni 

u mrežu uništenja države BiH, kroz jačanje 

srpskih i hrvatskih podjela i getoiziranje 

Bošnjaka. Ako uopće ima rješenja 

iz ovog bezizlaza, ono je u vanrednim 

izborima i novoj šansi za Bošnjake. 


20

Društvo 

Almin Fočo, član Upravnog odbora Udruženja za upravljanje 

projektima u BiH 

BiH trebaju kompetentni projekt menadžeri 

sa međunarodno priznati 

riznatim certifikatima 

Udruženje za upravljanje 

projektima u BiH službeno 

je registrirano u mjesecu 

septembru 2010. godine 

i u proteklom periodu 

Udruženje je napravilo velike 

pomake u cilju promicanja 

ideje projekt menadžmenta, 

tako da smo uspješno 

okončali jedan ciklus 

edukacije i cerificiranja za 

30 projekt menadžera u BiH 

po programu IPMA-e. Nakon 

promocije prvih 30 projekt 

menadžera, privukli smo 

pažnju medijima u BiH 

Razgovarao: Semir Imamović 

Gospodine Fočo, naša 

javnost vas pamti iz 

vremena dok ste bili 

aktivno uključeni u društvene 

procese kroz NVO. Dugo 

vas nije bilo u javnosti. Recite 

nam kako ste sada i kako se 

odvijao vaš život u proteklom 

periodu? 

Fočo: Dozvolite mi da prvo 

kažem da sam ponosan što sam 

bio dio historije koja se pisala 

na ovim prostorima, a koja je 

bila vezana za promociju nevladinog 

sektora i slobode mišljenja 

i govora. Period o kojem me 

pitate je moj najdarži dio života 

i smatram to prednošću koju 

ističem na svakom koraku i koja 

mi je pomogla da budem danas 

to što jesam. U stalnom sam 

kontaktu sa ljudima iz svih naroda 

koji žive na prostorima ex 

Jugoslavije, i među njima sam 

dobio mnogo dobrih ljudi i prijatelja 

sa kojima svakodnevno 

sarađujem, posebno na polju 

urbanog marketinga i projektnog 

menadžmenta. 

Opredijelio 

sam se za ono 

što smatram 

da najbolje radim 

i krenuo 

tim putem. 

Diplomirao 

e k o n o miju, 

upisao 

p ostip 

loms 

k i 

studij 

i , 

hvala Bogu, uskoro pred komisijom 

i svojim uvaženim mentorom 

akademikom Borisom 

Tihijem branim magistarski 

rad na temu “Urbani marketing 

u funkciji ekonomskog razvoja 

lokalnih zajednica u BiH”. 

Proteklo vrijeme sam proveo 

u dva poduzeća na rukovodećim 

mjestima na kojima sam 

sticao nova iskustva. Danas 

sam uposlen u Javnom poduzeću 

Željeznice Federacije BIH, a 

angažovan sam i u “Udruženju 

za upravljanje projektima u 

BiH” kao rukovodilac Centra za 

edukaciju Sarajevo, i član sam 


21 

Upravnog odbora. Polako se pripremam 

i za doktorski 

studij, pa se bavim i 

pisanjem znanstvenih 

radova. Jedan 

sam već izlagao 

kao plenarni predavač 

u Zagrebu, 

na znanstvenostručnom 

skupu 

s međunarodnim 

učešćem 

u organizaciji 

V isoke 

škole za 

p oslovanje 

i 

upravljanje 

“Baltazar Adam Krčelić”, 

Instituta “Ruđer Bošković” i 

Hrvatske udruge za upravljanje 

projektima. U oktobru mjesecu 

učestvujem na jednom od 

najjačih marketing kongresa 

CROMAR u Puli, tako da, 

hvala Bogu, mogu biti itekako 

zadovoljan. 

Kao što ste rekli, član ste 

Udruženje za upravljanje projektima 

u BiH, odnosno vršite 

dužnost rukovodioca Centra za 

edukaciju Sarajevo, i član ste 

Upravnog odbora ovog udruženja. 

S obzirom da je ovo udruženje 

tek nedavno formirano,

možete li nas ukratko upoznati 

sa temom projekt menadžmenta 

i samim Udruženjem. 

Fočo: Udruženje za upravljanje 

projektima u BiH službeno 

je registrirano u mjesecu septembru 

2010. godine i u proteklom 

periodu Udruženje je napravilo 

velike pomake u cilju promicanja 

ideje projekt menadžmenta, tako 

da smo uspješno okončali jedan 

ciklus edukacije i cerificiranja za 

30 projekt menadžera u BiH po 

programu IPMA-e. Nakon promocije 

prvih 30 projekt menadžera, 

privukli smo pažnju medijia u 

BiH. O našem projektu izvještavali 

su naši glavni printani i elektronski 

mediji kao što su Dnevni 

avaz, vaš časopis, Dnevni list, 

BHT1 i Prim-Time koji radi emisiju 

Busines News, portali Sa-x i 

Okc.sana. Posljedica navedenog 

medijskog publiciteta su učestali 

pozivi pravnih i fizičkih lica, 

koji se interesiraju za dobijanje 

certifikata i podizanje vlastitih 

kompetencija na tržištu. Nakon 

prvog kruga organizirali smo 

dva kruga edukacije za 

nivo D, a pripremamo 

12 projekt menadžera 

nivoa C za certificiranje 

u Zagrebu, preko 

Udruge za upravljanje 

projektima Hrvatske, 

tako da uskoro očekujemo 

da broj certificiranih 

projekt menadžera 

bude mnogo veći. 

Predsjednik Udruženja 

za upravljanje projektima 

u BiH dr. Slobodan 

Lukić, je radio na pripremama 

2,5 godine, 

i nakon prvih rezultata, 

sa sigurnošću možemo 

reći da postoji ogroman interes 

u BiH kao i u susjednim državama 

za projekt menadžerima 

koji posjeduju internacionalne 

certifikate. Zahvaljujući 

gospodinu Danijelu Šajfeleu iz 

Švicarske, Aleksandri Stojanović 

iz Francuske, prof. dr. Mladenu 

Radujkoviću iz Hrvatske, prof. 

dr. Petru Jovanoviću iz Srbije, 

nama iz Udruženja za upravljanje 

IPMA 

(International 

Project 

Management 

Association 

Four Level 

Certification 

System) je 

vodeća svjetska 

neprofitna 

organizacija 

u oblasti 

upravljanja 

projektima sa 

sjedištem u 

Švicarskoj. 

projektima u BiH, mi 

nastavljamo započeti 

posao za kojeg će zaista 

trebati još mnogo truda, 

prije svega da opravdamo 

ukazano povjerenje, 

a zatim i da nastavimo 

graditi ugled koji smo 

do sada izgradili. 

Šta je to projektni 

menadžment? 

Fočo: Projektni menadžment, 

kao specijalizirana 

menadžment 

disciplina, nalazi se u 

stalnom i brzom razvoju. 

Mogu se uočiti 

četiri značajne karakteristike 

savremenog razvoja projektnog 

menadžmenta kod nas. Prvo, to 

je značajno širenje oblasti primjene. 

Od tradicionalnih oblasti 

koje su vezane za vojne i industrijske 

projekte, projektni menadžment 

je stigao do primjene 

u skoro svim oblastima privrede 

i neprivrede. Drugo, javljaju se 

novi pravci ili pristupi kao što su 

projektno upravljanje, program 


22

menadžment, multiprojektno 

upravljanje i virtuelni projektni 

menadžment. Treće, projektni 

menadžment se povezuje sa drugim 

specijaliziranim menadžment 

disciplinama, posebno 

sa strateškim menadžmentom. 

Četvrto, sve veća tražnja za projektnim 

menadžmentom dovodi 

do povećane tražnje za projektnim 

menadžerima i do razvoja 

profesije – projektni menadžer. 

Generalno gledano, projektni 

menadžer je čovjek zadužen da 

projekat dovede do efikasnog završetka. 

Projektni menadžer je 

centralna figura projekta, osoba 

koja je zadužena i odgovorna za 

postizanje planiranih ciljeva projekta, 

znači za osiguranje da se 

efikasnim upravljanjem projekat 

realizuje sa planiranim resursima 

i troškovima, i u planiranom 

vremenu. To je čovjek koji 

neposredno rukovodi članovima 

projektnog tima. Da bi to sve postigao 

projektni menadžer treba 

da ima određene osobine i sposobnosti 

potrebne dobrom menadžeru. 

Također, treba da ima 

određeno iskustvo i znanje koje 

se stalno dopunjava praksom i 

treningom. I na kraju, sve to treba 

da bude potvrđeno određenim 

certifikatom koji garantira profesionalni 

rad i status. Udruženje 

za upravljanje projektima u BiH 

program certificiranja provodi 

potpuno u skladu sa svjetskim 

standardima u oblasti upravljanja 

projektima, posebno sa standardima 

Europske unije, pošto su 

skoro sve zemlje Europske unije 

članice IPMA. 

Koliko smo razumjeli 

IPMA je krovna asocijacija 

projekt menadžera, možete li 

nas ukratko upoznati sa tom 

asocijacijom. 

Fočo: IPMA (International 

Project Management Association 

Four Level Certification System) je 

vodeća svjetska neprofitna organizacija 

u oblasti upravljanja j projektima 

sa sjedištem u Švicarskoj. 

IPMA predstavlja više od 50 nacionalnih 

udruženja za upravljanje 

projektima sa svih kontinenata. 

IPMA aktivno promovira projektni 

menadžment u preduzećima i 

organizacijama širom svijeta. Radi 

na povećanju priznanja struke, 

certificiranju projekt menadžera, 

radi na nagrađivanju uspješnih projektnih 

timova i istraživačkih projekata. 

IPMA se proširila iz Europe 

u Sjevernu i Južnu Ameriku, Aziju, 

Afriku, Bliski istok i Australiju, a 

broj članica udruženja konstantno 

raste. IPMA postoji od 1965. godine. 

Njena vizija je da generira i 

promovira profesionalnost u upravljanju 

projektima. 

Prošlog mjeseca BiH, tačnije 

Udruženje za upravljanje projektima 

u BiH je postalo punopravna 

članica IPMA-e, što je veliki 

korak ka priključenju Europskoj 

uniji, ali i svakako veliko priznanje 

Vašem udruženju? 

Fočo: Prošlog mjeseca, tačnije 

27. marta 2011. god., u glavnom 

gradu Latvije, Rigi, Udruženje za 

upravljanje projektima u BiH zvanično 

je postalo članica IPMA. 

BiH i Udruženje za upravljanje projektima 

u BiH predstavio je član 

U.O. Damir Dračić, nakon čega 

je Skupština Svjetske asocijacije sa 

svih svojih 50 zemalja članica, među 

kojima su Kina, Australija, Rusija, 

Indija, zemlje članice Europske unije, 

prihvatila Udruženje za upravljanje 

projektima u BiH kao svoju 

novu članicu. Time je BiH, kao 

država, dobila mogućnost da promoviše 

svoje projekt menadžere kao 

novo zanimanje koje je prihvatila 

Europska unija. Pored ugovora o 

učlanjenju u međunarodnu asocijaciju, 

predsjednik Udruženja dr. 

Slobodan Lukić, u ime Udruženja, 

potpisao je ugovor o certificiranju 

sa Svjetskom asocijacijom za upravljanje 

projektima IPMA. Ovim, 

Udruženje je dobilo ovlaštenja da 

certificira buduće projekt mendžere 

na svjetskom nivou za sve nivoe (A, 

B, C, D), te ih pripremi za izradu 

projekata, upravljanje projektima, 

te apliciranje istih prema fondovima 

Europske unije i ostalim 

fondovama. 

Ovaj projekat umnogome 

olakšava put do novca iz fondova 

Europske unije. Možete li 

nam reći o iskustvima susjednih 

zemalja u povlačenju sredstava 

iz fondova Europske unije? 

Fočo: Slovenija i Hrvatska 

nisu bile osposobljene za potpuno 

korišćenje novca iz fondova 

Europske unije, posebno predpristupnih 

fondova. Naši susjedi 

nisu imali, i sad nemaju, dovoljno 

pripremljenih projekata i dovoljno 

osposobljenih projekt menadžera 

sa priznatim međunarodnim 

certifikatom i zato priznaju da 

neće izvući dovoljno koristi od 

europskih fondova. Oni sad razmišljaju 

da selekcioniraju grupu 

od stotinjak ljudi koji odlično 

znaju engleski jezik i informatički 

su pismeni, da bi ih poslali 

na intenzivno obrazovanje kako 

bi sljedećih godina mogli raditi 

na poslovima pripreme projekata 

za povlačenje novca iz europskih 

fondova. BiH iz ovih iskustava 

treba izvući valjane pouke, jer o 

obučenosti kadrova i pripremljenosti 

projekata zavisit će koliko 

će BiH dobiti novca. BiH ima 

vremena ako odmah krene sa 

obukom i certificiranjem projekt 

menadžera. Skupština Udruženje 

za upravljanje projektima u BiH je 

donijela program “Program 1.000 

+ 1.000”, koji znači 1.000 projekt 

menadžera – hiljadu projekata u 

BiH. To bi trebalo da se realizira u 

naredne 4 godine, i to bi po našem 

mišljenju trebao da bude vjetar u 

krila cjelokupnoj privredi Bosne 

i Hercegovine. To je šansa koja 

se ukazuje jednom i od nas i od 

vas kojima se upućuje ova informacija, 

zavisit će da li ćemo proći 

kao naši susjedi, jer Slovenija nije 

uspjela da povuče jednu milijardu 

eura iz predpristupnih fondova, a 

Hrvatska najvjerovatnije neće povući 

dvije milijarde. 

Poziv za one koji žele da budu dio velikog 

tima kompetentnih projekt menadžera 

P 

ozivam sve zainteresirane, pod uvjetom da imaju visoku stručnu 

spremu, a koji žele da budu dio velikog tima kompetentnih 

projekt menadžera sa međunarodno priznatim certifikatom, da nam 

se jave. Sve potrebne informacije mogu pronaći na našem web portalu 

www.uup.ba 


23

Intervju 

Safet Softić, predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH 

Očekujem da će muslimani sami 

izabrati svog Vrhovnog poglavara 


Izbor Safeta Softića za 

novog predsjednika Sabora 

Islamske zajednice u 

BiH izazvao je ogromnu 

pažnju domaće javnosti. 

Safet Softić ističe da je i 

sam iznenađen ogromnom 

pažnjom javnosti za njegov 

izbor. Međutim, njegovi 

dosadašnji javni nastupi 

pokazali su će se Safet 

Softić znati nositi sa svim 

izazovima predsjedničke 

pozicije Sabora IZ-a 


24 

Vaš izbor za novog 

predsjednika Sabora 


BiH izazvao je ogromnu pažnju 

javnosti. Kako komentirate toliku 

pažnju medija za izbor predsjednika 

Sabora Islamske zajednice 

u BiH? 

Softić: Prije svega selamim sve 

Vaše čitatelje, a što se tiče pažnje 

javnosti vezano za moj izbor, mogu 

kazati da sam i sam pomalo iznenađen 

tom činjenicom. 

Razumijem je kao interesovanje 

za Islamsku zajednicu, njene probleme 

i njenu budućnost. 

Izbori u Islamskoj zajednici su 

sami po sebi važan društveni događaj 

i imaju uticaj na cjelokupno 

društvo. Izbori su prošli dostojanstveno, 

veliki je odziv onih koji su 

pristupili glasanju, nema nikakvih 

potresa i izbori su još jednom pokazali 

snagu i zrelost Zajednice. 

Odmah nakon Vašeg izbora 

pojedini mediji su se intezivno 

počeli baviti izborom novog reisu-l-uleme 


BiH. Također, spomenuti pojedini 

mediji su Vašu pobjedu nad 

Edhemom Bičakčićem predstavili 

kao poraz onih koji podržavaju 

reisa dr. Mustafu ef. Cerića. Jesu 

li naši mediji požurili sa tolikim 

interesiranjem za izbor novog 

reisu-l-uleme koji će biti održan 

krajem iduće godine i kako komentirate 

nastojanje pojedinih 

medijia da Vašu pobjedu u izboru 

za predsjednika Sabora predstave 

u navedenom kontekstu? 

Softić: Ne vidim nikakvu posebnu 

razliku u činjenici da li je 

za Predsjednika Sabora izabran 

Edhem ili ja. Mi smo zajedno čekali 

rezultate izbora za predsjednika 

Sabora IZ, Edhem je nakon 

mog izbora izabran za potpredsjednika 

Sabora i mene raduje saradnja 

s njim. Kakve sve špekulacije

kruže oko ovog pitanja i opredjeljenja 

Reisa Cerića, ne smatram pretjerano 

važnim. 

Ono što znam u vezi sa ovim 

je, da je Reis Cerić bio neutralan 

o ovom pitanju i tu odluku donose 

sabornici na tajnom glasanju. 

Interesovanje za izbor novog Reisa 

je prilično preuranjeno i svako ima 

svoje motive zašto problematizira 

ovo pitanje. U vezi s tim, mogu 

samo iskazati svoje očekivanje i 

vjeru da će muslimani sami izabrati 

svog Vrhovnog poglavara i da će 

to, ako Bog da, biti najbolji među 

nama za tako časnu obavezu. 

Samo nekoliko dana nakon 

što ste prestali biti predsjedavajući 

Predstavničkog doma 

Parlamenta Federacije BiH postali 

ste predsjednik Sabora IZ 

u BiH. Osim toga, istaknuti ste 

član SDA. Nakon izbora u Sabor 

IZ najavili ste da ćete nastojati 

da se iz Islamske zajednice istisne 

politika. Možete li biti malo konkretniji, 

odnosno koja i kakva je 

to politika prisutna u Islamskoj 

zajednici a koju treba izbaciti 

iz IZ-a, odnosno je li moguće 

i je li dobro za bošnjački narod 

da se Islamska zajednica u svom 

djelovanju ne bavi nikakvom 

politikom? 

Softić: Bojim se da niste dobro 

citirali ono što sam rekao u vezi 

sa ovim pitanjem. Rekao sam da 

se Islamska zajednica ne bi trebala 

petljati u dnevnu politiku, a to 

je značajna razlika. Osim toga ovo 

je i zvanični stav Zajednice u vezi 

sa ovim pitanjem. Imamima je od 

ranije zabranjeno da učestvuju na 

izbornim listama. Dnevna politika 

je svakodnevno stranačko nadmetanje, 

jedna arena u kojoj se koriste 

sredstava i metodi koji nisu primjereni 

jednoj vjerskoj zajednici i 

to naprosto nije posao Zajednice. 

Vi danas imate članove Islamske 

zajednice u svim političkim strankama 

i svi oni Zajednicu treba da 

dožive kao svoju kuću. 

Osim toga, u isto vrijeme sam 

rekao da se Zajednica treba i mora 

baviti politikom na nivou principa 

i važnih pitanja od značaja za vjeru, 

državu i narod. U tom pravcu 

Zajednica je i postavila svoj kurs u 

odnosu na ovo pitanje. 

Dugo godina ste bili u politici. 

Proteklih godina u domaćim 

medijima imali smo priliku čitati 

i gledati brojna neslaganja 

između bošnjačkih političara i 

predstavnika Islamske zajednice 

u BiH. Sjećamo se brojnih javnih 

prepiski između SDA i Rijastea 

IZ u BiH. Kkako komentirate 

odnos bošnjačke politike prema 

Islamskoj zajednici i instituciji 

reisu-l-uleme? 

Softić: Odavno se prešla granica 

u ovim neslaganjima. Žalosti me 

ova pojava i ovakvo stanje. U odgovoru 

na Vaše prošlo pitanje krije se 

dio odgovora i na ovo. Ono što ću 

dopuniti je potreba da svi mi koji 

učestvujemo u javnom životu, posebno 

oni koji su u politici moraju 

se pobrinuti da Zajednicu tretiramo 

kao Zajednicu svih muslimana 

i da je doživljavamo kao krovnu 

organizaciju koja je najzaslužnija 

za opstanak muslimana Bošnjaka 

na ovim prostorima. Tu njenu historijsku 

ulogu nikada ne smijemo 

izgubiti iz vida. 

Sada kada ste postali predsjednik 

Sabora IZ hoćete 

li se prestati baviti 

politikom, odnosno jeste 

li i hoćete li i dalje 

biti politički kadar i 

aktivista Stranke demokratske 

akcije? 

Softić: Prvo da 

razjasnimo poziciju 

predsjednika Sabora 

Islamske zajednice. 

To nije profesionalni 

angažman i u skladu 

sa Ustavom, Sabor se 

sastaje dva puta godišnje. 

Predsjednik Sabora 

nije uposlenik Islamske 

zajednice. Nisam pretjerano 

sretan što sam 

svoj život ovoliko vezao 

za politiku, jer politiku 

smatram izuzetno odgovornim 

i teškim poslom. 

Ja sam poslanik u 

Predstavničkom domu 

Parlamenta Federacije 

BiH i tu imam 

Interesovanje 

za izbor 

novog Reisa 

je prilično 

preuranjeno 

i svako 

ima svoje 

motive zašto 

problematizira 

ovo pitanje. 

U vezi s tim, 

mogu samo 

iskazati svoje 

očekivanje i 

vjeru da će 

muslimani 

sami izabrati 

svog Vrhovnog 

poglavara i da 

će to, ako Bog 

da, biti najbolji 

među nama 

za tako časnu 

obavezu. 

profesionalni angažman. S druge 

strane nisam član nijednog centralnog 

organa SDA. 

SDA nemam namjeru napustiti 

izuzev ako bi se ona potpuno 

udaljila od principa zbog kojih je 

nastala. 

Islamska zajednica i reisu-lulema 

dr. Mustafa ef. Cerić česta 

su tema domaćih medija. Kako Vi 

vidite odnoso bh. medija prema 

IZ-u i reisu-l-ulemi dr. Ceriću? 

Softić: Širok je dijapazon onoga 

što Vi implicirate u svom pitanju 

kad su u pitanju mediji i teško 

je dati jedinstvenu ocjenu spram 

ovog pitanja. Svi koji imaju javni 

angažman moraju biti spremni na 

kritiku javnosti i medija. Kada je u 

pitanju IZ i Reis-ulema, vrlo često 

ima pretjerivanja i ružnih riječi. 

Ima li islamofobije u Bosni i 

Hercegovini? 

Softić: Ima je u cijelom 

svijetu i to je jedan poseban 

fenomen zadnjih godina. 

Ima je i u BiH, ali moramo 

biti oprezni kada dajemo 

te kvalifikacije i najgore 

što možemo napraviti je da 

svoje vlastite slabosti krijemo 

iza islamofobije. 

Kojim prioritetima u 

radu će se Sabor IZ baviti 

u narednom periodu? 

Softić: Nažalost u 

Vašim prioritetima ovo pitanje 

je na samom kraju 

našeg razgovora. Moramo 

hitno formirati saborske 

komisije iz čijih će se programa 

rada uraditi i program 

rada Sabora. Izmjena 

Ustava IZ, pitanje Vakufa, 

duhovnog i materijalnog 

statusa IZ, predan rad na 

jačanju jedinstva Zajednice 

i mnoga druga pitanja, vjerujem 

da će naći mjesta u 

ovim programima. 

Kao da je ova zemlja na raskrsnici i zabrinuti smo kojim 

će putem krenuti 

Ne možemo a da Vas ne pitamo za političku situaciju u BiH. Jeste li i 

Vi kao većina bh. građana zabrinuti političkim stanjem u BiH i kako 

komentirate aktuelnu bošnjačku politiku? 

Softić: Trenutno stanje politike u BiH je možda najsloženije od 

Dejtona do danas. Kao da je ova zemlja na raskrsnici i zabrinuti 

smo kojim će putem krenuti. Koliko je bošnjačka politika ovakva 

kakva je doprinijela tome i koliko ćemo naći unutarnje snage da 

ovo prevaziđemo, teško je reći. Nadam se Božijoj pomoći i našoj 

razboritosti. 


25

Ljudska prava 

Intervju: Fadil Al Hamdani 

Učinjen nam je veliki zulum 

Boli me to što je ova 

nepravda nanesena samo 

nama koji smo afroazijskog 

porijekla i to baš nama 

koji smo bili pripadnici 

Armije Republike Bosne 

i Hercegovine, dok su 

plaćenici na srpskoj i 

hrvatskoj strani koji su činili 

zločine nad Bošnjacima 

postali heroji i još su za to 

nagrađeni 


Fadil Al Hamdani, porijeklom 

Iračanin živi u Bosni 

i Hercegovini 32 godine. 

Danas ima već i unuče. Možemo 

reći, Fadil je sav svoj život živio u 

BiH, odnosno u Zenici gdje je završio 

fakultet, oženio se, postao dedo 

itd. Nikada nije učinio nijedno krivično 

niti prekršajno djelo u BiH. 

Njegov jedini „ grijeh“ je to što je 

bio pripadnik Armije R BiH i što 

je ponosno branio BiH i Bošnjake. 

Danas Al Hamdania i njegove kolege 

Arape progone upravo oni protiv 

kojih se borio i branio BiH tokom 

agresije. Zbog toga mu je oduzeto 

državljanstvo BiH i zbog toga je 

završio u zatvoru u Imigracionom 

centru u Lukavici. Zahvaljujući 

greški koju je učinila Služba za 

strance, Alhamdani je od prije nekoliko 

dana na slobodi, odnosno u 

kućnom pritvoru. U ovom intervjuu 

Al Hamdani nam objašnjava kakv je 

njegov status i zašto mu se sve ovo 

događa. 

Možeš li nam za početak objasniti 

kako si pušten na slobodu i 

kakav je tvoj status sada, odnosno 

je li ti vraćeno državljanstvo i je li 

tvoj slučaj konačno završen? 

Al Hamdani: U ime Allaha 

Milostivog i Samilosnog! Hvala 

Allahu dž.š. i neka je sallavat na 

Poslanika s.a.v.s. 

Hvalla vama! Prije nego što odgovorim 

na vaše pitanja želio bih se zahvaliti 

svima koji su pomagali meni 

i mojoj porodici, kako finansijiski 

tako i moralno, kao i na svaki drugi 

način. Također, volio bih se zahvaliti 

bratu Muderisu, imamu džamije 

kralj Fahd i sestri Nadži Dizdarević 

za sve što su učinili za mene i moju 

porodicu. Molim Allaha da svima 

onima koji su mi pomogli nekada i ja 

njima budem od pomoći. 

A sada, da bih odgovorio na vaše 

pitanje moram vam objasniti slijedeće. 

Ja sam bio stavljen pod nadzoe u 

Imigracioni centar za prihvat stranaca 

prema Zakonu o kretnju i boravku 

stranaca i azila član 102. Prema članu 

102 pod stavom 2. se kaže: ‘’Stranac 

ostaje pod nadzorom do trenutka 

prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko 

dugo koliko je potrebno za izvršenje 

svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi 

koji su bili osnov za stavljanje stranca 

pod nadzor bitno ne izmjene, ali najduže 

do roka određenog rješenjem o 

stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem 

o produženju nadzora.Također, 


26 

prema članu 102 pod 

stavom 4. nadzor se 

može produžiti svaki 

put najviše do 30 dana 

ukoliko postoje uslovi 

za određivanje stavljanja 

pod nadzor iz člana 

99. zakona, tako da 

ukupno trajnje nadzora 

stranca ne može trajati 

duže od 180 dana. 

Također, prema članu 

102 pod stavom 5. koji 

glasi: Izuzetno, u slučaju 

da stranac onemogućava 

svoje udaljenje iz 

zemlje ili stranac nije iz 

drugih razloga moguće 

udaljiti iz zemlje u roku 

od 180 dana, ukupno 

trajanje nadzora može 

se produžii i na period 

duži i od 180 dana. 

Rješenje o izuzetnom 

produženju nadzora donosi 

SLUŽBA.Također, 

prema članu 102 pod 

stavom 7. koji glasi: 

Služba može izmijeniti način izvršenja 

stavljanja stranca pod nadzor 

i umjesto smještaja stranca u ustanovu 

specijaliziranu za prihvat stranaca 

odrediti blažu mjeru nadzora 

ako se i blažom mjerom može postići 

svrha nadzora. Blaža mjera nadzora 

podrazumijeva dozvolu strancu da 

boravi van ustanove. Tako da sam 

ja svakog mjeseca dobivao rješenja o 

produženju nadzora. Zadnje rješenje 

koje sam dobio 25.02.2011.g., gdje se 

produžava moj nadzor u vremenu od 

26.02.2011.g. do 28.03.2011.g. Po 

zakonu treba da se uruči rješenje o 

produženju 7 dana prije isteka roka. 

U mom slučaju rješenje sam trebao 

dobiti najkasnije do 21.03.2011.g. ali, 

rješenje mi je uručeno poslije isteka 

roka tj., 30.03.2011.g. i to nakon što 

su moji punomočnici na čelu sa advokaticom 

Harisom Bačić podnijeli 

Službi za poslove sa strancima zahtjev 

za moje hitno i neodložno puštanje 

iz Imigracionog centra jer mi 

je mjera nadzora određena rješenjem 

službe istekla dana 28.03.2011.g. 

Ovo znači da sam nezakonito bio

lišen slobode 2 dana. Pa sam podnio 

tužbu Sudu BiH.Tako da je sud BiH 

uvažio moju tužbu i sporni akt poništio 

te mi odredio blažu mjeru (kućni 

pritvor) uz obavezno javljanje svaki 

dan u nadležnu organizacionu jedinicu 

Služba, TC Zenica, u vrijeme od 

13 do 14 sati. Tako sam ja ne željom 

službe nego njihovom greškom izašao 

07.04.2011g. 

Što se tiče mog statusa ja sam za 

njih stranac pod nadzorom u kućnom 

pritvoru sve dok Sud za ljudska prava 

u Strazburu ne donese konačnu odluku, 

jer ja sam tom sudu tužio BiH. 

Moj predmet u Strazburu vode advokat 

Osman Mulahalilović i advokatica 

Harisa Bačić iz Udruženja „Vaša 

prava“. 

