vaÅ¾nost stvaranja kulturnih znanja u poveÄ‡anju konkurentnosti ...

More documents

Recommendations

Info

potreba, pogotovo u suvremenom društvu, postaje sve više primarna potreba (Jadrešić, 1992, 18). U odnosu na kulturnu baštinu turizam se definira kao „kulturna aktivnost koja je vezana uz materijalnu i duhovnu kulturu, kulturnu baštinu te kulturnu tradiciju obiju strana, i posjetitelja i posjećenog“ (Jelinčić, 2000, 17). Budući da je riječ o odnosu prema cjelokupnoj materijalnoj i duhovnoj kulturnoj baštini, turizam igra izuzetno važnu ulogu u razvoju kulture. Riječ je o fenomenu koji, kako to sistematizira Alfier, razvija subjektivnu kulturu pojedinaca, specifičnu turističku kulturu, kao i različite elemente objektivne kulture od spomenika do gastronomije i etnografije. Turizam pomaže i razvoju ljudi jer stvara jedno bogato iskustvo, te kompenzira manjkavosti odgoja i obrazovanja (Alfier prema Geić, 2002, 133). Turizam također promiče procese integracije i nacionalne afirmacije kultura. Nadalje, on povećava kulturnu razmjenu među narodima, razvijajući kulturu putovanja i kulturu odmaranja. Kroz turizam se revitalizira i popularizira kulturno blago i promoviraju se forme kulturnog i nacionalnog identiteta. Na taj način se mogu stvarati nova kulturno–turistička dobra kao što su turistička arhitektura, svakodnevna kulturna događanja i manifestacije (Alfier prema Geić, 2002, 133). Raspravljajući o turizmu kao o karakteristici modernoga doba, može se zaključiti kako je turist osoba modernoga vremena koja očekuje svijet drugačiji od svakodnevnice. Antunac navodi da je turist zapravo “putnik (osoba) koja putuje radi zadovoljstva, ugode, zabave i sličnog” (Antunac, 2001, 74). Kako bi istaknuo specifične značajke suvremenog turiste, Štifanić navodi klasifikaciju turista prema dimenzijama turističke uloge (Štifanić 2002, 17/18): *turist je povremeni putnik koji se razlikuje od nomada, lutajućih i drugih vrsta stalnih putnika, jer posjeduje stalni boravak i stalnu adresu, *turist je dobrovoljni putnik čija mogućnost odlaska na put i povratka ovisi o njegovoj odluci te ga razlikuje od prognanika, izbjeglice ili ratnog zatočenika, *turist prati zatvoreni put s povratkom gdje je polazna točka i povratna, i to ga razlikuje od emigranata, koji putuju samo u jednom smjeru, iz jednog stalnog mjesta boravka do drugog, *turist putuje relativno dugo te se ne govori više o turistu kada se misli na osobu koja se kreće na kratkim relacijama i tijekom jednog dana. 2. KULTURNI TURIZAM KAO MOGUĆNOST ZA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI TURI- STIČKE PONUDE Činjenica da kulturni turizam ima visoki rast potražnje u svijetu i Europi, te da je ponuda u tom području izuzetno konkurentna, uz sve zamjetniji trend porasta interesa za kulturnim turističkim proizvodima, čini tu vrstu turizma zanimljivom i stratezima i istraživačima. Kulturni turizam podrazumijeva posjete osoba izvan mjesta stalnog boravka koji su motivirani u cijelosti ili djelomično interesom za povijest, umjetnost, naslijeđe ili stil života lokaliteta, regije, grupe ili institucije. Riječ je o fenomenu koji je star koliko i čovječanstvo. Stoga govoreći o kulturnom turizmu, istražujemo fenomen koji se odnosi na neku vrstu “elementarne socijalne potrebe cijele svjetske populacije” (Lebe, 2002, 73). Jednoznačna definicija