Inženjerska geologija IIIA dio

Analizirajmo sada spomenutu zavisnost, prikazanu na prethodnoj slici. Na njoj se jasno zapažaju određene zakonitosti, a to su:• opadanja izdašnosti izvora nastupaju istovremeno s prestankom zasićenosti tla do punog kapaciteta (ili i neštoranije!),• porasti izdašnosti izvora nastupaju istovremeno (ili kasnije) u odnosu na nastupanje zasićenosti tla do punogkapaciteta, a trend opadanja izdašnosti traje i do nekoliko mjeseci nakon postignuća maksimalnog deficita vlage u tlu.Iz prethodnih razmatranja, može se nepobitno zaključiti, da izdašnosti izvora imaju čvrstu vezu sa sadržajem vode u prvom metru tla,te da su opadanja i porasti izdašnosti vezani uz deficit vlage ili potpuno zasićenje vodom u prvom metru tla. Zaključuje se nadalje, daje zasićenje vlagom prvog metra tla nuždan ali ne i dovoljan uvjet, za nastupanje početka porasta izdašnosti izvora. Isto tako,prestankom zasićenosti prvog metra tla obavezno počinje opadanje izdašnosti izvora, ali izdašnost može početi sa silaznim trendomi prije pojave deficita vlage u tlu.Pogledajmo sada (na dijagramu zavisnosti) istovremeno i varijaciju površinskog otjecanja (RO), kao bitne komponente hidrološkebilance. Praktično bez odstupanja, u cijelom promatranom periodu od siječnja 1961. godine do prosinca 1974. godine, pojavasuviška vode u hidrološkoj bilanci, koji bi trebao površinski otjecati, označava i nastupanje početka porasta izdašnosti izvora, aprestanak površinskog otjecanja označava i prestanak porasta izdašnosti izvora, odnosno početak opadanja njihove izdašnosti.Nadalje, maksimalne izdašnosti javljaju se pri kraju kontinuiranih višemjesečnih perioda površinskog otjecanja, a njihova veličinaovisi o dužini trajanja i veličini površinskog otjecanja.Konačni zaključak, na temelju prethodno razmatranog, bio bi onaj od kojega smo krenuli: nuždan i dovoljan uvjet za početakporasta ili opadanja izdašnosti izvora je nastupanje ili prestanak površinskog otjecanja, određenog Palmerovom metodomproračuna komponenata bilance vode u tlu. Dovoljan uvjet je, kao što smo vidjeli, tek pojava površinskog otjecanja. No, akooborine tada prestanu, prestaje i punjenje tla vodom. Time smo pokazali da je Palmerova metoda određivanja komponenatahidrološke bilance vode u tlu, na izloženom primjeru, vjerodostojna za najozbiljnija hidrogeološka razmatranja.Prema svemu naprijed navedenom, logično slijedi teza da maksimalnim izdašnostima izvora odgovaraju i maksimalni piezometarskinivoi vode u tlu, i obratno, minimalnim izdašnostima izvora odgovaraju i minimalni piezometarski nivoi vode u tlu. Obzirom da zavrijeme mjerenja izdašnosti izvora na južnom pobočju Medvednice nisu postojali i podaci o piezometarskim nivoima vode u tlu, udoktorskoj disertaciji (Ortolan, 1996), prethodna teza je razmotrena na tri primjera novijega (tada novijega!) datuma. Učinjeno je touspoređujući kolebanja piezometarskih nivoa vode u tlu s mjerodavnim komponentama hidrološke bilance. Sva tri primjera pokazalasu održivost postavljene tvrdnje.Pod utjecajem gravitacije slobodna freatska voda u podzemlju kreće se s više razine na nižu kad postoji razlika u visini vodnog licaizmeđu dviju točaka i mogućnost tečenja s obzirom na veličinu pora i/ili pukotina. Njezin tok može biti laminaran i odvija se kroz porei pukotine malih dimenzija, te turbulentan - kad voda teče kroz veće kanale. U specifičnim slučajevima slobodna voda može imatiprijelazni režim toka - sadrži elemente laminarnog i turbulentnog toka.35