U Bosni i Hercegovini živiš preko 

trideset godina, za ovu državu si dao 

više nego većina rođenih Bosanaca i 

Hercegovaca, nikada nisi učinio nijedno 

krivično ni prekršajno djelo. 

Pa ipak, odležao si skoro dvije godine 

dana zatvora u Imigracionom 

centru. Može se slobodno reći tebe 

su neke snage na ovaj način kaznile 

što si branio Bosnu i Hercegovinu, 

svoju porodicu i komšije Bošnjake. 

Kako komentiraš ovakav odnos 

države Bosne i Hercegovine prema 

tebi? 

Al Hamdani: Što se tiče mog učešća 

u odbrani Bosne i Hercegovine od 

agresije veoma sam ponosan na te dane 

i kada bi trebalo braniti ovu državu i 

moje Bošnjake opet bih to uradio. A za 

nepravdu koja mi je učinjena 

nek odgoavaraju oni koji su 

krivi. Ipak, osjećam se pomalo 

iznevjereno jer ja nisam u 

BiH od juče nego sam tu 32 

godine, od toga sam u braku 

24 godine, imam petoro 

djece i jednog unuka. U ovoj 

zemlji nisam počinio nikakvo 

krivično djelo niti sam i zašto 

ikada osuđivan. Ja sam stavljen 

pod nadzor 23.06. 2009. 

godine, iako sam u vrijeme 

stavljanja pod nadzor bio državljanin 

BiH, a ne stranac, 

jer je odluka o oduzimanju 

državljanstva postala pravosnažna 

03.12.2009. god. 

Kako je bilo robijati 

u Imigracionom centru, 

kakav je odnos službenika 

Imigracionog centra 

bio prema tebi, i kako se 

drže ostali iz tvoje grupe 

koji su još uvijek zatvoreni u 

Imoigracionom centru? 

Al Hamdani: Kako da se osjeća čovjek 

koji leži skoro dvije godine odvojen 

od svoje porodice a ne zna zbog čega, 

niti zna dokle će ostati tu zatvoren. Ni 

sada, iako sam u kućnom pritvoru sa 

svojom porodicom, moja supruga i djeca 

nisu sigurni kada odem na javljanje 

da ću se vratiti. Za njih je to veliki stres. 

Što se tiče službenika u Imigracionom 

centru njihov odnos je bio fer i korektan 

prema meni, dakle problem nije u 

tim ljudima nego u pravilniku. Po tom 

Kako da se 

osjeća čovjek 

koji leži skoro 

dvije godine 

odvojen od 

svoje porodice 

a ne zna zbog 

čega niti zna 

dokle će ostati 

tu zatvoren. 

Ni sada, iako 

sam u kućnom 

pritvoru 

sa svojom 

porodicom, 

moja supruga 

i djeca nisu 

sigurni kada 

odem na 

javljanje da ću 

se vratiti. Za 

njih je to veliki 

stres. 

pravilniku nemamo pravo 

na vikende, intimne posjete 

čak i za vrijeme posjeta porodica 

nije mogla biti sama 

uvijek je bio prisutan neko 

od osoblja. Što se tiče braće 

koji su ostali u centru, a to 

su Imad al Husin, Ammar 

al Hanči, Ziyad al Grtani, 

Noureddine Gaci i Ahmed 

Elfarhati, njihov iman raste 

svaki dan, svjesni su da nisu 

krivi da se oslanjaju samo 

na ALLAHA i da je On 

njihov pomagač. I njihov 

slučaj se vodi pred Sudom 

u Strazburu. Molite Allaha 

za nas, da sve bude hajr, 

jer nam je učinjen veliki 

zulum, Allah je svjedok da 

govorim istinu. 

Sada kada si izašao, 

kako živiš, odnosno od 

čega živiš, možeš li raditi, 

treba li ti neka pomoć? 

Al Hamdani: Pošto sam u kućnom 

pritvoru, naravno da nisam u situaciji 

da radim. 

Ima li nešto što ti leži na srcu sto 

bi volio reći? 

Al Hamdani: Boli me to što je 

ova nepravda nanesena samo nama 

koji smo afroazijskog porijekla i to baš 

nama koji smo bili pripadnici Armije 

Republike Bosne i Hercegovine, dok 

su plaćenici na srpskoj i hrvatskoj strani 

koji su činili zločine nad Bošnjacima 

postali heroji i i još su za to nagrađeni. 


27

Politika i društvo 

Od Karađorđa(eva) do Karađorđeva 

Crni krug propasti 

Odlazak Predsjedništva BiH, 

posebno bošnjačkog člana u 

Karađorđevo, na dvadesetu 

godišnjicu dogovora dvojice 

čelnika susjednih zemalja za 

podjelu Bosne, najveće je 

poniženje za Bosnu i Bošnjake 

poslije genocida i dejtonskog 

sporazuma, jer odlazak na 

noge dželatu znači konačno 

podpisivanje kapitulacije i 

negiranja herojske odbrane 

zemlje od srbske agresije i 

ogromnih ljudskih žrtava 

Piše: Safet Kadić (safetkadic@hotmail.com) 

Srbsko-bosanskim samitom na 

vrhu u Karađorđevu pod pokroviteljstvom 

Turske, Bošnjaci 

su još jednom prihvatili i potvrdili podjelu 

Bosne, koju su prije tačno dvadeset 

godina na tom istom mjestu tajno 

dogovorili Tuđman i Milošević i potom 

to oružjem proveli na terenu, uz svoju 

minimalnu kolateralnu štetu, a nenadoknadive 

gubitke za Bošnjake. Time su 

Bošnjaci sami zatvorili crni krug svoje 

propasti, zahlupivši vrata čeličnog kafeza 

za sobom. 

Ovakav susret sa Srbijom iznosi na 

vidilo svu nemoć bošnjačke politike i 

na unutrašnjem i na vanjskom planu. 

Srbska diplomatija je pažljivo odabrala 

i mjesto i vrijeme toga dugo očekivanog 

susreta. Ovo živopisno bačko mjesto je 

srbski nacionalni i imperijalni simbol. 

Dobilo je ime po vođi tzv. prvog srpskog 

ustanka 1804. godine, Karađorđiji 

Petroviću, a bilo je rezidencijalna baza 

i zloglasnog jugoslavnenskog diktatora, 

kralja Aleksandra, sve dok ga u francuskom 

Marseju nisu ubili hrvatski 

nacionalisti. Taj kompleks koristio je i 

Tito kao svoje lovišće, a potom spomenuti 

prikrajači balkanskih mapa i naših 

sudbina. Predhodno su se polutajno 

sastajali Tadić i Josipović po raznim 

Opatijama i nešto domunđavali kao 

pravi nasljednici svojih idola: onovremenih 

Cvetkovića i Mačeka te ovovremenih 

Miloševića i Tuđmana. Historija 

je zabilježila da je Karađorđe napravio 

pravi pogrom Bošnjaka, koji su nastanjivali 

sve čaršije i kasabe i imali dominantno 

vlasništvo na tom dijelu Balkana, 

na kojem je kasnije stvorena Srbija. To 

je bio prvi srbski genocid nad 

Bošnjacima. Od tada je genocid 

trajao u kontinuitetu 

sve do posljednjeg, desetog, 

u protekloj srbsko-hrvatskoj 

agresiji na Bosnu i srbskom 

genocidu nad Bošnjacima 

od 1992. do 1995. godine. 

Možda član Predsjedništva 

BiH iz reda Bošnjaka, Bakir 

Izetbegović, nije znao kada 

je početkom ove godine spominjao 

godišnjicu RS-a, da 

se Dan borca RS i “krstna 

slava” vojske koja je počinila 

genocid obilježava istog 

dana kada i početak “prvog 

srbskog ustanka”. Nije ni 

mogao naučiti u školi sa antibošnjačkim 

programima, 

ali mogao je o tome nešto 

dokučiti iz porodične tradicije, 

jer su i njegovi predci 

protjerani sa prostora današnje 

Srbije. Za sva vremena će 

ostati ožiljak na licu Bosne i 

duši Bošnjaka njegova izjava 

tim povodom da “Bošnjake 

ne vrijeđa postojanje RS-a”. 

Zato je baš on odabran i zato 

je baš njemu pripala čast da 

bude u bosanskoj delegaciji u 

kojoj će imati 33 posto uticaja, odnosno 

nikakvog. 

Odlazak Predsjedništva BiH, posebno 

bošnjačkog člana u Karađorđevo, na 

dvadesetu godišnjicu dogovora dvojice 

čelnika susjednih zemalja za podjelu 

Bosne, najveće je poniženje za Bosnu i 

Bošnjake poslije genocida i dejtonskog 

sporazuma, jer odlazak na noge dželatu 

znači konačno podpisivanje kapitulacije 

i negiranja herojske odbrane zemlje 

od srbske agresije i ogromnih ljudskih 

žrtava. I da je hotio, on ne bi mogao 

Arogantna i 

nemoralna 

srbska politika 

ne gleda u 

Bošnjacima 

partnere, nego 

podanike, jer 

šta god požele 

ne treba im 

pristanak 

Bošnjaka, 

mogu to postići 

ucjenama 

preko svojih 

sunarodnika iz 

entiteta 

uticati na mjesto tog sastanka. Mnogi 

će se upitati: kako to da smo se uzpili 

odbraniti u ratu, a ne možemo ništa 

učiniti u miru. Odgovor je jednostavan: 

oko patriotske ideje odbrane zemlje i 

naroda okupili su se najbolji bosanski 

sinovi, a oko recentne bošnjačke politike 

oni ostali, velikim dijelom dezerteri 

i karijeristi. Simptomatično je da i najjača 

bošnjačka opoziciona partija tim 

povodom šuti k’o zalivena. 

Za tih dvadeset godina izmijenjena 

je geopolitička karta 

Zapadnog Balkana, Bošnjaci 

su desetkovani u genocidu i 

stjerani silom u tri-četiri enklave, 

a Bosna je i de facto i 

de iure podijeljena. Bošnjaci 

ni o čemu ne mogu samostalno 

odlučivati niti ih ko za šta 

pita, zahvaljujući nedorasloj 

bošnjačkoj politici, nesposobnosti, 

korupciji i izdaji. 

Međutim, Bakir Izetbegović, 

član troglavog Predsjedništva 

BiH iz reda Bošnjaka, misli 

suprotno – da je upravo to 

plus za Bosnu, jer baš tu, 

kaže, treba poništiti tu politiku 

i potvrditi da Bosna nije 

podijeljena. Ovakvim politikantskim, 

a nikako državničkim 

riječima, on im poručuje: 

vjerujte meni, a ne svojim 

očima. Slično kao poslije 

Daytona: ubjeđivanje razočaranog 

naroda da je Bosna 

cijela iz dva-tri dijela. Ali, ko 

narod za šta pita kad je tu lider 

da vodi politiku umjesto 

njega. Uostalom, kako će to 

on sa jednom trećinom bosanskog 

kapaciteta reći da Bosna nije 

podijeljena, onima koji su je podijelili, 

kada to nije mogao ni njegov otac dvadeset 

godina ranije sa sto posto bosanskog 

predsjedničkog kapaciteta. Iako to 

nije bošnjačko-srbski samit, on će ipak 

značiti odobravanje tih neprijateljskih 

postupaka srbske strane bez ikakve satisfakcije 

za Bošnjake. Srbi su se deklarisali 

u otvorenom genocidu kao krvni 

neprijatelji Bošnjaka, o čemu svjedoče 

bezbrojne masovne grobnice i na njima 

stvoren genocidni entitet. I po Božijoj 


28

pravdi i ljudskom pravu za to 

moraju snositi posljedice, ali 

dok je Bakira ne treba da brinu, 

jer “Bošnjake ne vrijeđa 

postojanje manjeg BH entiteta”. 

To je odlazak na poklonjenje 

dželatu i dobrovoljno 

prihvaćanje podaništva, 

umjesto partnerstva i ravnopravne 

saradnje. Arogantna i 

nemoralna srbska politika ne 

gleda u Bošnjacima partnere, 

nego podanike, jer šta god 

požele ne treba im pristanak 

Bošnjaka, mogu to postići 

ucjenama preko svojih sunarodnika 

iz entiteta. Oni vode 

politiku svršenog čina. Što 

je bilo – bilo je! Idemo dalje! 

Ostavimo prošlost i okrenimo 

se budućnosti. Bez 

izvinjenja, bez pokajanja, 

bez zvanične osude i javne 

osude takve politike agresije 

i genocida. 

Srbija je, kao domaćin 

ovoga susreta, logično, odabrala 

najpogodnije vrijeme 

za sebe, a najnepovoljnije 

vrijeme za Bosnu i Bošnjake, 

tako da se on održao pod ultimatumom 

i “podrazumivajućom 

prijetnjom”. Zapravo, 

ona je planski projektirala 

takvo stanje, od podržavanja 

obstrukcija za formiranje vlasti 

u BiH nakon oktobarskih 

izbora i od međunarodnih 

potjernica za bosanskim patriotima 

do održavanja zajedničke 

sjednice vlada Srbije 

i RS-a u Banjaluci i drugih 

vrsta pritisaka i provokacija 

priko svog ministra spoljnih poslova. 

Odabrano je vrijeme mandata srbskih 

predstavnika na čelnim pozicijama u 

državnoj vlasti, nakon što su tu državu 

podrivali sa državnih funkcija, a podržavljivali 

entitet, koji sada prijeti referendumima. 

Pritom su ohrabrivali ekstremne, 

separatističke i kriminogene snage 

kod bosanskih Hrvata da bi Bošnjake 

doveli prid svršen čin. Srbija otvoreno 

u kontinuitetu, sa kratkim prekidom 

za vrijeme Đinđića, vodi neprijateljsku, 

umjesto dobrosusjedsku, politiku prema 

Bosni, posebno Bošnjacima. 

Turska medijacija ovoga susreta 

zavađenih susjeda ima i simbolički i 

praktični smisao. Bosansko-turskosrbske 

relacije imaju višestoljetnu 

tradiciju, počev od učešća bosanske 

vojske u odbrani Raške 1389. godine 

protiv Osmanlija. Turska je sljednica 

Otomanskog carstva, a kao što znamo 

i Bosna i Srbija su bile zajedno u sastavu 

Arogantna i 

nemoralna 

srbska politika 

ne gleda u 

Bošnjacima 

partnere, nego 

podanike, jer 

šta god požele 

ne treba im 

pristanak 

Bošnjaka, 

mogu to postići 

ucjenama 

preko svojih 

sunarodnika iz 

entiteta 

Mapa Bošnjaka Turske 

tog carstva nekoliko stoljeća. 

Zapravo tada Srbija nije ni 

postojala dok Osmanlije nisu 

omogućile stvaranje te 

prve srbske države u svom 

okrilju u 19. stoljeću, nakon 

Karađorđinog i kasnije 

Obrenovićevog ustanka. 

Samostalnost su joj dali hatišerifom 

iz 1867. godine, 

nakon čega su protjerani i 

preostali Bošnjaci iz Srbije 

u Bosnu ili u Tursku, među 

kojima su, vjerovatno, bili i 

Bakirovi predci. Isti pokret 

Bošnjaka za autonomiju, odnosno stvaranje 

svoje samostalne države na svojoj 

povijesnoj teritoriji Bosni, Osmanlije 

su u krvi ugušili i trajno onesposobili 

Bosnu, eliminišući kompletni vladajući 

sloj. Jedino opravdanje za takav postupak, 

tj. duple aršine, može biti taj 

što je Bosna bila granična otomanska 

pokrajina i “predziđe” islama prema 

kršćanskoj Evropi. Uz tursku saglasnost, 

na Berlinskom kongresu priznata 

je nezavisnost novouzpostavljenoj 

Kneževini Srbiji, a Bosnu, koja je imala 

viševjekovni državno-administrativni 

subjektivitet, Turci su velikodušno 

ustupili Austrougarskoj na upravljanje. 

To je bio najveći kulturno-civilizacijski 

lom za Bošnjake u cjelokupnoj povijesti. 

Naravno, Turska se rukovodila svojim 

državnim interesima i jednu svoju pokrajinu 

i narod, koji joj je služio skoro 

pet stoljeća, galantno ustupila drugome 

radi svojih podkusurivanja sa drugima. 


29 

Kada je došlo do globalnih previranja u 

Prvom svjetskom ratu, Srbi su Turcima 

zabili nož u leđa u balkanskim ratovima 

i kasnije u Prvom svjetskom ratu. 

U posljednoj srbskoj agresiji na Bosnu 

turske snage su bile u Bosni u sastavu 

UNPROFOR-a, kao i ruske, španske 

i dr. Ne treba zaboraviti da je i predsjednik 

Predsjedništva RBiH Alija 

Izetbegović, prema tvrdnjama člana 

toga predsjedništva Mire Lazovića, 

priznao RS i prihvatio to ime pod pritiskom 

Richarda Holbrookea (Ričard 

Holbruk) baš u Turskoj, prije sastanka 

srbske i bosanske delegacije u Ženevi 8. 

septembra1995. godine. 

Ovih nekoliko historijskih napomena 

bilo je potrebno iako ne igraju baš 

nikakvu ulogu u turskom opredjeljenju 

da posreduje u bosansko-srbskim odnosima, 

jer u politici ne igra ulogu ljubav, 

nego interesi. Njeni interesi su ovovremeni 

i vrlo konkretni. Prvo, time stiče 

važne diplomatske poene u međunarodnim 

odnosima. Ne treba zaboraviti 

da je Turska, i politički i ekonomski, 

u snažnoj ekspanziji i postala je vodeća 

regionalna sila. Ali mora se reći i to 

da to nije samo samostalni turski izbor 

i inicijativa. Na Balkanu se plete mreža 

interesa mnogih zemalja, pa i velikih. 

Vrlo je bitno znati da to Turska radi 

na američku sugestiju i uz rusku saglasnost. 

U tom kontekstu i EU je prepustila 

Turskoj vodeću ulogu na Balkanu, 

a Turska tu šansu hoće da izkoristi. 

Naravno, to su Srbi shvatili mnogo 

prije Bošnjaka i već značajno uvukli

tursku u saradnju na ekonomskom planu 

i sada je Srbija, a ne Bosna, glavni 

oslonac turske ekonomske ekspanzije 

na Balkanu i prema Europi. Primat 

Srbije nad Bosnom vidi se i po tome 

što je baš Srbija organizator prvog takvog 

sastanka i što Turska nije imala 

primjedaba na pripremu ovoga samita, 

pa ni na mjesto i vrijeme njegovog održavanja. 

Za srbsku diplomatiju mjesto 

i vrijeme susreta je pravi trijumf, jer šalje 

poruku o kontinuitetu te politike i 

znači njenu legalizaciju, odnosno legalizaciju 

rezultata postignutih agresijom 

i genocidom, a s druge strane, eliminaciju 

Bošnjaka kao političkog faktora 

u svojoj zemlji Bosni. I ova situacija 

pokazuje koliko su Bošnjaci nemoćni 

da slobodno i samostalno, neoktroisano, 

kreiraju politiku svoje zemlje. Ovo 

je, ujedno, američko-evropski test za 

Tursku i njenu diplomatiju i, možda, 

njen završni izpit (diplomski rad) za 

ulazak u Europsku Uniju. Možda je, 

baš, američko-evropski cilj da sve tri 

ove zemlje zajedno uđu u EU. 

Nažalost, Bosna nije znala izkoristiti 

tu viševjekovnu povezanost sa moćnom 

Turskom. I ne samo to. U Turskoj 

danas živi, prema nezvaničnim podacima, 

od šest do osam miliona Bošnjaka, 

odnosno naturalizovanih Turaka, porijeklom 

iz Bosne i kao manjina su po 

broju na drugom mjestu, odmah nakon 

Kurda. Da je bošnjačka politika bila 

vjerodostojnija i dalekovidija, izkoristila 

bi tu okolnost da od Turske zatraži 

uzpostavljanje specijalnih i paralelnih 

odnosa i dvojnog državljanstva (vjerujem 

da se Amerika ne bi protivila), istih 

onakvih kakve su uzpostavili bosanski 

Hrvati i Srbi sa Hrvatskom i Srbijom. 

To bi donijelo mnogo koristi BiH, jer bi 

se uzpostavila ravnoteža uticaja sa strane 

i danas Bosna ne bi bila u situaciji 

kakvoj jeste. U tom kontekstu se moglo 

postaviti i pitanje dvojnog državljanstva 

za Bošnjake Sandžaka, a ne u tv-izjavi 

dan uoči sastanka u Karađorđevu, što je 

neodmjerena politička provokacija našeg 

državnika. Zato su Bošnjaci, svjesni 

svoje nemoći, sa zebljom pratili i sa nadom 

izčekivali šta će se desiti na prvom 

bosansko-srbijanskom susretu na vrhu 

nakon agresije i genocida, pokušavajući 

odgonetnuti šta će oni konkretno dobiti. 

Hoće li prestati neprijateljski odnos, 

hoće li dobiti satisfakciju za genocid, 

hoće li se morati obnoviti tužba protiv 

Srbije i RS-a za genocid prid ICJ, hoće 

li Srbija platiti ratne reparacije, hoće li 

se poništiti rezultati agresije i genocida. 

Ni pokroviteljstvo Turske ne može odagnati 

brojne slutnje. I pored toga, da 

bošnjački čelnici imaju državničke mudrosti 

i svijesti o državnoj strategiji, oni 

bi na tom sastanku insistirali na ključnom 

pitanju za obstanak i stabilnost 

Bosne, koji je bio sastavni dio dogovora 

o podjeli Bosne, a to je diplomatski i 

politički malo eksploatisani dil između 

Miloševića i Tuđmana: Tuđman je tražio 

da se Srbi izsele iz Kninske krajine 

u Bosnu, u Bosansku posavinu, a da se 

Hrvati iz Bosanske posavine nasele u 

Kninsku krajinu. Da se izvrši razmjena 

stanovništva, humano preseljenje. 

Za uzvrat će Tuđman “urazumiti” 

Bošnjake da prihvate tu podjelu i podržati 

stvaranje i obstanak RS-a. Iako 

u ratu koji je nastao nije sve teklo po 

tom planu, prvenstveno zbog stvaranje 

ARBiH i nastupanju Bošnjaka kao vojnog 

i političkog faktora, ipak se osnovna 

ideja toga dogovora realizovana, 

što znači da su i međunarodni faktori 

od samog početka stajali iza te ideje, 

kao što stoje i danas. Samo “glupe” 

Bošnjake treba ubijediti da to prihvate 

i da prihvate svoju sudbinu kolateralne 

štete u globalnoj svjetskoj preraspodjeli 

pozicija svjetskih moćnika. Tu politiku 

danas nastoje da održe u životu 

deklarirani neprijatelji Bosne, Dodik 

i Čović. A poništenje tog dila upravo 

je ključ razpleta postjugoslavenske drame 

i povratka Bosne u njeno prirodno, 

održivo stanje. Za Bosnu i Bošnjake 

je najvažnije državno pitanje povratak 

kninskih Srba u Hrvatsku i povratak 

Bosnakskih Hrvata u Posavinu, 

u okviru povratka svih na svoje. Dok 

se to ne desi, Bosni nema napredka. 

Ako je ovo pitanje kao prioritetno uspio 

Izetbegović ozvaničiti na tom skupu, 

to bi bio najveći njegov dosadašnji 

doprinos Bosni i njenoj bosanskoj 

budućnosti. 

U Karađorđevu su konačno spaljene 

bošnjačke iluzije o slobodi u svojoj 

rođenoj zemlji. Ako je u Daytonu 

skovan tabut za Bosnu i Bošnjake, 

Karađorđevo je simbolički postalo njihov 

kabur. 

Ja sam rođen đe džamije nema 

J 

a sam rođen đe džamije nema/Muslimane mrzim od malena, početak je jedne aktuelne srbsko-crnogorske 

guslarske šovinističke pjesme koja se ori prostorom očišćenim od džamija i muslimana. A svojevremeno 

su prolaznici u kultnoj sarajevskoj Ferhadija ulici, izprid gradske tržnice Markale, poznate po srbskom masakru 

građana koji su stajali u redu za hljeb, mogli s vremena na vrijeme čuti pomalo zbunjujući prodajni slogan 

legendarne ratne i poratne kolporterke Zulejhe, čuvena po svojim suptilnim i višesmislenim prodajnim 

uzvicima i parolama, sloganima, britkim komentarima: Džaba Bosna, džaba dani, nestadoše muslimani. To se 

dešavalo dok su bošnjački političari pregovarali o ispunjavanju uslova za priključenje EU i zakulisnim igrama 

odugovlačenja. U običnoj prodavačkoj poruci sadržan je čitav mali esej, toliko je višesmislen da, čak, ne znam 

kako ga napisati. 

Prvi dio privući će kupce novina neobičnom, nesvakodnevnom ponudom: da su listovi Slobodna Bosna i Dani 

džabe, tj. besplatno, ali čim se doda drugi dio, otvara se mnogo širi kontekst od obične reklamne poruke i visprene 

dosjetke. Treba pojasniti da je u Bosni česta ova uzrečica: džaba ... kad; džaba je ovdje u značenju: nema smisla, 

nepotrebno je, bezvrijedno je, npr. džaba mu pare, kad nema sreće ili džaba tebi dvori i ahari, kad ja volim ašikli 

Omera...itd. U prvom značenjskom sloju, dok još ostaje doslovna veza prvog i drugog dijela, prije nego se smisao 

preseli u metaforu, može se razumiti da muslimane neće od propasti i nestanka spasiti ni postojanje jakih novina kao 

što su “Bosna” i “Dani”, a ako, pak, “skinemo” navodnike i napišemo Bosna i dani poruka je još gora: svejedno što 

postoji zemlja Bosna i što muslimani misle da će i oni postojati dokle god ona postoji, i pored toga će nestati, tj. ni 

zemlja Bosna, za koju su genetski prirasli, ni bezbrojni dani proživljeni u njoj muslimane neće spasiti od nestanka. 

Ovdje su muslimani u dvostrukom značenju: doslovnom i kao sinonim za Bošnjake. Kada se izraz muslimani uzme 

u izvornom značenju, dakle: vjerujući čovjek u jednog Boga, Allaha, u Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove 

poslanike, Njegov kadr i Sudnji dan, onda je poruka slijedeća: nije vrijedna ni Bosna ni prošlost, treba spašavati 

muslimane od nestanka ili od navale agresivnog ateizma. 


30

Pogledi 

Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (11. dio) 

Dejtonski ustav je imu 

mun 

na konvencije o ljudskim pravima 

Trik je i u tome što instrumenti 

zaštite ljudskih prava u 

Dejtonskom ustavu, koriste 

skretanju pažnje sa mnogo 

važnijih i pravno snažnijih prava 

kao što su državnost, ustavnost i 

najvažnije ljudsko pravo - pravo 

na kontinuitet ustavnosti (koje 

‘Dejton’ ukida). U domenu 

kontinuiteta Demokracija 

zahtijeva da se u državi novi 

ustav i amandmani donose po 

proceduri iz važećeg ustava, a 

ne aktima diskontinuiteta kao 

što su vojna agresija, genocid, 

državni udar i sl. 

kriva se sve što koristi obrani 

Republike Bosne i Hercegovine, 

pa i to da se famozna ljudska 

prava ostvaruju u okviru države i da 

Dejtonski ustav osigurava imunost entiteta 

na konvencije o ljudskim pravima, 

što ga dokazuje kao ustav unije država 

a ne ustav države. Na primjedbe da je 

Dejtonski ustav diskriminirajući, OSCE 

je decembra 1999. odgovorio da su doista 

“specifične norme iz tog ustava” imune 

na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, 

čime je otkrio da on ukida suverenu 

jednakost građana i uspostavlja suverenost 

entiteta kao i to da su entitetske 

granice ustvari državne granice jer su kod 

entiteta kao i kod država, okviri unutar 

kojih se traži ostvarivanje ljudskih prava. 

Trik je i u tome što instrumenti zaštite 

ljudskih prava u Dejtonskom ustavu, koriste 

skretanju pažnje sa mnogo važnijih i 

pravno snažnijih prava kao što su državnost, 

ustavnost i najvažnije ljudsko pravo 

- pravo na kontinuitet ustavnosti (koje 

‘Dejton’ ukida). U domenu kontinuiteta 

Demokracija zahtijeva da se u državi novi 

ustav i amandmani donose po proceduri 

iz važećeg ustava, a ne aktima diskontinuiteta 

kao što su vojna agresija, genocid, 

državni udar i sl. U dejtonskoj BiH se instrumenti 

(ombdusman i zakon o ombdusmanu) 

odn. institucije za 

zaštitu ljudskih prava aktiviraju 

tek nakon što se iscrpe svi 

instrumenti birokracije unutar 

entiteta. U toj šovinističkoj 

formuli pretvaranja građanadržavljana 

RBiH od suverenih 

na cijeloj teritoriji do manjinskih 

u entitetima, bizarno 

djeluje upućivanje izbjeglica 

pretvorenih u manjine na institucije 

pravde dominantnog 

naroda u entitetu. U ciničnom 

zahtjevu da žrtva sama 

pristane na svoju nejednakost 

kao uvjetu za pokušaj ostvarivanja 

elementarnih ljudskih 

prava u entitetu, sadržan je 

ozakonjeni aparthejd - diskriminacija 

totalno primjenjivana 

u Republici srpskoj. 

Prije desetak godina je 

Alijansa donijela novi Izborni 

zakon koji je zadao žestoki 

udarac državnosti Bosne i 

Hercegovine. Novi zakon je u 

skladu sa Dejtonskim ustavom 

– a oba krše Kopenhagenški do- 

t 

p 

kument, referentnu evropsku konvenciju 

u čijem Članu 7 piše da najmanje jedan 

dom parlamenta (zastupnički dom) mora 

biti biran po principu neposrednog glasanja 

odn. bez etničkog ili teritorijalnog (entitetskog) 

kriterija. I u novom Izbornom 

zakonu (paragrafi 10-15) i u Dejtonskom 

ustavu (paragrafi 3,4 i 5), entiteti se dokazuju 

kao države jer je na njihovom 

nivou a ne na nivou BiH, definirana 

zakonodavna, sudska i izvršna vlast. 