kulturnog turizma u literaturi ne postoji. Govori se, naime, i o „etničkom turizmu“, „kulturnom turizmu”, te o „turizmu naslijeđa“ (Pechlaner, Abfalter, 2002, 11). Unatoč tom nedostatku jednoznačnosti, uočava se da u definiranju kulturnog turizma prevladavaju ili konceptualne ili tehničke definicije. Konceptualne uz kulturni turizam vežu „putovanje osobe do kulturnih atrakcija udaljenih od mjesta stanovanja, s namjerom prikupljanja novih saznanja i iskustava radi zadovoljenja kulturnih potreba“, a tehničke „svako putovanje osoba do specifičnih kulturnih atrakcija kao što su povijesna mjesta, umjetničke i kulturne manifestacije, posjete izložbama i predstavama izvan mjesta stalnog boravka“ (Richards prema Pechlaner, Abfalter, 2002, 11). Kulturni turizam postaje sve zanimljiviji fenomen istraživanja čija se konceptualizacija sve češće mijenja. Time se javljaju i raznolikiji načini na koje se on definira. U određenim kontekstima, pod kulturnim se turizmom misli na vrstu turizma u kojem su meta turističkih posjeta muzeji, izložbe, koncerti, ili je pak takva vrsta turizma vezana uz materijalnu baštinu – od velikih religijskih spomenika do svjetovne arhitekture. Međutim, Seale navodi kako postoje i društva kojima je spomenički lokalitet od manje važnosti. Primjerice, to su lovačka i sakupljačka društva gdje usmena tradicija ima najveću snagu. Pripadnici takvih društava osjećaju svoju baštinu podjednakom vrijednošću kao što stanovnik Pariza osjeća Louvre ili Eiffelov toranj. 1 Riječ je o tipu turizma koji je najuže povezan s kulturom i tradicijom pojedinog društva. Garrison navodi kako se on „zasniva na mozaiku lokaliteta, tradicija, umjetničkih oblika, slavlja i iskustava koje portretiraju naciju i njene ljude, reflektirajući raznolikost i njihov karakter“. Razmišljajući o kulturnom turizmu, možemo pomisliti kako zapravo ne postoji druga vrsta turizma, jer je svaki turizam upravo kulturni turizam. Ipak, za razliku od turizma u najširem smislu riječi, Reisinger smatra da je kulturni turizam „žanr turizma specifičnog interesa koji se temelji na potrazi za sudjelovanjem u novim i značajnim kulturnim iskustvima, bilo estetskim, intelektualnim, emotivnim ili psihološkim“. Stoga se može reći, kako zaključuje Hughes da je riječ o pojmu koji se „primjenjuje na putovanja koja uključuju posjete kulturnim resursima 3 bez obzira na inicijalnu motivaciju“. Otuda se nameće pitanje kakva je razlika između kulturnih turista i onih koji sebe ne smatraju kulturnim turistima. BTA 4 navodi da je razlika između njih u potpunosti nejasna, jer većina turista uvijek uživa u nekim elementima kulturnog turizma (posjet galeriji, muzeju, uživanje u glazbenoj ili kazališnoj izvedbi). Richards tvrdi da tri četvrtine turista u Europi, iako ne smatraju da su bili na kulturnom odmoru, posjeti kulturne znamenitosti, pa ih se može smatrati kulturnim turistima (Richards prema Smith, 2003, 32). Zapravo, kada se takve osobe kao turisti nađu na određenoj destinaciji onda su, kako to navodi Smith, aktivni u 1 Vidi www.culturenet.hr/v1/ hrvatski/panorama.asp?id=81 2 Vidi www.culturenet.hr/v1/ hrvatski/panorama.asp?id=81 3 Vidi www.culturenet.hr/v1/ hrvatski/panorama.asp?id=81 4 Vidi British Tourist Authority (2002). 2
