You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
info/najaveIX/212-213, 6. rujna 2,,7.3Ljetni koncertiOd Predinado Don ByronaNives FranićNovigrad Music Nights, 13. i 14. srpnja 2007, Novigradovigrad Music Nights glazbena je manifestacijaosnovana 1995. godine pod vodstvom jazz glazbenikai skladatelja Boška Petrovića. Iako se upočetku zaplovilo kursom bluesa, vrlo se brzo repertoarpočeo proširivati i izmjenjivati pa se nakon 13 godinapostojanja mogu nabrojati sastavi koji su izvodili odhard boopa do free jazza, bossanove, R&B-a, latinojazza i afričkih ritmova. Sve uglavnom renomiranasvjetska ekipa – Mick Taylor, Miriam Makeba, TaniaMaria, Roben Ford, Scott Henderson, Eric Sardinas,Dana Gilespie, Angela Brown… A svu tu glasovitu iiznimnu glazbenu čeljad moglo se slušati besplatno,na novigradskom Velikom trgu. Ovogodišnje izdanjepod umjetničkim ravnanjem i selektorskim traganjemTamare Obrovac sačuvalo je upravo te karakteristikemanifestacije: okupljanje vrhunskih glazbenika iotvorenost prema glazbenicima različitih glazbenihishodišta. (I džaba uživanje!) A da bi takva manifestacijaorganizacijski funkcionirala i financijski sezatvarala, angažirali su se i novigradsko Pučko otvorenoučilište, Turistička zajednica Novigrada i GradNovigrad. Kada je o samoj izvedbi riječ, bilo je razlogai za veliko zadovoljstvo, ali i grintanje. Sve je započelosa Zoranom Predinom i njegovim pratećim sastavomŽive legende (Andrej Veble, bas, Marko Zorec, gitara,Mario Modrinjak, bubnjevi). Predin je doista legendaglazbenog života (i povijesti) bivše Jugoslavije, bilo kaoautor glazbe za kazalište i film, izvođač, bilo vođa kultnegrupe Lačni Franz pa mu se stoga može i oprostitilošije izdanje poput novigradskog.Može i bez r’n’r-aPokušaj dizanja atmosfere “davanjem svega od sebe”bilo je sve samo ne lagano izvlačenje rockerskog štihakojim je trebalo “dignuti” publiku: predimenzionirano,tromo, s nekim dozlaboga napornim aranžmanima,rifovima, distorziranjima… Predin je u prvom redudobar kantautor, ima izvrstan glas, ali ti njegovi adutiu ovoj izvedbi nisu došli do izražaja. Čini se da musada, nakon tridesetogodišnje karijere i glazbenih istraživanja,puno lakše i bolje ide kombiniranje s jazzomi šansonom nego rockersko raspaljivanje. Kao da jejednostavno ispao iz rockerske kondicije – osim togaokrenuo se drugim glazbenim stilovima (šansona, pop,etno, gypsy swing) – pa rockijade više nisu najsretnijiaranžmani za tog domišljatog glazbenika. U odmjerenijoji komornijoj varijanti s tri riječi polušapatom ihumorom prožete uspio bi postići ono što ovdje nijeuspio u sat i pol naprezanja. Zapravo, bio je najuspješnijiupravo u duhovitim i zavodljivim intermezzimaizmeđu glazbenih brojeva. No ipak, Katjuša, Praslovan,Čakaj me, Mentol bonbon, Lepa, ko ti pride, Pridi k meni,Ne mi dihat za ovratnik doista su već citatna mjestageneracijskog obilježavanja na “ovim prostorima”. I to,kada s Predinom dođe, uvijek značiljepšu i topliju stranu mnogih odrastanjai sazrijevanja. Značaj tih pjesama,naravno, ne može umanjiti jednanespretnija izvedba.Kontrolirane emocije Ala DiMeoleOsim priče o kvaliteti pojedinihnastupa, na ovakvim se manifestacijamanameće i pitanje rasporedaizvođača unutar večeri. Je li razigravanjepublike u rockerskoj raspištoljenostiprije nastupa Ala Di Meole– čija počesto meditativna gitara traži ipak mirniju isabraniju atmosferu – bio osobito logičan i dobar potez?Takav se izbor ne bi baš mogao nazvati sretnimrješenjem jer je tim redom bilo nemoguće uspostavitilogičnost koja razvija i intenzivira atmosferu na koncertima.Jednostavno – nije se nastavljalo jedno nadrugo: Predinovo Gdje su ruke, gdje su srca!? Meola jenabrzinu ohladio pojavivši se sa svojom smrknutomfacom i krenuvši sa sviranjem koje nosi drugačiju vrstuuzbuđenja i zanosa. No, u svakom slučaju, moglo senaći puno razloga za uživanje, čak i u takvom, manjkavomrasporedu. Al Di Meola je, naravno, virtuozgitare koji je već davno postao mjera stvari. Svirao jebesprijekorno, a majstor poput njega, čak i kada je samosolidan, pruža mnogo. Puno u doživljaju, ipak, malovremenski. “Velikodušje” zvijezda i ovdje je došlo doizražaja – Meola je novigradsku publiku počastio čaksa 45 minuta svirke, uz bis, još 5 minuta. Ali i tijekomtih 45 minuta publika je mogla osjetiti sve ono većtoliko puta napisano i opisano: njegovo nevjerojatnotransžanrovsko muziciranje u čijem ehu se moglo razabratiod flamenca do mediteranskih zvukova. Fuzijskasintetičnost i inteligentna zaokruženost, akrobacija iodmjerenost, meditativnost i eksplozivnost – ovim bise riječima ukratko moglo opisati Meolino novigradskopredstavljanje. Ipak, kao da je, bez obzira na povremenegušće, romantičnije i iznimno maestralne dionice telatinoameričke glazbene elemente nedostajalo žara,strasti, “ljepila” za publiku i međusobnu komunikaciju,kao da je nedostajalo ono što mu se također pripisuje– izražajnih emocija. Sve, ma koliko virtuozno biloizvedeno, bilo je, reklo bi se, pod kontrolom.Spasonosna harmonika i cajonUkratko, još će se puno takvih koncerata ponoviti.Čini se da novigradski trg (a valjda ni publika) nije bioosobito inspirativan za ovog meštra od gitare, a povrhsvega ga je iritirala galama sa šanka (loše postavljenogvrlo blizu pozornice) koju je pokušao stišati. Rezultat jebio samo rast maestrove nervoze. Za završnicu su ostavljeneskladbe s albuma Friday Night in San Francisco,a konačno malo otvorenije strujanje između publike izvijezde osjetilo se tijekom izvedbe hita MediterraneanSundance. Bez obzira na Meolino odrađivanje, divnoje što smo ga imali u susjedstvu i što smo uživo mogličuti čovjeka kroz čiju gitaru progovara glazba svijeta.Pored Ala Di Meole, pažnju su publike barem jednakoplijenili i njegovi glazbenici: harmonikaš FaustoBeccalossi, gitarist Peo Alfonsi i udaraljkaš GumbiOrtiz. Udaraljkaš je bio osobita atrakcija jer je sviraocajon – instrument nalik drvenoj kutiji na kojem je sjedioi svirao. Cajon je instrument iz flamenco tradicije; sprednje strane ima ploču unutar koje je mrežica poputone u dobošu. Istovremeno se sviraju i bas i visoke frekvencijetako da je efekt čaroban, zvuk čist i precizan,a najljepše od svega jest promatrati glazbenika koji toradi bez imalo napora, dapače, izgleda kao da usputlupka po toj kutiji, eto, malo ga ponijelo. HarmonikašFausto Beccalossi poznat nam je već sa zadnjeg albumaTamare Obrovac, a u Novigradu je bio upravo izniman.Radost sviranja koja je kod Fausta prisutna držala jekomunikativniju i emotivniju stranu nastupa.Tamarina čarolijaDruga večer bila je dominantno u zvuku funka.Tamara Obrovac nastupila je sa svojim novim sastavomTranshistria electric (Kruno Levačić, bubnjevi, HenryRadanović, bas, Aleksander Ipavec, harmonika, JoeKaplowitz, klavijature, Uroš Rakovec, gitara, BrankoSterpin, truba, Mihael Györek, alt saksofon i LukaŽužić, trombon). Repertoar je uglavnom bio poznat(Črno zlo, Majmajola, Neću više jazz kantat…), ali, ovajput u naelektriziranoj i funky varijatni, s nekoliko veselihi maštovitih inovacija. Tamara je izvela i Runjićevevergreen Moj galebe, “lakohrvatski hit u teškom aranžmanu”,kako je sama predstavila. Najzanimljiva je bilaizvedba turbo funky skladbe koja je napisana za nju iRamba Amadeusa, a koketira s folk-kafanskim melosom.Koliko god u temperamentu dolazio do izražajanjezin rockerski nerv, Tamara po svom nadahnuću ostajeu etnu, a sa svojom stilskom i vokalnom elastičnostimože afirmirati ili obuhvatiti ama baš sve žanrove,visine, ritmove, registre, melose… I dalje okuplja sjajnuekipu, a čarolija i začudnost koje može unijeti KrunoLevačić zaista su jedinstvene. Na ekspresivnosti i dojmljivomnastupu svakako valja zahvaliti i AleksandruIpavcu, te osobito vještom gitaristu Urošu Rakovcu.Vrhunac novigradskih glazbenih noći bio je nastupklarinetista, saksofonista i skladatelja Dona Byrona snjegovim pratećim sastavom (Dean Bowman, vokal,David Gilmore, gitarist, Georgea Colligana na orguljamaHammond B-3, Brad Jones, bas i Will Calhoun,bubnjevi). To je doista bio događaj za glazbeno naslađivanje.Strastvenost, ritmička, uzbudljiva glazba, srčanaizvedba s prelascima u ekpresivni lirizam i sve to unajfinijem međusobnom uigravanju, povezivanju, nadopunjanjui guštanju. Don Byron je poznat po eksperimentiranjus latinoameričkim ritmovima; pored toga,izvodio je klezmer, svirao Schumana i Ellitona, klasičnose obrazovao, višestruko je proglašavan klarinetistomgodine, surađivao s raperima ali i s Uri Caineom,Brextonom, Cassandrom Wilson, skladao djela za baleti klasičnu glazbu, bio je umjetnički direktor jazz odjelana Brooklyn Academy Of Music, učio od najboljihjazzera – Rollinsa, Coltranea, Colemana. Kroz sve to,naučio je razvijati glazbu, “širiti lukove”, i to je ono štokoncertne nastupe čini posebnima: elegantno i lakookreće se različitim skladateljima, baštinama i žanrovima.Glazbenik velikog formata – Don ByronVješt i dubok interpret publici se predstavio u novojfunky, soul i R&B varijanti pjesmama sa svojeg posljednjegalbuma Do the Boomerang posvećenog JunioruWalkeru, jednom od ponajboljih R&B saksofonista,soul legendi i pjevaču. Novigradski nastup ukazao je izašto se za Dona Byrona s lakoćom i sa stopostotnomsigurnošću može reći da je glazbenik velikog formata.Njegove izvedbe imaju snagu koju posjeduje sve štoima duhovnu ukorijenjenost: moćan, puni, siguran zvuki zaokružene i maštovite improvizacije, prirodnost,elegancija i nenametljivost, upečatljivost uz koje postojei drugi glazbenici koji su imali jednak prostor zasvoje iskazivanje. U tom iskazivanju osobitu je pažnjuplijenio pjevač Dean Bowman koji se svojim glasomkoristio kao instrumentom stvarajući ritmičke i fonetskeefekte na najnevjerojatnije načine, a jedan od njihbio je i lupkanje (malo energičnije lupkanje) po vratu.Njegovo onomatopejsko pjevanje (sketanje) predstavljaloje pravu umjetnost izražavanja. I na kraju, za onekojima nije bilo dosta, zabava se nastavila na plaži: prvuje večer (zapravo noć) nastupio Denis Razz Quartet, sizvedbama popularnijih latino skladbi, te DJ ekipe emisijePriključak Radija Rijeke, a druga noć je protekla uzdomaći The Sick Swing Orchestra koji se držao dixielandi swing evergreena i standarda.cmyk
4 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.satiraLevijatan, totalitarizamili bolesti civilizacijeAnte ArmaniniKad je vlada izabrana, građani gubesva svoja prava. Ali kakva su to pravaako vam ih daju i oduzimaju kao unekoj odlično organiziranoj varciu kojoj vam glavni glumac daje ioduzima ta prava kao sitan lopovukradeni sat u inače sjajno režiranojpredstavievijatan je strašna biblijska neman,koja je očito sama sebi odredilai svrhu i sudbinu kao nemankoja mora izazivati tremor kod ljudi.Hobbes je to valjda znao, ali mu ipakposljedice njegove doktrine nisu bile posvejasne. Levijatan pak podrijetlo nemau Bibliji nego u Platonovoj Državi.Totalitarizam je bolest nemogućnostida kvadratura države posve riješi sve bolesticrnih rupa u mozgu svojih građana.Naime, kvadratura države uporno pokušavariješiti probleme svojih građana kaonepostojeće ili pak posve nevidljive crnerupe. Vrhunac je cinizma nekog režimakada same građane iskazuje statističkikao kolekciju ništica ili pak u najboljemslučaju kao groblje crnih rupa.Bolest režima počinje simptomimabolesnih ruku, koje oboljevaju odtremora zvanog “brojanje novca”. Tajtermin nije samo ekonomski ili paraekonomskinego i medicinski.Novac sam po sebi neka je vrstakvadrature kruga, jer se novcem rješavanešto što je posve izvan moći novca,iako novac naizgled rješava sve .Bolesno potresni režim počinje strahom,koji trese građanina kad živi ilividi da živi u takvom režimu.Hobbesova primisao da je ipak mogućeriješiti nemoguće, naime riješitikvadraturu kruga, stavlja ga u red onihkoji su analognu kvadraturu pokušaliriješiti i u praksi moderne države u kojojbi krug bio svaki građanin, a kvadraturabi bila okvirna forma u kojoj se udružujusvi građani, kao formi države koja ihidealno pokriva. A Cromwelov paradoksslične je naravi i s njim se suočava i samHobbes kad pristaje na Cromwelovrežim kao na otjelovljenje njegovih idejao državi. Ili je samo glumio?Strah je objašnjenje za sve neobjašnjivostrahotne režime.Tremor je tipična bolest bolesno potresnihrežima, koji se tresu od lupetanjapetama ne o zemlju, nego o naš mozak.Ako je sreća neprekidna linija napretka,nitko nije sretniji od robota koji idenapred u liniji bez kraja.Za zastrašujuće režime duša je sastavljenaod atoma samo da bi od njejednom narasla zastrašujuća gljiva atomskebombe.Kada mozak društva postane crnarupa, vojnička čizma čini se kao lijek zasve bolesti ovog svijeta.Tajne duše svodive su na tajne patogenihgljivica u duši. Naime, atomskabomba odjeknula je prije u psihičkojdolini suza, pa tek onda u zbilji.Špijun navodno radi protiv izdajnikarežima. Ali što ako je špijun izdajnikčitavog ljudskog roda?Totalitarizam počinje i završavaopćim tremorom društva, jer trema jepojedinačno stanje općeg tremora.U svemiru nema jeftinije stvari od crnihrupa, posebice onih od dvije marke.Krvnik pravi šalu tako da glava padau blato od smijeha.Glava u blatu ne vrijedi ni pfennig.Tremor može biti stvar starosti, alii dotrajalosti režima koji blješti od kozmetičkihmaska mladosti.Čak i seksualnost može biti posljedicatremora režima, koji se skriva odvlastite opscenosti u opscenost međuženskim nogama.Ako je sloboda uzrok rata “svih protivsviju”, onda je i uzrok toga da je sam život“prljav, surov i kratkotrajan”, pa izmeđuživota jedne konjske muhe i našegživota zapravo i nema nikakve razlike.Posve su neistražene tajne svezestraha od života i tajna među ženskimnogama.Seksualnost kao tajna je predmetomtajnih policija u nekim režimima.Seksualnost u nekim režimima tek jedio loših navika pušenja, pa se tretira odjavnih služba tek kao dim ili opušak najavnome mjestu.Mozak građana dokazuje nemoguće,naime kvadraturu kruga samog društva.Stanoviti režimi propagiraju sjajnelijekove ne protiv bolesti, nego protivsamog života.Mogućnosti mozga posve su bolesneako mozak nije više u stanju percipirativlastita oštećenja kao ozbiljnu bolest, ane kao krunski oblik zdravlja. Ni dvijemarke ne vrijedi mozak koji kazuje davrijedi dvije marke, ali kako budala nekadotkrije ono što nije u stanju nikakvapamet, tek danas nam je jasno koliko jemozak od dvije marke bio u pravu gledeopćenite cijene mozga u nekim režimimabez mozga.U nekim tzv. “slobodnim režimima”pojava i najblažih manifestacija slobodnevolje građana mobilizira sve službeza saniranje štete od elementarnih nepogoda.Prazan mozak najbolje se ispunjavavelikim riječima kao što su... molimnadopisati prema vašoj slobodnoj volji,ako takva elementarna nesreća uopće jošpostoji.A možda oni koji nas gaze uopćenisu snažni ljudi nego smo mi samo crvikoji su se slučajno našli pod njihovimpetama?Tobožnja posve prirodna sveza seksai nasilja dio je naravi nasilničkih režima,kojima seks služi legitimiranju vlastitenasilničke naravi.To da seks i nasilje idu zajedno kaosunce i sjena dio je propagande režimakoji se služi nasiljem da bi se reproduciraokroz vaše seksualne navike ifunkcije.Seksualna zavodljivost diktatora dioje propagande o prednostima diktaturenad trivijalnostima demokracije.Čuvajte se onih koji tobožnje masevide samo kao tobožnje “Se”, jer i masenisu nikakav masovan fenomen i pripadajusamoj duši demokracije.Ako je zlo u masama, to znači samoda je zlo postalo masovan fenomen iništa više.Nikakve egzaltacije nego samo nebeskimir ne na nebu ili u drugom životunego u nama samima.Toga se boje svi totalitarni režimi izato riječ režim počinje i završava glagolompsećeg podrijetla: režanjem.Oni koji nemaju zasluga nemajupravo suditi o drugima. A oni koji ihimaju nemaju uopće potrebe da sudedrugima.Ako je sloboda “odsutnost vanjskihsmetnja kretanju”, kao što hoće mudriHobbes, onda je obična kuhinjskamuha kraljica slobode i počelo samedemokracije.Tamo gdje se seksualnost svodi tekna slobodan govor o seksualnim slobodama,i sama stvar slobode svodi se naseksualne slobode u stvarima brbljanjao seksu.Posve mi je nezanimljiv veliki Bogkoji se usudio svesti na kontrolora malihženskih tajna. To je kao da se beskrajansvemir svodi na priče o beskrajima ilibespućima ženskih ovulacija.Čak i bespuća povijesti mogu se tumačitipod znakom senilne verzije bespućaizazvanih ovulacijskim nevoljamaneuspjelih umotvornih porođaja.Logički gledano, rat je stvarno produktpodjele vlasti, kao što hoće mudriHobbes, ali to nije razlog da se i daljevlast ne dijeli da bi se kontrolirala, paje rat samo argument da se vlast daljene dijeli.Ako su ovlasti vlasti neograničene,zloporaba vlasti počinje upravo s tomneograničenošću, koja se širi posveslobodno društvom kao pravi rak.Bez podjele vlasti postaje ona posvenedjeljivi i autohtoni organ, koji se umedicini zove: rakKad je vlada izabrana, građani gubesva svoja prava. Ali kakva su to pravaako vam ih daju i oduzimaju kao u nekojodlično organiziranoj varci u kojojvam glavni glumac daje i oduzima taprava kao sitan lopov ukradeni sat uinače sjajno režiranoj predstavi.Državne granice primjer su samodovoljnostidržavne volje, jer možete seslobodno kretati gdje god hoćete poduvjetom da se carinskoj službi moliteu odgovarajućoj prilici kao službiBožjoj.Je li voda slobodna ako navodnoslobodno teče unutar već jasno ocrtanihcrta umjetnih ili prirodnih kanala?Za Hobbesa, svakako.Država u kojoj su odvjetnički honorariposljednji trag drumskih razbojstava,možda samo hoće opljačkanegrađane podsjetiti da je i sama rođenana istom drumu i pod jako sumnjivimočinskim uvjetima.Odvjetnička etika je posve sličnamedicinskoj: i novce i život, ali sve unutarzakona.Pravo služi tome da “darovni ugovor”zamijeni posve revolver kod ulične pljačke,pa tko tebe sjekirom ili revolveromti njemu za uzvrat daješ, posve slobodnevolje, ono što ti je već oteto.Pravi je dokaz ludosti u očima pravakad netko daruje nešto, ili kad te uhvatimetafizička mušica u obliku posve luđačkeintuicije: da samo ono što daruještvoje je i preko groba.Pojam “banditske države” posve jepromašen, posebice ako se zna kolikobandita strada od same države i kolikosamu državu košta čišćenje od blatavlastita banditizma.U banditskim državama sloboda sedijeli kao razbojničko blago unutar istogili sličnog tumačenja slobode kao čistograzbojništva.Hajduci su bili u nekim krajevimaprvi apostoli “ljudskih prava”, a o slobodii demokraciji da i ne govorim.“Tko je jamio, jamio je”, ta rečenicazapravo je genijalna, jer pokazuje praviindex genijalnosti jednog jezika u kojemse sve može veseljački pravdati, pa čak inajobičniju pljačku, kao nekakav komičanili šaljiv šešir na mjesečarski golojlubanji bez mozga.Ako bilo kakva Europska Unija značikraj banditskih državnih tvorba, to neznači da je ona kraj svih tvorba tvorova,cmyk
satiraIX/212-213, 6. rujna 2,,7.5koji od vlastita smrada prave svojenove države.Ne brinite, uz odar Europe uvijekće stajati čitave povorke onih kojiće jedva sačekali da ta stvar odumreumjesto njihovih lokalnih mafija.Što je država više jačala, to je višeuzdisala o vlastitom odumiranju i uvelikim zalogajima jela vlastite građane.U svrhu uštede zašto ne bi suci bilii krvnici, a liječnici i pogrebnici, kadsu već odvjetnici postali visokoplaćenidržavni lopovi?Takozvana “Europa”, kao i svi sličniidealani pojmovi, zahtijeva i stegu istegnute zube ili je obična zamjena zabanalnu prostituciju na najvišoj, državnojrazini.Nitko još nije u toj zemlji shvatiotajnu patenta zvanog “običan kelner”,jer svaka seljačina misli da je stvar umahanju i brisanju običnim ubrusom.Za jednog dobrog posluživača kod stolapotrebno je samo pet stoljeća monarhije.Starost je posve nevažna za onog tkoje mlad u srcu, ali je problem kad vamto tumači metla u kutu vaše kuhinje.Stvari koju neki mesari nazivaju “tisućljetnomkulturom” najbolje je suditina temelju evidencije koju dobijete nakonšto ste se svojim očima uvjerili daoni pri tome misle na usmrđeno mesokoje drže pod mesarskim pultom.Nad truplima svake vrste država imaveliku ulogu: dijeliti u porcijama vlastitekrokodilske suze.Dogodio se čudan previd: smrt državeje poslužila kao državno pokrićeza liferovanje milijuna mrtvih podanikau sve moguće forme “boljih života” na“drugom svijetu”.“To je to”, evo vam primjera gotovofizičke samoegzekucije uma nad samimsobom.Jezik je slika režima, pa vladajućetautologije simptomatski ukazuju navladanje bez ijedne suvisle ideje zaštose vlada, osim ako razlog vladanja nijesamo vladanje, pa se režim legitimiratek kroz posve javno i legitimno proklamiranetautologije vlasti i vladanja.Tijelo odumiruće države bilo je posvepoganski argument za posve legalnousmrćivanje milijuna posve nevinihpodanika, onako kao što se oko mrtvogkana ritualno usmrćivalo tisuće žena,posluge i konja. Pa to daje na slutnju dasu podanici danas živom režimu isto štosu bili nekoć mrtvom kanu, odnosno dasu ili javne ženske ili privatni konji, doko službama svih naravi i fela nećemosada ni riječi, jer riječ kao što je “služba”navodno je stvar sloboda, a ne banalnogsluženja, odnosno ropstva u korist državeili režima.Čak je i pjesništvo stvar službe božjeili režimske, pa se čitava stvar “spiritualizira”tako da poetika služi kao brijačkaplitica, a sve što se uklapa u dosegebrijačke plitice postaje državom simuliranaili stimulirana literatura, dok sveostalo se brije u ime brijačkog uma utzv. “stvaranju”.O brijačkoj mimikriji lingvističkihumova teško je nešto reći, jer um ovdjeposve zakazuje.Slomiti krilo svakoj slobodnijoj neriječi nego misli, to je pravi posao patentiranihlingvista, posebice kad počnuprijetiti sudovima, posebice onima kojine misle kao i oni, pa to brkanje misaonogsuda i državnog suda je posve uduhu tog lingvistički atrofiranog uma.Naravno, misao lingviste uopće nezanima, jer tko bi se uz brda šupljihriječi bavio i teškim poslom mišljenja.Lingvistika je državna jasla kojasanja o jeziku koji je posve ukroćen ikontroliran kao državni konj ili običnoparadno kljuse.Utoliko je lingvistika u ulozi posveobičnog sluge, kojim se komediografna državnim jaslama koristi tako dakroz njegova usta priča Witzeve, kaoglupave dosjetke koje publiku posveneobvezno rješavaju tereta života.Ono što je za neka druga vremenabilo “židovske pitanje”, to je danasza većinu javnih medija tzv. “životnopitanje”: TV-voditelj posve olako išarmantno rješava jednom kretnjomstražnjice sva aktualna “životna pitanja”kao lanjske snjegove .“Životna pitanja” kao pitanja koja seprividno nikog ne tiču, kao ni lanjskisnijeg, postaju posve nepostojeća ilinevidljiva pitanja, kao i ljudi o kojimane smije se ni govoriti ni pitati na javnimmjestima.Shakespearea za jedan WitzO zabavnom životu najviše sanjajuglave kojima je sam život posve prividnai neobvezna kathegorema, pa pod“zabavnim životom” nude vam bilo štopod uvjetom da to s vama nema nikakvesveze. Pa počinjete sumnjati davam o zabavi najviše brbljaju oni kojivam žele život skratiti ili za glavu ilivam ga žele kupiti za jedan Witz.U takvim formama “zabavnog života”glava u načelu ne smije igrati nikakvuulogu, jer ta posve besmislena spravaili prirepak zvan “ljudska glava”, udefiniciji je posve nešto što ne bi smjelopripadati pravim građanima, pa se samasintagma javlja kao posve problematična,naime je li riječ o nečem ljudskomi o pravoj glavi? A što može potvrditi itzv. “statistika” koja nastaje po “glavi stanovnika”,kao državom populariziranolupanje u svrhu dokazivanja bilo čega,pa i nečeg najapsurdnijeg.“Prava glava” posve je iluzorna, akone pripada “pravom narodu”A kada kazališta i dođu do antičkihautora, neka ne zaborave mudruHobbesovu opasku da su antički autorisvojim pohvalama slobodi doveli ljudeu napast da se i posluže tom sumnjivomslobodom u svrhu pravdanja pobunai nereda. Sloboda koju hvale antičkitragičari zapravo je, po Hobbesu,sloboda suverenove vladarske volje iništa više, pa je zapravo antička tragedijaapologija suverene vlasti.Jedna od posljedica Aleksandrovaosvajanja svijeta jest i skepticizam, kaoskepsa prema tom svijetu: svijet kojise dao osvojiti od jednog osvajača nezaslužuje nego skepsu, kao i na brzacosvojena žena.Zašto se netko bavi politikom? Zatojer nema kuraže baviti se nečim drugim.Dojam koji ostavljaju neki glumcisvojom dernjavom jest taj da oni negovore zidu nego da to kroz njihovausta počinje govoriti sam zid.Fenomenologija režije je bliža vlastinego umjetnosti, jer nekim redateljimaje bliska ideja da tresu samom scenomumjesto da potresu gledateljevo srce.Kada bi neki glumci doista čulisami sebe, oni bi zauvijek zašutjeli kaoLotova žena, koja bi također zašutjelakad bi vidjela svoju sudbinu u gledalištukao mjestu Sodome i Gomore. AliSodoma i Gomora u kazalištu počinjesodomiziranjem izražajnih sredstavai gomorizacijom fizičkih radnja, pa sečak i Shakespeare može upotrijebiti zasodomiziranje publike.Kazalište je prije svega državnaustanova, dakle ustanova za neutraliziranjenekih radnja opasnih po državu,prije svega radnje koja se zove “mišljenje”,a ono je za svaku poštenu državuopasnije od dilanja droge ili pak organiziranjaprostitucije.To da se da danas posve brkaju krojačii kipari nikako nije argument protivkrojača, kao što ni brkanje kuhara iumjetnika u žderanju nikako nije argumentprotiv kuhanja i kuhara.U svom važnom poslu odumiranjadržava je uvijek temeljita, ona je naimeodabrala da odumire od glava svojihpodanika, pa odumiranje države počinjenajčešće od glava njenih podanika.Opće intelektualno mrtvilo podaništvatumači se kao poseban heroizam ukorist javnog života.Pregovori o cijenama maslaca važnisu za sudbinu krava, ali nikako nemogu zamijeniti neke druge, važnijepregovore o “ljudskim pravima”, iakoje i ova sintagma posve dvojbena,jer valjda postoje i neka druga prava,kravlja ili nebeska? Ulazna opaska zaEuropsku Uniju.Upravo predominacija “zabavnogživota” nekom zlobniku iz medicinemože biti dokazom recimo “juvenilnogparkinsonizma”, a koji nastajezbog opasnih posljedica življenja u“globalnom selu” ili pak zbog zagađenjazraka i okolišta, a da o akutnimsimptomima depresije i ne govorim.Witzevima se najbolje liječi upravodubinska depresija, pa dominacija “zabavnogživota” nije dokazom izuzetneduhovitosti ni jake životnosti, negoupravo da je život postao depresivna ibljutava činjenica.Često između moralnog stava imoralne katastrofe stoji samo jednaili nekoliko točkica, koje glume općistid na ovu temu... Jer ono što je namaneizrecivo ogavno ili je moralno ili...katamoralno.Mitologija zabave: ako vam noćsluži samo za provod, zaslužili ste davas provedu kroz čitav život kao običnogovedo, i to u posve jezično legitimnomkontekstu. Naime, svaki noćniprovod je potencijalno slika sprovodaidućeg dana, pa prema tome i čitavogbudućeg života.Noć za provod je uvod u dnevnospavanje, dakle vaš provod noći uveselom ozračju daje bljutavosti njenživotni sadržaj, a ne obrnuto, naimeda vi “oživljavate” ili “osmišljavate”svoj život. Sve prije. “Provodeći noći”,gubite dane, odnosno, dan provodite upreživanju protekle noći.Novi pojam herojstva iz kuhinje:dokazivanje da između uživanja u hranii preživanja postoje značajne i posvedokazive razlike.Ne smije se zaboraviti stravu s kojomHobbes otkriva činjenicu da podaniciimaju pravo na samoobranu čaki protiv nositelja državne moći. Naime,da su stanovnici Gulaga ovo znali, tobi im jako pomoglo u smislu da bi tuspoznaju mogli zamijeniti za vlastituglavu.Posve je jasna prava težina nekeistine, ako nas ona stoji naše glave i nataj nas način upozorava na prirodnegranice same te istine.Najteža istina o nama krije se unašoj glavi, pa bolesti glave režimmože liječiti pucanjem u glavu, naravnonašu.Anarhisti su tu bili posve na stranidržave, iako su bili nešto pristojniji,naime oni bi vas priupitali boli li vasslučajno glava i onda bi vas upucali bezobzira na vaš odgovor. U ovom smisludržava je ispod razine čak i najprimitivnijegubojice.Anarhija je despotizam ispušten poglavi stanovnika.Egzistencijalni tremor kao posljedicaopćeg zagađenja kojem nas izlažutakozvani “državni interesi”, kao oblikdefinicije za nama posve nepojmljivetzv. “više interese”.Kod starih Grka demokracija, filozofijai kazalište nisu tri posve odvojenestvari, jer one su tri javne institucijekoje jedna bez druge ne znače ništaza grčki polis. Ali smo mi zato obilnonadmašili stare Grke u tome da jedemokracija samo politička institucijaposve različita od filozofije i posjećivanjakazališta. Politika je politika ili čakkurva, to nam kaže popularna filozofijadanas, da ne bi slučajno netko pomislioda je demokracija povezana s pravomna mišljenje i slične grčke perverzije.Zabavni život je zapravo ubilačkakategorija: glupan umjesto da ubijasvoje bližnje predaje se nevinoj zabaviubijanja svog vremena. Ako bi se jednomkažnjavalo ubijanje svog ili tuđegvremena kao prava ubojstva, malobi nas preživjelo i zato naprijed u novepokolje svega živog u našem vremenu,jer vrijeme ionako nikad se nije pobuniloprotiv svojih ubojica.Biti u pravu? Pa ima li većeg i sumnjivijegprava nego uvijek biti u pravu,kao neki ministar, pop ili žandar.Naša posve perverzna ideja da moramouvijek i samo biti “u pravu” posve obezvrjeđujesamu ideju pravde.Uvijek i samo “biti u pravu” je moždastvar nekog zastoja u mišljenju,stvar rigiditeta u duhu koji ne osluškujeviše druge kao mogućnost dapoboljša svoje argumente, svoje pravo,svoju intelektualnu poziciju.Neke ženske prirode mogu posvelogično zamisliti kao “krasne pojave”,recimo liričare u odori generala ili paksvećenike kao velike filozofe.Udio demokracije može se u nekojzemlji mjeriti količinom mlijeka kojese dodaje crnoj kavi, kao posve slobodandodatak koji se dodaje tzv. “crnojzbilji”.Prava opasnost počinje kad se svejavne službe, kao posluga oko umirućeg,okupe da vas uvjere da je crnakava posve bijela i bez vaših mliječnihdodataka, ili kad vam žele izvaditi svezdrave zube pod providnom izlikom dasu to tek vaši prvi ili mliječni zubi.Kava je otrov, u redu. Ali dajte mimoje posljednje pravo na moj otrov iliću se ubiti.Zapravo je krajnje sumnjivo kadavam oduzimaju pravo na samoubojstvo,jer kakvo je to pravo ako se nemožete ni povući iz života kad to vihoćete?cmyk
6 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.satiraPotres vratio Japan u 2147.The OnionJapan se oporavlja nakon što jeiz super-futurističkog vraćen ufuturistički život. Ubojstvo u vlakuuopće nije fascinantno i cool - jedanidiot izbo drugog idiotaOKIO – Japanski državni dužnosniciu ponedjeljak su potvrdilikako je šteta nanesenanacionalnoj infrastrukturi potresomkoji se dogodio 16. lipnja – naročitodržavnom zaštitnom energetskompolju, kvantnom teleportacijskomsustavu, prijenosnoj mreži za fuzijuenergije nulte točke te psihodinamičnojkomunikacijskoj mreži – dovoljnoozbiljna da vrati tehnološki naprednuotočnu naciju unatrag otprilike 300godina, u primitivno stanje iz sredine22. stoljeća.“Japan je u krizi, a naše društvoi kultura u privremenoj regresiji napretkibernetičko razdoblje”, rekao jejapanski premijer Shinzo Abe, komunicirajućinetelekinetski prvi put ugotovo 150 godina svog postkriogeničkogživota. “Iako je život mnogihstanovnika već više od tjedan danaograničen na algoritamske detektoreemocija, neutronske kupke, brzine manjeod brzine svjetlosti i druge barbarskenepogodnosti, obećavam da ćemoih prebroditi.”Abe je odbio ustrajne pozive dajednostavno pokrene ponovnu inicijalizacijuračunalnog sustava oštećenenacije, kazavši da bi takve mjere moglerezultirati gubitkom vitalnih podataka,primjerice onih iz prefekture Niigata idijelova planine Fuji.Potres s epicentrom u poljima zakloniranje plavorepe tune blizu sjeverozapadnoggrada Kashiwazakija bioje snage bb460.c22/k što je otprilikeekvivalentno 6,8 stupnjeva jednostavnijezapadnjačke Richterove ljestvice.Rezultirao je prvom potvrđenom ljudskomodnosno ljudsko-hibridnom katastrofomu Japanu u preko 60 godinate više od 700 ozlijeđenih.Građanski zaštitni egzoskeletinavodno su i daljefunkcionirali tijekom prvogvala seizmičke aktivnosti itriju od četiriju naknadnihpodrhtavanja tla. Premaprvim saznanjima, oštećeniegzoskeleti žurno su popravljenizastarjelom trećegeneracijskomnanotehnologijom,dok su subatomskiroboti pušteni u krvotokkako bi ispravili sve nepravilnostikoje uoče.“Potres je prekinuo našuvezu s frekvencijom TrinityFlow koja usklađuje, kakovi to kažete, ‘kompjuter’?…s pomoćnim usadcima u nadmozgovimanaših građana”, rekao je znanstvenikHiroshi Ishiguro iz TechnoDietazapadnjačkim reporterima.Teleportacija hrane i vode je obustavljenadok tehničari u Kobeu i daljepopravljaju veliku štetu nanesenu središnjemračunalu od 8 milijuna jotabajta,10 x 7, 5 cm velikom kvantnom femtoprocesoruodgovornom za pristup irealizaciju misli i želja svih Japanaca.Ponuda SAD-a od 20 milijuna dolarai pošiljke čelika, tegljača, viljuškarai dizalica uljudno je odbijena.Premijer je izjavio kako će se najvećinapori usmjeriti prema ponovnojizgradnji Procross Buster kvazigravitacijskeleće, pokretačke sile iza japanskeautomatizirane mreže cesta, aerozgradai kanala za lebdenje. Ukupna cijenaprojekta, premijer procjenjuje, krećese oko 70 trilijuna jena, većinu koje ćeosigurati Nippon Tertius, podružnacivilizacija u galaksiji Haltropic.U međuvremenu, stotine tisuća ljudiširom Japana i dalje živi u očajnimuvjetima. Onima čija su metaprebivalištauništena u potresu izdaju sezamjenski stanovi, iako se od građanaočekuje da ih razviju sami. StanovnikKyota Aiko Shunji kritizirao je kućnerekonfiguracijske zidove i klimuupravljanu treptanjem oka nazivajućiih “ostacima prošlosti” koji su “jedvaprimjereni ljudima, a kamoli pripadnicimajapanske Slavne i Mirne DeveteRecenzije.”“Starije generacije mogu govoritikoliko hoće o prednostima obroka utabletama i upotrebi pokretnog pločnikaumjesto crvotočine, ali sve je tosamo čista oskudica i ništa ne valja”, rekaoje Shuji (92). “Ne pomaže ni to štoje obnova tako spora. Zašto vladi trebatoliko dugo da ponovno spoji neštotako jednostavno kao što je NeuronskaMreža?”Abe je uvjerio građane kako je katastrofasamo privremeni zastoj.“Samo je pitanje dana kada ćeAsahi Ultima, krizni kronopokretnipreusmjerni motor opet biti umrežen”,rekao je Abe. “Stanovnici Japana,obećavam vam, jednom kada našaprostorno-vremenska tehnologija opetprofunkcionira, bit će kao da se ovajpotres nije ni dogodio.”Zagonetno ubojstvo uvlaku manje zabavnou stvarnom životuTOMAH, Wisconsin – Još je utijeku istraga ubojstva na Amtrakovuputničkom vlaku, koja međutim nijeuzbudljiva, neizvjesna ili puna spletki idomišljatih smicalica kako se u početkuočekivalo, tvrde putnici.“Sve se doimalo poput čistog slučaja”,rekao je računovođa Louis Simms, jedanod 129 putnika u vlaku. “Bez tajanstvenihtragova ili zagonetne poezije ili pokušaja‘savršenog zločina’, ili ičega. Tipje upao u tučnjavu i izboden je.”Žrtva, koju je policija identificiralakao 34-godišnjeg Paula Satterwhitea,pronađena je mrtva zbog višestrukihubodnih rana u vagon-restoranu vlakaEmpire Builder u ranim jutarnjimsatima u ponedjeljak, gotovo dva satanakon što je vlak krenuo iz Chicaga.Uzbuđenje putnika prilikom ustanovljenjaubojstva uskoro je nestalo kadaje tamošnja policija, žurno otposlanana mjesto zločina, odlučila do daljnjegazadržati vlak koji je putovao za Oregon,nedaleko seoceta Tomah.“Ne mogu vjerovati da su zaustavilivlak na sljedećoj postaji”, rekao je telemarketinškitrgovac Joe Stimpson.“Mislio sam da se ovakve stvari trebajupolako odmotavati tijekom vožnje, ane da se beskonačno razvlače u nekomzabitom kukuruzištu.”Sljedećih nekoliko sati proteklo jeu nekoj zbunjujućoj monotoniji kadasu iscrpljeni putnici najprije potjeranis vlaka i nagurani u sićušnu čekaonicuželjezničke postaje Tomah, a zatimponovno ukrcani na vlak nakon što jeizražena zabrinutost zbog mogućegbijega još uvijek nepoznatog počinitelja.Policija, navodno neiskusna u istragamaubojstva, ponovno je premjestila putnikekada je utvrđeno da mjesto zločina nijevaljano osigurano.Dolazak agenata FBI-a nedugo nakonizlaska sunca potaknuo je val uzbuđenjameđu putnicima, no ono je ubrzoiščezlo kada im je naređeno da se vratenatrag u vlak i ostanu sjediti na svojimsjedalima. Budući da je to značilo danikome osim ljudima sa značkama nijedopušteno istraživati okolo, nekolikoputnika posumnjalo je u provođenjepravog policijskog postupka.“Kako da ocijenimo međusobnereakcije na ubojstvo kad nam nije dopuštenoda se svi zajedno okupimo okotijela?”, rekao je zubni asistent LynnGallen. “Tko će riješiti zagonetku akoodvažnim amaterima nije dopušteno danjuškaju okolo i otkrivaju tragove kojemlitavi i samodopadni profesionalci i nezamjećuju?”“Uglavnom, čuo sam da je tip izbodenobičnim skakavcem, a ne nečimcool kao što je rijedak bodež od vulkanskogstakla iz plemena Maja,” Gallennastavlja.Mnogi su također izrazili veliko nezadovoljstvoglavnim istražiteljem slučaja,agentom Bernardom Larsonom.“Taj čovjek mora da je najbeznačajnijaosoba ikad”, rekao je električarRaymond Mercado. “Nema zanimljivihhirova ni strasti, ne izgleda ni ekscentričnootrcano ni pedantno dotjerano.Čak i ne puši. A i nije bio u vlaku kadse ubojstvo dogodilo. Tek su ga poslijedoveli.”Putnici su također kritizirali učestalapolicijska ispitivanja, nedostatak usmenogobavještavanja o razvoju situacije ičinjenicu da je tijelo otkriveno na otvorenomumjesto da se otkotrljalo s policeza prtljagu ili bilo ugurano u veliki putnikovčeg. Iako je u vlaku bilo nekoliko ćelavih,sredovječnih, debelih muškaraca,nijedan nije bio odjeven u crno odijeloili nosio kontrabas.Putnici su pušteni oko podneva kadaje Nathan Van Dyck (28) iz Chicagastavljen u pritvor. Jedan od radnika ukuhinji izjavio je da je vidio Van Dyckakako se žučljivo svađa sa žrtvom netomprije pronalaska tijela.Prema policiji, Satterwhite je biorazvedeni automehaničar navodno bezmutne prošlosti koja bi uključivala prijevare,ubojstva ili izdaje, a koja bi motiviralačin nasilne odmazde. Osim toga, nečini se ni da su Satterwhite i Van Dyckdijelili nekakvu mračnu tajnu.Čak je i razrješenje slučaja ostaviloputnike ravnodušnima jer je VanDyckovo uhićenje omogućilo nastavakputovanja bez incidenta. Dok je većinadrijemala, neki su se vratili svojem pletivu,Sudoku puzzlama ili krimićima.“Čitavo ovo iskustvo nije bilo ni najmanjezabavno ni fascinantno.” Rekao jestručnjak za bolesti stopala Floyd Rose.“Zapravo, počinjem vjerovati kako jeovo što se dogodilo ovdje bilo užasno izastrašujuće.”Nekolicina je izrazila razočaranjetime što jedini donekle zanimljiv putnik,besprijekorno odjeven gospodins povezom na oku i njemačkim naglaskom,nije viđen u vlaku otkako jeopažen kako izlazi iz vagon-restorananedugo nakon što se ubojstvo, pretpostavljase, dogodilo.S engleskoga prevela Maja Klarićcmyk
komentarIX/212-213, 6. rujna 2,,7.7U žarištuPozdrav iz mrtvoga gradaTrpimir MatasovićDokle god institucije, zvale se oneMinistarstvo kulture ili Gradskiured za kulturu, ne pokazuju nesamo interes, nego i inicijativuza oživljavanjem ljetne kulturneponude, dotle ni akteri nemajustvarnog poticaja da na tom područjunešto sâmi poduzmuad je riječ o kulturnoj ponudi glavnogagrada, u Zagrebu se svakogljeta ponavlja uvijek ista priča: srpanjjoš koliko-toliko popune Zagrebačkeljetne večeri i programi Scene Amadeo,dok se u kolovozu sve svodi samo naAmadeo, kojem se, kad se već nemašto drugo, mogu pridodati i neuništiviHistrioni. Argumenti koji se iznose kakobi se opravdalo ovu, u osnovi, posve sramotnusituaciju također su nepromjenjivi:Grad ne ulaže u ljetne priredbe, a Zagrebje ljeti ionako prazan, pa publike ne bibilo čak i kad bi bilo događanja. Prviargument pritom djelomično drži vodu,za razliku od drugog, koji je iz godine ugodinu sve neuvjerljiviji. Jer, usprkos pričamaza malu djecu o porastu standarda,mnogi stanovnici Zagreba ostaju u graducijelog ljeta, a njima, što nipošto ne trebazanemariti, valja pridodati i turiste, kojihje sve više i više.Turistu je najgore dobagodine za dolazak uZagreb ljeto – dakle,upravo ono vrijeme kadglavnina turista koristisvoje godišnje odmoreJezična barijeraŠto, dakle, preostaje kulture gladnimposjetiteljima glavnoga grada male zemljeza veliki odmor? Ne puno, a pogotovo neovog ljeta. Zagrebačke ljetne večeri ovajsu put, uz iznimku četiriju koncerata raneglazbe, koji predstavljaju ostatke ostatakaugašenog Zagrebačkog baroknog festivala,ponudile mahom koncerte manjepoznatih domaćih umjetnika, uz tek pokojene osobito spektakularno gostovanje.Scena Amadeo u srpnju se većim dijelomfuzionirala s drugim manifestacijama, kaošto su upravo spomenute Zagrebačkihljetnih večeri, te Motovun film festival iDani židovske kulture, izgubivši time idio vlastite programske prepoznatljivostii samosvojnosti. S druge strane, kolovoškiprogram ponudio je mahom reprize većprokušanih sadržaja, uglavnom kazališnihpredstava, koje, zbog jezične barijere,uglavnom nisu zanimljive stranim turistima.Iz istog razloga, predstave Glumačkedružine Histrion, čak i ako se ne upustimou raspravu o njihovim estetskimvrlinama i manama, ostaju tek zabava zalokalno pučanstvo, bez ikakve relevantnostiunutar kulturnog segmenta turističkeponude.Ako, pak, zanemarimo pitanje jezičnebarijere, i dalje ostaje činjenica da su zagrebačkakazališta ljeti zatvorena. S drugestrane, muzeji i galerije uglavnom rade,ali, međutim, predstavljaju samo svojstalni postav – relevatni izložbeni projektirezervirani su za takozvanu kulturnu sezonu– kao da je kultura nešto što je ovisnoo mijenama godišnjih doba. Proizlazi,dakle, da je turistu najgore doba godineza dolazak u Zagreb ljeto – dakle, upravoono vrijeme kad glavnina turista koristisvoje godišnje odmore.Vegetiranje postojećegstatus quoZa ovakvu situaciju ne treba, međutim,kriviti aktere na kulturnoj sceni. Jer, svioni, bilo da su nezavisni, bilo da su vezaniuz državne ili gradske institucije, svojeprograme proizvode kako znaju i umijuu zadanim financijskim i/ili institucionalnimokvirima. A to znači da, doklegod institucije, zvale se one Ministarstvokulture ili Gradski ured za kulturu, nepokazuju ne samo interes, nego i inicijativuza oživljavanjem ljetne kulturneponude, dotle ni akteri nemaju stvarnogpoticaja da na tom području nešto sâmipoduzmu. Koncepcija vezanja kulture uzturizam je, pak, bez obzira na povremenoretoričko korištenje u dnevno-političkepopulističke svrhe, i dalje, pogotovo uZagrebu, pojam iz znanstvene fantastike– dakle, nešto što je teoretski moguće, aliu praksi još posve nepostojeće. Što za tovrijeme radi Turistička zajednica GradaZagreba, nije previše jasno. Jer, simboličnafinancijska i/ili marketinška podrška većpostojećim manifestacijama nije i kreiranjekulturno-turističke ponude, nego tekpodrška vegetiranju postojećeg status quo.To uostalom, i ne čudi previše, uzmemoli u obzir da se svijest o ekonomskojisplativosti turizma u cijeloj Hrvatskojmanje-više svodi na nabijanje besramnovisokih cijena hotelskog smještaja i jednakoskupu ugostiteljsku ponudu. Pritom,valja li to uopće posebno isticati, kvalitetaproizvoda rijetko dosiže njegovu nerealnucijenu.Izostanak kompletnogproizvodaZa zemljama s razvijenom turističkomponudom uvelike kaskamo. Naime, čak ikad bi nekih ozbiljnijih kulturnih sadržajaljeti u Zagrebu i bilo, davno su prošla vremenakad je večernji izlazak podrazumijevaosamo napuštanje hotela, nazočnostkulturnom događaju, te potom povratak uhotel. Suvremeni turist očekuje kompletanproizvod, a to podrazumijeva ne samodostupnost detaljnih informacija o pojedinomkulturnom sadržaju prije njegovogodržavanja (primjerice, kroz mjesečnekulturne vodiče) i na samom licu mjesta(katalozi, programske knjižice), nego imogućnost povezivanja takvog izlaska sdrugim turističkim sadržajim, u rasponuod razgledavanja pojedinih dijelova gradado posjeta ugostiteljskim objektima.I tu sa Zagrebom stvari stoje priličnološe. Na turistički najatraktivnijemGornjem gradu kulturnih događanjaovog ljeta uopće nije bilo, s obzirom da suisprva najavljeni (pa u posljednji trenutakotkazani) opsežni građevinski zahvati, paje glavnina sadržaja premještena u Muzejza umjetnost i obrt. No, čak da je nekakvih,recimo, koncerata na Gornjem gradui bilo, putnika namjernika dočekala bine osobito spektakularna slika praktičkimrtvog dijela grada, u kojem se ni prekodana ne događa gotovo ništa, dok se u večernjimsatima čak i malobrojni restoranii kafići zatvaraju već u 23 sata.Ukratko, Zagreb je ljeti jednostavnomrtav grad, koji, zapravo, nema što ponuditituristu koji u njemu boravi dulje odjednog dana, koliko je obično dovoljnoposjetiteljima koji su na proputovanjuprema sljedećoj destinaciji. U tom smislu,uzalud nam hvastanje više ili manje relevantnimkulturnim manifestacijama kojese događaju tijekom kulturne sezone. Jer,dok u Zagrebu stanuju turisti, kultura jena godišnjem odmoru.cmyk