Iako je zahtjev Demokracije da mora 

postojati univerzalno glasačko pravo za 

sve građane na cijeloj teritoriji države, u 

Dejtonskom ustavu i Izbornom zakonu 

se građanin pojavljuje samo kao građanin 

jednog ili drugog entiteta (države, 

U dejtonskoj BiH 

se instrumenti 

(ombdusman 

i zakon o 

ombdusmanu) 

odn. institucije 

za zaštitu 

ljudskih prava 

aktiviraju tek 

nakon što 

se iscrpe svi 

instrumenti 

birokracije 

unutar entiteta. 

po definiciji). To je jasno za Republiku 

srpsku, a slučaj Federacije nešto je kompliciraniji. 

Iako je zahtjev Demokracije 

da mora postojati pravo građana da biraju 

i budu birani bez diskriminacije na cijeloj 

teritoriji države, u Dejtonskom 

ustavu i Izbornom zakonu je 

to prekršeno raspodjelom zakonodavne, 

sudske i izvršne 

vlasti na nivo entiteta, a ne na 

nivo BiH. Taj Alijansin novi 

Izborni zakon više ne tretira 

BiH kao jednu izbornu jedinicu, 

nego uvodi dva entiteta 

kao dvije izborne jedinice i, još 

gore, posebne izborne zakone 

na nivou entiteta. Za pravljenje 

dvije (RS i FBiH) umjesto 

jedne (RBiH) izborne jedinice, 

bilo je potrebno donošenje 

novog zakona koji će zamijeniti 

zadnji legalni Izborni zakon 

RBiH od prije agresije, 

u kojemu je cijela BiH bila 

jedna izborna jedinica. A pošto 

je to bio brutalan prekršaj 

Internacionalnog prava, niti u 

ovom slučaju nisu bili dovoljni 

dejtonski potpisi, nego je zahtjevan 

pristanak same žrtve 

ovog projekta - građana RBiH 

iz zadnjeg legalnog ustava - da 

bi svjetska zajednica mogla 

kasnije u slučaju protesta oštećenih 

(odanih građana države BiH), sebi 

oprati ruke: “Mi vas nismo na to natjerali, 

vi ste glasanjem vaših parlamentaraca na 

to pristali.” Proces donošenja zakona o 

prestanku važenja zakona Republike BiH 

- kao stvarni cilj - u ovom slučaju, kao i 

u mnogim drugim, skrivan je serijom 

lažnih ciljeva (npr. način izbora članova 

predsjedništva, obrazac P-2 o glasanju 

raseljenih i sl.). Stvarni cilj Alijansinog 

Izbornog zakona koji je BiH pretvorio 

u dvije izborne jedinice (dvije države, 

po definiciji), je da se voljom same žrtve 

neutralizira zadnji legalni Izborni zakon 

RBiH u kojem su svi građani (i svi narodi) 

bili na cijeloj teritoriji BiH u jednoj 

izbornoj jedinici (jednoj državi, po 

31

definiciji). Izborni zakon je najvažniji 

ustavni zakon i predstavlja materijalizaciju 

ustava; Alijansinom izmjenom je tobožnjom 

voljom svih građana, Republika 

srpska postala posebna izborna jedinica, 

pa time i država, po definiciji. 

“Partnerski odnos” vladajućih stranaka 

Alijanse sa OHR-om bio je 2001-2002 

samo otužno sluganstvo u ukidanju države 

uz prateće igrokaze za obmanjivanje 

javnosti. Repertoar demagogije stranaka 

Alijanse - SDP, SBiH, BPS - je uključio 

nazivanje završnih procesa “početnim”, 

nazivanje završnih kompletnih nepromjenljivih 

odluka i potpisa (u korist RS, 

a šta drugo?!) “početnim, gradacijskim, 

promjenljivim” i, nada sve, “skoro nevažnim”. 

U retorici Alijanse su krupni koraci 

ka uspostavljanju Republike srpske 

kao države i ukidanja države BiH - kraj 

Bosne za sva vremena - predstavljeni kao 

“proces reintegracije BiH”. Svirepa obmana! 

Sramnu ulogu u donošenju novog 

Izbornog zakona, Alijansa ponavlja 

učešćem u pretvaranju presude Ustavnog 

suda BiH u “dogovor koji tek treba provesti”. 

Još jedna obmana koju je Alijansa 

upakovala u prethodnu, bila je laž “da je 

OHR nametnuo rješenja u oba entiteta”. 

Naprotiv, OHR je nametnuo rješenja 

Federaciji BiH, a prihvatio državotvorna 

rješenja (u korist) Republike srpske. 

Sedam godina nade (1996-2002) da 

će ustavne promjene poboljšati ‘Dejton’, 

2002. je pretvoreno u beznađe koraka 

ukidanja države Bosne i Hercegovine 

metodom “dovođenja Dejtona do kraja”. 

Sve prethodno dokazuje da je u 

Dejtonu zacrtan nestanak države Bosne 

i Hercegovine, a svi navedeni projekti i 

obmane su samo nužni koraci ka dobivanju 

našeg pristanka na dejtonske potpise. 

Stoga je za spas BiH neophodno osporiti 

sam ‘Dejton’ u njegovom ustavnom domenu 

(Aneks 4), te osporiti procese koji 

ga “dovode do kraja” pristankom same 

žrtve agresije i genocida u institucijama 

navodne državnosti dejtonske BiH. Nije 

tačna tvrdnja da osporavanjem Aneksa 4 

“prestaje postojati Bosna i Hercegovina”; 

tačno je da “dovođenjem Dejtona do kraja” 

žrtva pristaje da joj država nestane i da 

bude dokrajčena posljednjim talasom genocida, 

koji je u toku. Nota bene: za sarajevske 

novinarske legende i vedete, viša je 

matematika svaka operacija složenija od 

sabiranja, oduzimanja i tablice množenja 

do 100 (drugi razred osnovne škole). 

Dogovor kuću ruši 

U knjizi glavnog dejtonskog svjedoka 

Clintona, piše da su od šest agresorskih 

zahtjeva u Dejtonu, potpisnici iz Sarajeva 

prihvatili pet, a da se šestog 

zahtjeva, podjele Sarajeva - 

proisteklog iz prijeratnog dogovora 

Izetbegović-Karadžić, 

o dva paralelna grada Sarajeva 

- Milošević sam odrekao. 

P r e d sjed n i k 

Predsjedništva RBiH se već 

od stupanja na vlast jeseni 

1990., ne ponaša kao predsjednik 

svih građana, nego 

samo Muslimana - pa se na 

konferenciji u Lisabonu o 

Cutilierovom planu i mapi 

etničke podjele BiH, izjašnjava 

isključivo u ime “muslimanske 

strane”. Iz mape je jasno da 

ona velikosrpskom taboru ne odgovara, 

a niti velikohrvatskom. Ali nije bilo niti 

važno da srpska i/ili hrvatska iredenta 

prihvati lisabonski plan i mapu, nego 

samo to da predsjednik svih građana 

Republike BiH prihvati lisabonske 

ciljeve, tj. da: 1. odbaci svoj ustavom 

zadani status i mandat predsjednika 

predsjedništva jedne građanske države; 

2. izađe izvan svojih ustavom zadanih 

i ograničenih ovlaštenja; 3. sam sebe 

snizi na nivo isključivo predstavnika 

Muslimana i kao “predstavnik muslimanske 

strane u sukobu”, pregovara sa 

iredentističkim, terorističkim taborima 

Srba i Hrvata; 5. učini teško krivično 

djelo kršenja Ustava i zakona RBiH. 

Kad su u Lisabonu postignuti ovi stvarni 

ciljevi, 22.2.1992. Radovan Karadžić, 

Miro Lasić i Alija Izetbegović izjavljuju 

da pregovore nastavljaju u Sarajevu. 

Uspostavljen je model tri paradržave 

koji više nije napušten; po tom modelu 

su djelovali od Brijuna, preko Lisabona, 

Sarajeva, Londona, Ženeve, New 

Sve prethodno 

dokazuje da 

je u Dejtonu 

zacrtan 

nestanak 

države Bosne 

i Hercegovine, 

a svi navedeni 

projekti i 

obmane su 

samo nužni 

koraci ka 

dobivanju 

našeg 

pristanka na 

dejtonske 

potpise 

Yorka, Beča… do Dejtona. 

S time da je Republika srpska 

dobila status države 

kojoj su temelje postavili 

Washingtonski i Dejtonski 

ugovor. Pošto je Srpskohrvatski 

pakt dogovoren još 

1987. u Zagrebu, a potvrđen 

i razrađen u Karađorđevu 

i Tikvešu ranog proljeća 

1991., tako je taj pakt sebi 

pridodao treću, “muslimansku” 

(znaci navoda!) stranu. 

To je opsežna tema, ali se 

ovom prigodom treba naglasiti 

da je tako zacrtan put do 

Dejtona. Prije putovanja u 

Dejton, u Sarajevu su donijeli ‘Ustavni 

zakon o izmjenama i dopunama Ustava 

RBiH’, sličan onom za Washingtonski 

dogovor; svrha mu je bila razdvajanje 

mirovnog ugovora od ustava, zato jer bi 

njihovo spajanje bilo suprotno unutarnjem 

i Internacionalnom pravu. 

Iz Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama 

Ustava RBiH (novembar 1995.): 

“Član 1 – 1. Republika Bosna i 

Hercegovina ostvarujući svoja suverena 

prava može svoje unutrašnje uređenje preoblikovati 

u skladu sa Ustavom Bosne i 

Hercegovine u okviru Internacionalnog mirovnog 

sporazuma za Bosnu i Hercegovinu; 

2. Ako se Internacionalni mirovni sporazum 

za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne 

i Hercegovine ne budu provodili, Republika 

Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim 

Internacionalni mirovni sporazum 

za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje 

kao internacionalno priznata, suverena 

i nezavisna država, u skladu sa Ustavom 

Republike Bosne i Hercegovine. 


32

Član 2 - U Ustavnom zakonu o izmjenama 

i dopunama Ustava Republike Bosne 

i Hercegovine (Službeni list RBiH broj 

8194), stav 3. Člana 4, briše se. Ovaj 

ustavni zakon stupa na snagu kada 

ga proglasi Skupština Republike 

Bosne i Hercegovine i čini sastavni 

dio Ustava Republike Bosne i 

Hercegovine”. 

Član 1 prihvata Dejtonski 

ugovor samo kao “moguće”, 

ali ne i kao obavezno rješenje, 

jer protagonisti podjele BiH 

iz objektivnih pravnih razloga 

nisu mogli zanemariti postojanje 

važećeg Ustava RBiH kao opcije 

u pregovorima. Dakle, netačna 

je tvrdnja bh. pregovarača da je 

“Dejtonski ustav bio jedino rješenje”. 

Ustav Republike je bio jedini “plan” za 

predstavnika RBiH, sa ili bez ovog amandmana. 

I destruktivni nezakoniti amandman 

je morao zadržati ustav Republike 

kao opciju, jer se njime trebao promijeniti, 

ali ne i ukinuti Ustav RBiH. I to je 

jedan od razloga što RBiH nije ukinuta 

nego je “suspendirana”, tj. još uvijek postoji. 

Zato Dejtonski ustav ne može biti 

ustav nego samo proces kojim se ilegalna 

agresija na RBiH zamjenjuje “dobrovoljnim” 

procesom zamjene pravnog poretka 

u institucijama (parlamentima) uspostavljenim 

ka legalnom ostvarivanju agresorovih 

ratnih ciljeva. Pozivanje na Ustav 

RBiH je zato legitiman i legalan stav, 

program i cilj, a na osnovu prava građana 

Republike da ‘Dejtonski proces’ provedu 

ili ne provedu. 

Osnova za preispitivanje legalnosti 

ustavnih zakona kojima se otvaraju vrata 

Washingtonskom i Dejtonskom ustavu, 

je i to što se Ustavni sud RBiH - iz nepoznatih 

razloga i suprotno svojoj obavezi 

- o istim nije oglasio, iako je to morao 

učiniti kada su organi izvršne vlasti u 

inostranstvu vršili protuustavne radnje 

priznavanja Republike srpske i zamjene 

Ustava RBiH sa Dejtonskim ustavom i 

tako svoju volju, nezakonitim putem i bez 

argumenata, “Svijetu” predstavljali kao 

volju građana Republike, a opkoljenim 

građanima Republike iz inostranstva donijeli 

tu istu svoju volju i predstavili je kao 

volju “Svijeta”. Time, tj. nepoštivanjem 

zabrana u tada važećem Ustavu, prekršajem 

mandata i procedure, te reinterpretacijom 

svoje volje kao volje “Svijeta”, 

izvršili su pravnu obmanu. Bečka konvencija, 

po kojoj i pored unaprijed od 

strane Predsjednika Predsjedništva RBiH 

prihvaćenog dogovornog g umjesto pravnog 

metoda, svjetski pravni sistem sebe i građane 

države članice UN (jedine nosioce 

suvereniteta) zaštitio tako što ugovore 

smatra 

ništavnim ako su rezultat nelegitimne 

volje koja počinje onda kada predsjednici 

država sudjeluju u pregovorima izvan 

svojeg mandata. Prema tada 

važećem ustavu, Predsjednik 

Predsjedništva RBiH nije 

smio kao sugovornike imati 

agresore-teroriste. Procedura 

diktira da nije smio prihvatiti 

pregovore o Ustavu RBiH 

izvan ustavom predviđene procedure 

(zabrana iz članova 155 

i 154). Ivo Komšić, bivši član 

Predsjedništva RBiH, rekao 

je da pristanak na Republiku 

srpsku nije prvo potpisan 

p 

u Dejtonu, već u Ženevi 

8.9.1995., i to upravo parafom 

tadašnjeg ministra inozemnih 

poslova Muhameda 

Sacirbeya, te u ‘Dnevnom 

avazu’ od 21.1.2011., naglasio: 

“Šaćirbegović je svojom 

reakcijom potvrdio da je tada 

bio u Ženevi i da je Richard 

Holbrooke tamo imao sastanak s njim 

i da su tu bili još i izaslanici iz RS, 

Beograda i Zagreba. Potvrdio je da je 

postojao dokument koji je poslužio kao 

osnova za Dejtonski sporazum. To što on 

tvrdi da nije ništa parafirano, nije tačno. 

Uostalom, mi smo u Dejtonu dobili taj papir 

koji je on parafirao. Radilo se o legalizaciji 

RS. Tamo se prvi put spominje RS 

kao dio BiH bez navodnika. Država BiH 

se ne spominje”. Na novinarovu opasku 

da Šaćirbegović tvrdi da je o temeljima 

za pregovore odlučivalo Predsjedništvo 

RBiH, u kojem je bio i on, Komšić je 

odgovorio: “Ono što je Šaćirbegović po- 

tvrdio, a što do sada nisam znao jeste da 

je dobio nalog od Alije Izetbegovića da to 

uradi, da parafira dokument. Nije tačno 

da je Predsjedništvo RBiH donijelo 

Član 1 prihvata 

Dejtonski 

ugovor samo 

kao “moguće”, 

ali ne i kao 

obavezno 

rješenje, jer 

protagonisti 

podjele BiH 

iz objektivnih 

pravnih razloga 

nisu mogli 

zanemariti 

postojanje 

važećeg Ustava 

RBiH kao opcije 

u pregovorima. 

odluku o tome. I to je lako provjeriti, jer 

su sve sjednice snimane i sve su prekucavane 

stenogramski. Šaćirbegović je taj 

dokument donio u Sarajevo”. Komšić 

dodatno svjedoči: “O dokumentu 

iz Ženeve nije se moglo rasprav- 

ljati na Predsjedništvu RBiH, jer 

su tri člana Predsjedništva bila 

u Londonu, dok Stjepan Kljuić 

nije bio u zgradi. Jedino sam ja 

taj dokument vidio. Navodno 

postoji neki zapisnik. Ako postoji, 

onda je to čista krivotvorina. 

Budući da je legalizacija RS 

ključno pitanje našeg rata, to se 

nastoji sakriti i krivotvoriti. Meni 

je drago što se Šaćirbegović konač- 

no javio i potvrdio da je to uradio po 

nalogu Alije Izetbegovića. To je veoma 

bitno”. 

‘Dnevni avaz’ od 26.1.2011. je objavio 

izjavu bivšeg predsjednika Skupštine 

RBiH i člana Proširenog predsjedništva 

RBiH, Mire Lazovića, da Predsjedništvo 

RBiH nikada nije dalo suglasnost 

na uspostavu Republike 

srpske. Time je odbacio navode 

bivšeg ministra vanjskih 

poslova i ambasadora RBiH u 

UN, Muhameda Sacirbeya, 

da mu je Predsjedništvo RBiH 

dalo suglasnost da se u Ženevi 

8.9.1995. praktično prizna 

Republika srpska. Lazović 

svjedoči: “Predsjedništvo 

RBiH nikada nije na svojoj 

sjednici razmatralo prijedlog o 

prihvaćanju imena Republika 

srpska. Informacija koju je 

Šaćirbegović plasirao da je nje- 

ga Alija Izetbegović informirao 

o tome da Predsjedništvo 

stoji iza te odluke, ne može 

se potvrditi odlukom 

Predsjedništva. Ako postoji 

nekakav zapisnik, onda je 

on, sigurno, sumnjive prirode.” Lazović 

je dodao da je prema izjavi diplomate 

Hajrudina Somuna, Izetbegović priznao 

Republiku srpsku u Turskoj tokom razgovora 

sa Richardom Holbrookom. 

Naime, Holbrooke je prije sastanka u 

Ženevi razgovarao s Miloševićem i za- 

tim kazao da je njegov uvjet za sazivanje 

mirovne konferencije da se prihvati ime 

Republika srpska. Lazović je rekao da je 

Izetbegović dao nalog Šaćirbegoviću da 

potpiše akt koji je omogućio sazivanje 

mirovne konferencije i dodao da su pregovori 

u Dejtonu krenuli s problematiziranjem 

imena Republika srpska, te da 

je i on postavio to pitanje, ali da su zaustavljeni 

tvrdnjom da je ta stvar završena 

prije Dejtona i da mogu praviti ustav BiH 

samo prenoseći ovlasti entiteta na državu. 


33

Islamsko misionarstvo 

Prepreke (pogreške) na putu poziva u Allahovu vjeru 

Korak napred, dva unazad 

Divno je rekla Aiša, r.a: 

“Prvo što je objavljeno 

iz Kur’ana bio je govor o 

Džennetu i Džehennemu. 

Kad su ljudi počeli 

prihvatati islam, počela 

je objava o dozvoljenim 

i zabranjenim stvarima. 

Da je objava počela 

riječima: ‘Nemojte piti’, 

ljudi bi rekli: ‘Nećemo 

ostaviti piće nikada’, isto 

tako da je objava počela 

sa riječima: ‘Nemojte 

blud činiti’, ljudi bi rekli: 

‘Nećemo nikad napustiti 

blud’” 

Piše: Hafiz Imad el-Misri 

Zahvala pripada Allahu, 

dž. š., i neka je salavat 

na Njegovog miljenika 

Muhameda, s. a. v. s. Zaista jedna 

od najvećih smutnji u današnjem 

dobu jeste ukidanje islamskog hilafeta, 

a samim tim i ukidanje islamskog 

zakona (Šerijata). Zamislite stado 

bez pastira, a u isto vrijeme vukovi 

vrebaju sa svih strana. Mnogi dobri 

ljudi, koji su istinski ljubomorni prema 

svojoj vjeri, su, ili pojedinačno, 

ili u grupama, svako shodno svojoj 

mogućnosti, krenuli da spase sebe i 

ummet od te smutnje (fitne) i da povrate 

hilafet. Parolu “povrat hilafeta” 

stavili su ispred sebe kao glavni cilj. 

Počeli su odmah nakon pada hilafeta, 

1924. godine. Međutim, niti ima pobjede, 

niti uspjeha. Razlog neuspjeha 

je u njima samima. Allah, dželle šanuhu, 

je obećao, a Njegovo obećanje 

je istina, kazavši u suri Er-Rum, 47. 

ajet: ...a dužnost Nam je bila vjernike 

pomoći, tako da čovjek kad ne dobije 

pomoć nakon uloženog truda, nek’ 

razlog traži u samom sebi i nek’ se 

pita: “Da li sam zaista slijedio Šerijat 

kako treba, ili da li sam uistinu bio 

iskren?” 

Kad napravimo jedan korak napred, vratimo 

se dva unazad, zašto? Nećemo sami 

sebe zavaravati, nego ćemo staviti stvarni 

razlog na sto, staviti ruku na ranu, tamo 

gdje uistinu boli, i analizirati naše greške 

kao pametni ljudi. Mnogi 

misle da su baš oni radnici za 

islam, ali ustvari oni su zapreka 

napretku islama, čak ga 

vode ka dekadenci. Nije mi 

namjera iznositi puke kritike, 

nego pomoći u otklanjanju 

pogreški. Pokušat ću u kratkim 

crtama objasniti neke 

greške i zapreke u radu na 

Allahovom putu. 

1. Pogrešno ili nedovoljno 

shvatanje Poslanikove životne 

biografije (sîre), kao 

i biografije njegovih ashaba 

Ako se osvrnemo na život 

Poslanika, s.a.v.s., i njegovih 

ashaba, vidjet ćemo da 

su prošli kroz različite etape. 

Zapazit ćemo doba kad su 

bili slabi, doba kad su tajno 

pozivali u islam, doba kad su 

bili tlačeni, protjerani, doba 

kad su htjeli da se bore, pa 

im je Poslanik, s.a.v.s., rekao 

da još nema naredbe za 

borbu, pa poslije toga doba 

hidžre, kad su napustili rodnu 

grudu, rodbinu, imetak, i 

to sve zbog islama, pa poslije 

toga doba gradnje islamske 

države, pa doba borbi, pa 

osvajanja itd. Radnik, daija 

na Allahovom putu, koji 

ne poznaje etape kroz koje 

su prolazili Poslanik, s.a.v.s., i ashabi, 

napravit će promašaj i dosta grešaka u 

svome radu za islam. Naprotiv, ako želi 

uspjeh u svome radu, treba dobro procijeniti 

u kojoj fazi se nalazi njegova da’va 

i njegov rad za islam, te da ih uporedi sa 

fazama Poslanikovog poziva, i da uzme 

pouke i poruke. Činjenica je da ne možemo 

fazu u kojoj su muslimani, u doba 

Poslanika, s.a.v.s., bili u snazi, uzeti kao 

vodilju za današnju fazu slabosti islamkog 

ummeta, ili obrnuto. 

U našem životu 

držimo se 

kodeksa koji 

glasi ‘radimo 

zajedno na 

onome u čemu 

smo saglasni, 

a opravdavamo 

jedni druge u 

onome što nam 

je različito’ 

kao i kodeksa 

‘prihvatimo 

savjet bez 

obzira od koga 

i na koji način 

nam je upućen, 

a savjetujmo 

druge na 

najbolji mogući 

način’. 

Analizirajući sîru, vidjet ćemo da put 

da’ve i rada na Allahovom putu nije udoban, 

niti ravan, nego je krivudav, težak i 

pun raznih iskušenja. Sjetimo se nakon 

koliko godina je Allah, dželle šanuhu, 

počastio Poslanika, s.a.v.s., pobjedom, 

koliko je truda uložio, kroz koliko je poteškoća 

prošao, a on je Njegov miljenik? 

Šta onda očekujemo mi, obični smrtnici. 

Onaj ko nije naučio da je ovaj 

put prekriven poteškoćama, 

i da na njemu treba dosta strpljenja, 

neće moći nastaviti 

dalje kada naiđe na neku od 

tih poteškoća, ali kada uporedi 

svoje sa stanjem kroz koje 

je prošao Poslanik, s.a.v.s., i 

ashabi, to će mu dati snagu i 

smiraj, koji će mu pomoći da 

nastavi tim putem, jer to je 

Allahov zakon koji važi za sva 

Njegova stvorenja. Kada vidi 

da dugo vremena čini da’vu, 

a nema mnogo pristalica, 

neće se razočarati i odustati, 

nego će se podsjetiti da su i 

Muhamed, s.a.v.s., i drugi poslanici 

bili ustrajni u da’vi iako 

nisu u početku, a neki ni ni na 

kraju, imali veliki broj pristalica. 

Nakon gore navedenog 

znat će vrijednost poznavanja 

sîre, u njoj će naći mnogo odgovora 

i rješenja na putu da’ve 

na Allahovom putu. 

2. Nepoznavanje i nepoštivanje 

etičkih kodeksa 

u komunikaciji sa 

neistomišljenicima 

Razmimoilaženje među učenjacima, 

daijama, učenicima 

u raznim šerijatskim pitanjima 

ili metodama, programima 

same da’ve i sl. prisutno 

je u svim generacijama i svim historijskim 

etapama islamskog ummeta, to je 

nešto što se nužno mora desiti, jer Allah, 

dželle šanuhu, je stvorio ljude različite 

pameti, različitih mogućnosti u poimanju 

i razumijevanju stvari i pojava. Neki 

mudraci su kazali: “Allah, dželle šanuhu, 

je dodijelio opskrbu svakom čovjeku, a 

oni njome nisu zadovoljni, i dao je svakom 

od njih razum (pamet), no svaki 

od njih vjeruje da je najpametniji”. Ako 

budemo razumjeli da je razmimoilaženje 


34

konstanta, koja datira još od vremena 

prvih generacija muslimana, nećemo 

zbog toga klonuti duhom, niti ćemo 

imati loš odnos prema onima koji nisu 

našeg mišljenja. Vratit ćemo se na praksu 

Poslanika, s.a.v.s., i ashaba i vidjeti kako 

su se oni ophodili prema neistomišljenicima. 

Treba znati da u islamu ima 

nekih pitanja i shvatanja koja ne smiju 

biti razlog našeg međusobnog udaljavanja, 

naprotiv, prihvatit ćemo svakog 

onakvim kakav je. U našem životu držimo 

se kodeksa koji glasi “radimo zajedno 

na onome u čemu smo saglasni, 

a opravdavamo jedni druge u onome 

što nam je različito”, kao i kodeksa “prihvatimo 

savjet bez obzira od koga i na 

koji način nam je upućen, a savjetujmo 

druge na najbolji mogući način”. U razilaženju 

ne smije biti omalovažavanja, 

jer to samo pogoršava situaciju, šejtan u 

tome vidi svoju priliku, počne se širiti 

krug protivnika, dolazi do nemilih 

situacija, naravno neprimjerno ponašanje 

je tada neizostavno, štaviše, sve to 

može prerasti u sukob i sl. Ne smije se 

desiti da zbog nesuglasica ne nazivamo 

selam jedni drugima, ili se jedni drugima 

ne odazivamo na poziv, ili se zbog 

toga gledamo preko očiju, ogovaramo 

jedni druge ili javno omalovažavamo 

ili sramotimo one koji ne misle kao mi. 

To su sve posljedice pogrešnog rada na 

Allahovom putu. Braćo, mi moramo 

čuvati naše bratstvo i pravo muslimana, 

bez obzira bili jedinstveni u 

nekom pitanju ili ne, onako 

kako nas je učio naš Poslanik, 

s.a.v.s. 

3. Nepoznavanje mentaliteta 

i specifičnosti naroda 

koje pozivamo u Allahovu 

vjeru 

Svaki narod ima svoje običaje, 

tradiciju, brige, probleme, 

vrline, mahane, pa daija ili 

radnik na Allahovom putu 

neće postići uspjeh sve dok 

ne bude znao sve o narodu, 

kojeg poziva Allahovoj vjeri. 

Tek nakon što se daija detaljno 

upozna sa običajima i kulturom 

nekog naroda, znat će 

koji metod da’ve će primijeniti 

u datom trenutku, i može se 

nadati bilo kakvom uspjehu, 

jer je to najkraći put njihovih srca. I obrnuto, 

ko ne bude vodio računa o ovom 

važnom elementu, naići će na neuspjeh, 

pa čak i kontraefekat. 

4. Davanje prednosti manje bitnom 

nad onim što je važnije i prioritenije 

Čudno je kad daija daje prednost sitnicama, 

a u isto vrijeme zapostavlja važne 

stvari, insistira na prakticiranju pohvalnih 

(mustehab) stvari u islamu, a zanemaruje 

nešto što je stroga vjerska dužnost. 

Zaboravio je podučiti ljude tevhidu 

(Božijoj jednoći), kako da očiste svoja srca 

od mnogih grijeha i zabluda. Naravno, 

Razmimoilaženje 

među 

učenjacima, 

u raznim 

šerijatskim 

pitanjima ili 

metodama, 

programima 

same dave i 

sl. je nešto što 

se nužno mora 

desiti, jer Allah, 

dželle šanuhu, 

je stvorio 

ljude različite 

pameti, različitih 

mogućnosti 

u poimanju i 

razumijevanju 

stvari i pojava. 

slabo podučeni čim naiđu 

na neku poteškoću u vjeri, ili 

neku smutnju ili neki pritisak, 

napuštaju sve, i to upravo iz 

razloga što nemaju jako ubjeđenje, 

koje je razlog čvrstoće 

na Allahovom putu. Ako daija 

želi uspjeti u pozivu, njegov 

prioritetni zadatak mora 

biti podučavanje ljudi tevhidu 

(Božijoj jednoći, jednosti), njihovo 

upoznavanje sa Božijom 

veličinom i uzvišenošću, te 

sa Njegovim neprikosnovenim 

pravom na obožavanje, 

upozoriti ih na tešku patnju 

koju je Allah, dželle šanuhu, 

pripremio za Svoje nepokorne 

robove, podučiti ih stubovima 

islama, važnosti prakticiranja 

islamskih propisa, pojasniti 

im razliku između malih i velikih (teških) 

grijeha i kako se udaljiti od njih. Ashabi 

su govorili: “Naučili smo šta je to iman. 

Potom smo naučili Kur’an, koji nam je 

povećao iman”. Divno je rekla Aiša, r.a: 

“Prvo što je objavljeno iz Kur’ana bio je 

govor o Džennetu i Džehennemu. Kad su 

ljudi počeli prihvatati islam, počela je objava 

o dozvoljenim i zabranjenim stvarima. 

