Å UMARSKI LIST 3/1937

a s time u vezi i narodnog blagostanja, pošto u oba sreza nema ni izdaleka
dovoljno ziratne zemlje, od koje bi se moglo živjeti.
U srezu stolačkom stoji stvar malo bolje, a to samo iz razloga,
što tu postoji mogućnost prehranjivanja stoke ljeti na planinama, i to
najviše na planinama sreza fočanskog i nevesinskog, dok stoka samo
zimuje u Humini. I tu međutim broj blaga u glavnom rapidno opada, jer
je u godini 1895. bilo: konja 5.178, goveda 20.669, koza 79.716, ovaca
152.986, svinja 2.014, dok je u god. 1931. bilo: konja 5.503, goveda 12.838,
koza 42.480, ovaca 84.084, svinja 2.883.
Ovo bi bile u grubim crtama prikazane činjenice, koje stoje u najtješnjoj
vezi sa držanjem koza. Koza je najskromnijih zahtjeva od svih
domaćih životinja. Ona ne traži ni bujnih pašnjaka, ni plodnih livada, a
ni zimi sijena. Ljeti i zimi u glavnom živi od lista i grančica i nježnih
izbojaka, koje odreda brsti i grize, pa odatle i dolazi njena velika šteta.
U Šumarskom Listu br. 11 iz 1932. napisao sam o paši koza pod naslovom
»Državno rezervisano lovište u Bosni i Hercegovini« slijedeće:
»Po cijeloj šumi, u koliko su mjesta pristupačna, slobodno pase
blago, u glavnom koze. Ovo je rak-rana cijelog gospodarenja, pošto se
vrši bez reda na najzastarjeliji način. Posljedica ovakog pašarenja i
prekomjernog držanja koza jasno se vidi na okolici sela i zaseoka, koji
u radionalnom smjeru daju refleks devastacije i krša, koji iz godine u
godinu zauzima sve veće dimenzije. Tolerisanjem koza u državnim šumama
ne pomaže se socijalno zaostalom pojedincu u pripadnom mu alikvotnom
dijelu, na koji bi imao pravo participacije, nego u glavnom
seoskim gazdama, koji drže po dvijesto do tristo, pa i više koza u spekulativne
svrhe. Osim toga primaju mnogi težaci i tuđe koze iz drugih
sela na pašu, te ih drže pod vlastitim imenom. Mnogi od ovih špekulanata
s kozama odbije u proljeće velik broj jaraca i jalovinja u šumu,
gdje ih ostavlja bez čobana do kasne jeseni, odakle ih onda utovljene
otjera na pazar. Dovoljno je tome špekulantu, ako u osam ili četrnaest
dana dođe jedanput u šumu i dade tome blagu šaku soli. Ovo poludivlje
blago uništava dan i noć najbolje izbojke šumskih raslina. Kozar obično
ide uz blago samo zimi sa sjekirom, da nakreše brsta, a inače se kroz
cijelu godinu pušta blago na pašu bez nadzora. Jedino se muzare dogone
večerom u tor ili u špilje, gdje noćuju, a sve ostalo ostaje u šumi dan
i noć, prepušteno samo sebi«.
Iz ovog kratkog opisa vidimo, da kozu može držati i najsiromašniji
težak. No ne da se pod ovakvim prilikama reći, da je kod nas koza sirotinjska
majka, kako se to zamišlja. Dapače obratno, koza je kod nas
»gazdinska majka«, jer se njome najviše koriste seoski i gradski
špekulanti i zelenaši na opću štetu, a ne sirotinja, koja je kruha željna.
Ona drži najviše tuđe kesimske koze, koje im mogu biti u najboljem
slučaju samo maćeha, a nikako majka.
U našoj Hercegovini ima krajeva, koji se na drugi način ne mogu
iskoristiti, nego pašom koza. Drugo blago, koje zahtjeva zimsku hranu,
u štali ili na toririi, nije tu moguće držati, jer tu nema toliko ziratne
zemlje, a ni livada, s kojih bi se mogla pribaviti krma za zimsku prehranu.
U ovakve krajeve morali bi se ubrojiti svi oni predjeli, u kojima
je krš toliko ljut, da u njega ne može zaci krupno blago na pašu, a ima
i takvog terena, u koji ne može zaci ni ovca, te ga jedino iskorišćuje
116