8 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.razgovorVladimirArsenijević i DežulovićBorisostoji li, po vama, regionalnikulturni prostor?– Boris Dežulović:Ako ćemo govoriti o formalnomstanju stvari, onda nepostoji. U svakom drugomsmislu postoji, pošto kulturniprostor, sam po sebi, ne priznajednevno-političke kriterijei metre. Ako ništa drugo,postoji u smislu zajedničkepovijesti, pa čak i zajedničkogjezika i zajedničkih sjećanja.Znači, odgovor je – postoji, alizavisi kako se uzme.– Vladimir Arsenijević:Regionalni kulturni prostorformalno ne postoji, ali trebaraditi na tome da se održavajupostojeće veze i neprestanostvaraju nove. Imam utisakda ono što pripada domenualternative ili subkulture,nailazi na manje problema ukomunikaciji od naših kulturnihmainstreama, koji su, činimi se, poslovično opterećenipitanjima političke prirode.Dodao bih da na prostorubivše Jugoslavije neospornopostoji jedna vrsta zajedničkogsenzibiliteta. Lako je ustanovitida se od 2000. godine naovamo,među novim generacijamabosanskih, crnogorskih,hrvatskih i srpskih književnikaformiralo nešto što bi se slobodnomoglo nazvati post-jugoslovenskomknjiževnošću.Topljenje agresivnogmentalitetadevedesetihKoliko posljedice rata utičuna uspostavljanje normalnekulturne komunikacije na prostorubivše Jugoslavije?– Boris Dežulović:Naravno da rat sam po sebirazara sve moguće komunikacije,osim one između generalai admirala. Međutim, kod ljudizainteresiranih za komunikacijuu kriznim vremenima, kaošto je rat, interes za komuniciranjempostaje veći. Imao samveću potrebu komuniciratis ljudima iz Srbije i Bosne iHercegovine u vrijeme kadaje moja država bila u ratu snjihovim nego u vrijeme kadarata nije bilo. To je logičnojer mene zanima zašto je totako i šta možemo napravitida tako ne bude, otkud to dasmo se Vlado i ja našli u dvijedržave koje ratuju i zašto seto dogodilo. Godine 1981.zanimalo me ići u Beogradgledati Hajduka i tu se negdjeiscrpljivao moj interes zaBeograd.– Vladimir Arsenijević:Naravno da će oni ljudi, kojini na koji način nisu učestvovaliu svim tim ratničkim<strong>Post</strong>-jugoslavenska <strong>kulturna</strong> <strong>scena</strong>ideologijama iz devedesetihgodina, po prirodi stvari imatipovišenu potrebu za komunikacijom.Međutim, prava promenanastaje onog momentakada počinje da se menjasvest običnog čoveka koji tupotrebu realno nema. Tu turbo-folk,na primer, igra velikuulogu. Ranih 2000-tih, tu istuulogu imao je srpski film, konkretno– srpske komedije kojesu nailazile na dobre reakcijeu Hrvatskoj zbog nedostatkatamošnje filmske produkcije.Sada smo mi u Srbiji gotovozatrpani hrvatskom tv-produkcijom.Ona nailazi naizvanredan prijem kod ljudiovde i mislim da su to stvarikoje stvaraju čuda. Da li ćemoja knjiga biti objavljena uHrvatskoj ili Borisova u Srbiji– to je stvar koja interesujeuzak krug ljudi. Ljubav u zaleđuili neku drugu sapunskuoperu gleda stotine hiljadaljudi najrazličitijeg profila.Tu se vrši jedna tiha promenastavova i topljenje rigidnog iagresivnog mentaliteta iz devedesetihgodina. Dalje, tu je iJadransko more. Tu padaju svinacionalizmi. Moja i njoj sličnegeneracije svoje detinjstvoprovodile su na Jadranu. Nekoje redovno odlazio u Istru,neko u Dalmaciju, imalo smotamo prijatelje, porodice kodkojih smo boravili. Sada je takomunikacija sve intenzivnija,sve se više ide u Hrvatsku. Svesu to stvari koje vrše dubokupromenu u glavama ljudi iponovo uspostavljaju jedanprijateljski odnos. Mislim daje kod Srba i Hrvata oduvektako bilo – oni se dobro razumejuonda kada konačnoodluče da počnu da se razumeju.Sapunice i turbo-folkkao mostovi kultureKako je moguće da turbofolki Ceca Ražnjatović probijajuzidove koje je podigaorat, a ne može ih probiti jedankvalitetan roman?– Boris Dežulović: Tu netreba gajiti iluzije. Iluzorno jemisliti da dobar roman možeda povezuje ljude. To nijesamo naš specifikum. Mislimda je tako svuda u svijetu.Kada čovjek bolje razmisli,zapravo je taj proboj mogaonapraviti jedino turbo-folk, ito ne samo u muzičkom negou kulturološkom smislu. Tvsapunice su kao neki novi turbo-folk.Prije pet-šest godina,kada je ovdje krenuo turbofolk,sve je užasno bilo opterećenopričom o tome kakoje to stvar koja je MiloševićaOmer Karabeg<strong>Post</strong>oji li novi regionalnikulturni prostor u emisijiMost Radija Slobodna Europarazgovarali su VladimirArsenijević i Boris DežulovićBoris Dežulović:Iluzorno jemisliti da dobarroman može dapovezuje ljude...Kada čovjek boljerazmisli, zapravoje taj probojmogao napravitijedino turbo-folk,i to ne samo umuzičkom negou kulturološkomsmislu. Tv sapunicesu kao neki noviturbo-folkdovela i održavala ga na vlasti.Godinama se postavljapitanje zašto se u Hrvatskojsluša srbijanski turbo-folk.Da li je to zabranjeno voće,ili je to pobuna klinaca koji uturbo-folku na jedan vulgarnopojednostavljen način vide istoono što smo mi prije tridesetgodina vidjeli u Sex Pistolsima– nešto čime nerviraš roditelje,establišment i poredak stvari?Kako god da je, činjenicaje da danas u razredu mojekćerke samo ona i njene dvijeprijateljice, od njih trideset,ne slušaju turbo-folk. Da bifunkcionirala u društvu onamora znati te pjevačice i pjevačejer ako ih ne zna, ona jeekskomunicirana, nije cool. Toje nevjerojatno, ali je tako. Uposljednje vrijeme sam češćeu Beogradu, a i ne moram bititamo da bi znao da nema taksijai kafane iz koje ne odjekujuGibonni, Petar Grašo isplitska turbo-folk estrada.To su stvari koje će se prveprimiti. To su zapravo mostovikulture između Hrvata i Srba.Hrvatske tv sapunice danasokupiraju srpski eter. Kada biHrvati to znali, a ne znaju jerne žele da pomole nos iz svojihrovova, bili bi jako utješenitom činjenicom. Onima kojisu nas petnaest godina uvjeravalida su nas Srbi kulturnookupirali svojom prizemnomkulturom, vjerojatno bi bilodrago da saznaju da danasBeograd gleda hrvatske TVsapunice i da sa splavova i izkafana odjekuju Goran Karani Magazin.– Vladimir Arsenijević:Stvari na periferiji uvek seodvijaju mimo utvrđenihpravila, tamo je komunikacijaslobodna, pa ukoliko postojiikakva potreba za njom, onaće se uspostaviti. Osamdesetihgodina, kada je komunikacijabila najjača među urbanomomladinom, verovali smoda smo upravo mi, ljudi izgradova, slični jedni drugimapo tome što ne “padamo” nalokalne vrednosti i što smose formirali u odnosu na onošto smo videli kao kulturučitavog sveta, pa smo na tomosnovu i komunicirali. Ondase tokom devedesetih godinaparadoksalno ispostaviloda je ona ćutljiva većina izraznoraznih mesta u kojimami gotovo da nikada nismoni bili, daleko sposobnija darazume motive onih drugih.Iz tih istih motiva, te vođenijednom morbidnom bliskošćua ne nepremostivim razlikama,oni su i ratovali jedniprotiv drugih. Uvek se setimsjajnog eseja Borisa Budenakoji se zvao Kada budem ustašai Jugoslaven. Esej počinjeanalizom jedne epizode izživota nekog hrvatskog braniteljakome je bilo zabranjenoda pušta Cecu i DraganuMirković u svom kafiću, a onje žestoko reagovao – šta jaimam kome da se dokazujemkao Hrvat, kada sam ja hrvatskiveteran i patriota, valjdaimam pravo da slušam šta godhoću. Ista matrica ljudi, i sajedne i sa druge strane, lakoće se razumeti. Jedan srpskišovinista i četnik će dalekolakše razumeti motive nekoghrvatskog nacionaliste i ustaše,a između mene i Borisa,bez obzira na sve bliskosti irazumevanje, može da postojičitav niz razlika koja će daljebiti povod za dugačke disku-cmyk
azgovorIX/212-213, 6. rujna 2,,7.9sije. Na nivou običnog svetastvari su vrlo jednostavno,linearno postavljene i tu turbo-folkfantastično vrši svojuulogu. Mene, inače, te stvarineprestano čude. Hajde dazanemarimo Hrvatsku. Zaistame fascinira uspeh Cece uBosni i Hercegovini. Svi znamoone strahovite fotografijezverstava koje su Arkanoviljudi počinili u Bijeljini idrugim bosanskim gradovima.To je bilo klanje uživo.To nije nešto što je istorijau međuvremenu zatrpala.To je živo, to je i dalje uveksa nama. Ceca se nikada nijejasno ogradila od toga. Njenceo diskurs iz toga vremenase svodio na srceparajućeizjave tipa “moj Željko”. Onase fotografisala u uniformiSrpske garde ili već koje paravojneorganizacije. To je biloobjavljeno na naslovnoj straninovina tipa Ilustrovane politikeili nekog drugog mainstreamčasopisa. Pa opet se te pesmeslušaju u celoj Bosni.Nove generacije -bez utega srpstva ihrvatstvaKako mladi ljudi uHrvatskoj gledaju na knjige ifilmove koji dolaze iz Srbije,ukoliko uopšte imaju kontaktsa njima?– Boris Dežulović: To jegeneracija koja praktički nepamti Jugoslaviju, ili su se tekrodili, ili su imali četiri-petgodina. Generalno govoreći,oni su apsolutno cijepljeniod te jugoslavenske priče najedan iracionalan način. Čak iThompsonova publika. Kadaoni viču “Srbe na vrbe”, onito uzvikuju kao automatskasekretarica, oslobođeni svakepotrebe da shvate što pričaju.Njima je sve to lekcija izpovijesti koju ne razumiju,kao što ne razumiju ni onošto se događalo prije. Mojakćer je jednom došla iz školei rekla da upravo uče Drugisvjetski rat i da ne razumijeko je taj Tito, je li on dobar ililoš. Djeca u toj dobi gledajustvari crno-bijelo. Odgovoriosam joj da je drug Tito dobar,a kada malo naraste da ću jojispričati detalje. Njima sadatreba podjela na Nijemce ipartizane, na dobre i loše, nakauboje i Indijance. Oni nerazumiju ništa šta se događalo,a naročito ne razumijuovu potpunu kakofoniju suvremenepovijesti koja ih zapravoapsolutno ne zanima.Klincima je veći problem štokad gledaju srpske filomove,koje povremeno puštaju naRTL, ne znaju šta znači riječvazduh, pa me onda pitaju.To spada u stvari koje bi unjihovom rječniku bile cool.Kao što je cool imati refrennekog turbo-folk hita namobitelu, tako je cool gledatisrpske filmove. Njima je tozabavno, čak i onda kadauopće ne razumiju film, aliznaju da je to društvenonepoželjno, pa im je to jakocool, zato što je zabranjeno.– Vladimir Arsenijević:Krajem devedesetih sam imaopromociju u Filološkoj gimnazijiu Beogradu. U to vremenije bilo pojedinih srpskihudžbenika, pa su učenici biliprinuđeni da uče iz hrvatskih.Ta deca, učenici Filološkegimnazije koji bi trebalo daimaju razvijen senzibilitet zajezike, tada su mi se žalila daništa ne razumeju i da ih tostrašno zamara. Iz svoje jugoslovenskenaviknutosti na svenijanse zajedničkog jezika, nadijalekte, ja često i ne razmišljamda li je ono što čitam ilislušam ijekavica ili ekavica.Mislio sam da se to razume,ali očito je da se ne razume.To sve pomalo sputava mlađugeneraciju u komunikaciji. Akod dela mladih ljudi razvijase sve veće interesovanje zaprostore bivše Jugoslavije. Tosu nekakva poznata, bliskainostranstva. Mladi ljudi sveviše uživaju u otkrivanju, nesamo kulture tih prostora,nego i samih tih prostora i udruženju sa ljudima koji tamožive. Možda više od svihknjiga, filmova i pozorišnihpredstava njih povezuje muzikakoja govori svima razumnjivimjezikom. Po čitavomnašem regionu nikli su velikimuzički festivali, kao Exit uNovom Sadu, pa VIP INMusicfestival u Zagrebu i drugi.Mladi ljudi odlaze tamo, družese. Atmosfera na muzičkimfestivalima uvek je prijateljska,nije ispunjena nabojem iagresijom koji se osećaju nafudbalskim tribinama. Oni sedruže ne kao Hrvati i Srbi, jeršta će to bilo kome, nego kaoljudi s imenom i prezimenom,tu se stvara čitav niz veza iodnosa koji su neka vrsta zalogaza budućnost.– Boris Dežulović: Važnoje reći da se ti ljudi ne prepoznajukroz matricu srpstvaili hrvatstva. Mi smo previšeopterećeni time. Klinci kojiidu na koncerte zaista sa tompričom nemaju ništa zajedničko.Hoćete da kažete da idu nakoncert u Novi Sad kao kad biišli na koncert u Salzburg, Beč,Budimpeštu?– Boris Dežulović:Potpuno jednako. Razlikaje možda samo u tome štoje Beograd drugačiji odSalzburga. Bio sam u vlakuVladimirArsenijević: Počitavom našemregionu nikli suveliki muzičkifestivali, kao Exitu Novom Sadu,VIP INMusicfestival u Zagrebu.Atmosferana muzičkimfestivalima uvekje prijateljska, nijeispunjena nabojemi agresijomkoji se osećajuna fudbalskimtribinama. Mladiljudi se družene kao Hrvati iSrbi, nego kaoosobe s imenom iprezimenom, tu sestvara niz veza iodnosa koji su nekavrsta zaloga zabudućnostjednog dana kada su mladiSplićani dolazili u Beograd.Gledali su kroz prozor beogradskepejzaže, karton siti,ono romsko naselje koje sevidi kad voz ulazi u Beograd.To im je bilo nešto drugačije,bili su potpuno fasciniranipejzažima koje su vidjeli, alisu ih gledali jednako kao štogledaju staklene nebodere uBerlinu. Gledali su grafite,ispisane na nekoj neobičnojćirilici, ali za njih su oni bilipotpuno lišeni značenja kojiim mi dajemo. Vidjeli su nekinovi prostor, upoznali nekenove ljude. Oni s hrvatstvomi srpstvom imaju veze kolikoVlado i ja s Patagonijom.Frustrirani jer serazumiju?Obojica ste pomenuli jezik.Mnogo napora je uloženo prije,za vrijeme, a i u prvim godinamaposlije rata da se jezicišto više razdvoje. Ako se nastavitaj trend razdvajanja, misliteli da to može u budućnostida postane istinska prepreka zanormalnu kulturnu komunikacijuu regionu?– Boris Dežulović: Uvjerensam da neće. Mi smo sadadefinitivno dvije različite države,bez šansi da se ponovospojimo. Kada bi se to dogodilo,ja bih prvi išao u šumu.Razvijat ćemo se iza zidovakojih na kraju neće biti, jerćemo se na kraju opet naći unekoj Euroslaviji. U Jugoslavijismo bili sedamdeset godinai potpuno je bilo normalnoda mi u Hrvatskoj znamo štoznači vazduh, a oni u Srbijišto znači zrak. U budućnostiće dolaziti do nesporazuma okojima je govorio Vlado. Jeziciće se razvijati svaki na svoj način.Nemam problema da prihvatimda su hrvatski i srpskidva različita jezika, ali ono štoje vječna frustracija, baremkada govorimo o hrvatskimintelektualcima i hrvatskojintelektualnoj eliti, to je da seHrvati i Srbi naprosto razumiju.Nedavno je izbila velikaafera, dobro nije bila prevelikaafera, ali bio je jedan lijep komadaferice, kada je Glas Istreobjavio intervju sa LepomBrenom, a njene odgovore ještampao na ekavici, nije ihpreveo na hrvatski. Feral je toradio petnaest godina, ali zanjih je to bilo normalno jer jeFeral po njima srpsko-četničkoglasilo, gdje četnici govorebre. Krenula je rasprava da li jeto u redu, da li je njene odgovoretrebalo prevesti na hrvatski,kao što se prevodi intervjus rumunjskim ministrom.Naravno da treba prevesti sveono što se izgovori na stranomjeziku, ali šta ćemo sa činjenicomda ljudi u Hrvatskojrazumiju jezik kojim govoriLepa Brena. Možemo satimapalamudit o tome da su torazličiti jezici, ali to neće promijenitičinjenicu da je svakičitatelj Glasa Istre razumio štaje Lepa Brena rekla. Hrvatise već petnaest godina užasnotrude da svoj jezik napravenerazumljivim Srbima, alise pokazalo da onda taj jezikpostaje nerazumljivim iHrvatima. Pravi hrvatski jezik,koji je različit od srpskog, nerazumiju ni Hrvati, jednakokao ni Srbi. Naravno da suTuđmanove umotvorine – zrakomlatii nježnici – otišle uropotarnicu povijesti i da ljudiizmeđu sebe govore onakokako su oduvijek govorili inaravno da ćemo se mi i Srbiuvijek razumjeti. Uvijek će bitiponeka riječ koja se neće razumjeti,ali to nas neće spriječitida se razumijemo.– Vladimir Arsenijević:Sve je stvar navike. Ovdašnjimladi ljudi koji imaju problems razumevanjem hrvatskogjezika pripadaju generacijamakoje su detinjstvo provele udevedesetim godinama, kadaje postojao apsolutni prekidkomunikacije. Mislim da seto ispravlja komunikacijom.Ustvari, jezičke razlike svodese na neke sinonime. Razlikemogu samo da obogate i srpskii hrvatski jezik. Čestome fascinira novi žargon kojičujem u Hrvatskoj i nalazimda je on kreativan i duhovit.Mislim da na isti način ljudiiz Hrvatske osluškuju kako seto zapravo govori u Srbiji. Sveostalo je suva i gola skolastikakojoj nema mesta tamo gde seljudi jednostavno i neopozivorazumeju.Aralice, Bečkovići,ĆosićiŠta je bilo s umjetnicima,ratnim huškačima, a bilo ih jena obje strane? Imam utisakda su oni još uvek relevantniu svojim sredinama. Čim sezategnu odnosi između državabivše Jugoslavije, oni odmahpočinju da se oglašavaju.– Boris Dežulović:Nemam pojma gdje su, alizaista izrone svako malo kadase nešto pojavi. Aralica napišeneki imbecilni roman, pa gaopet nema, zabije se u svojujazbinu. U principu ostavljenisu u tim svojim malim sinekurama,u državnim službama,vjerojatno imaju neke svoječinove, neke zaslužne penzijekoje kljucaju. Njih sadanema u javnom životu, ali onii nemaju tu šta raditi. Oni suposlužili za ono za šta su poslužili.Kad govorim o njimateško preko jezika prevaljujemriječ umjetnik, jer ih ne mogutako doživljavati. Kipare kojisu radili silne Tuđmanovebiste, režisere koji su režiraliproslave Tuđmanovih rođendana,pisce koji su pisali odei poeme vrhovniku možemosamo uz krajnji napor nazvatiumjetnicima.– Vladimir Arsenijević:Divim se bizarnoj žilavostiljudi poput Matije Bečkovića,Mome Kapora, DobriceĆosića. To su ljudi koji neprestanoi neumorno promovišustvari u koje veruju, rade tovrlo dosledno i sa izuzetnimuspehom. Brana Crnčević jeneprestano na nekoj od televizija.Ne znam otkud nekomecmyk
10 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.razgovortoliko energije i vremena dabi se do te mere pojavljivaona ekranima. Sećam se kakose Matija Bećković, kada seodvajala Crna Gora, opetpojavio sa svojim horror onelinerima.Sve nešto u stilu kakoće, kada Crnogorci izgovoresvoju poslednju reč, i ta rečbiti na srpskom jeziku. Tajneprestano preti masovnimsmrtima. To je taj način mišljenja.To su poruke koje seovde primaju. Ko se prvi slikaosa Borisom Tadićem kadaje postao predsednik Srbije?Dobrica Ćosić. Neverovatnoje da uporno ne dolazi dopromene paradigme. Doklegod se Boris Tadić, umesto saDobricom Ćosićem, ne budeslikao sa, na primer, DavidomAlbaharijem ili BiljanomSrbljanović stvari u Srbiji ćeostati nepromenjene.Da li vlast podržava, koči,ili uopšte nije zainteresovanaza kulturnu saradnju na prostorubivše Jugoslavije?– Boris Dežulović: HDZovavlast je to kočila desetgodina, a od 2000. godine dodanas ne bih rekao da koči, alije apsolutno nezainteresirana.To je nešto što je u Hrvatskojna pretposljednjem mjestu nalisti prioriteta, možda je tikiza toga jedino globalno zatopljenje.To hrvatsku državnuvlast apsolutno ne zanima.Kada se govori o državnojkulturi, o nečemu što je podjurisdikcijom Ministarstvakulture, onda se sve svodi nanekoliko nacionalnih festivalatipa Dubrovačkih ljetnihigara ili Splitskog festivala,ili na gostovanje pisaca naFrankfurtskom sajmu knjiga,gdje ćemo svake godine dovestipar brončanih pisaca.Provjerit ćemo deset dana prijesajma da li su još živi i, ako suživi, onda ih vodimo da predstavljajuHrvatsku. Hrvatskavlast ne samo da nije zainteresiranaza kulturnu razmjenusa okruženjem – sa Bosnom,Srbijom, Crnom Gorom, oMakedoniji, koju smo davnozaboravili, da i ne govorim– već je kultura uopće ne zanima.Hrvatska kultura kao prepoznatljivbrend je nešto što nepostoji. Zato je priča o nekimmostovima ili o kulturnoj saradnjipotpuno deplasirana.– Vladimir Arsenijević:Vlast u Srbiji bi se možda ibavila nekim kulturnim povezivanjemkada bi bilo nekeorganizovanosti. Ministarstvokulture je nekakvo nedonoščemeđu srpskim ministarstvima.Niko ne zna šta će sa njim.Para ni za šta nema, ono malošto ima usmerava se katastrofalno,a ministar kulture je popravilu čovek za kojeg je ustartu jasno da je nekompetentanza posao kojim će sebaviti. To je bio jedan glumac,zatim jedan nacionalista, pasada opet jedan glumac.Rapublika Srpska iHercegovinaČini mi se da su vlasti uSrbiji jako zainteresovane zarazvijanje kulturnih i svihdrugih veza sa RepublikomSrpskom?– Vladimir Arsenijević:Rekao bih da jesu. Tu većneki plan postoji, koji je naneki bizaran način povezansa Kosovom. To mi sve naneprijatan način ponovo mirišena odnos prema SrpskojKrajini s kraja osamdesetih.Mislim da su srpski političarinovog doba možda i nesvesnoprekopirali i preuzeli osnovneelemente vođenja politikeiz Miloševićevog vremena.Gotovo da nije došlo ni dokakve promene, osim jedne, ato je da možemo da verujemoda ti ljudi zaista nisu zainteresovanida prave ratove na prostorubivše Jugoslavije. U svemuostalom način razmišljanjaje ostao potpuno isti. Na deluje ono isto neodgovorno konfrontiranjesa međunarodnomzajednicom, potpuno zanemarivanjestvari koje se tičukvaliteta života i njihovo pokrivanjeideološkim pitanjima,neprestano zamazivanje očiju.Oni to rade sa neobičnom veštinomi neverovatno je kolikosu dobri đaci one prethodnegeneracije političara.Da li su kulturne vlasti uHrvatskoj posebno okrenuteprema Zapadnoj Hercegovini?– Boris Dežulović:Naravno da su stvari pupčanomvrpcom povezane, aline na tako snažan način kaoizmeđu Srbije i RepublikeSrpske. Prije deset godinaTuđman i Milošević u tomsmislu nisu imali problema.<strong>Post</strong>ojala je načelna podjelau kojoj bi Republika Srpskasutra bila dio Velike Srbije,a Zapada Hercegovina, iliHerceg-Bosna, dio Hrvatske.Planovi su više-manjepropali. Herceg-Bosna uTuđmanovom smislu više nepostoji. Republika Srpska, nažalost, da. Ona je danas ostatak,podjednako Miloševićeve,koliko i Tuđmanove zločinačkepolitike. Nekako stoji kaospomenik. Meni je RepublikaSrpska nešto što teško izgovaram.Kada idem kroz Bosnui kada vidim one ogromnetable sa natpisom RepublikaSrpska, dođe mi da ih dignemu zrak. Ne volim granice,ali ih poštujem, ali tu ih nemogu poštovati. S jedne straneimamo Republiku Srpsku,a sa strane druge Federaciju,šta god to bilo. U okviruFederacije je neki potpunonedefinirani hrvatski entitetsa kojim sada ima problemai hrvatska vlast i hrvatskaopozicija. Uvijek im se nabijana nos kako su se, eto, Srbisuper izborili za svoje ciljeve,kako oni sada imaju nešto štose zove Republika Srpska ikako Srbi drže do svojih. Istutu priču ćete ćuti i u Beogradu– kako Hrvati drže do svojih.Fenomenalno je kako nacionalistimeđusobno funkcioniraju.Međutim, odjedanput2000. godine Hrvati više nemare za Herceg-Bosnu, za tuhrvatsku maticu koja nam jedala sve: od književnog standardado 100 hiljada vojnikau ratu. Stipe Mesić je 2000.godine dobio izbore bukvalnona jednoj rečenici. Petnaestdana prije izbora imao je, posvim istraživanjima, 2,5 postoglasova sve dok nije rekao:“Ako budem predsjednik, nikune više neće ići za Herceg-Bosnu”. U 15 dana je od 2,5posto došao do mandata predsjednikaRepublike Hrvatske.To sjajno govori o tadašnjemraspoloženju Hrvata kojimasu na nos izašli i Hercegovinai Hrvatsko vijeće obrane i svaona silna lova koju smo svakegodine plaćali za penzije tamošnjimčasnicima HVO-a,za izgradnju njihovih vila ibazena, za održavanje njihoveinfrastrukture i ekonomije.U tom smislu su se gradilei veze koje možemo nazvatikulturnima, iako to s kulturomnema nikakve veze. Hrvatskaje tada financirala, sa ne znamkoliko miliona kuna, nešto štose nazivalo kazališni spektakl– Krunjenje kralja Tomislavana Duvarskom polju. To jenajbolja ilustracija šta hrvatskapolitička nomenklaturadoživljava kulturom. Neštošto mora imati sedmo stoljeće,kralja Tomislava, šahovnicu iništa drugo. Ništa drugo nemože promovirati hrvatskikulturni identitet. Ne moženeki rock-and-rool band ilineka knjiga koja neće pričatio slavnoj hrvatskoj povijesti.Herceg-Bosna je bila idealnaza promoviranje te vrste kulture.Kroz te mastodontskeprojekte tadašnja vlast je, štobismo mi Dalmatinci rekli,zapišavali taj teritorij poputpsa i označavala ga i verificiralikao hrvatski.Tenk da, knjige ne!Mislite li da će u doglednovrijeme razmjena kulturnihdobara u ovom regionu početinormalno da funkcioniše,kao što danas funkcioniše uEvropi?– Vladimir Arsenijević:Apsolutno. To je neminovnost.Pitanje je vremena kadaće CEFTA stupiti na snagu.Jedan broj hrvatskih izdavačaveć lagano ulazi na prostorSrbije, Srbija ih interesuje kaotržište. Mene, međutim, i daljeneke stvari zbunjuju. Možeteda odete u banku ili menjačnicu,kojih ovde ima na svakomkoraku, i da zamenite dinareza svaku valutu, uključujući inacionalnu valutu Bocuane, aline možete da kupite hrvatskekune. Kako to?Da li je ista stvar uHrvatskoj sa dinarima?– Boris Dežulović:Naravno. Vjerojatno bi vasdočekala salva smijeha kadabiste u mjenjačnici htjeli dazamijenite srpske dinare zakune. Meni je fenomenalnajedna druga stvar. U Srbiji jeu načelu sve jeftinije nego uHrvatskoj. Danas možda netoliko, ali prije pet-šest godinasve je bilo puno jeftinije. Taroba je dolazila u Hrvatskupreko kanala u Hercegovini iu Republici Srpskoj. Mogli stena crno kupiti cigarete, falsificiranurobu, auto dijelove, iličak i pokradene automobile.To važi za sve osim za knjige.Najnormalnije trgujemo tenkovimai naftom, i to ne sada,nego smo to radili i 1991.godine, a ja ne mogu Vladiposlati tri knjige iz Splita, a dana to ne moram platiti porezkao da mu šaljem beztrzajnitop.cmyk
azgovorIX/212-213, 6. rujna 2,,7.11ElainePagelsao što zna gotovo svakodijete, Juda je bio učenikkoji je izdao Isusa teprodao njegov život za tridesetsrebrnjaka. Ako postoji najvećahulja u priči o Isusu, tada jeto Juda Iškariotski. No, je li?Novootkriveno Evanđelje poJudi upućuje na to da je Juda,zapravo, bio omiljen učenik,jedini kojemu je Isus vjerovaoi povjerio mu svoju posljednjuzapovijed – da ga izručiRimljanima.Glasine o tom evanđeljukružile su stoljećima. Ranicrkveni oci nazvali su ga “vrloopasnim, blasfemičnim, groznimtekstom”, kaže povjesničarkaElaine Pagels. Danasznamo da se rukopis povlačiopo “zatamnjenom svijetu”prodavača antikvititeta te je ujednom trenutku bio pohranjenu nekom trezoru u New Yorkupunih sedamnaest godina.Samu Elaine Pagels jedanputje jedan prodavač u Clevelanduzamolio da ga prouči, ali joj jepokazao samo nekoliko zadnjihstranica, a one su otkrivale teknešto više negoli naslovnica. Nakraju je rukopis dospio u rukeNational Geographic Societyja,koji je zaposlio Elaine Pagelskao savjetnicu.Više negoli ijedan drugiznanstvenik Elaine Pagels privuklaje pozornost šire javnostizbog izgubljenih tekstova ranogkršćanstva. Kao povjesničarkareligije s Princetona, napisalaje 1979. uspješnicu Gnostičkaevanđelja – knjigu kojom jepočela opća opčinjenost rukopisimaiz Nag Hammadija, kojesu godine 1945. pronašli egipatskiseljaci. Tu knjigu, koja jedobila i nagrade National Booki National Book Critics Circle,poslije je Modern Libraryodabrala kao jednu od stotinunajboljih nefikcijskih knjiga 20.stoljeća. Elaine Pagles je nastavilas nizom hvaljenih knjiga oranom kršćanstvu i usporednoje doživljavala osobne tragedije:najprije smrt sina nakon dugebolesti a samo godinu poslije,na planinarenju je poginuonjezin prvi muž. Ne čudi da jeosjećala kako se mora hrvatis nekom od najnezgodnijihtema, primjerice, pitanjem kakonaći smisao u patnji i zlu.Veći dio njezine karijere obilježavajudva svijeta – akademskii popularan. Ona je čestostručnjakinja kojoj se obraćajukad časopis treba komentaro posljednjoj teoriji o MarijiMagdaleni ili o nekom drugommjestu revizionističke kršćanskepovijesti. Ali, njezin jepoložaj među znanstvenicimakoji se bave ranim kršćanstvommalo složeniji. Oni konzervativniuglavnom odbacujugnostičke tekstove kao običnubilješku u kršćanskoj povijesti,smatrajući ih teško vrijednimapozornosti koju su im priskrbiliDa Vincijev kôd i sličnepripovijesti. Ne čudi zato da tiznanstvenici dovode u sumnjutumačenja ranih kršćanskihtekstova koja predlaže ElainePagels.Zajedno s harvardskompovjesničarkom Karen King,Elaine Pagels je napisala novuknjigu – Reading Judas: TheGospel of Judas and the Shapingof Christianity. Autorice tvrdeda to nedavno otkriveno evanđeljenudi novo razumijevanjeIsusove smrti.Evanđelje po JudiSteve PaulsonSlavna povjesničarkareligije tvrdi da nedavnootkriveno Judino evanđeljeproturječi svemu što znamoo kršćanstvuPavao ističe dase Krist žrtvovaoza nas. Zašto? Pada nas spasi odgrijeha. Ali, autorJudina evanđeljakaže nam: Čekajtemalo. Ako misliteda je Bog želioda njegov sinbude mučen iubijen prije negolioprosti ljudimanjihove grijehe, okakvom to Bogu vigovorite?Dvojbe u vezi s JudomKad je napisano Evanđeljepo Judi?– Koliko znamo, vjerojatnokrajem prvoga ili početkomdrugoga stoljeća.Tada ga očito Juda nije napisao,pa ni diktirao.– Točno. A većina stručnjakaza Novi zavjet reći će vamda evanđelja u Novom zavjetu– sva su atribuirana premaučenicima ili sljedbenicimaučenika – nisu napisali ljudičija imena nose. Ako kažete,Evanđelje po Mateju, ne značida želite reći da ste Matej, akopišete to evanđelje. Time zapravokažete: “To je evanđeljekakvo je podučavao Matej, a onje bio moj učitelj.” Tako da je itu riječ o nekim sljedbenicimaJude koji su skupili i prenijelinjegovo učenje.Otkriva li Evanđelje poJudi nešto novo o ranom kršćanstvu?– Da, Evanđelje po Judi doistaje na nekoliko načina biloiznenađenje. Prvo, ne postoji nijedan drugi tekst koji kaže da jeJuda Iškariotski bio vrlo blizakIsusu i uživao njegovo povjerenje,da je bio onaj kojemu jeIsus povjerio tajne kraljevstvate da su ostali učenici krivoshvatili njegovu poruku. To jeveliko iznenađenje.Dosta je velik šok reći daJuda nije bio samo jedan odučenika, nego zapravo omiljenIsusov učenik.– Točno. A tu je i ideja da jeJuda predao Isusa Rimljanimaprema naredbi samog Isusa. Toonda uopće nije bila izdaja. Bašsuprotno, to je bilo pokoravanjenaredbi ili Isusovu zahtjevu.No, kako to pomiriti s drugimpričama koje smo čuli o Judi?On je simbol prijevare i izdaje.– Pa, on je postao simbolprijevare i izdaje. Ali, ako pogledateevanđelja jedno za drugim,shvatit ćete da su Isusovisljedbenici pokušavali shvatitišto se dogodilo nakon što je onuhićen i ubijen. Znali su da gaje Juda predao ljudima koji suga uhitili. Najranije evanđelje– Markovo – kaže da ga je Judapredao, ali ne daje motiv zato. Ljudi koji su pisali nakonMarka – Matejeva i Lukinaevanđelja – očito su osjećalida je nešto krivo u Markovuevanđelju zbog toga što ono nedaje razlog. Zato ga Matej dodaje.On kaže da je Juda otišaoglavnim svećenicima, Isusovimneprijateljima i rekao im: “Štoćete mi dati ako vam ga predam?”I oni su se složili s određenimiznosom novca. Tako daje, prema Mateju, razlog bilapohlepa. U Lukinu evanđeljusasvim je drukčije. Kaže se da jesila zla preuzela Judu – Sotonaje ušao u njega.Mislim da se Luka mučis tim pitanjem. Ako je IsusBožji sin, kako može biti žrtvaobičnog trika, varke običnogaljudskog bića? A Luka pokušavapokazati da je sva moćzla bila usredotočena u Judi.Dakle, imamo dvije vrlo različitepriče. A druga evanđelja,poput Ivanova, kažu da Isus nesamo da je predvidio što će sedogoditi, nego je to i potaknuo.Ivanovo evanđelje kaže da jeIsus rekao Judi neka ide i učiniono što mora učiniti, a Isus jeznao da to znači izdati ga. Takoda Ivanovo evanđelje vodi topitanje još malo dalje – Isus nesamo da je znao što će se dogoditi,nego je to i poticao.Prosvjedna književnost<strong>Post</strong>oji još nešto što čudi uJudinu evanđelju – pisac je vrloljut, a posebice ga ljute ostaliučenici.– Da, zbog toga smo shvatilikako to nije samo priča oIsusu i učenicima. To je pričao Isusovu sljedbeniku – kršćaninukoji piše tu priču okošezdeset godina nakon Isusovesmrti. A i korištenje Judinaimena neka je vrsta pljuske ulice tradiciji. Treba znati da jetaj tko je to napisao, tkogodon bio, bio vrlo ljut. A mi sepitamo: što se tu zbiva? Zaštoje on tako ljut? I otkrivamo daje bilo vrlo opasno biti Isusovsljedbenik u naraštaju odmahnakon njegove smrti. Kaže se,znate, da je njegov učenik Petarbio razapet naglavce – glavomprema tlu. A Pavlu su vjerojatnoglavu odrubili Rimljani.Jakova je smaknula masa, kao iStjepana te druge sljedbenike.Tako da su vođe tog pokretabili u velikoj opasnosti. A idrugim kršćanima prijetila jeopasnost da će ih uhititi i ubiti,jer su slijedili Isusa. Pitanje zamnoge od njih glasilo je: štoučiniti ako me uhite?A priznati da si kršćaninvjerojatno bi značilo smrt.– Točno. Sve što si moraoreći jest – ne. Ili pokušati pobjeći,ili podmititi ljude koji teproganjaju. I mnogi su to činili.Jedini odgovor koji se većinakršćana složila dati bio je: “Da,ja sam kršćanin.” Usprotivitise i ići junački u lavlje ralje.Tako da smo oduvijek mislilikako kršćanstvo kao vjera slavimučeništvo. Sad shvaćamo dasmo samo imali takav dojamzato što su ljudi koji nisu bilipristaše mučeništva spalili svojapisma, zakopali ih, bacili usmeće, izrugivali im se. A takvesu zvali kukavicama ili hereticima.Tako da je Judino evanđeljeneka vrsta prosvjedne književnosti.Ono izaziva crkvenepoglavare. Tu su oni personificiranikao učenici koji ohrabrujuljude da idu u smrt, da“umru za Boga”, kako su nazivalimučeništvo. To ih evanđeljeizaziva i kaže im: “Kadohrabrujete mlade ljude da iduu smrt, vi ste zapravo sudioniciubojstva.”Ima li u tome i teoloških pitanja?Onih koja dotiču smisaopatnje i prirodu zla.– Da, ima. To je bilo dobakad je Isusove sljedbenike mučilopitanje: zašto je Isus umro?Što to sve znači? U Novomzavjetu evanđelja kažu da jenjegova smrt bila žrtva. Pavleističe da se Krist žrtvovao zanas. Zašto? Pa da nas spasi odgrijeha.Ali, autor Judina evanđeljakaže nam: Čekajte malo. Akomislite da je Bog želio da njegovsin bude mučen i ubijenprije negoli oprosti ljudimanjihove grijehe, o kakvom toBogu vi govorite? Je li to onajBog koji nije želio da se i dalježrtvuju životinje u hramovima?Tako da taj autor pita: nije liBog, otac koji voli? Nije li toono što je Isus podučavao?Zašto kažemo da bog zahtijevaod svojega sina da umreza grijehe svijeta? Tako da jeposrijedi izazov cijeloj idejiotkupljenja (i ideji da kršćani– tijekom bogoštovlja – jedukruh i piju vino kao da je toKristovo tijelo i Kristova krv…autor Judinog evađelja smatrada je cijela ta stvar zapravoslavljenje nasilja.Onda je jasno zašto su nekirani kršćani napadali Judinoevanđelje. Ono ozbiljno ugrožavadruge kršćanske opise razlogazbog kojih je Isus umro.cmyk
12 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.razgovor– Da, to proturječi svemušto znamo o kršćanstvu. Ali,ima mnogo toga što mi ne znamoo kršćanstvu. Ima različitihnačina shvaćanja Isusove smrtikoja su odbačena i potisnuta.Taj nam autor kazuje da Bogne zahtijeva žrtvu da bi oprostiogrijeh i da je Isusova porukato da mi dolazimo od Boga ivraćamo se Bogu, da svi živimou Bogu. Nema riječi o krvavojžrtvi za oprost grijeha. On kažeda nam Isusova smrt pokazujeda, u svojoj biti i duhovno, minismo naša tijela. Jer, čak i kadnaša tijela umru, nastavljamoživjeti u Bogu.Zamke mučeničke smrtiPokreće li to pitanje kako bismotrebali misliti o uskrsnuću?U pravovjernim kršćanskimopisima riječ je o uskrsnućutijela.– Točno. Ideja da je Isususkrsnuo u tijelu vrlo je važnamnogim kršćanima. A posebicemučenicima. Kad bi ljudiišli u smrt, netko bi ih zapitao:Vjeruješ li da ćeš uskrsnutiu svojem tijelu? A mnogi biodgovorili: “Naravno, vjerujem.”Zato to i činim. Takoda su ta obećanja uskrsnuća utijelu i nagrade na nebu bilavrlo važna mnogim kršćanima.Neke stvari o kojima govorimočini se imaju dosta zajedničkogs islamskim svijetom.Vidite li sličnost između tekršćanske povijesti i onoga štovidimo danas među muslimanskimmučenicima?– Vidim. Autor Evanđeljapo Judi nije bio protiv mučeništvai on ni jedanput nije uvrijediomučenike. On kaže daje jedno umrijeti za Boga, akoje to ono što moraš učiniti, alije nešto sasvim drugo reći daje to ono što Bog želi, da je toslavljenje Boga. Mislim da tajautor govori na način na kojibi danas imam mogao reći dasu ljudi koji ohrabruju mladeljude da idu u svijet i navodnoumru za Boga, zapravo sudioniciu ubojstvu. Pitanje uporabenasilja u velikoj je mjeri usrži Judina evanđelja. Ako većmorate umrijeti kao mučenik,to činite jer se ne odričeteKrista. Ali ne idete okolo ohrabrujućiljude da to čine, kaoda će time dobiti nagradu nanebu.Možete li Evanđelje po Judistaviti u perspektivu, uz nekedruge gnostičke tekstove koji suse pojavili u posljednjim desetljećima– mislim na Tominoevanđelje, Evanđelje poMariji Magdaleni? Mijenjajuli oni doista naše shvaćanje ranogakršćanstva?– Prije smo imali slagalicuod samo nekoliko dijelova.Sad ih imamo mnogo više.Počinjemo shvaćati da su i uranom kršćanskom pokretuljudi raspravljali i mučili sepitanjima koja danas smatramonormativnim kršćanstvom,poput: koje je značenje Isusovesmrti? Nije postojalo samojedno shvaćanje Isusa u ranomkršćanskom pokretu, bilo ih jezapravo puno.Posljednjih godina raspravljase o tome što značegnostička evanđelja. A mnogikršćanski znanstvenici i teoloziističu da postoje dobri razlozizbog kojih ona nisu uključenau kršćanski kanon. Kažu daBiblija donosi najpouzdanijupripovijest o Isusu, utemeljenuna iskazima očevidaca.Primjerice, Ben Witheringtonje napisao: “Četiri kanonskaevanđelja izdržala su test vremena,a druga apokrifna evanđeljai tekstovi nisu… To jezato što su kanonska evanđeljanaša najranija evanđelja i imajuaktualnu povijesnu utemeljenost,a druga je nemaju.”Witherington želi dokazatiodređeno gledište. A ja mislimda je vrlo teško datirati teostale tekstove. Neki su, naime,rani kao i evanđelja Novogzavjeta, primjerice Ivanovo.To nas vraća napitanje – može lise Bibliju čitatiozbiljno, a da je sene čita doslovce?<strong>Post</strong>oje dijeloviNovog zavjeta kojiohrabruju roboveda ostanu robovi.Shvaćamo li todoslovce? To subile borbene riječitijekom Građanskograta kad su nekikršćani tvrdili da jeropstvo dio Božjegplana i da neki ljuditrebaju živjeti iumrijeti kao robovi.Mislim da bi sedanas malo tkosložio s tim. Ali, toje bila pozicija kojuse moglo ozbiljnozauzeti na temeljumnogih biblijskihodlomakaAli, ono što je drukčije jestnaglasak. Dat ću vam primjer– Tomino evanđelje kaže dasu svi oni koji prepoznaju dadolaze od Boga Božja djeca,umjesto naučavanja da je Isusjedini Božji sin kroz kojegase mi moramo spasiti. To jeučenje blisko onome kvekera ijoš nekih kršćanskih skupina,uključujući i neke grčke i ruskepravoslavne skupine. Božanskose nalazi u svakome te možemo,na nekoj razini, otkriti dasmo slični Kristu. To, dakle,nije potpuno proturječje, negoje samo drukčije, drukčiji jenaglasak.O čemu je riječ uuskrsnuću?No, nisu li tu posrijedi temeljnadoktrinarna pitanja otome što znači biti kršćanin?Primjerice, je li Isus bio sinBožji? Je li njegov povratak izmrtvih bio pravo uskrsnuće utijelu?– U četvrtom stoljeću,Nicejski koncil prihvatio jeodređene doktrine o tome štoznači biti pravovjeran. To su:vjera u jednog Boga, stvoriteljaneba i zemlje i jednog IsusaKrista, njegova jedinog sina iGospodina. Tako da Isus Kristjedini donosi spasenje cijelomsvijetu. <strong>Post</strong>oje, naravno, kršćanikoji vjeruju u Isusa, alise također pitaju mogu li ljudinaći Boga i u drugim vjerama– ako su židovi ili muslimani ilibudisti, i tako dalje. Ne postojiništa što je Isus rekao što biproturječilo toj mogućnosti,koliko ja znam. Ali kršćanskopravovjerje iz četvrtog stoljećapostavilo je doktrine o kojimavi govorite.Neki kažu da povijesnoproučavanje ranog kršćanstvazapravo ne utječe na vjeru pojedinca.Biti kršćanin znači vjerovatiu određene stvari, kao štoje uskrsnuće, bezgrešno začeće…To su stvari vjere, ne povijesnogistraživanja. Možete odabratine vjerovati u te stvari, no tadaniste dio kršćanske zajednice.Kako vi odgovarate na tu argumentaciju?– Pa, točno je da se bezgrešnozačeće i uskrsnućene mogu provjeriti povijesno.S jedne strane, ako počnetena to gledati povijesno, otkritćete da ima mnogo ljudi kojisebe zovu kršćanima, a posvedrukčije gledaju na to. Oni subili kršćani od početka – svetiPavao je jedan od njih – i onikažu da uskrsnuće nema vezesa zemaljskom vrstom tijela.Pavao govori o uskrsnuću kaoo preobrazbi. Da, to se tičetijela, rekao je on, ali riječ jeviše o nečemu kao što je tijelozvijezde ili Mjeseca ili Sunca– o tijelu svjetla. <strong>Post</strong>oje, dakle,mnogi načini na koje suljudi sami sebe doživljavali kaokršćane.To danas ima velike posljediceza mnogo ljudi, posebiceza one koji ne mogu prihvatititu vrstu čuda. To postavlja ipitanje možete li biti kršćaninako ne vjerujete ni u jednu odnatprirodnih biblijskih priča.– Ne mislim da trebaodbaciti sve natprirodne priče.Biblija zapravo govori oonome što je onkraj prirodnoga.Ali, postoje drugi načinirazumijevanja. Primjerice,Evanđelje po Filipu – neki galjudi zovu heretičkim tekstom– zapravo kaže da je Isus imaoljudske roditelje kao vi ili ja.Njegovi roditelji bili su Marijai Josip. Ali kad je rođen poDuhu, postao je Sin nebeskogaOca i Duha Svetoga. Na sirijskomi na hebrejskom, o tomse Duhu govori u femininimoblicima, tako da se, metaforički,može govoriti o njoj kaobožanskoj majci, baš kao što segovori o Bogu kao božanskomocu. Tako da postoje kršćanikoji ne odbacuju bezgrešnozačeće, ali kažu: Čekajtemalo, zašto bismo to shvatilidoslovce? Zašto to ne bismoshvatili kao sliku za duhovnustvarnost?cmyk