Da je objava počela riječima: ‘Nemojte 

piti’, ljudi bi rekli: ‘Nećemo ostaviti piće 

nikada’, isto tako da je objava počela sa 

riječima: ‘Nemojte blud činiti’, ljudi bi 

rekli: ‘Nećemo nikad napustiti blud’.” 


35

Pobožnost 

Putevi duhovnog uzdizanja: Vrijednost vremena u islamu (II dio) 

Ako dušu ne zaposliš dobrom, 

ona će tebe zaposliti zlom 

Čovječe, kako ćeš se radovati 

dunjaluku kad njegovi dani 

upropaštavaju njegove 

mjesece, a njegovi mjeseci 

upropaštavaju njegove godine, 

a njegove godine ruše cijeli 

život. Kako će se radovati onaj 

kojeg vrijeme vodi u nestanak, 

a život u smrt” 

Piše: Muhamed Nasirudin el-Uvejd 

Preveo i prilagodio: Abdusamed 

Nasuf Bušatlić 

Na osnovu onoga što smo 

do sada kazali o važnosti 

vremena u islamu, 

može se konstatirati da je suštinska 

poruka islama da se vrijeme 

mora iskoristiti u dobru i pokornosti 

Allahu, ukoliko čovjek želi 

sretan život na dunjaluku i vječnu 

nagradu na ahiretu. Posebno se to 

odnosi na period mladosti, kada 

je čovjek u naponu fizičke snage 

i fizičkog i mentalnog zdravlja. 

Poznati islamski učenjak, Hafsa 

bint Sirin, govorila je: “O omladino, 

radite dok ste mladi, jer ja ne 

znam bolje vrijeme za rad i aktivnost 

od mladosti!” A imam Ahmed 

je govorio: “Mladost se najbolje 

može uporediti sa zalogajem koji 

čovjek stavi u usta pa mu ispadne.” 

Imam Ahmed je htio reći da cijeli 

ljudski život brzo prođe, a posebno 

mladost. Na to aludira i hadis 

koji prenosi Abdullah ibn Omer, u 

kojem je Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, rekao: “Budi na dunjaluku 

kao stranac ili putnik”, a Ibn 

Omer je govorio: “Kad omrkneš ne 

očekuj svanuće, a kad osvaneš ne 

očekuj smrknuće. Uzmi od svoga 

zdravlja za svoju bolest, a od života 

za smrt.” (Buharija) 

Mudri ljudi su kazali: “Čovječe, 

kako ćeš se radovati dunjaluku 

kada njegovi dani upropaštavaju 

njegove mjesece, a njegovi mjeseci 

upropaštavaju godine, a godine 

ruše cijeli život. Kako će se radovati 

onaj kojeg vrijeme vodi ka nestanku, 

a život na dunjaluku završava 

smrću.” 

Prenosi se da je Fudajl ibn Ijad 

upitao jednog čovjeka: “Koliko 

imaš godina?” Odgovorio je: 

“Šezdeset.” Onda mu je 

Fudajl rekao: “Ti već šezdeset 

godina ideš ka svome 

Gospodaru. Sumnjaš 

li možda da nećeš stići 

i da se nećeš sresti s 

Njim?” Čovjek je odgovorio: 

“A gdje je onda 

izlaz i u čemu je spas?” 

Fudajl ibn Ijad mu je odgovorio: 

“Popravi ono što 

ti je ostalo od života, bit 

će ti oprošteno ono što je 

prošlo, a ako ne popraviš 

ono što ti je ostalo, bit 

ćeš kažnjen za ono što ti 

je prošlo i za ono što ti je 

ostalo od života.” 

Jedanput je kod Omera ibn 

Abdul-Aziza, došao izrazito mršav 

čovjek, pa ga je halifa Omer ibn 

Abdul-Aziz upitao: “Zašto si toliko 

mršav?” Odgovorio je: “Kušao 

sam slasti dunjaluka i zaključio da 

su zapravo njegovi plodovi gorki. 

Zbog toga sam se posvetio noćnom 

bdijenju i postu u toku dana, a sve 

to je malo i beznačajno u odnosu 

na Allahovu nagradu i kaznu.” 

Primjeri iskorištavanja vremena 

Prve generacije muslimana su 

vodile računa o vremenu i trudile 

se da ga iskoriste u dobru 

i pokornosti Allahu. Za njih je 

vrijeme bilo nešto najdragocjenije 

i najskuplje i bili su svjesni 

Rekao je 

Abdullah ibn 

Mes’ud: “Ni 

zbog čega se 

nisam toliko 

kajao kao zbog 

dana koji prođe 

i u kojem se 

smanji moj 

životni vijek, 

a ne povećaju 

se moja dobra 

djela.” 

da bogatstvo dunjalučko dođe i 

nestane, zaradi se i izgubi, a vrijeme 

kada prođe više se ne vraća. 

Rekao je Abdullah ibn Mes’ud: 

“Ni zbog čega se nisam toliko 

kajao kao zbog dana koji prođe 

i u kojem se smanji moj životni 

vijek, a ne povećaju se moja 

dobra djela.” Također je rekao: 

“Najmrže mi je vidjeti besposlenog 

čovjeka, koji se ne bavi ni 

dunjalučkim ni ahiretskim poslom.” 

Ibnul-Kajjim el- 

Dževzi je kazao: “Kada 

Allah želi čovjeku dobro 

pomogne ga vremenom. 

Kad god ga duša tjera 

na stagnaciju i besposličarenje, 

vrijeme mu pomogne 

da se aktivira.” 

Neko je pitao poznatog 

učenika Abdullaha ibn 

Omera, en-Nafia: “Šta 

je radio Ibn Omer u 

toku dana?” Odgovorio 

je: “Abdestio je za svaki 

namaz, a između svakog 

abdesta i namaza učio je 

Kur’an.” Prenosi se da 

je Ma’ruf el-Kerhi obavljao 

umru, pa je nakon toga otišao 

kod brice da mu obrije glavu 

i skrati brkove. Dok ga je brico 

brijao i potkraćivao mu brkove, 

Ma’ruf je zikrio i ponavljao riječi 

“subhanallah”, pa mu je brico rekao: 

“Šuti, mogao bih ti umjesto 

brkova odsjeći usnu”, a on mu je 

odgovorio: “Ti radi svoj posao, a 

ja ću svoj.” 

Imam Šafija je rekao: “Iz dru- 

ženja sa sufijama ostala mi je jedna 

izreka kojom sam se okoristio: 

‘Vrijeme je sablja, ako je ne iskoristiš 

ona će te posjeći, a ako dušu 

ne zaposliš dobrom, znaj da će ona 

tebe zaposliti zlom’.” 

U nastavku ćemo navesti primjere 

istaknutih islamskih učenjaka 

koji su svojim životom i 


36

izvanrednim naučnim doprinosom 

ostavili praktični primjer kako 

muslimani trebaju iskoristiti svoje 

vrijeme. 

Hamad ibn Seleme 

Rekao je ibn Mehdi: “Da je 

neko Hamadu ibn Selemi rekao 

da će sutra umrijeti, on ne 

bi imao šta dodati na svoja dobra 

djela.” A Musa ibn Ismail 

je kazao: “Kada bih vam rekao 

da nikada u životu nisam vidio 

Hamada da se smije, istinu bih 

vam rekao. On je uvijek bio zauzet 

nečim korisnim, ili je držao 

predavanje, ili je čitao, ili je 

klanjao, ili je zikrio.” Junus el- 

Muedib prenosi da je Hamad ibn 

Seleme umro na namazu. 

Ibn Džerir et-Taberi 

Koliko je Ibn Džerir et-Taberi 

držao do vremena i koliko ga 

je iskorištavao u dobru, najbolje 

svjedoče njegova pisana djela. I 

da za njega vrijeme nije bilo vrjednije 

od novca i drugog dunjalučkog 

blaga, sigurno ne bi uspio 

naučiti i sakupiti toliko znanje 

i napisati tolika djela. Hatib 

el-Bagdadi prenosi da je Ibn 

Džerir rekao svojim studentima: 

“Hoćete li da vam diktiram, 

a da vi zapišete 

tefsir ili znanje iz tefsira 

koje sam sakupio?” 

Oni su upitali: “A koliko 

stranica će imati tvoj 

tefsir?” Odgovorio je: 

“Trideset hiljada.” Na 

to su mu studenti rekli: 

“Ako to prihvatimo potrošit 

ćemo cijeli život 

pišući tefsir.” Kada je 

vidio da oni nemaju veliku 

volju za tim, Ibn Džerir je 

svoj tefsir skratio i sabrao na tri 

hiljade stranica koje su danas sabrane 

u trideset tomova. Da su 

njegovi student bili revnosni kao 

njihov profesor, danas bi umjesto 

trideset imali trista tomova 

Taberijevog tefsira. Zatim ih je 

pitao: “Da li ste voljni da učite 

i zapisujete povijest svijeta, od 

Adema, a.s., do našeg vremena?” 

Studenti su postavili isto pitanje 

kao i za tefsir, pa kada im je rekao 

da bi i povijest mogla imati 

trideset hiljada stranica, odustali 

su. Tada je on izgovorio svoje 

poznate riječi: “Svi smo Allahovi 

i Njemu se vraćamo! Uistinu su 

umrle ambicije i uzvišene težnje 

kod muslimana.” Na kraju je i to 

djelo sabrao u trideset tomova i 

poznato je kao Tarih et-Taberi. 

Poznati 

islamski 

učenjak, Hafsa 

bint Sirin, 

govorila je: 

“O omladino, 

radite dok ste 

mladi, jer ja 

ne znam bolje 

vrijeme za rad 

i aktivnost od 

mladosti!” 

Ebu Hatim er-Razi i 

njegov sin Abdurrahman 

Prenosi se da je Ebu 

Hatim er-Razi rekao: 

“Pitali smo El-Ka’nebija 

da učimo pred njim 

Malikovu Muvettu, pa 

je rekao: “Dođite poslije 

doručka.” Rekli 

smo: “Tada imamo predavanje 

kod profesora 

Hadžadža”, a on je rekao: 

“Onda dođite kada završite predavanje 

kod Hadžadža”. Odgovorili 

smo: “Ali, nakon njega dolazi profesor 

Muslim ibn Ibrahim.” Rekao 

je: “Kada završite kod njega, onda 

dođite kod mene.” Rekli smo: 

“Šejh, tada nastupa podne-namaz, 

a nakon podne-namaza imamo 

predavanje kod Ebu Huzejfe” 

Odgovorio je: “Onda dođite poslije 

ikindije”, a mi smo kazali da poslije 

ikindije imamo predavanje kod 

profesora Arima. Na kraju je on 

rekao: “Ako je tako, onda dođite 

poslije akšama”, i mi smo kod njega 

redovno odlazili na noćna predavanja.” 

Ahmed ibn Ali je pitao 

Abdurrahmana ibn Ebi Hatima: 

“Šta je uzrok tvog stalnog slušanja 

hadisa od tvog oca i mnogobrojnih 

pitanja koja si mu postavljao 

na temu hadisa?” Odgovorio je: 


37

“Uzrok treba tražiti u tome što 

sam ja njemu morao čitati hadise 

čak i dok je on jeo, dok bi putovali 

i u svakoj situaciji je tražio od 

mene da mu čitam hadise, a onda 

bi ih on objašnjavao.” 

Sa’lebe en-Nahvi Ahmed ibn 

Jahja el-Bagdadi 

Prenosi se da se Sa’lebe en-Nahvi 

rijetko kad odvajao od knjige, 

i ako bi ga neko pozvao na gozbu, 

on bi mu postavljao uvjet da mu 

obezbijedi dva mjesta, jedno za 

njega, a drugo za knjigu iz koje će 

čitati dok bude sjedio s ljudima. 

Ibn Akil el-Hanbeli 

Njegovo puno ime je Ebul- 

Vefa Alij ibn Akil el-Hanbeli el- 

Bagdadi (umro 513. godine po 

Hidžri). Za njega je Ibn Tejmijje 

rekao: “Ibn Akil je jedan od najvećih 

islamskih učenjaka uopće.” 

Njegov naučni opus i u našem 

vremenu mnogim učenjacima, 

a kamoli običnim smrtnicima, 

izgleda nestvarno. Naime, on je 

napisao 800 knjiga koje predstavljaju 

sabrana djela ovog učenjaka, 

a kojima je dao naslov “El-Funun” 

(naučne discipline). U njima su 

sadržana djela iz tefsira, hadisa, 

usuli fikha, akaida, gramatike 

arapskog jezika, povijesti i 

drugih naučnih disciplina. Neki 

tomovi su autorski radovi koji 

sadrže njegove originalne ideje, 

razmišljanja i komentare. Njegov 

student, Ibnul-Dževzi, o njemu je 

rekao: “Ibn Akil je bio intelektualac 

i islamski mislilac bez premca. 

Bavio se istraživanjem zakučastih 

pitanja koja je obradio u svom naučnom 

opusu koji je nazvao ‘El- 

Funun’. Onaj ko se upozna sa njegovim 

djelom shvatit će veličinu 

i dubinu njegove naučne misli.” 

Govoreći o sebi, Ibn Akil je, između 

ostalog, kazao: “Ja nisam dozvolio 

da mi jedan trenutak života 

prođe a da svoj jezik ne iskoristim 

učenjem, ponavljanjem i raspravljanjem 

sa drugim učenjacima, a 

svoje oči posmatranjem Allahovih 

stvorenja. Kada bih legao u postelju, 

ako bi mi naumpala neka 

misao, ustajao sam da je zapišem. 

Ja sam u osamdesetoj godini života 

imao veći entuzijazam i elan 

za učenjem nego u dvadesetim. 

Trudio sam se da vrijeme provedeno 

u jelu maksimalno skratim, pa 

sam prakticirao da hljeb polijem 

vodom kako bi ga lakše i brže pojeo, 

da bi se nakon toga posvetio 

nauci. Smatrao sam da je vrijeme 

najvažnija stvar u životu. To je 

kapital u kojem se krije prilika za 

mnogo čitanja, mnogo pisanja i 

učenja napamet.” 

Ibnul-Dževzi 

On je bio učenik Ibn Akila. 

Njegov unuk, Ebul-Muzaffer, 

rekao je: “Čuo sam svoga dedu, 

Ibnul-Dževzija, kada je pred kraj 

života, sa minbere govorio: ‘Sa 

ova svoja dva prsta napisao sam 

i prepisao preko hiljadu knjiga. 

Bio sam uzrok da se dvjesta hiljada 

muslimana iskreno pokaje i 

vrati vjeri, a preda mnom je islam 

primilo dvadeset hiljada kršćana 

i židova. Ovo nije hvala, već isticanje 

blagodati koje mi je Allah 

podario. Kada bih vam rekao da 

sam pročitao i prostudirao dvadeset 

hiljada knjiga, znajte da to 

nije sve i da je njihov broj veći. 

Mnogo sam se okoristio čitajući te 

knjige, razmišljajući o prijašnjim 

generacijama i njihovim amibicijama, 

ibadetu, nauci i ogromnom 

naučnom opusu koji su ostavili 

iza sebe, a čiju vrijednost i veličinu 

može spoznati samo onaj ko 

pročita te knjige.’” Ibn Tejmijje je 

o njemu rekao: “Ibnul-Dževzi je 

bio veliki učenjak i muftija koji 

je napisao mnogo djela iz različitih 

oblasti. Ja sam izbrojao više 

od hiljadu knjiga koje je on napisao.” 

A imam Ez-Zehebi je kazao: 

“Ne znam ni jednog učenjaka da 

je napisao toliko djela kao Ibnul- 

Dževzi. On nije ostavio ni jednu 

naučnu disciplinu, a da o njoj nije 

napisao djelo. Neka do tih djela 

imaju i po dvadeset tomova, a 

neka su opet kratke studije.” 

Ibnul-Dževzi spada među učenjake 

o kojima je rečeno: “Istinski 

učenjak kada nešto nauči on radi 

po onome što je naučio, a kada 

radi onda se tome potpuno posveti, 

a kada se posveti poslu onda 

stalno traga za novim saznanjima 

i novim djelima, a kada traga za 

novim spoznajama, onda pobjegne 

od dunjaluka i besposličarenja.” 

U svojoj knjizi Sajdul-hatir, 

Ibnul-Dževzi je napisao: “Obaveza 

je svakog čovjeka da spozna veličinu 

i vrijednost vremena i da ne 

potroši ni jednu sekundu osim u 

djelima koja približavaju Allahu, 

da dadne prednost djelima koja 

su vrjednija nad manje vrijednim. 


38 

Neka njegov nijet i namjera budu 

konstantno činjenje dobra, bez popuštanja, 

oklijevanja i nemara na 

koji ga duša često navodi. Prve generacije 

muslimana su se utrkivale 

s vremenom.” 

Ibn Tejmijje 

Šejhul-islam Ibn Tejmijje spada 

u red islamskih učenjaka koji 

su sav život posvetili proučavanju 

islamskih nauka i pisanju knjiga. 

Njegove knjige odlikuje originalnost 

i uglavnom su autorski rad, za 

razliku od drugih učenjaka kod kojih 

je, uz vlastita djela, bilo mnogo

prepisivanja onoga što 

su čuli od svojih profesora, 

a onda to sabrali u 

knjige. Imam Ez-Zehebi 

tvrdi da je Ibn Tejmijje 

napisao više od petsto 

knjiga. Zanimljivo je 

spomenuti razloge koji 

su mu omogućili da napiše 

tako mnogo djela 

u svom kratkom životu, 

a koje je naveo njegov 

učenik Ibnul-Kajjim 

el-Dževzi. Naime, u 

djelu El-Vabil es-sajb, nabrajajući 

koristi zikra, Ibnul-Kajjim 

je rekao: “Šezdeset i prva korist 

Jednom 

učenom i 

pobožnom 

muslimanu 

došli su 

prijatelji 

u posjetu 

u vrijeme 

njegove smrtne 

bolesti, i 

zatekli su ga na 

namazu, pa su 

mu rekli: “Zar u 

ovakvom stanju 

da klanjaš?”, 

a on im je 

odgovorio: “Da, 

jer sada se 

zatvara knjiga 

mojih djela.” 

zikra: on daje snagu čovjeku da 

čini djela koja nikako ne bi mogao 

učiniti bez zikra. Ja sam bio 

svjedok snage Ibn Tejmijje u njegovom 

govoru, ponašanju, hodu 

i pisanju. To su jednostavno bili 

kerameti. On je mogao za jedan 

dan napisati koliko drugi učenjak 

za sedmicu dana.” Na drugom 

mjestu, Ibnul-Kajjim veli: 

“Jedanput sam klanjao u džematu 

sabah sa Ibn Tejmijjom, a nakon 

toga on je sjedio na mjestu 

gdje je klanjao i zikrio sve do 

pred podne. Zatim se okrenuo 

prema meni i reko mi: ‘Ovo je 

moja hrana, ako je redovno ne 

uzimam nestat će moje snage.’” 

O vrijednosti zikra svjedoči i 

sljedeća predaja. Naime, Haris 

el-Eš’ari prenosi da je Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“Allah je naredio Jahjau, 

sinu Zekerijaovom pet stvari da 

ih radi i da pozove Izraelčane 

da ih izvršavaju, pa kao da je on 

zakasnio sa dostavljanjem tih 

poruka. Onda je Allah objavio 

Isau, a.s.: ‘Ili će on da ih obznani 

Izralečanima ili to ti uradi.’ 

Nakon toga, Isa, a.s., je otišao 

kod Jahja, a.s., i rekao mu: ‘Tebi 

je Allah naredio pet stvari da ih 

radiš i da narediš Izraelčanima 

da ih rade, pa ili ćeš ih ti o tome 

obavijestiti ili ću ja?’ Jahja, a.s., 

mu je odgovorio: ‘Bojim se, ako 

me ti u tome pretekneš, da me 

ne stigne Allahova kazna.’ 

Zatim je okupio 

Izraelčane i rekao im: 

‘A llah mi je naredio pet 

stvari da ih izvršavam i 

da vama naredim da ih 

izvršavate. Naredio mi 

je da samo Njega obožavam 

i da Mu nikoga 

kao druga ne pripisujem, 

naredio mi je da 

klanjam namaz, da postim 

i dajem zekat’, a 

onda je spomenuo petu 

stvar, rekavši: ‘Naredio 

mi je da Ga veličam i 

da mnogo zikr činim, 

jer primjer onoga koji 

čini zikr je kao primer 

čovjeka kojeg progoni 

neprijatelj. I kada su ga 

skoro bili stigli, on se 

zatvorio u utvrđenje u 

koje oni nisu mogli ući. 

Čovjek je najviše zašti- 

ćen od šejtana onda kada mnogo 

spominje i veliča Allaha.’” 

(Tirmizi) 

Imam es-Su juti 

Imam es-Sujuti je bio poznat 

po nadimku “Sin knjiga”. 

Naime, njegov otac se također 

bavio naukom i imao je bogatu 

privatnu biblioteku. Jedne prilike 

je rekao svojoj ženi da mu donese 

jednu knjigu i ona je otišla 

u biblioteku, pa su je tu snašli 

porođajni bolovi, i u biblioteci 

je rodila sina koji je dobio nadimak 

“Sin knjiga”, a koji je nedugo 

zatim dobio nadimak “Otac 

knjiga”, jer je svoj život posvetio 

nauci i pisanju tako da je napisao 

preko šesto knjiga. 

Džemaludin el-Kasimi 

Poznati islamski učenjak, 

Džemaludin el-Kasimi, živio je 

svega pedeset godina, a napisao je 

toliko knjiga da, kada bi se podijelile 

na pedeset učenjaka bilo bi 

dosta. Iako je njegov život bio sav 

u znaku učenja i prenošenja znanja, 

opet je govorio: “Eh, kad bi 

se vrijeme moglo kupiti, pa da sav 

novac za to potrošim.” 

Hatib el-Bagdadi 

Za Hatiba el-Bagdadija njegovi 

savremnici su govorili: “Nismo 

nikada vidjeli Hatiba bez knjige u 

rukama.” Imam Es-Subki je rekao: 

“Hatib el-Bagdadi je mnogo vodio 

računa o svom vremenu. Nije dozvoljavao 

da mu ijedan trenutak 

prođe beskorisno, ili je pisao, ili je 

držao predavanja studentima ili je 

čitao.” 

Fahrudin er-Razi 

Fahrudin er-Razi je govorio: “Ja 

sam uvijek žalio za vremenom koje 

provedem u jelu, jer mi to oduzima 

vrijeme za učenje, a vrijeme kod 

nas ima neprocjenjivu vrijednost.” 

Jednom učenom i pobožnom 

muslimanu došli su prijatelji u 

posjetu u vrijeme njegove smrtne 

bolesti, i zatekli su ga na namazu, 

pa su mu rekli: “Zar u ovakvom 

stanju da klanjaš?”, a on im je odgovorio: 

“Da, jer sada se zatvara 

knjiga mojih djela.” 

Zbog svega toga, vjernici se 

trebaju truditi da smrt dočekaju 

u pokornosti Allahu, da se knjiga 

njihovih djela zatvori sa dobrim 

djelima i da vrijeme iskoriste u 

djelima koja će im obezbijediti sevabe 

i nagradu nakon smrti. 


39

Fetve 

Aktuelna pitanja i dileme 

Allah vas neće kazniti za ono 

što nenamjerno učinite 

Saff redovno prenosi fetve 

eminentnih islamskih 

učenjaka iz različitih pravnih 

i drugih islamskih naučnih 

oblasti i cjelina 

Ponavljanje pogrešno urađenog 

djela 

Kakav je status djela koje je čovjek, 

zbog nepoznavanja propisa, 

pogrešno uradio? Ako je, primjera 

radi, uzeo mesh po mestvama, koje 

je obukao prije nego je uzeo abdest, 

i obavio namaz u takvom stanju, 

da li je dužan, nakon što sazna 

da je to pogrešno, ponoviti namaz? 

Dr. Muhammed ibn Salih 

el-Munedžid 

Hvala Allahu i neka je mir 

i spas na posljednjeg poslanika 

Muhammeda, sallallahu alejhi ve 

sellem. Da bi mesh po mestvama 

ili čarapama bio ispravan, potrebno 

je prije njihovog oblačenja uzeti abdest, 

što potvrđuje hadis Mugire ibn 

Šu’beta, radijallahu anhu, u kome se 

kaže da je on jednom prilikom, dok 

je bio sa Poslanikom, sallallahu alejhi 

ve sellem, na putovanju, htio skinuti 

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, 

mestve, kako bi oprao noge, i 

time upotpunio abdest, a Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao 

da to ne radi jer je obukao mestve 

poslije abdesta, te da će on, zahvaljujući 

toj pretpostavci, uzeti mesh. 

(Buharija, 206., Muslim, 274.). Ako 

se desi da čovjek, ne znajući za ovaj 

propis, uzme mesh po mestvama, a 

da prije toga nije oprao noge (tj. nije 

uzeo abdest), i obavi namaz, on, prema 

ispravnijem mišljenju, nije obavezan 

ponoviti namaz nakon što bude 

upoznat sa propisom, ali je ipak bolje 

i sigurnije da to uradi. Rekao je 

Ibn Tejmijje: “Da li je osoba koja iz 

neznanja propusti izvršiti obavezno 

čišćenje (taharet), naprimjer ne uzme 

abdest nakon konzumiranja devinog 

mesa, ne uzme abdest nakon doticanja 

spolnog organa, klanja u toru u 

kojem su boravile deve, dužna, nakon 

što sazna za propis, ponoviti namaz 

koji je obavila u takvom stanju? 

Ispravnije mišljenje je da, u svim spomenutim 

primjerima, nije obaveza 

ponoviti namaz, jer Allah, dželle šanuhu, 

prašta ono što čovjek greškom 

i iz zaborava uradi. U Kur’anu se 

kaže: Mi nijedan narod nismo kaznili 

dok mu poslanika nismo poslali. Za 

onoga ko ne poznaje određeni propis, 

ne može se reći da prema tom propisu 

ima ikakvih obaveza, i to je razlog što 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

nije naredio Omeru i Ammaru da 

ponove namaz, kada su se njih dvojica 

odžunupili na putovanju a nisu 

imali vode da se okupaju, pa je Omer 

ostavio namaz, a Ammar klanjao sa 

tejemmumom koji je uzeo tako što 

se uvaljao u prašinu kao što se uvalja 

životinja, nije naredio Ebu Zerru da 

ponovi namaz kada je, zbog džunupluka, 

više dana ostavio namaz i nije 

naredio ashabima koji su pogrešno 

razumjeli kur’anske riječi Jedite i pijte 

sve dok ne budete mogli razlikovati 

bijelu nit od crne niti zore i sehurili 

sve dok nisu mogli razlikovati bijelo 

od crnog užeta, da naposte dane koje 

su sa takvim razumijevanjem postili. 

Takav je slučaj i sa ženom koja u vrijeme 

istihaze (konstantnog istjecanja 

krvi) ostavi namaz, ubijeđena da je 

to ispravno. Stav je nekih islamskih 

učenjaka da ona, nakon što sazna 

propis, nije dužna naklanjati propuštene 

namaze, jer Poslanik, sallallahu 

alejhi ve sellem, nije naredio ženi 

koja mu se požalila da joj u velikoj 

količini istječe krv, i da ona sve vrijeme 

istjecanja, nije klanjala i postila, 

da naklanja i naposti propuštene 

dane, nego ju je podučio kako će postupiti 

u budućnosti.” (Medžmu’ulfetava, 

21/101.). Musliman je dužan 

naučiti sve ono što mu je potrebno 

za ispravno vršenje vjerskih obreda, 

poslovnih transakcija i čuvanje od 

grijeha. Stoga još jednom naglašavam 

da je bolje i opreznije u sličnim 

situacijama ponoviti djelo. Ako ne 

znaš o kolikom broju namaza se radi, 

dozvoljeno ti je postupiti po preovladavajućim 

mišljenjem.” (Izvor: www. 

islam-qa.com). 

Nagrada za učinjenu uslugu 

Es-selamu alejkum! Prijatelj 

me zamolio da mu pomognem da 

se zaposli. I ja sam obećao da ću 

učiniti šta mogu. Onda mi je rekao 

da će me častiti određenom svotom 

novca. Ja sam sad u velikoj dilemi. 

Prljavo mi je da nekom pomažem a 

da se motiv novca u to uopšte upetljava 

s jedne strane, a s druge strane 

i sam sam u materijalnim dugovima. 

Šta je ispravno a šta nije? 

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin 

Es-selamu alejkum! Međusobno 

pomaganje u dobru i bogobojaznosti 

je više nego poželjno ponašanje muslimana 

na temelju kur’anskog ajeta: 

Sarađujte u dobru i bogobojaznosti, a 

nemojte sarađivati u grijehu i neprijateljstvu! 

(El-Maida,2.). Lice kome je 

učinjeno neko dobro treba se zahvaliti 

dobročinitelju i uzvratiti dobrim na 

prikladan način, shodno kur’anskom 

ajetu: Zar nagrada za dobro učinjeno 

djelo može biti nešto drugo do dobro?! 

(Er-Rahman, 60.). Poslanik, a.s., u 

jednom hadisu kaže: “Ko vam učini 

neko dobro, nagradite ga”. Da bi se 

Vaša pomoć dotičnom čovjeku tretirala 

dobročinstvom, djelo mora biti 

po sebi dozvoljeno, zakonito i oslobođeno 

nanošenja nepravde ili štete 

drugim licima. Prema tome, ne bi 

bilo uredu da ako ste pomogli dotičnom 

licu da se zaposli na to radno 

mjesto nezakonito, tj. ako ne ispunjava 

potrebne uvjete ili ako ste nezakonito 

i nepravedno eliminirali druge 

osobe koje možda imaju prednost 

u odnosu na tu osobu. Tada bi i Vaša 

pomoć oko tog zaposlenja i njegova 

protuusluga predstavljali jednu vrstu 

korupcije. A ona je, kao što je poznato, 

zabranjena u islamu, jer predstavlja 

saradnju u grijehu i nepravdi. 

