ŠUMARSKI LIST 9-10/1897

— 444 —
Kotarski šumari nisu tu obvezani držati službenog konja,
a za obavljanje vanjskih, poslova imadu odštetu sastojedu iz
33^|3 forinte na mjesec kao putni paušal, — bez ikakove dalnje
naknade.
Tko pozna naše slavonske odnošaje, posvjedočiti će mi, da
šumar sa pet danjih ekskui'zija mora prekoračiti svoj paušal,
a da uz to samo svom staležu primjereno živiti može.
Putnim tim paušalom se šumar samo odbija od šume,
njemu prestaje šuma biti miljenicom, naprotiv, on ju mora
smatrati razlogom materijalnih kalamiteta.
Nazori, da li šumar mora ili ne držati svog vlastitog za
službu sposobnog konja, mogu se razilaziti; dopušcam, da imade
i dosta slučajeva, u kojima se šumar svojim konjem ne može
shodno poslužiti. Ali baš u našem predjelu ne ima absolutno
razloga, koji bi govorili proti držanju konja po upravitelju šumarije.
Naprotiv, već nerazmjerna skupoća najmljenih podvoza
s jedne strane, te lahkoća dobavljanja hrane za konja, nalažu
s razloga prištednje šumaru, da drži konja.
Šumar, koji već mora držati konja, laglje će se uputiti
na put, nego onaj, kod koga je svakokratna ekskurzija skopčana
pouovnimi izdašnimi novčanimi žrtvami.
U šumaru se mora podržavati ljubav k šumi, jer će ga
samo ova sprijateljiti sa težkim zvanjem. Ako li mu je šuma
pako uzrokom materijalnih kalamiteta, težko će se ikada za
nju ugrijati.
Po tomu držim, da je u obće, a naposeb kod nas neizbježivo
nuždno, da se upravitelj šumarije bezuvjetno providi
vlastitim konjem za službenu porabu. Naravno je, da valja šumaru
omogućiti, da može i držati takova za službu sposobna
konja.
Za osobne potrebe, koje putovanja iziskuju, svakako je
takodjer nuždno poskrbiti.
Najpravednije odmjerivanje naknade za te potrebe bezuvjetno
su dnevnice, već i s toga, što ove iziskuju točno vodjenje
dnevnika.