azgovorIX/212-213, 6. rujna 2,,7.13Proveli ste desetljeća proučavajućiranu kršćansku povijest.Smatrate li se kršćankom?– Da. A razlog jest taj štoshvaćam da postoje bezbrojniljudi koji su bili kršćani dvije tisućegodina, na mnoge različitenačine. Nije riječ o jednoj verziji,da morate vjerovati točnona način na koji vam ja kažem.Kršćanski teolozi uvijek su govorilida je istina Boga onkrajnašeg razumijevanja. Tako dagovorimo u metaforama. Pavaoje rekao da vidimo kroz tamnostaklo.….što znači Bog i što namznači transcendencija,i postoji litranscendentna stvarnost. Imali prema vašem mišljenju smislata rasprava o transcendenciji?– O, da, naravno. Ako neshvatimo koliko je ljudimavažan duhovni život, mislimda nećemo shvatiti ljudska bića21. stoljeća. Mnogi kažu da jereligija u svojoj biti gotova i daćemo svi postati racionalni. Onine shvaćaju da je način na kojiljudi bivaju ima bitno povezans religioznim iskustvom.Ozbiljno, ali ne idoslovno shvaćanjeSvetog pismaVaš pokojni muž, istaknuti fizičarHeinz Pagels, vrlo je jasnopisao o tajnama znanosti. Je lion utjecao na vaše razmišljanjeo dodirnim točkama znanosti ireligije?– O, da, on je bio dubokozainteresiran za filozofiju ireligiju te znanost – shvaćao jekoliko su duboka i složena tapitanja. Kad se bavite znanošću,primjerice, tada se cijelovrijeme bavite metaforama.Dakle, zaključiti da jezik religijenije metafora, za mene nemasmisla.U tijeku je velika raspravao tome jesu li religija i znanostdva potpuno različita područja– kako je Stephen Jay Gouldjedanput rekao – ili se ona preklapaju.Što vi mislite o tome?– To je jako teško pitanje.Mislim da znanost i religija, ijedna i druga, imaju dosta vezes razumijevanjem i maštom,ali one, o tome nema dvojbe,svijet istražuju na različite načine.Primjerice, kad je glasovitifizičar Stephen Weinberg uknjizi Prve tri minute, napisaoda “što više znamo o svemiru,to više znamo da je bez svrhei besmislen”, moj je pokojnimuž na to rekao: “Ali, to nemasmisla.” Einstein je mislio dašto više znamo o svemiru, toviše znamo o božanskoj inteligenciji.<strong>Post</strong>oje mnogi načinizaključivanja u fizici. A neki,poput spomenutih, nisu uopćeznanstveni – oni su filozofski.Naravno, još traje velika raspravao tome je li Einstein biovjernik ili nije. Ateisti ga hoćeu svoj klub, ali religiozni ljudiističu da je on zapravo bio vrlootvoren vjerskim idejama.– Dio problema jest taj dase Einstein koristio jezikom oBogu kao metaforom. Kad jerekao: “Bog se ne kocka sa svemirom”,time je mislio istaknutida svemir nije složen slučajno.Svemir pokazuje da je ishodinteligentnog procesa. Einsteinje govorio o Bogu tako kao štogovore fizičari, svjestan da jetakav jezik uvijek metaforičan,govorio je onkraj našeg razumijevanja.Ali mnogi su ga shvatilidoslovce i rekli da je on vjernik.A znanstvenici kažu da se onsamo nehajno koristio jezikom.Nije li to dio problema u kojiulazimo kad govorimo o metaforii religioznoj imaginaciji?Ako ne shvaćate Sveto pismodoslovce, kako ga onda shvatiti?– Možete ga shvatiti ozbiljno,ali pritom ne i doslovce.Ako govorite o Kristovu uskrsnuću,sve što povijesno znamojest to da su nakon Isusovesmrti njegovi sljedbenici postaliuvjereni da je on ponovno živ.I sad, što to znači? Oni govoremnogo toga. Neki kažu: Vidiosam ga svojim očima, dodirnuosam ga, on je zbilja jeo, on nijebio duh… Tako govori Lukinoevanđelje. A drugi dodaju: vidiosam ga na trenutak i zatim jeiščeznuo – što je blisko načinuna koji mnogi ljudi kažu da suvidjeli ljude koje su poznavali,a sada su pokojni. Ono štohoću reći jest da postoje mnoginačini na koje ljudi koji vjerujuu uskrsnuće govore o tomekako Krist živi nakon svojesmrti, a da pritom ne misle daje njegovo tijelo izašlo iz grobai hodalo.Čini se kao da govorite kakoje posve moguće vrlo ozbiljnoshvaćati Bibliju, biti kršćanin, aipak ne vjerovati u natprirodnačuda koja toliki ljudi ne moguprihvatiti.– Da, možda je tako. Ja neodbacujem sva natprirodnačuda, kao što se ne može objasnitini čudesna iscjeljenja. Onase ponekad događaju.Proučavali ste te tekstovedesetljećima. Je li vaš znanstvenirad pojačao vašu vjeru?– Da. A znanstveni je raddio duhovne potrage. Otvaratise istraživanju kolikogod možemo,može biti, zapravo, činvjere. Na Princetonu, postojikolegij na kojemu se proučavaNovi zavjet, a nekim je evangeličkimstudentima rečenoda ga ne upisuju. Nazvali suga “Osnove istjerivanja vjere”.A neki od njih dolaze samorazgibati mišiće i vidjeti moguli sjediti tamo i podnijeti da imnetko govori kako su evanđeljanapisana. Ali ono što oni najčešćeotkriju jest da spoznajomo tim stvarima ne mijenjajutemeljna vjerska pitanja.Uključuje li vjera nužno nekipomak u tajnovito, u nešto što sene može objasniti?– Mislim da da. Nedavnosu me bili zamolili da intervjuiramnekoga tko je napisaoknjigu kojom želi pokazati daje Isus u tijelu ustao iz groba.A oni su očekivali da ću ja rećikako je to nemoguće. Ali, ja nemogu reći da je to nemoguće. Spovijesnog stajališta ne postojinačin na koji se to može komentirati.To jednostavno nijepodložno takvoj vrsti analize.Tako da postoji mnogo toga našto povijest ne može odgovoriti<strong>Post</strong>oje mnoginačini na kojeljudi koji vjeruju uuskrsnuće govoreo tome kako Kristživi nakon svojesmrti, a da pritomne misle da jenjegovo tijelo izašloiz groba i hodaloi na što znanost ne može odgovoriti.Mislim, postoji mnogotoga u našim životima što nemožemo racionalno shvatiti. Avjera ulazi u naše odnose s ljudimakoje volimo, i u naš odnosprema našem životu i smrti.Bog i znanstveniciČini se da postoji vrlo snažanpokret među znanstvenicimakoji pokušavaju objasniti podrijetloreligije. Čudim se kakočesto te teorije stižu od ateista. Amislim da ispod toga leži poticajda se demistificira božansko.No, može li se religiju uopćeobjašnjavati izvana: mogu li jeobjašnjavati nereligiozni ljudi?– Vjerojatno ne. Primjerice,uzmimo da otkrijete temeljnukemiju mozga koja objašnjavareligijske percepcije. Zapravo,postoje neurolozi u New Yorkukoji se jako trude shvatiti upravoto. I tada otkrijete da ljudikoji su klinički bili mrtvi kažukako su imali iskustvo tik dosmrti, da su otišli u briljantnosvjetlo i zatim se vratili, s nekogmjesta. Ti znanstvenici namkažu da su posrijedi bljeskovisvjetla mozga na izdisaju. Da,možda jest tako. A možda inije. Je li to trik kojim se našmozak poigrava s nama? Ili suto navještaji neke druge vrstestvarnosti? Ne mislim da ćenam znanost odgovoriti na topitanje.Ne postoji li inherentno ograničenjesvih tih proučavanjamozga? Jer, posrijedi je pitanje:je li riječ samo o zamišljanju,ili doista postoji neki kontakt sbožanskim?– Točno. Primjerice, postojistudija na Njujorškom sveučilištuo epilepsiji. Znamo da epileptičaričesto vide auru. Onimogu imati konvulzije i nekuvrstu vizije. U davno doba smatralose da ih opsjeda demon.Tako da kad oni danas kažu:epilepsija ima određen odnosprema električnoj aktivnostimozga i to je ono što potičeta iskustva, znači li to da vizijenisu stvarne? Mislim da to neodgovara na to pitanje.Što mislite o nedavnoj tvrdnjiRicharda Dawkinsa daje postojanje Boga znanstvenopitanje? Ako prihvatite ideju daBog intervenira u fizički svijet,zar ne bi za to trebali postojati ifizički mehanizmi? Ne postaje lito, zato, pitanje znanosti?– Da, Dawkins se voli igratidežurnog ateista. On je takavracionalist da Bog kojega ondemaskira nije onaj kojega bivećina ljudi priznala. Mislim,postoji li neka zaista velika osobagore koja je stvorila svemiriz prljavštine? Vjerojatno ne.Znači li to da je dio problemapojam osobnog Boga? Je li topostao staromodan pogled navjeru?– Nisam baš sigurna u to.Mislim da je osjećaj stvarnogkontakta s Bogom nešto što sumnogi ljudi doživjeli. No, mislimda je pitanje – kakvu vrstuBoga čovjek ima na umu.Zato kad mislite o Bogu, ukojega vjerujete, kako biste gaopisali ?– Iz tekstova na kojimaradim naučila sam da zapravonema riječi da bi se opisaloBoga. Prije ste govorili o transcendentnojstvarnosti. Mislimda je sigurno istina kako to nisusamo proizvoljne fikcije.Mnogo ljudi govori o Bogukao o neizrecivoj prisutnosti.No, ako pokušate objasniti štoje transcendencija, možete li tooblikovati u riječi i objasniti štoto znači?– Ljudi su to oblikovali uriječi, ali te su riječi običnometafore ili pjesme ili himne.Čak je i riječ “Bog” metafora, ili“sin Božji” ili “otac”. To su jednostavnoslike nekoga drugogporetka stvarnosti.Nasilje u ime Krista<strong>Post</strong>oji jedno područje Biblijekoji zadaje dosta muke. Štomislite o mnogobrojnim poglavljimau kojima se nasilju gledakroz prste? Ubijanje vjernika je,čini se, ono što Bog želi.– Mislite na židovskuBibliju?Da, mislim baš na nju.– Pa, da. Kad čitate u židovskojBibliji raspravu o svetomratu, ona je, bez dvojbe, punanasilja. To je bio ratni bog,poistovjećen s određenimplemenom, s određenim vrstamavjerskog rata. Kršćani jedanas ne čitaju često. No, kadrazgovaram sa židovskim poglavarima,oni kažu: da, mi topamtimo vrlo dobro zato što sesjećamo križara. A muslimani,naravno, kažu isto. Oni odgovaraju:zašto nama govorite onasilju? Kršćani su u ime Kristačinili nasilje gotovo dvije tisućegodina.Dakle, kako bismo trebaličitati te dijelove pune nasilja?– To nas ponovno vraća napitanje – može li se Bibliju čitatiozbiljno, a da je se ne čita doslovce?<strong>Post</strong>oje dijelovi Novogzavjeta koji ohrabruju roboveda ostanu robovi. Shvaćamo lito doslovce? To su bile borbeneriječi tijekom Građanskog ratakad su neki kršćani tvrdili daje ropstvo dio Božjeg plana ida neki ljudi trebaju živjeti iumrijeti kao robovi. Mislimda bi se danas malo tko složios tim. Ali, to je bila pozicijakoju se moglo ozbiljno zauzetina temelju mnogih biblijskihodlomaka.Vi kažete da trebamo shvatitikontekst.– Da, mislim da trebamo.Vi ste rekli da neki ljudi vjerujukako vjera nema ničega što jepovezuje sa znanošću. A činjenicaje da je netko ipak napisaote tekstove. Oni su ih napisaliu svijetu u kojemu se ropstvopodrazumijevalo. To je biodrugačiji svijet. Tako da, akoto ne razumijemo, tu se eto,kaže – robovi budite poslušnisvojim gospodarima, jer to jeispravno.S engleskoga prevela IrenaMatijašević.Objavljeno u e-časopisu Salonwww.salon.com/books/feature/2007/04/02/elaine_pagels/index_np.htmlcmyk
14 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.komentarKontroverze oko GMOŽeljko Kaluđerović(Univerzitet u NovomSadu, Filozofski fakultet,Odsek za filozofiju)Izvori gena kojim se manipuliše uDNA domaćina nalaze se u biljnomsvetu, u svetu mikroorganizama,insekata i životinja, uključujući i ljude,a u poslednje vreme pominju se i tzv.sintetički geniiotehnologija, molekularna genetika,genetički inženjering,transgeni ili genetički modifikovaniorganizmi (GMO), predstavljajumetode, tehnologije i proizvode kojisu uzdrmali naučnu javnost, i ne samonju, na zalasku prošlog veka, a njimase zasigurno i u novom milenijumuneće baviti isključivo uski akademskikrugovi, već će biti predmetom odobravanjaili osporavanja i laičkog delačovečanstva. Na samom početku trebapokušati razjasniti šta ključna sintagmagenetički modifikovani organizmiuopšte znači? Problem je izražen zbognjene relativno česte, diferencirane inekritičke upotrebe, kao i zbog togašto “samorazumljivost” nekog terminanikada nije dovoljna i relevantna zanjegovo ozbiljno razmatranje. Pod genetičkimodifikovanim organizmimapodrazumevaju se oni organizmi kojimaje genetički materijal promenjenmetodama savremene biotehnologije.Ovim genetički modifikovanim, ilitransgenim organizmima genetičkastruktura je, drugačije rečeno, izmenjenana način koji se nikada ne bi desio uprirodi. Izvori gena kojim se manipulišeu DNA domaćina nalaze se u biljnomsvetu, u svetu mikroorganizama,insekata i životinja, uključujući i ljude,a u poslednje vreme pominju se i tzv.sintetički geni.Promoteri GMOUkupne površine pod GMO u sveturapidno rastu, od početnih 1,7 milionaha 1996. do 89,8 miliona ha 2005.godine. Od tog broja u SAD je 2005.godine bilo zasejano 49,7 mil. ha,Argentini 17 mil. ha, Brazilu 9,4 mil.ha, Kanadi 5,8 mil. ha i Kini 3,3 milha. Sve u svemu, prema podacima C.Jamesa za 2005. godinu, ukupno 21.država je proizvodila GMO, među njimai nekoliko evropskih – Rumunija(0.1 milion ha), Španija (0.1 milion ha),Portugalija, Nemačka, Francuska, ČeškaRepublika (0.05 miliona ha ili manje).Promoteri GMO tvrde da oni podrazumevajupovećanje kvaliteta i rodnostipoljoprivrednih kultura, poboljšanjekvaliteta prehrambenih proizvoda (dužutrajnost i bolju otpornost na transportplodova), kao i bolju otpornost usevana bolesti, insekte i korove. Navodi seda se GM tehnologijom želi postići širiareal gajenja useva, poboljšanje tolerantnostina niske temperature ili sušu, uzpomoć povećanja sadržaja linoleinskekiseline, i veće iskorišćavanje trenutnoneproduktivnih degradiranih zemljištagajenjem bolje prilagođenih poljoprivrednihkultura. Sastav tako dobijenehrane bio bi kvalitetniji, obogaćen esencijalnimamino-kiselinama, mineralnimmaterijama, vitaminima i beskaloričnimzaslađivačima. Poželjne nutritivne karakteristikekao što su izmenjeni proteiniili sadržaj masti, itd. su od posebnogznačaja, jer će, smatra se, recimo genetičkimodifikovani pirinač koji sadrživiše beta karotena i gvožđa pomoći urešavanju njihovog nedostatka u zemljamagde je pirinač glavna hrana, što bitrebalo direktno da utiče na smanjenjerizika od slepila i anemije. Namera jei da paradajz i paprika modifikovaniupotrebom genetičkog inženjeringastvaraju značajne količine Likopena,veoma važnog antioksidanta. Primenombiotehnologije povećan je i nivo nezasićenihmasnih kiselina kod uljane repice,Ukupne površine podGMO u svetu rapidnorastu, od početnih 1,7miliona ha 1996. do89,8 miliona ha 2005.godinesoje, suncokreta i kikirikija, što povećavabiološke i zdravstvene karakteristikeulja. Sadržaj ugljenih hidrata je takođemoguće menjati primenom biotehnologije– stvoren je paradajz sa povećanimudelom suve materije što ga čini vrlopogodnim za industrijsku preradu.Neke tropske vrste, kao npr. banana,su genetički modifikovane da stvarajuproteine koji mogu biti korišćeni kaovakcine protiv hepatitisa, dizenterije,kolere, dijareje ili nekih stomačnih infekcijatako karakterističnih za zemljeu razvoju. Futuristički prikaz genetičkimodifikovanih biljaka nagoveštava injihova lekovita svojstva, recimo krompira,banana i paradajza, koji bi moglibiti modifikovani da sadrže vakcine,dok će recimo čaj biti obogaćen flavonoidima.Radi se na projektu modifikovanjabiljaka u smeru stvaranja insulinašto će obezbediti uzimanje insulinakroz hranu, umesto davanja inekcijapacijentima. Transgeni organizmi bi, poovoj optimističkoj projekciji, trebalo daobezbede i proizvodnju jeftinijih lekovai organa za transplantaciju. Upotrebomnove biotehnologije, konačno, zaštitaokoline bila bi podignuta na viši nivomikrobiološkim čišćenjem zagađenihvodotoka i otpadnih voda i manjimkorišćenjem hemijskih sredstava u poljoprivredi(herbicida i pesticida).“Rešavanje gladi u svetu”Legitimitet nove tehnologije pokušavase dodatno osnažiti i pominjanjemstarog problema: “rešavanja gladi u svetu”.Koliko je snažan otpor tehnologijigenetičke modifikacije pokazuje podatakda čak 60% Italijana misli da borbaprotiv gladi u svetu nije dovoljan razlogda se prihvati rizik ovakvih istraživanja.Svega 20% Italijana pozitivno misli oGM hrani čak i u slučaju da je organoleptičkibolja od one koja je trenutno naraspolaganju, dok bi samo 10% njih kupiloGM hranu pa makar bila i jeftinijaod tradicionalne. Slične stavove imajugrađani u drugim evropskim državamauprkos tome što je američka agencijaFDA (Food and Drug Administration)na osnovu petnaest godišnjeg laboratorijskogistraživanja i poljskih ogledasa GMO zaključila da rizik gajenjai korišćenja ovakvih biljaka nije većinego rizik korišćenja biljaka stvorenihkonvencionalnim metodama, koje su uupotrebi već više od 100 godina. I da suovi zaključci FDA potpuno pouzdanii tačni, svakom ozbiljno istraživačuje jasno da će sasvim verovatno proćicmyk
filmIX/212-213, 6. rujna 2,,7.15još puno godina dok se u potpunostine utvrdi moguće štetno kumulativnodejstvo GM hrane (O svemu ovome detaljnopišu M. Jošt i T. Cox u uverljivonapisanoj i detaljno obrazloženoj studijiprovokativnog naslova Intelektualniizazov tehnologije samouništenja, Ogr.Mat. hrvatske, Križevci 2003). Najvećibroj pomenutih stvari ipak nije odmakaodalje od nivoa proklamacija, a njihovoostvarenje podrazumeva najpre datransgena tehnologija bude široko prihvaćena,što za sada nikako nije slučaj,ne bi li onda eventualno omogućila daljinapredak čovečanstva u novom stoleću imilenijumu.Transgeni paradajz sa genomribePrilikom isticanja potencijalnih ilistvarnih prednosti GMO ređe se navodepodaci o pokušajima čiji je ishod bionegativan ili loš. Američka kompanijaPioneer Hi-bred International je tako ucilju povećanja sadržaja proteina, u sojuunela gen iz brazilskog oraha odgovoranza ovo svojstvo. Soja modifikovanana ovaj način izazivala je alergijskereakcije kod ljudi alergičnih na brazilskiorah, te je projekat ubrzo povučen.Drugi primer sa identičnim posledicamaje transgeni paradajz sa genom ribe,koji naravno izaziva probleme kod ljudikoji su alergični na ribu.Najviše zastupljene transgene biljnevrste u proizvodnji su one kojima jegenom izmenjen insertovanjem genskihkonstrukcija za otpornost premaherbicidima širokog spektra delovanja,odnosno totalnim herbicidima.Indikativno je da su to, po pravilu,specifični herbicidi proizvedeni i patentiraniod strane iste kompanije kojaje proizvela i patentirala odgovarajućutransgenu kulturu, kao i gensku konstrukciju.Kada je u pitanju tolerantnostprema herbicidima manje se pominjepovećanje zavisnosti poljoprivrednihproizvođača od herbicida, jer se smatrada će ostale mere biti potisnute u drugiplan ili će u potpunosti biti izostavljane.Takođe, pretpostavlja se da će razvojnovih konvencionalnih herbicida i ostalihmera za suzbijanje korova biti usporenili zapostavljen. Najveći strah kodgenetički modifikovanih biljaka koje suotporne prema herbicidima (GMHT)vezan je za mogućnost transfera genau divlje srodnike i razvoj rezistentnihkorova. <strong>Post</strong>oji mogućnost i od pojaveGMHT biljaka kao samoniklih biljakau narednim usevima, tzv. “superkorova”.Zatim, povećava se rizik od oštećenjaneciljnih biljaka primenom herbicidaširokog spektra delovanja, moguće supromene korovske flore, i konačnoGMHT biljke su potencijalno veomaozbiljna pretnja biodiverzitetu.Zanimljivo je i da multinacionalnekompanije, koje su vrlo dosledne u zaštitisvog vlasništva i patentnih prava,ne pokazuju istu ažurnost i interes dasvoja prava zaštite u slučaju gajenja ilegalnouvezenog GM semena u pojedinezemlje, bez sklopljenog ugovora. Izakulisa pominjanih “izrazito moralnih”parola često se odvija krajnje prozaičnaborba visoko razvijenih zemalja za monopolomu svim segmentima biljne proizvodnje,kao i trka za maksimiranjemprofitnih stopa velikih multinacionalnihkompanija.OprezUzimajući u obzir stavove pristalicai protivnika ove “revolucionarne” metode,autor je na stanovištu da ne trebaa priori odbacivati nove i nedovoljnoistražene tehnologije, ali da je u konkretnomslučaju potreban znatan oprez,odnosno da su (bio)etički opravdanajedino ograničena istraživanja GMO unaučne svrhe, uz sve neophodne merepredostrožnosti. Autor, takođe, smatrada ovom regionu i Evropi u celini usadašnjem trenutku nisu potrebni transgeniorganizmi, ni u poljoprivrednojproizvodnji ni u lancu ishrane (EU je1999. godine uvela moratorijum natransgene biljke, što je podrazumevalo izabranu uvoza svih transgenih proizvodaiz SAD u EU. Upisivanje 17 novihtransgenih sorti na zajedničku sortnulistu EU krajem 2004. godine je odstrane nekih autora protumačeno kao,na žalost, de facto ukidanje postojećegmoratorijuma). Argumenti za ovakvutvrdnju pronalaze se u problemimakoje bi po zdravlje ljudi i okolinu mogloprouzrokovati hotimično gajenjeGMO. Naime, ukoliko se ne budu prelazilegranice pojedinačnih vrsta i ako seosnaže njihove endogene karakteristike,biće smanjen potencijalni rizik od nenadoknadiveštete kako sadašnjoj tako ibudućim generacijama koje može donetiizmenjeno biološko nasleđe, odnosnouvažiće se jedno od četiri temeljna bioetičkanačela, neškodljivost. Konačno,ne treba dopustiti ni daljnje svesnosmanjenje biodiverziteta, odnosno trebau što većoj meri uvažavati kompleksnostsame prirode, njenu autonomiju i “različnost”.Energija iz pupkaDavid AustinJapanski filmovi već su nas naviklina bizarnost i otkačenost, ali FunkyForest nadilazi sva očekivanja. Najluđifilm u posljednje vrijeme. MontyPython za 23. stoljećeFunky Forest AKA Naisu no mori: TheFirst Contact, režija Katsuhito Ishii,Hajime Ishimine, Shinichiro Miki; Japan2005.unky Forest jedostavno nadilazikritičarevu sposobnost analize,kategorizacije ili klasifikacije, paje jedino što mu preostaje – opisivati. Toje neka vrsta mješavine, a humor je takoizvrnut i ezoteričan da će, naravno, postojatiodređen postotak ljudi na pravoj“valnoj duljini” i njima će se svidjeti svakaminuta filma, ali i određeni postotakljudi koji ga nikako ne trebaju gledati. Jasam bio oduševljen.Bizarni skečeviNakon zabavne, ali raznolike parodijeu vezi s yakuzama, filma Shark SkinMan and Peach Hip Girl, Katsuhito Ishiipogodio je u žicu s Okusom čaja, simpatičnimi smiješnim pogledom na ekscentričnuobitelj te je zasluženo dobionagradu publike na New York AsianFilm Festivalu 2005. Okus čaja bio jeobiteljska komedija/drama koja je prolazilasve faze neobičnoga, ali je u osnovibila povezana u cjelovitu radnju. Ishii sezacijelo osjećao pomalo ograničen, jer jeovaj put odlučio dati si oduška. Rezultatje Funky Forest, totalno bizaran mélangekomedije skeča, non-sequitur humora iludih specijalnih efekata. I plesa, puno,puno plesa. Nepotrebno je reći čudnogplesa.Skečevi su raspoređeni dosta široko ičesto su povezani samo u nekim točkama,no neki se likovi i teme ponavljaju(gledanje Funky Foresta podsjeća naskakanje između 5 ili 6 TV-kanala u 3ujutro). U sklopu radnje nalazi se najgoripar komedijaša, potpuno odjevenihu bijelo poput spermija na svečanomplesu. Tu su i trojica braće neomiljenihmeđu ženama. Tadanobu Asano(nevjerojatno je tražiti da zamislimosvijet u kojemu on nije omiljen međuženama) glumi Gitarističkoga brata, aon je amalgam svih gubitnika koje steikad upoznali iako piše osjećajne pjesmeza svoju akustičnu gitaru. SusumuTerajima (za kojega je zapravo zakonompropisano da se mora pojaviti u svakomdobrom japanskom filmu) glumi njegovajoš jadnijeg brata koji u slobodnovrijeme oponaša No maske. Treći brat?Mali bijelac, ljubitelj Snickersa.Stvorenja od lateksa i mnogoanusaNeko vrijeme provodimo i s nekomvrstom para Nottijem i Takefumi – onise izležavaju, sviraju i sanjare; žustrimmalim Hataruom i brbljavim HotSprings Mačkicama koje pripovijedajunajbesmislenije priče na rakugovskomejapanskom, toliko smiješnom da čak ioni koji ne znaju japanski mogu cijenitinjegov ritam i tijek. Ima i <strong>scena</strong> smještenihu najčudniju srednju školu nakonCromartie Higha (škole iz istoimenemange i filma, op. ur.) i slavni SinglesPicnic te nešto animacije pod utjecajemBilla Plymptona. Na kraju, tu je i nekavrsta “objašnjenja”, no ono ne pojačavaučinak filma kao što ga njegov izostanaktakođer ne bi smanjio – poput racionalizacije,potpuno promašuje bit.Mogao bih vam još mnogo govoriti,ali to ne bi imalo smisla i samobi pokvarilo iznenađenje. Do sada stevjerojatno već shvatili je li ovaj film bašvaš “par cipela”. Sve što mogu dodatijest kako mislim da su Ishii i njegovisuradnici u njega uložili mnogo ljubavi,a zabava, koje je zacijelo bilo punotijekom snimanja, jednostavno zračis ekrana izravno u vaš mozak. FunkyForest nije traljav – sniman je vrlo vještoi s pristojnim produkcijskim sredstvima.Neki od specijalnih efekata jasno suinspirirani Golim ručkom – stvorenja odlateksa i mnoštvo anusa pojavljuje se umnogim dijelovima filma, ali za razlikuod Ručka šašavo veselo, opsceno.Preporučujemo? Sasvim sigurno, ali iupozoravamo da je taj film namijenjenvrlo izbirljivoj publici. Za neke od vasdva i pol sata, koliko traje, bit će pravomučenje, a nekima će biti premalo. Akojoš niste sigurni kojoj se strani možeteprikloniti, ili ste blago zainteresirani- pokušajte. Mogli biste se iznenaditi.S engleskoga prevela Ksenija ŠvarcObjavljeno na web-stranici www.cinemastrikesback.com/?p=1215Funky Forest je totalno bizaran mélange komedijeskeča, non-sequitur humora i ludih specijalnihefekata. I plesa, puno, puno plesa. Nepotrebno jereći čudnog plesacmyk
16 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.filmin memoriamIngmar Bergman (1918 – 2007) i Michelangelo Antonioni (1912 – 2007)Slike koje nas gledajuSteven ShaviroBergman me emocionalno ne diraniti me intelektualno zaokupljaonako snažno kao Godard,Fassbinder i Antonioni. No, mislimda sam sposobniji nego što samdugo bio cijeniti zamjetne ljepotei vrline njegove umjetnosti. Iako jeAntonionijev kritički ugled u proteklihtrideset godina opadao, postajaoje on sve utjecajniji među mlađimgeneracijama redatelja umjetničkihfilmova. I stvarno – gdje bi TsaiMing-liang, Béla Tarr, rani EdwardYang i Theo Angelopoulos bili bezAntonionija?Ingmarom Bergmanom iMichelangelom Antonionijem,koji su preminuli na isti dan,izgubili smo dva velikana iz prvogzlatnog doba filmofilije – šezdesetih isedamdesetih godina kada se, barem uSAD-u, nešto kao što je filmska kulturapojavilo prvi put. Smatram da danasproživljavamo drugo zlatno doba filmofilije– DVD-ovi su učinili dostupnimširok raspon umjetničkih filmova izvećeg dijela svijeta više nego ikada prije,a rasprave na internetu dovele su do širerasprave o takvim filmovima nego što jeikada prije bilo moguće.BergmanMoj se stav prema Bergmanu tijekomgodina zapravo uvelike promijenio.Sedamdesetih, tijekom studiranja,obožavao sam ga – zaostajao je samoza Godardom u otkrivanju mogućnostifilma, umjetničkih vrhunaca za koje jeuopće sposoban. Mnoge sam od njegovihfilmova, u osnovi cijeli niz od okodeset velikih filmova, od Djevičanskogizvora (1960), preko Persone (1966) pado Krikova i šaputanja (1972) smatraojedinstveno snažnima, i zaista razornima.Mislim da je Annina strast (1969),Bergmanov prvi film u boji, isto takobio i prvi film koji me naučio kako bojamože biti moćna kao element filma.Mislio sam da su Bergmanovi portretižena duboko suosjećajni, a njegove temegubitka i kulturne pustoši na mene suostavile dubok dojam.Kad sam bio stariji, moj se stav izmijenio.Negdje tijekom ili nakon Prizoraiz bračnog života (1973) činilo mi seda je Bergmanovo umijeće izgubilosvoju oštrinu. <strong>Post</strong>ao je ili pretjeranosentimentalan ili je inače njegova stalnavizija boli i uništenja postala preglasna ijednodimenzionalna. Do filma Fanny iAlexander (1982) potpuno sam izgubiozanimanje za daljnji Bergmanov rad.Još važnije, bilo mi je više no blago neugodnozbog mog oduševljenja, čak injegovim najboljim radovima, dok sambio mlađi. Ono što mi se nekada činilodubokim i iskrenim sada mi je izgledalopretencioznim. Bergmanova egzistencijalnatjeskoba, njegovo očajavanje nadsmrću Boga, njegovo lamentiranje oesencijalnoj usamljenosti, njegove zamišljenepsihodrame: činilo mi se da sveto pridonosi morbidnoj estetici, posljednjemizdisaju staromodnog humanizmai snobizma visokog društva da to nitko simalo zdrave pameti više ne može ozbiljnoshvaćati, u doba televizije, rock’n’rollai prvih osobnih računala.Danas mislim da je moje stajališteprezriva odbacivanja bilo jednako pogrešnokao što je to bilo i moje ranije oduševljenje.Možda patim od općeg smekšavanjavlastite osjećajnosti, što je jednaod najužasnijih stvari koje se često događajuljudima srednje dobi. No, moguspomenuti dva filmska doživljaja koja sume dovela do sadašnje ponovne procjeneBergmanova razvoja kao umjetnika.Prvi je bio gledanje Sunday’s Children,filma koji je režirao Daniel Bergman(Ingmarov sin) prema <strong>scena</strong>riju samogIngmara. To nikako nije loš film: režijaje solidna i više nego kompetentna, iakopomalo troma i nemaštovita. Sadržaj (ili<strong>scena</strong>rij) jest čisti Ingmar Bergman, usvojem najintimnijem i (pretpostavljam)autobiografskom stilu. Pripovijeda ousamljenosti i otuđenju (desetogodišnjeg)dječaka, njegovu upoznavanjus tajnama smrti i seksualnosti (ako setočno sjećam) te iznad svega o njegovubolnom odnosu sa strogim ocem svećenikomkoji je perfekcionist i koji gane voli. Film je na mene ostavio dojamupravo zato što zapravo nije funkcionirao:ono što je nedostajalo bio je upravoBergmanov lirski izričaj, izražajnost kojuje ostvarivao uz pomoć osvjetljenja, uzpomoć bolno otegnutih krupnih planova,uz pomoć ritma govora i tišine, napetostii nagoviještanja te (prerijetko) opuštanja.Da ponovim, ne bih želio da ovozvuči kako sve prebacujem na DanielaBergmana, ali stvari koje su nedostajaleu tom filmu, ono što je bilo prepoznatljivoingmar-bergmanovsko, ali kojenisu ostavljale dojam kao u filmovimakoje je režirao sam Bergman – sve me tonavelo da shvatim ono što je moja stroganegativna procjena Ingmara Bergmanazaboravila ili nije uspjela prepoznati.Počeo sam promatrati Sunday’s Children,ironično, s obnovljenim poštovanjem zaumijeće Ingmara Bergmana, za način nakoji je bio pravi pjesnik filma s vizualnominimalnim, a ipak nekako ushićenimslikama i detaljima, sa srceparajućimtrenucima privremenog zastoja, potpuneblokade i nesposobnosti u koje su ti filmovistalno iznova dolazili, s prizorimakoji su me dirali ma koliko i dalje biosumnjičav prema Bergmanovim velikimriječima i lažno dubokim temama.Drugo iskustvo bio je ponovni susrets filmom Persona, prvi put u mnogogodina, kada sam predavao o filmovimašezdesetih i sedamdesetih godina.Dojmilo me se toliko mnogo stvari:stvari kojih se nisam sjećao iz gledanjafilma u razdoblju svog veličanjaBergmana, i kojih zasigurno nisam biočak ni svjestan u godinama kada samprezirao Bergmana. Prije svega, tu je bionačin na koji je Bergmanova kameratako ljupko zastajkivala – prisno a ipaki s nekim punim poštovanjem, ili čak sodmakom punim obožavanja – na licimaLiv Ullman i Bibi Anderson, dok su sete žene smijale, plakale ili vrištale, dok sujedna drugu gledale s ljubavlju, prezrivoili ljubomorno. Zatim je tu bio vizualnitonalitet filma, crno-bijela slika, koja jebila (kako da to kažem?) odlučna ali nei stroga, kruta, s osvjetljenjem koje jepreviše prigušeno i depresivno da bismoga mogli zvati “zračećim”, ali isto tako iintenzivno zasićeno, s previše vidljivimozračjem, da bismo to zvali ikako drukčije.Eksperimentalnost filma koja mi,bojim se, može izgledati poput trikovai otrcano, činila mi se istinski istraživačkom,pa čak i hrabrom: mislim ne samona (opravdano) slavnu uvodnu sekvencus nizanjem tajanstvenih slika (i, kako naspodsjeća Michel Chion, s evokativnimzvukovima) nego i na minimalističkiprizor u bolnici, gdje Ullmanova gledahorore o Vijetnamskom ratu na televiziji,a posebice trenutak blizu sredine filmakada je pucanje odnosa između dvijužena odjednom pretvoreno u pucanjesamog filmskog aparata. A zatim, u smislupriče i tematike: ono što sam zapamtiokao mračnu i nezgrapnu vježbu izegzistencijalne tjeskobe (Ullmanova jetako uznemirena Vijetnamom ili nečimeda odlučuje prestati govoriti zato štoje govor nužno nečist i neautentičan)u stvari se ispostavilo, nakon što samponovno pogledao film, da je nešto sasvimdrugo. Nešto što se isprva činilokao kruto i čisto odrezano pokazalo se,kako je film napredovao, kao višeznačnoi nesigurno, kao i sve što su Ullmanovai Andersonova radile, same ili jednadrugoj – uhvaćene u kaljužu kontradiktornihmotiva, nesigurnosti, zabuna iizmišljotina. Film je postajao sve višelabirintičan odraz vlastite fikcionalnostii (što je najveće iznenađenje) ispostavilose da su afektivni tokovi koji su, u prvojpolovici filma, bili prilično čvrsto povezanis dvama glavnim likovima, primjenjivi,na gotovo impersonalan način,na zabune između tih likova i njihovihpriča u drugoj polovici filma. U Personi,ukratko, Bergman dekonstruira vlastitunarativnost i tematiku onako strogo kaošto su to radili i svi njegovi europskisuvremenici iz šezdesetih – a s više afektivnesnage od većine njih.Sve u svemu, Bergman me sada emocionalnone dira niti me intelektualnozaokuplja onako snažno kao Godard,Fassbinder i Antonioni. No, mislim dasam sposobniji nego što sam dugo bio,cijeniti zamjetne ljepote i vrline njegoveumjetnosti.AntonioniUvijek sam mislio da ljudi koji opisujuAntonionijeve filmove kao filmoveo dosadi, nezadovoljstvu, udaljavanju iotuđenju... ne griješe sasvim, nego dauglavnom promašuju bit. A bit je dasu Antonionijevi filmovi, prije svega, ogledanju i osjećanju svijeta, o pogledusamih stvari – uključujući i to kada sečini da te stvari uzvraćaju pogled, ilikada se čini da gledaju kroz nas, da nasignoriraju. Ima nekih prizora koji me idalje proganjaju, godinama nakon štosam ih posljednji put vidio: neke snimkevulkanskih otoka u L’Avventura, gdježena nestaje; zaključna sekvenca istogtog filma, u kojoj Monica Vitti milujekosu muškarca, opraštajući mu (možda)unatoč činjenici da joj je bio nevjeran, ida se pokazalo da je bezvrijedan gad. Tuje i <strong>scena</strong> panike na burzi vrijednosnihpapira, u filmu L’eclisse i, naravno, (opravdano)slavna završna sekvenca istogfilma, montaža potpuno napuštena gradakao scene ljubavnog sastanka na koje nijedan od poremećenih ljubavnika nijeuspio, ili nije želio, doći.Naravno, Antonioni je posebno dobaru završecima. Tu je dugi kadar kojimzavršava film Putnik – kamera izlazi izhotelske sobe Jacka Nicholsona na uglavnomnapušteni trg koji se prži na vrelomsuncu i šeta po njemu, a zatim se nakraju vraća u hotelsku sobu da bi otkrilaNicholsonovo truplo. I, možda više odcmyk
filmIX/212-213, 6. rujna 2,,7.17svega, tu je kraj filma Zabriskie Point, sonom groznom kućom u pustinji čija seeksploziji stalno ponavlja i svim onimraznim potrošnim stvarima koje lebdenebom, lebde polako, uz nezemaljskuglazbu Pink Floyda, sve dok Daria neode, a to se sve pretapa u čisti kolorizampustinje.I još toliko mnogo toga. Ima prizorakoje ne mogu čak ni smjestiti – morat ćusve te filmove pogledati ponovno: napuštenitrgovi sa suncem koje baca svjetlo(negdje u trilogiji, kao i u Putniku). Čaki u filmu Blow up (koji ponekad osuđujujer je Antonionijev najviše “pop”-film,kao i njegov najgledaniji film) imazapanjujućih prizora, i to ne nužno najočitijih:poput prizora kada Jeff Becksvira u klubu pa razbija svoju gitaru ibaca je u gomilu, a David Hemmingsse bori sa svim ostalim obožavateljimakako bi je dohvatio, i nakon što konačnou tome uspijeva, izlazi iz kluba i baca je(nemarno? s gađenjem? ne mogu se točnosjetiti) u smeće. Ili onaj drugi prizor,blizu završetka, u kojemu Hemmingsna tulumu puši džoint (mislim?) sVeruškom; u svakom slučaju, i on jeušlagiran, preumoran, previše istrošenda bi mu bilo stalo... Da ne spominjemoeksploatacijsku scenu u sredini filma, sgolim modelima koji skaču...Možda se ne sjećam tih <strong>scena</strong> sasvimtočno; prošlo je previše vremena od kadasam gledao bilo koji od tih filmova.No, ako sam ih u glavi i iskrivio, samačinjenica da sam tako nesiguran u vezis njima, da imaju neku vrstu ustrajnostikakvu stvarno imaju u mom sjećanju,i da moje sjećanje na njih, koliko godbilo netočno, pobuđuje razne vrsteemocionalnih sokova, dokaz je kolikoje vizionarski redatelj bio Antonioni– mislim na taj izraz u najdoslovnijemsmislu “doživljavanja vizije” jednakokao i u smislu opsjednutosti vizualnim,vidljivom (i nevidljivom) “površinomsvijeta” (da citiram podnaslov knjigeSeymoura Chatmana o Antonioniju iz1985. godine). Antonioni nam pokazujesvijet – ponekad “prirodni” svijet,ali češće onaj koji je izgradio čovjek,uključujući i ljudska bića koja su figure utom svijetu – kakvim ga rijetko vidimo:on nam pokazuje svijet kao sliku, svijetkoji se povukao u vlastitu sliku, svijet“učinjen slikom” (točno na onaj način nakoji Riječ “postaje tijelo”). A to je razlogzbog kojeg čovjek ima osjećaj vrtoglavicedok gleda Antonionijeve filmove – onošto vidi nije ni najmanje objektivno, sobzirom na to da je sve što vidi izmijenjeno,dodirnuto kobnom subjektivnošćulikova, njihovom narcisoidnošću, njihovomneurotičnošću, njihovim (točno)nezadovoljstvom i otuđenošću. A ipak,istovremeno, ono što vidimo sasvim jeodvojeno od ljudske subjektivnosti, takoda u stvari vidimo neljudski, iz potpunotuđe nam osjećajnosti, kao da je kamerabiće s drugog planeta kojemu je ponašanjeljudi jednako daleko i zagonetnokao što je nama ponašanje kukaca. Tanemoguća kombinacija subjektivnostitoliko pretjerane kao da smo bolesni nasmrt, i neljudske udaljenosti tako velikeda se opire razjašnjavanju, ono je što činiAntonionijeve filmove privlačno zagonetnima,tako zavodljivima zbog svojihpovršina ili svojih pogleda.Antonionijevi filmovi govore istotako i o vremenu, o tome kako vrijemeprolazi, o osjećaju trajanja. Kako je rekaoBergson, morate čekati da se šećerrastopi u čaju, to se ne događa trenutno.Antonionijevi filmovi govore o čekanju,a čekanje može biti nešto tako trivijalnokao što je rastapanje šećera ili neštotako važno kao smrt. No, u svakomslučaju, Antonioni bilježi to čekanje,način na koji je (kako kažu Kant, Prousti Husserl) vrijeme koje prolazi sama bitnaše nutrine (ili onoga za što možda iprebrzo i prelako tvrdimo da je “unutarnjiživot”): Antonioni to bilježi, usvom sjaju i bijedi, točnije i potpunijenego što je ijedan filmski redatelj (osimmožda Chantal Ackerman) ikada uspio.Mislim da ta sposobnost zaranjanja udubine vremena – koje je, kod njega,poput gledanja, i duboko subjektivnoi duboko nehumano – razlog zašto jeAntonioni tako često bio doživljavan ilikao dosadan (što meni nikada nije bio)ili kao autor koji govori o nezadovoljstvui otuđenosti (što mislim da je samo uograničenom i izvedenom smislu).Antonioni je također – ma koliko toparadoksalno možda zvučalo – velikipjesnik tijela. Kako kaže Deleuze, kodAntonionija je uglavnom riječ o “golemomumoru tijela”, kao i o ostalim“stavovima i položajima tijela”. U timstavovima ili položajima Antonioni“ne prikazuje više iskustvo, nego ‘onošto ostaje od prošlih iskustava’, ‘ono štodolazi poslije, kada je već sve rečeno’.”Antonioni nam daje viziju onoga što sekomeša kada se još ništa nije dogodilo teonoga što ostaje kad sve ostalo nestane: ata je vizija ugrađena u čovjekovo tijelo, ilibarem u određenu vrstu tijela, u stavovei položaje koji su lišeni svijesti, i moždapotpuno nepristupačni za misao. Ili,drugim riječima, Antonioni je pjesniktijela, zato što nam pokazuje ono što nemože biti izrečeno, bilježi na platnu onošto tijelo osjeća ali ne zna. Ono je uglavnombeznadno, u nekim prizorima kojesam već spomenuo – poput završetkaL’Avventure ili zabave s pušenjem traveu Blow-upu, ali također – iako rijetko– ekstatično, poput trenutka u ZabriskiePoint kada protagonisti vode ljubavu pustinji a zatim se u dugom kadruumnožavaju, u cijelu vojsku (?!) ljubavnikašto se proteže u daljinu dokle oko (ilikamera) može vidjeti.U svim tim postupcima Antonioninam daje svoju vlastitu, izrazito originalnui neobičnu modulaciju modernizma.Kombinacija zanosne (iako žestoke)vizualne ljepote i prikrivena ali prisutnaočaja, naravno, vrlo je poznat modernističkipostupak ili trop. No, Antonionimu daje posebnu nijansu uz pomoć načinana koji su njegovi likovi apsorbiraniu krajolik (obično ne “prirodan”) kojiih mijenja čak i dok ih odražava: i izražavaih i apsorbira te probavlja. Odnosizmeđu ljudskih figura i prostora kojenastanjuju (ili se u njima osjećaju neugodnopa ih u tom smislu ne uspijevajupotpuno nastanjivati) jedinstven je zaAntonionijeve filmove, i nisam siguranda imam prikladne riječi za to.No, upravo u vezi s time mogunajbolje postaviti pitanje politikeAntonionijevih filmova. Njegova talijanskatrilogija (ili tetralogija, akouključite Crvenu pustinju – a možemotim filmovima dodati i njihov kasnijiodjek u Identifikaciji žene) stvarno seusredotočuje na bogataše, ili baremna bogatu buržoaziju, na likove kojinemaju nikakvih financijskih briga(unatoč onoj panici na burzi u L’eclisse),ali pate od usamljenosti, nesposobnostida se vežu s drugim ljudima osim nanajpovršnijoj razini, i od – ne frustracijekoliko anhedonie, nemogućnosti daosjete užitak, ali isto tako (na dubljojrazini) nemogućnosti čak i da imajuželje čije bi neispunjavanje vodilo dofrustracije. Često su ti likovi žene;Antonioni ih tretira s velikom sućutnošću,iako ponekad i kao seksualneobjekte.Jedna od čestih kritika Antonionijajest da ljevičarsku kritiku privilegiranihklasa koju on možda donosi potkopavanačin na koji idealizira te protagonistei njihov stil života koji pokreće novac.No, mislim da je ta primjedba pogrešna.Antonionijevi filmovi funkcioniraju kaokritika klasnih odnosa, kao i odnosaizmeđu spolova, upravo zato što uopćene moraliziraju (i zato što ne prikazujunikakve alternativne opcije životu buržoazijekoje bi bile iz radničke klase,na način neorealističkih filmova protivkojih je bio Antonioni). Umjesto togati nas filmovi uvlače u paralizu koju kaogledatelji dijelimo s likovima koje gledamona platnu. Ta je paraliza apsurdnaposljedica onoga što se događa kada seklasna dominacija i spolna stratifikacijadovedu do krajnjih granica, što i jestslučaj u određenoj vrsti (srednje-kasnog)kapitalističkog društva. Neurotičnostlikova, njihova narcisoidnost, njihovasterilnost, precizna je ‘subjektivna’ posljedica‘objektivnog’ režima gomilanjanovca koje je samome sebi svrha.No ta je paraliza, usprkos samoj sebi,također preduvjet za estetsko ushićenje.Paraliza je kantovska “bezinteresnost”;to je također ono što Deleuze – opisujućineorealizam kojega je Antonionii nasljednik i protiv kojega se buni– naziva “čistim optičkim i zvučnimsituacijama” u kojima su prekinuteosjetilno-motoričke veze “uobičajene”percepcije. Antonionijevi likovi ne doživljavajuestetsko ushićenje, ali njihovaje paraliza preduvjet za ushićenje koje suAntonioni i gledatelji njegovih filmovasposobni osjetiti. Kao što Deleuze takođerkaže: “staro prokletstvo koje potkopavafilm” jest to što je “vrijeme novac”te da “ne postoji niti će ikada postojatijednakost u razmjeni kamera-novac”.Nejednaka razmjena, izvlačenje viškačak i kada postoji formalna jednakostrazmijenjenih stavki: ta je kapitalističkalogika u središtu ne samo neurozaAntonionijevih likova nego i luđačkeestetike koja služi kao uvijek-nejednakkontrapunkt ili protu-plaća za te neuroze.Situacija je malo drukčija sAntonionijevim filmovima na engleskomjeziku u kojima su paraliziranivoajerski likovi fotografa (Blow-Up)ili novinara (The Passanger) ili čak navodniradikali (Zabriskie Point) kojipokušavaju (bezuspješno) pobjeći odlogike jednake vrijednosti/viška/paralizekoja je upisana u logiku kapitalističkogdruštva. Svjestan sam da bi trebalo rećimnogo više o Antonionijevu višeznačnomtretmanu u tim filmovima onogašto Deleuze i Guattari nazivaju “linijamabijega” ili (kada nisu uspješne, kaošto je općenito slučaj u Antonionijevimfilmovima) “linijama ukinuća”. Isto takotrebalo bi više reći o čimbeniku rodnihodnosa (kao dodatku klasnim odnosima).No, mislim da moje općenitomišljenje stoji – da je Antonionijevaestetika istodobno svjesno upisana uneprihvatljive društvene odnose koji suAntonionijeva polazišna točka i mobiliziranaprotiv njih.Još nisam ništa rekao o svom omiljenomAntonionijevu filmu – ili baremonom koji sam najčešće gledao i kojinajbolje poznajem: o Crvenoj pustinji(1964). To je bio prvi Antonionijevfilm u boji i njegovi su prizori sukljanjatvorničkog dima i cjelokupna prigušenadepresivna paleta nezaboravni. Te suužasne boje naglašene samo kontrastomspram jedne fantazijske sekvence, pričeo rajskoj plaži koju Monica Vitti pripovijedasvom sinu: tu su osvjetljenje iboje pretjerano čisti i oštri, čak previše,kao u savršenim prizorima najskupljihreklama. To je buržoaska vizija ljepotekao kompenzacije i bijega, kao neostvarivaideala: Antonioni pokazuje da jeto samo druga strana industrijskog zagađenjakoje dominira ostatkom filma.Sama Antonionijeva estetika počiva paku samom smeću i zagađenju. Mislimna njegovu upotrebu crvene boje, kao usceni u kabini, u kojoj Vittijeva pokušava(bezuspješno) pretvoriti samu sebeu osobu za orgije, a isto tako i na prizoru hotelskoj sobi, njezin sastanak s inženjerom,kad zid iza njih suptilno mijenjaboju dok se oni previjaju na krevetu.Povezana s time, iako s drukčijom paletom,jest i noćna <strong>scena</strong> u brodogradilištuu kojoj Vittijeva luta naokolo iod nepoznatog mornara dobiva kratkuponudu; on ne govori talijanski pa jojkaže na engleskom: “Volim te, volimte”, dok ona prolazi. To je <strong>scena</strong> koja bimogla biti epigraf za sve Antonionijevefilmove, s njihovom boli i blokiranimeroticizmom, i sa silom bezinteresnostikojom ih on preoblikuje.Ovdje ću stati, iako mislim da bihmogao nesuvislo nastaviti u beskraj.Dodat ću samo da, iako je Antonionijevkritički ugled u proteklih trideset godinaopadao, postajao je on sve utjecajnijimeđu mlađim generacijama redateljaumjetničkih filmova. Kao što je primijetioDavid Hudson, “sad kad ulazimou drugu polovicu prvog desetljeća unovom tisućljeću, gotovo standardizirani‘festivalski filmovi’ ne nose znaknijednog drugog redatelja više negoAntonionija”. I stvarno – gdje bi TsaiMing-liang, Bela Tarr, rani EdwardYang i Theo Angelopoulos bili bezAntonionija?S engleskoga prevela Lovorka Kozolecmyk