Ako je spomenuto zaposlenje realizirano 

na dopušten i ispravan način, 

tada je protuusluga za posredovanje 


40

prilikom zaposlenja načelno dozvoljena, 

kao jedan vid hedije za uloženi 

trud. Međutim, s obzirom da motiv 

pomoći u spomenutom slučaju može 

biti obavijen, pa i potisnut motivom 

za zaradom novca i zato što može 

gurati osobe na put korupcije i mita, 

smatramo da bi bilo bolje, moralnije 

i sigurnije za Vas da se odreknete te 

hedije. Prije ili kasnije, dotična osoba 

može prigovoriti Vama ili nekom 

drugom kako Vam je platila za posredovanje 

u zaposlenju, čime Vaš 

moralni integritet može biti ugrožen 

i doveden u pitanje. O tome musliman 

treba voditi računa. Uzvišeni 

kaže: ...a onome koji se Allaha boji, 

On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle 

se i ne nada... (Et-Talak, 2.). (Izvor: 

www.rijaset.ba, Pitanja i odgovori) 

Izostavljanje sehvi-sedžde 

Ako klanjač, obavljajući namaz 

samostalno ili u džematu, izostavi 

sehvi-sedždu, koju je bio dužan 

učiniti zbog nenamjernog (nesvjesnog) 

propusta u namazu, šta treba 

uraditi? 

Dr. Muhammed ibn Salih 

el-Munedžid 

Hvala Allahu i neka je mir i spas na 

posljednjeg poslanika Muhammeda, 

sallallahu alejhi ve sellem. 

Ukoliko je do izostavljanja sehvisedžde 

došlo namjerno, namaz onoga 

koji tako postupi smatrat će se 

nevažećim (neispravnim), kao što 

je u slučaju namjernog izostavljanja 

bilo kojeg namaskog vadžiba (prelazni 

tekbiri, izgovaranje riječi subhane 

rabbijel-azim na ruku’u i subhane 

rabbijel-e’ala na sedždi i sl.). Ako 

je razlog izostavljanja sehvi-sedžde 

bio zaborav, propis je sljedeći: osoba 

koja se, neposredno nakon selama, 

sjetila da je propustila sehvi-sedždu, 

ovu obavezu izvršit će naknadno, 

dok osoba koja je tek nakon prolaska 

izvjesnog vremenskog perioda ili 

izlaska iz džamije postala svjesna da 

joj se desio ovaj propust, nije dužna 

naknadno učiniti sehvi-sedždu i 

njen namaz je ispravan. (Pogledaj: 

Fetava Ibn Usejmin, 14/50.). Ako 

imam izostavi sehvi-sedždu, muktedija 

nema obavezu da, neovisno o 

tome kako je postupio njegov imam, 

to sam učini, niti mu je takvo što 

propisano, njegova je dužnost da, 

nakon što se završi namaz, upozna 

imama sa propustom koji se desio, 

i, ukoliko imam prihvati njegovu 

sugestiju, zajedno s njim obavi 

sehvi-sedždu. A Allah najbolje zna! 

(Izvor: www.islam-qa.com). 

Čuvanje matičnih ćelija 

Es-selamu alejkum! 

Zanima me pitanje skupljanja, 

tj. uzimanja matičnih 

ćelija iz pupčanika 

novorođene bebe. S obzirom 

da mi se približava 

termin poroda željela bih 

znati da li je dozvoljeno 

da pokrenemo taj proces 

ili ne. Da li je, u slučaju 

potrebe, dopušteno od 

tih multipotentnih ćelija “praviti” 

druge ćelije, za šta zapravo i služe 

te matične ćelije. Da li se na taj način 

petljamo u Božiji posao? Da li 

se ovim postupkom gubi tevekkul? 

S druge strane, Gospodar je ostavio 

te ćelije da kada spoznamo 

kako da ih koristimo vjerovatno i 

koristimo, a Allah, dž.š., najbolje 

zna... 


Es-selamu alejkum! Osnovni šerijatski 

princip koji se odnosi na slična 

pitanja (koja nisu čisto ibadetskog 

karaktera) jeste princip izvorne dopustivosti, 

osim ako postoji poseban 

dokaz koji u konkretnom slučaju 

ukazuje na zabranjenost. U navedenom 

slučaju ne postoji jasan dokaz 

koji zabranjuje uzimanje i pohranjivanje 

matičnih ćelija koje se nalaze 

u pupčaniku novorođenčeta u svrhu 

liječenja eventualnih kasnijih bolesti 

koje mogu zadesiti novorođenče. 

Budući da se radi o relativno novoj 

metodi i tehnici o čijoj uspješnosti 

i opravdanosti nemamo dovoljno 

dokaza i pokazatelja, ne možemo 

preporučiti njenu primjeni ili odbacivanje. 

Neka svako odluči po svojoj 

Ispravnije 

mišljenje je 

da, u svim 

spomenutim 

primjerima, 

nije obaveza 

ponoviti namaz, 

jer Allah, dželle 

šanuhu, prašta 

ono što čovjek 

greškom i iz 

zaborava uradi. 

savjesti i na vlastitu odgovornost. 

Stanovita rezerviranost 

i oprez nisu na odmet. 

(Izvor: www.rijaset. 

ba, Pitanja i odgovori). 

(Ne)rezanje noktiju 

određenim danima 

Es-selamu alejkum! 

Zanima me još Vaš stav 

po pitanju, kako je to 

kod nas u Bosni običaj 

reći, “babinih gatki” - ovdje 

konkretno mislim na rezanje 

noktiju naveče, čuvati se ogledala 

uveče (da se ne bi ograisalo) i 

sl. Ima li ovo utemeljenje u vjeri 

i da li neki vjerodostojan hadis 

govori o ovim stvarima? Ukoliko 

ima utemeljenje, koje knjige preporučujete 

po tom pitanju da se 

pročitaju? 


Razlog upozoravanja na štetnost 

rezanja noktiju naveče koje su 

činili stariji praktične je (higijensko-zdravstvene) 

naravi. Naime, u 

ranijem vremenu, kada se prostorija 

osvjetljavala slabim svjetlom, lampom, 

fenjerom ili svijećom, a nokti 

se sjekli makazama ili nožem, 

postojala je opasnost povređivanja 

ili da nokat dospije u hranu, a što 

bi moglo prouzrokovati inficiranje 

sebe ili drugog. Kada je riječ 

o izbjegavanju gledanja u ogledalo 

navečer da se ne bi ograisalo, 

to nema ni racionalno ni vjersko 

utemeljenje. Prema tome, riječ je 

o pretpostavci i nagađanju na koje 

se ne treba posebno osvrtati. (Izvor: 

www.rijaset.ba, Pitanja i odgovori). 


41

Zelena transferzala 

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba – kratki 

prikaz socijalno–kulturnog stanja Bošnjaka 

Bošnjaci u Zagrebu 

Vijeće bošnjačke nacionalne 

manjine Grada Zagreba 

je za potrebe popisa 

stanovništva 2011. godine 

uradilo projekat anketiranja 

bošnjačkog stanovništva 

u Zagrebu a sve s ciljem 

upoznavanja Bošnjaka sa 

značajem izjašnjavanja kao 

Bošnjak a ne kao Musliman. 

Kao rezultat spomenute 

ankete urađena je odlična 

studija, prikaz socijalno– 

kulturnog stanja Bošnjaka u 

Zagrebu. Najvažnije dijelove 

te studije prenosimo u ovom 

tekstu 

Autor: Mr.sc. Alija Hodžić 

Sve do 1992. godine 

Bošnjaci u Zagrebu žive u 

istoj državi punih 114 godina 

zajedno sa svojim sunarodnjacima 

iz Bosne i Hercegovine. 

Život na granici dvaju velikih 

carstava, život u krajinama, zamijenjen 

je zajedničkim životom 

pod istim zakonima. Počelo je s 

Austro-Ugarskom, a završilo sa 

socijalističkom Jugoslavijom. U 

čitavom tom periodu oni se zajedno 

sa svojim sugrađanima, 

Zagrepčanima, i sunarodnjacima 

u Bosni i Hercegovini mijenjaju, 

poprimaju nova obilježja u skladu 

s vremenom u kojem žive, ali 

i zadržavaju, ponekad i u teško 

prepoznatljivim oblicima, neke 

svoje stoljećima stvarane osobine 

(mentaliteti se sporo stvaraju, 

ali i sporo razgrađuju) - pa 

čak i onda kada uslijed raznih 

životnih okolnosti i djelovanja 

raznih ideologija u novoj sredini 

bivaju i asimilirani. Formirana 

kao posebna zajednica u okvirima 

Osmanskog carstva, ona se 

od jedne vjerske i unutar sebe 

heterogene zajednice, u kojoj 

prevladava izrazito stabilan i 

tradicionalan način života njenih 

članova, postupno preobražava 

u dinamičnu i modernu naciju 

evropskog tipa. Taj formativni 

period bio je za stvaranje bošnjačke 

nacije obilježen proturječnim 

okolnostima, ne uvijek povoljnim 

za njeno oblikovanje. 

Kao i druge nacionalne zajednice 

i ona se formira u suodnosu 

s već formiranim nacionalnim 

zajednicama ili onima koje su, s 

manjim ili većim zakašnjenjem 

u odnosu na glavne evropske tokove, 

i same bile u procesu svog 

formiranja, a prije svega kroz 

suodnos s hrvatskom i srpskom 

zajednicom, s kojima je, nekad 

u suradnji a nekad kroz sukob, 

i dijelila i razgrađivala neke od 

temelja zajedničkog historijskog 

iskustva. 

Dugotrajan život u istoj državi 

omogućio je njeno formiranje na 

širem teritoriju od onoga koji se 


42 

može smatrati njenim “matičnim” 

teritorijem. Tako su i stanovnici 

Zagreba bošnjačke nacionalnosti 

i u vremenu nestanka zajedničke 

države ostali dio šire (bošnjačke) 

zajednice, a mnoge među njima 

je rođenje i dugogodišnji život u 

Zagrebu učinio autohtonim stanovnicima 

grada. 

Premo podacima dobivenim 

anketom bošnjačke populacije u 

gradu Zagrebu (ukupno ih je obuhvaćeno 

9.443) podjednak je udio 

članova bošnjačkih kućanstava koji 

su rođeni u Bosni i Hercegovini 

(46,01%) i onih koji su rođeni u 

Hrvatskoj (47,06%). Oko 4% ih 

je rođeno u Srbiji i Crnoj Gori, a 

izvan teritorija u kojem su tradicionalno 

nastanjeni bilo je rođenih 

svega 2,04%. Rezultat je to dugogodišnjeg 

života u zajedničkoj 

državi i prevladavajućeg tipa prostorne 

pokretljivosti stanovništva: 

seobe iz južnih u sjeverna područja 

i seobe iz manjih u veća naselja, 

u ovom slučaju seobe u veliki 

grad, privredni i kulturni centar 

ne samo Hrvatske već i šire regije. 

Zagreb je, uslijed dugogodišnjeg 

naseljavanja, postao zavičaj

za nekoliko generacija Bošnjaka, 

mjesto u kome se formiraju prva, 

važna i snažna mladalačka iskustva. 

Ova zavičajnost, međutim, ni 

kod njih nije poništila vezu sa zemljom 

porijekla njihovih predaka. 

Svakako, i u novonastalim okolnostima, 

u uvjetima gubljenja više od 

jednog stoljeća zajedničke države, 

Zagreb će kao regionalni centar i 

dalje biti i mjesto useljenja i mjesto 

rođenja mnogih Bošnjaka pa bi 

daljnja institucionalna izgradnja 

ove zajednice trebala biti podrška 

kako njihovom opstojanju tako i 

njihovoj sveukupnoj integraciji u 

život velikog grada. 

Integracija 

Bošnjaci su u Zagrebu, prema 

podacima ove ankete, dobro integrirani 

u društvo grada u kome 

žive. Po svojim socijalnim karakteristikama 

oni se značajnije ne 

razlikuju od ostalih stanovnika 

grada. Tako, njihova su kućanstva 

tipična kućanstva modernog društva, 

i po broju članova i po međugeneracijskom 

sastavu, a po tome 

se značajnije ne razlikuju od kućanstava 

grada Zagreba. 

Prema broju članova, prevladavaju 

manje brojčana kućanstva: 

samačkih kućanstava je oko 12%, 

a 72,31% je kućanstava koja imaju 

do 4 člana (dvočlanih kućanstva 

je 23,85%, tročlanih 23,81%, a 

četveročlanih 24,65%). U anketiranim 

kućanstvima (u njih 2.966) 

živi 9.443 njihovih članova, pa 

je veličina prosječnog kućanstva 

nešto više od tri člana. Među kućanstvima 

su najzastupljenija ona 

koja čine bračni par s djecom u kućanstvu 

(49,36%), te kućanstva s 

bračnim parom bez djece u kućanstvu 

(17,53%) i samačka kućanstva 

(11,90%). Samo 10-ak posto kućanstava 

je višegeneracijskog sastava. 

U najvećem se broju slučajeva 

radi, dakle, o kućanstvima koja su 

tipična za obiteljski život modernog 

društva. 

To su kućanstva koja su napustila 

tradicionalnu organizaciju obiteljskog 

života, a s tim, u pravilu, 

i tradicionalne bračne i međugeneracijske 

odnose. To su kućanstva u 

kojima dominira nuklearna obitelj 

(49,36%), te kućanstva u kojima 

nema djece (29.43%) bilo do su samačka 

iii se radi o bračnom paru 

bez djece u kućanstvu. Članovi 

bošnjačkih kućanstava, sudeći 

prema oblicima njihove 

obiteljske organizacije, 

vode suvremen gradski 

život, ne razlikujući se u 

tome od ostalih stanovnika 

grada Zagreba. Da 

su se Bošnjaci relativno 

dobro socijalno smjestili 

u Zagreb, to jest da se 

značajnije ne razlikuju 

od njegovih ostalih stanovnika 

(a što znači do se 

i oni unutar sebe u socijalnom 

pogledu razlikuju 

kao njihovi ostali sugrađani) 

pokazuju ovom 

anketom dobiveni podaci o njihovim 

obilježjima iz područja rada 

i obrazovanja (vrsta aktivnosti, 

Među onima 

koji su rođeni 

u Bosni i 

Hercegovini, 

73,53% je onih 

koji se imenuju 

kao “Bošnjaci’ 

(samoimenovanih 

“Muslimana” 

je 26.47%), a 

među rođenim 

u Hrvatskoj, 

52,37% je 

“Bošnjaka” 

naspram 47,63” 

“Muslimana”. 

grana djelatnosti, zanimanje, 

školska sprema, 

korištenje interneta). 

Prema vrsti aktivnosti 

najviše je zaposlenih članova 

kućanstva (40,47%). 

Među njima je ponajviše 

posloprimaca - 33,50%. 

Onih koji samostalno 

obavljaju djelatnost - 

koji su samozaposlenije 

4, 15%, a poslodavaca 

je 2,82%. Nezaposlenih 

je 10,15%, umirovljenika 

19,53%, a izdržavanih 

članova kućanstva je 

27,92% (učenika je 13,47%, studenata 

5,42, a predškolske djece 

5,68% i domaćica 3,35,%). Dakle, 


43

zaposlenih je dvostruko više nego 

umirovljenika, svaki četvrti član 

kućanstva je predškolsko dijete ili 

se školuje, a zapaža se i relativno 

mali udio domaćica. Članovi anketiranih 

kućanstava su zaposleni 

u svim vrstama djelatnosti: najviše 

u trgovini, ugostiteljstvu i turizmu 

(26,35%) i građevinarstvu i 

industriji (20,5%). U obrazovanju, 

kulturi i znanosti zaposleno ih je 

7,10%, isto toliko i u zdravstvu i 

socijalnoj zaštiti, a nešto manje 

u financijama, osiguranju i sl. 

(5,52%) i u raznim državnim organizacijama 

(5,67%). U ostalim djelatnostima 

zaposleno ih je 9,04%. 

I ovi podaci sugeriraju da se radi o 

relativno dobroj radnoj integraciji 

bošnjačke populacije u Zagrebu: 

ne radi se samo o raznolikosti djelatnosti 

već i o tome da je svaki 

peti (19,73%) zaposlen u školstvu, 

zdravstvu i financijama- djelatnostima 

koje prednjače u strukturi 

djelatnosti suvremenog društva. 

Po zanimanju bošnjačku populaciju 

najčešće čine radnici (među 

zaposlenima ih je ukupno 49,11% 

- kvalificiranih i visokokvalificiranih 

je 41,16%, a nekvalificiranih 

i polukvalificiranih 7,95%). 

Stručnjaka je 13,99%, administrativnog 

osoblja, 13,68%, a rukovodilaca 

(raznih razina) 9,09%. 

S ostalim zanimanjima ih je 11,67 

%. Relativno mali udio nekvalificiranih 

i polukvalificiranih radnika 

(7, 95%), značajan udio stručnjaka 

i rukovodilaca (skoro svaki 

četvrti - 23,08) i prevladavajući 

udio kvalificiranih i visokokvalificiranih 

radnika (41,16%) pokazuje 

da i u kategoriji zanimanja bošnjačka 

populacija u Zagrebu najvećim 

djelom zauzima bolje stojeće 

radničke položaje, niže srednje, 

srednje i više društvene položaje 

(rukovodioci) i time se uklapa u 

socijalnu strukturu Grada. 

Svaki peti Bošnjak visoko 

obrazovan 

Položaji u zanimanju su u modernom 

društvu u velikoj mjeri povezani 

sa školskom spremom. Viši se 

društveni položaji najvećim dijelom 

ostvaruju višim i visokim obrazovanjem. 

Premo dobivenim podacima 

skoro svaki peti član anketiranih 

bošnjačkih kućanstava (među 

onima koji imaju 15 i više godina) 

posjeduje višu i visoku školsku spremu: 

ukupno ih je 18,61%, od čega je 

onih s višim obrazovanjem 6,80%, 

a onih s visokim 11.81%. Nije sasvim 

zanemariv ni broj onih članova 

kućanstva koji su magistri ili doktori 

znanosti. I među pripadnicima 

bošnjačke zajednice ima, dakle, ako 

je suditi prema školskoj spremi aktera 

koji učestvuju u višim oblicima 

kulturnog djelovanja u gradu. Sa 

srednjom školom, uključujući u ovu 

grupu i ranije zanatske škole, ukupno 

je 57,71%, a zanemariv je udio 

onih članova bošnjačkih kućanstava 

koji su bez škole (0,81%) ili su s nezavršenom, 

tj. nepotpunom osnovnom 

školom (3,73%). 

Podaci dobiveni ovom anketom 

pokazuju do bošnjačka populacija 

u Zagrebu ima relativno povoljnu 

obrazovnu strukturu, mada je relativno 

velik udio onih sa srednjom 

školskom spremom, a u suvremenim 

uvjetima zapošljavanja čini i podosta 

izloženu nepovoljnim trendovima 

na tržištu radne snage, jer je 

upravo ta grupacija najviše pogođena 

nezaposlenošću. 

Bošnjačka populacija u Zagrebu, 

prema prikazanim podacima, dijeli 

sudbinu sa svojim sugrađanima. 

Nezaposlenost njenih pripadnika, 

kao i ostalih građana, njen je najistaknutiji 

socio-ekonomski problem. 

lstovremeno, dobiveni podaci 

otkrivaju i značajne potencijale ove 

zajednice. 

Veze sa BiH 

Među njenim pripadnicima je 

znatan broj poslodavaca i stručnjaka 

u raznim područjima društvenog života 

(znanost, financije, zdravstvo, 

obrazovanje i kultura i td.) koji bi 

svojim angažmanom u zajednici 

mogli doprinijeti poboljšanju stanja 

u raznim područjima rada same 

zajednice kao i poboljšanja životnih 

prilika njenih pripadnika: rad na 

kulturnom unapređenju zajednice i 

poboljšanju veza njenih pripadnika 

s Bosnom i Hercegovinom (posebno 

kada su u pitanju mladi uzrasti), 

solidarnost sa socijalno ugroženim 

pripadnicima zajednice (posebno s 

ostarjelim i osamljenim pripadnicima 

zajednice sa lošim ekonomskim 

položajem), pomoć pri zapošljavanju, 

organiziranje zavičajnih klubova, 

organiziranje izleta, ljetovanja i 

zimovanja u Bosnu i Hercegovinu 

(posebno za mlade kako bi je bolje 

upoznali) itd. Time bi bošnjačka 

zajednica (i u njoj socijalno osjetljivi 

angažirani pojedinci koji se 

ističu povećanim sposobnostima, 

znanjima i vještinama) podupirući 


44 

i pomažući svoje pripadnike, obavljala 

značajne socijalne i kulturne 

funkcije: postizanje bolje povezanosti 

svojih pripadnika i bolje njihove 

integracije u aktivnosti lokalne 

sredine. U sve nestabilnijem i uznemiravajućem 

svijetu, angažman u 

zajednici smanjuje široko raširene 

osjećaje nesigurnosti, izgubljenosti 

i napuštenosti. Zagrebački Bošnjaci, 

kako pokazuju podaci dobiveni 

ovom anketom, relativno su dobro 

vezani za Bosnu i Hercegovinu, odnosno 

svoje zavičaje i zavičaje svojih 

predaka - prostore koje nastanjuju 

kroz dugo vremensko razdoblje. Te 

veze su višestruke. One su i rodbinske, 

i kulturne i političke. Od 

ukupnog broja ispitanika tek ih je 

109 (3,67%) koji nemaju rodbinu na 

teritoriju u kojem su tradicionalno 

nastanjeni. 

Nacionalna opredjeljenost 

Postoji značajna razlika izmedu 

članova anketiranih kućanstava 

koji su rođeni u Bosni i Hercegovini 

i onih koji su rođeni u Hrvatskoj, 

a kada se radi o imenovanju njihove 

nacionalne pripadnosti. Među 

onima koji su rođeni u Bosni i 

Hercegovini, 73,53% je onih koji se 

imenuju kao “Bošnjaci” (samoimenovanih 

“Muslimana” je 26,47%), 

a među rođenim u Hrvatskoj, 

52,37% je “Bošnjaka” naspram 

47,63 “Muslimana”. Oni koji su 

rođeni u Bosni i Hercegovini više 

slijede promjene, bar kada se radi 

o nacionalnom imenovanju, od 

onih rođenih u Hrvatskoj. Može 

se pretpostaviti da će se vremenom 

udio onih koji se samoimenuju kao 

“Muslimani” u bošnjačkoj populaciji 

Zagreba smanjivati (samoimenuju 

- zato što to više nije službeno 

imenovanje, ono koje je bilo u 

SFRJ) i da će u nekom doglednom 

vremenu i nestati - što promjenom u 

imenovanju sadašnjih “Muslimana” 

što generacijskim smjenama, čime 

će se konačno uvesti sasvim jasna 

razlika između nacionalne i vjerske 

pripadnosti. Mi, naime, ni individualno 

ni kolektivno, nismo samo 

ono što sami mislimo o sebi i kako 

se imenujemo. Uvijek smo i ono što 

drugi misle o nama i kako nas imenuju 

i gdje nas, u svojim podjelama, 

svrstavaju. Jasnim razlikovanjem 

vjerske (muslimani) i nacionalne 

pripadnosti (Bošnjaci) značajno bi 

se smanjila razlika u tome kako 

Bošnjaci sebe vide i imenuju i kako 

ih drugi vide i imenuju.

Tragom skrivanog zločina - “Napad na Miosku 1918.” 

Krvavo kolo u Mioskoj 

Vijeće bošnjačke nacionalne 

manjine Grada Zagreba 

je za potrebe popisa 

stanovništva 2011. godine 

uradilo projekat anketiranja 

bošnjačkog stanovništva 

u Zagrebu a sve s ciljem 

upoznavanja Bošnjaka sa 

značajem izjašnjavanja kao 

Bošnjak a ne kao Musliman. 

Kao rezultat spomenute 

ankete urađena je odlična 

studija, prikaz socijalno – 

kulturnog stanja Bošnjaka u 

Zagrebu. Najvažnije dijelove 

te studije prenosimo u ovom 

tekstu. 

Piše: Almir Mehonić 

Mioska je malo mjesto na 

ulazu u Prijepolje. Nalazi 

se uvučena u kanjon istoimene 

rijeke, koja prolazi kroz ovu 

mahalu i ulijeva se nekoliko stotina 

metara niže u Lim. Od tog mjesta 

pa do same prijepoljske čaršije ima 

negdje oko 4 kilometra. Uzvodno, 

na mjestu gdje se danas nalazi jedno 

od najvećih prijepoljskih p j naselja 

- Velika Župa, Bošnjaci Mioske 

su imali svoje livade i njive, koje su 

koristili za ispašu stoke i uzgajanje 

raznih žitarica, pretežno pšenice i 

kukuruza. 

Prve pisane dokaze o ovoj mahali 

nalazimo u turskim defterima davne 

1477. godine. Mioska će kasnije dobiti 

vrlo značajnu ulogu zbog samog 

geografskog položaja, odnosno kroz 

nju će voditi putevi za Kamenu Goru, 

Kozicu, pljevaljsku opštinu i dalje za 

Crnu Goru. Stanovništvo Mioske 

su činili Bošnjaci-muslimani i to u 

najvećem broju familija Mehonića, 

koja se na ovo područje doselila 

iz Šahovića, tačnije Grančareva, 

najvjerovatnije 

negdje oko 

1700. godine, 

kada se u 

Crnoj Gori 

dešavaju veliki 

progoni mus 

limanskog 

stanovništva 

poznati kao 

“istraga poturica”. 

Pored 

Meh onića, 

Miosku su 

nasel javali 

i porodice 

Kujovića, 

B u k ovica, 

L uinovića, 

Habibovića. 

Naziv ovog 

sela mogao bi 

se vezati za 

stari narod 

Mijane, čije 

postojanje i 

življenje na širim 

prostorima 

Sandžaka 

potvrđ uju 

h istorijsk i 

d oku menti. 

Prema njegovom 

imenu, 

prostor gdje 

oni žive označen je kao 

Mijanska, što je u kasnijem 

izgovoru dobilo oblik 

Mioska. U svakom slučaju 

naziv Mioska predstavlja 

leksički raritet, odnosno 

rijetkosti i ukazuje na neku 

bitnu, raniju, jezičku karakterističnost 

ovog prostora. 

Ime sela bi se moglo 

vezati i za osnovu mil, mijo 

- drag, cijenjen, pitom, a 

ovim terminom je mogao 

biti označen prostor koji je 

povoljan za življenje, rodan prostor i 

slično, pa bi tako Mioska bila “plodna, 

pitoma”. Najstarije historijsko 

spominjanje Mioske, kao što smo rekli, 

nalazi se u hercegovačkom defteru 

1477. godine, u kojem se na tri 

mjesta spominje selo Mioska. 

Ostalo je 

upamćeno da je 

Jusuf Mehonić 

osvetio ubijene, 

tako što je 

uhvatio Sretena 

Nikolića, 

načelnika 

žandarmerije 

u Prijepolju 

i jednog 

od glavnih 

organizatora 

zločina. 

Činom ujedinjenja 1. 

decembra 1918. godine 

Sandžak se našao u kraljevini 

SHS kao siromašna 

i nerazvijena regija. Stanje 

javne sigurnosti i lične bezbjednosti 

Bošnjaka bila je 

kritična pogotovo u jesen 

1918. godine. Napad na 

živote i imovinu Bošnjaka 

bila je uobičajena i realna 

slika Kraljevine SHS. 

Ustvari, ovakve stvari se 

počinju dešavati odmah 

poslije povlačenja austrougarskih 

trupa iz Sandžaka. Posljedica 

toga su bila masovna fizička istrjebljenja, 

nasilna prevođenja u pravoslavlje, 

kao i protjerivanje i otimanje kuća i 

imanja Bošnjaka. Ubijanja i pljačkanja 

su vršile manje grupe sastavljene 

od nekoliko ljudi, koji su prvo ubijali 


45

viđenije Bošnjake. Zanimljivo je da 

su spiskove sa imenima Bošnjaka, 

koje je trebalo likvidirati najčešće 

dobijali od najviših opštinskih funkcionera. 

Ubistva su se obično izvodila 

noću, kada su ljudi bili kod svojih 

kuća i u krugu svojih porodica. 

Pored ubistava vršena su i pljačke stoke, 

žita i svega što je bilo i najmanje 

vrijednosti. 

Istraživanjima nekih historičara 

utvrđeno je da je u vremenu od 1912.- 

1921. (Balkanski i Prvi svjetski rat) 

iseljeno negdje oko 100.000 Bošnjaka. 

Jedan od mnogobrojnih zločina iz 

tog perioda izvršen je i u Prijepolju u 

spomenutom selu Mioska, gdje je ubijeno 

8 nedužnih Bošnjaka. Ovaj zločin 

je vremenom zataškan uz simbolične 

kazne samo nekim vinovnicima ovog 

krvavog pira. 

Posebnog povoda za napad na 

Miosku nije bilo, ali je razloga bilo 

nekoliko. Osnovni razlog je bio sandžački 

gazija Jusuf Mehonić, odnosno 

veza Mehonića Mioske i Jusufa, kako 

rodbinska, tako i komitska. Sam Jusuf 

Mehonić je vrlo često prilikom svojih 

akcija utočište nalazio u Mioskoj, kod 

svojih rođaka. Među njima se isticao 

Zifo Mehonić, koji je zbog pružanja 

utočišta ovom sandžačkom sinu, osuđen 

u prijepoljskom sudskom procesu 

protiv komitskih jataka. 

Drugi razlog napada na Miosku je 

bio njen geografski položaj. Naime, 

kroz Miosku je vodio veoma važan 

put koji je trebao da bude osiguran 

od eventualnog napada komita Jusufa 

Mehonića. 

Cilj napada na Miosku je bio pohvatati 

i naočigled svih pobiti najviđenije 

Bošnjake i tako zastrašiti sve ostale 

i natjerati ih na muhadžirluk. Postojala 

su dva čovjeka koji su očigledno bili u 

planu za odstrijel. To je bio već spomenuti 

Zifo Mehonić, kao i Halil 

Mehonić. Pored Zife, Halil je bio veoma 

ugledan i uticajan čovjek. Postao 

je kmet nad cjelokupnim bošnjačkim 

življem sela Ninčića, Gračanice, Velike 

Župe, Mioske, Žitina, Hrta. Ova kme- 

tija se zvala Pranjci. 