potrazi za raznolikošću, odnosno u potrazi za objektivnom autentičnošću u kulturnim iskustvima. Čak su često iskreno zabrinuti za egzistencijalnu autentičnost i poboljšanje sebe, te stoga pokušavaju ostvariti iskrenu interakciju sa destinacijama i stanovnicima, a nerijetko imaju idealizirana očekivanja od mjesta i ljudi, te su zainteresirani za „prava” iskustva. Upravo zbog toga ne prihvaćaju reprezentacije i simulacije (Smith, 2003, 35). Dakle, premda nisu možda bili kulturom motivirani da posjete neku destinaciju, ako im se nudi autentična kultura, često će donijeti odluku da je konzumiraju i pritom će ostvariti iskrenu interakciju s autentičnom kulturnom, odnosno turističkom ponudom. Tipologija turista s obzirom na prirodu kulturnog interesa razlikuje: turistu koji ima specifični kulturni interes i turistu nespecifičnog kulturnog interesa. Hughes navodi kako se razlikuju po opsegu interesa. Turist specifičnog kulturnog interesa ima uži interes i točno zna u kojoj vrsti kulture/kulturnog događaja želi sudjelovati (npr. izložbe vezane uz naivnu umjetnost), dok nespecifični kulturni turist ima širi interes i nije zainteresiran za određeni oblik kulture, već ga zanima šire područje (Hughes prema Jelinčić, 2000, 21). Razlikuju se, također, opći kulturni turist i specijalizirani kulturni turist. Opći kulturni turist posjećuje različite zemlje, regije, gradove, pa se njegovo kulturno znanje povećava u skladu s povećanjem praktičnog znanja. Njegova i kulturna i praktična zaliha znanja su raznolike. Specijalizirani kulturni turist se, pak, usredotočuje na mali broj lokaliteta ili kulturnih entiteta te kontinuirano posjećuje neki grad, regiju ili zemlju kako bi došao do što šireg kulturnog razumijevanja tog određenog mjesta. Ali, oba „tipa turista izbjegavaju komercijalizaciju predmeta svojih proučavanja“ (Jelinčić, 2000, 22). Proučavanje kulturnog turizma nameće pitanje razloga promicanja kulturnog turizma. Je li promicanje kulturnog turizma povezano s povećanjem konkurentnosti turističke ponude ili se radi o nečem posve drugom? Premda je na to pitanje teško pouzdano odgovoriti, dosadašnja istraživanja (kao npr. Spring, 1991) pokazuju da kulturni turizam ostvaruje visoku financijsku dobit jer turisti koji su zainteresirani za kulturu troše više novca (Jelinčić, 2005, 58). Kulturni turizam, naime, omogućuje nova kulturna znanja i za posjetitelje i za lokalno stanovništvo. Razvitak kulturnog turizma važan je za gradove i lokalitete koji ne posjeduju vlastiti image jer kultura stvara pozitivni image pojedinog lokaliteta. Naime, današnji kulturni turist traži one osobine lokaliteta koji ga razlikuju od drugih. Stoga treba voditi računa o stvaranju kulturnog imagea koji se zasniva na ideji „lokalne kulturne raznolikosti“ (Jelinčić, 2005, 58/59). Na taj će način odabrana destinacija omogućiti turistima da prodube svoja kulturna znanja. Shvatiti motive turista, a ne samo potrebe lokalne ponude, znači imati kvalitetan proizvod kulturnog turizma. Jedino na takav način možemo kod turista razviti potrebu da stječu znanja upravo o našoj kulturi (Richards, 2002, 234). 3. KULTURNA BAŠTINA U PROCESU STVA- RANJA KULTURNIH ZNANJA Kultura i kulturna baština pridonose atraktivnosti određene turističke destinacije. Naime, turist neće posjećivati mjesto koje nije atraktivno, nego će tražiti određenu turističku ponudu koja često uključuje kulturu, odnosno kulturnu baštinu. 