18 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.vizualna kulturaKassel: kako umjetnost nastaje,kako se (ne) shvaća i kako nestajeIvana Pericadocumenta 12 propituje odnossuvremene umjetnosti premamodernoj umjetnosti kao premasvojoj antici, s obzirom na to da svakorazdoblje ima svoju prošlost kaohistorijski simulakrum prema kojemse osvrće i definiradocumenta 12, Kassel, Njemačka, od 16.lipnja do 23. rujna 2007.vogodišnja je documenta svojimnepredviđenim destruktivnimpredznakom i nehotice započelareferencijom na vlastitu kratkoročnost:čileanskoj umjetnici Lotty Rosenfeldgradska čistoća uklonila je bijeletrake polijepljene okomito na linijeza pretjecanje na kasselskom asfaltu(Una milla de cruces sobre el pavimento,2007). Križati linije za pretjecanjeRosenfeldica je započela 1979. godine,kada je odlučila simbolički djelovati“gegen den Strich” (njem. nekom uinat, doslovno “preko crte”) diktatoruAugustu Pinochetu. Za razliku od njekultni je kineski arhitekt i umjetnik AiWeiwei s oduševljenjem reagirao nakonšto se uslijed kiše urušila njegovainstalacija Template (2007), izgrađenaod drvenih vrata i prozora inače uništenihkuća dinastija Ming i Qing.“Priroda je najveći umjetnik”, tvrdiWeiwei i smatra svoje djelo konačnodovršenim.Umjetnost je prolazna, ona nastajei nestaje: takav zaključak nadaje se izniza umjetničkih djela tzv. land arta,kao podvrste akcionizma i fluksusa.Unatoč početnim strepnjama ipak jeprocvjetalo makovo polje ZagrepčankeSanje Iveković na gradskom trguFriedrichsplatzu, kojim je nekoć flaniraloprosvijećeno građanstvo kneževineHessen, kojim su marširale postrojbeSS-a i 1933. plamtjele knjige, i nakojem je Beuys 1982. zasadio prvi odsvojih 7000 hrastova (7000 Eichen:Stadt-verwaldung statt Stadt-verwaltung).Varljivu ljepotu crvenih i rozamakova uznemiruje podtekst uratkaSanje Iveković: mak, cvijet sna, zaboravai smrti, kojem je povijest prišivalabrojna značenja, a koji je u njemačkomknjiževnom sjećanju zapamćen poCelanovoj zbirci pjesama Mohn undGedächtnis (“Mak i sjećanje”, 1952;na koju, uostalom, u berlinskom muzejumoderne umjetnosti HamburgerBahnhof trenutačno referira i knjižničkaskulptura Mohn und GedächtnisAnselma Kiefera iz 1989): jedan simbolobjedinjuje tvrdnju Theodora Adornada nakon Ausschwitza više nije mogućepisati pjesme, i suvremeni problemtrgovine drogama u zemljama poputAfganistana. Osim makova građaniKassela sa zanimanjem su pratili i zoridburiže podno dvorca Wilhelmshöhe:Tajlanđanin Sakarin Krue-On suprotstavljatisućljetnu tradiciju tzv. mokrogsijanja riže zapadnoeuropskoj reprezentativnojarhitekturi i, dalje, ostvarujekulturni transfer i ujedno sinkretizaminstitucije muzeja kao mjesta duhovnaobogaćenja, i rižina polja kao izvoradoslovne hrane. Međutim, o događajnomznačaju documente nisu se pobrinulisamo sezonski poljodjelski radovi,nego i svakodnevne radionice, podijskediskusije i razgovori s autorima, bogatfilmski program te suvremeni ples. Umuzeju Fridericianumu plesačice (tzv.“movers”) svakodnevno izvode minimalističkiples u koreografiji TrisheBrown (Floor of the Forest, 2007), previjajućise po užadi i odjeći razapetojna četvrtastoj konstrukciji i slobodnoimprovizirajući.Korijeni documenteUtemeljena je 1955. kao pokušajuspostavljanja silom pokidanih vezas umjetnosti moderne, koju su nacističkirežim i tadašnja <strong>kulturna</strong> politika1937. u Münchenu izložili kao“Entartete” (izopačenu). U pretežnocrno-bijelo uređenom izložbenom prostoru,čime se htjelo posredovati osjećajpovijesne težine, bila su izloženadjela Paula Kleea, Oskara Kokoschke,Pieta Mondriana, Maxa Ernsta, MaxaBeckmanna, Vasilija Kandinskog,Ernsta Ludwiga Kirchnera, Giorgijade Chirica, Henrija Matissea, PablaPicassa i dr. Prvi kustos Arnold Bodei prvi teoretičar documente WernerHaftmann željeli su publici pružiti “genealogijumoderne umjetnosti” kako biomogućili daljnji umjetnički razvoj uvremenu neposredno nakon tzv. njemačkognultog sata. Prvi put postavljenau ruševinama muzeja Fridericianuma,prvog europskog muzeja javnog tipauopće, documenta se uvijek vrtjela okotog središnjeg izložbenog prostora, alinikad nije uistinu našla dom. Danasje Kassel ponosan na svoju “beskućničkuizložbu” što se održava svakihpet godina, uvijek na različitim lokacijama.Ove su godine to spomenutiFridericianum, Nova galerija, halaDocumenta i posebno za ovu prigoduizgrađeni paviljon Aue, zatimnešto izvan grada smješten dvoracWilhelmshöhe te tzv. Schlachthof.Želeći po svoj prilici izbjeći zamjerkeupućene organizatorici documente 11Catherine David, kojoj su predbacivaliteorijsku zasićenost i neprohodnost,ili slijepu pjegu konzervativizmaprišivenu 1992. Jan Hoetu zbogpersonalizacije umjetničkih smjerova,bračni par i kustoski tandem RuthNoack i Roger M. Buergel documentu12 žele učiniti pristupačnom svakomu,pretpostavljajući neposrednogledanje i osjećanje govorenju i sterilnojteorijskoj pozadini. Vodeći selajtmotivom migracije formi Noackicai Buergel upisuju vlastito kreativnopismo u izložbeni prostor, a promatračastavljaju pred izvjesni izazov.Djela pojedinih umjetnika nisu sabranau jednoj, njegovoj ili njezinojprostoriji, već su raštrkana po brojnimizložbenim prostorima i postavljenau varirajuće kontekste. Migracijaformi podrazumijeva između ostalogpovezivanje djela na osnovi nijansinjihovih formi, a ne isključivo sadržaja.Tako je neoromantičarski Vampir(2007) Monike Baer zapeo međunaglašeno politički angažirane izloškeu paviljonu Aue, što svakako zahtijevaizvjesnu dovitljivost pri promatranju– i tu djeca zaista znaju biti spretnijaod stručnjaka. Ipak, kustosima jesvakako uspio obrat koji im rijetkotko priznaje: teorijska potkovanost ikritička praksa pod stijegom parola“umjetnost za svakoga” i “svatko možebiti umjetnik” otkrivaju se kao samojedan od mogućih načina ophođenja sumjetnosti.Do 23. rujna, dokad izložba traje,nećete naići na suvremene tržišnehitove, poput, da nabrojim samonjemačke, Nea Raucha, MichaelaFischera, nedavno preminulog JörgaImmendorfa... Tek će vas jedna Betty(1977) Gerharda Richtera u bočnojsobi Fridericianuma podsjetiti na njegovusliku obješene Ulrike Meinhof.Kustosi documente 12 radije otkrivajuzaboravljene umjetnike no što potvrđujuionako ukorijenjene veličine.Tako je primjerice iz prašine izvučenaindijska umjetnica Nasreen Mohamedi(1937 – 1990), koja je bitna referentnatočka suvremene indijske umjetnosti.Naravno da je lakše izložiti već poznatoi prepoznatljivo, nego li se suprotstavitimehanizmu zapadnog tržišta. Uprotivnom, kaže Buergel, izgleda “kaoda želite izvući nekakve opskurne fantomeiz šešira”.Organizacijski tim documente 12nije se držao ni kronologije u raspoređivanjuumjetnina: Iranski se tepih(oko 1800) primjerice nalazi tik doinstalacije Relax it’s only a ghost (2006)Cosime von Bonin i ne baš stručnopreparirane žirafe Brownie PeteraFriedla iz zoološkog vrta u zapadnomJordanu, poginule 2002. pri jednomTeorijska polazišta izložbesu Modernity?, Life!,EducationSanja Iveković, Mohnfeld (Polje makova)cmyk
vizualna kulturaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.19sukobu s Izraelcima (The Zoo Story,2007). Vrhunac kombiniranja starog inovog, klasike i avangarde predstavljadvorac Wilhelmshöhe, koji međudjelima Jacoba Jordaensa, Antonavan Dycka i Petera Paula Rubensaskriva crnu estetiku Kerryja JamesaMarshalla (The lost boys, 1993), a uzRembrandta visi fotokolaž poljskeumjetnice Zofije Kulik (The Splendourof Myself, 1997). Na istom katu sLucasom Cranachom svjetlom izvukom se javlja videoinstalacija sarajevskeumjetnice Danice Dakić (ElDorado, 2007).Izložba kao “organizacijskaforma”Pišući o počecima (Der Ursprung)manifestacije, Buergel se vraća prvojBodeovoj documenti koja je udarilatemelje postavljanja izložbe nekao vitrine, nego kao organizacijskeforme. Posvetivši veliku pozornostarhitekturi, izložba je konstelacijomGesamtkunstwerka trebala stvoritiprostor iskustva, tj. mjesto rođenja javnosti(“ein Ort, wo sich Öffentlichkeitbildet”). Stoga ni ova documenta neželi biti iz-ložba – prije is-kustvo. Akad smo već kod kus-anja, spomenimoi zanimljivu odluku organizatora dakao umjetnost uzmu u obzir i kuhanje.Španjolski kuharski majstor FerranAdriá u svom će restoranu El Bullina istočnoj obali Španjolske pogostitidvjesto nasumce izabranih posjetilacadocumente u Kasselu: outsourcing izložbenogprostora?Od samih se početaka, dakle, documentadefinirala u odnosu prema prostorukoji zauzima, tj. prema prostorukoji napušta i prostoru koji naseljava.Obilježena kao “kula u zraku” (WernerHaftmann), ponosna je na svoju prostornui povijesnu promjenljivost, nasvoje transcendentalno beskućništvo.Umjetničko ophođenje vanjskim prostoromi kreativno uređenje prostorijaklasicističkih kasselskih građevinakonkretiziraju ideju izložbe kao organizacijskeforme. Zanimljiva je instalacijaUntitled (čelik i polikarbonantneploče) brazilske umjetnice Iole deFreitas, koja se “plesno” izvija u prostoruposjetitelje pozivajući na saginjanje ipreskakanje. Untitled ispunjava golemusvjetlozelenu prostoriju na prvom katuFriedericianuma i dokida njezinu klasicističkučetverokutnu ograničenosttime da izbija kroz zidove i uokvirujejedan ugao muzeja s vanjske strane.Ai Weiwei, Template (Skulptura)Što se interijera tiče, posebno jezanimljiva Nova galerija, u kojoj jeideja Gesamtkunstwerka poigravanjemsvjetlom i bojom ponajbolje ostvarena.Jedna zamračena prostorija udomila jeThe Ballad of Kastriot Rexhepi (2001)Amerikanke Mary Kelly. Njezine LoveSongs (2007), koje su revalorizacijapojedinih faza feminizma i njihovihrezultata, suprotstavljaju svjetleću kućicutamnim pločama prislonjenima uzazid narančaste prostorije. Posvuda suizloženi citati, koji u međusobnoj igrisučeljavanja na posjetioca ostavljajuistodobno dojam zaigranosti i tjeskobnosti.Duhovita instalacija Eclipsis(2007) Gonzala Díaza postavljenaje kao samostalni black cube u tzv.Beuysovoj sobi u srcu Nove galerije.Zakrivši svojom sjenom snop svjetlostireflektora, posjetilac otkriva sljedećinatpis:DOLAZIŠ U SRCENJEMAČKESAMO DA BIPOD SVOJOM VLASTITOMSJENOMPROČITAO RIJEČUMJETNOST.Teorijska podlogaBuergelovo nastojanje na izložbina kojoj će se više vidjeti, osjetiti, bitinego teoretizirati, i koja bi trebalaomogućiti “etiku zajedništva” (“eineEthik des Miteinander”), ne znači daje documenta 12 ateorijska, ili čak antiteorijska.Tko se želi u to uvjeriti, nekaposegne za trima popratnim svescima(documenta magazines 1–3) u kojimasu sabrani članci pojedinih sudionika iosvrti na zadane teme objavljeni u časopisima-partnerima,od kojih je jedani naša Frakcija. documenta magazinesjedinstven je projekt koji oko triju tematskihstupova izložbe (Modernity?,Life!, Education:) okuplja više odsedamdeset časopisa diljem svijeta.1. Modernity?Budući da svako razdoblje imasvoju prošlost kao historijski simulakrumprema kojem se osvrćei definira, documenta 12 propitujeodnos suvremene umjetnosti premamodernoj umjetnosti kao prema svojojantici. Pritom je nemoguće izbjećipitanje odnosa prema budućnosti– što je opet tipično modernističkopitanje. Jacques Rancière definirabudućnost kao “rezultat postojećihmogućnosti i trenutnih sposobnostikoje danas treba poboljšati”, a ne kao“cilj u budućnosti koji bi nam nalagaošto nam je danas činiti”. Time sedocumenta 12, rekla sam, vraća prvomkustosu Arnoldu Bodeu jer je prijesvega sjećanje na modernu umjetnostomogućilo nastanak i razvoj postmoderne,koja je na documenti sporednozastupljena već 1964. Godina utemeljenjadocumente predstavlja trenutakreinterpretacije moderne umjetnosti,koja se vizionarski okreće prema nekojbudućoj, boljoj umjetnosti. Prvi rez upostmoderno platno povučen je 1968.godine, a nakon toga na documentamaodržanima sedamdesetih godina (1972.i 1977). Devedesete su bile obilježenepostkolonijalnim razračunavanjem ipolitizacijom umjetničkog izraza, što iove godine igra značajnu ulogu. Takoje Mladen Stilinović u svom kontejneru-instalacijiEksploatacija mrtvih(1984 - 1990) sabrao hrpu objekata izsocijalističkog vremena, koji su se povijesnimpreispisivanjem izlizali, otrcalii izgubili značenje – od novčanica slikom Alije Sirotanovića do izloženihkolača koji se mijenjaju svakih nekolikodana.2. Life!Drugi lajtmotiv documente 12 je “goliživot”, jedna od središnjica filozofijskogpromišljanja Giorgija Agambenate, vezano uz njega, i Hanne Arendt,Waltera Benjamina, Theodora Adorna.Propitujući poziciju i pozicioniranjesubjekta unutar sustava moći te unutarstare rimske opozicije zoe i bios,kustosi su okupili brojne autorice iautore koji se razračunavaju s različitimoblicima moći koja se ispoljavana golom životu – biološkom tijelupojedinca. Jer, kao što to tvrdi JacquesRancière, demokracija znači da ne postojegranice između golog i političkogživota, odnosno da sama ta granicapostaje političkom temom. Tijelo jetabula za kulturne, rasne, spolne i inePeter Friedl (preparirana žirafa) i Cosima von Bonin (instalacija)interpretacije, ali i medij izraza kojisubverzira tabue ( Juan Davis), u stanjuje dokinuti diskurse spolne degradacijei transformirati njihove učinke (MaryKelly) i na barci od karnistera prep(o)-loviti rasne, nacionalne i kontinentalnebarijere (Romuald Hazoumé). Vrhunacpažnje javnosti izazvala je instalacija tijelomspomenutog Weiweija (Fairytale,2007), koji je priskrbio stodnevne vizeza 1001 gosta iz Kine, koji još uvijekslobodno švrlja po Kasselu i – da utopijaslobode bude dosljedna – po cijelojNjemačkoj.3. Education:Istaknuti estetički odgoj kao “novualternativu” u zemlji u kojoj je antiautoritativniodgoj već stvar tradicije,svakako je izazovan i naizgled paradoksanpotez. Međutim, organizacijskitim documente 12 u estetičkom odgojuvidi mogućnost za osvježenje umjetničkogpolja. S jedne strane propagirajućiavangardu kao pokretni mehanizampovijesnog razvoja umjetničkog sustava,koji bi trebao prezati pred institucionalizacijomi kanonizacijom, as druge strane promičući pedagoške ididaktičke prakse kao temelj estetičkogodgoja suvremenog čovjeka i načinjačanja društvene relevantnosti umjetničkihpraksi, kustosi žele pokrenutineku novu avangardu, koja se, da, činiparadoksnom jer pokušava objedinitiprogresivne s – nazovimo ih privremenotako – afirmativnim društvenimpraksama koje bi otvorile novo poljeumjetnosti. Svjestan te logičke nedosljednosti,Buergel u audiovodiču (kojise u mp3-formatu lako može skinuti saslužbenih stranica izložbe) unaprijedodgovara: “Ako netko u tome vidi paradoks,možda je vrijeme da senzibilizirasvoja shvaćanja…”.Poigravanja formom imigracije formeOčito je da kustosi documente 12umnogome slijede Kandinskijevo praviloda se od forme ne smije načinitiuniforma. Otud brojna poigravanjaformom i migracije forme, koje nažalostznaju ostaviti ponešto sajmišnidojam, kakav ponajviše odaje paviljonAue. Međutim, pojedini izložbeniprostori poput Fridericianuma i NeuveGalerie odišu velikim trudom i uistinupromišljenom organizacijom prostora.Kako bilo da bilo, makovi će uvenuti,riža se užeći, Kinezi otići kući aplesačice će prekinuti minimalističkiples na neobičnom četvrtastom stalkuza odjeću i oko njega. Nakon documenteKassel se vraća svakodnevnoj rutiniprosječnoga njemačkoga grada veličineSplita.cmyk
20 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.vizualna kulturaMoja zemlja, ŠtaglinecMarijan ŠpoljarMada se cijelo događanje naizgledodvijalo u atmosferi harmoniziraneslike svijeta, hamvašovskog suglasjaprirode i čovjeka, nekoliko je autoratu ravnotežu ne samo destabiliziralonego i destruiraloZavršni susret umjetnika u okvirukolonije Moja zemlja, Štaglinec, 16. lipnja2007.reće izdanje umjetničke manifestacijeMoja zemlja, Štaglinec, kojusu u koprivničkom prigradskomnaselju organizirali Vlasta Delimar, kojaje i postavila konceptualni okvir događajimanazvavši ih imenom mađarskogesejista i filozofa, i Milan Božić, obilježiloje brojno prisustvo umjetnika i niznjihovih projekata i realizacija te velikinteres publike, mahom umjetnika, kritičara,kustosa. <strong>Post</strong>upno širenje sadržajaovoga susreta umjetnika proširilo je ibroj mogućih solucija u koncepcijskomdefiniranju akcije: već se sada govori i oumjetničkoj akciji, i o ekološkoj manifestaciji,i o istraživačkom pikniku, i oumjetničkoj tribini, dakle, o intencijamakoje, posve u duhu suvremene umjetničkeprakse, zadiru u propitivanje nekihod gorućih društvenih, umjetničkih icivilizacijskih pitanja.Koncept po kojem umjetnica izabiresudionike i određuje strukturumanifestacije nesumnjivo ima čitav nizspecifičnosti u odnosu prema klasičnimkustoskim projektima. Labaviji okvir,neposrednije sudioništvo, spontanijaatmosfera, autonomnija pozicija umjetnika,tek su neke od vrijednosti koje seteže postižu u institucionalnim akcijamai kustoskim koncepcijama. Međutim,rastom ove manifestacije u širinu i dubinuveć je sada dosegnut limit poslijekojega se mora razmišljati i o novom,proširenom konceptu. Takvu konceptuu kojem bi se zadržala svježina,spontanost, nedogmatska orijentacija isredišnja pozicija umjetnika koju samoselektor umjetnik može pružiti, ali ikonceptu u kome postoji razrađen metodološkii teorijski okvir koncentriranna neka bitna pitanja koja proizlaze izodnosa umjetnosti i kompleksa zemlje.Nostalgična priča o umjetnikukoji se predaje zakonimaprirodnoga redaNa pozivnici za prvu manifestacijuMoja zemlja, Štaglinec reproducirana jeproljetno rascvjetala trešnja čiji se bijelicvjetovi ocrtavaju na plavome nebu ikontrastiraju na zelenoj livadi. Uraslo uzemlju i uzdignuto do nebeskih visina toje stablo “gospodar situacije”, postojanou svojoj gordoj uznositosti i istodobnoblago u svojoj zemnoj običnosti. Stogasu s drveta i prošlih godina i ovoga lipnjabrane sočne trešnje. “To da nešto postoji,još ništa ne znači”, kaže Bela Hamvas,“sve što postoji dobiva značenje samo udavanju, samo u darivanju”.Citirali smo Hamvasa iz sasvimodređenih razloga: Bela je, naime, snama zajedno brao sočne trešnje i naovogodišnjim susretima u Štaglincu.I nije to samo poetska metafora kojimje baratala Vlasta Delimar, konceptualizirajućicijelu akciju sloganom “BelaHamvas u Štaglincu”, nego i energetskostanje kojim je susret zračio. Da “prirodunajbolje vidi umjetnik”, kako bi rekaoHamvas, bilo je posve jasno onoj grupiod petnaestak umjetnika-sudionikatrodnevnog susreta i publici koja se sjatilana završni program događanja. Pritome se nije tražila neka pomirena, harmoničnaslika koja bi u duhu povratkana “zlatno doba” pokušala regeneriratinostalgičnu priču o umjetniku koji sepredaje zakonima prirodnoga reda. Alise svakako tražila prilika da se uspostavineka mjera jedinstvenosti: izmeđuumjetnika i prirode, čovjeka i svijeta,zemlje i onoga koji po njoj hoda.Uistinu, što je radio Bela Hamvas uŠtaglincu? Nije samo brao trešnje, mirisaosvježi otkos livade, hodao bos popodatnoj, netom uzoranoj ledini, ležao uhladu rascvjetale lipe i pio vino, nego jesudjelovao i u raspravama, pa i sukreiraoponeki poetski performans. Ako je svojimponašanjem, u kome je bilo mirnoćei arhetipskog odnosa, odavao nešto odvrijednosti “utopijskog snatrenja”, ondaje u pristupu umjetničkom problemubio na istoj liniji s većinom umjetnika.Poput njih i Hamvas je želio “sva pitanjaostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoritimišljenje, nego upravo otvoriti svavrata... Pitanja ne riješiti, nego ih naćišto više i što opasnija i, po mogućnosti,najoštrije ih postaviti. Ne zatvoritise prema rješenjima djelatnosti duha,nego otvaranjem svih prozora i vratapustiti duhu slobodan ulaz i osiguratipropuh. Nikakav čvrst odgovor i tvrdnja.Nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost.Nikakvo načelo”.Zanos, vjera i ljubavNa štaglinečkom imanju godinama senalazila radionica jednog od posljednjihkoprivničkih užara, Ivana Delimara. Tajje majstor na svome posjedu oko radionicenanizao niz manjih i većih objekatas različitim funkcijama, uključujući istambene, zasadio voćke, kultivirao livade,uredio krajolik te proširio imanjeod ravničarskog dijela do prvih obronakaBilogore. Naglom smrću majstoraDelimara prekinuta je ne samo staraobrtnička djelatnost nego je zamrlo ikućanstvo: kultivirani krajolik postao jeu dvije-tri godine gotovo neprohodnopodručje, prostor koji je pokrila visokatrava, šikara i podivljali voćnjak.Sve je počelo inicijativom legitimnenasljednice imanja: umjesto da te parceleproda, kako već uobičajena praksanalaže, Vlasta Delimar odlučila se napretvaranje imanja i objekata na njemuu zonu prepuštenu umjetnicima: godine2005. krenula je s raščišćavanjem terena,osnivanjem umjetničke organizacije“Moja zemlja, Štaglinec” te organizacijomprvoga susreta umjetnika. Točišćenje nije smjeralo ka krajnostimaušminkanih, ladanjskih uvjeta; najdaljedokle se došlo bila je nužna kultivacijaprirodnih ciklusa. U taj se ciklus trebalasmjestiti i umjetnička akcija, ne nužnou pomirenim relacijama, ali svakako unekom odnosu prema prirodnom i duhovnomambijentu.Mnogim iskustvima suvremenaumjetnost svjedoči o svojim vezama skompleksom prirode, shvaćene u klasičnomi u proširenom smislu. Te surelacije uspostavljive kako na tematskojrazini tako i na razini koja impliciraprirodu kao univerzalan resurs u interaktivnomodnosu prema čovjeku.Hamvasev intelektualni i moralniprofil građen na zanosu, vjeri i ljubavi,dakle, na vrijednostima svetoga znanjageneracija može danas izgledati kaonewageovska utopija: u svakom slučaju,umjetnici ovdje i sada, načelno ne računajuna pomirenje s prirodom koliko imona predstavlja izazov za sučeljavanje.Na završnom događaju sudjelovalo jepetnaest autora koji su u četverosatnomprogramu izveli niz performansa i priredilinekoliko samostalnih izložbi uimproviziranim prostorima nekadašnjeužare. Ako bi se htjela naznačiti poveznanit svih tih događanja, mogli bismoreći da se, osim zajedničkog prostornogi vremenskog konteksta, u središte najčešćepostavljalo pitanje neke iscjeliteljske,terapeutske moći umjetničkog čina.U širokom rasponu od njezina mogućegblagotvornog djelovanja in situ do šokovitogosvješćivanja čini se da umjetnicitraže kako da se dospije do oneprimarne cjelovitosti i jedinstva svijeta ičovjeka koji je nestao u civilizacijskomžrvnju. Ako se pri tome, razumljivo,ne misli na alternativni život, nego nazbiljsku poziciju čovjeka kao generičkogbića, onda je posve jasno da su pitanjakoja umjetnici postavljaju otvorena. Tonužno ne znači da je jezik kojim ta pitanjapostavljaju do kraja razumljiv ili dasu svi znakovi otprva čitljivi.Nekoliko je umjetničkih projekatabilo posve na tragu Hamvaseva konceptaduhovne ravnoteže: Philip Babot,na primjer, umjetnik je koji, koristeći sevrlo malim brojem postupaka i rekvizita,tka zgusnutu mrežu asocijativnihi simboličkih slika. U precizno vođenojnarativnoj paraboli i uz pažljivo doziranjesvakoga pokreta, miga ili radnjetaj je velški umjetnik i teoretičar iscrtao– doslovno markirao – zatvoren duhovniteritorij arhetipskih oznaka: ne bezdosluha sa zenom, ali ne i opterećensvim njegovim dimenzijama. Sličnopomirenje tražila je i velška umjetnicaBeth Greenhalgh: ona je izvela višesatniperformans u jednom zabačenom kutuVlastina vrta, prepuštajući se gotovonirvanskom utonuću u vlastiti, simulirani,transhipnotički svijet gdje se živi idjeluje u usporenom ritmu nekog mogućegedenskog života.Nostalgija nije toliko žalza prošlošću koliko jeto traženje sadašnjostiu koju bi bile utopljenevrijednosti prošlostiArhetip i metafora zemljeKoprivnička umjetnica SunčanicaTuk realizirala je dva rada: u prvomeje preko razmještenih pisanih parola(“Iznad – ispod”) na izravan način sugeriralaopozitnost dvaju elementarnihčovjekovih položaja vezanih uz zemlju,a u drugom uspostavila interakciju spublikom oko asocijativne igre s pojmovima“čovjek” i “zemlja”. Minimalističkiland-art zahvat Vesne Pokas sastojao seu označavanju ruba sjene koju je u određenodoba dana bacala jedna od kuća naimanju, pri čemu je taj meta-prostor nesamo signirao temporalnu mjeru nego isažeo, sasvim u duhu rada ove autorice,materijalne, vrijednosne i druge elementekoncepta.Vlatko Vincek, s oklopom od šećernemelase, zainteresiranima je, s prikrivenomsamoironijskom intencijom, mjeriokoličinu šećera u krvi, transferirajući pritome jedan osobni traumatični podataku javnu medijsku sliku. Performans 048-023 Đorđa Jandrića činio je kontinuiranniz, u simbolično ruho zaodjevenih,memorijskih slika izrazito autoreferencijalnogkaraktera: slažući intimnikolaž autobiografskih detalja, Jandrić jeefektnim parabolama svojih metaforičkihradnji ispričao priču o izgubljenomi pronađenom zavičaju. Mada se cijelodogađanje naizgled odvijalo u atmosferiharmonizirane slike svijeta, sa spominjanimhamvašovskim suglasjem prirodei čovjeka, nekoliko je autora žestinomizvedbi, ekspresijom prizora i izravnošćusimbola tu ravnotežu ne samo destabiliziralonego i destruiralo. Kada je većpadala topla, ljetna noć, Antonio LaurerGotovac izgovorio je svoj statement iizveo sjetan, nostalgičan, ali i neodoljivoduhovit i opušten performans u častglumice Ester Williams i filma Bal navodi, koji se u ranim pedesetima prikazivaou Jugoslaviji. Nostalgija, kao štoneki ističu, nije toliko žal za prošlošćukoliko je to traženje sadašnjosti u kojubi bile utopljene vrijednosti prošlosti:nostalgija u Lauerovu slučaju stoga je,prije svega, pokušaj interpolacije duhaonoga vremena kada smo imali (doduše,jedino) snove, maštu i nadu.Interakcija umjetnika i prostora kojase, u najvećem broju slučajeva, odvijalapreko arhetipa i metafore zemlje, kodBorisa Cvjetanovića je rezultat njegovaobilaska mještana Štaglinca i snimanjagrupnih portreta u kućnim ambijentimaneponovljivih posebnosti. Serijafotografija bilježi socijalnu, psihološku ikulturnu stratifikaciju jednoga tipičnogprigradskog naselja postajući značajnijidokument od reportaže i vredniji znakod obiteljskog dokumenta.cmyk
vizualna kulturaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.21SergejVutućamouki umjetnik i kustosgalerije u njemačkomHeilbronu Sergej Vutućpostavio je izložbu Art of Asfaltu foyeru kina Studentski centar.Kako navodi u katalogu izložbe:“asfalt je susret uličnog izražavanjai galerijskog pristupa umjetnosti,predočavanje globalnog procesakroz koji danas prolazi društvo,okolina i kultura”. Izložba je okupiladomaće umjetnike AndyjaKuljiša, Filjia, Leona Zudara,Aorte, Jake Babnika, Psa i samogVutuća i njihove radove. U sklopučitavog projekta promovirana je irevija skateboard filma, specifičnogžanra art-dokumentarca krozkoji su se profilirali i etabliraniamerički nezavisni filmaši SpikeJonze i Larry Clark. U suradnji sKulturom promjene, skateshopom“Warehouse” te tvrtkama Viadukti Tempo na travnjaku izmeđuGalerije SC i željezničke prugeizgrađen je i Projekt: skulptura SC,objekt za vožnju skateboardom,refleksija na bazene kalifornijskihvila u kojima se skateboard kulturamanifestirala još sredinom sedamdesetih.Danas je ona getoizirana,najčešće u slične skateparkove zbogizgona skejtera iz javnih prostora,pogotovo u metropolama SAD-a.Izložba je privukla velik interesjavnosti i medija, a s izložbe jeukraden i Vutućev rad kojega autorprocjenjuje na 500 eura.Imaš dasku, i to ti je dovoljno za komunikacijuNuspojava urbanizacijeAko bismo razvoj skateboardinga,još tamo od vožnje u bazenima(pool-skating) sedamdesetih, koji jeu osamdesetima otkrio ulicu (streetskating)i rampu (vert) objasnilikao osvajanje urbanog prostora,kako se taj razvoj odvijao? I gdje jenestao free-style, uglavnom stajaćegtipa, koji se pojavio kad i streeti vert? Koji se, za razliku od ostalihstilova, može odvijati na minimalnomprostoru, skoro pa da se možeprakticirati u sobi, klubu pa čak, zasilu, i u zatvorenom prostoru?– Zbog težine trikova, free-stylenije imao dug komercijalni statusi jako je brzo izumro, ali je ostaviosvoj utjecaj na street-skejtanje.Tehnički aspekt razvoja street-skatease razvija na free-styleu i trikovimaRodneya Mullina, koji i samdanas prednjači u masi street-trikova,flipovima; ili samo pola flipa,ili cijeli ili pressure-flip. Kod nas,i mislim vrlo skoro u europskomskateboardingu, velik prodor jenapravio Ali Zahovič iz Slovenije.Potpuno je originalan, njegov jepokret sličniji koreografiji u zraku,jer sve trikove radi bez skoka, dogstyle,stojeći s nogama na zadnjemdijelu daske i podižući prednji diodaske kada skače preko stepenica.Do koje je mjere na razvojskateboardinga i njegovih stilskihznačajki utjecala arhitektura urbanihzona američke istočne i zapadneobale?– Arhitektura je tu svakako odigralapresudnu ulogu… Tehničkijest, jer skejtanje ovisi o cijelomvanjskom oblikovanju prostora.Ako govorimo o prirodnom načinukretanja, skejtera kao surfera nabetonskim valovima, o njihovomprebacivanju na asfalt i time ugrad, skate je reakcija na urbaniteti nedostatak valova; onda je i drukčijinačin vožnje, kao u samimbazenima, u Kaliforniji gdje semože voziti po dvorištima campusai srednjih škola, dok na Istočnojobali, gdje je velik utjecaj europskegradnje, mnogo se više upotrebljavacigla, skejtanje je rough…Na Zapadu je San Francisco kojibi – bez automobila – bio idealanskatepark, dok su u samom NewYorku ulice pune rupa, ne moguse tako brzo obnavljati i vožnjanjima te stalno drži na oprezu. Kadsam se prihvatio za njujorški taksii skejtao, stalno sam morao biti naoprezu, da ne govorimo o adrenalinskomnaboju; jer čest je slučaj da veliku rupu na cesti radnicipoklope čeličnom pločom, a mojipoliuretanski kotačići jako dinamičnoreagiraju na prijelaz s asfalta načelik... Vožnja je puno zahtjevnija,pogotovo na objektima koji odražavajutaj užurbani, nervozni načinživota.S jedne se strane govori kakoskejtanje uništava urbanu arhitekturu,dok je s druge strane pitanjekoliko sama arhitektura radi protivprirode. Skejtanje je samo reakcijana to – radimo li više blokova, bitće više skejtanja. Gledajući u cjelini,skate je slobodan način izražavanja,a iako netko gleda na to kao nasport, uglavnom je neformalani individualan; a u današnjemdruštvu je teško izbjeći mašinerijii u tom momentu, kad dolazi doskejtanja ispred objekata na WallStreetu, i slično, dolazi do konfliktas American Way of Life. No kodskejtera postoji i konzumerističkanota, oni su dio mainstreama, pojavljujuse u reklamama od Nissanado laka za kosu; većina njih volinovu oblekicu koju prodaju maletvrtke u vlasništvu velikih robnihmarki, ali opet ističu svoju težnjuza slobodnim izrazom. Ali zato štoskejteri skejtaju u šoping centrimaili radnim sredinama – Love Parku Philadelphiji je mjesto s idealnimspotovima za skejtanje, iako je omeđensamim zgradama banaka – uvrijeme dok drugi ljudi rade, provlačise teza da su svojevrsni rebeli,neka vrst Hells Angelsa.Skateri kao prijetnjasocijalnom miruU svom filmu Kids filmašLarry Clark daje artističku posvetuJonzeu, kada kamera hvata njegovejunake u situaciji na tulumu dokVid JerajUmjetnik i kustos izložbe Artof Asfalt (održane u lipnju uzagrebačkom Studentskomcentru) govori o skejterskojkulturi, odnosu skejtanja iurbaniteta, mogućnostimavožnje po američkim ieuropskim gradovima teskejterskoj umjetničkoj scenigledaju Jonzeov Video Days, i toscenu u kojoj Mark Gonzales padasa skejta, radeći kolut naprijed prekodvadesetak stepenica. Spomenuo siskejtersku umjetnost kojom se i sambaviš; kako na urbanost reagirajupro-skejteri/umjetnici, danas zvijezdemuzejske scene u SAD-u, kaošto su Ed Templeton, i sam MarkGonzales?– Cijela ta <strong>scena</strong> funkcionirajako familijarno, pa stoga Clarkupotrebljava Jonzeovu scenu aGonzales, kao i netko drugi snjujorške skate-scene, glumi uJonzeovu filmu. Kad sam otišao uAmeriku, Crishie Hesse iz njemačkeskate firme Hesse Mob rekaomi je da mi nema što biti bad, imašdasku i to ti je dovoljno za komunikaciju.Mene to sve skupa podsjećana punk… Templeton tematizirasocijalizaciju adole<strong>scena</strong>ta, utjecajalkohola, droga i seksa na izgradnjuosoba, njihovih životnih sredina itime američkog društva. Zadnjenjegove izložbe i knjiga obrađujudob od 13 do 16 godina kojomse bavi i film Kids Larryja Clarka,odrastanjem djece bez nadzorakoja misle da se neki unutarnji porivimogu ispuniti samo kroz seks.Hoćeš li reći da su skejteri prijetnjasocijalnom miru? Na koji jeonda način umjetnički jezik redateljaSpike Jonzea refleks prostora izajednice skateboard-kulture, pa iameričkog društva u cjelini?– Prije je riječ o reakciji na tucijelu mašineriju koja Amerikajest… U samom skejtanju nemanikakve ograničenosti, pa nema nietiketiranja da je taj art neki vid neoekspresionizmaili neka druga poznataumjetnička forma iz povijestii suvremenosti umjetnosti. Radise o eksperimentiranju i puštanjuda stvari same djeluju i reflektirajustvarnost, čime dolazi do kritičnostii ekspresivnosti forme. Ta umjetnostiza sebe nema nikakvu ladicuu koju se može pospremiti. Jonzekamerom snima neuobičajenekutove, ulazeći mnogo detaljnijeu same predmete, time i u temui u osobu. U zadnjem se videuGirl koristi slow motion kamera spuno krupnih planova pokreta kojiostvaruju skejter i sama daska.Skejtanje kao formaumjetnostiUlazak u samu osobnost, udetalje osobe se jako dobro očitujei u filmovima Adaptacija i Biti JohnMalkovich. U istom videu imamo isan profesionalnog skejtera RickaHowarda, koji sanja kako se voziurbanim okružjem; odjednom cut,i on se vozi kroz šumu te spontano,gledajući oko sebe, koristi raznadebla, iskrivljene grane i kameneoblutke za vožnju. On komuniciras prirodom kao što svakodnevnopercipira arhitekturu...Koji si koncept pokušao proguratiu socijalnoj percepciji skateboardinga,otvaranjem skejterskegalerije u Heilbronnu? Tvoji suradovi izišli na naslovnici Monstermagazinea, najvećeg europskogskejterskog časopisa...– Koncept je u tome da skejtpredstavim, njegov zdrav pristuprazmišljanju izgradnji osobe udruštvu, od percipiranja okolinedo slušanja svog tijela i skakanjepreko nekih granica, a tu je i temabalansa. Često su izložbe vezane uztemu skejta posredno, preko temeulice, street-arta i slično.Ako se vratimo na MarkaGonzalesa, on je jedan od zaslužnijihza taj ulazak skejta u galerije,zar ne?– On je, primjerice, mobitelomslikao svoj cruise skejtom poNew Yorku i slao te MMS-ovena izložbu u Švedsku. Isto je takozanimljivo njegovo izmještanjeskejterskih trikova na drugi teren.U ružičastom odijelu slikao se kakoradi klasični trik rock’n’roll na betonskomrubu vrtnjaka. Zanimljivje njegov pokret tijela, u odnosu nadasku i okret koji to zahtijeva, kaoi djevojka s ružičastim kišobranomkoja stoji i promatra taj neuobičajeniprizor.Skejtanje u SplituU gradskom kazalištu uHeilbronnu, gradiću koji se nalaziblizu Stuttgarta, Heidelberga iKarlsruhea, postavio si kazališnupredstavu Skate Series, Vol.1. Je li predstava imala odjek uNjemačkoj, i kakve su reakcije bile?– Jako je dobro prihvaćena ilokalno i na široj europskoj skejterskojsceni. Lokalno, predstavomsmo mladim ljudima razbili pogledna kazalište kao nešto uštogljeno;dok smo u javnosti razbiliperspektivu “pukog vandalizma”.Predstava je imala puno simboličnihdijelova, recimo, u Sysiphussi,u kojoj vozači imaju 10 padova,dizanje s poda je traumatično, uzBachovu glazbu; u Drop-in dramismo upotrijebili mikrofone kojiozvučuju otkucaje bila, srca samogskejtera, tako da smo privukli isimpatije konzervativnije publikedajući jedan potpuno drugi pristupod onog na ulici, kao klinacakoji se deru i stvaraju buku. Štose tiče većih gradskih centara, čakiz Münstera i drugih gradova sugledaoci organizirano autobusomdolazili na predstavu. Čak sam našaoi članak o predstavi u nekombrazilskom časopisu.Koja su najatraktivnija mjestau samoj Europi, pogotovo što se tičearhitekturnih predispozicija zadobro skejtanje? Često se govori oBarceloni, ali i o Splitu…– Na mojoj web stranici Art ofAsfalt javili su se ljudi iz Habitata,skejterske tvrtke, koji su tražiliplejs u Splitu da ih netko odvededa skejtaju. A Split je izgrađen odbračkog mramora… ZajedničkoBarceloni i Splitu jest da su naMediteranu. Zadnjih godinaŠpanjolska, pogotovo Barcelona,intenzivno se razvija, izvodese nove arhitektonske forme ičovjek ima osjećaj da su tamozanimljive kosine i objekti zaskejtanje. Naime, objekti za sjedenjeoko cvijetnjaka realizirani sukosinama, opet slična bankovimakoji se grade u skejt-parkovima.Zanimljivi su i kutovi, od 45 do80, a ne od 90 stupnjeva kojisprečava kretanja. Cvjetnjaci ibarijere na putovima napravljenisu od manjih kutova od pravogkuta, koji su puno skejtljiviji ihumaniji, nema hard linije. Dostaje mramora, i ima dosta blokovakoji automatski znaju zaustavitiskejtanje, ali su opet tu kosine,i stepenice s velikim razmacimaod jednog stepeništa do drugog.Barca je postala turistička skejterskaMeka u koju tvrtka Titusorganizira izlet za 50 klinaca kojiidu od jednog spota do drugog, tosu svojevrsni skejterski kampovi;što je dosta ograničilo skejtanje uBarceloni. Sve su rigoroznije kaznei sve je više zabrana, tako daje i tamo potpuno upitno uličnoskejtanje ubuduće.Što se tiče Splita, podnebljeje različito; a položaj u podnožjubrda automatski je polučio dostastepenica i ledgeva koji idu niz i uzstepenice. Zato ne čudi da skejterskafotografija snimljena u Splituizlazi barem jednom mjesečno unekom etabliranom skejterskomčasopisu.cmyk