Razoružaj, pa pobij 

Sam načelnik žandarmerije 

Sreten Nikolić i Todo Lazarević su 

pripremali napad na Miosku. Oni 

su u više navrata dolazili u Miosku 

sa pričom kako neće biti nikakvog 

napada o kome se tih dana pričalo, 

kako danas kažu neki stari Bošnjaci 

Mioske, od Tare do Lima. Ovo 

ukazuje da su i najviši vrhovi 

vlasti učestvovali u 

ovom zločinu. Suvišno je 

reći da su Bošnjaci Mioske 

svoje dželate dočekali goloruki, 

jer je odmah poslije 

okupacije 1912. godine 

bošnjačko stanovništvo 

razoružano duž cijelog 

Sandžaka. 

Na prostorima prijepoljske 

opštine vođeni su sporovi 

oko uspostavljanja vlasti 

između Srbije i Crne Gore. 

Tu je došlo do spora oko uspostavljanja 

j vlasti u selima Kamena Gora, 

Mataruge, Velika Župa, Mioska, 

Vukodol, Zvijezd. Komadant mjesta 

srpske vojske u Prijepolju kapetan I 

klase, Svetozar Hadžić, izdao je naređenje 

10. novembra 1912. godine, da 

seljaci tih sela predaju oružje i donesu 

ga u Prijepolje, a da Periša Marković, 

oficir crnogorske vojske nije nadležan 

da vrši razoružavanja u selima 

Prijepolja. Kapetan Hadžić je o tome 

izvijestio i Komandu pljevaljske posade 

crnogorske vojske, na što mu je 

komadant posade Nikola Pejović, odgovorio 

da njegova komanda smatra 

teritoriju spomenutih sela kao svoju i 

da ljudi iz tih područja treba da predaju 

oružje samo crnogorskoj posadi, 

“a nikako Vašoj”, i da “svaki pokušaj 

protivan ovome, ova će komanda 

smatrati kao povredu njenog prava i 

silom silu će odbiti, smatrajući povredu 

te teritorije, kao povredu državnih 

granica Kraljevine Crne Gore i njenog 

stanovnistva.” 

O ovom sporu izvijestio je komadant 

Javorske brigade Milivoje 

Anđelković Vrhovnu komandu srpske 

vojske 18. novembra 1912. godine. 

Šabana 

Kujovića na 

zvjerski način 

je ubio isto 

njegov kum 

Milika (H) 

Rvo. On mu je 

sjekao komad 

po komad mesa 

i tjerao ga 

da jede svoje 

sopstveno 

meso. 

Ovaj spor srpske i crnogorske 

vojske i utrkivanje 

ko će razoružati stanovništvo 

prijepoljskih sela nam 

pokazuje da je razoružavanja 

zaista bilo. Međutim, 

stvarno su razoružani samo 

Bošnjaci, kako bi se nova 

vlast što lakše razračunala 

sa njima. Tako je jesen 1918. 

godine zatekla Bošnjake 

Mioske potpuno bespomoćne 

i razoružane. 

Napad na Miosku bio 

je dobro pripremljen. Vođa napada 

bio je poznati crnogorski komita 

Milun Sokić. Srbi i Crnogorci su se 

organizovali od Vukova Brda, Ljutića, 

Strmećice, Kozice, Kamene Gore, 

Mihana... 

Napadači su sa sobom poveli i žene 

koje su bile zadužene za pljačkanje i 

otimanje zlata, garderobe, žita, stoke i 

svega što je i najmanje vrijednosti. 

Ta dobro naoružana rulja na 

putu za Miosku, nedaleko od mjesta 

Lipovac, počela je svoj krvavi ritual. Iz 

čista mira ubili su Hamida Bašovića, 

koji je išao svojoj kući ne znajući šta 

se događa. Danas se to mjesto zove 

Hamidov grob. Napad na Miosku 

se desio po noći, kada su svi bili kod 

svojih kuća. Napadači su prvo opkolili 

Miosku dobro naoružanim ljudima, 

dok je ostala rulja krenula ka centru 

sela. Rasporedili su se na svaku kuću, 

lupajući na vrata i dozivajući Halila 

i Zifa Mehonića. Opazivši krvoloke 

Zifo je uspio pobjeći niz rijeku koja 

protiče kroz samu Miosku, dok se 

Halil uspio sakriti ispod štale u uzanom 

prostoru. Kada je Šerif Mehonić 

čuo da razbojnici lupaju na njegova 

vrata, iskočio je kroz prozor u avliju 


46

i probio se kroz tu 

razularenu gomilu 

držeći kolac u rukama 

i uzvikivajući 

lozinku koju je 

predhodno uspio 

čuti “Sveti Vuk”. 

Pošto je bila noć, 

napadači nisu prepoznali 

Šerifa, a 

od kolca su mislili 

da je puška i da je 

to jedan od njih. 

Tek kada je skočio 

u rijeku shvatili su 

da je to neko od 

Mioštana. Kada 

im nije pošlo za 

rukom da uhvate 

Halila i Zifa 

Mehonića, ova banda je 

krenula sa krvavim pirom, 

ubijajući i pljačkajući sve 

na šta bi naišli. Ljude koje 

su uspjeli uhvatiti, najprije 

su vezali i tako ih dovodili 

na središte sela. Hvatani 

su uglavnom stari, bolesni 

i bespomoćni. Braću Temu 

i Selmu Delendžića, kao 

i Šabana Kujovića, vezali 

su zajedno i dok su čekali 

sasvim izvjesnu smrt 

Selmo Delendžić se uspio 

odvezati, međutim, nije mogao 

pomoći ni bratu ni Šabanu, pobjegao 

je i sakrio se ispod pruća, koje 

su Mioštani donosili za ograđivanje 

imanja. Na drugoj strani su vezali 

Ragiba i Gazu Mehonića i Adila 

Delića, koji je kao radnik radio na 

imanju Mehonića, a inače je bio 

iz Durtovića kod Pljevalja. Gazi i 

Adilu je konopac na rukama uspjela 

presjeći Đula Mehonić, žena Avde 

Mehonića i tako ih spasiti. Dječaka 

od 13 godina, Zeću Mehonića, grupa 

razbojnika je uhvatila. Prijetili su 

da će mu usijanom žicom izvaditi 

oči ako ne kaže gdje su pare i zlato. 

U kući Zife Mehonića su naši bolesnog 

i iznemoglog Adema Mehonića, 

brata Zifina, ali ubicama to nije ništa 

značilo, iznijeli su u ćebetu bolesnog 

i iznemoglog Adema i onda 

ga ubili. Ubio ga je Ilija Kijanović. 

Inače, u ovom pohodu kumstvo je 

došlo do izražaja. Ragiba Mehonića 

je ubio kum Mlađen Čović. Mlađen 

mu je prvo ponudio cigaretu sa riječima: 

“Uzmi kume biće ti zadnja”. 

Iz drhtavih ruku je ispala posljednja 

cigareta, onda ga je Čović počeo 

tući govoreći: “Uzima Turčin, a 

neće da puši”. Zatim je uzeo pušku i 

ubio ga. Šabana Kujovića na zvjerski 

Bošnjaci 

Mioske nisu 

krenuli u 

egzodus. 

Ostali su na 

svojim kućnim 

pragovima, 

prkoseći 

sumornim 

vremenima 

koje su 

zadesile 

Sandžak i 

Prijepolje. 

način je ubio isto njegov 

kum Milika (H)Rvo. On 

mu je sjekao komad po 

komad mesa i tjerao ga da 

jede svoje sopstveno meso. 

Kada su došli do kuće Ibre 

i Muje Kujovića, razbojnici 

su naletjeli na zaključana 

vrata. U kući je bila samo 

djevojčica Zifa Kujović, 

koja je bila već legla na 

spavanje. Zifa se više nije 

probudila. Zločinci su je 

ubili na spavanju, pucajući 

iz avlije kroz prozor u djevojčicu. 

Kada su završili ubijanja i 

pljačkanje, razbojnici su se ponapijali. 

Pijani monstrumi su uz pjesmu zaigrali 

kolo preko ubijenih Bošnjaka, 

koji su bili razbacani po putu. Ovaj 

krvavi pohod se završio u samu zoru, 

svađom pijanih razbojnika oko podjele 

plijena. 

Srpkinja “svisnula s pameti” kada 

je vidjela izmasakrirana tijela 

Bošnjaka 

Vijest o zločinu u Mioskoj brzo 

se proširio po cijelom Prijepolju. U 

Miosku su počeli dolaziti ljudi iz 

Velike Župe, Ratajske, Čaršije, da bi 

se uvjerili u istinitost vijesti koja je 

kružila gradom. Leksa Ćubić je bila 

jedna od onih koja je došla u Miosku 

da se svojim očima uvjeri o novoj vijesti. 

Kada je vidjela prizor izmasakriranih 

ljudi, razbacanih po seoskom 

putu, Leksa Ćubić je “svisnula s pameti”. 

Ovo je samo jedan detalj, koji 

pokazuje kako je bio stravičan prizor 

pobijenih Bošnjaka Mioske, kao i kolika 

je bila mržnja ovih zločinaca, koji 

su mogli učiniti ono što jedan ljudski 

um nije mogao da podnese. Srpkinja, 

Leksa Ćubić je do kraja svog života 

ostala psihički poremećena osoba, 

vidjevši epilog zločina 

kojeg su počinili 

pripadnici 

njenog naroda. 

Za ovaj zločin, 

samo neki zlikovci 

su simbolično 

kažnjeni. Te presude 

su sasvim 

slučajno nađene 

nakon završetka 

II svjetskog rata u 

Okružnom sudu 

u Novom Pazaru. 

Tačnije, presude 

su nađene na tavanu 

suda, prilikom 

traženja papira za 

pisaće mašine. Te 

presude, za koje 

nikada niko nije izdržavao kaznu, 

pronašao je Drago Malešić, sa nekim 

svojim “drugovima”. Naravno da oni 

koji su bili organizatori ovog masakra 

u Mioskoj, nisu htjeli kazniti svoje zlikovce, 

koje su unajmili za krvavi pohod 

na Miosku. 

Ostalo je upamćeno da je Jusuf 

Mehonić osvetio ubijene, tako što je 

uhvatio Sretena Nikolića, načelnika 

žandarmerije u Prijepolju i jednog od 

glavnih organizatora zločina. Uz riječi: 

“Sretene jadane, ti si našao da mi 

oslobađaš braću”, Jusuf Mehonić je 

likvidirao Nikolića. 

Bošnjaci Mioske nisu krenuli u 

egzodus. Ostali su na svojim kućnim 

pragovima, prkoseći sumornim 

vremenima koja su zadesila 

Sandžak i Prijepolje. Za vrijeme II 

svjetskog rata, organizovani u jedinice 

Muslimanske milicije, Bošnjaci 

Mioske su dali veliki doprinos braneći 

bošnjačko stanovništvo Prijepolja. 

Na njihovom čelu i tada su bili hrabri 

Zifo i Halil Mehonić. Nažalost, 

Halil nije doživio kraj rata. Partizani 

su ga 1943. godine ubili na Seljašnici, 

kod Prijepolja. 

Zločin u Mioskoj 1918. godine 

je samo jedan od mnogobrojnih zločina 

koji su skriveni i samo jedan 

od onih koji su uz šapat pričali stari 

Bošnjaci, bojeći se da će vrijeme ubijanja 

Bošnjaka ponovo zakucati na 

njihova vrata. Ovi redovi su prvi javni 

govor o ovom zločinu koji je odnio 8 

nevinih ljudskih života. Neka nevine 

žrtve napada na Miosku 1918. ostanu 

zauvijek zapisane: Ragib Mehonić, 

Adem Mehonić, Šaban Kujović, Zifa 

Kujović, Temo Delendžić, Redžo 

Lujinović, Ibro Bukovica, Hamid 

Basović. 

* Za tekst korišćena svjedočenja 

starih Bošnjaka Mioske 


47

Zločin 

Uloga Srpske pravoslavne crkve u agresiji na BiH 

Sve nade SPC bile su položene u “tri K” 

(Karadžića, Krajišnika i Koljevića) 

Nakon što smo u više 

brojeva obradili ratne 

zločine protiv Bošnjaka 

u općinama Pounja i u 

općini Kotor Varoš napravit 

ćemo malo zaokret i 

početi se baviti ulogom 

Srpske pravoslavne crkve u 

zločinima i agresiji u BiH 

Pripremio: Ramiz Hodžić 

Iako je Srpska pravoslavna crkva 

imala veliku ulogu u pripremama 

i izvođenju agresije na 

Republiku Bosnu i Hercegovinu ova 

tema je do sada veoma malo obrađena. 

Također, ni nadležne sudske institucije 

u BiH se uopće ne bave ulogom SPC 

u agresiji na BiH, odnosno ni jedan 

“velikodostojnik” SPC-a nije pozvan 

na odgovornost niti je potezano pitanje 

njihove odgovornosti. Najpotpunije 

istraživanje o zločinačkoj ulozi Srpske 

pravoslavne crkve u huškanju srpskog 

naroda na borbu za “Veliku Srbiju” 

uradio je Milorad Tomanić, koji je 

svoja istraživanja sabrao u djelo naslovljeno 

“Srpska crkva u ratu i ratovi 

u njoj”. U narednih nekoliko brojeva 

prenijet ćemo najzanimljivije dijelove 

Tomanićevog istraživačkog djela, dijelove 

koji su vezani za agresiju na BiH. 

Ćutanje i prećutkivanje 

U ovom poslu ćutanja i prikrivanja 

književnicima su se pridružili i 

episkopi Srpske pravoslavne crkve. U 

saopštenju sa vanrednog zasjedanja 

Svetog arhijerejskog sabora, održanog 

u decembru 1992. godine, oni 

su odbacili optužbe na račun Srba 

u BiH da “drže u logorima 40.000 

žena Muslimanki za svoje iživljavanje 

i silovanje”. “U ime pravde Božje, na 

osnovu svjedočenja naše sabraće arhijereja 

iz Bosne i Hercegovine i drugih 

pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo 

sa punom moralnom odgovornošću 

da takvih logora u Republici Srpskoj 

Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim 

Krajinama, niti je bilo niti ima.” 

Ali zato, “što se tiče žrtava nasilja na 

srpskoj strani, posjedujemo mnogobrojna 

provjerena svjedočenja o pojedinačnim 

i grupnim silovanjima i 

nasiljima nad ženama, čak i devojčicama. 

Najstrašniji su, za moralnu odgovornost 

i ljudsku savjest samih žrtava i 

svih nas, mnogi slučajevi žena Srpkinja 

koje su pod takvim nasiljem ostale u 

drugom stanju.” Takođe, sve zločine u 

Bosni koje su činili pripadnici srpskih 

oružanih jedinica episkopi su objašnjavali 

gnevnom osvetom, izbezumljenošću 

i raspamećenošću pojedinaca (vladika 

Atanasije Jevtić) i ostrvljenošću 

pojedinaca (patrijarh Pavle). Međutim, 

u ruskom listu “Izvestija” od 25. novembra 

1992. godine objavljen je tekst 

o jednom Rusu plaćeniku koji je u trenažnom 

kampu u Erdutu prošao obuku 

pod vođstvom Željka Ražnatovića 

Arkana, a uz podršku srpske policije. 

“Filozofija brutalnosti je utuvljivana 

u glave boraca - ‘Srpski patriota je 

nemilosrdan prema neprijateljima, on 

nema pravo da poštedi njihovu djecu, 

žene, ili starce’ - zgražavao se naš (ruski) 

bandit”, kaže Evgenij Vostrukov u 

svom tekstu “Umreti u Jugoslaviji”. 

Prećutkivano je i da je u Banjaluci, 

gradu na čijem području nije bilo 

ratnih dejstava, srušeno svih 16 džamija 

i pet turbeta (mauzoleja), kao 

i Sahat kula, prvi javni sat u Bosni i 

Hercegovini. Ovakva dešavanja nagovještena 

su i prije početka rata u 

Bosni. Krajem februara 1992. godine 

bačen je eksploziv i oštećeni su najvrednija 

banjalučka džamija Ferhadija 

i obližnje Ferhad-pašino turbe. Ovo 

je, međutim, bila samo uvertira. Pravo 

rušenje je počelo 9. aprila 1993. godine 

paljevinom džamije u Podpećinama. A 

onda su na red došle i dvije najpoznatije 

džamije, Ferhadija i Arnaudija, od 

kojih je Ferhadija bila prava ljepotica i 

nalazila se pod zaštitom UNESCO-a. 

Banjalučani su je smatrali najljepšom 

džamijom u BiH, ponajviše zbog 


48 

njenog vitkog minareta. Obje su srušene 

miniranjem u zoru 7. maja 1993. 

godine. Posljednje džamije spaljene su 

6. i 8. septembra 1993. i tako je za manje 

od pola godine svih 16 banjalučkih 

džamija bilo zbrisano sa lica zemlje.’’ 

U novembru 1994., u takvoj “čistoj 

i bezminaretnoj” Banjaluci okupili su 

se srpski arhijereji i održali vanredno 

zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora. 

U poruci koja je objavljena nakon zasjedanja, 

episkopi su nas podsjetili da 

je Banja luka “mučenički grad stradanja 

Sveštenomučenika Platona’’ anđela 

Crkve Božije banjalučke, čiji je Saborni 

hram prije 50 godina takođe stradao, 

kao i mnogi drugi u ovim krajevima 

sa hiljadama pravoslavnih vjernika”. 

Pedeset godina kasnije na banjalučkim 

prostorima nisu stradavali pravoslavne 

crkve ni srpsko pravoslavno stanovništvo. 

Ali zato, džamije i muslimansko 

stanovništvo jesu. Oni su, međutim, 

kao i u drugim zvaničnim dokumentima 

Srpske pravoslavne crkve, i u 

ovoj poruci bili bezimeni. Episkopi su 

smatrali da je sasvim dovoljna jedna 

uopštena, toliko puta ponovljena fraza 

kojom se osuđuje “razaranje svetinja i 

bogomolja, pravoslavnih, rimokatoličkih 

i muslimanskih”. 

“Tri A” i tri „ K“ 

Ogradivši se od rukovodstva u 

Srbiji, vrh SPC je postao izuzetno blizak 

sa rukovodstvom bosanskih Srba 

na Palama. Sve nade Srpske pravoslavne 

crkve, posebno “tri A” (mitropolita 

Amfilohija, vladike Atanasija 

i vladike Artemija), bile su položene 

u “tri K” (Karadžića, Krajišnika i 

Koljevića) i, naravno, Biljanu Plavšić, 

“novu Kosovku djevojku”, kako je nazva 

mitropolit Amfilohije. Dragomir 

Ubiparović, sveštenik iz Sarajeva, u jednom 

od brojeva časopisa “Hrišćanska 

misao”, opisao je kakav je bio odnos 

Crkve u ratnim godinama prema čelnicima 

Srba iz Bosne: “Crkvene prostorije 

i svečanosti su poslužile za promociju 

čelnih ličnosti SDS-a i njihovu 

preporuku narodu. U toj bezmjernoj

podršci se najbolje iskazala naša sklonost 

ka pretjerivanjima. Išlo se dotle 

daleko, da su se i sami prvaci stranke 

zbunjivali ukazanom pažnjom i previše 

laskavim ocjenama o njima samima 

- o tobože Bogom predodređenim im 

mesijanskim ulogama. Kako i ne bi 

kad su im se sveštena lica obraćala sa 

nečuvenim slavopojima u kojima ih 

tu pred narodom podsjećaju: ‘da ih je 

sami Bog poslao da spasu rod srpski’... 

Takvo neodmjereno služenje Crkve 

politici i pomoć Crkve da ta politika 

zadobije povjerenje naroda, ta previše 

vidljiva simbioza i taj zajednički rad 

na istom polju, apsolutno podrazumjeva, 

nakon svih događaja, i zajedničku 

podjelu uspjeha i neuspjeha! Stoga je 

za očekivati da Crkva od novih vlasti 

bude i obilato nagrađena. Ali ako se 

povede pitanje odgovornosti za ratne 

posljedice (razaranja i žrtve) pored političkih 

i vojnih subjekata, za očekivati 

je da bude spomenuta i Crkva.” 

“Laskave ocjene” i “nečuveni slavopoji” 

sveštenih lica i velikodostojnika 

SPC na račun prekodrinskih Srba 

i njihovih rukovodstava ostavljali su 

traga na mnogim srpskim dušama, 

posebno onim mladim, još nedozrelim. 

Pod uticajem pojedinih svojih 

profesora na Bogoslovskom fakultetu, 

kao što su mitropolit Amfilohije, 

vladika Atanasije Jevtić, vladika 

Atanasije Rakita i drugi, studenti su 

slavopoje pretvorili u obožavanje, a 

kritike na račun drugih naroda i njihovih 

prvaka u rasnu netrpeljivost. To 

se dobro videlo i iz časopisa studenata 

Bogoslovskog fakulteta “Logos”. U 

tekstu “Herojska borba Srba”, urednik 

Predrag Milošević između ostalog je 

pisao: “Stratezi novog svjetskog poretka 

u Vašingtonu i Njujorku i njihovi 

lakeji izdajnici Evrope iz Evropske 

unije su dali mig austrougarskim slugama, 

Hrvatima, da krenu u stvaranje 

ustaške države do Zemuna. Međutim, 

srpski krajišnici su pomrsili račune 

ustašama i njihovim mentorima te u 

istrajnoj i junačkoj borbi stvorili srpsku 

državu Republiku Srpsku Krajinu 

koja zaokružuje vjekovne srpske prostore. 

Hrvatska je umjesto NDH do 

Zemuna dobila komičan izgled banane. 

Vašingtonski potpaljivači ratova su 

svoje nade da zagospodare ovim prostorima 

i opljačkaju bogatstva pokušali 

da realizuju preko bosanskih muslimana-poturčenjaka, 

pa su im obećali 

islamsku džamahiriju i na srpskim teritorijama, 

na tlu drevne Evrope. Aprila 

1992. EZ i SAD su priznali ‘suverenu’ 

državu BiH, a islamski fanatik Alija 

Izetbegović je naredio opšti oružani 

napad na srpski narod. Povampirile su 

se ustaške horde i handžardivizija. 

Kako Hrvati i 

Muslimani nikad nisu mogli 

izaći na kraj sa srpskim 

borcima oni su se sadistički 

iživljavali nad srpskim civilima, 

upadali bi u sela, klali, 

silovali, derali i palili žive 

ljude, nikoga nisu štedjeli, 

ni žene, ni starce, ni djecu, 

pa čak ni bebe. U svojim 

logorima imaju razvijene čitave 

sisteme mučenja, tako 

da žrtva izdrži dnevno i po 

10 sati mučenja da ne umre. 

U Sarajevu su decu bacali 

izgladnjelim lavovima u zoološkom 

vrtu. Sadizam i zverstva su osobine tih 

podljudskih vrsta koji hoće svoje ‘suverene 

države’, a jedino su sposobni da se 

obračunavaju sa djecom i starima preko 

70 godina, koje uhvate i svežu. Srbi 

su naprotiv stvorili Republiku Srpsku 

koja je snažna i vitalna država.” (Ovo 

je objavljeno samo nekoliko mjeseci 

pre totalnog raspada Republike Srpske 

Krajine i gubitka velikog dijela teritorije 

Republike Srpske.) 

Radujući se iskreno što “u borbama 

uvijek pogine deset puta više 

muslimana nego Srba”, mladi autor 

teksta hvali generala Mladića, cijeli 

oficirski kadar vojske RS i srpske 

vojnike. “Danas u doba sentimentalizma 

i humanizma koji truju masovno 

ljudske duše i ljude pretvaraju u 

mlitave čovečuljke, još ima ljudi sa 

gvozdenom voljom, bistrim umom 

i usredsređenim pogledom od kojih 

drhti zlo i haos. To su borci Republike 

Srpske i Republike Srpske Krajine za 

koje možemo slobodno reći da su 

plemići, vitezovi i heroji. Njih ništa 

ne može pokolebati i omesti, ni 

Crkvene 

prostorije i 

svečanosti 

su poslužile 

za promociju 

čelnih ličnosti 

SDS-a i njihovu 

preporuku 

narodu. U toj 

bezmjernoj 

podršci se 

najbolje 

iskazala naša 

sklonost ka 

pretjerivanjima. 

brojnije snage neprijatelja, 

ni besomučna arlaukanja 

beogradskih pacifista. I 

ranije smo imali te srpske 

izrode i izdajnike zvane 

pacifisti koji su pljuvali 

po srpskim vojnicima i 

pravednom ratu. Danas su 

se zaista nakotili i postali 

još bezobrazniji i ciničniji.” 

“Oni neće da priznaju 

da mir nastupa pobjedom 

jednih i porazom drugih. 

Oni hoće da mir nastupi 

srpskom kapitulacijom i 

pristajanjem na ropstvo. 

Mir na Balkanu bi odavno bio da 

Alijini i Franjini mentori neprestano 

ne huškaju ustaše i poturčenjake na 

Srbe. Ovako, mir će nastupiti potpunom 

pobjedom Srba i stvaranjem jedinstvene 

slobodne srpske nacionalne 

i pravoslavne države”, zaključio je 

student Bogoslovskog fakulteta. 

Dakle, i ovako su razmišljali budući 

sveštenici, možda i episkopi, oni 

koji bi trebalo da podučavaju djecu 

vjeronauci po školama Srbije i da 

prenose drugima Hristovu nauku. 

Ali, i da im usput objasne da postoje i 

“podljudske vrste”, da se neki “kote”, 

poput srpskih pacifista, a posebno da 

ih nagovore na odbacivanje razuma 

i logičnog razmišljanja. Jer, svakome 

razumnom bilo je jasno šta će se desiti 

u RSK i RS, tj. da će tok događaja 

biti suprotan onome u šta je student 

Bogoslovskog fakulteta pokušao da 

ubijedi svoje čitaoce. Puna krivica za 

stavove iznijete u citiranom tekstu ne 

ide samo na dušu ovog mladog čoveka. 

Sve se to moglo čuti i od episkopa 

Srpske pravoslavne crkve, ali u nešto 

rafiniranijoj formi. 


49

Svijet medija 

Raphael Bonelli, Institut za psihijatriju i psihoterapiju 

Kada islamofobija prelazi 

u bolest 

Upravo su mladi 

naraštaji muslimana 

nadareni, inteligentni 

i imaju budućnost. 

Antireligiozni efekat je 

nastao iz narcističkog 

razočarenja da 

vjera nije nestala u 

postmodernoj dobi. 

Ti ljudi doživljavaju 

islam kao prijetnju jer 

muslimani vjeruju u Višu 

Silu, kaže Bonelli 

Izvor: Wiener Zeitung 26.4.2011 

Prijevod s njemačkog: Sejfuddin 

Dizdarević 

Razgovarao: Stefan Beig 

Wiener Zeitung: U za- 

Wdnje vrijeme istražu- 

Wjete islamofobiju. Da 

li je ona medicinski pojam? 

Raphael Bonelli: Islamofobija 

nije, ali fobija jeste. Pod njom podrazumijevamo 

neurotički strah 

od nečega konkretnog. Kao što 

je strah od zmija, od visine ili od 

socijalnih kontakata. U međunarodnim 

klasifikacijama nedostaje 

ksenofobija (strah od stranog), 

ali ona ima psihološku pozadinu. 

I ona označava strah od vanjskog 

stimulusa – stranca zbog kojeg se 

osjećamo ugroženim. 

Da li su sve forme islamofobije 

i ksenofobije bolesne? 

Ne same po sebi. Bolesne postaju 

kada strah postane potpuno 

iracionalan, kada izgubi ravnotežu 

i kada prestane imati bilo 

kakvu vezu sa stvarnošću. Što 

manje analizirate vaše strahove, 

oni vas više vode ka agresivnom 

ponašanju: jer vam sopstveni 

motivi nisu poznati niste u stanju 

da kontrolišete taj strah i ne 

znate kako da se ophodite prema 

njemu. 

Koji su psihološki uzroci 

islamofobije? 

Po mojim istraživanjima 

ona se crpi iz klasične 

ksenofobije ali i iz 

generalne mržnje prema 

vjeri. Nekada prevagne 

jedna, nekada druga 

strana. Konzervativne 

osobe prije naginju ka 

ksenofobiji. 

Zbog čega? 

Jer se drže slike svijeta 

u kojem žive i svaku 

promjenu 

doživljavaju 

j 

kao prijetnju. Činjenica 

je da se Beč promijenio 

i da će se i dalje mijenjati. 

Ali Beč je uvijek bio 

podložan promjeni. Ko 

to smatra prijetećim to 

kod njega vodi ka agresiji 

i ogorčenju. Ovdje igraju 

ulogu i rasistički motivi 

koje sam sebi neće da 

prizna. Centralni motiv 

kod fobije je lična pogođenost: 

“Mene je strah 

da će mi stranci oduzeti radno 

mjesto.” Karakteristična je i ogorčenost 

nestankom voljene domovine. 

I pri tome ti ljudi sebe vide 

kao žrtve. 

Kritičari islama koriste 

argumente. Da li su i oni 

iracionalni? 

Oni navode realne događaje, 

ali njima nisu važni argumenti 

nego oni time pravdaju lične 

predrasude. Iracionalno je u 

svakom muslimanu koji živi u 

Austriji vidjeti opasnost samo 

zbog toga jer su muslimani ubili 

nekoliko kršćana u Egiptu. Isto 

tako su i kršćani ubijali muslimane. 

Naravno da postoje prepreke 

u suživotu ali ovdje se namjerno 

napuhavaju negativnosti 

samo da bi se islam predstavio 

kao opasnost. 

Za nekoga ko 

sanja o kraju 

svih vjera, 

on doživljava 

prijetećom 

činjenicu da 

jedan mladi 

čovjek klanja 

pet puta na 

dan. 

Takvim argumentima se koriste 

i katolici? 

