Božić - 2010. - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

komunisti. U njihovu sistemu nema ni vjere
ni narodnosti. Kod njih je internacionalni
ateizam... Nisam dosta razmišljao. Prekinu
me prva partizanska izvidnica. Omalešen
partizan, rekoše mi kasnije da je Srbin iz
Lučana, uđe kroz volat na obor. U ruci
mu automat. Za njim je desetak oružanih
partizana. Pristupiše k meni:
- Tko ovdje zapovijeda? - upita me vođa.
Uputio sam gvardijana u samostan.
Pregledali su sve sobe i sve prostorije.
Bilo je letimično. Tražili su ljude. Detaljni
pregled obavit će drugi. Oni odoše, ja
na posao. Od sobe do sobe pretražujem
i kidam. Ništim sve papire na koje po
sobama nađoh. Nema se vremena razvrstavati.
Treba ljude spašavati. Uklonite
sve što im može naškoditi. Tako odoše i
vrijedni papiri. U sobi fra Krste Kržanića
dižem veliki hrvatski grb. Soba fra Joze
Olujića prepuna je puževa naslaganih po
policama. Nasred sobe bačena domobranska
roba. Nosio ju je radi topline ispod
habita. Ušao sam u župni ured. Listam
maticu mrtvih. Kemikalijama brišem u
opaskama „ ubili ga razbojnici partizani“.
Žurim u sjemenište. Otvaram Direkciju
gimnazije. Prelistavam spise. Na brzinu
vadim sve što se odnosi na Ustašku mladost,
na dopise koji mogu štetiti pojedincima
i zajednici. Sve što sam pokupio po fratarskim
sobama i u Direkciji, donio sam
u kuhinju. To je prvi put da sam ušao u
tu prostoriju. Pomogle su mi časne sestre
trpati u veliki šporet, dok nije sve vatra
progutala. Iz sobe fra Stanka Milanovića
prenio sam stolić i neke stvarčice u svoju
sobu. Računao sam da su na nj najkivniji
Lovreć - Opanci 69
Posljednji dani dr. fra Joze Olujića
pa će iz njegove sobe sve raznijeti. Ne bi
se puno okoristili...
Dolaze tužni glasi s Dicma. Svi izbjegli
zarobljeni su u tom selu. Na vrh strane, s
obje strane ceste, čekali su partizani i bez
otpora svrstavali izmorene ljude, žene, djecu
na jednu i drugu stranu. Činile su dvije
različite komande. Zarobiše pukovnika Potočnika,
nazvanog Lulicu. Bio im je strah i
trepet. Također i fra Stanka Milanovića, koji
je vikao na sva usta protiv komunista. Fratri
i dvije časne sestre milosrdnice, učiteljice,
sve je palo u ropstvo. Neki fratri, videći da
je besmisleno ići naprijed, zaustavili su se u
dicmanjskog župnika don Mate Džakule. I
njih su pokupili.
Pade mi na pamet ona stara latinska
izreka „Ve victis!“- „Jao pobijeđenima!“ Prisjetih
se prizora iz povijesti kako su rimski
carevi slavili svoje trijumfe. Svečano
su, iza pobjede, ulazili u Rim. Iza vojske
išlo je roblje. Čekalo ih tržište gdje će biti
kao stoka rasprodani. Čitav Rim bi čekao
slavodobitnog cara, pratio ga klicanjem.
Slično se dogodilo danas poslijepodne u
Sinju. Čudim se dobrim vjernicima koji
zaboraviše kršćansku ljubav. Pustili su uzde
strastima. Ide povorka poniženih Hrvata
između špalira podivljalih, inače pristojnih
osoba, viču, galame, psuju, pljuju po svojim
prijateljima, susjedima, uglednim ljudima.
Zaboraviše se sinjski vjernici, nije ih briga
za svojim obljubljenim pomoćnikom fra Ivanom
Bilušićem, dugogodišnjim katehetom
na Realici, za učiteljicama i časnim sestrama
koje su im djecu odgajale. Pljuju po njima,
psuju... Zar dotle pade do jučer pristojan
čovjek i vjernik?! Onaj Delić privisio se
Iz povijesti župe