22 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.vizualna kulturaIzmeđu tradicije i globalizacijeLouis Vuitton, 2007.Sandra UskokovićTokio – grad snova za poklonikearhitekture i dizajnaledajući iz zraka, čitav japanski arhipelag– relativno star urbani sistemkoji dijeli mnoge zajedničkecrte sa Sjevernom Amerikom i Europom– izgleda poput urbanog kontinuuma.Tu tezu potkrepljuje činjenica da se dopodručja glavnog grada Tokija može stićibrzim vlakovima za svega nekoliko satiiz bilo kojeg dijela zemlje. Oko 80 postostanovništva Tokija koristi se javnimprijevozom (za razliku od Los Angelesagdje se 80 posto stanovništva koristi vlastitimprijevozom), što predstavlja modelza učinkovit razvoj najveće metropolskeregije na svijetu s više od 35 milijunastanovnika. Nakon kratka perioda ekonomskestagnacije Tokio iznova počinjeistraživati vlastite jedinstvene urbane karakteristike;njegovi arhitekti i urbanistiposvećuju veliku pažnju pitanjima javnihprostora i odnosu gustog i fragmentiranogurbanog tkiva prema vodi.Naime, jedno od glavnih globalnihpitanja današnjice jest pitanje urbanizma.Ekološki učinak održavanja gradovadanas je izuzetno velik, kako zbog pojačanarasta i ekspanzije stanovništvatako i zbog prirodnih resursa koje to istopučanstvo troši. Svaki aspekt urbanogživota ima dalekosežne posljedice za budućnostčovječanstva. Procjenjuje se da seu razvijenim ekonomijama oko 50 postoenergije troši na same građevine, potomoko 25 posto na prijevoz (javni ili privatni).Inače, smatra se da je stupanj disperzijeurbanog tkiva ekvivalentan utroškuonih resursa koji se ne regeneriraju.Unatoč učestalim prirodnim katastrofamai razaranju tijekom Drugog svjetskograta Tokio se dramatično proširio i razviotijekom 20. stoljeća. Neizmjerna veličinagrada, kao i činjenica da ne postoji povijesnajezgra, isključuje mogućnost da se,slično europskim gradovima, formirajujavni prostori nasuprot osobnim prostorimastanovanja. Tokio se doživljava kaoslojevit grad kompleksna karaktera ispodčije kaotične površine leži složen, nokontinuiran assemblage urbanih sustavainterakcija koje se ne može u potpunostikontrolirati.Urbano tkivo Tokija istkano je najvećimdijelom od moderne arhitektonskematrice koja je istodobno zbunjujuća,bogata, raznovrsna i često neusklađena.Za posjetitelja to je jedinstveno urbanoiskustvo grada koji se stalno mijenja ioblikuje. Različiti stilovi i omjeri veličinaegzistiraju jedni pored drugihunutar urbane mreže ulica isprepletenihreklamama, neonskim znakovima tetransportnim nadvožnjacima i pasažimakoji na momente čine čitav urbanikontekst nečitljivim i konfuznim. Bezobzira na teoretsku bazu i polazište suvremenearhitekture ono što prevladavau suvremenoj japanskoj arhitekturi jepermanentno visoka kvaliteta izvedbedetalja i precizna završna obrada, fenomenkoji se prije svega pripisuje dobrojorganizaciji japanskih građevinskihpoduzetnika. Velike građevinske tvrtke uJapanu preusmjeravaju dio posla malimtimovima specijaliziranih profesionalacačiji se ustroj i danas bazira na sustavufunkcioniranja nekadašnjih gildi.Kovčeg i slaganje prtljage kaopredložak za zgraduNa uličnoj razini prevladavaju diskordantneslojevite kompozicije koje se sastojeod bezbrojnih oglasnih ploča i natpisa,blještava neona koji maskira fasadei pretvara zgrade u senzorske oglašivače.Ulični automati u kojima se prodaje sve,od Cole do digitalne kamere postavljenisu na svakih 30 metara reafirmirajući nesmiljenpotrošački karakter grada koji jestalno u pokretu i spreman na potrošnju.Nasuprot tom titravom blještavilu naziruse pročelja zgrada čiji materijali variraju uširoku rasponu: od ostakljenih, betonskihi aluminijskih fasada do čeličnih vatrogasnihstepenica i betonskih višekatnihgaraža koje se vizualno isprepleću s drvenimtradicionalnim kućama i hramovima.Paradoksalni vizualni kontrast variraod mreže autocesta i željezničkih trasakoje presijecaju urbano tkivo do terenaza golf koji se mogu uočiti na krovnimterasama.Kao i mnogi japanski gradovi, Tokioje idealan grad za eksperimente u arhitekturikoji bi drugdje bili nemogući.Razlozi za to su kulturološke i povijesneprirode, s obzirom na to da je čitavo tloJapana trusno i seizmički nestabilno,što je rezultiralo u stavu Japanaca da nepridaju važnost dugovječnosti građevina;naime iste se kad “ostare” radije ruše igrade nove, umjesto da ih se obnavlja ilikonzervira. Avenija Omotesando linearnodefinirana zelkova drvećem danasje ekskluzivna trgovačka zona Tokija.Zadnjih nekoliko desetljećaona je postala trodimenzionalnaoglasna ploča zasvjetski poznate trgovačkekuće koje su angažirale prestižnejapanske i europskearhitekte za svoje projekte:Jun Aoki je u toj aveniji2002. godine projektiraozgradu Louisa Vuittonatemeljenu na vizualnojpredodžbi hrpe kuferanasumce spojenih i povezanihu cjelinu zgrade, čimese nadovezuje na zaštitnitrgovački znak same kućeVuitton, koja se proslavilasvojom kožnom galanterijom.Riječ je o monumentalnoj“pikseliziranoj” fasadikoja se sastoji od staklenihduguljastih cijevi čija formacijavizualno asocira naformu češlja, a koja je svojomvanjštinom istodobnotransparentna i refleksivna.Svaka oblikovna i strukturalnajedinica unutar zgradepredstavlja zaseban prostor povezan sdrugima labirintom hodnika. Zgrada jesmještena u stambeno-trgovačku četvrtTokia poznatu kao Omotesando, s podatnomi “mekanom” metalnom teksturomfasade koja istodobno odražava teksturulišća zelkova stabala smještenih uzdužsame avenije.Vanjština zgrade je izvedena s tri različitasloja metala i dvije vrste panela odnehrđajućeg čelika: zlatnih i ružičastih.Paneli od stakla kao unutarnji sloj oplatedaju dojam prostorne dubine, dok ružičastii zlatni paneli koji prekrivaju sivemetalne ploče pridonose dojmu nematerijalnostii podvojenosti same tekstureoplate. “Ideja upotrebe metala kao gradivnogmaterijala polazi od načina slaganjaprtljage. Zamislio sam površinu obučenuu tkaninu poput kovčega” ( Jun Aoki).Nova generacija arhitekataemancipirana od europske iameričke tradicijeToyo Ito & Associates 2004. godinerade zgradu Tod’s Omotesando: fasadusačinjavaju križno ispresijecani betonskipotpornici koje reinterpretiraju siluetebrijestova uzduž Omotesanda. Betonskipotpornji dodatno dijele prostor unutarzgrade, gdje prirodni materijali kao što sukamen, drvo i koža potvrđuju kvalitetuTodovih kožnih proizvoda. Usprkos očiglednomminimalizmu, Todova zgradane podržava sumornost i intelektualnisnobizam tipičan za mnoge primjere suvremenearhitekture trgovinskih centara.Teoretsko polazište Kengo Kume jereintepretacija tradicionalne japanskegradnje za 21. stoljeće. “Apstrakcija iorgansko obično ne idu zajedno”, kažeKuma, “no ja upravo nastojim uvesti koegzistencijutih dviju različitih ideja jerToyo Ito & Associates, Tod’s Omotesando, 2004.one zapravo jesu bitne karakteristike prirode”.Kumina zgrada Louis Vuitton MoetHennessey (LVMH) na Omotesandoaveniji ponovno uvodi drvo u arhitekturuTokija te zapravo predstavlja arhitekturukoja se rastače, nestaje, teži transparentnosti.Pri tome upotrebljava panele ivertikalne odjeljke koji u različitim materijalima(papir, plastika, staklo, metal ilidrvo) oponašaju funkciju tradicionalnogjapanskog shoji pregradnog odjeljka.Njegova arhitektura odražava respektprema prirodi i ekologiji kao i želju da senaglasi veza između strukture i funkcijegrađevine. Kuma obrađuje materijale nanačin da povećava taktilnost njihovihpovršina. On pripada onim japanskimarhitektima koji su sposobni uspješnopomiriti najbolje iz japanske estetsketradicije sa suvremenim životnim potrebamai najnovijim tehnološkim dostignućima.Njegova uporaba vertikalnihžaluzina je izravan citat drvene (kooshi)i bambusove (sudare) “zavjese” tipičneza tradicionalnu japansku arhitekturu,kojima se diskretno odvaja interijer odeksterijera. Ideja “praznine” je vrlo bitnau Kuminu radu. Kuma smatra da je modernizambio pod utjecajem klasicističketradicije u svom nastojanju poštivanjanaslijeđene proporcije i ljepote forme.Za Kumu je to od sekundarnog značaja,najbitnija je snaga “praznine”; vidljiva upresjeku zgrade, predstavljajući sponu sasamim gradom i prirodom jer se u neposrednojblizini ove avenije nalazi golempark s velikim šintoističkim hramom tedrvena japanska tradicionalna gradnja.Zgrada LVMH svojim oblikovanjemzapravo je kontradikcija samom Tokijui njegovu urbanitetu. Kuma ne pripadaonoj generaciji arhitekata koji su nastojaliprenijeti europsku kulturu i američkutradiciju gradnje u Japan. “Globalizacijačini stvari plošnima, ravnim. Tradicija japanskearhitekture teži transparenciji, noto nije transparentnost staklenih plohaMiesa van der Rohea, već je postignutapomoću prirodnih materijala”. Kuma jezagovornik prirodnih materijala, u prvomredu drva, jer se jedino tako može ostvaritiljudsko mjerilo ovog grada, za razlikuod modernih materijala poput stakla imetala koji su poništili sofisticiranu tradicijuTokija.Grad bez citymarkaNovinar A.A. Gill jednom je napisaoda Tokio nema nijednu građevinu koju bimogao izdvojiti na razglednici kao zaštitniznak grada; i zaista, arhitektura Tokijadanas kao i ona sagrađena nakon 1945.godine odražava nesmiljen rast, inovacijei eksperimente, od futurističko nadahnutihčetvrti kao što su Shibuya, Ginza iAoyama do područja sraslih i protkanih sprirodom poput Uena gdje možete pronaćisve, od sofisticirana high-techa, biometabolizmado zenovske arhitekture ipovratka prirodi i njenim materijalima:postavljajući nam bitno pitanje kakvimvidimo i antipiciramo grad 21. stoljeća.cmyk
glazbaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.23Kofeinska maksimalnostJess HarvellMirrored kreće putevima kojesu prva dva instrumentalnaEP-ja – post-rock odsvirans pravovjernom ozbiljnošćumodernog techno zvuka– samo navješćivaliBattles, Mirrored, WarpRecords, 2007.arc Bolan je moždamrtav, ali grupa Battlesmože ga rekonstruirati.Imaju tehnologiju potrebnuza to. U pjesmi Atlas, drugojpo redu na debitantskom albumuovog benda, udarcimabubnjara Johna Staniera nastajesteroidna verzija bolanovskogzaštitnog plesnog, topotavogritma. Trojica njegovih kolega– Ian Williams, Dave Konopkai Tyondai Braxton – ograničavajuklavijaturu na dva tonai gitaru na jedan ton sve dokse pjesma ne stopi u čvrst,dopadljiv, ritmičan robotskirock. Kao da je riječ o radionicirazmjene sposobosti, u kojojse mehanički nastrojene krautrockerepotiče da podijelesvoje znanje s glam bendovimana produžnoj nastavi, kojezanimaju samo jaka ritmičkauzbuđenja. Ona je, kao gotovoklupski singl, savršen uvod uostatak ploče Mirrored, uvodećivas polagano u mješavinupretjeranih hirova, ekstremnihanalognih ritmova, koji čestopodjednako podsjećaju najazz-fusion, koliko i na IDM itechno metal, vokala zbog kojihbi Roger Troutman bio ponosan,te željezno točnih, “je li touživo odsvirano ili na laptopu?”glazbeničkih sposobnosti, povezanihpodjednako toliko s USBulazima i Firewire kabelima,koliko i s improvizatorskommeđuigrom četvorice momakakoji samo sviraju zajedno.Zapravo, Battles je moždaprvi bend koji se uistinu poigravanačinom na koji softver21. stoljeća može proširiti irastegnuti zvuk rock benda ustvarnom vremenu; Mirroredkreće putevima koje su prva dvainstrumentalna EP-ja – postrockodsviran s pravovjernomozbiljnošću modernog technozvuka – samo navješćivali.Rani nastupi Battlesa moglibi zvučati kao metal bend kojiizvodi Music for 18 MusiciansStevea Reichea, a Mirroredprezire sola, favorizirajućikofeinsku maksimalnost, ukojoj se kompozicije grade odstotinu mikroskopskih dijelova.Gitarist/klavijaturist nižepjesme iz rifova koji se križajus pažljivim, unaprijed isplaniranimsustavom podzemne željeznice.Svaki instrument u prvojpjesmi Race In – Stanierovivojnički točni koncentriraniudarci bubnja, gitare koje seintenzivno uzdižu i spuštaju niznekoliko tonova, što zvuči poputsintetičkih cjevastih zvona– dodan je s namjernom strpljivošću,poput one u kompozicijamaTerryja Rileyja. Pjesmazvuči nervozno repetitivna, kaoda boluje od opsesivno-kompulzivnogporemećajaLudo kompiliranestruktureAko ste gledali Battles uživo,najvjerojatnije ste vidjelifrazu “bivši članovi” napisanuna flajeru, i možda vas zatoništa od ovoga ne iznenađuje.Osim Staniera, svi iz Battlesasu multiinstrumentalisti– sviraju gitare, elekroniku i/iliklavijature onoliko koliko idolikuje jednom progresivnomalbumu. Braxtonovo vremenskosmještanje čini razliku izmeđuIDM-a i avangardne elektronike;Konopka je svirao s potcijenjenimindie instrumentalistomLynxom; Stanier je bubnjao uskolastično-metalskim pionirimaHelmet; Williams je lupkaoprstima za Dona Caballera.Ali, iako na albumu Mirroredpostoji više od nijanse zamršenostimatematičkog rocka,pjesme poput kratke, kvazi funkstvari popraćene zveketanjemdefa, naslovljene Tonto, iliStanierove vremenski karakterističnezafrkancije s tempomu poludjelom krešendu pjesmeTij, ozbiljnost neprestano potkopavaatmosfera koja je višeadolescentska nego dječja. Onona što se u pjesmi Race In možeteuhvatiti jest melodija kojumožete fućkati dok radite, kojunajvjerojatnije i pjevuše dolje uFraggle Rocku. ZaprepašćujućaRainbow vrti se pretvarajućise u vrtoglave Rube Goldbergčepove na klavijaturama, ksilofonui bezglavim, brzinomrazrijeđenim simfoničnim metalbubnjevima. Zvuči kao dagrupa pokušava stvoriti LooneyTunes crtani film, u kojemZekoslav i Patak izvode dvobojs dirigentima orkestra, od kojihsvaki svoj orkestar tjera premasve luđim i luđim vrhuncimamelodija postavljenih kao pitanjei odgovor.Ono po čemu se vesele melodijealbuma Mirrored zaistaističu nisu njihove ludo kompiliranestrukture ni fina preciznostizvedbe. Riječ je o mahnitomblebetanju Braxtonovaelektronski procesuiranog vokalakojem je pomaknut tonalitet– kao neka vrsta ekstatičnogrobota koji govori glasovima izcrtanih filmova. Kada se prijenekoliko mjeseci pojavila pjesmaAtlas, čije je vokale sačinjavalaškripava dionica, koja se zastare obožavatelje pojavila i naInternetu, svi su pomislili istustvar: “Zašto Battles odjednomoponašaju Animal Collective?”Ali, Avey Tare i društvo teškoda su izmislili vokal koji pjevau visokom registru – slobodnopitajte Davida Sevillea.U pjesmi Leyendecker, Braxtonopušteno i sentimentalno pjevuckafalsetom koji je podignutna tu visinu pomoću tehnologije,sve dok ne zazvuči poputneutralnog glasa D’Angela. Ukombinaciji s glazbom, tihimkvazi R&B ritmom, zrnatimpoput loše snimke, Braxtonovistrujni krugovi guraju pjesmuLeyendecker prema dalekimčudnim predjelima u koje jezalutao bilo tko iz Collectivea.Kroz cijeli album Mirrored, onsjecka svoj vokal post-humanomradošću svojih warpovskihkolega s etikete, Jacskon andHis Computer Band, bilo dada je riječ o radošću ispunjenojprovali vokala u pjesmiDdiamondd, u kojoj ispljuvavakonsonante iskrivljenog tonaliteta,ili pjesmi Tij, u kojojBraxton uzdiše i hriplje u stravičnomastmatičnom nižemregistru. Ne bi se mogli nitipribližiti pjesmi Leyendecker,niti bilo kojoj od 11 pjesama salbuma Mirrored, samo s akustičnimgitarama i glasom.Estetički zaokretIstodobno, pažljivo poslušajteuvodni dio pjesme Atlas, i čutćete pedalu Stanierova bubnjakako udara o bas-bubanj ufizičkom svijetu studija, raspršujućizrak kada se batić spojis opnom bubnja. Čak i kadapodsjeća na neuvjerljivo programiranjepost-mehaničke baselektronike, Battlesov spastičkibubanj odsviran je u stvarnomvremenu, s brutalnom snagommetronomski fokusiranog tipakoji dolazi s područja žestokogrocka. Ali, avangardni popnapjevi i ultravesele melodijerastavljaju i ponovno sastavljajunemilosrdni procesori u jednakotako realnom vremenu. To jeuzbudljivo i dezorijentirajuće,zato što virtuoznost kako čovjeka,tako i stroja znači da je, zarazliku od ranijih rock/technohibrida, koje su podjednakokočili i tehnički nevješti sviračii nerafinirana tehnologija,zvuk Battlesa neodjeljiv. Battlesmožda nije prva bioničkarock grupa na svijetu, ali onisu učinili više od bilo kogadrugoga kako bi proširili idejuo živom bendu usavršenomkompjutorskom tehnologijom,još od pokojnih, oplakivanihDisco Inferno. Mirrored jeestetički zaokret koji oduzimadah i zvuči manje poput rocka2007., nego onog 2097, svijetau kojem Marshallovi stupovii mikroprocesuiranje idu rukupod ruku.S engleskoga prevela LadaFurlan.Tekst je objavljen na stranicihttp://www.pitchforkmedia.com/article/record_review/4210-mirrored.cmyk
24 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.Pynchon i njegova djeca, 2. dioovorili ste o novijojpromjeni u piščevimočekivanjima od čitateljai tome sličnom. Je li postmodernističkisvijet i na nekedruge načine promijenio uloguozbiljnog spisateljstva danas ilina nju utjecao?- Ako mislite na postindustrijski,posredovani svijet,taj je preokrenuo jednu odvelikih povijesnih funkcijaproze: pružanje podataka oudaljenim kulturama i osobama,prvo stvarno poopćavanjeljudskog iskustva koje suromani nastojali postići. Akoste živjeli u Bumfucku u Iowi,prije sto godina, i bez ikakvepredodžbe o životu u Indiji,dobri stari Kipling otišao jetamo i prikazao vam kako setamo živi. Naravno, poststrukturalističkise kritičari sadadobrano zabavljaju svim kolonijalističkimi falokratskimpredrasudama ugrađenima uideju da su pisci strane kultureprikazivali, a zapravo su ihprerađivali – sve te šabloneo brbljavim domorocima,putenim konkubinama, teretubijelog čovjeka itd. Tapredodžbena funkcija prozedanašnjem čitatelju izgledaobratno: s obzirom na to da sečitavo svjetsko selo sada predočavakao blisko, elektroničkiizravno – sateliti, mikrovalovi,neustrašivi televizijski antropolozi– riječ je gotovo o tomeda trebamo prozaiste kakobismo obnovili nerazrješivučudnovatost čudnih stvari,kako bismo ih opet učinilidalekima, da tako kažem.To je pristup DavidaLyncha životu u predgrađu. Ilipristup Marka Leynera vlastitojsvakodnevici?- A Leyner je u tome doistadobar. Našem naraštaju kao dase čitav svijet predstavlja kao“poznat”, ali s obzirom na toda je, naravno, riječ o obmani,ukoliko govorimo i o čemuzaista bitnom u vezi s ljudima,svaki je “realističan” proznipoduhvat možda suprotanonome što je nekad bio – višene čini čudno bliskim, negoblisko ponovno čini čudnim.Reklo bi se da je važno pronaćinačine kojima ćemo se podsjetitida je veći dio “bliskosti”posredovan i varljiv.Zamagljivanje granica“<strong>Post</strong>modernizam” običnopodrazumijeva “spajanje popai ‘ozbiljne’ kulture”. Ali znatandio pop-kulture u djelima mlađihpisaca kojima se danas najvišedivim – djelima Leynera,Gibsona, Vollmanna, Eurudice,Daitch i vašim djelima – kao daDavidFoster WallaceDati vlastiti život da uzdrmaš čitateljase u manjoj mjeri unosi kako bispojio visoku i nisku kulturu, ilivrednovao pop-kulturu, a u većojmjeri kako bi se tako sva tagrađa postavila u novi kontekst,pa da se onda od nje oslobodimo.Nije li, na primjer, to bilajedna od stvari koje ste radili skvizom Jeopardy u priči LittleExpressionless Animals?- Jedan od novih kontekstadobivamo uzmemo li neštogotovo omamljujuće banalno– teško je sjetiti se ičeg banalnijegod nekog američkog kviza;zapravo, banalnost je jednaod velikih televizijskih udica– pa onda to pokušamo preuobličitina način koji razotkrivanapetost, čudnovatost, uvijenostsveg tog niza ljudskihinterakcija koje sačinjavajuzavršni banalni proizvod.Mnoga vaša djela bave setim rušenjem granica izmeđustvarnosti i “igara”, ili paklikovi koji igru igraju počinjustrukturu igre miješatisa strukturom stvarnosti. Iopet, pretpostavljam da se tomože uočiti u vašoj priči LittleExpressionless Animals, gdjeje stvarni svijet izvan kvizaJeopardy u interakciji s onimšto se odvija unutar kviza– granice između unutarnjeg ivanjskog bivaju zamagljene.- Osim toga, ono što seodvija u showu utječe na životkoji svaki sudionik vodi izvanshowa. Zanimljivo je što većidio ozbiljne umjetnosti, pa iavangarda koja je u dosluhus teorijom književnosti, i daljeodbija to priznati, dok seozbiljna znanost dodvoravačinjenicom da je razdvajanjesubjekta/promatrača i objekta/eksperimentanemoguće.Proza se rado oglušuje o implikacijete činjenice. I daljerazmišljamo u terminimapriče koja “mijenja” čitateljeveosjećaje, mozgovne tokove,možda čak i njegov život.Nije nam stalo do ideje dapriča dijeli svoju valentnost sčitateljem. Ali život samogačitatelja “izvan” priče mijenjasamu priču. Možda ćete rećida se dotiče jedino “njegovereakcije na priču”. Ali te stvarijesu priča. Eto kako mi je bartovskii deridaovski poststrukturalizamnajviše pomogaokao proznom piscu: čim samja s nečim gotov, u biti sammrtav; a vjerojatno je i tekstmrtav; pretvara se jednostavnou jezik, a jezik ne živi samou čitatelju već i kroz čitatelja.Čitatelj postaje Bogom.Larry McCafferyJedan od najznačajnijihpost-pinčonovskihknjiževnika govori o moćimai zamkama postmodernizmai minimalizma, važnostipop-kulture te o nužnostiiskrenosti i ljubavi ustvaranju književnosti isuprotstavljanju ironiji kojaje danas postala okoliš ukojem živimoRekurzivnametafikcija obožavapripovjednusvijest, nju činitemom teksta.Minimalizam jejoš gori, prazniji,jer je prevara:izbjegava ne samosamoreferentnostnego i bilo kakvupripovjednuosobnost,pokušava sepretvarati da unjegovu tekstunema nikakvepripovjednesvijesti. TipičnoameričkiKlopke metafikcijeVratimo se načas vašemosjećaju za ograničenja metafikcije:vaša je implikacija da jemetafikcija igra koja razotkrivajedino samu sebe, ili koja nemože svoju valentnost podijelitini sa čime izvan sebe same– poput svakodnevnog svijeta.- Ali metafikcija je vrednijaod toga. Pripomaže razotkrivanjufikcije kao posredovanogiskustva. Uz to, podsjeća nasda uvijek postoji povratni elementizričaja. To je važno jerje samosvjesnost jezika oduvijekbila prisutna, ali ni pisci nikritičari ni čitatelji nisu željelida ih netko na to podsjeća. Nakraju smo međutim uvidjelizašto je povratnost opasna, amožda i zašto je svatko želiojezičnu samosvjesnost isključitiiz igre. <strong>Post</strong>aje praznomi solipsističkom, vrlo brzo.Spiralno se uvlači u samusebe. U priči Westward samupao u zamku tako što samnastojao razotkriti obmanemetafikcije na isti način nakoji je metafikcija prije pokušalarazotkriti obmane navodnoneposredovane realističkefikcije koja joj je prethodila.Bio je to horror-show.Zašto je meta-metafikcijaklopka? Niste li upravo to radiliu Westwardu?- Možda će jedina pravavrijednost Westwarda biti utome što pokazuje one pretencioznepetlje u koje sadaupadate ako se zajebavate spovratnošću. Namjera mi je uWestwardu bila učiniti s metafikcijomono što su Mooreovapoezija ili DeLillova Libraučinili s drugim posredovanimmitovima. Želio sam ostvaritiarmagedonsku eksploziju, ciljkojem je metafikcija uvijektežila, a onda nanovo afirmiratiideju umjetnosti kao živućetransakcije između ljudskihbića. Dvadesetpetogodišnjakebi trebalo zatvoriti i uskratitiim tintu i papir. Sve što samhtio učiniti izašlo je u priči navidjelo, ali izašlo je baš onakvokavim je i bilo: sirovo, naivno ipretenciozno.Naravno, čak je i na romanThe Broom of the Systemmoguće gledati kao na metafikciju,knjigu o jeziku i odnosuizmeđu riječi i stvarnosti.- Gledajte na The Broomof the System kao na tankoćutnupriču o tankoćutnomi mladom bijelom anglosaksonskomprotestantu kojije upravo prošao kroz svojusredovječnu krizu koja ga jeodvratila od hladno-racionalneanalitičke matematikei privela hladno-racionalnompristupu prozi i ostinovskovitgenštajnovsko-deridaovskojteoriji književnosti, a koja jeisto tako njegovu egzistencijalnujezu preusmjerila odstraha da je puki računalnistroj prema strahu da nijeništa doli jezična konstrukcija.Taj je bijeli anglosaksonskiprotestant napisao velikukoličinu neuvijena humora,voli gegove, pa odlučuje napisatišifriranu autobiografijukoja je isto tako zabavan malipoststrukturalistički geg: etovam otud Lenore, lika u pričikoji se užasno plaši da zapravoi nije ništa više osim lika izpriče. Dobrano zakriven podpromjenom spola, gegovima iteorijskim aluzijama, ispisaosam svoj tankoćutni, mali,samim sobom opsjednutiBildungsroman. Kad je knjigaizašla, svi kritičati, bez obzirana svoju cjelokupnu ocjenu,hvalili su činjenicu da se, akoništa drugo, eto pojavio prviroman koji nije tek još jedanu nizu tankoćutnih, malih,samim sobom opsjednutihBildungsromana.Muka poWittgensteinuWittgensteinovo djelo,naročito Tractatus, prožimaThe Broom of the Systemna najrazličitije načine, i kaosadržaj i preko metafora kojimase koristite. Ali u svojojkasnijoj fazi Wittgenstein jedošao do zaključka da jezik nemože priopćavati na onakoizravan, referentan način kojimu je u Tractatusu pripisivao.Ne znači li to da je jezikzatvoren krug – ne postojipropusna opna koja bi unutarnjemomogućila da se probijedo izvanjskog? Ako to jest tako,nije li onda knjiga tek igra? Ilije činjenica da je riječ o jezičnojigri na neki način čini drugačijom?- Wittgenstein je opsjednutsvojevrsnim tragičnim padom,sve od svoga djela TractatusLogico-Philosophicus iz 1922.pa do Filozofskih istraživanjaiz svojih posljednjih godina.Mislim na pravi pravcati padnalik na onaj iz Knjige postanka.Gubitak čitavog vanjskogsvijeta. Slikovna teorija značenjau Tractatusu polazi odpretpostavke da je izmeđujezika i svijeta moguć jedinodenotativni, referentni odnos.Da bi jezik bio smislen, aistovremeno povezan sa stvarnošću,riječi kao što su stablo ikuća moraju biti nalik na sličice,predodžbe stvarnih stabalai kuća. Mimezis. Ali ništa više.To pak znači da su mimetičkesličice ono najviše što možemoznati i o čemu možemogovoriti. To nas, metafizički icmyk
Pynchon i njegova djeca, 2. dioIX/212-213, 6. rujna 2,,7.25zauvijek, odjeljuje od vanjskogsvijeta. Priklonite li se takvommetafizičkom raskolu, ostajuvam samo dvije mogućnosti.Prema jednoj od njih pojedinacostaje sa svojim jezikomuhvaćen u onome ovdje, sasvijetom u onome ondje, a onise nikad neće sastati. Čak iako smatrate da su jezične slikedoista mimetične, riječ je ostrahovito usamljeničkom stavu.Nema pak nikakva stopostotnogjamstva da slike doistajesu mimetičke, a to znači daste se našli pred solipsizmom.Wittgensteina smatram zbiljskimumjetnikom izmeđuostalog i zato što je shvatio danema groznijeg zaključka odsolipsizma. Pobacao je stoga usmeće sve što je u Tractatusuishvalio i napisao Istraživanja,a to je najobuhvatnija i najljepšariječ protiv solipsizmaikad izrečena. Wittgensteintvrdi sljedeće: da bi jezik uopćebio moguć, mora on uvijekbiti funkcijom odnosâ izmeđuosoba (eto zašto se tako svojskiprotivi mogućnosti nekog“privatnog jezika”). On stogadovodi jezik u ovisnost o ljudskojzajednici, ali na žalost idalje se koprcamo u toj idejida vani postoji svijet referentnihtočaka u koji se nikad nemožemo uključiti ili ga spoznati,jer smo zapeli u ovdašnjosti,u jeziku. E da, drugamogućnost. Druga mogućnostjest širenje jezičnog subjekta.Proširi sebe.Poput NormanaBombardinija u Broom of theSystem.- Da, on će zaboraviti nadijetu i jesti dok ne postane“beskonačan” i tako odstraniusamljenost. To je bilaWittgensteinova slijepa ulica:možeš ili tretirati jezik kaobeskonačno malu gustu točku,ili joj daješ da postane svijet– izvanjskost i sve u njoj. Prvavas opcija izgoni iz Edena.Potonja kao da obećava više.Ako je cijeli svijet sam posebi jezična konstrukcija,onda nema ničeg “izvan” jezikašto bi jezik oslikavao ilina što bi se odnosio. To vamomogućava da izbjegnetesolipsizam, ali vas vodi pravou postmodernističku, poststrukturalističkudvojbu ukojoj ste primorani zanijekatisamom sebi postojanje neovisnood jezika. Većina smatrada nas je u tu slijepu cestuugurao Heidegger, ali radećina knjizi Broom of the System,uvidio sam da je Wittgensteinzbiljski arhitekt te postmodernističkeklopke. Umro je baškad se našao na pragu izričitapristupa stvarnosti kao nečemjezičnom, a ne ontološkom.To je uklonilo solipsizam, aline i užas. Jer mi smo i daljeu škripcu. Wittgenstein nijeHeidegger, nije riječ o tomeda jezik jest mi, nego da smomi i dalje u njemu, neizbježno.Wittgensteinovi zaključci činemi se sasvim zdravima, oduvijek.Ne osjećam da se zaistasnalazim unutar jezika – kaoda nikad ne postižem onujasnoću i sažetost do koje mije stalo.Klopke minimalizmaKad je riječ o zbijenosti i jasnoći,odmah nam na um padaRaymond Carver, a on je očitoizvršio ogroman utjecaj na vašnaraštaj.- Minimalizam je tek drugastrana metafikcijske rekurzivnosti.Temeljna teškoćai dalje leži u posredničkojpripovjednoj svijesti. I minimalizami metafikcija nastojetu teškoću riješiti na radikalnenačine. Rekurzivna metafikcijaobožava pripovjednusvijest, nju čini temom teksta.Minimalizam je još gori, prazniji,jer je prevara: izbjegavane samo samoreferentnostnego i bilo kakvu pripovjednuosobnost, pokušava se pretvaratida u njegovu tekstu nemanikakve pripovjedne svijesti.Tipično američki.Ali je li Carver doista toučinio? Rekao bih da je njegovpripovjedački glas gotovo uvijekustrajno prisutan, poputHemingwayeva.- Govorio sam o minimalistima,ne o Carveru. Carverje bio umjetnik, ne minimalist.Bez obzira što slovi kaoosnivač modernog američkogminimalizma. Osnivač pokretanikad tom pokretu ne pripada.Carver se služi svim tehnikamai antistilovima koje kritičarinazivaju “minimalističkima”,ali njegov slučaj jednak jeJoyceovu, ili Nabokovljevu, ilionom ranog Bartha i Coovera– on se koristi formalniminovacijama u ime neke originalnevizije. Carver je iznašaotehnike minimalizma ne bili dočarao svijet koji je vidio,a koji nitko prije toga nije.Čini se daživimo u doba ukojem tlačenje iiskorištavanje ljudeviše ne objedinjava.Reakcija rapasad je prije ovo:“Oduvijek ste nasiskorištavali dabiste se bogatili, epa vidjet ćete sadada ćemo mi početiiskorištavati samesebe i obogatitise.” Ironičnost,samosažaljenje,samomržnja, sadasu svjesne, njih seuzdižeSumoran je to svijet, izmučen,prazan, i prepun nijemih,smoždenih ljudi, ali minimalističketehnike kojima seCarver poslužio savršeno sutome odgovarale; one su tajsvijet stvorile. MinimalizamCarveru nije označavao nekakavkruti estetski program kojemuse priklanjao zbog njegasamoga. Carver je služio svojimpričama, svakoj pojedinoj.A kada im minimalizam nijeslužio, raskrstio bi s njime. Aliu određenom trenutku njegov“minimalistički” stil uhvatio jemaha. U Carverovim tehnikamanaročitu opasnost predstavljačinjenica što ih je takolako oponašati. Nema dojmada je autor nad svakom riječi,retkom i skicom ispustio dušu.To je dio njegove genijalnosti.Uloga rocka i rapaIz različitih razloga postmodernistišezdesetih bili supod snažnim utjecajem drugihumjetničkih formi – televizije,na primjer, ili filma i slikarstva– ali njihove su ideje oformi i strukturi bile često podutjecajem jazza. Mislite li daje vaš spisateljski naraštaj podsličnim utjecajem rocka? Naprimjer, vi i Mark Costellosurađivali ste na knjizi o rapu(Signifying Rappers); smatrateli da vaše zanimanje zarap ima ikakve veze s vašimpisanjem?- Više-manje, jedini načinna koji glazba oblikuje ono štopišem jest putem ritma; ponekadpovezujem glas nekogpripovjedača i lika s nekimglazbenim motivom. Rockglazbasama po sebi običnomi je dosadna. Ali fenomenrocka zanima me, jer je njegovnastanak bio dijelom usponamasovnih popularnih medijakoji su sasvim izmijenili načinna koji se stvaraju sjedinjenosti rascijepljenost SjedinjenihDržava. Masovni mediji uvelikesu ovu zemlju prvi putzemljopisno ujedinili. Rock jepomogao da se glavni jazovi izzemljopisnih pretvore u naraštajne.Klinci su voljeli rockdijelom zato što njihovi roditeljinisu, i obratno. U nacijimasovnih medija ne govorimoviše o Sjeveru i Jugu, nego omlađima i starijima od trideset.Mislim da ne možeterazumjeti šezdesete, Vijetnam,okupljanja u duhu ljubavi,LSD i svu tu eru pobune kojaje imala svog udjela u nadahnjivanjurane postmodernsitičkeproze ako ne razumijeterock. Jer rock je bio i ostaoprije svega oslobađanje, prekoračivanjegranica, a graniceobično postavljaju roditelji,preci, stariji autoriteti.Ali još uvijek nema mnogoautora koji su napisaliišta zanimljivo o rocku, osimRicharda Meltzera, PeteraGuralnika...- Ima ih još. Lester Bangs.Todd Gitlin. Ono što je rockčinio za mladež svih boja izpedesetih i šezdesetih, rapkao da čini za mlade crnce izgradova. Ali u rapu postojeproturječja koja kao da izopačenopokazuju da, u doba ukojem je i pobuna samo robakojom se prodaje druga roba,cijela ta ideja pobune protivbjelačke kulture nije samonemoguća, nego i nesuvisla.Danas imate crne rapere kojiime stječu pjevajući o razaranjubjelačkog establišmenta,a onda smjesta potpisuju zabjelačke diskografske kuće ine samo da se ne stide što “seprodaju” nego zatim izdajuplatinasti album ne samo orazaranju bjelačkog establišmentanego i o bogatstvu dokojeg su sada došli nakon štosu sklopili ugovor za album!Imate ovdje muziku kojaistovremeno mrzi bjelačkevrijednosti reganovskih osamdesetihi kuje u zvijezde zlatnii beemveovski materijalizamkraj kojeg Reagan ispada najobičnijipuritanac. Agresivnerasističke i antisemitske crneumjetnike angažiraju bjelačkekuće, često u posjedu Židova,a oni tu činjenicu veličaju usvojoj umjetnosti. Napetostisu tako slasne. Već osjećamkako mi i pri samoj pomisli nausta naviru sline.Moć i nemoć ironijeTo je još jedan primjerdvojbe s kojom se suočavajudanašnji avangardni nadobudnici– svojatanje (a otud i“pripitomljavanje”) pobune odpredstavnikâ establišmenta.- Za mene rap predstavljakrajnji destilat američkihosamdesetih, ali ako zastanetei razmislite ne samo o politicirapa nego i o oduševljavanjubijelaca njime, stvari postajusive. Svjesna reakcija rapa nabijedu i potlačenost američkihcrnaca nalikuje na odvratnuparodiju crnačkog ponosa izšezdesetih. Čini se da živimou doba u kojem tlačenjecmyk
26 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.Pynchon i njegova djeca, 2. dioi iskorištavanje ljude više neobjedinjava. Reakcija rapasad je prije ovo: “Oduvijek stenas iskorištavali da biste sebogatili, e pa vidjet ćete sadada ćemo mi početi iskorištavatisame sebe i obogatiti se.”Ironičnost, samosažaljenje,samomržnja, sada su svjesne,njih se uzdiže.To ima veze s onime štosmo govorili o rekurzivnostipostmodernizma. Ako imamstvarnog neprijatelja, onda suto vjerojatno Barth, Coover,Burroughs, čak i Nabokov iPynchon. Jer, premda su njihovasamosvijest, ironičnosti anarhizam poslužili u vrijednesvrhe i bili u svoje dobaneophodni, njihovo estetskouvlačenje u američku komercijalnukulturu ostavilo je strašneposljedice na pisce i sveostale. Moj ogled o televizijigovori zapravo o mjeri u kojojje postmodernistička ironijapostala otrovna. Primjerisu David Letterman i GaryShandling, rap, ali i jebeniRush Limbaugh koji bi vrlolako mogao biti Antikrist. Tomožete vidjeti u djelima T. C.Boylea, Williama Vollmannai Lorrie Moore. To je višemanjesve o čemu je riječkod Marka Leynera. Leyneri Limbaugh blizanački susvjetionici postmodernističkeironije u devedesetima.Ironija i cinizam bili suupravo ono što je američkolicemjerje pedesetih i šezdesetihtražilo. Upravo je to odprvih postmodernističkihpisaca načinilo velike umjetnike.Moć ironije leži u tomešto svijet oko sebe rastvara,izdiže se iznad njega pa možemovidjeti sve nedostatke,licemjernosti i dvoličnosti.Vrli uvijek trijumfiraju? WardCleaver prauzor je oca iz pedesetih?Da ne bi! Ali, ironijaje korisna za raskrinkavanjeobmana, a obmane su u SADuuglavnom već raskrinkane,i to ne jednom. I što sada?Kao da nam je jedino stalodo toga da i dalje ismijavamo.<strong>Post</strong>modernistička ironijai cinizam postaju sami sebisvrhom. Malo je umjetnikakoji se usuđuju progovoriti opokušaju iskupljenja onogašto ne valja, jer će to svim timnapaćenim ironičarima izgledatisentimentalno i naivno.Ironija se iz sile koja oslobađapretvorila u silu koja porobljuje.Netko je napisao da jeironija pjesma zatvorenika kojije zavolio svoj kavez.Humbert Humbert, napaljenigorila koji tako ljupkoiscrtava šipke vlastita kaveza.Zapravo, Nabokovljev primjerpostavlja pitanje jesu li cinizami ironija doista danosti. ULoliti ima u tim strukturamai iznašašćima nečeg ironičnog,ali ta reakcija prije je dubokohumanistička nego puko ironijska.To se doima istinitimkod Barthelmeja, na primjer,ili Stanleyja Elkina, Bartha.Ili Roberta Coovera. Drugi sevid bavi predočavanjem sebesamog ili svoje svijesti. Ljepotai veličajnost čovjekova umjetničkogdjelovanja nije tekironična.- Ali vi govorite o kliku,a to nije nešto što naši postmodernističkipreci mogutek tako ostaviti u naslijeđesvojim nastavljačima.Nesumnjivo je da su neki odprvih postmodernista, ironičara,anarhista i apsurdistaostvarili veličanstvena djela,ali ne možete klik prenositis naraštaja na naraštaj poputštafetne palice. Klik je idiosinkratičan,osoban. Jedinošto pisac može naslijediti odnekog umjetničkog pretkaizvjestan je niz estetskih vrijednostii vjerovanja, a možda ikoja formalna tehnika koja ćemu možda – ali samo možda– pomoći stvoriti vlastiti klik.Poteškoća leži u činjenici da jezlatno doba postmodernizmau naslijeđe ostavilo sarkazam,cinizam, sumnjičavost premasvakom autoritetu, sumnjičavostprema svakoj prisili u ponašanju,te strahovitu sklonostprema ironičnom dijagnosticiranjuneugode, umjestotežnje da, osim dijagnosticiranjai ismijavanja, pokušamostvari i popraviti. Mora vambiti jasno da je sve to proželonašu kulturu. <strong>Post</strong>alo je našimjezikom; u tolikoj smo mjeritime zahvaćeni da i ne vidimoda je riječ tek o jednoj perspektivi,jednom od mnogihmogućih kutova gledanja.<strong>Post</strong>modernistička ironijapretvorila nam se u okoliš.Djelovati iz onog dijelasebe koji može voljetiMasovna kultura sljedeći jevrlo “stvaran” dio tog okoliša– rock-glazba, televizija, sport,talk-show, game-show, štogod; to je sredina u kojoj vi i jaživimo, to je drugim riječimasvijet...- Uvijek me zbuni kadkritičari gledaju na uvođenjepopularne kulture u ozbiljnuprozu kao na svojevrsnu strateškutehniku avangarde. Uokviru svijeta u kojem živim io kojem nastojim pisati to jeneizbježno. Izbjegavanje bilokakva spomena popa značilo biili da niste upućeni u ono štoje sada u ozbiljnoj umjetnosti“dopušteno”, ili pak da pišete onekom drugom svijetu.Spomenuli ste prije da stepisanje nekih dijelova knjigeBroom of the System doživljavalikao rekreaciju – predahod bavljenja filozofijom.Dogodi li vam se katkad idanas da uspijete kliznuti u taj“rekreativni modus” pisanja?Je li to za vas i dalje “igra”?- Nije više igra u smislusmijeha i neprestanih uzbuđenja.Ono što je u Broomu uobličilaupravo takva zaigranostostalo je u konačnici priličnozaboravljeno, rekao bih. Uz to,ona ne podupire sav taj posaozadugo. Ustanovio sam pak dapisanje valja doista škakljivodisciplinirati nastojanjem dase čovjek igra a da ga ne svladanesigurnost, taština ili ego.Davati čitatelju do znanja da siPoteškoća ležiu činjenici daje zlatno dobapostmodernizma unaslijeđe ostavilosarkazam, cinizam,sumnjičavostprema svakomautoritetu,sumnjičavostprema svakoj prisiliu ponašanju, testrahovitu sklonostprema ironičnomdijagnosticiranjuneugode, umjestotežnje da, osimdijagnosticiranjai ismijavanja,pokušamo stvarii popraviti. Moravam biti jasno daje sve to proželonašu kulturu.<strong>Post</strong>modernističkaironija pretvorilanam se u okolišpametan, ili zabavan, nadaren,što već, nastojati da ispadnešsimpatičan – na duže staze usvemu tome jednostavno nemadovoljno motivacijskih kalorija.Moraš se disciplinirati daprogovaraš iz onog dijela sebekoji voli ono na čemu radiš.Koji možda jednostavno voli.Pekmezavo ili ne, to je tako.Mislim da sam napredovaoutoliko što sam stigao douvjerenja da u dobrom pisanjuima nečeg bezvremeno životnogi svetog. To nema tolikoveze s darovitošću, čak ni siskričavom darovitošću jednogLeynera ili ozbiljnom darovitošćujedne Daitch. Darovitostje tek sredstvo. To je kao daimaš pero koje piše, a ne perokoje ne piše. Ne želim reći dasam u stanju raditi neprestano,jednostavno razvijajući pretpostavkejednu iz druge, ali činise da ona glavna razlika izmeđudobre umjetnosti i kakvetakveumjetnosti leži negdje uonome što je srce umjetnostinaumilo, u svijesti koja je upozadini teksta. Ima to nekeveze s ljubavlju. S disciplinomda progovaraš iz onog dijelasebe koji može voljeti, a ne izonog koji tek želi biti voljen.Znam da to uopće ne zvučipomodno. Ne znam. Ali sve mise čini da se jedan od uspjehadoista velikih prozaista – odCarvera do Čehova i FlanneryO’Connor, ili Tostoja iz SmrtiIvana Iljiča ili Pynchona izGravity’s Rainbow – jest štočitatelju daju nešto. Čitateljnakon iskustva s pravom umjetnošćuodlazi teži nego što jebio prije tog iskustva. Puniji.Sva pozornost, zaokupljenosti upinjanje koje trebaš dobitiod čitatelja ne smije ići u tvojukorist, nego u njegovu. U današnjemkulturnom okruženjukužna je upravo činjenica štote toliko plaši pokušaj da toprovedeš u djelo. Doista dobrodjelo vjerojatno proizlaziiz spremnosti da se otvoriš,razotkriješ na duhovne i čuvstvenenačine zbog kojih ćešmožda ispasti banalan, melodramtičan,naivan, nepomodanili pekmezav, i da od čitateljazatražiš da doista osjeti nešto.Iz spremnosti da daš vlastitiživot ne bi li čitatelja uzdrmao,da tako kažem. Pa i sada seuplašim kad pomislim kako ćepekmezavo sve ovo izgledatikad se otisne. A nastojanje dase to doista učini, da se napravikorak dalje od pustih priča,zahtijeva hrabrost koju posvemu sudeći ja još nemam. Nemislim da tu hrabrost imajuMark Leyner, Emily Prager iliBrett Ellis. Katkad naletim natakve tračke kod Vollmanna,Daitch, Nicholsona Bakera,Amy Homes i Franzena.Čudno je to – ima veze s kakvoćom,ali ne toliko sa samomspisateljskom darovitošću.Ima veze s klikom. Nekad sammislio da klik proizlazi iz one“Sranje, jesam li ikad napraviobar nešto dobro.”. Sad mi sečini da pravi klik više sliči na“Evo nečeg dobrog, i s jednestrane ja nisam naročito bitan,a s druge ni pojedinačan čitateljmožda nije naročito bitan,ali stvar je dobra jer ima u njojvrijednosti koje možemo izvućii ja i čitatelj.” Možda se raditek o tome da čovjek pokušapisati velikodušnije i manjepokretan egom.Beskrajne varijacije natemuGlazbeni žanrovi poputbluesa, jazza ili čak rocka kaoda imaju svoje uspone i padovekad je riječ o eksperimentalnosti,ali naposljetku svi se onimoraju vratiti temeljnim elementimakoji taj žanr obuhvaćaju,pa i ako se radi o vrlo jednostavnimelementima (kao uslučaju bluesa). Čovjeku padana um putanja kojom je išlakarijera Brucea Springsteena.Ono što zanima poklonike bilokojeg žanra jest da poznajunjegove formule i elementepa da onda mogu reagirati nastalne, meta-igre i intertekstualnostikoje se događaju u svimžanrovskim oblicima i koje senjihov sastavni dio. Na nekinačin njihove reakcije su estetskisofisticirane u smislu da ihzanimaju beskonačne varijacijena temu. Želim reći, kakobismo inače mogli čitati malimilijun takvih stvari (pravižanrovski poklonici nisu nužnoglupi)? Smatram da ljudikojima je doista stalo do forme– ozbiljni pisci i čitatelji proze– ne žele razbijanje svih formi,nego varijacije koje omogućujubitnome da se ukaže na novenačine. Poklonici bluesa moglisu voljeti Hendrixa jer je oni dalje svirao blues. Mislimda na uvažavanje pravila iograničenja proze nailazimomeđu postmodernističkim piscimasvih naraštaja. Gotovoje pravo olakšanje spoznaja dase šezdesetih nije dogodilo da jedijete potpuno odbačeno s prljavomvodom.- Vjerojatno imate pravokad govorite o uvažavanjuograničenja. Stremljenje upoeziji šezdesetih prema radikalnomslobodnom stihu, uprozi prema radikalno eksperimentalnimrekurzivnim formama– ostavština tih poetikau mom naraštaju nadobudnihumjetnika barem je poticajda se vrlo ozbiljno upitamou čemu bi se trebao sastojatiistinski odnos književne umjetnostiprema ograničenjima.Vidjeli smo da bilo koje ili čaksva pravila možete prekršiti ada vas totalno ne ismiju, ali vidjelismo isto tako toksičnostdo koje može dovesti anarhijakoja je sama sebi cilj. Naravno,često je korisno osloboditise standardnih formula, alipodjednako je često vrijedno ismiono razmotriti što se možeučiniti unutar zadanih pravila– eto zašto mi je formalnapoezija toliko zanimljivija odslobodnog stiha.S engleskoga preveoDragan Koruga.Objavljeno u The Review ofContemporary Fiction,Summer 1993.cmyk