Imate katolika koji se busaju u 

prsa svojom vjerom, i daju izjave 

koje su oprečne katoličkom učenju 

i izjavama pape. Nevjerovatno je sa 

kakvim fanatizmom zloupotrebljavaju 

katoličko učenje samo da bi 

opravdali sopstvenu islamofobiju 

i da ne bi morali 

sebi priznati političke 

motive koji se kriju iza 

svega. I to je iracionalno. 

Upravo su zadnja dvojica 

papa nedvojbeno izrazili 

zajedničke tačke sa islamom 

i zalagali su se za 

toleranciju. 

Po Vama je drugi 

izvor islamofobije generalna 

mržnja prema 

vjeri? 

Za nekoga ko sanja o 

kraju svih vjera, on doživljava 

prijetećom činjenicu 

da jedan mladi 

čovjek klanja pet puta 

na dan. Upravo su mladi 

naraštaji muslimana 

nadareni, inteligentni 

i imaju budućnost. 

Antireligiozni efekat je 

nastao iz narcističkog 

razočarenja da vjera nije 

nestala u postmodernoj dobi. Ti 

ljudi doživljavaju islam kao prijetnju 

jer muslimani vjeruju u Višu 

Silu. Kada musliman slijedi svoju 

vjeru i u javnosti, to još više pojačava 

osjećaj ugroženosti jer to 

znači da vjera nije puki sentimentalni 

osjećaj. Za takve je posebno 

iritirajuće da su se mladi ljudi iz 

svoje volje odlučili za vjerski život. 

Pogotovo za one koji u vjeri vide 

formu ugnjetavanja. 

Sigmund Freud je vjeru nazvao 

kolektivnom neurozom 

koja je zbog psihoanalize postala 

nepotrebna. 

Vjera je komprimirana mudrost 

kako da se uredi sopstveni život u 

kojoj se ogleda životno iskustvo 

stotina generacija. U međuvremenu 

postoje naučni dokazi da je vjera 

dobra po čovjeka. 


50

Protiv koga Amerika vodi rat? 

Kriminalci iz Guantanama 

Način na koji su ljudi 

završavali na Guantanamu 

ukazuje na dvije stvari. Kao 

prvo da se Amerika naspram 

ljudskih prava odnosila kao 

čistačica naspram dosadnih 

propisa o higijeni – da nije 

tako strašno ako se ne 

poštuju ukoliko vas niko 

ne vidi. I kao drugo da 

Amerika uopće nema pojma 

protiv koga se bori, ko im 

je protivnik kome su 2001. 

godine objavili rat. I da se 

ovo stanje do danas nije 

promijenilo 

Piše: Stefan Sasse 

Prijevod s njemačkog: Sejfuddin 

Dizdarević 

Izvor: spiegelfechter.com, 26.04.2011 

Ovih dana je Wikileaks objavio 

brojne dokumente koje 

Oim je dostavio američki vojnik 

Bradley Manning i iz kojih javnost 

dobija uvid u prilike koje su vladale na 

Guantanamu od 2002. – 2006. godine. 

Njemačke novine pišu da se većina zatvorenika 

tamo nalazi iz krajnje obskurnih 

razloga. Među njima je i jedan 84-godišnji 

senilni starac koji je navodno posjedovao 

sumnjive telefonske brojeve ili jedan imam 

iz Kandahara, koji je po prirodi svoga 

“zanata” morao biti informisan o talibanima. 

Način na koji su ljudi završavali na 

Guantanamu ukazuje na dvije stvari. Kao 

prvo da se Amerika naspram ljudskih prava 

odnosila kao čistačica naspram dosadnih 

propisa o higijeni – da nije tako strašno 

ako se ne poštuju ukoliko vas niko ne vidi. 

I kao drugo da Amerika uopće nema pojma 

protiv koga se bori, ko im je protivnik 

kome su 2001. godine objavili rat. I da se 

ovo stanje do danas nije promijenilo. 

Da bi dobili informacije od zarobljenika 

koje su uhapsili pod krajnje sumnjivim 

okolnostima, Amerikanci su primjenjivali 

metode saslušavanja koje su po svim međunarodnim 

standardima ilegalni i koje bi 

očekivali od neke bliskoistočne despotske 

države a ne od Amerike koja za sebe tvrdi 

da je pravna država. Ovo je tim prije začuđujuće 

jer je općepoznata stvar da priznanja 

iznuđena mučenjem ne vrijede ništa. 

Tajne službe su znale da zatočeni nisu opasni 

teroristi iz kojih bi mogli izvući važne 

informacije. 

Zarobljavanje ljudi u Afganistanu, 

Pakistanu ili bilo gdje drugdje od kojih se 

Amerika nada da posjeduju bilo kakve informacije 

o talibanima, pokazuje da američke 

tajne službe tapkaju u mraku. Većina 

zarobljenih do 2008. godine su uhapšeni iz 

pukog očaja. To znači da Amerikanci, barem 

dotada, uopće nisu znali protiv koga 

se bore. Ko su talibani? Vjerski fanataci? 

Politička stranka? Paravojna formacija? 

Narodni pokret? Teroristička organizacija? 

Mi o njima nemamo pojma, a očigledno 

ni Amerika. Možemo sa sigurnošću reći da 

CIA od 2008. godine nema novih saznanja 

na ovom polju. 

Ali ako je to uistinu tako, 

onda je cijela politika oko vojnog 

mandata u Afganistanu 

čisto bacanje prašine u oči. 

Vojnici su tamo - znači mora 

se nešto i poduzeti. O neprijatelju 

protiv koga se borimo ne 

znamo skoro ništa, pa i koncept 

borbe protiv njega je apsurdan. 

Ali ako već tajne službe ne znaju 

ništa o protivniku, šta onda 

reći o običnin vojnicima koji u 

Afganistanu vode borbe? Šta 

Ali ako je 

to uistinu 

tako, onda je 

cijela politika 

oko vojnog 

mandata u 

Afganistanu 

čisto bacanje 

prašine u oči. 

Vojnici su 

tamo - znači 

mora se nešto i 

poduzeti. 

im njihovi nadređeni govore? Na koji način 

odlučuju ko je protivnik, ko je neutralan 

a ko je prijatelj? I ne čudi onda da su se 

njemački vojnici u Kunduzu zabarikadirali 

u svoju bazu i iz nje izlaze samo teško naoružani. 

Kada ne znate ništa o neprijatelju, 

njegovu organizaciju niti u šta vjeruje niti 

kako funkcioniše, onda se ne možete ni boriti 

protiv njega. 

Rat u Afganistanu je dugogodišnji 

poraz čija konačna kapitulacija se samo 

produžava. Teoretski to produženje može 

biti beskonačno. Gledano objektivno “talibani” 

(kao zajedničko ime za sve oružane 

snage koje se bore protiv NATO-a) nemaju 

mogućnosti da vojno poraze NATO, isto 

kao što ni Vietkong u vijetnamskom ratu 

nije bio stanju da vojno porazi SAD. Ali to 

nije ni potrebno. Ovaj rat se ne odvija po 

vojnim nego po političkim pravilima, iako 

mnogi njegovi učesnici ovo ne žele priznati. 

Zbog toga, povlačenje iz Afganistana neće 

uslijediti nakon vojne situacije 

na terenu nego onda kada se 

zemljama učesnicama taj rat 

ne bude više isplatio i ne bude 

imao podršku društva. Kada 

štampa bude u središte svojih 

izvještaja stavljala kovčege u 

kojima se vojnici vraćaju u svoje 

zemlje, kada počnu demonstracije 

protiv rata i kada on bude 

dominirajuća tema predizbornih 

kampanja. Onda će se 

NATO povući iz Afganistana. 

A nikako prije. 


51

Islamnet 

Europa 

Najviše nevjernika ima 

u Francuskoj, Švedskoj, 

Belgiji i Britaniji 

Afganistan 

Reciklirali Kur’an u toaletni papir 

Afganistanka policija uhitila 

je u predgrađu Kabula direktora 

tvornice papira i dvojicu 

njegovih zamjenika za koje 

se tvrdi da su reciklicirali stare 

primjerke Kur’ana u toaletni 

papir, priopćeno je iz službenog 

izvora vlade. U tvornicu su prodrli 

brojni vjernici i napravili 

popriličnu štetu. Unutar tvornice 

je prethodno nađen veliki 

broj primjeraka Kur’ana, no 

nije precizirano o kojoj količini 

je tačno riječ. Nakon 11. septembra 

2001. godine u svijetu 

su zabilježeni brojni primjeri 

skrnavljenja islamskih svetinja. 

Međutim, ovaj afganistanski 

primjer je posebno bizaran. Nažalost, 

navedeno svetogrđe počinili 

su Afganistanci, ljudi koji 

nose muslimanska imena. 

Agencije Reuters i Ipsosa 

napravile su istraživanje 

o vjernicima i nevjernicima u 

svijetu, odnosno u šta ljudi danas 

vjeruju i gdje najviše ima 

vjernika a gdje najviše nevjernika. 

“Pedeset i jedan posto 

od 18.829 ljudi iz 23 zemlje 

svijeta, koliko ih je sudjelovalo 

u anketi, uvjereno je da postoji 

Bog i da postoji zagrobni 

život, dok ih 18 posto ne vjeruje 

u Boga, a 17 posto ih nije 

sigurno. Mnogima izgleda da 

živimo u svjetovnom svijetu, 

ali ovo istraživanje pokazuje 

koliko je duhovni život važan 

stanovnicima planete, jer ih 

više od pola vjeruje u Vrhovno 

biće, a isti je postotak onih 

koji smatraju da postoji ovakav 

ili onakav oblik zagrobna 

života”, rekao je direktor 

agencije Ipsos Bobby Duffy. 

Prema rezultatima navedenog 

istraživanja Indonezija, Turska 

i Brazil imaju najviši postotak 

ljudi koji su sigurni u 

postojanje Boga, dok 24 posto 

stanovnika Indije, 14 posto 

Kineza i 10 posto Rusa vjeruje 

u više bogova. Na drugom kraju 

spektra, najviše nevjernika 

ima u Francuskoj, Švedskoj, 

Belgiji i Britaniji. 

Ukrajina 

Najbogatiji evropski musliman stan u Londonu 

platio 156 miliona funti 

Rinat Ahmetov, najbogatiji 

Ukrajinac proteklih dana 

bio je glavna medijska atrakcija 

jer je za stan u Londonu 

platio čitavih 156 miliona funti. 

Stan koji je kupio Ahmetov 

ima tri sprata i za renoviranje 

istog Ahmetov će potrošiti 

još 60 miliona funti. Prema 

podacima američkog magazina 

Forbes, bogastvo Rinata 

Ahmetova iznosi oko 20 milijardi 

dolara. Rinat Ahmetov je 

poznat i po tome što je vlasnik 

popularnog ukrajinskog fudbalskog 

kluba “Šahtar”. Također, 

magazin Forbes za Rinata 

Ahmedova navodi da je musliman 

praktičar. 


52

Australija 

Poslije engleskog u Australiji se najviše govori 

arapskim jezikom 

Australijska vlada je anketirala 

260 hiljada djece – 

prvačića o tome kojim jezikom 

govore kod kuća, gdje su rođena 

i slično. Ovo istraživanje 

je pokazalo da 18 posto djece 

uz engleski govori i druge jezike. 

Najviše djece koja govore 

druge jezike osim engleskog 

dolazi iz arapskog govornog 

područja. Iako Arapi nisu najbrojnija 

imigrantska nacija u 

Australiji, arapska djeca su pokazala 

da najviše drže do svog 

jezika. Nakon Arapa dolaze 

Vijetnamci, pa Grci, Kinezi i 

Hindusi. Osim toga, ovo istraživanje 

je pokazalo da je Australija 

zemlja sa najviše nacija 

u svom društvenom sastavu. 

SAD 

Pastor Franklin Graham: 

Povratak Krista moći će 

se pratiti putem mobitela 

a praćenje tog događaja 

preuzet će sve društvene 

mreže, od Facebooka do 

YouTube 

Pakistan 

Uz muško i žensko, Pakistan priznao i treći spol! 

Vrhovni sud Pakistana donio je 

Vodluku da se u Pakistanu zva- 

Vnično priznaje treći spol. Naime, 

Vrhovni sud Pakistana uvažio je zahtjeve 

transvestita i evnuha da im se 

omogući da se ne izjašnjavaju ni kao 

muškarci ni kao žene 

već kao treći spol. Za 

sada pakistanski sud je 

treći spol nazvao hijra 

(pod pripadnošću zajednici 

hijra u Pakistanu 

se podrazumijevaju 

osobe koje su evnusi i 

transvestiti). Pod novim 

spolnim određenjem 

hijre će dobiti 

lična dokumenta, kao 

takvi moći će glasati i 

ostvarivati druga prava 

koja uživaju ostali 

građani Pakistana. 

Također, hijre će moći 

ostvarivati pravo nasljedstva, što je 

posebno istaknuto pri donošenju navedene 

odluke. Na kraju, treba istaći 

da je ovim činom Pakistan postao 

prva muslimanska zemlja koja je priznala 

treći spol. 

Moderna tehnologija sve više 

utiče na vjerovanje ljudi. Najoriginalniji 

primjer takve vrste jeste 

američki pastor Franklin Graham 

koji je proteklih dana u intervjuu za 

američku tv-mrežu ABC svom evangelističkom 

puku prenio svoja uvjerenja 

da će povratak Isaa, a.s., ili kako 

to on kaže Isusa Krista, moći pratiti 

svi koji to žele i to putem mobitela i 

da će praćenje tog događaja preuzeti 

sve društvene mreže, od Facebooka 

do YouTube. “U Bibliji je zapisano 

da će Kristov povratak vidjeti svi 

te da će on sići s neba”, objasnio je 

Graham u intervjuu za američku tvmrežu 

ABC. “Kako će ga svi uspjeti 

istodobno vidjeti? Ne znam, osim 

ukoliko svi u jednom trenutku ne 

uzmu svoje mobilne telefone, aktiviraju 

opciju fotografiranja i potom 

njegove fotografije pošalju u svijet. 

I društvene mreže mogle bi odigrati 

značajnu ulogu tokom tog događaja”, 

smatra Franklin Graham. 


53

Afganistan 

Afganistansko polje smrti 

za Natovce 

Afganistanski pilot Gul Ahmad 

je na kabulskom aerodoromu 

ubio devet vojnika 

NATO snaga, javljaju novinske 

agencije iz Afganistana. Afganistanac 

je Natovce pobio nakon 

kraće prepirke. Također, 

spomenuti pilot je poginuo u 

okršaju sa Natovcima. Afganistanska 

vlada nema odgovor 

zašto je njihov pilot napravio 

masakr nad vojnicima NATOa. 

Prema njihovom mišljenju 

postoje samo dvije opcije – ili 

je bio lud ili je bio prikriveni 

taliban. Prema zvaničnim informacijama 

NATO snaga u 

posljednje dvije godine u Afganistanu 

je na sličan način ubijeno 

42 NATO vojnika. Afganistanski 

vojnici, policajci, a evo 

sada i piloti često potežu svoje 

oružje na strane vojnike. Ovoliki 

broj incidenata razlog je što 

se NATO vojnici boje afganistanskih 

vojnika i policajaca. 

Veoma često se desi da Amerikanci 

ili Britanci potroše milone 

dolara da obuče nekog od 

Afganistanaca a da na kraju taj 

isti Afganistanac uzme kalašnjikov 

i pobije svoje instruktore i 

druge strane vojnike. Zanimljivo 

je primijetiti i to da se ovakav 

slučaj nigdje nije događao. 

Samo se u Afganistanu događa 

da vojnici i policajci lojalni svojim 

okupatorima ovako često 

potežu svoje oružje i nemilice 

ubijaju svoje kolege iz okupatorskih 

redova. 

Norveška 

Šejh Qaradawi će živjeti jedno vrijeme u Norveškoj 

kako bi pomogao u određivanju namaskih vremena 

Šejh Yusuf al Qaradawi će živjeti 

jedno vrijeme u Norveškoj 

kako bi pomogao muslimanima 

da naprave vaktiju, odnosno 

da odrede namaska vremena. 

Šejh Yusuf al Qaradawi i njegov 

tim će nakon detaljnog praćenja 

kretanja sunca, odnosno nakon 

detaljnog praćenja smjene dana 

i noći pokušati napraviti vaktiju 

za ovaj dio naše planete. Poznato 

Maroko 

Arapska revolucija zapljuskuje Magrib 

Arapska revolucija se polahko 

ali sigurno razliva na sve strane, 

od mašrika do magriba. Talas 

arapske revolucije već zapljuskuje 

Magrib, tačnije Maroko. Posljednjih 

dana na ulicama Maroka 

se okupljaju hiljade pristalica 

arapske revolucije. Marokanci 

su odlučni da i oni svrgnu 

svog diktatora. Za sada marokanski 

kralj se drži veoma 

mudro i ne poduzima nasilje 

protiv demonstranata. Bez obzira 

na tu činjenicu u Maroku 

je svakim danom sve veći broj 

onih koji žele promjene. Naredni 

mjeseci su krucijalni za 

Marokance. Da je red došao i 

je da skandinavske zemlje Norveška, 

Švedska, Finska i područje 

Aljaske imaju specifične vremenske 

zone. Naprimjer, u sjevernoj 

Norveškoj sunce padne ispod 

zenita 19/20. novembra a vrati 

se 19. januara. U ta dva mjeseca 

sunce nikako ne izlazi, odnosno 

sunce samo vrhove planina obasja 

i nebo je plavo kada je vedar 

dan, ali sunčevih zraka nema na 

zemlji. Dužina dana tada traje 

oko pet sati. Međutim, tokom 

ljeta, od 20. maja do 20. avgusta 

u ovim krajevima iznad Polarnika, 

dan traje puna 24 sata. Noći 

uopće nema. 

na Maroko najbolji pokazatelj je 

to što je Al Džezira počela praviti 

specijalne emisije i donositi svakodnevne 

izvještaje o demonstracijama 

u Maroku. 


54

Libija 

Kuvajt dijeli zaostale plaće stanovnicima pobunjenog istoka Libije 

Kuvajt će Libijskom nacionalnom 

pobunjeničkom vijeću 

pomoći uplatom svote u iznosu od 

177,2 miliona američkih dolara, 

kako bi se omogućila isplata plaća 

zaposlenicima istočnog dijela zemlje, 

zahvaćenog silovitim sukobima. 

“Kuvajtski emir ponudio nam 

je financijsku pomoć u vrijednosti 

od 177,2 miliona američkih dolara. 

Ova će nam svota omogućiti 

isplatu plaća 

zaposlenicima 

koji je 

nisu primili 

već dva mjeseca. 

Njome 

ćemo pokriti 

40 posto 

u k upnih 

potreb a. 

Hitno nam 

je potrebna 

pomoć”, rekao 

je Abdel 

Džalil na 

konferenciji 

za novinare 

održanoj u 

Foto islamneta 

Kuvajtu. Kuvajt je 4. aprila, nakon 

Katara, postao druga arapska država 

koja je priznala Libijsko nacionalno 

pobunjeničko vijeće. Abdel 

Džalil je kazao je kako su libijski 

ustanici dobili i oružje od svojih 

“prijatelja i saveznika”. Međutim, 

iako nije precizirao o kojim je državama 

ili organizacijama riječ jasno 

se raspoznaje da se radi o Kuvajtu 

i Kataru. 

Kroz jedan tunel i za jednu noć pobjeglo 500 talibana 

Afganistan: Afganistanski policajac radoznalo posmatra 

tunel kroz koji je iz kandaharskog zatvora pobjeglo 500 

talibana 

Palestina 

Izrael pokazao da se najviše 

plaši palestinskog 

jedinstva! 

Fatah i Hamas postigli su dogovor 

oko formiranja prijelazne 

vlade i utvrđivanja datuma 

generalnih izbora, prenose egipatski 

obavještajni izvori. “Obje 

strane su potpisale inicijalne 

smjernice dogovora. Sve prepreke 

su nadvladane”, izjavio je Tahir 

el-Nunu, glasnogovornik Hamasa 

u Gazi. Dodao je da će službeni 

Kairo uskoro pozvati obje 

strane na ceremoniju potpisivanja 

dogovora. Ova radosna vijest 

obradovala je cijeli palestinski 

narod. Stanovništvo Palestine 

se već sprema za proslavu izmirenja, 

a viši zvaničnik Hamasa, 

Mahmud el-Zehar, je izjavio da 

će svi zatvorenici, koji nisu kriminalci, 

biti pušteni na slobodu. 

Najava palestinskog jedinstva 

odmah je stvorila paniku u Izraelu. 

Izraelski zvaničnici na čelu 

sa Benjaminom Natanjuhom su 

odmah zaprijetili Palestincima 

da nema mira ako se uspostavi 

palestinsko jedinstvo. Ovakva 

reakcija Izraela jasan je pokazatelj 

i dokaz svakom Palestincu ko 

ima najviše koristi od njihovog 

nejedinstva. Najavljeno jedinstvo 

se nije još počelo ni uspostavljati 

a Izrael se već počeo tresti. Šta bi 

bilo da su Palestinci jedinstveni 

u svojoj odlučnosti da odbrane 

svoju zemlju? Naravno da tada 

Izrael ne bi uopće bio u poziciji 

u kojoj je danas. 


55

Islamski svijet 

Dr. Jasir Berhami, jedan od vodećih egipatskih selefijskih autoriteta 

Zašto su selefije promijenile stav 

prema političkom angažmanu (II) 

Tekst kojeg 

objavaljujemo je pisani 

oblik intervjua koji je 

šejh Jasir Berhami dao 

televizijskom kanalu 

El-Halidžijja. Pošto je 

poprilično opširan, a 

tretira iznimno važnja 

pitanja iz oblasti 

islamskog aktivizma i 

političkog djelovanja, 

odlučili smo objaviti ga u 

dva dijela. Ovo je drugi 

dio intervjua 

Izvor: Internet portal 

Savtu-s-sel ef 

Prijevod: Mustafa Prljača 

Egipatska revolucija i turski model 

Turski model nije postignut 

revolucijom. Turska 

je bila žrtvom veoma velike 

nedaće. Neki turski model 

predstavljaju kao put prema umjerenom 

političkom islamu, prihvatljivom 

Zapadu, nešto najviše o 

čemu su ljudi u Turskoj mogli sanjati, 

budući da je islam u Turskoj 

bio žestoko proganjan, možda kao 

ni u jednoj drugoj zemlji. Tamo se 

laicizam nametao narodu ognjem 

i mačem. U Turskoj su još uvijek 

na snazi neki zakoni kojima se 

eksplicitno naznačava da će svaki 

onaj koji bude zagovarao uspostavu 

islamskog šerijata dobiti kaznu 

zatvora u trajanju od osam godina, 

a ako je takva osoba član neke 

organizacije, dobit će kaznu doživotnog 

zatvora, a za onoga ko svoju 

djecu podučava Kur’anu mimo 

Također se 

stalo na put 

i pokušajima 

da se aktivira 

navodno 

postojeća međukonfesionalna 

netrpeljivost. 

Selefije su 

javno kazali 

da će oni stati 

u odbranu 

života i imovine 

kršćana isto 

onako kako 

brane živote 

i imovinu 

muslimana. 

školskog programa 

predviđena je kazna od 

tri godine zatvora. To 

je turski narod dovelo u 

situaciju da ne razumije 

mnoga iznimno važna 

pitanja. 

Primjera radi, turski 

parlament u kojemu 

dominira većina iz 

Partije pravde, bio je 

izložen snažnom evropskom 

pritisku da donese 

zakon kojim će se 

dokinuti kažnjavanje 

bluda – ukoliko se žele 

priključiti Evropskoj 

uniji – premda je i dotadašnje 

kažnjavanje 

u suštini bilo krnjavo, odnosilo 

se samo na osobe u braku. Ako 

bi pak neudata žena, koja bi bila 

starija od osamnaest godina, počinila 

blud koji ne bi bio prostituisanje, 

niti učinjen pod prisilom, 

ne bi bila kažnjena za to. I pored 

toga, ni takav zakon Evropljanima 

nije bio po volji, pa su od turskog 

parlamenta zahtijevali da 

to izmijene i jasno naznače 

da se blud ne smatra kažnjivim 

činom. 

Ono što je navelo turski 

parlament, u kojem većinu 

ima stranka sa islamskom 

pozadinom, da usvoji jedan 

takav zakon jeste da to 

pitanje kod njih nije krupno 

pitanje. To znači da 

ga oni nisu dovoljno izučili, 

da nisu stekli potrebno 

znanje o njemu, da ne znaju 

da stajalište po kojem 

blud nije kažnjiv čin predstavlja 

dopuštanje nečega 

što je Uzvišeni Allah označio 

strogo zabranjenim, što 

je nevjerstvo. Oni pak ne znaju da 

je to tako. Najviše o čemu su oni 

sanjali bilo je da studentica sa hidžabom 

može ući na univerzitet, 

ili se slobodno kretati ulicom, jer 

je nošenje hidžaba bilo zabranjeno! 

Naša pak situacija, bez sumnje, 

nije takva. Egipatski narod je kroz 

čitavu povijest uspio sačuvati svoju 


56

pobožnost, premda su brojne snage 

nastojale narod privesti laicizmu. 

Narod se tome ipak ophrvao, naročito 

kad se pojavio pokret islamskoga 

buđenja prije četrdesetak 

godina, koji je promijenio mnoga 

mjerila i narod u velikoj mjeri 

povratio njegovoj izvornosti, njegovoj 

biti, njegovom kolektivnom 

duhu, njegovom vjerovanju i njegovom 

islamu. 

Alžirsko iskustvo u političkom 

angažmanu devedesetih godina 

Okolnosti su danas, nesumnjivo, 

mnogo povoljnije od onih 

kakve su bile ranije. Na izborima 

nema falsifikovanja, i svako se 

može slobodno izraziti. Nema diktata 

sa strane. Dio tih snaga promijenio 

se i u Egiptu i u čitavoj regiji 

iako su odnosi snaga još uvijek 

osjetljivi, kao i u čitavome svijetu. 

Mi to, svakako, uzimamo u obzir 

i potpuno smo svjesni činjenice da 

postoji velik nesrazmjer između 

onoga što želimo i čemu težimo i 

onoga čime raspolažemo. U tome se 

držimo načela: Bojte se Allaha koliko 

god možete! (Et-Tegabun, 16.). 

Ne možemo, dakle, očekivati da će 

se sve o čemu sanjamo i ispuniti, 

pa ipak molimo Uzvišenog Allaha 

i gajimo nadu da će se Allahova 

vjera proširiti svuda po svijetu. 

Uostalom, to je i Allahovo obećanje. 

Naime, Vjerovjesnik, s.a.v.s., 

rekao je: “Islam će, posigurno, doprijeti 

sve do tamo dokle dopiru 

noć i dan! Allah neće ostaviti nijednu 

kuću, ni u gradu ni u selu, a 

da u nju neće unijeti ovu vjeru...!” 

(Hadis bilježi Ahmed, a Albani ga 

ocjenjuje kao vjerodostojan). 

Prema tome, islam će se proširiti 

posvuda i sva će se Zemlja ispuniti 

njime, no to će se događati u različitim 

vremenima. Uzvišeni Allah 

kaže: On je poslao Poslanika Svoga 

s uputstvom i pravom vjerom da bi 

je izdigao iznad ostalih vjera, makar 

to ne bilo po volji idolopoklonicima! 

(Et-Tevbe, 33.). 

Uzvišeni je još u Mekki objavio: 

On je cijelom svijetu opomena! Prema 

tome, internacionalnost islama isticana 

je već od samog početka, još 

dok je Božiji Poslanik, s.a.v.s., strahovao 

za svoj i za život svojih ashabae. 

Mora se dakle uzimati u obzir 

šta je trenutno moguće, ali i vjerovati 

u ono što je dužnost učiniti. 

Mi težimo Uzvišenom Allahu, ali 

vodimo računa o aktuelnom stanju 

i, s obzirom na trenutnu situaciju, 

izvršavamo ono što možemo. Time 

opće stanje činimo boljim, u granicama 

mogućnosti. Bojte se Allaha 

koliko god možete! 

Mislim da sada imamo vrlo 

povoljnu priliku da, uz Allahovu 

pomoć, učinimo veliki korak naprijed 

u pravcu popravljanja stanja 

i pridonošenja sreće egipatskom 

narodu. To možemo učiniti primicanjem 

postupanju po Božijem 

propisu, što je u interesu i muslimana 

i nemuslimana Egipta. 

Hoće li selefije osnovati političku 

stranku ili neku organizaciju koja će 

braniti njihova stajališta 

To je još uvijek otvoreno pitanje, 

u fazi je razmatranja i nije isključeno 

da će do toga doći. Međutim, 

naš prioritet i naše viđenje stvarne 

promjene jeste – kako sam rekao 

– izgradnja cjelovite muslimanske 

ličnosti, tako da ćemo se fokusirati 

na aktivnosti po džamijama i pozivanju 

ljudi Allahu, mudro i lijepim 

savjetom, raspravljajući s ljudima 

na najljepši način u pravcu formiranja 

takve ličnosti. Potom imamo 

cilj izgraditi vjerničku skupinu ljudi, 

vjernički kolektiv, kadar da ispunjava 

sve kolektivne obaveze koje 

je propisao Uzvišeni Allah, što bi 

trebalo biti jezgro sistemima islamskoga 

života. Prema tome, nastojat 

ćemo od toga ostvariti ono što 

mognemo. 


57 

Naš prioritetni cilj jest zaštita 

vjere i odgajanje ljudi na načelima 

vjerodostojnog vjerskog učenja, 

ispravnog obredoslovlja i zdravog 

morala. To je osovina našega rada. 

Što se pak tiče onog dijela koji se 

odnosi na političko angažiranje, 

bilo na individualnoj razini ili formiranjem 

neke stranke, to je za sada 

otvoreno pitanje, no i time ćemo, 

isto tako, ići za tim da popravimo 

što se može popraviti uz pokornost 

Uzvišenom Allahu i bogobojaznost, 

u granicama mogućega. Sredstva i 

stepen tog angažmana upravo su 

sada predmet razmatranja i bit će, 

ako Bog da, obznanjena kad za to 

dođe vrijeme. 

