Oprosti mi Nataša - Stazama Nade

“Sergeju, zaista si imao sreću!” - povika Boris dok je praznio moj dţep koji je bio baš na
lijevoj strani. Kugla je probila debeli adresar, papire, knjiţice i odijelo i zaustavila se ispod koţe.
Nakon što je Boris pogledao ranu i rupe na papirima, reĉe mi: “Da nisi imao ovu hrpu papira
već bi bio mrtav!”
S našim maramicama i Borisovom košuljom napravili smo provizorni zavoj i zavezali ranu
da ne krvari. Onda su me odvezli u bolnicu. Bio je to susret sa smrću kojoj sam za dlaku izmakao.
Nakon što sam otpušten iz bolnice proveo sam kod Borisa još nekoliko dana da se još malo
priĉuvam. Ništa nisam radio, nego samo pio. Nikad nisam bio veliki pijanica. U Barisevu sam pio
kao i ostala djeca, a poslije tu i tamo po malo. Ali uvijek bih prestajao kada bih osjetio da ću se
napiti, jer sam ţelio ostati u dobroj fiziĉkoj i psihiĉkoj kondiciji. Znao sam da previše alkohola
škodi i opijao sam se samo u posebnim prilikama.
Jednog jutra nakon velikog slavlja koje je Boris priredio u moju ĉast probudio sam se oko 9
sati i vidio da ostali još nisu uraĉunljivi. Još uvijek omamljen od svega toga, izašao sam malo na
svjeţi vazduh. Tamo sam našao još jednoga koji je izgleda imao istu namjeru. Imao je otprilike 50
godina, snaţne graĊe i imao je jednu drvenu nogu. Budući da smo se obojica htjeli osloboditi
“pauĉine” iz glave, krenuli smo malo u obliţnji park. Nakon nekoliko minuta naĊosmo klupu i tu
sjedosmo. Nije dugo potrajalo i mi smo se zadubili u razgovor. Priĉao sam mu ko sam i šta imam u
planu, a to sam isto i ja njega pitao. Na svoje veliko iznenaĊenje doznao sam da je on bio major u
miliciji u Norilsku. Kad je spomenuo ime grada, naćulio sam uši.
Norilsk se ubraja meĊu najpoznatije gradove Sovjetskog Saveza, majstorsko djelo sjeverne
tehnologije. IzgraĊen je na najsjevernijem dijelu zemlje pa sluţi kao svijetli primjer da se i na
zamrznutom sjeveru mogu graditi gradovi prikladni za stanovanje.
“To je veliĉanstveno!” - povikao sam. “Puno sam ĉitao o tom fantastiĉnom gradu u svojim
školskim knjigama. To je veliki tehniĉki uspjeh partije.”
“Tehniĉki uspjeh!” - otpuhivao je on. “Vi ţutokljunci znate samo ono što piše u vašim knjigama.
To je taj problem s vama! Vi vjerujete u sve što vam oni govore i sve vidite crno na
bijelom!”
“Pa nemojte se zbog toga uznemiravati”, rekoh mu, “htio sam samo biti ljubazan i kazati
vam da sam o tome već nešto ĉitao.”
“Onda dobro. Odmah zaboravi sve što si ĉitao! Nijedna rijeĉ nije istinita. To ja najbolje
znam. Ja sam odatle. Bio sam major u miliciji.”
Ali koliko je meni poznato, tamo su imali posebne mašine i specijalna tehnološka
dostignuća kako bi mogli svladati sve poteškoće”, protestvovao sam ja.
“Strojeve!” - reĉe on i nasmija se. “ţeliš li zaista znati kakve smo strojeve imali? Strojevi su
bili robovi. Pomrlo ih je na desetine hiljada dok smo gradili grad. Kosti su im tamo. To ti je
“tehnologija” koju je Norilsk ugradio - krv i kosti robova.”
Nisam mogao povjerovati u to što sam ĉuo. Poţelio sam da to shvatim samo kao brbljanje
jednog pijanice. Ali kako sam mogao? Taj ĉovjek je bivši major i to što priĉa sigurno je istina jer je
i on tamo bio i pomagao u izgradnji. “Vidio sam ih na hiljade kako umiru”, nastavio je on dalje,
“umirali su od gladi i od hladnoće ili od obadvoje.”
Dalje mi je nastavio priĉati kako je svoj ţivot posvetio komunizmu. Kad je izbila revolucija
u MaĊarskoj 1956. poslali su ga u MaĊarsku. Dok se tamo borio kao komandant artiljerije, jedna
kugla mu je prostrijelila nogu koju je kasnije morao amputirati. “Posle toga”, reĉe on, “postao sa
bezvrijedan, beskoristan za bilo šta. Poslali su me u Norilsk da tamo tjeram tu sirotinju na posao. Za
to sam im još bio dobar.”
Ovaj razgovor imao je za mene nešto oskvrnjujuće. Taj ĉovjek, stranac, napada sistem u koji
Stranica 50 od 117