Zena-Kvinna 37 - Žena-Kvinna

BAJKe ZA KLINCE I KLINCEZE
Hans Christian Andersen:
Carevo
novo
ruho
Prije mnogo, mnogo godina živio
jedan car koji je iznad svega volio
novu odjeću. Sav svoj novac on je
trošio na to da se što se ljepše obuče. On
se nije brinuo za svoje vojnike, nije mario
za pozorište a niti da se izveze u šetnju
kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da
pokaže neku svoju novu odjeću.
On je u toku dana svakog sata mijenjao
odjeću. I kao što se za vladara obično kaže
da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo
– Car je u svojoj garderobi.
U tom velikom gradu u kojem se nalazio
njegov dvor bilo je veoma živo i veselo.
Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci,
ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice.
Rekoše mu da su tkači i da mogu istkati
tkaninu kakva se samo zamisliti može.
Ne samo da njihove boje i šare izazivaju
divljenje nego i odijelo od te tkanine ima
neobičnu osobinu – ono je nevidljivo za
svakog ko nije sposoban za svoju službu ili
je neoprostivo glup.
– O, divna je ta tkanina! – pomisli car.
– Kad budem imao odjeću od takve tkanine,
ja ću znati ko u mome carstvu nije na
visini svog položaja. A moći ću i razlikovati
pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora
odmah otkati!
I dade car toj dvojici varalica veliki
novčani predujam, s tim da odmah počnu
s radom.
Varalice odmah poštovaše dva prazna
razboja i počeše tobože da rade. Do kasne
noći su tako tkali na praznim razbojima
i sve tražili da im donose najfiniju svilu
i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju
torbu.
– Baš bih želio da vidim koliko li su već
otkali – pomislio je car, ali mu je bilo malo
teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi,
kvinna · žena | 37
a i oni što ne odgovaraju svom pozivu,
neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio
je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati,
ali ipak je odlučio da prvo pošalje
nekog drugog da vidi kako posao napreduje.
Čitav grad je već znao kakvu će čudotvornu
moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo
očekivali ko će se od njihovih
susjeda pokazati kao glup a ko nedostojan
svog položaja.
– Poslaću ja tkačima svog starog i poštenog
ministra – odlučio je car. – On će najbolje
da izvidi kako ide sa tkanjem. On je
pametan i niko bolje od njega ne vrši svoje
službovanje!
I stari čestiti ministar uđe u odaju gdje
su one dvije varalice tkale na praznim razbojima.
– Sačuvaj me, bože, ja ništa ne vidim! –
buljeći oči, pomisli stari ministar, ali ništa
ne reče.
Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a
onda ga upitaše da li mu se sviđa šara i da
li su lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan
razboj, a jadni stari ministar, ma koliko
buljio oči, ništa nije mogao da vidi, jer
ničega nije ni bilo.
– Gospode bože! – pomisli ministar
– da ja nisam glup Nikada to nisam pomislio.
Ali to niko ne smije saznati! Zar ja
nisam dorastao za svoj poziv Ne, ne, ne
smijem im reći da ne vidim tkaninu!
– Pa vi ništa ne kažete! – reče jedan od
tkalaca.
– O, tkanina je savršena, prekrasna!
Šare su izvrsne, boje su divne! – odgovori
stari ministar gledajući u razboj kroz svoje
naočale. – Da, da, reći ću caru da mi se
tkanina izvanredno dopada!
– E, to nam je veoma drago! – rekoše
List BH Saveza žena u Švedskoj
tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i
vrste šara svoje tkanine.
Stari ministar je pažljivo slušao kako bi
to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor.
Tako je i učinio.
Poslije toga varalice zatražiše još više
novaca, još više svile i još više zlata. Rekli
su da im to treba za tkanje, a sve su trpali
u svoje džepove. Ništa od svega toga nije
uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na
praznim razbojima.
Malo zatim car posla još jednog
poštovanog službenika da vidi kako ide sa
tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali
i sa tim službenikom se dogodilo ono isto
što i sa ministrom. On je gledao i gledao,
ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.
– Šta, zar nije lijepa tkanina – upitaše
ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući
nepostojeće šare.
– Da sam glup – nisam – pomisli čovjek.
– Pa šta onda Znači da nisam dorastao
svom položaju To je zaista smiješno! Ali
ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!
– I čovjek poče da hvali tkaninu koju
nije vidio i da uvjerava tkače koliko mu se
sviđaju njihove prekrasne boje i predivne
šare.
– Da, da, to je nešto prekrasno! – rekao
je caru kada se vratio u dvor.
Čitav grad je sada pričao samo o toj
prekrasnoj tkanini.
Sada je i car htio da vidi tu tkaninu dok
je još na razboju.
Sa čitavom pratnjom svojim odabranika,
među kojima su bila i ona dva stara
velikodostojnika što su već bili tamo, car
je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih
kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke
i osnove.
– Zar nije divna tkanina! – rekoše ona
33