Pynchon i njegova djeca, 2. dioIX/212-213, 6. rujna 2,,7.27WilliamVollmannPromjena te neće nužno učiniti sretnimjednoj od vaših biografskihizjava naglašavatezaokupljenost knjigamau doba kad ste bili dijete: tajosjećaj letenja na čarobnomtepihu s kalifom itd. Ima linastanjivanje tih egzotičnihmjesta u vašoj mašti, tako dugoi tako duboko, nešto zajedničkosa željom da ih posjetite sada,kada ste odrasli?- Moj primarni svijet jeupravo taj temeljni “svijetsnova” u kojemu živim odvremena kada sam bio dijete.Svi ti svjetovi koje sam vidioi o kojima sam pisao jednakosu stvarni i mogu koegzistirati,tako da se ne bi moglo reći damoram napustiti svoj vlastitisvijet da bih ih nastanjivao.To je moja sposobnost, pretpostavljam.Ali to isto takoznači da su ti različiti svjetovitakođer jednako nestvarni,tako da ništa ne mogu uzetisuviše ozbiljno. Ni jedanod njih nema prednost preddrugima. Istina je da su mi,na neki način, dosadni mnogiobični ljudi. Nije da mislimda sam bolji od njih; ako ništadrugo, mislim da su vjerojatnobolji od mene, jer je za njihlakše da budu sretni i da živesvoje živote, s obzirom na toda se ja, iz nekog razloga, nečinim sretnim samo živeći svojživot; uvijek se čini da tragamza nečim novim, neobičnim.Obdaren takvom sklonošću,pokušavam naći ljude koji sene doimaju poznatima. To mečesto vodi u nešto slično tomesvijetu snova koji sam iskusiokao dijete, jer što je iskustvoekstremnije i egzotičnije i štosu ljudi teži, to više učim iostaje sve manje neobičnog.Tada čak i proces potrage zaegzotičnim postaje navika.Poput sna.Da biste istražili teme zasvoje knjige onako kako stemislili da trebate, dovodili stese u zahtjevna fizička stanja,znatne osobne opasnosti, nakoja većina ljudi ne bi čak nipomislila: otići u Afganistan sislamskim komandosima za AnAfghanistan Picture Show,družiti se sa skinhedsima,svodnicima, dilerima, prostitutkamai ostalim svijetomulice za The Rainbow Stories,otputovati u Sarajevo, ili uarktičku divljinu za The Ice-Shirt, i zatim se povući, naduži vremenski period, potpunosam na magnetski Sjevernipol za The Rifles itd. Koje jevaše objašnjenje toga? Je li tačista autodestruktivnost u vašojprirodi? Ulazite li u tu vrstuekstremnih situacija zato štomislite da su pogodne za rezultate,koji su zanimljivi s estetičkogstajališta, jer smatrateda će omogućiti dobre tekstove?Ili je prije stvar u tome da su tiizazovi zanimljivi s osobnogstajališta?- Siguran sam da je u toupleteno nešto autodestruktivnosti,ali svaki pas voli svojmali kut koji može obilježitivlastitom pišalinom. Jedan odnačina na koji mogu obilježitisvoj kut jest da odem na nekomjesto na koje se većina pisacane bi usudila ići. Na taj se načinne moram brinuti o tomepiše li konkurencija bolje negoja. Ekstremno me takođerprivlači zbog toga što čestoekstremni slučaj objašnjavaopći slučaj i, katkada, to činimnogo snažnije i značajnijenego što mogu obične situacije.Druga stvar je, sigurno, dasam još fasciniran egzotičnimstvarima. Pretpostavljam daću to uvijek biti. I vrlo često,ako želiš neku vrstu direktnogkontakta s egzotičnim stvarima,prema definiciji ćeš segotovo uvijek naći u opasnojsituaciji. Ako nema neke preprekeizmeđu tebe i egzotičnog,to obično nije egzotično.Ono što stvara tu preprekumora biti ili opasno ili teško.Kada imam vremena i osjećamse kao kukavica, zadajem siteške stvari; kada trebam stvariobaviti brzo, radim opasnestvari. S druge strane, ništa štoradim nije tako opasno. Drugisu ljudi izgradili mistiku u vezis mojim aktivnostima.Sedam snova opovijesti propadanjaVaše knjige crpe iz mnogihizvora. Da li citati i druge referencijeu vašem radu izrazitoupućuju na vrstu stvari kojučitate?- Oko 95 posto onoga štočitam namijenjeno je momradu. Ali, s obzirom na to da jemoj rad zadovoljstvo, takođerčitam iz zadovoljstva. Ostalošto čitam slučajne su stvarikoje kupujem jer se učine zanimljivima.Nedavno sam otišaou knjižaru i kupio katalogo instrumentima za mučenjetijekom Inkvizicije, Mishiminroman Zvuk valova, Eliadeovuknjigu o šamanizmu koju samželio pročitati, i knjigu o različitimnačinima slikanja, crtanjai klesanja. To je priličnotipično za područja koja bi memogla zanimati; isključujućigrađu koju čitam za svoj rad,koju u stanu držim odvojeno.Dok sam primjerice radio naFathers and Crows, drugomod mojih “romana snova”,koji se bavi sukobom izmeđuLarry McCafferyKnjiževnik koji je obišaosvijet od Sjevernogpola do ratnog Sarajevagovori o svojoj fascinacijiegzotičnim i nepoznatim,ne/sposobnosti ljudi zapreobrazbu, nemogućnostisreće i ljubavi, životu sljudima koje opisuje u svojimromanima – prostitukama,nasilnicima, skinhedsima- i o neophodnosti autoroveiskrenostiIstina je da sumi, na neki način,dosadni mnogiobični ljudi. Nijeda mislim da sambolji od njih; akoništa drugo, mislimda su vjerojatnobolji od mene, jerje za njih lakše dabudu sretni i dažive svoje živote,s obzirom na toda se ja, iz nekograzloga, ne činimsretnim samoživeći svoj život;uvijek se čini datragam za nečimnovim, neobičnimEuropljana (uglavnom jezuita)i Indijanaca, čitao sam antropološkeradove o Indijancima,zajedno s nekim religijskimtekstovima.Koji su bili korijeni vašegplana da napravite sedam “romanasnova”?- Moja ideja za niz javilase na složen način. Kada samotišao u Afganistan 1982, privuklame zamisao o nepoznatomegzotičnom iskustvu, ilio cijelom mnoštvu egzotičnihiskustava. Vjerujem da je onošto sam htio bilo suočiti se stim stranim “drugim”. Poslije,počeo sam shvaćati da je priličnoteško poznavati sebe,da je teže, još teže, poznavatidrugoga, a ono što je najtežeod svega jest poznavati neštošto je doista strano. Tako sepokazalo da je An AfghanistanPicture knjiga o nespoznatljivostiiskustva drugih. To meje nagnalo da više usmjerimsvoj interes na teme bližesvom terenu i to je bila jednaod vezujućih niti koja spajarazličite materijale u RainbowStories. Najjednostavniji načinda se to postavi jest onaj uRainbow Stories, gdje sam želiorazumjeti kakva je Amerika.Fascinacija koju imam u vezi segzotičnim iskustvom takođerje još veoma prisutna: želiosam promatrati izgubljeneduše i marginalne ljude, s nadomda bih im, razumijevajućiih, možda mogao pomoći naneki način, kao što sam učinios Afganistancima. Iskustvopisanja Rainbow Stories dovelome do toga da shvatimda ja još doista nisam razumioništa u vezi s Amerikom i davjerojatno nikada i neću. Palomi je na pamet da će jedan odnačina da se počne razumijevatibiti da se vidi gdje smo,kao Amerikanci, dospjeli ikako smo se mijenjali. Takoda se povratak Indijancimačinio dobrom idejom (zapravo,vratiti se što daljemogu, do prvog zabilježenogsusreta između Europljana iIndijanaca) – i onda opisatisve što se dogodilo od tada,u seriji knjiga koje završavajupokrivajući otprilike razdobljeod tisuću godina. Prva knjigau seriji, The Ice-Shirt, opisujekako su prvi ljudi, za koje znamoda su posjetili kontinent(Norvežani), došli ovamo negdjeoko 1000. godine naše erei susreli Indijance, te kako supokušali ostati, ali nisu uspjeli.Uvijek su me veoma zanimaleOvidijeve Metamorfoze i odnjega sam dobio ideju da jepostojao niz različitih dobana našem kontinentu, i da jesvako doba bivalo inferiornijespram doba koje mu jeprethodilo. Zbog poetske ilididaktičke svrhe odlučio samda će biti sedam snova i zbogtoga sedam doba. U prvomsnu, The Ice-Shirt, Norvežanipočinju taj proces degradacijeuvodeći led u “Vinland” (kakosu nazvali Sjevernu Ameriku).Drugi snovi razvijaju različiteaspekte tog motiva sve dok nezavršimo u sadašnjosti kada jesve neka vrsta zabetoniranosti.Smanjivanje moćipreobrazbeVaše se pozivanje na Ovidijaovdje čini prikladnim, s obziromna fascinaciju, u vašemradnom postupku, transformacijamai metamorfozama:to je očito, primjerice, u YouBright and Risen Angels i TheIce-Shirt, gdje često ocrtavatedoslovne metamorfoze ljudi,biljaka, životinja i prirodejednih u druge. Što je izvor toginteresa?- Metamorfoza je jedna odglavnih aktivnosti ljudskogbića. Mi se uvijek pokušavamotransformirati u nešto što jošnismo i možda nikad nećemopostati. Radimo to ili zatošto nam je dosadno ili smonesretni s onime što jesmo, ilizato što smo siti, ili zato što seželimo poboljšati. Ali kojagodda je pozadinska motivacija,metamorfoza je središnjaaktivnost. Mnogo mitova ostvaranju (vjerojatno svi mitovio stvaranju) imaju veze s time.Na neki način, povijest je, u temelju,opis metamorfoza. Kakoidemo od mita prema povijesti,ljudi gube mnogo od svojihmoći. Odjednom se više nemogu pretvarati u ptice ili stećinadljudske moći, ili takve stvarimogu činiti vrlo rijetko, ali idalje su sposobni pretvarati seiz jedne vrste osobe u drugu.The Ice-Shirt djelomično govorio tom posebnom jazu izmeđumita i povijesti. U davnimdanima ljudi su se mogli pretvaratiu medvjede (barem sumuškarci mogli) i onda, odjednom,to više nije bilo moguće.Zapravo smo ušli u vidokrugsjećanja i povijesti. Ljudi moguzamisliti da je postojalo neštotakvo, ali je li se ili nije sve todoista događalo, nikad nećemosaznati.U romanu You Bright andRisen Angels također opisujeteljude koji su djelomice insekti ilipovrće, u određenim trenucima,ali tamo se vaše naglašavanječini manje “mitsko” ili povijesnonego simboličko: tako da se činida se time koristite kao načinomdoslovnog tumačenja ili preu-cmyk
28 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.Pynchon i njegova djeca, 2. dioveličavanja ljudskih “insektskihkvaliteta” ili “životinjskih kvaliteta”.Drugačije rečeno, nijeriječ toliko o tome da pokažetekako su ti ljudi “transformirani”u te neljudske oblike koliko otome da nađete način da doslovnoprikažete ono što već jesu.- To je važna razlika. Ljudiu romanu You Bright and RisenAngels mnogo su više alegorijskinego likovi u The Ice-Shirt(ili u bilo kojoj kasnijoj knjizi):toliko da “ljudi” nije uvijekprava riječ za njih. Ali što godda jesu ti likovi, u Angelsimaima jako malo transformacija.Zapravo, jedan od velikih motivau knjizi jest da su likovitemeljno nesposobni promijenitisvoju prirodu. Svatko je uAngelsima zarobljen prirodom,ali je to najgora moguća priroda.Tako da “bube” ne mogunikad biti ništa drugo negobube. Revolucionari koji želeodgovoriti na okrutnost reakcionaračineći nešto pozitivnopostaju isto tako loši kao i reakcionari.Tu nema nade ni zakakvu stvarnu promjenu. Dok,naprotiv, likovi u The Ice-Shirtvide neki način bijega od togašto već jesu, ili mijenjajući mjestoodlazeći u Vinland ili postajućisunce, ili štogod drugo.U vezi s tim mogu i ne morajuimati iluzije, ali je u tomebarem njihova nada da se nebude fiksiran za jedno stanje.Nijedan svijet nijepovlaštenAmerička je mitologija uvijekbila povezana s idejom dabudeš sposoban promijeniti onošto jesi (ili tko si) jednostavnotako da ideš dalje, mijenjajućiokolinu. Jesmo li izgubili vjeruu to da će nas odlazak na rijekuili cestu i nestajanje bestragoms nekog mjesta ovlastiti da promijenimonaše živote, da promijenimosebe?- Da, mislim da jesmo. Većidio promjene ovog kontinentazavršen je. Što je preostalo,može biti istraženo s pomoćusnaga koje već imamo. Ne želimrazvijati hegelijansku idejuda se povijest približava svomekraju ili sugerirati da znam štoće se dogoditi u budućnosti.Stvari će se nastaviti mijenjatiu ovoj zemlji, možda i vrlo radikalno.Ali imam osjećaj da ćedruge velike i nasilne promjene,koje će nas pogoditi (kaošto uvijek jesu, jer povijest jetakva), vjerojatno doći iz nekogvanjskog izvora.Na kakvu vrstu stvari mislite?- Primjerice na mogućnostda će se globalna ravnotežamoći promijeniti na takavnačin da ćemo postati veomanerazvijena zemlja koja će seraspasti na manje republike. Ili,pretpostavimo da će problemis okolišem, koje smo si samistvorili, nastaviti uzrokovatimnogo smrti i patnje te na tajnačin promijeniti zemlju.Vidimo da se nešto od togaveć događa s multinacionalnimkompanijama: one već upravljajurazličitim aspektimanaše zemlje (našom ekonomijom,našim odnosom premanašem okolišu itd.) na način kojinije vezan za naš nacionalniidentitet.- Tako je. Mnogo strašnihekoloških stvari, koje mi iJapanci nastavljamo raditi,izdanci su veoma predvidljivihtehnoloških odluka. To je jošjedna stvar kojom će se narazličite načine baviti knjige unizu Seven Dreams. Svako uvođenjenove tehnološke ikone ilifetiša imat će prilično pogubanučinak.U svim svojim dosadašnjimknjigama tečno prenosite čitateljakroz različite svjetove, vremenai zone stvarnosti. Gotovokao da želite da čitatelji prepoznajukako su njihovi vlastitisvjetovi mnogo beskrajniji ifluidniji, vremenski i prostornonego što shvaćaju, da nisu jednostavnozapečaćeni.- Ljudima bi bilo bolje kadbi shvatili da njihov vlastiti,poseban svijet nije povlašten.Ničiji svijet nije više ili manjevažan nego nečiji drugi. Imatišto je više moguće svjetova,za koje se vežu interes ili značenje,način je na koji se toostvaruje.Neće biti ništa boljenego što je sadTa ideja o tjeranju ljudi dashvate kako njihovi svjetovinisu jedini te stvaranje kontekstakoji spaja različite prespektivei svjetske nazore čini se kaojedan od pozadinskih impulsaThe Rainbow Stories. Tako segotovo sve priče bave ljudimakoji su radikalno marginalizirani,na jedan ili drugi način- prostitutkama, bezdomnimalkoholičarima, ubojicama,underground umjetničkomgerilom poput Marka Paulineai Laboratorija za istraživanjeopstanka itd.- U The Rainbow Stories želiosam stvoriti kontekst kako bise ljudi u tim različitim svjetovimamogli međusobno vidjeti.Izvorno sam imao mnogo višenade nego što imam danas.Najviše čemu bih se sada nadaoje da čitajući te priče ljudi natrenutak pomisle: “O, oni sutakođer ljudi i to je neka vrstadobra.” Izvorno sam se nadaoda će nekako, ako ih moždajako dobro opišem, nekolikoljudi reći: “O, oni su ljudi i moždaću jednom čak i razgovaratis njima.” Ali doista, više nemamtu vjeru ni nadu da bilo kakavknjiževni rad to može učiniti.Svatko je uAngelsima zarobljenprirodom. Tako da“bube” ne mogunikad biti ništadrugo nego bube.Revolucionari kojižele odgovoritina okrutnostreakcionara činećinešto pozitivnopostaju istotako loši kao ireakcionari. Tunema nade ni zakakvu stvarnupromjenu. Dok,naprotiv, likovi uThe Ice-Shirt videneki način bijegaod toga što većjesu, ili mijenjajućimjesto odlazeći uVinland ili postajućisunce, ili štogoddrugoBez obzira na to kako je dobronapisan?- Tako je.Što je promijenilo vaše mišljenje?- <strong>Post</strong>ao sam malo iskusnijipromatrajući kako se ljudiodnose jedni prema drugima.Mlađi se ljudi vole nadati damožda, nekako, mogu promijenitisvijet, i to ne samo usmislu pomjeranja iz jednognesvrhovitog stanja u drugo(što je nešto što će se stalnodogađati), nego da mogu, naneki način, učiniti svijet boljim.Ali u određenom trenutkuvidite mnogo jasnije da svijetočito nije bolji danas negošto je bio ikad prije. Mojetrenutačno mišljenje je daknjiževnost nije dovoljna daokupi ljude kako bi proizvelistvarno razumijevanje. Nekavrsta djelovanja se traži, ali uovom trenutku ne znam kakvobi to djelovanje moglo biti ikako bi ono funkcioniralo. Ustvari, prilično sam siguran daneće biti ništa bolje nego štoje sad. Imajući to u vidu, svešto se netko može nadati da ćeučiniti jest ili da će promijeninekoliko specifičnih stvari nanekoliko specifičnih načina(koje će se vjerojatno opetpromijeniti nakon što se završipetljati s njima) ili da će pomoćisebi i drugim ljudima daprihvate temeljnu pokvarenosti inertnost stvari. To radi religija,na primjer. Književnost tomože također.To je pomalo kao psihoterapija:ponekad nije sposobnapomoći ti da se promijeniš, ali tipomaže da se prihvatiš kakavjesi, ili da se barem upoznaš,tako da se ne osjećaš loše zbogtoga.- I to je sve što zaista možeštražiti. Sposobnost da se promijenišneće te nužno učinitisretnim. Možda bi bio manjesretan ako bi se mogao promijeniti,tko zna? Ljudi u The Ice-Shirt nisu nužno sretniji zbogmoći da se pretvore iz čovjekau životinju. Kralj Ingjald želibiti muževan tako da mu dajuda jede vučje srce. Iako ga jeto iskustvo promijenilo, završavaostajući ta strašna, užasnaosoba. On bi vjerojatno biobolji da je samo rekao: “Dobro,ništa što učinim neće me nikadanapraviti muževnim, ali toje u redu.”Iako književnost ne možestvarno promijeniti stanja kojaopisujete, ili čak stvoriti dubokorazumijevanje među ljudima,nema li neke stvarne vrijednostiu jednostavnom otvaranjuprozora prema tim drugimsvjetovima?- Ako je književnost vrijednau sebi i po sebi (što jenešto u što nisam siguran),tada je otvaranje prozora jednaod najvrednijih stvari koje onamože učiniti.Ali, naravno, nisu to bilokoji svjetovi prema kojimaste odabrali otvoriti prozor;većina tih područja pogodit ćevaše čitatelje kao osobito groteskni,nasilni, uznemirujući.Mislite li da je nešto posebnokorisno u tome da suočite čitateljesa stvarima koje im nisusamo nepoznate nego će ih sevjerojatno doimati ružnima iligadljivima.- Apsolutno. Zato što radećina tome povećavate ulog.Navoditi ljude da prime bilošto što je različito a da pritomne budu uznemireni, korak jeunatrag. Daleko je hrabriji činprihvatiti prisutnost dostojanstvai ljepote i, više od svega,sličnosti ili srodstva u nečemušto je ružno. Kada bi više ljudito moglo, svijet bi bio boljemjesto.Opis nasilja ili uživanjeu njemu<strong>Post</strong>oji određeno ambivalentnopredstavljanje nasiljau vašem radu što me pomalopodsjeća na Burroughsa. Ujednu ruku, tu je dojam da suvaši tekstovi protiv nasilja, dase podrugujete i komentiratenasilan svijet u kojem živimo,ali tu je i drugi dojam, da suosjećates tim nasiljem: gotovokao da uživate u njemu.- Bez sumnje postoji sadističkastruja u mom radu,kao što postoji gotovo usvakoga tko izabire nasilneteme. Istovremeno, trebalo bitakođer biti jasno da držim daje nasilje pogrešno i da bih biovrlo sretan kada bi ga nestalo.Tako, na primjer, u The BlueYonder moj je posao uživiti se usve likove. To je ono što želimpostići u svim svojim radovima.I The Blue Yonder je djelomičnoo nasilju. Da sam htio,mogao sam pokušati uopće sene uživljavati u svijest tog masovnogubojice Zombieja. Tobi mi omogućilo da ostanemispravan i čist i Zombie bi biotek dvodimenzionalan lik. Noono što sam htio, bilo je ući i uZombiejevu i u žrtvinu glavu.Zombie očito uživa ubijajućidruge ljude na strašne načine,i, ako dakle radim svoj posao,to se uživanje mora pokazatii u tekstu. U tom smislu, uživanjeu nasilju zasigurno jeprisutno u mom radu. Je li touživanje zapravo dio mene ilinije, to je nešto na što ne znamkako bih odgovorio.Počinjući s You Bright andRisen Angels i nastavljajućiravno kroz mnoge radove uThe Rainbow Stories i zatimu mnogim recentnim knjigama,nasilje se čini kao izokrenutodgovor na ljubav, ili na po-cmyk
Pynchon i njegova djeca, 2. dioIX/212-213, 6. rujna 2,,7.29manjkanje ljubavi, ili ljubavprema pogrešnoj vrsti stvari.Sjetio sam se tetovaže na guzicitajlandske prostituke pri krajuThe Happy Girls: “Hurt inLove”.- Mislim da se je ta vrstastvari dogodila većini nasilnihljudi. Imaju osjećaj čežnje, iližudnje, ili ljubavi, kako godto želimo nazvati, a to zbognekog razloga ne može bitiostvareno. Tako da ta ljubavili postaje frustrirana i nasilnana određeni način, ili je moždaljubav potpuno isparila iznjih, tako da ih nije briga zaono što čine ljudima. Drugamogućnost (koja je vjerojatnonajopasnija od svih) jestkad tim ljubavnim osjećajimamanipulira netko tko pati odjedne od tih dviju stvari: netkotko može iskoristiti tu ljubavza vlastiti cilj. Netko tko jeuništena duša, kao Eichmann.Da se Eichmannu nije dogodiloda živi u Njemačkoju određeno vrijeme, umro binepoznat. Bio je takav lutaku svome okružju da ono štoje učinio nije bilo potpunonjegova krivnja. Želio je nekogavoljeti i kada je Hitlerdošao da ispuni tu potrebu,Eichmann je morao raditiono za što ga je njegov lutkarstvorio. Kada sam radio naAngelsima, vjerojatno je pisackoji me je najviše zanimao bioLautreamont, ne Burroughs.Lautreamontov Maldoror jepredivna knjiga čiji je jezikjedan od najsvršenijih na svijetu.Često se prema tom djeluodnosim kao prema rječniku.Poe je bio sljedeći autor kojije utjecao na mene. Nedavno,ponovno čitajući Poea, bio samiznenađen kako je jadni momakbio ograničen. U osnovi,nekoliko njegovih najboljihpriča gotovo da su međusobniduplikati. Napisao sam priličnodugu priču o Poeu TheGrave of Lost Stories. Još nisampročitao sve Burroughsoveknjige, ali neke od njih veomavolim. Ticket That Exploded jeizvrsna; također jako volimJunkieja. Bio sam impresionirani pod utjecajem različitihpisaca u različito vrijeme.Trenutačno, na primjer, mnogoučim od Mishime, Kawabatei Tolstoja. Grobnica za BorisaDavidoviča Danila Kiša bilaje značajan utjecaj: sagrađenaod tih nevjerojatnih komadića,zajedljivo komičnih ili tužnihvinjeta, koje se, konačno, sabiruu kratke priče koje se sabiruu roman.Zvuči kao The RainbowStories.- Pa, ne radim točno takvuvrstu stvari, ali moj radteži tome da bude složen odgrađevnih blokova koji nisupotpuno samodostatni, ali subarem individualno oblikovanii obrađeni. Osjećam da sammnogo naučio od starih norveškihsaga. Ono čemu se unjima najviše divim jest načinna koji jedan događaj slijedidrugi s predivnom neizbježnošću.Moja najveća slabost jevezana za zaplet. Što se menetiče, kada smo kod zapleta,sa sagama se ništa na našemplanetu ne može mjeriti. Punoviše nego knjige, dakako, namene utječu ljudi. Možeš punonaučiti samo družeći se s ljudimai slušajući njihove priče.A svatko ima priču. Mogu lije on ili ona ispričati ili hoće lito učiniti, to je drugo pitanje.Ali velik je užitak uzeti pričeod prijatelja ili prijateljevihprijatelja i pretvoriti ih u neštopredivno.Kako ljubav promašujeciljJedno od mjesta uAngelsima bavi se ulogomkompjutera u izlaganju priče.Jedna je od mojih radnihpretpostavki u vezi sa suvremenimpiscima jest da je velikdio njih promijenio svoj radzahvaljujući kompjuteru; vašrad, na primjer, sa svim svojimrječnicima i kartama i fusnotamaitd., ima odlike hiperteksta.- Mogu pisati bez kompjuteraili struje, ali mojepisanje ne bi bilo isto. Kao štosugerirate, činjenica da samromane iz niza Seven Dreamspisao na PC-ju zasigurno mije učinila lakšim razvijanje tevrste strukture koju nalazimou njima: svi ti materijali i takvavrsta interakcije s glavnompripovijesti daju vam taj različitpogled na stvari. Kaosvatko drugi, volim uzbudljivenovine sadašnjice koje namtehnologija kontinuirano daruje,i zahvalan sam na tomeda mogu pisati na kompjuteru.Ali, također, preziremdehumanizaciju i pustošenjetehnologije. Problem, naravno,nije u tehnologiji samoj (nepušim tu vrstu determinizma),nego u ekonomskom sustavukoji je zloupotrebljava na gadljivei zatupljujuće načine.Vjerujem da će te zloporabemožda odvesti svijet u krizu ukojoj će tisuće ili milijuni ljudibiti ubijeni, a mnogo će vrstaizumrijeti. Čini mi se da jejedina nada za Zemlju uopće iposebno za čovječanstvo, masovnosmanjenje stanovništva.Tako da pozdravljam amoralnetehničare koji prave novobiokemijsko oružje. Sve štomolim jest da, kada budemouništeni, ne ostavimo nered izanas za stotine i tisuće godina.Zbog toga se također divimneutronskoj bombi.Negdje ste rekli da je “pisatiili čitati knjige kao biti voajer”.Moje trenutačnomišljenje je daknjiževnost nijedovoljna da okupiljude kako biproizveli stvarnorazumijevanje.Neka vrstadjelovanja se traži,ali u ovom trenutkune znam kakvo bito djelovanje moglobiti i kako bi onofunkcioniralo. Ustvari, prilično samsiguran da nećebiti ništa bolje negošto je sadJe li iskustvo voajerizma, kakobi se nešto moglo napisati, biloponekad nezgodno za vas? Naprimjer, kada ste pisali TheRainbow Stories, ljudi kojisu bili otpadnici i žrtve, narazličite načine, puštali su vasu svoje živote i razgovarali svama. Je li svijest da ćete pisatio tim situacijama izazivala kodvas neugodu?- Čitati o likovima u bilokojoj knjizi uvijek je voajerizam.I kada pišete, moraterazviti taj unutarnji osjećajsebe kao uređaja za snimanjeili videokamere kojom se koristiteda biste upali u privatnostdrugih ljudi: poželjno je, snjihovim pristankom. Taj medio nije nikada zamarao, iakoznam da je zamarao neke odmojih kritičara (posebno nekeod mojih britanskih kritičara,za koje se čini da su osjetilikako sam pokazao vrlo jadanukus i da sam samo iskorištavaote ljude). Uostalom,to uopće ne gledam na takavnačin. The Rainbow Storieszapočete su jer sam želio višerazumjeti ljubav i kako ti ljubavniosjećaji promašuju svojcilj. Tako da sam odlučio pisatipriče o prostitutkama i ondase to postupno počelo širiti ina živote ostalog polusvijeta:ulične alkoholičare, skinhedseitd. Čini se da sve što svi tiljudi doista žele jest ljubav,samo što nemaju nikakavuideju o tome kako da je dobiju,tako da njihovi životi postajusve bjedniji i bjedniji. Ta bijedanije bila nešto što sam moraotražiti, uostalom, bila je tamo,na ulicama. Pišući o tomemoja je namjera bila naučiti otakvim stvarima i, kao što sambio rekao, počeo sam razmišljatida će možda moje pisanjedoista proizvesti neku vrsturazumijevanja među ljudima,koji se obično mrze ili ne osvrćujedni na druge. Nadao samse da ja možda mogu promijenitisituaciju. To je možda bilonaivno, ali i dalje mislim da biljudima trebalo dati šansu davide te stvari i razmisle o tomezašto postoje.“Iskrenost” se čini presudnimaspektom vašeg estetičkog stava(rekao bih da to vrijedi za većinuznačajnih postmodernista).U stvari, vaše prihvaćanjetoga doima se mnogo ekstremnijimnego kod bilo kojegdrugog pisca za kojeg znam, ito ne samo u smislu stvarnogfizičkog posjećivanja mjestakao što je Sjeverni pol, kako bivaši opisi bili besprijekornotočni, nego i u smislu na kojiste se odnosili kada ste jednomrekli da osjećate kako su TheRainbow Stories bile napredaku odnosu na Angelse jerje vaš pripovjedač “davao višesebe”. Takav napredak je očit uThe Rainbow Stories i rekaobih da se nastavlja u vašim romanimasve dok ne dođemo doiščašenog, skoro mučno bolnogintenziteta u vašem romanuThe Rifles.- Iskrenost u vezi s ljepotomi brutalnošću drugih ljudibila je velika stvar u cjelokupnomemom radu nakon TheRainbow Stories. Dok sam pisaoThe Rainbow Stories, činilomi se vrlo važnim biti vjerani besprijekorno točan u opisuonoga što sam vidio, biti iskrenšto više mogu. Izostavio samnešto ako bi to moglo povrijeditinekoga (ili uistinu povrijeditimene), ali osjećam dadugujem ljudima barem iskrenostprema samome sebi. Takose, na primjer, <strong>scena</strong> u Ladiesand Red Lights, kada sam ustan doveo prostitutku, izvornopojavila u Angelsima, osim štose tamo to dogodilo Franku.Poslije, činilo se da opis toga,na takav prijašnji način, nijebio neka posebno hrabra niiskrena stvar. Ako sam htioiskoristiti to iskustvo, tadasam to morao učiniti na načinna koji sam to učinio u TheRainbow Stories. Moj je osjećajda ako radiš stvari u tom duhuiskrenosti, onda ne iskorištavašljude. S druge strane, da sam,recimo, bio Truman Capotekoji piše Hladnokrvno ubojstvo,mislim da bih se puno višesredio, zato što je on moraoznati da će ljudi čitati onošto je napisao puno više zbogškakljivosti teme, nego li zatoda bi nešto naučili. Moždasam nepošten. Nisam zavšio tuknjigu zato što me je uznemirilana taj način.Ne brinete li se da će ljudičitati vaše knjige na taj način?Zašto ne bi?- U redu je ako to čine.Mislim, ne mogu ih zaustavitida čitaju tako, i ne bi mipalo na pamet pokušati. Samoznam da to nije moja namjera.To mi dopušta da se osjećamugodno u onome što radim.Ljudi su slobodni misliti omeni što god žele. Ono štomisle o meni doista me se netiče.Pitate li se ikada ili brineteo tome kako je trpjeti sudbinunoćnog leptira, koji, kao štokažete u Scintillant Orange,“mora umrijeti sretno u vatri”?- Vatra mi nije suviše privlačnaniti mi je fobija. Ali,kada dođe vrijeme za umiranje,nadam se da ću moćiumrijeti u plamenu kao noćnileptiri. Čini se najboljim načinomodlaska.S engleskoga preveo Igor Štiks.Objavljeno u The Reviewof Contemporary Fiction,Summer, 1993.cmyk
30 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.Pynchon i njegova djeca, 2. dioO Vikinzima, transvestitima i ratuJames GibbonsNaizmjence brutalne i lirske, sumorne i nabijeneemocijama, Vollmannove vizije suvremena životaprožete su brutalnošću, čežnjom i grozničavimsnovima koji spajaju moralnu prljavštinu itranscendencijua tržištu zvanom književnost, antologije se itekakoisplate. Teško je zamisliti Faulknerov usponkao dobitnika Nobelove nagrade i “američkogaShakespearea” bez katalizatora u obliku knjige PortableFaulkner što ju je priredio Malcolm Cowley – sjeća seWilliam Styron, te dodaje: Uvod u njegovu zbirku, objavljenu1945., “približio mi je Faulknerov svijet kada sambio mlad i borio se s čitanjem toga teškog pisca koji tadanije bio u tisku, malo poznat i još manje shvaćen.” Maloje pisaca imalo sreću da im pomogne tako uspješnoposredovanje poput Cowleyjeva, do kojega je, srećompo Faulknera, došlo baš kada su se Amerikanci počelizanimati za intrigantne formalne inovacije modernizma.A Portable Faulkner ostaje zlatnim standardom za antologijskiizbor iz djela samo jednoga autora jer, kako tozapaža Styron, spremnost publike da se uhvati u koštacsa složenošću teškoga autora nije dovoljna; djelo treba“otvoriti”, učiniti ga dostupnim i čitljivim a da se neumanji njegova tajanstvenost, a to je upravo ono što jeCowley uspio postići u toj zbirci.Grozničava plodnostMožda ni jedan suvremeni pisac toliko ne zavrjeđujeretrospektivnu antologiju na polovici karijere kaoWilliam Vollmann, kojega je zbog njegova zapanjujućegtempa pisanja gotovo nemoguće pratiti – dok trepneteokom čini se da je objavio još jedno djelo. Nakon prvogaromana, You Bright and Risen Angels: A Cartoon – objavljena1987., napisao je četiri golema nastavka veličanstvenogprojekta pod nazivom Seven Dreams, “simboličkupovijest” koja seže u prošlost sve do prvih norveškihpohoda na Grenland i Newfoundland te opisuje sukobeeuropskih kolonizatora i njihovih potomaka sa sjevernoameričkimdomorocima. Vollman je objavio i djelo Atlas,kolaž izvješća s nekih od najopasnijih mjesta na svijetu;zatim An Afghanistan Picture Show, or, How I Saved theWorld - neku vrstu sjećanja u kojem se opisuje njegovoputovanje godine 1982. u potrazi za mudžahedinimakoji su ratovali sa Sovjetima; zatim Europe Central, objavljenu2005., niz fikcionaliziranih portreta koji istražujeintrigantne živote i često moralno podvojene osobe kojesu živjele pod sličnim totalitarističkim zlima staljinizmai nacizma, s naglaskom na ratne godine; objavio je i petknjiga smještenih u sadašnjost, a rezultat su njegove trajnefascinacije uglavnom prostitutkama i rubnim urbanimlikovima. Naizmjence brutalne i lirske, sumorne i nabijeneemocijama, Vollmannove vizije suvremena života– posebice u djelu Whores for Gloria te u monumentalnomromanu Royal Family u kojem je iskovao fantazmagoričanurbani realizam kako bi dao prikaz samogadruštvenog dna San Francisca – prožete su brutalnošću,čežnjom i grozničavim snovima koji spajaju moralnuprljavštinu i transcendenciju.Ma kako podugačak bio popis njegovih radova, on ipakne uspijeva u cijelosti obuhvatiti ciklon Vollmannovekreativnosti, koji još uključuje i pjesme, recenzije, povremenenovinske članke, pa čak i mnogobrojne “knjigepredmete”u kojima se pojavljuju njegovi vlastiti crtežizajedno s prilozima njegovih suradnika poput fotografa iprijatelja Kena Millera. Ipak, okosnicu njegova djela činiono što on sam naziva svojim životnim djelom, za kojemu bilo potrebno dvadesetak godina rada, rasprava usedam svezaka i na 3.352 stranice, Rising Up and RisingDown: Some Thoughts on Violence, Freedom, and UrgentMeans koji je 2003. najprije objavio McSweeney’s, a prošlegodine u skraćenom izdanju od jednoga sveska ponovnoizdao Ecco Press. Tjerajući sam sebe da šesnaest satina dan crnči za pisaćim stolom, 46-godišnji Vollmannsvoje je tijelo podvrgnuo velikim naprezanjima u razmjernomladoj dobi. U svojem eseju Writing iz 1998.,u svezi sa svojim “natečenim i bolnim prstima na ruci”,govori nam kako “se bol ponekad probije do ramena,ponekad samo do ručnih zglobova; jednom ili dvaputosjetio sam je u leđima. Loše držanje, kažu, ili ‘repetitivnastresna ozljeda’, ili možda karpalni tunel… Pisanjemi fizički šteti, u to nema sumnje, no što bih radio kadabih prestao?”Sukob civilizacijaBez obzira na osobnu cijenu, Vollmannova grafomanijastavlja u prvi plan to što znači biti plodan autor udoba kada većina ljudi samo mali dio svojega slobodnogvremena posvećuje čitanju. Možda postoje neke prešutnesmjernice o broju objavljenih djela koje bi “ozbiljni” piscitrebali slijediti, jer je Vollmannova produktivnost bila,u najboljem slučaju, tek djelomice blagoslov za njegovukarijeru. Istinski plodan autor, onaj koji se razlikuje odtek respektabilno produktivnoga, jest ili žanrovski pisacili relikvija. Danas pisci ubiru više priznanja ako rjeđeobjavljuju. Oni koji pišu ambicioznija djela mogu izgraditicijelu karijeru na nekoliko velikih pothvata, običnou razmaku od jednoga desetljeća, uz dobro plasiraneulomke kao reklame koje mame na kupnju remekdjelau nastanku. To je naravno džojsovski model, i dosta jelukav. Da je Joyce objavio osam ili devet debelih romanau sedamnaestogodišnjemu intervalu između Uliksa iFinnegans Wakea, bismo li na njegove knjige, ili na samogaJoycea, gledali na isti način?Nagomilavši tako opsežnu bibliografiju u manje od dvadesetljeća, Vollmann je možda sebe lišio čitateljstva kojebi inače imao. Ne želim reći kako se on muči u anonimnosti.Obasipali su ga pozornošću u razmjerima nakojima bi mu ostali pisci mogli zavidjeti, bio je temaportreta u Esquireu i New York Times Magazineu te inozemnimpublikacijama. Većinu njegovih knjiga objavilisu vodeći izdavači. Može računati na fanatično odanokultno sljedbeništvo: “Momci inteligentni barem poputmene šalju mi primjerke mojih knjiga kako bi dobiliautogram”, piše godine 1993. u eseju Honesty. “Djevojkemi redovito šalju svoje nage fotografije”. I, premda nejednoglasno, kritičari su ga hvalili, a obožavatelji sunjegovu reputaciju od početka uresili superlativima. No,superlativi kao prosudbe često su površni, čak i kadasu opravdani. Priznanje koje je dobio Vollmann bilo jezačudo statične kvalitete, usredotočeno na njegovu ambicijui nadnaravni talent, kvalitete koje jednako govorei o njegovu potencijalu i o njegovu stvarnom postignuću.Već su ga nekoliko puta uspoređivali s ThomasomPynchonom, a ta je usporedba možda bila neizbježna sobzirom na nesmiljenu ambiciju i zastrašujuću inteligencijuobaju pisaca. No, Vollmannove metode i ciljevina početku su bili dosta različiti od Pynchonovih, a svremenom su se još više udaljili od njih. Takve su seusporedbe ponajprije bavile rangiranjem Vollmannameđu njegovim suvremenicima, služeći kao neka vrstaautomatske reakcije – ako je stvarno tako dobar, tadamora biti poput Pynchona – što ga je katapultiralo međuelitnu kliku američkih pisaca, istodobno prikrivajućizbunjenost vezanu za pitanje što točno učiniti s takvimosebujnim vunderkindom.Danas Vollmann više nije čudo od djeteta koje jenekoć bio, a kako se njegove knjige redovito i daljetiskaju, bile su dobro zapažene, ponekad hvaljene, ponekadkuđene kao napuhane, zbrkane ili kao primjeri“postmodernoga” ekscesa – to je indolentna fraza nekogsamodopadnoga kritičara. No, u cjelini, Vollmannovadjela ne uživaju među američkim čitateljima položaj kojizaslužuju. Njegova nova knjiga nije dočekana kao “događaj”poput najnovijih romana DeLilla i Rotha, pa čaki Davida Fostera Wallacea. S obzirom na njihov izvanredandomet i virtuoznost, Vollmannovi povijesni romaniposebice se čine podcijenjeni. Radnje smještene u krajolikeuzvišene ljepote i snage, njegove knjige iz ciklusaSeven Dreams prikazuju sagu o europskome doseljavanjuu Sjevernu Ameriku kao nesmiljenu dinamiku nasilnostii preobrazbe. I dok istražuje temeljna načela života natome kontinentu u posljednjih tisuću godina, Vollmannpretresa pojednostavljujuće zamisli o identitetu i povijesti,nama i njima. Ti su romani – a dosad su objavljenačetiri od planiranih sedam: The Ice-Shirt, 1990., Fathersand Crows, 1992., The Rifles, 1993. i Argall, 2001. – moralitetu kojemu igraju agresori i žrtve, no lišeni su ikakvaolakoga moraliziranja. Logika osvajanja nemilosrdno jeogoljena, zajedno s neprekidnim strahom i paranojomkolonizatora; a žrtve, kojih je mnogo, prikazane su stvarnimana način koji daleko nadmašuje samu žrtvovanost.Knjiga (a da o filmovima ne govorimo) o borbi za Novisvijet ne nedostaje, no nitko tu temu nije načeo s takobriljantnom kombinacijom načitanosti i maštovite silinekakvu nalazimo u Seven Dreams, i ni jedan pisac nije opisaosukob civilizacija s takvim osjećajem za epsku tugukoja prožima Vollmannove romane.Tekstualni asemblažiKako onda shvatiti tako raznolika i briljantna piscakao što je Vollmann? Knjiga Expelled from Eden:A William T. Vollmann Reader, koju su uredila dvojicanjegovih najgorljivijih obožavatelja, kritičar LarryMcCaffery i romanopisac Michael Hemmingson, sažimanjegov golem opus na probavljivi sažetak. Težećioko pola prosječne težine svake Vollmannove knjige, taje knjiga koristan i često iznenađujući uvodni pregled zasvakoga tko želi dobiti uvid u Vollmannovo opojno djelokoje je teško bilo gdje smjestiti. No, ona neće za njegovukarijeru učiniti ono što je Cowleyjev Portable Faulkneručinio za Faulknerovu. S obzirom na smanjenu sklonostčitatelja prema ikonoklastičnim piscima, to se i ne možeočekivati. Očito oduševljenje urednika Vollmannomkorisno je, jer se njime odgovara jednome dijelu negativnihkritika, u kojima se tvrdi da su njegove knjige suvišeintelektualne i hladne, ili jednostavno da u njima imapreviše manirizma, da bi uspostavile povezanost s čitateljima.McCafferyjevo i Hemmingsonovo obožavanjepuno strahopoštovanja nalik je na strastvenu odanostkoju neki indie-rock bendovi potiču kod svojih obožavatelja.No, zaluđenost vas ne može jako daleko odvesti.Urednički zahvati u toj knjizi, to se mora reći, povremenosu zamorno nezgrapni. A uočljive su i neshvatljivenedosljednosti urednika. U uvodu McCaffery ističe da uromanu The Ice-Shirt, kao i u ostalim romanima iz ciklusaSeven Dreams, “Vollmann svoju pripovijest smješta uširi kontekst koji uključuje mnogobrojne ilustracije i zemljovide,glosare, kronologiju, te detaljan niz bibliografskihbilješki. The Ice-Shirt nije ‘samo’ roman, nego posvenova vrsta knjige – ‘tekstualni asemblaž’ koji… The Ice-Shirt i ostale romane iz ciklusa Snova čini možda najjedinstvenijimčitalačkim iskustvom još od NabokovljeveBlijede vatre.” Ta tvrdnja stoji. Zašto onda urednici nisuuključili i crteže te bilješke koje prate citate u izvornimromanima? Čitajući The Hermaphrodite, odlomak iz romanaThe Ice-Shirt, nedostaje mi Vollmannova sumorna,nezaboravna ilustracija “Mlađega brata samoga na ledu”i površno nacrtana zapletenost lišća na “arktičkoj vrištini,Slab-Land”, na crtežu koji gotovo eksplodira na straniciusred opisa zamornoga arktičkog proljeća koje konačnopopušta (“Ubrzo je stiglo ljeto. Niču ružičasti i žuti cvjetovi”– a zatim, usred rečenice, Vollmann ubacuje svojcrtež). I bibliografske bilješke čine se nužnima s obziromna to koliko ozbiljno Vollmann shvaća svoje istraživanje.Maratonska razdoblja intenzivna čitanja kanaliziralasu ono što je on nazvao svojom “prikladno filtriranomi discipliniranom” maštom kako bi iznjedrila djela “čijeneistine pridonose dubljemu značenju istine”. Kao takve,te su bilješke od presudne važnosti jer sadržavaju ključnacmyk