5 Premda se čini da je riječ o oprečnim fenomenima: baština-turizam, tradicija-modernitet, statika-dinamika, nacionalni identitet-svjetski identitet, „…njihova kooperacija za uspješnu turističku strategiju je neizbježna“ (Jelinčić, 2000, 21/22). Postajući predmetom interesa mnoštva ljudi koji su bili dijelom modernog turizma, kulturna baština je formalno postala „resursom i zajedničkom baštinom čovječanstva“ (Geić, 2002, 30). Time ona postaje univerzalno dobro i ulazi u programe zaštite, obnove i revitalizacije svjetskih institucija. Neki istraživači smatraju da je kulturnu baštinu teško definirati, zbog činjenice da postoje različite vrste baštine i baštinskih lokaliteta, kao npr. prirodna baština, kulturna baština, ili sagrađena baština. No, pojam uvijek treba sagledati u odnosu na ono što je istraživano ili u odnosu na ono što se istražuje (Jelinčić, 2000, 12). 6 The World Heritage Committee (Odbor za kulturnu baštinu) definira kulturnu baštinu u skladu s člankom 1. Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, kao „spomenike i grupe povijesnih građevina ili znamenitosti neprocjenjive vrijednosti, bilo s povijesnog, umjetničkog ili znanstvenog aspekta, odnosno, kad je riječ o znamenitostima, s povijesnog, estetskog i antropološkog gledišta“ (UNESCO prema Čaušević, Tomljenović, 2003, 389). Temeljno pitanje u kontekstu odnosa turizma i kulturne baštine tiče se mogućnosti da kulturna baština bude 7 turistički proizvod. Teoretičari kulturnog turizma smatraju da kulturna baština osim što može biti turistički proizvod, tretira se i kao “oblik kulturne produkcije u sadašnjosti koji ima utočište u prošlosti”, može pružiti novi život „umirujućim“ ekonomijama i turističkim odredištima (Smith, 2003, 83). Posebno u suvremenim društvima, kada su turisti sve zahtjevniji i radoznaliji i kada im zbog jačanja procesa globalizacije sve više turističkih destinacija postaje dostupnije, primjereno prezentirana kulturna baština postaje najvažniji dio jedinstvenosti atmosfere destinacije. Kada se uzme u obzir i činjenica da jačanje procesa globalizacije kontinuirano nagriza lokalni, regionalni, pa čak i državni identitet, turistička valorizacija kulturne baštine javlja se kao važan element djelomičnog očuvanja auto- 5 Prema ICOMOS–ovoj povelji, jedan od zadataka kulturnog turizma je otkrivanje“ spomenika i lokaliteta” (vidi www.culturenet.hr/v1/hrvatski/ panorama.asp?id=81). 6 Jelinčić navodi različite definicije kulturne baštine u smislu proizvoda određene(ih) kulture(a). Ona označava naslijeđe iz prošlosti, koje baštinimo danas i koje predajemo budućim generacijama. Zatim se ide od shvaćanja da je ona ne samo „ogledalo naše prošlosti, već i prozor za budućnost“ (Schouten prema Jelinčić, 2000, 12). 7 U kontekstu turizma, kulturna baština uključuje „umjetničke predmete, spomenike, kulturne spomenike, kulturne lokalitete odnosno krajolike, kao i prošle i sadašnje tradicije naroda. To znači, materijalnu i duhovnu dimenziju kulture jednog naroda što predstavlja identitet tog istog naroda i u isto ga vrijeme razlikuje od kulture turista“ (Jelinčić, 2000, 13).
Page 1: VAŽNOST STVARANJA KULTURNIH ZNANJA
Page 5 and 6: Razvijene svjetske države do danas
Page 7 and 8: KULTURNI SADRŽAJI obavezno NAMJERA

vaÅ¾nost stvaranja kulturnih znanja u poveÄ‡anju konkurentnosti ...

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?