istorija zena za stampu2_Layout 1

Žene u Crnoj Gori od 1790. do 1915. - Istorijska čitanka
koja je naslijedivši Lopuhinu na mjestu upraviteljice Djevojačkog
instituta morala sve da preuredi, od nastavnog kadra
do zgrade. „U međuvremenu, 1889/90. ponovo je primljeno
18, među kojima šest na svoj trošak, i sa ranije upisanim bilo
ih je svega 35 vaspitanica: 15 Crnogorki, 15 iz Boke, Dalmacije,
Hrvatske i Vojvodine, 3 iz Bosne i Hercegovine, 1 iz
Kraljevine Sbije i 1 iz Turske“, piše Rovinski. Iako to nije bilo
predviđeno Statutom Djevojačkog instituta, 1894. je, kako
piše Rovinski, osnovan pripremni razred (koji je kao i svi
drugi bio podijeljen u dvije godine) u koji su se mogle upisati
ne samo djevojčice koje su svršile osnovnu školu, kako je bilo
predviđeno Statutom Djevojačkog instituta, nego i mlađe
djevojčice koje su znale samo da čitaju i pišu, koje su starije
djevojčice zvale „prigotoviške“.
Rovinski opisuje svakodnevni život vaspitanica Djevojačkog
instituta:
„Pošto ustanu u šest i po sati, kad završe jutarnju toaletu i
očitaju molitvu, vaspitanice izvode neke gimnastičke pokrete,
poslije čega idu u trpezariju na doručak“, piše Rovinski. Vaspitanice
su ujutro pile bijelu kafu sa hljebom, a u 12 sati je bio
ručak „koji se sastoji od supe sa mesom i posebno mesa
pripremljenog na različite načine i sa raznim prilozima, kao
što su makarone, pirinač ili neko povrće. Isto se daje i za
večeru“. Meso i supa su se dijelili na porcije, a ostalu hranu su
učenice uzimale prema potrebama, s tim što su porciju supe
i mesa morale pojesti. Rovinski takođe piše da su skoro sve
vaspitanice s vremena na vrijeme dobijale slatkiše od kuće
koje su dijelile sa drugaricama.
Rovinski opisuje i vrt koji se nalazio uz zgradu Instituta,
koji je bio „zasađen dekorativnim drvećem i voćem, sa cvjetnim
lejama koje gaje same vaspitanice“. Vaspitanice su, kako
piše Rovinski, jednom nedjeljno išle u šetnju, „zimi, naravno,
samo po raščišćenim putevima u gradu i oko njega“, dok su se
ljeti „pentrale puteljcima u brda gdje zapodijevaju razne igre,
trče i veru se po stijenju, poslije čega dobro spavaju i sjutradan
se bude čile.“
Rovinski opisuje veoma strogi režim koji je vladao na
Djevojačkom institutu i navodi slučaj jedne vaspitanice koja
je imala teškoća u navikavanju na takve uslove:
„Ona je kasnije stalno kršila institutska pravila, svađala se
sa drugaricama i jurišala da ih tuče“, piše Rovinski. „Istovremeno
nikakav uspjeh nije pokazivala u savlađivanju znanja.
Ipak je nije bilo moguće nazvati glupom, jer je ponekad na
razne primjedbe davala oštroumne odgovore i vodila
dnevnik, u kojem je vrlo tačno karakterisala svoje drugarice i
vaspitačice. Ali je bila po karakteru i ponašanju nemoguća i
često su drugarice stradale od nje. Zato je, na kraju krajeva,
kada su sve mjere koje su preduzete ne bi li se popravila ostale
bez rezultata udaljena iz Instituta. Ona je ipak provela u Institutu
godinu ako ne i više.“ Rovinski piše da je ova djevojčica,
kada se vratila kući, ipak promijenila svoje ponašanje. Ona se
„prihvatila posla“, a „pritom je naročito posvetila pažnju djeci
i baveći se njima, sjetila se onoga što joj je pružio Institut“. On
piše da je ona kasnije često svraćala u Institut i da se „udala za
dobrog čovjeka“.
O vladanju u Djevojačkom institutu i o kaznama koje su
primjenjivane ukoliko vaspitanice učine nešto što remeti red
i disciplinu Rovinski piše:
„Kažnjavanje se sastoji u tome što direktorka daje savjet,
blaži ili stroži ukor nasamo prestupnici ili pred drugim vaspitanicama,
ili joj se zabranjuje učestvovanje u igrama njenih
drugarica ili u šetnjama, oduzima joj se pravo da se vidi sa
roditeljima, a najteža kazna je – loša ocjena iz vladanja, koja
utiče na ukupnu ocjenu uspjeha pri prelasku iz razreda u
razred“, piše Rovinski. „ Evo šta povodom toga čitamo u izvještaju
za 1891/92. g.: ’Učenica koja iz vladanja nema ocjenu
5, pa makar imala petice iz svih predmeta ne može dobiti ni
najnižu nagradu. Vaspitanicama se stavlja do znanja da je
300