OLIMP 35 - lipanj 2010. - Hrvatski Olimpijski Odbor

Nastanak modernog športa
Streličarstvo se na olimpijskim igrama prvi puta pojavilo
1900. u Parizu. Prekretnica u tom športu događa
se početkom XX. stoljeća upotrebom znanosti i tehnologije
za usavršavanje same proizvodnje luka, nakon
čega streličarstvo dobiva novi uzlet u športskom smislu.
oružjem, i djelomično se zabranjivala
njegova upotreba, ipak se u određenim
vrstama lova, na određenim terenima
i situacijama, njegova primjena
tolerirala. Na teško pristupačnim (alpskim)
stijenama, u lovu na divokoze,
ili u lovu na visoku divljač u šikarju ili
močvari, bilo je dopušteno nastrijeliti
ili ustrijeliti lovinu samostrelom,
pogotkom u vrat. Sigurno je da se
upotrebljavao i u drugim prilikama
te da je dugo vremena zbog svoje
bešumnosti i bezmirisnosti u lovu bio
preferiran pred vatrenim oružjem.
I nakon pojave vatrenog oružja,
luk i strijela još su dugo bili puno brže,
preciznije i pouzdanije oružje. Prvobitno
vatreno oružje bilo je naime prilično
nepouzdano, komplicirano i opasno
za rukovanje, a i barut bi se, ovisno o
vremenskim uvjetima, često navlažio
i postao neupotrebljiv. Ipak, sve je
teže bilo skupiti iskusne streličare, s
obzirom da je bilo potrebno višegodišnje
vježbanje da bi se dugi luk mogao
doista učinkovito upotrijebiti u bitci. S
vremenom je i tehnologija proizvodnje
baruta uznapredovala, pa je sredinom
17. stoljeća vatreno oružje gotovo
potpuno istisnulo luk i strijelu u službi
ratovanja i lova.
Streličarstvo u športskom smislu postoji
već dugo. Natjecanja i streličarski
turniri održavani su već u ranom srednjem
vijeku u Engleskoj, a prva društva
osnovana su već u 14. stoljeću. Smatra
se da je najstarije streličarsko društvo
osnovano u Bruxellesu 1381. godine.
U Engleskoj je streličarstvo doživjelo
ponovni procvat za vrijeme vladavine
Karla II. (1630.-1685.). Godine 1676.
povorka od preko tisuću profesionalno
uvježbanih streličara prodefilirala je
pred kraljem u Tothill Fieldsu, a pet
godina kasnije organiziran je i veliki
turnir u Hampton Courtu gdje su se
londonski streličari natjecali za pladanj
vrijedan 30 funti.
Ipak, slavni dani engleskog streličarstva
pripadali su prošlosti i bilo je
izvjesno da se više nikada neće obnoviti.
Vještina koja je nekad bila najvažnije
sredstvo ratovanja, ponos i slava
engleskog nacionalnog bića, krajem
18. stoljeća pretvorila se u oblik razonode
za više slojeve i to prvenstveno
za dame. Osnovana su različita streličarska
udruženja kao što je Honorary
Artillery Company,
Royal Company of
Archers
ili najpoznatije među njima
- Royal Toxopholite Society. Sva ta
udruženja imala su kraljevsko pokroviteljstvo,
ali postojali su i brojni privatni
klubovi kao što su Skorton ili Finsbury.
Godine 1861. osnovano je nacionalno
streličarsko udruženje - Grand National
Archery Society - kojem su se priklju-
čili manji i uglavnom noviji privatni
klubovi.
Streličarstvo se na olimpijskim igrama
prvi puta pojavilo 1900. u Parizu.
Prekretnica u tom športu događa se
početkom XX. stoljeća upotrebom
znanosti i tehnologije za usavršavanje
same proizvodnje luka, nakon čega
streličarstvo dobiva novi uzlet u športskom
smislu. Tako je napokon, relativno
kasno, 1931. godine, u gradu Lvovu
u Poljskoj (današnja Ukrajina) osnovan
i Međunarodni streličarski savez. ò
Literatura:
John Arlott i Arthur Daley, Pageantry of Sport: From
the Age of Chivalry to the Age of Victoria, Hawthorn
Books, Inc., New York, 1968.
Dora Bošković, Hladno lovačko oružje, Zagreb,
Hrvatski povijesni muzej, 2000.
Richard Holt, Sport and the British: A Modern
History, Oxford University Press, 1992.
Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon
and London, London i New York, 2004.
Summary
The history of archery dates
back to the Stone Age (around
20000 BC). Its popularity and
importance is reflected in various
legends - from Greek mythology
to Robin Hood the heroic outlaw
in English folklore. In the Middle
Ages, English were everywhere
famous for their art of archery.
English longbow was a powerful
type of medieval weapon and it
had a decisive role in the battles
of Crecy (1346), Poitiers (1356)
and Agincourt (1415). It was often
made of ash, hazel or elm wood,
but the best were made of yew.
There were six kinds of shooting
with the longbow, namely, roving,
hoyle-shooting, flight-shooting,
butt-shooting, prick or targetshooting
and clout-shooting.
Although longbows were much
faster and more accurate than
any black powder weapons,
longbowmen were always difficult
to produce, because of the years
of practice necessary before a war
longbow could be used effectively.
By the middle of seventeenth
century the gun had almost
entirely displaced the bow as
a fighting weapon. What had
once been the principal means of
national defense became a sport.
Robert Lacey, Greatest Tales From English History,
Abacus, Litte, Brown Book Group, London, 2007.
Olimp 44