istorija zena za stampu2_Layout 1

Žene u ratu i krvnoj osveti
Knjaz Nikola nije uvažio ovu molbu i naredio je da „ni dan
oproštaja nema“. 695 1890.
34) Hugo Grote je opisao doček turskih zarobljenika u
Nikšiću 1912, u kojem su učestvovale i žene:
„Djevojke i žene su bacale svoje marame, starac na konju je
mahao zastavom, eskorti su bacali svoje kape, žene su grlile
svoje muževe ili nešto muško što bi se našlo u blizini. I ja sam
se našao u opasnosti da me ščepa neka korpulentna starija
dama vrele krvi“, piše Grote. „A iz stotina revolvera odjeknuli
su hici.“
O učešću žena u ratnim dejstvima na Tarabošu Hugo
Grote piše:
„Torbu ne nosi niko. Takvim stvarima se ne opterećuju
crnogorski ratnici. Pored njih obično ide žena, koja je nečija
supruga, sestra ili kćerka, sa teškim bremenom, sa hranom i
ćebadima na glavi ili na leđima. Između ovih muškaraca koji
popunjavaju rupe u bataljonima marširaju čitavi redovi žena i
djevojaka, u grupama po dvadeset, trideset ili više, koje potiču
iz pojedinih mjesta sa obale ili iz okoline Skadarskog jezera. I
one popunjavaju redove vojske na Tarabošu. One su tu – četa
crnogorske armije – da bi dopremile sve što treba do svojih
očeva, muževa, braće, sinova, da bi im tako pružile zaštitu od
nesreće i nevremena. Mnoge od njih ostaju danima, pa i nedjeljama
sa svojim najdražim“. 696 1912.
35) U „Glasu Crnogorca“ je u februaru 1913. objavljen
članak u kojem se pohvaljuje „rodoljubivo ženskinje“ zbog
njege i pažnje prema ranjenicama:
„Kao što je poznato, na Cetinje je prenesen veliki broj ra -
njenika“, kaže se u članku. „Bilo ih je toliko, da su u prvi mah
bili smješteni čak i po privatnim zgradama. I kao što se naše
rodoljubivo ženskinje svesrdno dalo na posao da se ra -
njenicima stavi na raspoloženje, tako se i samo građanstvo
rado odazvalo prema njima primajući ih u svoje kuće, pa čak i
radnje, a osobito kavane, koje su zbog toga nekoliko dana bile
gotovo sve iz reda zatvorene.“ Autor teksta pohvalno piše i o
„građanstvu riječkom“ koje se, bez obzira na pol i uzrast, „u
svemu pokazivalo, brinući se ujedno za hranu i ponude“.
Takođe se kaže da su „za to vrijeme i Njeno Kralj. Visočanstvo
Knjaginja Natalija i Njeno Kralj. Visočanstvo Knjaginjica Vjera
dvije noći silazile (su) na Rijeku i čitave noći oko ranjenika
provodile, idući čak na pristan da prisustvuju njihovom iskrcavanju
i dijeleći im ratne ponude, kao i potrebnu pomoć“. 697
1913.
II
1) Protokol sentencija iz februara 1849. bilježi presudu
povodom krvne osvete zbog ubistva odive:
„Kako se dogodi zlo među Šoćima i Vučkovićima i ubi sin
Joka Radova odivu Šoćevu, sinovičinu Matijaša Jovanova i
nekće Matijaš Jovanov da pričeka da ubije krvnika nego ubi
prava čovjeka pokojnoga Sava Jokina, i tako kada mi sad čisto
razabrasmo tako sudimo po glave 133. talijera i groš da podmiri
Matijaš Jovanov zašto je ubio prava čovjeka Sava Jokina i
ovo sudimo nadovka po glave rašta je ubio pravoga čovjeka, a
glavu za glavu prebijamo, i na ovo ostaše umirnici bezpogo -
vorno u vječni vijek i amin.“ 698 1849.
2) Johan Georg Kol piše o ulozi koju su žene imale u podsticanju
krvne osvete:
„Ako se sin ubijenoga još nalazi u kolijevci, onda majka,
kako su mi pričali, polaže dojenče na krvavu košulju ili neku
maramu natopljenu krvlju ubijenoga i sama umjesto njega izgovara
riječi zavjeta na osvetu, koje će mu kasnije, kada bude
odraslo, saopštiti i staviti na dušu.“ 699 1850-1852.
3) Timoleone Vedovi je pisao o „kumama“ – ženama koje
su kao predstavnice bratstva kojem je prijetila krvna osveta išle
695
Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID, Podgorica, 1988; str. 389/ Veliki sud, Fasc. 137 br. 2288
696
Hugo Grote: Kroz Crnu Goru i Albaniju, etnologija, političke prilike i privreda zapadnog Balkanskog poluostrva; CID, Podgorica, 2006; str. 35-36, 87-88.
697
„Glas Crnogorca“; februar, 1913.
698
Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. X, br.3, 25. oktobra 1910; str. 178.
699
Johan Georg Kol: Putovanje u Crnu Goru; CID, Podgorica, 2005; str. 179.
265