Pynchon i njegova djeca, 2. dioIX/212-213, 6. rujna 2,,7.31objašnjenja. Što se tiče odlomka iz The Rifles naslovljenaSubzero’s Debt, 1991, u kojemu se opisuje Vollmannovogotovo fatalno istraživačko putovanje na Arktik, voliobih da su urednici uvrstili bilješku s njegovim nevjerojatnohladnokrvnim razmišljanjima o tome kako ganjegova vreća za spavanje nije uspjela zaštititi od hladnoće.O slaboj opremi koja ga je gotovo stajalo života,Vollmann piše: “U teoriji mi se ta vreća za spavanje jakosviđa. Mogla bi dobro poslužiti pri srednje niskim temperaturama.No, za ekstremne temperature ne mogu jepreporučiti”. Urednički aparat ove knjige zauzima dobrupetinu stranica u knjizi; nisu li urednici mogli napravitimjesta za bilješke i ilustracije? Na kraju i sam McCafferyističe da su te komponente ključni dijelovi VollmannovaGesamtkunstwerka.Vollmannovi novinarski radovi objavljivani su urazličitim publikacijama – ne samo u književnim časopisimatiskanima na sjajnome papiru (New Yorker iEsquire) nego i u Gearu, Spinu, i Outsidu. No, urednicibi njegove članke često iskasapili. “Kao profesionalanpisac”, piše Vollmann u Argallu, “često sam zaprepaštenčasopisnim verzijama napisa koji se pojavljuju pod mojimimenom”. Dobar dio njegovih novinarskih radovauključen je u ovaj izbor i, nažalost, i tu ima uredničkenedosljednosti. Unatoč tomu što su urednici knjige imalipristupa Vollmannovim tekstovima, u nekoliko se slučajevainsistira se na vraćanju tiskanim verzijama članaka.Takvo uredničko šeprtljanje ne umanjuje vrline knjige,no budući da su od Vollmanna njegovi izdavači uvijekponovno tražili kompromise (kao u slučaju romana TheRoyal Family, za koju je dobio znatno manje novaca kakobi knjiga zadržala svoju izvornu dužinu), ti su problemivažniji u njegovu radu, nego u radu drugih pisaca.Zastrašujuća nepostojanostIpak, uredničke pogreške u Expelled from Eden posvesu zasjenjene rasponom obuhvaćenih djela. Urednici suučinili dobar odabir iz svake Vollmannove knjige i tobi trebalo pomoći čitateljima da odluče koju bi od tihknjiga željeli pročitati u cijelosti. Najveće postignuće teantologije njezino je objedinjavanje neujednačene autobiografskegrađe, iz opskurnih kao i iz lako dostupnihizvora. Expelled from Eden gotovo je neodoljivo usmjerenna Vollmannov život i osobu. Premda se ne ograničavana njegove osobne zapise, knjiga služi kao zamjenskaautobiografija, mozaik sjećanja, pustolovnih pripovijesti,izravnih eseja i recenzija knjiga koji otkrivaju njegovatemeljna stajališta, pa čak i nekoliko manifesta izvučenihiz njegove profesionalne korespondencije. Uvršteno je inekoliko zanimljivih kurioziteta, poput lijepih, gotovoobiteljskih sjećanja na razdoblje provedeno na DeepSprings Collegeu, te popisa suvremenih knjiga kojimase divi iz 1990.. Pod suvremenim Vollmann misli na“posljednjih dvjesto godina” i uvrštava neke neočekivaneautore - Tadeusza Konwickog, Lagerkvista te trilogijuKristina Lavransdatter Sigrid Undset, znanstvenu fantastikuPhilipa K. Dicka, no i Jamesa Blisha te WalteraMillera te podosta japanskih autora, posebice KawabatuPrepušta se neizmjernom poticajuza izlaganjem opasnosti tražećineposredna iskustva tamo gdje jeugrožen i sam goli život. Izbavljadjevojčicu iz tajlandskoga bordela,otevši je; zamalo se smrzava naArktiku; preživljava eksplozijumine ispod svojega džipa u Bosni.Poigrava se opasnošću, no nikadanije razmetljivo nepromišljen. Onnije testosteronom progonjeni“kauboj”, ovisan o uzbuđenjima,nego pozoran promatrač,još bolji slušatelj, koji poputkakva etnografa često piše oprognanicimai Mishimu no i kršćanskoga romanopisca ShusakuaEndoa.Tako zabavan izbor štiva resi britkost Vollmannoveosobe veće-od-života. Smješten daleko od života njegovihsuvremenika udobno uljuljkanih u besprijekornoprivlačnu stabilnost položaja predavača kreativnoga pisanja,njegov se životopis dugo činio predmetom legendi.Problem je u tome što nije uvijek jasno što je od toga legenda.Gledano iz jednoga kuta, on je opsjednuti melankolik,proganjan poput nekoga lika Edgara Alana Poeaneumoljivim demonima iz bolnoga djetinjstva. To nijemetafora. Slučajno utapanje njegove šestogodišnje sestre1968. izvor je gotovo neizdrživa osjećaja krivnje i tuge.“Trebao sam paziti na nju, a nisam”, sjeća se u intervjuuza Paris Review. “Uvijek sam se osjećao kriv zbog toga,a i moji su me roditelji na neki način pomalo krivili, činimi se... Gotovo sam svake noći imao more – sanjao samda me njezin kostur proganja i kažnjava i slične stvari –gotovo tijekom cijele srednje škole”. Ili, kako je u tekstuUnder the Grass opisao to bolno iskustvo: “Silno dugačkitanki listovi straha (crinum asiaticum) rasli su oko mojegavrata svake noći poput debelih tužnih stabala iznad kraterau koji ulazi tužno more. Ti si uletjela kao žuti kosturu svaki san. Ako bih se probudio s vriskom, čekala bi dokme dugački tanki listovi sna ne bi gušenjem ponovnobacili k tebi. Došla bi škljocajući i tapkajući poput žutogapauka sve dok ne bih izvrištao grimizne suze. Iz poštesnova stigao bi paket, a ti bi iskliznula da me kazniš.”Gotovo je nedolično razmatrati umjetničke kvalitetetoga prisjećanja odvojeno od njegova sirova sadržaja kaosjećanja. No, toliko toga je tu otkriveno o Vollmannu kaoumjetniku. Njegov dojma o zastrašujućoj nepostojanosti– ti “dugački tanki listovi” koji se manifestiraju kao strahi san, kao što njegova sestra poprima obličje kostura i pauka;njegova spajanja snovitoga i konkretnoga u pozornostis kojom nastoji identificirati listove iz noćne moreprema njihovu botaničkom nazivu, crinum asiaticum; injegova sposobnost da uzdrma čitatelja neuobičajenom ineprimjerenom metaforom, kao što se usred uprizorenjaprvotne prirode pojavljuje paket, predmet koji pripadaovozemaljskome svijetu, sadržavajući svoju užasnu kaznu.Stvaranje paralelnog svemiraNakon te svojevrsne dječje traume, mogla bi se očekivativeća introspekcija, povlačenje u sigurnost i bogatisvijet knjiga, posebice kod dječaka tako bistra i povučenakao što je bio Vollmann, čak i prije kobne nesreće njegovesestre. Kao dijete, bio je “zarobljen u knjigama”, prisjećase. “Na kraju su knjige pobijedile. Jednostavno samu njima proveo previše vremena”. Njegova je načitanostdosegnula enciklopedijske razmjere. Pisci povijesne prozerijetko se posvećuju takvoj vrsti istraživanja kakvimse bavi Vollmann u djelima iz niza Seven Dreams i unajnovijem romanu Europe Central. Istraživanje iziskujeuranjanje u jedan zaseban svijet, no Vollmann tu zaokupljenostnačitanošću odvodi korak dalje. Velik dio onogašto ga navodi na pisanje čini poticaj da stvori nešto gole-cmyk
32 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.Pynchon i njegova djeca, 2. diomo i raznovrsno poput univerzuma, da u svojim knjigamakreira paralelni svijet usklađen s njegovim opsesijamakoji bi bio odraz njegove filozofije povijesti.No, to je, naravno, manje od polovice priče. Umjestoda mu okrene leđa, Vollmann se odvažuje prigrlitisvijet. Kao izvjestitelj koji nastavlja tradiciju Orwella,Stephena Cranea i Hemingwaya, putuje u ratna područja,razgovara s teroristima, plovi opasnim rijekama kojeključaju otrovima. Prepušta se neizmjernom poticaju zaizlaganjem opasnosti tražeći neposredna iskustva tamogdje je ugrožen i sam goli život. Izbavlja djevojčicu iztajlandskoga bordela, otevši je; zamalo se smrzava naArktiku; preživljava eksploziju mine ispod svojega džipau Bosni (dvojica suputnika, od kojih je jedan bio prijateljkojega je poznavao devetnaest godina, nisu bili tesreće). Poigrava se opasnošću, no nikada nije razmetljivonepromišljen. On nije testosteronom progonjeni “kauboj”,ovisan o uzbuđenjima, nego pozoran promatrač,još bolji slušatelj, koji poput kakva etnografa često piše oprognanicima; oralni je povjesničar koji se bavi prezrenima,zlostavljanima ili na neki drugi način marginalnimpopulacijama: grenlandskim i kanadskim Inuitima- Eskimima, skinhedsima, yakuza tipovima, a ponajprijedjevojkama, transvestitima i ženama s “ulice” – raznovrsnomi silno poštovanom plejadom prostitutki koja jenadahnula njegove romane Whores for Gloria, ButterflyStories Leptirske priče i Royal Family. Vollmann čezne zarazumijevanjem putem dodira, tragajući za susretimakoji bi poslužili kao temelj za njegovu etiku, prezirućisve prosudbe na moralnim apstrakcijama bez potvrdeu iskustvu. U predavanju koje je održao u studenome2002., sljedećim riječima savjetuje pisce: “O čemu godpisali, dopustite da vas osobe o kojima pišete pouče nasvoj način i pokažite im da ste to naučili, i da to cijenite.Dopustite im da uvijek budu zaokruženi, potpuni likovi”.Dalje nastavlja dajući razoružavajuće izravan savjet,no takav koji se u današnjem ozračju doima gotovoutopijskim: “U ovim vremenima, svatko od vas tko jesklon malo riskirati i puno naučiti, trebao bi otputovatiu islamske zemlje kako bi tamo stekao prijatelje te učio,a ne podučavao... Morali biste ih upoznati u dovoljnojmjeri kako biste razumjeli zašto im je to u što vjerujuprihvatljivo i trebali biste njihove poglede objasnitidrugim Amerikancima na što je moguće dobrohotniji iprecizniji način”.Sasvim prosječno ratno ubojstvoUnatoč svim njegovim smionim putovanjima,Vollmannovi se pothvati nikada ne doimaju egzibicionističkima.Svjestan ljudske ranjivosti, on kao da jenesposoban za hvalisanje. Nikad ne pokušava prikritisvoju fizičku nesavršenost. Kao izvjestitelj suočen s degradacijomi užasima, njegovo izravno, neidealiziranoprikazivanje samoga sebe strano je školi pisaca-pustolovakojoj pripada. Iz njegove nam je proze poznato da jekadar pisati u svakome registru, naslađujući se baroknimmetaforama i razrađenim proznim fantazijama, pa jetako njegovo izvješće iz 1992. o posjetu Sarajevu podopsadom u knjizi Atlas tim snažnije zbog jednostavnesuzdržanosti:“Nisam se više bojao da ću tamo biti pogođen. Bojaosam se jedino toga da mi trbuh ne bude raznesen.Općenito govoreći, bilo me je naravno i dalje strah.Tjedan dana poslije, dok sam stajao ispred jedne odstambenih zgrada blizu bojišnice, čekajući da moj prijateljSami kupi votku, osjetio sam oštar udarac po tjemenu.Posegnuvši rukom kako bih opipao ranu, osjetio samvlagu. Duboko sam uzdahnuo. Spustio sam ruku predoči, pripremajući se da ugledam krv. No, tekućina je bilaprozirna. Najzad sam shvatio da je projektil bio tek košticabreskve bačena s prozora na petnaestom katu.”<strong>Post</strong>oji duga tradicija pisaca, kojoj pripadaju iHemingway i Faulkner, koji su predimenzionirali svojeratne ozljede ili ih pak posve izmislili. No, u tomeodlomku, ili čak još u većoj mjeri kada razglaba o minikoja je eksplodirala ispod njegova džipa u Bosni, kodVollmanna nema ni traga samoveličanju. Nema ni sugeriranjada je kao ratni dopisnik on neka vrsta junačkogasvjedoka, nema čak ni diskretnoga samoljublja nekogatko se diči preživljavanjem bliskoga susreta sa smrću.On tuguje za prijateljem koji je poginuo u eksploziji,no zapaža, kako je rekao jednome novinaru: “Bilo je tosasvim prosječno ratno ubojstvo”. U njegovoj suzdržanostimožda ima nečega obrambenog, ali unatoč tomu,on se nimalo ne pretvara; njegova putovanja na poprištaekstremnih događaja – ne samo u ratna područja i udaljenearktičke otoke, nego i u ona u njegovoj neposrednojblizini poput narkomanskih hotela u američkimgradovima – samo potvrđuju ono što on već zna: da susmrt i patnja posvuda, tako često besmisleni, a tako rijetkoiskupljujući. “Politička smrt, smrt od raka”, piše uRising Up and Rising Down, “sve je to isto”.No, ne baš sasvim. Politička smrt piscu je kudikamozanimljivija, ili barem piscu kakav je Vollmann, kojije toliko misli i energije posvetio nastojanju da shvatinasilje. Njegov najnoviji roman, Europe Central dijelomje razmatranje o političkoj smrti kakva se prakticirala– u usavršenom obliku, moglo bi se reći – u sovjetskomekomunizmu i njemačkome fašizmu. Tu Vollmannprikazuje panoramu ratnih pustošenja, uključujućiopširno i slikovito opisane prizore opsade Lenjingrada iStaljingrada, no isto je tako revan i u opisivanju zakučastijih,manje spektakularnih primjera državnoga nasilja,poput zlokobnih, no uobičajenih “crnih marica”, u kojimasu oni koje su staljinističke vlasti osumnjičile za subverzivnodjelovanje bili odvoženi u susret svojoj sudbini.Europe Central posljednji je Vollmannov pohod u imaginativnupovijest, i, kao što je jasno iz više od pedesetstranica bilješki, rezultat je jednako rigoroznih istraživanjakao i romani iz ciklusa Seven Dreams. No, baš kaošto neki od najsnažnijih poetskih prijevoda izbjegavajudoslovno prenošenje izvornih tekstova, životi povijesnihlikova – među njima Šostakoviča, Cvetajeve, filmašaRomana Karmena, njemačkog feldmaršala FriedrichaPaulusa i samog Hitlera, kojega naziva “mjesečarem”– tu su slobodno prilagođeni za književne potrebe.Problem moralne izdržljivostiSmrt se nadvija nad gotovo svim pripovijestima uEurope Central, no ta zbirka međusobno preklapajućihpripovijesti više se bavi preživljavanjem, ponekad u najelementarnijemfizičkome, no češće u moralnome smislu.Vollmann nam govori kako mu je “cilj bio napisatiniz parabola o slavnim, zloglasnim i anonimnim europskimprovoditeljima morala u trenucima odluke”. Umnogim su slučajevima ti “trenuci odluke” doveli samodo daljnjih neprilika. Vollmanna posebice intrigira onošto bi se moglo nazvati problemom moralne izdržljivosti,pitanjem na koji način osoba koja živi u pokvarenui prijetećem političkom uređenju može zadržati baremodređenu mjeru moralnoga dostojanstva – ili će pak, kaošto je to slučaj sa strogom sutkinjom Hilde Benjamin(rođakinjom Waltera Benjamina prikazanom u The RedGuillotine), udovoljiti svojoj sklonosti za čudovišnimdjelima.Najvažniji lik u romanu je Dmitrij Šostakovič,čija je karijera bila kompromitirana, no ne i okaljanaStaljinovim propagandističkim, često kapricioznim iapsurdnim zahtjevima. Drama o njegovim mukamasa sovjetskim vlastima proteže se u nekoliko poglavlja,a povezuje ih priča o njegovoj čežnji za tamnokosomljepoticom Elenom Konstantinovskom (riječ je o čežnjikoja će trajati cijeli njegov život i uglavnom biti nerealizirana,osim jedne afere tijekom 30-ih godina 20. st.).Neki su skladatelja osudili zbog navodna sudioništva ustaljinizmu, a tu optužbu Vollmann odbacuje kao naivnutlapnju. Da je skladatelj bio “član nekoga zamišljenogprotusovjetskoga pokreta otpora”, piše Vollmann, sigurnobi bio smaknut. “Kada razmišljam o Šostakoviču”,kaže Vollmann, pružajući tipično iznijansiranu, velikodušnui dobro potkovanu prosudbu, “zamišljam osoburazdiranu strahom i žaljenjem, osobu koja... je činilaono malo koliko je mogla kako bi pomogla dobrotu – uovome slučaju slobodu umjetničkoga stvaranja i ublažilapatnje drugih ljudi. <strong>Post</strong>upno je postajao sve umorniji, isigurno je sve teže odbijao suradnju – a to je karakternaosobina koja ga je itekako mogla održati na životu udoba staljinizma. Unatoč činjenici da je ušao u Partijupred kraj života, za mene je on velik junak – tragičanjunak, razumije se.”Nekim američkim čitateljima učinit će se da jesvjetski rat u romanu Europe Central neopravdano sažet.Budući da prizori borbe opisuju sukobe izmeđuNijemaca i Rusa – opsade istočne bojišnice, pad Berlina– Amerikanci su posve marginalizirani. Čak i kada seradnja događa u godinama Hladnoga rata, gdje i završava,fokus knjige ostaje na podijeljenoj Njemačkoji Sovjetskome Savezu. Jedina priča u kojoj jedanAmerikanac igra važnu ulogu jest A Pianist from Kilgore,temeljena na Van Cliburnovu posjetu Moskvi 1958. injegovu primanju Međunarodne nagrade Čajkovski.Lako je zamisliti nastavak sastavljen od portreta izhladnoratovskoga razdoblja, u kojemu bi Amerikancineizbježno imali veću ulogu.Sasvim slučajno, čitanje Europe Central dovršio samistoga dana kada je umro diplomat George Kennan, ičitajući osmrtnice nisam mogao a ne zapitati se kako biKennanov život – njegov predosjećaj još 40-ih godina20. st. o raspadu Sovjetskoga Saveza, njegova uloga kaovodećega kreatora hladnoratovske politike SjedinjenihDržava, njegov neugodan osjećaj u zrelijoj dobi da sunjegovi savjeti “nehotice gurnuli veliku gromadu s vrhalitice” – bio transformiran i protumačen u jednoj odVollmannovih biografskih fikcija. Možda je najvećapohvala romanu Europe Central ta da su njegove epskepriče o ratu i promišljanja o moralu potaknula takvanagađanja. Kako bi Vollmann pristupio novoj skupini“provoditelja morala” u drugačijoj političkoj klimi? Istobi se moglo reći za Seven Dreams. Kako bi on pretočio ufikciju druge vrste susreta između Europljana i domorodaca– u Brazilu, recimo, ili u Africi?Zbog Vollmannove nepokolebljive ovisnosti o pisanju– sjetimo se samo natečenih prstiju i njegova ograničenasamovrednovanja (“što bih radio kada bih prestao?”)– Expelled from Eden vjerojatno će biti ipak nešto više odusputne zabilješke u njegovoj još aktivnoj karijeri.Portable Faulkner dobio je oblik konačne retrospektivedjelomice zato što su najbolje Faulknerove knjigegodine 1945. već bile napisane. Okrug Yoknapatawphabio je potpuno mapiran i istražen. Vollmannov okrugYoknapatawpha ne obuhvaća ništa manje od svijeta samoga.Nakon svega dva desetljeća karijere, obećava namsvježe i zapanjujuće vidike u godinama koje dolaze.S engleskog prevela Mirna Vilišić.Objavljeno u časopisu Bookforum, Summer 2005.cmyk
esejIX/212-213, 6. rujna 2,,7.33Kad će suvremeni romannapokon postati zabavan?Julian GoughŠto ne valja sa suvremenim književnim romanom?Zašto je tako častan i dosadan? Zašto je tolikotjeskoban? Zašto je tako dosadan? Vrijeme je da sepisci vrate ozbiljnom poslu – nasmijavanju čitateljaajd’mo, za početak, malo unatrag. Prije dvije ipol tisuće godina, u Aristofanovo vrijeme, Grcisu vjerovali da je komedija nadmoćna tragediji– tragedija je tek ljudski pogled na život (mi se razbolijevamo,umiremo). Ali, komedija je pogled bogova svisina na naš beskrajan i repetitivan krug patnje, našustravu od toga, našu nemogućnost da mu pobjegnemo.Veliki, pijani, kvarni, puteni grčki bogovi gledali su nasiz zabave, kao prljav, smiješan, nasilan crtić. A najboljemeđu starim grčkim komedijama pokušale su nam datitu opuštenu, zabavnu perspektivu na naše nesavršeneosobnosti. <strong>Post</strong>ajali smo poput bogova, smijali se vlastitimglupostima.Mnogi od najboljih romana – a svakako romani kojeosobno najviše volim – u toj su grčkoj komičkoj tradiciji,a ne u tragičkoj: Rabelais, Cervantes, Swift, Voltaire,sve do Kvake 22 Josepha Hellera i Klaonice 5 KurtaVonneguta.Povijest protiv komedijeIpak, zapadna kultura od srednjeg vijeka daleko viševrednuje tragično od komičnoga. Tragedija je velika,komedija je mala. Briljantne komedije nikad ne dobivajuOscara za najbolji film. Žiri Bookerove nagradetakođer je sklon tragičnom. Martin Amis je 1984. godineponovno otkrio Rabelaisa u svojem komičnom remek-djeluNovac. Iako je riječ o najboljem britanskomromanu osamdesetih, nije bio ni predložen za nagrade.Te je godine pobijedila Anita Brookner s Hotelom najezeru, napisanim, kako je navedeno u Observeru, s “prekrasnom,ozbiljnom formalnošću”.Pogreška je u našoj kulturi. Ali nju su “pounutrili” ipisci koji se samoograničavaju i autocenzuriraju. Akoje tema velika, teška i ozbiljna, pisac vjeruje da joj morapristupiti na tragičan način. Kad se Amis pozabavioHolokaustom u svojem manje zahtjevnom romanuTime’s Arrow (1991.), prekinuo je sa šalama i energijom,i bio je nagrađen nominacijom za Bookera.Ali, čemu taj pritisak iznutra i izvana? Dva su valjanarazloga. Prvi je nepropitan kulturalni strah Zapadaod Grka. Posljednjih pet stotina godina Homer iSofoklo uglavnom se smatraju vrhunskim predstavnicimasvojih umjetnosti (hvali se čak i Homerovo ponavljanjestalnih fraza, umjesto da ih se prepozna kaozamarajući klišej).Drugi je razlog da je naše klasično naslijeđe jednostrano.Imamo bogat spektar tragedija: Sofokla, Eshila iEuripida (samo Euripidovih je osamnaest). A od komičnihpisaca preživio je samo Aristofan. U doba kraljevavrijeme je filtar i radi protiv komedije. Dramska djelakoja kažu: “Čovječe, voditi narod gadan je posao!”,imaju velike izglede da prežive, a ona što ističu: “Naševođe su glupe guzice, baš kao i mi”, uglavnom nemajuizgleda.Osim toga još i važnije – Aristotelovo je djelo otragediji preživjelo, a o komediji nije. Imamo klasičnapravila za tragediju, ali za komediju ne, i to je utjecalona razvoj cijele zapadne književnosti. Od tada smoizvan tog središta.Ali, naravno, Europa je u srednjem vijeku bila posebnopripremljena na to da ponovno otkrije tragediju– jedna crkva govorila je u jednom glasu, izvučenom izjedne knjige, a ta je knjiga u svojoj srži bila tragična.Cijela ljudska povijest od postanka bila je priča s klimaksomu sadističkom smaknuću čovjeka, kojega suubili oni koje je htio spasiti, a njegova kobna pogreškaje to što je bio savršen u nesavršenu svijetu. Najboljegčovjeka ikad ubili su svi. I to nije samo tragedija – toje kič tragedija, pretjerana tragedija, šala. Ona ne možepreživjeti smijeh, previše je ranjiva na njega. A Biblija,od jabuke do propasti svijeta, ne sadržava ni jednu šalu.Pod nadzorom CrkveCrkva je govorila jednim glasom, jer je bila na vrlokrhkim temeljima. Najveće i najbogatije carstvo imetkasvih vremena bilo je izgrađeno na evanđelju siromašnih.Svi drugi glasovi morali su biti potisnuti, čak i nesuglasnaevanđelja. Samo jedanput na godinu, tijekomkarnevala, na slavlju luda moglo se govoriti neizgovorivo.Luda je bila okrunjeni kralj i držala je propovijedlude s oltara koja je preokrenula uobičajene pobožnosti.Ali ti se govori nisu smjeli zapisivati ili širiti. Oni supostojali jedan dan i – nestajali. Do kasnog srednjegvijeka paraliza je bila gotovo potpuna. Promijenite li jednuriječ stare Biblije (Vulgate), sve dolazi pod sumnju.Sve što ste mogli čuti jest jedan glas kako čita jednuknjigu, Vulgatu, latinski prijevod grčkog izvornika. Kadje Erazmo konačno ponovno preveo Bibliju i izručio jeinterpretaciji, prouzročio je krizu koja je na kraju razdijelilacrkvu.Taj problem nije samo specifično kršćanski. Islamje oduvijek imao problema s komedijom na svoj račun,kao što je pokazao Salman Rushdie u Sotonskimstihovima. U Medini, u drugoj godini Hidžre, dokMeka još nije pala, prorok je tražio od vjernika da ubijužidovsko-arapskog pjesnika Ka’b ibn al-Ashrafa, jerje recitirao svoje pjesme u kojima je Proroka izvrgnuosatiri (i šalio se na račun muslimanskih žena). Vjerni suga poslušali.Zanimljivo je, iako ne iznenađuje, da su svi satiričarikoji su bili ubijeni ili navodno ubijeni premaMuhamedovim nalozima, bili uglavnom Židovi. Sasvojom živom tradicijom talmudske rasprave, te bezžidovske države koja bi gušila ili nadzirala tu raspravu,judaizam nikad nije bio zahvaćen paralizom mlađihmonoteizama. Njega nikad nije, blago rečeno, odobriladržava. Judaizam, isključen iz establišmenta u tolikimkršćanskim i muslimanskim narodima, kao posljedicuje proizveo razmjerno mnogo velikih svjetskih satiričara,komediografa i romanopisaca. A u jidišu je stvoriomožda prvi svjetski kompulzivno-komičan, antiautoritaranjezik, sa svojim strukturnim izrugivanjem visokomenjemačkom.U kršćanskoj Europi, ponovno otkrivanje klasičnihtekstova u renesansi, dogodilo se kad je običaj podložnostiautoritetu bio dosegnuo krajnost. Kad je izumljentisak, nitko nije ni pomišljao koristiti se njime zaišta drugo osim za kršćansku Bibliju, jer to je bio mitEurope, pravi istinski mit.Pisci su se počeli oprezno kretati podalje od teološkeobale, ali su i dalje osjećali potrebu da ih vodi svetaknjiga, da im govori kako pisati. Aristotelovo Pjesničkoumijeće bila je ta knjiga. Ako želite napisati tragediju iliep, tu su bila pravila. Ne trebate sami misliti. Osobitoje tužno vidjeti ograničenost tema i stila u likovnojumjetnosti tog doba – jedna djevica Marija za drugomdjevicom Marijom ružičastih obraza; jedan svetac zadrugim svecem-mučenikom. Toliko talenta, a sve izgubljenona stvaranje renesansnog ekvivalenta sovjetskogsoc-realizma.Kaos karnevala u romanima Rablaisea iCervantesaA zatim se dogodilo nešto iznenađujuće – izumromana privatizirao je mit jer roman, izumljen nakonAristotela, nije imao svoju svetu knjigu. Romanopisacje bio sam. Ponekad čak sama, dakle u ženskom rodu.Nema pravila. Kaos karnevala našao je svoj oblik.Propovijed lude može se objaviti, može živjeti dalje.Grci su vjerovali da je komedijanadmoćna tragediji – tragedijaje tek ljudski pogled na život. Ali,komedija je pogled bogova s visinana naš beskrajan i repetitivankrug patnje, našu stravu odtoga, našu nemogućnost da mupobjegnemo... Ipak, zapadnakultura od srednjeg vijekadaleko više vrednuje tragično odkomičnogacmyk
34 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.Sve što naučite iz Rabelaisa i Cervantesa jest izrugivatise svemu svetome, svemu što je bilo prije. Uključujući injih.A reakcija je bila vrlo snažna. Rabelais je zbog svojihdivljih komedija završio u zatvoru. Voltaire, hvaljenzbog ranih tragedija, zatvoren je zbog svojih satira.Cervantes je počeo Don Quijotea u dužničkom zatvoru.Svi su povremeno morali bježati iz grada zbog strahada bi im se moglo dogoditi i nešto gore. Tiskanje semoglo obaviti tajno, u inozemstvu, a knjige krijumčaritido njihovih odredišta. Rane godine romana djelujupoput gerilskoga rata, u kojemu probiblijske snagepokušavaju ugušiti bune romana diljem Europe. I jednii drugi bore se za isti dio teritorija – teritorij u vašojglavi.Sad je čovjek mogao izumiti vlastiti mit i širiti gadiljem svijeta. A čitatelj, glave sagnute nad romanom,mogao je imati viziju bez religije – potpunu viziju,prenesenu kroz vrijeme i prostor oznakama na papiru,služeći se umijećima romanopisca.Roman, kad je dobro napisan – kad je u njegauneseno najbolje od autorove darovitosti ili zamaha– uvijek je veći od romanopisca. Inteligentniji je. Širi,prostraniji. On može promijeniti vaš cijeli unutarnjiživot. Naravno, to može i znanstvena istina. I religioznoiskustvo. I neke droge. I uzvišeni događaj u prirodi.Ali, roman radi na toj visokoj razini. Sjedeći negdje,sam, dosta miran, čovjek se smije, mrmlja, plače i možese, na kraju, pojaviti s novim svjetonazorom, u novojstvarnosti. To je kontrolirani živčani slom ili bitan pomak.To je opasno.Otpor monoteizama komediji ima jedan drugi,suptilniji razlog. Komičko gledište – to jest gledištebogova – mnogo je neugodnije za onoga tko vjeruje ujednog svemoćnog Boga, nego za politeistične Grke.Imati bogove koji nam se smiju kroz naše fikcije prihvatljivoje ako je bogova mnogo i ako imaju pogrešaka,kao i mi, te se smiju zbog simpatije i prepoznavanja– ako su grčki bogovi. Ali imati jednog svemoćnog,sveznajućeg boga koji nas tjera da se smijemo sebi samima,nešto je posve drukčije – to je sadistički, gotovonepodnošljivo. Ne želimo čuti zvuk jednoga boga kakose smije. Zapadni komičan roman često ima opor, osuđujućiton. Swift ima trunku Jahve u sebi. Ali, nedavnasmrt Boga oslobodila je mnogo prostora komičnomromanu. Znanost nam je dala visoku, neosobnu i neosuđivačkuperspektivu iz koje možemo poštovati sebe(čime se sjajno koristi Vonnegut u knjigama kao što jeDoručak šampiona). Različiti istočni filozofi daju namdruge, povišene točke. Doista, i fizika i zen mogu senositi sa smijehom i vrhunska su sredstva za pisanjezapadnog komičnog romana, jer ne zahtijevaju apsolutnuvjeru i ne tvrde ništa s apsolutnom sigurnošću.Oslobođeni od smrću-opsjednutog-monoteizma i snovim sredstvima, novim mjestima s kojih je mogućesagledavati ljudsko stanje, trebali smo ući u zlatno dobakomedije.Suvremeni roman – industrija tragičkogaNeki su pisci zgrabili tu mogućnost. Evelyn Waughje postao možda najbolji britanski romanopisac 20.stoljeća – primjenjivao je tu savršenu, mrtvo-hladnu,komičnu tehniku na sve, od modernih običaja do modernogratovanja. PG Wodehouse razvio je najčišćikomičan stil svojega doba ali, za razliku od Waugha,nije osjećao potrebu da ga primijeni na stvarni život.Veliki komički pisci preživljavaju ali ih se kao velikeprepoznaje tek mnogo kasnije. Sklonost tragičkomeduboko je usađena u književnu industriji. I što je višeoriginalno komično remek-djelo, to mu je teže proćikroz filtre zapadnog komercijalnog izdavaštva. Trećipolicajac, Flanna O’Briena, jedan od triju najvećih irskihromana, nije mogao naći nakladnika za autorovaživota. Roman Urota tupana Johna Kennedyja Tooleaodbilo je trideset i šest izdavača i Toole se na krajuubio. Samo desetljeće nakon njegove smrti roman jeobjavljen. Objavljivanje je također oblik autoriteta.Ne, roman općenito nije bio sposoban prihvatititu slobodu – nije postao komičan. To ima posljedica.Nepotrebna sklonost tragičkome, u nečemu tako moćnomkao što je roman, prouzročit će veliku količinupatnje koja se mogla izbjeći. Goetheov roman Patnjemladoga Werthera, sa svojom revoltirajuće sentimentalnomsuicidalnom notom, deprimirao je cijeli naraštaji prouzročio val pomodnih samoubojstava diljemEurope. (Samoubojice su se čak i odijevali u isti plavikaput i žuti prsluk.) Autobiografski romani posebicedobro pokazuju sklonost kulture – u stvarnom životuGoethe nije osjećao potrebu ubiti se nakon što mu jeesejsrce bilo slomljeno, ali kad je napisao knjigu o tome,to je morala biti tragedija i junak je morao umrijeti.No, komedija bi bila daleko prikladnija. Možda bičak dovela do radosne Europe kasnoga 18. stoljeća.Ali ne, on nam je namro duboko zamišljene romantičare.Tragično (ili komično, ovisno o vašem temperamentu),sklonost koju su potaknuli Aristotel,Sofoklo, Euripid, Eshil i crkva, nastavlja se i danas.Mladenačko čelo i dalje je naborano i duboko zamišljeno.Zašto toliko tuge?Bilo bi korisno pogledati na reprezentativan presjeknajboljih mladih romanopisaca u SjedinjenimDržavama, najvećoj i najraznolikijoj državi engleskogagovornog područja. To je velik posao, ali srećomčasopis Granta obavio je taj posao za mene i objavioNajbolje mlade američke romanopisce, popis od dvadeseti jednog talenta. U tom sažimanju, predsjedajućisuda, urednik Grante, Ian Jack, spominje smrt, tugu,neizvjesnost i tjeskobu. “Sve što znam jest da smočitali mnogo knjiga natopljenih gubitkom i osjećajemda sadašnje stvari ne mogu trajati zauvijek.” (Riječ jeo piscima uglavnom u dvadesetima i ranim tridesetima).Na kraju, Ian Jack žali što Joshua Ferris nije napopisu, jer je njegov “prvi roman… bio jedini različitod drugih po tome što me potaknuo da se glasnosmijem, i to dosta često.”Nema glasnog smijeha među vrhunskih 21.Dvadeset i jedan Apolon, ni jedan Dioniz.“Zašto toliko tuge, ljudi?”, kao što se pita ZadieSmith.Pa, to je pomalo postao običaj. Toliko je usađen unašu kulturu da je postao nepropitana, default pozicija.Ono što to čini još gorim jest da se to sad uvježbava,pojačava. Svi pisci s Grantina popisa pohađali su programekreativnog pisanja na sveučilištima. Svi su se,drugim riječima, podredili autoritetu. To je katastrofaza njih kao romanopisce.Roman se ne može podrediti autoritetu. On je stvorenprotiv službenog jezika, protiv službenosti i protivbilo kojeg fiksnog oblika koji roman počinje uzimati– on uvijek umire i uvijek se rađa.Ako je književni roman okoštao u žanr, novi romanopiscimoraju raskinuti s tim često neizgovorenimpravilima na kojima se temelji. I ne samo propitivatiautoritet, nego ga i odbaciti. Roman se, u najboljemslučaju, ne može podrediti ni autoritetu romanopisca:Gogolj je spalio nastavak Mrtvih duša jer je, pročitavšiknjigu koju je napisao, bio zaprepašten kad je otkriokoliko se duboko s njom ne slaže.Ali, sveučilišta su autoriteti ili nisu ništa. Kako jeZapad postao svjetovan, sveučilište je, dosta organski,preuzelo od crkve to da je granični entitet koji tvrdida je univerzalan, da utječe na moćne, ali da se sam nepriklanja moći. Danas je “obrazovanje” izlika za tu samoobnavljajućustrukturu moći, baš kao što je nekadai “vjera” bila izlika. Moderna sveučilišta mogu tvrditiSa svojim tempom događaja kaou crtiću, Simpsoni imaju višeideja iz cijelog kulturnog spektranegoli ijedan roman napisan u istojgodini. Svojom brzinom, gustoćominformacija, rasponom referencija;količinom, kvalitetom i bogatomljudskošću svojih šala – Simpsonigotovo sve suvremene romanečine sporim, strogim, monotonim igotovo bezidejnimcmyk
esejIX/212-213, 6. rujna 2,,7.35da nemaju nijednu ideologiju, ali isto se može reći i zaVatikan u doba Medicija ili Borgia.Pisci u akademskom hladuProblem nije u tom što su sveučilišta zloćudna – onato nisu. Ona nemaju ozbiljne namjere preuzeti roman,profesionalizirati ga, akademizirati ga. Kao većina onihkoji koloniziraju teritorije kojima je sasvim dobro išloi bez njih, tako i oni vjeruju da ne čine veliku štetu,vjeruju da je to za dobro romana – da su dobroćudni,idealistični i trunku pametniji od urođenika. Kao iuvijek, nijedno od tih stajališta nije posve točno.Književni roman, prihvaćajući taj zagrljaj sveučilišta,pomaknuo se u establišment i izgubio kontakts onim što ga je učinilo vitalnim. On je, kao rezultattoga, izgubio masovnu publiku kakvu su imali Dickensi Twain. Književni roman – rođen u Cervantesovojzatvorskoj ćeliji, a od tada je živio u podrumima, barovimai iznajmljenim sobama Dostojevskog, Joyceai Becketta – danas se piše iz visine. Ne korisne visinebogova, sa svojim oštrim, božanskim pogledom na sveljudske klase, svu ljudsku glupost, nego s distancirane,tek ljudske visine vladajuće elite koja je previsoko da bividjela što se zbiva dolje, na ulici.Srećom, ta je situacija autosatirična. Sveučilišni autoritetistvaraju sveučilišne komedije. Stariji akademskiromanopisac zatočen je u malom svijetu sveučilišta,odsječen od velikoga svijeta, utjelovljujući autoritet aipak s poticajem da piše. U toj se situaciji roman, želili živjeti, mora okrenuti protiv romanopisca. MalcolmBradbury i David Lodge su, pišući romane noću, napadalisvoje dnevno biće, svoje akademsko biće, kaoapsurdni lakrdijaši čiji je rad besmislen. I romanopisacu njima imao je pravo.Taj sveučilišni model, bilo koji model poduke, ponužnosti podrazumijeva da postoji platonski idealanroman u nekoj drugoj dimenziji, sa svim značajkama“romanstvenosti” i da – što više tih atributa romanima – to je više nalik na savršen roman. Takav konceptvrijedi za tragično, vrijedi za epsko, za lirsko (u manjojmjeri, ali ipak vrijedi), ali ne vrijedi za roman jer, kaošto je istaknuo Mihail Bahtin, roman je jedini postaristotelovskiknjiževni oblik. On nije sputan klasičnimpravilima. Nije sputan nikakvim pravilima. Roman niježanr. Roman je uvijek nov (novel). Roman uvijek ulaziu bivanje. Roman se ne može podučiti, jer roman jošne postoji.Ta će profesionalizacija od loših pisaca napravitiugledne. I od potencijalno velikih pisaca napravit ćeprikladne. Veliki romanopisci pišu za velike suvremenike.Loši romanopisci pišu za svoje učitelje. Ako moratezadovoljiti stariju generaciju da prođete (kao studentkoji piše za starijeg učitelja, ili učitelj koji piše da bi seodržao u svojem zvanju), završavate s opreznim, staromodnimromanima. Ili još gore, sustav suvremenikepretvara u učitelje. Uništeni kao pisci, mnogi se odmahzapošljavaju na drugim mjestima te počinju podučavatikreativno pisanje.Šteta koju to čini romanu, piscu i publici, posebiceje izrazita i razvijena u Americi. Posljednjih tridesetgodina vidjeli smo učinak pretvorbe pisanja romanau akademsku profesiju, s iscrtanom karijerom. Kadpostanu profesionalni, pisci počinju pisati o piscima.Kako postanu akademizirani, pisci počinju pisati opisanju.Umjetna patnja i tjeskobni jezikA jezik američkoga književnog romana počinje seudaljavati od bilo čega čime se koriste ljudska bićaigdje na zemlji. Trideset godina sprege “povratne veze”dovelo je do vrste američke generičke književne proze,odmah prepoznatljive, ali ne i odmah shvatljive.Profesije stvaraju privatne jezike smišljene da drugedrže izvan tabora. To iritira kad to rade arhitekti. Ali jekatastrofa za romanopisce i za roman.Mnoga djela takvih pisaca sadržavaju ne toliko tragediju,koliko čistu tjeskobu. Nagnani tražiti tragedijuu životima koji je ne sadržavaju, stvarati patnju da bibili pravi pisci, oni se sile biti tmurnima umjesto da sesmiju: i njihov se rad ispunjava samo-ugađajućom tjeskobomkoju bi možda najbolje trebalo nazvati wangst.Podučavati znači misliti da se drukčije ne bi mogloučiti. Podučavamo li djecu disanju? Iluzija da postojirješenje dolazi od iluzije da postoji problem. A ne postoji.Šuma je otvorena. Krenite.Ambicija romanopisca nije učiniti nešto bolje odpreteča, nego vidjeti ono što oni nisu vidjeli, reći onošto oni nisu rekli. Flaubertova poetika ne obezvrjeđujeBalzaca ništa više negoli što otkriće Sjevernog polačini zastarjelim otkriće Amerike (kako kaže MilanKundera u Zavjesi).Ako mi se ne dopada što roman radi, imam li kakvihnaputaka što bi on trebao raditi? Možda imam.Roman raste zahvaljujući krađi i opažanju, kakostvarnog života tako i onih “novijih”, a često konzervativnijih,umjetničkih oblika (film je primjerice imaojako velik utjecaj na Joycea). Problem s romanima,recimo, Johna Banvillea jest taj da, iako su briljantnonapisani, oni samo posuđuju od drugih romana (i nekolikoulja na platnu). U njegovu svijetu internet nepostoji, a televizija jedva. A ipak novi umjetnički oblicii njihovi sustavi širenja informacija, mijenjaju način nakoji čitamo roman i zato moraju promijeniti način nakoji ga pišemo. To nije katastrofa, nego mogućnost.Slobodni smo raditi nove stvari s romanom koje seprije ne bi mogle shvatiti.Pripadnici moje generacije, i onih još mlađih, provodemnogo vremena uzimajući informacije ne u dugim,linearnim, strukturiranim, koherentnim i samoograničenimjedinicama (filmu, romanu), nego u kratkimštrcajima, s najrazličitijim tonovima. Mlad čovjek kojiprovodi vrijeme mijenjajući kanale daljinskim ili surfainternetom reprogramira svoj mozak. (Isto tako i mladićkoji provodi vrijeme čitajući kritičku teoriju: buditeoprezni!). Pogledajte 10 tisuća holivudskih filmova iputovanje junaka postaje posve predvidivo – već napočetku možete naslutiti obrasce zapleta i završetak.Tradicionalna priča možda se slama pod tim pretjeranimteretom – ona, to je sigurno, pati od ozljede nastaleponavljanjem. Televizija je odgovorila na tu krizu.Roman nije.Kradite od Simpsona, ne od HenryjaJamesaUsporedba između Simpsona i sapunice poučna je.Sapunica je zatočenik vlastitih pravila – sve sapunicenalikuju jedna na drugu (poput psihološki uvjerljivihrealističkih romana). Ono što su kreatori Simpsonaučinili jest da su uzeli sapunicu i nacrtali okvir oko nje– “Simpsoni su crtić o sapunici”. To ih je oslobodilopotrebe da tempo događaja slijedi tempo stvarnogživota – mogli su ga stvarati da slijedi tempo života ucrtićima. Brz tempo događaja inherentno je komičan– tako da je ton, nužno, komičan. Ali, to ne znači dato nije ozbiljno. Simpsoni su duboko ozbiljni. I dubokokomični. Kao Aristofan koji je raspravljao o ratuizmeđu Atene i Sparte, pišući o seksualnom štrajkuatenskih žena.Sa svojim tempom događaja kao u crtiću, Simpsoniimaju više ideja iz cijelog kulturnog spektra negoliijedan roman napisan u istoj godini. Svojom brzinom,gustoćom informacija, rasponom referencija; količinom,kvalitetom i bogatom ljudskošću svojih šala– Simpsoni gotovo sve suvremene romane čine sporim,strogim, monotonim i gotovo bezidejnim.Serija Obitelj Soprano suptilnije je pristupila problemuslomljena junaka – slomljena saga o junaku, prekodekonstrukcije junaka psihoanalizom, unutar klasičnogokvira. Serije Twin Peaks i Izgubljeni preuzeli suviše razmetljivo radikalan, metafikcijski pristup slomupriče.U međuvremenu, internet sve brže postajeBorgesova babilonska knjižnica, Rushdijevo more priča– sve se tu pojavljuje u potencijalno promiskuitetnomodnosu sa svim drugim. Sve se događa odjednom, naistome mjestu, bez hijerarhije. Kao da su se urušili vrijemei prostor. To je uzbudljivo, ali i zastrašujuće. Tkoje to uhvatio u romanu? Jer, roman je mjesto na kojemse to može uhvatiti. Roman ima slobodu koju televizijanema. On može oblikovati i strukturirati mnogostrukosti kaos na načine na koje to internet ne može.Romanopisci mogu uzimati iz tih novih umjetničkihoblika nove strukture i pripovjedne tehnike, kaošto je Joyce uzeo od filma. Ali, tko je to učinio? Čudno,ali modernisti točnije zahvaćaju sadašnjost nego najnovijiromanopisci nagrađeni Bookerom. Finnegan’sWake čita se poput smjese Googleove prerade svegai svačega. Ali, John Banville i Anita Desai čitaju sepoput nostalgije (za Nabokovom, za Dickensom, zatradicionalnim vrlinama, za kanonom). Doživljavamoih daleko manje suvremenima od Puste zemlje – koju biBahtin nazvao romanesknom pjesmom: pjesmom kojaje izmigoljila Aristotelovu Pjesničkom umijeću i kvači sena energiju romana. Kao što je Baudrillard trebao reći– postmodernizam se nikad nije dogodio. Od Joycea iWoolfove (i Eliota) kotači romana okreću se u pijesku.Dakle, kradite od Simpsona, ne od Henryja Jamesa.Roman – umjetnost trajnog kaosaRealistična tekstura i ritam događaja crtanog filmasa širokim spektrom referencija – je li to revolucionarannov način pisanja romana? Naravno da nije.To je stari način. Voltaire je to, primjerice, napraviou Candidu. Ali, mi zaboravljamo. Kultura stalno guraroman prema častnome, prema Aristotelovu Pjesničkomumijeću, prema tragediji. Sljedeći će veliki roman sasuvremenim književnim romanom učiniti ono što jeCervantes učinio s viteškom romansom. Nije riječ otome da su suvremeni romani loši. Redak po redak,knjigu za knjigom, oni su često prekrasni. Kome to višetreba?Možda ćete pomisliti da me to čini barbarom, tošto hvalim Simpsone na račun Henryja Jamesa. Pa, ičini me, ali ja sam vrlo kulturan barbar. Književni jeroman ušao u kasno-rimsku fazu. Trebaju mu barbari.Potajice čezne za njima. To ih pokreće. Koliko se samoromana, pod utjecajem Henryja Jamesa, vrlo pristojnoizborilo za knjigu godine 2004.?GS Frazer, pišući 1964. o Henryju Jamesu, istaknuoje: “Romanopisac mora prepoznati da su temelji svijetakojim on hoda opasno pomični, da živimo u svijetubrze i uznemirujuće promjene te da zato ne možemosa sigurnošću reći kad će se pojaviti neki novi modelrazmjerne stabilnosti, ni kakav će to model biti. Paipak, zadatak romanopisca je, kako ljudsko srce žudi zatrajnošću, projicirati neku sliku trajnosti i dati romanukoherenciju koju život u cjelini ne posjeduje.”To je potpuno krivo. Zadatak romanopisca posveje suprotan – ne lažno predstavljati koherenciju kojenema, nego uhvatiti kaos koji postoji. I čineći to,možda ćemo otkriti da kaos i trajnost nisu, zapravo,suprotstavljeni. Roman, samo-preporađajući, samouništavalački,uvijek isti, uvijek nov, umjetnost je trajnogkaosa.I da razjasnim – ne želim da svi pišu komedije.Samo ne želim da svi pišu minorne, tjeskobne, banalnetragedije, a da pritom ne razmisle zašto su izabrali takoprenapučen modus. Zašto se svi okupljaju pod jednimdrvetom kad postoji cijela šuma za istraživanje? Neživimo u tragičnim vremenima. Ne živimo u komičnimvremenima. Živimo u novim/romanesknim (novel)vremenima.Ah da, to hvaljenje komedije na račun tragedije trajaloje oduvijek. Vratimo se u Grčku, prije Muhameda,prije Krista, i prepustimo nekome drugom završnuriječ. U Platonovoj Gozbi Aristodem, malo ljut, upravose probudio da bi shvatio kako “su budni ostali samoAristofan, Agaton i Sokrat, jer su pili iz velikog vrčakoji je kružio okolo, dok je Sokrat razgovarao s njima.Aristodem nije čuo cijeli razgovor, jer je bio tek napolabudan, ali se sjećao da je Sokrat ustrajao pred tomdvojicom da je genij komedije isti kao i genij tragedije,i da pisac jednoga treba biti i pisac drugoga. S tim su seobojica složili, jer su bili pospani i nisu baš shvatili štoje time mislio. I prvo je zaspao Aristofan, a zatim, kadje dan svitao, i Agaton.”S engleskoga prevela Irena Matijašević.Objavljeno u časopisu Prospect www.prospectmagazine.co.uk/article_details.php?id=9276cmyk