Vraćanje međusobnog povjerenja 

Mi smo mišljenja da se mora 

otvoriti nova stranica. Prije svega 

ponašanje mora biti drukčije od 

onog kakvo je ranije bilo. Zapažamo 

da se kod nas u Aleksandriji rukovodstva 

snažno okreću promjeni, 

da se onima kojima je ranije na bilo 

koji način učinjena nepravda dadne 

kompenzacija, na šta oni, bez sumnje, 

imaju pravo. Mi sa svoje strane 

sve ljude nastojimo podstaknuti 

da se drže riječi Uzvišenog Allaha: 

Neka im oproste i ne zamjere! (En- 

Nur, 22.), uz zadržavanje prava koje 

imaju, jer se s tim pravom niko ne 

smije kockati. Kažemo: Hajde da 

otvorimo novu stranicu!, i sa svoje

strane nastojimo učiniti sve da se to 

povjerenje ponovo vrati. Trenutno 

vršimo pripreme za održavanje jedne 

zajedničke konferencije na kojoj 

bi sudjelovala braća koja ljude pozivaju 

vjeri, azharski učenjaci i rukovodni 

ljudi vojske i policije, kako 

bi se otvorila nova stranica, uz 

Allahovu pomoć. Također mislim 

da bi trebalo zamijeniti i persone 

koje su nekim ljudima nepravedno 

nanijele bol u prošlosti i namjesto 

njih imenovati druge ljude. 

Što se tiče mog viđenja budućeg 

Egipta, nadam se da će on biti bolji 

od prethodnog, ako Bog da! 

Poruka narodu Libije 

Stalno Uzvišenom Allahu upućujem 

dovu za libijski narod – da ga 

izbavi iz nevolje u kojoj se našao, da 

ih riješi te brige i da ih ujedini protiv 

nasilja i agresije; da ostanu dokraja 

ustrajni u očuvanju integriteta 

zemlje i onemoguće upad bilo čijih 

stranih trupa na njeno tlo. Molim 

Allaha da ih razriješi te brige i rastereti 

ih nasilničke vlasti koju sada 

imaju. 

Poruka Jemenu 

Bože, čuvaj muslimane na svakom 

mjestu! Prolijevanje krvi, sasvim 

sigurno, svuda za sobom povlači 

i razaranje. Nijedan vladar 

ne može biti snažan, niti može biti 

stabilna ona vlast koja prolijeva krv 

svoga naroda. Masakri koji su se 

desili neće doprinijeti stabilizaciji 

situacije. Prolijevanje krvi znači 

dolijevanje ulja na vatru, pojačavanje 

plamena. Samo dan nakon 

Revolucije, dakle 26. januara, napisao 

sam članak u kojemu sam 

kazao da bi bilo koja naredna žrtva 

samo još više pobudila revoluciju, a 

ne bi je zaustavila. Stoga, vojno, ili 

policijsko rješenje, ne može biti rješenje. 

Mora se istinski odazvati zahtjevima 

za suštinskom reformom. 

Pod hitno se mora obustaviti prolijevanje 

krvi i pristupiti mirnom 

rješavanju krize. 

Poruka vjerskim televizijskim 

kanalima 

Televizijski kanali trebaju okrenuti 

novu stranicu i ići za događajima, 

te ne podilaziti nikojoj struji; 

trebaju zastupati istinu i ugošćavati 

svakog pozivača u vjeru pa da tako, 

uz Allahovu pomoć, istina dopre 

do svih ljudi, akobogda. 

Narod Egipta pokazao je visok nivo svijesti, masovno se 

odazvavši pozivu da se unutrašnji front održi pod kontrolom 

Za vrijeme dok je trajala revolucija bio sam zabrinut i veoma uplašen s 

obzirom na iskustva s ranijim revolucijama. Jako me žalostilo što se 

to kod nas događalo. Mislim da je tu neko želio uloviti u mutnom i da bi se 

to i dogodilo da Allah nije dao Svoju milost! Evo vidimo šta se sada događa 

u Libiji. Moglo se desiti da i kod nas krv potocima poteče, onako kako sada 

teče u Libiji, a broj libijskog stanovništvo predstavlja tek desetinu egipatskog. 

Da je, dakle, došlo do takvog nasrtaja na stanovništvo, broj šehida i ubijenih 

kod nas bio bi enormno velik. Iz tog razloga bio sam veoma zabrinut, kao 

što sam bio zabrinut i u srcu osjećao zebnju od moguće anarhije koja je lahko 

mogla zahvatiti zemlju nakon što se policije povukla sa javne scene. 

Mi smo bili, Bogu hvala, 

prvi koji su formirali narodne 

komitete, koji su odigrali veoma 

pozitivnu ulogu, i koji su 

ljude pozivali bogobojaznosti 

bez njihova prisiljavanja na 

to ili nametanja nekih obavezujućih 

stvari. Naprotiv, 

nastojali smo djelovati samo 

na svijest i srca ljudi. 

Hvala Uzvišenom Allahu, 

sve je prošlo kako treba, spriječeno 

je prolijevanje krvi, 

a vojska je podržala narod i 

poštivala njegovu volju. 

Narod Egipta pokazao je visok nivo svijesti, masovno se odazvavši pozivu 

da se unutrašnji front održi pod kontrolom. 

Također se stalo na put i pokušajima da se aktivira navodno postojeća međukonfesionalna 

netrpeljivost. Selefije su tada javno kazali da će oni stati u odbranu 

života i imovine kršćana isto onako kako brane živote i imovinu muslimana. 

Rekli su da bi onaj ko bi provalio u dućan nekog kršćanina isto tako provalio i u 

radnju nekog muslimana. Vojska je tada uputila zahvalnicu selefijskoj zajednici 

u Arišu zato što su onemogućili neke baltadžije da izvrše napad na tamošnju 

crkvu, čime su odigrali veoma pozitivnu ulogu u očuvanju međukonfesionalnih 

odnosa. Neki istaknuti koptski predstavnici općenito su se pohvalno izrazili o 

ovakvim gestama, što selefije oslobađa sumnje da oni stoje iza miniranja crkve u 

Aleksandriji. Lično sam vidio neke ljude koji su prije nekog vremena bili “baltadžije” 

kako su se priključili narodnim komitetima i zajedno s drugima učestvovali 

u zaštiti ljudi – mislim da je to bio pouzdan znak da su oni koji su željeli 

izazvati anarhiju i krvoproliće doživjeli neuspjeh, hvala Allahu. 

U Bahrejnu je na sceni sektaška (šiijska) pobuna kojom 

se pokušava uspostaviti režim lojalan Iranu 

O 

no što se događa 

u Bahrejnu nije 

poput revolucija u Egiptu, 

Jemenu i drugim zemljama. 

Tamo je na sceni 

sektaška revolucija, šiijska 

pobuna. Bahrejn se pokušava 

razdrobiti. Nastoji se 

uspostaviti režim naklonjen 

Iranu, upotrebom 

bahrejnskih šiija. 

To je vrlo opasna stvar, naime da šiijsko stanovništvo ima uvjerenje da 

mu je frakcijska vjernost ispred vjernosti zemlji u kojoj živi. Time bi mogli 

izgubiti sve, pa molim Uzvišenog Allaha da u Bahrejnu zavlada mir, te 

da u njemu ne bude uspostavljen režim koji će postupati mimo sunijske 

orijentacije. 


58

Apel za pomoć 

Mahiru Ramić 

amiću potrebno o 20.000 000 

eura za liječenje u Švicarsko 

vicarskoj 

Imenovani je bio liječen u 

našim ustanovama gdje 

je operisan 2003. godine 

u Sarajevu. Poslije operacije 

je vidio samo na jedno oko, i to 

svega 3 %. Početkom 2011. godine, 

stanje mu se naglo pogoršava 

i od tada ne vidi nikako. 

Nakon konsultovanja naših doktora, 

predloženo mu je liječenje 

u Švicarskoj. Pregledom obavljenim 

u Švicarskoj ustanovljena je 

mogućnost operacije. Za navedenu 

operaciju Mahiru je potrebno 

20.000 eura, što on sam nije u 

mogućnosti obezbijediti. Ovim 

putem pozivamo sve dobre ljude 

da mu iziđu u suret i uzmu učešće 

u akciji “Pomozimo da se našem 

Mahiru vrati vid”. 

Broj žiroračuna na koji se 

mogu vršiti uplate u KM je: 

3386702502624860 

Broj deviznog žiroračuna je: 

3386702833385645 

Kontakt telefon: 00387 61 

605 773 

Ko učini dobro djelo, dobit će veliku 

nagradu za njega i bit će straha na 

Sudnjem danu pošteđen. (Prijevod 

značenja, En-Neml, 89.). 


59

Kolumne 

U iščekivanju revolucije 

IslamBosna.ba - Revolucije 

se dešavaju širom svijeta. 

Kulturne, vjerske, političke, 

ostale. Dok čekamo da se 

nama desi nešto lijepo, udahnimo 

duboko i pogledajmo se 

u ogledalo. 

Dok smo studenti, opravdavamo 

se da nemamo vlastitih primanja 

i da nam je sada prioritet 

završiti studij da bismo kao 

izgrađene ličnosti i uspješni 

poslovni ljudi ili ljudi na pozicijama 

mogli svojim novcem, 

kontaktima, idejama pomoći 

ummet. Sada neka to rade ljudi 

koji imaju riješeno stambeno 

pitanje i posao. Njima je mnogo 

lakše da pomognu islam 

nego nama. 

Dok radimo na slabo plaćenom 

radnom mjestu, sa hiljadu problema 

sa sto strana, reći ćemo: 

i izlazak da se porodici osigura 

ospkrba je izlazak na Allahovom 

putu. Dok se ja patim da 

zaradim koricu hljeba i eventualno 

ljetovanje na najeftinijem 

dijelu jadranske obale, neki 

drugi muslimani zarađuju hiljade! 

Neka oni malo pritegnu 

kaiš i pomognu ovaj ummet, 

nije valjda na nas miskine spalo 

da spasavamo ummet?! Vremena 

svakako nemam, čak i da 

hoću da pomognem. 

Dok smo svršenici fakulteta, sa 

friškom diplomom i novim radnim 

mjestom, mi moramo da se uhodamo 

na novom radnom mjestu, 

da zaslužimo ostanak na njemu, 

da se pokažemo. Samo tako ćemo 

biti sposobni da svojim novcem i 

utjecajem za koju godinu, akobogda-inšallah, 

budemo u mogućnosti 

da pomognemo islam i muslimane. 

Sada je prioritet zadržati radno 

mjesto i čekati povoljan trenutak. 

A svakako na izlazu iz džamije 

skoro uvijek udijelim nekoliko 

maraka prosjacima. Kad malo bolje 

proračunam - pa ja udjeljujem 

skoro 5% svoje zarade! Od 1.000 

KM svoje plate, ja mjesečno udjeljujem 

50! A vrijeme za neke druge 

aktivnosti jednostavno - nemam! 

Kuća-pos’o, pos’o-kuća, malo televizija, 

roštilj, sijelo - jednostavno 

se dodatnog vremena ne može naći 

da ga avaxom tražiš. 

Dok radimo na dobrom radnom 

mjestu, sa višegodišnjim iskustvom 

i reputacijom inteligentna 

i razborita insana, dobrom platom 

i još boljom ženom/boljim čovjekom, 

pravdat ćemo se da nam je 

sada glavni cilj podići tu djecu, 

izvesti ih na pravi put i održavati 

red i harmoniju u porodici. Jer 

šta islam ima od mog zalaganja za 

ummet, kad mi je porodica rasturena? 

Osim toga, ne očekuje se valjda od 

jednog inžinjera, magistra, doktora, 

da se spušta na nivo srednjoškolaca 

i studenata i da svoje 

dragocjeno vrijeme, koje treba da 

iskoristi u svome stručnom angažmanu, 

troši na činjenje manje 

vrijednih stvari, poput lijepljenja 

plakata, odnošenja paketa pomoći 

29. april 26. džumade-l-ula 

60 

potrebnim porodicama, prevođenja 

tekstova na nekoj islamskoj 

internet-stranici itd. itd.? 

Nije valjda da od mene to neko 

očekuje? Za takve stvari valjda 

imaju studenti, srednjoškolci, 

zanatlije, službenici (ovi gore 

već spomenuti)... Od mene se 

očekuje nešto veće, revolucionarno, 

neka opća korist, neka 

mudrost... A šta konkretno? 

Moram razmisliti još malo. 

I naravno, nikome od nas neće 

pasti na pamet kur’anski ajet: 

“O Musa”, rekoše (Israilci), “dok 

god su u Svetoj zemlji oni, u nju 

nećemo ulaziti mi. Idi ti i tvoj 

Gospodar pa se borite vi, a mi 

ćemo ovdje ostati.” (El-Ma’ide, 

24.). 

Niti da ovakvim svojim stavom 

ne potpadamo u vjernike iz 

ajeta: Allah je od vjernika kupio 

živote njihove i imetke njihove u 

zamjenu za Džennet koji će im 

dati. 

Šejtan nas obmanjuje iz dana u 

dan, iz godine u godinu, šapuće 

nam i udaljava nas od korisnog 

rada za islam, koji Allah, 

dž.š., višestruko nagrađuje, a 

uljepšava nam lijenost, besposlicu 

i zabavu. 

I dok mi, bezbrižni, gledamo 

filmove, utakmice ili surfamo 

po vascijeli dan, dok trošimo 

svoje imetke na skupe odmore, 

auta i mobitele, odlučni da ničim 

ne pomažemo zajednicu iz protesta 

i inata jer to ne rade oni koji bi trebali, 

dotle par jednih te istih studenata 

odvaja svoje vrijeme i žrtvuje se 

za islam, prije i poslije svoje diplome, 

uključuje se u organizaciju svake hairli 

aktivnosti u svome okruženju, 

par jednih te istih službenika, i zanatlija 

izgara od želje da donese prosperitet 

ummetu i posvećuje 6 svojih 

dana u sedmici za islam, par jednih 

te istih intelektualaca lijepe plakate 

i obavljaju “manje vrijedne” poslove. 

Jer Allahu, dž.š., je dovoljno vrijedno 

svako dobro djelo koje je 

učinjeno u Njegovo ime i za njih 

nagrađuje Džennetom! A mi sjedimo 

i dalje i čekamo pogodnu priliku 

za neki “hajr”, koji je “vrijedan 

našeg skupocjenog truda”. 

Halil Senusija

Politika 

Kačavendino blagosiljanje genocida 

halil.senusija@gmail.com 

Patriotska liga BiH, nakon Slobodana 

Vaskovića i Snježana Lalovića, 

objavila je još jedan snimak iz Srebrenice 

na kojem se nalazi episkop zvorničko 

tuzlanski Vasilije Kačavenda, u 

BiH poznatiji kao “Đavolji vladika” zbog 

ozbiljnih sumnji da je umiješan u ratne 

zločine nad bošnjačkim stanovništvom. 

Na snimku, koji je objavljen u magazinu 

“60 minuta” vidi se vladika Kačavenda 

koji dolazi u Srebrenicu 13. jula, u vrijeme 

kada se već dešavaju egzekucije 

Srebreničana u okolini, a nesrećne žene 

i djecu kamionima i autobusima odvoze 

na teritoriju koju kontroliše Armija BiH. 

Kačavenda ponosno šeta Srebrenicom, 

da bi ga nakon toga vidjeli kako govori 

vojnicima, na prvom mjestu, danas generalpotpukovniku 

u penziji, Milenku 

Živanoviću, koji je na snimci pogrešno 

naveden kao Miodrag. Živanović je u 

periodu između jeseni 1992. i jula 1995. 

bio na poziciji komandanta Drinskog 

korpusa vojske bosanskih Srba, imajući 

u svojoj “zoni odgovornosti” područje 

čitave istočne Bosne, od Goražda do 

Bijeljine. U zoni odgovornosti Drinskog 

korpusa izvršen je genocid u Srebrenici 

za koji je Živanovićev naslednik na čelu 

tog korpusa, general Radislav Krstić osuđen 

u Hagu za genocid i dobio kaznu od 

40 godina zatvora. 

Na snimci se čuje Živanović koji pojašnjava 

kako je došao do Srebrenice i dodaje: 

“Ugledao sam minaret pod nebesa, 

on bi trebao da je do sad poravnat”, da 

bi okupljeni u sobi isto konstatovali uz 

osmijeh. 

Kačavenda uzima riječ kako bi čestitao 

“hrabrom generalu i srpskim Obilićima”, 

te dodao da nije bez razloga što i Hrvati 

kukaju što Srebrenica postaje ponovo 

srpska. A onda počinje pozivanje na krv 

i osvetu. 

“Krv vapije za osvetom. Sveteći se, srpski 

narod rušio je najmoćnije srpske imperije. 

I, evo, dočekujemo radosne dane, 

polako se približavajući onom trenutku 

kada će se ponovo poslije Kosovske bitke 

ujediniti i vaspostaviti srpska država. Da 

li će biti velika ili mala uopšte nije važno, 

neka bude onolika kolika je potrebna 

da Srbi na njoj mogu slobodno da žive, 

da slobodno dišu, da slobodno rade (...) 

Bože, daj da mi braći Grcima uzvratimo 

da oslobode Kipar od Turaka, da oslobode 

Konstantinopolis, da bude ponovo 

onaj centar, ona žiža pravoslavne duhov- 

nosti”, zaključuje Kačavenda aludirajući 

na dobrovoljce iz Grčke koji su učestvovali 

u napadu na Srebrenicu i svemu što 

je poslije uslijedilo. 

Kačavenda je poslije toga održao liturgiju 

u crkvi, da bi ponovo širio mržnju i pozivao 

na linč. 

“Našem narodu bog se približio, a nebo 

je postalo nikada bliže kao sada. Mi osjećamo 

da je bog sa nama, mi osjećamo 

da božja ruka vodi nas, jer zar nije čudo 

božje, braćo i sestre, da poslije tolikih 

žrtava samo oko Srebrenice, stare srpske 

prestonice Uroša Nejakoga, zar nije čudo 

i milost božja da evo za tri dana da oslobode 

hrabri srpski borci srpsku zemlju 

okupiranu od Osmanlija, da tamo gdje je 

časni krst sijao postavili su ruglo od polumjeseca”, 

rekao je Kačavenda na snimku. 

Patriotska liga prije godinu dana objavila 

je i duži snimak na kojem Živanović de- 

taljnije govori o “oslobađanju Srebrenice” 

Čitajte i gledajte na IslamBosna.ba 

Aktuelno iz BiH i svijeta 

Iran spašava Assada jer se Ahmadinedžad 

boji revolucije 

Jelko Kacin počasni građanin Kantona 

Sarajevo 

Tekstovi 

Da li čitate horoskop? 

Naša muslimanska budućnost 

i onom što će uslijediti, te još nekoliko 

snimaka sa tog sastanka. 

Živanović nikada nije odgovarao za ge- 

nocid u Srebrenici niti za zločine na području 

koje je kontrolisao, a Vasilije Kačavenda 

uživa u svojim dvorima od zlata 

u Bijeljini, kupuje Hugo Boss garderobu 

po Beogradu i, sa važnog mjesta, i dalje 

poziva na mržnju. Srebrenica je još uvijek 

pod njegovom ingerencijom u SPC. 

U tom svjetlu, počeo je poviše Memorijalnog 

centra Potočari, gdje su sahranjenje 

žrtve genocida, i u blizini jedne od masovnih 

grobnica bespravnu gradnju nove crkve, 

koja služi isključivo kao provokacija, 

jer u jednom od najsiromašnijih gradova 

u RS postoje već dvije pravoslavne crkve, 

više nego dovoljne za vjernike tog kraja. U 

njima radi sveštenik koji otvoreno negira 

genocid i ispred ulaza u crkvu prodaje 

knjige o “herojima srpskog naroda Radovanu 

Karadžiću i Ratku Mladiću”. 

Policija RS, umjesto da provede zabranu, 

čuva radnike koji izvode ilegalne 

radove na nelegalnoj crkvi u Potočarima. 

Opštinski inspektor Petar Đokić 

još je u novembru 2010. godine uputio 

rješenje Srpskoj crkvenoj opštini Srebrenica 

i Odjeljenju za urbanizam Opštine 

Srebrenica u kojem se nalaže da se obustavi 

gradnja crkve. “U postupku inspekcijskog 

nadzora i pregleda po službenoj 

dužnosti 25. 11. 2010. godine izlaskom 

na lice mjesta u naselje Dugo Polje opštine 

Srebrenica utvrdio sam da je Crkvena 

opština Srebrenica započela izgradnju crkve 

na parceli k.č. 214/335 KO Potočari, 

a uvidom u Odjeljenju za prostorno uređenje 

Opštine Srebrenica utvrdio sam 

da isti nemaju odobrenje za građenje. 

Od radova je urađeno iskop temelja i 

betoniranje temelja na crkvi”, napisao 

je tada Đokić, a navodi “Oslobođenje”. 

ŽARKA RADOJA 

21.04.2011. 

Nauka i zanimljivo 

Razaranje porodice i društva: 

Utjecaj medija na odgoj djece 

Alkohol uzrok pojave raka kod 

muškaraca i žena 

IB TV 

IslamBosna TV: Šejh Muhammed 

Hassan - Predavanje o smrti 

Videovijesti: Sirijski vojnici se 

snimaju dok zlostavljaju civile 

29. april 26. džumade-l-ula 

61

No comment 

Žive među pacovima 

Pale: U zapuštenom domu, kojeg čine 

dve ruševne sobice i WC bez vrata, zajednički 

za sve stanare, njen otac, starac 

od 87 godina, sedamnaestogodišnji sin 

i bolesna Ranka žive sa pacovima, koji 

skaču po njima dok spavaju. 

Blic, 28. april 2011. 

Tito je još 1962. godine 

izrazio sumnju u opstojnost 

Jugoslavije 

Iz knjige hrvatskog povjesničara 

Dušana Bilandžića: Sumnju u opstojnost 

Jugoslavije prvi je javno izrazio 

upravo on, njezin tvorac, Josip 

Broz Tito. I to još davne 1962. godine! 

Argumente za tezu da je raspad 

Jugoslavije počeo u Titovo doba, još 

početkom 60-ih, našao sam u zapisniku 

sa sjednice Izvršnog komiteta CK 

SKJ održane od 15. do 17. ožujka 1962. 

Jutarnji list, 26. april 2011. 

Građani Srbije su za 

protekle svoje uskršnje 

praznike pojeli oko 32 

miliona farbanih jaja 

Alo, 26. april 2011. 

Dok smo se mi borili za 

svinjetinu, oni su nam 

napravili novu podvalu i 

izostavli srpsku salatu - 

to neće moći 

Iz menija restorana Parlamenta BiH 

izbačena je srpska salata, a srpski poslanici 

i delegati smatraju da to nije 

slučajno i da je riječ o osveti i podvali 

Bošnjaka. Oni smatraju da je to svojevrsna 

poruka koja im se na prizeman 

način šalje iz Sarajeva. Poslanik 

u Predstavničkom domu Parlamenta 

BiH Drago Kalabić rekao je da je riječ 

o novoj ujdurmi iz Sarajeva. 

Srna, 21. april 2011. 

Baka na pijaci zarađuje 

punih 76 godina 

Staka Senek (82) iz sela Jošikova Voda 

na banjalučkoj tržnici prodajući poljoprivredne 

proizvode za život zarađuje 

punih 76 godina. 

Nezavisne novine, 29. april 2011. 

Mostu dali ime – Putin 

Mještani sela Ljubomir kod Trebinja 

podigli su na rječici Brovi most i dali 

mu ime po premijeru Rusije Vladimiru 

Putinu. 

San, 25. april 2011. 

Profesor Pero Šarčević 

imao seksualne odnose 

sa učenicom 

Doboj: Policija uhapsila profesora geografije 

* Dvije maloljetnice pokušao 

obljubiti * Jednu učenicu navodio na 

seksualni odnos u zamjenu za pitanja 

za odbranu maturskog rada * Još jednu 

maloljetnicu pokušao poljubiti. 

San, 28. april 2011. 

Udario ga grom dva puta, sve 

snimila nadzorna kamera 

Snimke nadzornih kamera prikazuju 

muškarca koji šeta ulicom i koga 

odjednom udari grom. Muškarac je 

ustao, ali nakon nekoliko sekundi 

grom ga je ponovno udario. 

Depo.ba, 29. april 2011. 

Dječak pronašao torbu s 

50.000 eura, pa častio 

drugove sa po 500 eura 

Četrnaestogodišnji osnovnoškolac iz 

Sinja pronašao 50.000 eura. Dječak 

je novac skrio u blizini stanice za tehnički 

pregled vozila, a dan poslije svoje 

školske drugove “počastio” je novčanicama 

od 500 eura. 

Fena, 21. april 2011. 

Sudski policajac iz “mercedesa” 

ispalio 12 hitaca 

u zrak 

Drvar: Policija uhapsila policajca A. 

B. sudskog policajca iz Livna. 

Dnevni avaz, 24. april 2011. 

Pitaju mene Srbi 

Župnik župe sv. Juraja u Derventi, Filip 

Maršić: Pitaju mene Srbi ... kažu smeta im 

zvono. Rek’o, vi ste došli iz šume, naučili 

ste slušati međede i vukove. Ja, rek’o, vas 

razumim, ali ovo je grad, ili se priviknite 

na gradski život, ili ajte nazad u šumu.. 

Večernje novosti, 25. april 2011. 

Ljubo Ćesić zvani Rojs 

zaprijetio Srbima 

Bivši hrvatski general Ljubo Ćesić zvani 

Rojs zaprijetio Srbima u RS-u: Ako 

nas budete provocirali opet ćemo formirati 

snage i osloboditi Banjaluku, jer 

ionako historijski pripada Hrvatskoj. 

Srna, 26. april 2011. 

Učenik pretučen u zapadnom 

dijelu Mostara 

jer nije znao “Očenaš” 

Izedina Gagulu iz Čapljine, učenika prvog 

razreda Strojarske škole u Mostaru, danas 

su dvije nepoznate osobe presrele na putu 

do škole i nanijele mu ozlijede glave. Kako 

je kazao, na putu od autobuske stanice do 

škole presrele su ga dvije nepoznate osobe, 

koje su ga pitale kako se zove, te ga tjerale 

da izmoli “Očenaš”. Kada je on to odbio, 

udaljile su se, a potom ponovo presrele par 

stotina metara dalje i izudarale ga. 

Onasa, 25. april 2011. 

Hazim Raković apsolutni 

pobjednik sa rakijom BK 

Apsolutni pobjednik ovogodišnje turističke 

manifestacije “Zdravofest” u 

Bosanskoj Gradišci je Hazim Raković. 

Njegova rakija je najbolja rakija od šljive. 

Dnevni avaz, 24. april 2011. 


64

Nauka 

Crijevne flore u zavisnosti od krvne grupe Roditelji djecu moraju 

crijevna flora dijeli 

poticati na aktivnosti 

Ljudska Lse u tri kategorije u zavisnosti 

od krvne grupe 

(A, B, O ili AB), 

pokazali su rezultati 

novog istraživanja. 

Konzorcijum evropskih 

istraživača objavio 

je da se 100.000 

milijardi bakterija 

koje nastanjuju ljudska 

crijeva dijele u tri velike kategorije 

kojima je dat naziv po 

najzastupljenijim porodicama 

mikroba u 

svakoj od njih - “bakteroidna”, 

“prevotela” 

Razvili osmi citrus u posljednjih 10 godina 

ili “ruminokokna”. 

Naučnici su došli do 

tog otkrića analizom 

svih gena iz crijevne 

flore. 

Naučnici s kalifornijskog 

univerziteta razvili su 

osmi citrus u posljednjih 10 godina, 

nazvan KinnowLS. Voće je 

malo veće od 

mandarine, s 

tankom, vrlo 

glatkom korom, 

a svaki 

komad sadrži 

10 do 11 mesnatih 

dijelova 

i tek 2 ili 3 sjemenke, 

umjesto 

uobičajenih 

15 do 30. 

Glavna mu je 

prednost slatkoća, 

te mogućnost 

uzgoja 

u pustinjskim 

područjima jer 

dobro podnosi 

vruću klimu. Obična Kinnow 

mandarina najvažnija je u Indiji 

i Pakistanu, gdje čini 80 posto 

agruma. 

Pripremio: Saladin Kovačević 

Djeca u dobi od 6 do 7 

godina koja dugo gledaju 

TV već imaju uže krvne 

vene u stražnjem dijelu očiju, 

po istraživanju Univerziteta u 

Sydneyju. Takvo stanje kasnije 

povećava opasnost od srčanih 

bolesti, visokog pritiska 

i dijabetesa. Prosječno, djeca 

provode gotovo 2 sata na dan 

ispred televizije, a svega 36 

minuta dnevno baveći se nekom 

tjelesnom aktivnošću. 

Umro najstariji muškarac na svijetu 

Najstariji muškarac na svijetu, Amerikanac Walter Breuning 

umro je u 114. godini. Bio je najstariji poznati muškarac 

na svijetu. Breuning se 

jednom ženio, ali mu je 

supruga umrla mlada, 

1957. godine. Djece 

nisu imali. Roditelji su 

mu umrli 1915. i 1917. 

godine, a u nedavnom 

intervjuu za američke 

medije rekao je da su 

mu prva sjećanja vezana 

uz djeda koji mu je 

pričao priče iz Američkog 

građanskog rata. 

Piling stopala pomoću riba 

Usvijetu je sve popularnija 

metoda pilinga stopala pomoću 

specijalne vrste riba, koje 

mogu preživjeti u toploj vodi 

zagrijanoj i do 37ºC i hrane se 

izumrlim ćelijama kože ljudi. To 

nisu obične ribice, već specijalna 

vrsta zvana garra rufa. Međutim, 

neki zdravstveni stručnjaci 

smatraju da postoji mogućnost 

širenja infekcije. Japansko ministarstvo 

zdravlja odobrilo je 

upotrebu “ribica-doktora” u medicinske 

svrhe, a osim u toj, one 

se mogu naći i u još 15 zemalja 

širom svijeta. 


65

Sadržaj

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?