36 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.socijalna kultura i antropologijaAtributi vjerskog hodočašćau Walt Disney WorlduConrad Phillip KottakKulturni antropolog istražujepoveznice između Walt Disney Worldai religioznih i pseudoreligioznihsimbola i svetišta, i pritom demaskirakako Disneyjeva propagandaupotrebljava Walt Disney Worldza ilustraciju onoga što američkakreativnost udružena s tehničkimznanjem može ostvaritiaš kao što tehnike u antropologijirazvijene za analizu mitovaodgovaraju i fantasy filmovima,antropologija pokazuje kako naizgledsvjetovna aktivnost, posjet Walt DisneyWorldu, dobiva neke atribute vjerskoghodočašća. Diznijevska “svetišta”– Disneyland u Kaliforniji i Walt DisneyWorld na Floridi – svoj uspjeh dugujune samo zabavi koju nude nego i godinamareprogramiranja čiji utjecaj naAmerikance traje dulje od pola stoljeća.Disneyjeva djela – filmovi, televizijskeemisije, kabelska televizija, crtani filmovi,stripovi, igračke i zabavni parkovi – bilisu i još su važne silnice u američkoj enkulturaciji.Proučit ću diznijevsku tehnologiju,a zatim pogledati što se događatijekom posjeta Walt Disney Worldu.Vidjet ćemo da određena zapažanja oreligiji također vrijede i za pseudoreligioznudimenziju suvremene američkekulture.Diznijevski mit i običajWalt Disney, koji je preminuo 1966.godine, bio je vrlo uspješan biznismenčije je komercijalno carstvo izgrađenona filmovima, televizijskim emisijama izabavnim parkovima. Disnejevi proizvodiimaju kulturnu jednako kao i komercijalnuvrijednost. Osobito je izloženostDisneyjevim kreacijama (baš kao iRatovima zvijezda i Čarobnjaku iz Oza)bilo i jest dijelom tipične enkulturacijeAmerikanaca, posebice od 1937. godine,kada je počelo prikazivanje Snjeguljice isedam patuljaka, prvog Disneyjeva dugometražnogcrtanog filma. Disneyjeviproizvodi, prenošeni masovnim medijima,pružaju skup pseudomitološkihsimbola. Raspršeni širom svijeta, utjecalisu na enkulturaciju u mnogim narodima.Osobito su važne slike o maštanjima izdjetinjstva, crtani likovi – neobična ljudskabića i životinje nalik ljudima – kojinastavljaju biti dio mitologije američkogadjetinjstva.Opozicija: priroda - kulturaDisneyjeva mitologija pokazuje sličnostis mitovima o drugim kulturama imožemo je analizirati istim pojmovima.U mitovima binarna opozicija (polarnikontrasti) često biva razriješena posredničkimfigurama, entitetima koji nekakopovezuju suprotnosti. Razmotrimobinarnu opoziciju između prirode ikulture, koja zaokuplja ljude posvuda.Znanstveno znamo da su mnoge razlikeizmeđu ljudi i ostalih životinja razlikestupnja više nego vrste. Međutim,religije i mitovi, tisućama godina i počitavom svijetu, bave se dokazivanjemupravo suprotnoga – da su ljudi odvojeniod prirode, da su ljudi jedinstveni.Suprotnost između ljudi i prirode simboliziralisu glavni atributi kulture, kaošto su govor (“U početku bijaše riječ”),tehnologija (Prometej je ukrao vatru odbogova), misao (duša) i spoznaja (PadAdama i Eve). Ljudska je spoznaja dobrai zla suprotstavljena nevinosti životinja.Mitovi često se koriste posredničkimfigurama za razrješenje suprotnosti.Životinjama su, na primjer, dane ljudskesposobnosti, čime premošćuju opozicijuizmeđu kulture i prirode. U Knjizi postankaživotinja koja nalikuje čovjeku(dvonožna, lažljiva zmija koja govori)približava kulturu i prirodu. Na početkusu Adam i Eva nevini dijelovi prirode, aipak su jedinstveni jer su nastali premaBožjoj slici. Zmija potiče Izvorni grijeh,koji ljude održava jedinstvenima, ali namnogo manje uzvišen i plemenit način.Kazna za jedenje zabranjenog voća sudbinaje fizičkog rada, borbe s prirodom.Da su ljudi također dio prirode dok seisto tako i razlikuju od ostalih životinja,objašnjava zmija-posrednička uloga uPadu. Pad ljudskog roda uspoređen je spadom zmije – od stvorenja koje donosikulturu do životinje koja gmiže na svomtrbuhu.Prema Lévi-Straussu, mitovi čestorazrješavaju očitu kontradikciju.Posredničke figure i događaji mogu razriješititakve suprotnosti kao što je kulturaprotiv prirode pokazivanjem da, baš kaošto i životinje mogu imati ljudske sposobnostii time biti kulturne, i ljudi su, iakodrukčiji od prirode, također dio prirode.Ljudi su nalik životinjama na mnogonačina, ovisno o prirodnim resursima isudionicima u prirodnim sustavima.Disneyjeva djela bave se opozicijomkultura-priroda. Disney je dao ljudskeatribute svojim animiranim (od anima,latinski za “dušu”) likovima. Te kvaliteteuključuju razgovor, smijeh, šale, prenemaganje,laganje, pjevanje, sklapanjeprijateljstava i sudjelovanje u obiteljskomživotu. U većini njegovih filmovaživotinje – kao i vještice, patuljci, vile,sirene i drugi ne-sasvim-ljudski likovi– osporavaju opoziciju kulture i prirodetime što imaju više ljudskih kvalitetanego što ih imaju stereotipno savršenijunaci i junakinje.U Pepeljugi je, na primjer, opozicijapriroda-kultura okrenuta naopako(izokrenuta, preokrenuta). Miševi – prirodne(nepripitomljene) životinje kojeobično smatramo štetočinama – obdarenisu govorom i ostalim kulturnimatributima te postaju Pepeljugini odaniprijatelji. Mačka, redovito dio kulture(pripitomljena, domaća), postaje mračnostvorenje zla koje gotovo zaustavljaPepeljuginu preobrazbu iz kućne sluškinjeu princezu. Obrtanje normalneopozicije – to jest, mačka-kultura-dobroprotiv miš-priroda-loše – pokazuje kakodiznijevska karakterizacija prevladavaopoziciju između kulture i prirode. Sličnotome, baš kao što su prirodne životinjeu Disneyjevim filmovima prikazane kao<strong>kulturna</strong> bića, ljudi su često predstavljenikao bliži prirodi nego što to obično jesu.U nekoliko Disneyjevih filmova ljudskiglumci iskorišteni su za portretiranjebliskih odnosa između djece i nepripitomljenihživotinja kao što su rakuni,lisice, medvjedi i vukovi. Disneyjev izborKiplingove Knjige o džungli kao temedugometražnog crtanog filma takođerilustrira to drugo sredstvo razrješavanjaopozicije priroda-kultura.Hodočašće u Walt DisneyWorldS Disneyjem, kao tvorcem i proizvođačemmitova, za zaista mnogoAmerikanaca njegova svetišta teško dasu mogla propasti. U mnogim kulturamareligija se usredotočuje na sveta mjesta.Neplodne žene na Madagaskaru tražeplodnost prolijevanjem krvi pijetla predfalusoidnim kamenjem. Australski totemipovezuju se sa svetim mjestima na kojimasu se, u mitologiji, totemska stvorenjaprvi put pojavila iz tla. Sveti lugovi pružajusimboličko jedinstvo za raspršeneklanove među narodom Jie iz Ugande.Posjet Meki (haj) obaveza je islama.Hodočasnici traže čudotvorne lijekove usvetištima kao što su Lourdes i Fátima,koja se povezuju s rimokatoličanstvom.Na siromašnoj i neplodnoj sertão nasjeveroistoku Brazila tisuće hodočasnikasvakog 6. kolovoza putuje da bi ispunilosvoje zavjete dane drvenom kipu u špiljiBom Jesus da Lapa. Slično tome, ali gotovosvakoga dana u godini, tisuće američkihobitelji prelaze velike udaljenostii ulažu znatne sume novca da doživeDisneyland i Walt Disney World.Razgovor s antropologomAlexanderom Mooreom, tada saSveučilišta na Floridi, prvi me potaknuoda o Walt Disney Worldu razmišljamkao o sličnom religioznim hodočasničkimsredištima. Ponašanje milijunaAmerikanaca koji ga posjećuju usporedivoje s onim religioznih hodočasnika.Moore je istaknuo da, kao i ostala svetišta,Walt Disney World ima unutrašnje,sveto središte i vanjsko, više svjetovnopodručje. U Walt Disney Worldu, kakoje i prikladno, unutrašnji, sveti prostorpoznat je kao “Čarobno kraljevstvo”.Moteli, restorani i kampovi kraseprilaz Disney Worldu, postajući sve češćiposve blizu parka. U Walt Disney Worldulazi se “World Driveom”. Možete biratiizmeđu Čarobnog kraljevstva ili postraničnihputeva do Epcot centra i MGMovatematskog parka. Analiza koja slijediodnosi se samo na Čarobno kraljevstvo.Znak na World Driveu upućuje vas dakrenete do navedene radijske postaje.Snimka koja se čuje tijekom cijelogadana donosi informacije o tome gdje ikako parkirati te kako nastaviti put uČarobno kraljevstvo. Također promiče inove aktivnosti u Čarobnom kraljevstvu iposebne atrakcije kao što su “Amerika naparadi” i “Dani starijih Amerikanaca”.Putnici ulaze na golemo parkiralištevozeći se kroz strukturu nalik naplatnojkućici na auto-cesti. Dok plaćaju naknaduza parkiranje, dobivaju letak kojiopisuje atrakcije unutar i izvan središnjegpodručja. (Kampovi, jezera, otoci i“međunarodno šoping selo” nalaze se uvanjskim dijelovima.) Odjeljci parkiralištaimaju oznake nalik totemima – Mini,Šiljo, Pluton i Chip’n’Dale – svaki s nekolikonumeriranih redova. Poslužiteljiu uniformama usmjeravaju vozačeprema parkirnim mjestima. Brinu se dase automobili parkiraju unutar označenihprostora i da se sva parkirna mjestapopunjavaju po redu. Dok posjetiociizlaze iz svojih automobila, usmjeravajuih u otvorene autobuse nalik vlakovimazvane tramvajima. Da ne bi zaboraviligdje su parkirani njihovi automobili, dokse ukrcavaju u tramvaj, upozoreni su da“zapamte” Mini, Šilju ili onu mitološkufiguru koja je postala privremeni čuvarnjihova vozila. Mnogi putnici provodeprve minute vožnje u tramvaju recitirajući“Mini 30, Mini 30”, nastojeći zapamtitibroj reda svog automobila. Napuštajućitramvaj, posjetioci žure do kabina gdjeplaćaju ulaz u Čarobno kraljevstvo i njegoveatrakcije (“avanture”). Zatim prolazekroz križne rampe iza naplatnih kućicai pripremaju se da ih “ekspres” jednotračnivlak ili trajekt prevezu do samogČarobnog kraljevstva.Sveto i profanoZato što se prilaz središnjem dijelupojavljuje postepeno, u fazama, podjelaWalt Disney Worlda na vanjski, svjetovniprostor i unutrašnji, sveti prostor nijeoštra. Krećući se koncentrično premacmyk
socijalna kultura i antropologijaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.37unutra, zone postepeno a ne naglo postajusve svetije. Čak i nakon što čovjekprođe parkiralište i križne rampe, prijeČarobnog kraljevstva dolazi zona kojaje još uvijek svjetovna, s hotelima, plažamai dijelovima za vožnju čamcem.To je očito uobičajeniji dio Walt DisneyWorlda, gdje se posjetioci mogu prijavitiu hotele i jesti u restoranima koji podsjećajuna slična mjesta širom SAD-a.“Polinezijska” arhitektura i ukrasi jednogod hotelskih kompleksa nisu neobičniza apartmanske zajednice s etažnim vlasništvomu Sun Beltu. Niti su to bijeleplaže, pedaline i vodeni sportovi vidljivi uovom perifernom pojasu koji ne ukazujuni na što drugo nego na tipično mjestoza godišnji odmor. Iako posjetioci imajumogućnost da se “lokalnom” jednotračnomželjeznicom odvezu do jednog odhotela, većina hodočasnika ukrcava sena ekspres jednotračni vlak izravno doČarobnog kraljevstva. Alternativa tomfuturističkom načinu prijevoza jest smirenijitrajekt.U ekspresnom jednotračnom vlakukoji premošćuje opoziciju između svjetovnihdijelova i Čarobnog kraljevstva,sličnosti između diznijevskih hodočasnikai sudionika u obredima prijelazaosobito su očite. (Obredi prijelazamogu biti prijelazi u prostoru, vremenuili društvenom položaju.) Diznijevskihodočasnici koji se voze u ekspresnomjednotračnom vlaku pokazuju, kako semože i očekivati u prijelazu iz svjetovnogna sveto mjesto (čarobno kraljevstvo),mnoge od atributa vezanih s graničnimdržavama (...). Poput graničnih razdobljau drugim obredima prelaženja, u jednotračnomvlaku sve su zabrane koje vrijedesvuda drugdje u Disney Worldu – pojačane.U svjetovnim dijelovima i u samomČarobnom kraljevstvu ljudi mogu pušitii jesti, u svjetovnim dijelovima mogukonzumirati alkohol i hodati bez obuće,no, sve su te stvari zabranjene u jednotračnomvlaku. Poput obrednih putnika, onikoji se voze jednotračnim vlakom privremenose odriču kontrole nad svojomsudbinom. Zbijeni u krda poput stoke ujednotračnom vlaku, putnici se iseljavajuiz običnoga prostora u vrijeme izvan vremenau kojemu socijalne razlike nestaju asvatko je sveden na običnu pučku razinu.Kako jednotračni vlak odlazi, bestjelesniglas priprema hodočasnike za ono što ćedoći, enkulturirajući ih u tradicionalnunauku, predaju i standarde Walt DisneyWorlda.Simboli ponovnog rođenja na krajuliminalnosti tipični su za liminalna razdoblja.Simbolizam ponovnog rođenjaaspekt je vožnje jednotračnim vlakom.Dok vlak juri kroz Hotel, suvremenoodmaralište, putnici okrenuti licem premanaprijed promatraju i prolaze krozgolemu popločenu zidnu sliku koja prekrivačitav zid. Neposredno prije nego štovlak stigne do hotela, ali mnogo jasnijenakon što se pojavi, putnici ugledaju prvii najvažniji simbol Walt Disney Worlda– Pepeljugin dvorac. Iznenadna pojava izzidne slike u punu vidljivost Čarobnogkraljevstva je simulacija ponovnog rođenja.Unutar Čarobnog kraljevstvaKada se jednotračni vlak zaustavi napostaji u Čarobnom kraljevstvu, prijelazje završen. Putnici su prepuštenisebi. Poslužitelji, tako istaknuti na drugomkraju linije, upadljivo su odsutni.Hodajući niz rampu, putnici prolazekroz još jednu križu rampu; tranzitnuzgradu u kojoj su im na raspolaganjuormarići, telefoni, toaleti, sklopiva dječjakolica i invalidska kolica. Hodočasnici seimplicitno slažu da čine privremenu zajednicu,da provedu nekoliko sati ili danapoštujući ista pravila, dijeleći iskustva islično se ponašajući. Oni dijele zajedničkisocijalni status hodočasnika, čekajućisatima u redu i sudjelujući u istim“avanturama”. Nekoliko je antropologatvrdilo da je ključna socijalna funkcijarituala da ponovno potvrde, a time i daodržavaju, solidarnost između članovakongregacije. Victor Turner smatrao je daodređeni rituali među narodom Ndembuiz Zambije služe kao mnemotehničkafunkcija (pomažu ljudima da neštozapamte). Vjerovanje žena da duhovinjihovih pokojnih rođakinja po majčinojliniji mogu izazvati bolesti navodi ih dasudjeluju u obredima koji ih podsjećajuna njihove pretke.Slična zapažanja mogu se iznijeti io Walt Disney Worldu. Frontierland,Liberty Square, Main Street i Mickey’sBirthdayland – ključni dijelovi Čarobnogkraljevstva – potiču nas da se prisjetimopokojnih predsjednika (naših nacionalnihpredaka) i američke povijesti. Takođernižu i povezuju prošlost, sadašnjost ibudućnost; djetinjstvo i odraslo doba;stvarno i nestvarno. Mnoge od avantura,ili vožnji, osobito na velikim vrtuljcima,mogu se usporediti s obredima koji izazivajutjeskobu. Tjeskoba je rastjerana kadahodočasnici shvate da su preživjeli simuliranebrzine od devedeset milja na sat.Udaljavanjem od američke kulture,možemo se zapitati kako bi posjetiteljs Madagaskara gledao na avanture uDisney Worldu, osobito one koje setemelje na fantasyju. Na Madagaskaru,kao i u mnogim ne-industrijskim društvima,vještice su stvarne – dio stvarnostiviše nego dio mašte. Seljaci u Brazilu idrugdje vjeruju u vještice, vukodlake izla stvorenja noći. Seljak s Madagaskarateško bi razumio zašto Amerikanci svojevoljnoidu na vožnje određene da izazovunesigurnost i strah.A ipak se struktura i atrakcijeČarobnog kraljevstva također povezuju svišim stupnjevima pobožnosti. Oni predstavljaju,podsjećaju i ponovno potvrđujune samo kreativne postupke WaltaDisneyja nego i vrijednosti američkogdruštva u cjelini. U Hall of Presidentsna Liberty Squareu hodočasnici tiho ipuni poštovanja promatraju lutke nalikživima koje se kreću i govore. Poputtanzanijskih obreda, Čarobno kraljevstvopotiče nas da se prisjetimo ne samo predsjednikai povijesti nego i likova iz dječjeknjiževnosti kao što je Tom Sawyer. I,naravno, susrećemo i crtane likove koji,u osobi kostimiranih ljudi, šeću naokolopo Čarobnom kraljevstvu, pozirajući zafotografije s djecom.Disneyjeva propagandaNizanje prošlosti, sadašnjosti, budućnostii fantazije simbolizira vječnost.Dokazuje da će naša nacija, naši ljudi,naša tehnološka stručnost, naša vjerovanja,mitovi i vrijednosti opstati. Pravilaodijevanja za zaposlenike potvrđuju stereotipodlučnog Amerikanca. Disneyjevapropaganda upotrebljava sam WaltDisney World da ilustrira što američkakreativnost udružena s tehničkimznanjem može ostvariti. Učenicima naameričkoj povijesti govori se da su našipreci iz divljine oblikovali novu zemlju.Slično tome, Walt Disney predstavljen jekao mitska figura, tvorac svemira iz kaosa– strukturiranog svijeta iz nerazvijenogkaosa središnje unutrašnjosti Floride.Potrebno je istražiti još neke vezeizmeđu Walt Disney Worlda i religioznihi pseudoreligioznih simbola isvetišta. Najsnažniji simbol Walt DisneyWorlda je Pepeljugin dvorac zajedno sobrambenim jarkom u koji hodočasnicibacaju novčiće uz želje. Za svog prvogposjeta bio sam iznenađen otkrivši dadvorac ima uglavnom simboličku funkcijukao zaštitni znak ili logo Walt DisneyWorlda. Dvorac ima vrlo malo uporabnevrijednosti. Nekoliko trgovina u prizemljubilo je otvoreno za javnost, ali je uostatak građevine ulaz bio zabranjen. Utumačenju Pepeljugina dvorca prisjetiosam se predavanja što ga je 1976. godineodržao britanski antropolog sir EdmundLeach. U opisivanju rituala koji su pratilinjegovo posvećivanje za viteza Leach jezapazio da je kraljica Elizabeta stajalaispred britanskog prijestolja a nije, uskladu s našim stereotipom o monarsima,sjedila na njemu. Leach je pretpostavioda je prva i najvažnija vrijednost prijestoljada predstavlja, da učini konkretnim,nešto izdržljivo ali apstraktno – pravobritanskog suverena da vlada. Sličnotome, najvažnija stvar kod Pepeljuginadvorca jest njegov simbolizam. On nudikonkretno svjedočanstvo vječnih aspekataDisneyjevih djela.Hodočašće u “vjersko” svetišteUsporedba Walt Disney Worlda sasvetištem u Brazilu otkriva daljnje sličnostiizmeđu Disney Worlda i mjesta “vjerskih”hodočašća. Kako je opisao DanielGross, brazilsko svetište Bom Jesus daLapa također je smješteno u unutrašnjostidržave. Ima godišnji priljev veći od20.000 hodočasnika, većinu na dan 6.kolovoza. Svetac zaštitnik, Bom (“Bog”)Isus je drveni kip na vrhu oltara u špilji.Poput Pepeljugina dvorca, dobro poznatiorijentir – izbijanje vapnenca izdubljenošpiljama – za hodočasnike identificiraBom Jesus.Većina hodočasnika dolazi do BomJesusa da bi ispunila zavjete, obično zavjetepovezane sa zdravljem. Obećavajuda će ići na hodočašće ako njihova molbabude uslišana. Od Boma Jesusa mogutražiti da pomogne izliječiti određenubolest, zajamči sigurno putovanje ili dapomogne ljubavnicima da se prestanusvađati. Da bi ispunili svoje zavjete, hodočasnicina oltar donose darove. Ako semolba ticala uspjeha braka, mogu ponuditifotografiju para. Ljudi koji su moliliza izlječenje slomljene noge mogu ostavitirendgensku snimku ili gips na oltaru.Razlozi zbog kojih ljudi idu na hodočašćarazlikuju se od svetišta do svetišta.Brazilci odlaze do Bom Jesusa da biispunili svoje zavjete. Traže se čudotvornilijekovi i o njima se izvještava izLourdesa u Francuskoj. Posjetioci DisneyWorlda imaju različite motive za putovanje.“Razveseliti djecu” je čest razlog. Istotako, roditelji nude putovanje u DisneyWorld kao nagradu za lijepo ponašanjedjece i njihove uspjehe ili možda kaopoticaj da im pomognu da se oporave odbolesti.Većina Amerikanaca vjerojatno posjećujeWalt Disney World radi zabave,rekreacije i odmora. U tom smislu onise razlikuju od hodočasnika u vjerskasvetišta. Čini se da Amerikanci ne vjerujuda posjet Disney Worldu ima ljekovitasvojstva, iako mogu smatrati da praznicipromiču zdravlje. Ipak, programi televizijskihvijesti povremeno emitirajupriče o zajednicama koje prikupljajusredstva da bi smrtno bolesnu djecu poslaliu Disneyland. Dakle, iako se posjetDisneyjevu parku ne smatra ljekovitim,ipak je prikladna posljednja želja.Štoviše, čak i kada ljudi poduzimaju“vjerska” hodočašća, njihovi motivi nemoraju biti isključivo ni čak prvenstveno“vjerski”, kako ilustrira hodočašće u BomJesus da Lapa. Zato što je hodočasnikatako mnogo, većina ih ne dobije ni prilikuštovati drveni kip. Poslužitelji u kapelicibrzo ih tjeraju pored oltara, baš kaošto su posjetioci Disney Worlda satjeraniu tramvaj ili vlak. Mnogi hodočasniciu Bom Jesus moraju osloboditi mjestoza druge prije nego što imaju prilike ikleknuti.Bom Jesus da Lapa i Disney Worldimaju također slične komercijalne i rekreacijskeaspekte. Niz suvenira, koji nisuograničeni na ikone vezane uz crkvu,prodaje se hodočasnicima u Bom Jesus,baš kao i u Disney Worldu. U stvari,hodočasnik u Bom Jesus provodi malovremena u religioznoj kontemplaciji.Nekoliko vrsta zabave dolazi u BomJesus zajedno s hodočasnicima, uključujućii putujuće cirkuse, dresirane zmijeboe, vodviljske točke, kockarske uređajei raspjevane trubadure. Tijekom vrhuncahodočašća Bom Jesus također ima i višeod desetak bordela. Većina Amerikanacavjerojatno bi smatrala Walt DisneyWorld čistijim od Bom Jesus da Lapa.Slične nereligiozne aktivnosti i sličnopredstavljanje motiva koji-su-više-odvjerskihkarakterizira popularna svetišta ihodočasnike i na drugim mjestima.S engleskoga prevela Lovorka Kozole.Donosimo ulomak poglavljaContemporary American PopularCulture iz sveučilišnoga udžbenikaCultural Anthropology, 5. izdanje,McGraw-Hill, 1991.Oprema teksta redakcijska.cmyk
38 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.kazališteTeatrokracija iliostanite s nama i nakon reklamaSamuel Weber“Moj Zeus mi nije to naredio”,tvrdi Antigona Kreontu. Zakonsingulariteta, uspostavljenkazalištem, očito nije jedan međubrojnim drugim zakonima: to je zakonkoji dovodi u pitanje i status samelegalnosti, samog poretkaUsusret Festivalu svjetskog kazalištadonosimo izvatke iz knjige Theatricalityas Medium Samuela Webera (NewYork: Fordham Universtiy Press,2004), posvećene razmišljanju o priroditeatralnosti kao “razglobljenom”prostorudnos teatra i politike obilježenje veoma dugom i spornompoviješću. Od sviju umjetnosti,kazalište je najsličnije politici, baremako politiku shvatimo kao boravakgrupe ljudi na zajedničkom mjesturadi raspravljanja zajedničkih interesa.Ali kazališna se publika razlikuje odpolitičkog okupljanja: njezin je boravakna zajedničkom mjestu vremenskiograničen, za razliku od grupe građanatrajno posvećenih politici (takobi barem trebalo biti). Teatar priznajeartificijelnost i fikcionalnost, dok sepolitičke zajednice pretvaraju da sunam prirođene: odmah se prisjećamoetimologije riječi “nacija”, od latinskognasci, biti rođen. Političke strankepovijesno su stjecale legitimnosttvrdeći da zatupaju “opće dobro”, dokje teatar ponosan što može pokazatiizuzetnost protagonista te sklonostekstremnim situacijama. Politika setobože obraća našem razumu, dok sekazalište tobože obraća našim osjećajima.Dodajmo tome i da se politikanavodno bavi učinkovitim načinimarješavanja konflikta, dok teatru ništanije draže od istraživanja i razradekonflikata. No svima nam je jasno,dakle i onima u teatru, kao i onima napolitičkoj pozornici, da govorimo osličnim fenomenima.Koga mijenja kazalište?Jedan od najstarijih i najdomišljatijihartikulacija napetog odnosaizmeđu politike i teatra čini trećaknjiga Platonovih Zakona. U njojPlaton izražava duboko nepovjerenjeprema političkim učincima teatralnosti.Teatrokracija (theatrokratia),kao vladavina publike, po Platonovuje mišljenju za Atenjane mnogo goraod demokracije. Demokracija, naime,poštuje kakve-takve zakone, dok seteatrokracija ne pridržava nikakvihpravila. A može li bez pravila bitipolisa? Najopasnijim aspektom teatrakao medija Platonu se čini upravo miješanjestraha i užitka koje pozornicaneizbježno iznosti na vidjelo. Kao štoprimjećuje Sokrat u Filebu (50b): “Utužaljkama, tragedijama i komedijama– i to ne samo na pozornici, nego učitavoj tragikomediji života, kao i ubezbrojnim drugim prilikama, bol sestalno miješa s užitkom”. Ova emocionalna“nečistoća” prijeti već i samojideji zakona i pravila, ideji doličnostii reda. Drugim riječima, teatralnostbismo danas nazvali hibridnom formom;multimedijom. Nečim poputPlatonove špilje na otvorenom, s mogućnošćukršenja svih pravila.Od Platona do danas, mnogo jeonih koji će oštro osuditi nepodobnostteatra kao premalo ozakonjenog medija.Čak i Walter Benjamin, koji za razlikuod svojih kolega u Frankfurskojškoli nije njegovao a priori negativanstav prema medijima, ne oklijevakad treba osuditi “teatrokraciju” kaoneprijatelja svake političke inovacijeili promjene. Benjamin, dakle, tvrdisuprotno od Platona: za njega nijesmrtonosno opasna vladavina publike;za njega se opasnost sastoji u pretvaranjuda je predstava upućena ljudskojgrupi shvaćenoj kao homogena cjelina– monolitna, nepromjenjiva, “prirodna”.Po Benjaminovu mišljenju, aopet vjerno Marxu, teatar fetišizirasvoju publiku. Za Benjamina, teatarbi imao političkog smisla samo uslučaju kad publika ne bi međusobnodijelila osjećaje: u tome bi bila mogućnostnjihove transformacije. Platon,tome nasuprot, tvrdi da ga zabrinjavaupravo nekontrolirana moć publikeda se transformira tijekom kazališnogdogađaja.RelokalizacijeU čemu je onda problem s teatrom?U previše pasivnoj ili previšeaktivnoj publici? Pitanje se ponavljas Kierkegaardom, Nietzscheom,Artaudom, Genetom, Deleuzeom,Derridaom. Popis je, dakako, mogućenastaviti i mnogim manje slavnimimenima. Iz pozicije suvremene teorijemedija mogli bismo tek ustvrditida teatar kao medij nije nikakvo “područje”,još manje “područje upravljanja”.Medij, po definiciji, ima statusizmeđu dvaju područja: ne može bitisamodostatan, ne može djelovati samoupravljački.Uvijek je relacijski isituacijski; uvijek ovisi o čitavom nizuutjecaja i aktera. Zbog toga bismo zateatar mogli reći da stalno problematiziramogućnosti relokalizacije moći.Ne samo na pozornici, ne samo u prostorukora ili među publikom već i natijelima izvođača.Relokalizaicija, doduše, umnogomepodsjeća na zakone kapitala: novaclako i brzo mijenja svoje mjesto. I dokkasni kapitalizam sve više povećavamobilnost nekretnina i dionica, publikapokazuje sve veću potrebu “zaustavljanja”,nepokretnosti, prikovanostiza stolac. Poraz teatra možda jenajvidljiviji u načinima na koje realityshow okuplja velik broj gledatelja predsvojim virtualnim prizorištima bolii užitka. Strahujući od teatrokracije,Platon je sigurno imao na umu televiziju.Teatralnost televizije još jednompokazuje da je publika integralni,odlučujući dio svakog spektakla.Ostanite s nama i nakon reklama, moliTV voditelj, pretvarajući se kako muništa nije važnije od gledatelja koji je“sada i ovdje” s voditeljem. Voditeljevo“ovdje i sada”, međutim, upućuje na“tamo i tada” producentskog fetišiziranjapublike: ostanite s nama, moramovam prodati još malo televizijskihprograma, ne udaljavajte se od ekrana,moramo zaraditi još novca od vaših prikovanihpogleda. Televizija nas stalnoobasipa katastrofama: to je vjerojatnojedini način da ne skidamo oka s njezinihproizvoda. I publika poslušnopristaje, kupuje katastrofu, premještajućise eventualno od fotelje ispredtelevizora do stolca ispred kompjutorskogsučelja. No ta se “relokalizacija”ne može usporediti s kazalištem.Mjesto koje spaja i razdvajaKazalište je veoma različito odtelevizije. Ono nas istovremeno spajai razdvaja. Razdvaja nas, ali ne svodina usamljenost, još manje izoliranost.Spaja nas, ali ne u jedinstvenu, jednoumnumasu. Čini se da kazalište životematizira različitost međusobnihdistanci, onih među publikom, kao ionih na pozornici. Kao i našu distancu,ili našu blizinu prostoru smrti.Teatar paradoksalno hoće distancukako bi pokazao blizinu. Ne znamokoliko smo blizu dok se malo neodmaknemo. Ne znamo koliko smodaleko dok se malo ne primaknemo.Zbog toga je teatru toliko bliskogroblje: humci kao male pozornice,pred kojima se jednostavno moramozapitati kolika je zapravo naša udaljenostod vrline (shvaćene kao stalnaaktivnost, a ne jednom zadobivenosvojstvo). Teatar je vježbanje smrti,vježbanje distance prema vlastitomživotu. Problem s tim vježbanjemjest u tome što teatar kao “razmeđa”– nikamo ne vodi. Točnije rečeno,teatar vodi na mjesto koje ne možemolako locirati. U slijepu ulicu, koja jeOčekivani kraj života,terma tou biou,definitivno nije krajtragedije, nije krajdrame. Teatar nastajeupravo zato što se krajpriče i kraj drame nepodudaraju, “završetak”i “smisao” nisu istocmyk
kazališteIX/212-213, 6. rujna 2,,7.39ujedno i tranzitna zona. Tajno mjestokao javno mjesto. Zbog toga se teatarne može usporediti s “pričom”: teatarje obično ono što se ne može ispričati,događaj koji izmiče mogućim narativizacijama.Ponovno se nameće usporedbas prostorom smrti, ili s prostoromu kojem živi i mrtvi stoje rameuz rame, nijemo, oduzetog daha.Prostor bez završetkaU drugom činu Sofoklova KraljaEdipa (II, 1524-30) kor kaže: “Nesmatraj sretnim nikoga tko nije prešaogranicu svog života (terma tou biou)slobodan od boli”. Očekivani krajživota, terma tou biou, definitivno nijekraj tragedije, nije kraj drame. Teatarnastaje upravo zato što se kraj pričei kraj drame ne podudaraju, “završetak”i “smisao” nisu isto. To znači daje prostor kazališta obilježen stalnim“prekidima” priče koji jamče trajanjeteatra, njegovu izloženost sadašnjosti.A tu je, ne zaboravimo, i kazalištekao prekid podvrgnutosti postojećimzakonima. “Moj Zeus mi nije tonaredio”, tvrdi Antigona Kreontu.Zakon singulariteta očito nije jedanmeđu brojnim drugim zakonima: toje zakon koji dovodi u pitanje i statussame legalnosti, samog poretka.Kreont nesumnjivo govori “u imesvih”, ali Antigona govori u vlastitoime – i ne samo to: onda govori o“svom” Zeusu, a ne Zeusu koji pripadasvima. Antigona, međutim, nije slobodnaod zakona (pogotovo ne na načinkoji je užasavao Platona). Podvrgnutaje obiteljskim odnosima koji je bitnoodređuju, kao i činjenici vlastite smrtnosti.Antigonin zakon, nomos, stogaupućuje na glagol iz kojega je izveden:nemein, raspodijeliti, distribuirati.U središtu zakona, kao i u središtuteatra, nalazimo heterogenost, a nejednostrukost pravičnosti. To značida svaka primjena generalnog zakonau pojedinačnom slučaju ostaje problematična,jer generalije nikada nisuuniverzalne. Ono što su generacijeSofoklovih čitatelja shvatile na osnoviAntigone jest da singularitet može biti“univerzalniji” od općih zakona. Toje veoma uznemiravajuća spoznaja.Karakteristična za kazalište. Sjetimose samo Artauda: “Nisam od onih kojimisle da se civilizacijia mora promijenitikako bi se promijenilo kazalište.Ali vjerujem da kazalište, korišteno nanajteži i najuzvišeniji način, ima moćutjecati na to kako razumijemo i mijenjamosvijet... Zbog toga se zalažemza teatar okrutnosti.” Za Antigonu,kao i za Artauda, normalnost ne možeTeatru je najsličnijegroblje: humci kao malepozornice, pred kojimase jednostavno moramozapitati kolika je zapravonaša udaljenost odvrline. Teatar je vježbanjesmrti, vježbanje distanceprema vlastitomživotu. Problem stim vježbanjem jest utome što teatar kao“razmeđa” – nikamo nevodi. Točnije rečeno,teatar vodi na mjestokoje ne možemo lakolocirati.biti “univerzalna”. Okrutnost singularnegeste, s druge strane, može nasotvoriti iskustvu dublje pravičnosti.Prekidi “programa”Slično poimanje teatra susrećemoi kod Geneta. Teatar, za Geneta, nesadrži samo écart – devijaciju norme,nego i nešto manje formalno imanje nasilno: cezuru, prekid. To jeupravo ono što je Aristotel nazivaoperipetijom: prekid započetog ilinamjeravanog projekta, ali i ono štoje Freud nazivao Fahlleistung, omaška.Riječ je o ispadanjima iz normekoja su uvijek singularna. Za Genetakazališno djelovanje sastoji se iz prekida,uznemiravanja ili susprezanjatobožnjeg “jedinstva” naracije. Utolikose ponovno vraćamo zaključku kakoteatar ne služi ni poretku ni kaosu,nego mogućnostima delokalizacije,dislokacije svih navedenih kontekstaza kojima poseže.Nitko to ne razumije bolje odShakespeareova Hamleta. Ne samoda je kazališno vrijeme “razglobljeno”:razglobljen je, u još većoj mjeri,kazališni prostor. Sablast “odnekuda”stiže na pozornicu, zatim “nekamo” inestaje s pozornice, ali odakle je došlai kamo je iščeznula – to su već manjejasni koncepti. Pa ipak, “slijedimo”je u taj neobični prostor. Još gore:sablast se nastavlja vraćati, kao da većnemamo dovoljno problema s njezinim“izmještenim” boravkom u našojblizini. Ova je dislociranost zajedničkasvim figurama u teatru, živima imrtvima, animiranima i neanimiranima.One nikada nisu “jednostavno napozornici”, već su još negdje, kamo nasodvode i odakle nas vraćaju. Medijbih, stoga, odredio kao mjesto koje jeukleto neobičnom mnogostrukošću.Kazalište je sablast mjesta: utvara kojanas progoni, razmiče, gura prema samomrubu ideje lociranja.Odabrala i prevela Nataša Govedićcmyk
40 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.kazališteGeometrija apokaliptikeSuzana MarjanićI ovaj se put, naravno, PredragSpasojević odlučio za prikazPUF-ovoga zaštitnoga mačjega tijela,sada aplicirajući crnu mačku kojupoput otpada ljudska figura bacau koš za smeće s uputom hrvatskesvakodnevice “povratna naknada 0,50kn”. Uostalom, na jednoj od zgradau neposrednoj blizini pulske Arenenalazi se grafit-zapis: “Jebeš posao.Skupljaj boce.”Uz 13. PUF (Međunarodni kazališnifestival), Pula, od 1. do 5. srpnja 2007.rikaz ovogodišnjega 13. PUF-amožemo otvoriti naznakom oodličnom PUF-ovom plakatuPredraga Spasojevića, za koji mi se činida je najosmišljeniji kazališni plakat nanašem kazališnom zemljovidu gotovosvake godine, a pritom se ovim putemispričavam spomenutom umjetnikušto sam prošle godine u prikazu o 12.PUF-u omaškom kao autora plakatanavela Bojana Šumonju. Dakle, i ovajse put, naravno, Predrag Spasojevićodlučio za prikaz PUF-ovoga zaštitnogamačjega tijela, sada aplicirajućicrnu mačku koju poput otpada (naime,kod nas je, nažalost, sav otpad smeće)ljudska figura baca u koš za smeće suputom hrvatske svakodnevice “povratnanaknada 0,50 kn”. Riječ je, naime,o dvostrukoj goloj svakodnevici građanai građanki ove naše zaumne zemljegdje su mnogi prisiljeni na skupljanjeplastičnih boca kao jedine preostalestrategije preživljavanja u ovim, da (štonobi rekao Krunoslav Pranjić) prostite,sveopćem užasu kojemu svjedočimo.Uostalom, na jednoj od zgrada u neposrednojblizini pulske Arene nalazise grafit-zapis: “Jebeš posao. Skupljajboce.”Nastavimo ovaj kratki prikaz 13.PUF-a s ovogodišnjim performansima.Sven Stilinović predstavio se, slobodnomožemo reći, kultnim performansomGeometrija krvožednosti u kojemu jesudjelovao i David Belas, a izveli su gau jednoj od zapuštenih prostorija bivševojarne “Karlo Rojc”. I dok je Belas iscrtavaocrvene i crne paklenske aplikacijena sotonsku izvedbenu fotografiju menadžerskogapape Jacka Welcha i pritomispisao poruku “Ljudi uopće ništa nežele osim da se njima pristojno vlada”,Stilinović je ogromnim mesarskim(koljačkim) nožem rasijecao i ušivaošpage u kravlje srce, oblikujući mesnatu,srčanu masku koju je u jednom trenutkuvehementno prilijepio na vlastito lice,da bi zatim energično iz tijela prepečenogajanjeta izvukao metalni kolacza ražanj, i počeo priređivati, rasijecatinavedeno meso/tijelo za konzumacijuuz većinsku zadovoljštinu. I prvo je pritomoštrim zamahom mesarske sjekireodletjela negdje u stranu janjeća glava,te kako je glava odletjela tako su neki izprvoga reda napustili izvedbeni prostorkrvožednosti, što je, srećom, bio dokazkako ipak nisu svi bili zainteresirani zajedenje rascopane žrtve. Uz navedeniodličan politički performans SvenaStilinovića, a čije spektakularne dijelove,naravno, pojačava mrtva prisutnostživotinjske žrtve, Pino Ivančić zajednos Vilijem Matulom izveo je performansMalj-evič, koji je potpuno očekivanookončao razbijanjem, naravno, maljemcigle, koja je bila položena na iscrtanombijelom suprematističkom kvadratuispred stepeništa “Karla Rojca”, a na štose, na Matulin poziv, odlučio jedan mladaciz publike.Specifične lokacije i uličnokazališteOvogodišnji međunarodni projektAnno Domini 2007. osmislili su članovipulske plesne skupine Art Dancei Kazališta Dr. Inat te plesna skupinaiz Slovenije, a pod vodstvom redateljai koreografa Branka Potočana, koji sena prošlogodišnjemu PUF-u u okviruFourklor i Fourmore kvarteta predstavioakrobatsko-plesnom predstavomZahrđale trube u njegovoj režiji. Daposjetimo: svakogodišnji međunarodniprojekt PUF-a Anno Domini nastaje ukoprodukciji s pojedinom inozemnomkazališnom trupom, a uglavnom oformljenokao kazalište na specifičnoj lokaciji.Tako je ovogodišnji međunarodniprojekt animirao utvrdu Kaštel u kojojje smješten Povijesni muzej Istre, te jenizom intervencija, postaja, kroz kojenas je provodio simpatičan klaun, hrvatsko-slovenskakoprodukcija oživjelapovijesna značenja te fascinantne fortifikacije,koja je građena po narudžbi mletačkevlade. Istina, pritom bih pridodalada su pojedine scenske slike, prostorneintervencije mogle biti dojmljivije odpojedinih prezentiranih kaleidoskopatijela, svjetla i odlične glazbe (autorglazbe: Luka Ropret), a posebice pritommislim na početni dio u kojemu plesačice,odjevene u gornji dio austrougarskihuniformi, defiliraju na topovima koji senalaze na tratini i pored opkopa ispredKaštela. Naime, njihova se izvedba uglavnomzadržala na preklapanju i premre-Mojaš kroz glasovesvojih odličnih glumica(ironijski upućujena vlastitu femininuperspektivu poetikufeminine tuge, mrtvila,crnila, osame, čamotinje,izgaranja na plamenuvoštanice, a koja jedramaturški iznjedrilau stravama ratnogaDubrovnikaO vlasti i slastiS druge strane, navedena povratnanaknada isto tako sjajno opisuje maćehinskiodnos političke strukture ovezemlje spram kulture, a posebice oneoznačene kategorijom izvaninstitucionalno.Podsjećam tragom navedenogamačjega tijela i života kako je BrankoSušac, umjetnički direktor PUF-a, jednomprilikom pojasnio značenje sintagmealternativni teatar, a što je uspiooblikovati svega jednom (složenom)rečenicom: “Međutim, stvarno baviti sealternativnim teatrom premda zaistaviše nisam siguran što znači alternativniteatar znači imati sedam (mačjih)života, sve preživjeti i dalje raditi” (usp.<strong>Zarez</strong>, 20. srpnja 2000).cmyk
kazališteIX/212-213, 6. rujna 2,,7.41žavanju ženskih tijela preko topovskihcijevi, a mogla su, čini mi se, biti upisanai daleko subverzivnija značenja tim ratničkimfalusoidnim cijevima.Taj prvi dan 13. PUF-a vjerni pratiocitog festivala mogli su u INK-upogledati i predstavu Divan dan dubrovačkogaStudentskoga teatra Lerou režiji Davora Mojaša, za koju bismoovom prigodom mogli izdvojiti njezineautotematizacijske dijelove u kojimaMojaš kroz glasove svojih odličnih glumica(pritom je šteta što u Mojaševojneverbalnoj dramaturgiji ipak više nedolaze do izražaja njihove sjajne verbalnetirade) ironijski upućuje na vlastitufemininu perspektivu poetiku femininetuge, mrtvila, crnila, osame, čamotinje,izgaranja na plamenu voštanice, a koja jedramaturški iznjedrila u stravama ratnogaDubrovnika.Zadržimo se i na uličnim izvedbenimatrakcijama po kojima je PUF isto takoosvojio status festivala na otvorenimprostorima s obzirom da često izvedbenoanimira gradsku jezgru. Tako je izraelskatrupa Arma Theatre od Forumado Parka Grada Graza izvela dojmljivuuličnu predstavu Honcivalldina, koja jena mitsko-bajkoviti način propitivalasuvremene ratove za vodu, a koju autoricaprojekta Lisa Jacobsen određujekao bufonadu s tri bufonerijska lika kojiimaju zadatak da ožive Majku ZemljuHoncivalldinu koja može priskrbitiplodnost i rodnost samo ako je natopljenavodom, nebeskim plodotvornimsjemenom.Isto je tako Park Grada Graza odabralačeška grupa Continuo Theatre zapredstavu Previše za dodir, a kojom sutematizirali apokaliptičke motive suvremenogačovjeka u neprijateljskoj okoliničiji je sâm veličanstveni tvorac, bezikakve mogućnosti povratka u zauvijekizgubljeni Raj.Njemačka trupa Grotest Maru predstavilase začudnom uličnom izvedbomPhalanx Bamboo na potezu od Portarateprema Forumu. Pritom na svojoj webstranici(www.grotest-maru.de/phalanx.html) ističu da je umjetničko rođenjeove predstave nastalo kada su na izložbiEXPO 2000. u Hanoveru nepalski svećeniciponudili članovima grupe GrotestMaru velike bambusove motke kaodarove, i od tada grupa radi na izvedbenomoznačavanju arhitekture pojedinihmjesta i krajolika. Naime, obijeljeni, sbijelim kapicama-povezima oko glave,dugim bijelim hlačama, na visokim štulamai još većim bambusovim motkamate visoko estetiziranom asketskom jednostavnošćuna navedenom su potezuurbane jezgre ocrtavali dimenzije pojediniharhitektonskih zdanja.vom Tiha plima (ideja: Sarah Wright),čija je glazba izvedena na metalnokonstruiranim šestocijevnim orguljamai jedrima-violončelima izrađenimaod nehrđajućeg čelika. Za začuđujućuglazbu na tim ozvučenim metalnimskulpturama zaslužni su Robert Rutman američki pionir zvučne skulpture,Bastiaan Maris i Jeff Funt. Koristeći sesamo lutkama i glazbenom dimenzijom,lutkarska predstava Tiha plima predočilaje priču o padu čovjeka, krilatoga čovjeka(homo volans), modernoga Ikara, koji sežrtvovao zbog sveopće gluposti čovječanstvai izgorio u vatri plamenoga tvorničkogadimnjaka, suvremenoga Molohasvih megapolisa. Inače, informacije radi,piroakustički umjetnik Bastiaan Maris(koji je, primjerice, sudjelovao u pirotehničkojdemonstraciji nezaboravnogaFree International Radicals Etc na 11.PUF-u) i Geo Homsy dizajnirali su iizradili orgulje koje su poznate pod nazivomLarge Hot Pipe Organ. Pritom,pojedini članovi koji su sudjelovali unezaboravnom lutkarsko-glazbenomprojektu Tiha plima djeluju i u iznimnojamsterdamskoj trupi Silo Theater, kojaje, na većinsko veselje vjernih posjetitelja,čest gost PUF-a.Usprkos svemu...I na kraju spomenimo da je gostovalai plesna predstava Maraton Studija zasuvremeni ples (koreografija i izbor glazbe:Mirjana Preis) te predstava Cirkusistorija Jugoslavenskoga dramskoga pozorištau režiji Sonje Vukićević, kojomje mehanizam povijesti, odnosno onošto je Spengler proučavao kao morfologijusvjetske povijesti, označila cirkuskomformom vječnog vraćanja istog istegluposti. Inače, podsjetimo da se SonjaVukićević prošle godine na PUF-upredstavila performansom Pukotine ipratećom prodajnom izložbom.Pritom nagrada Kaplja pripala jepredstavi Kratke priče bića na putu premakući, nagrada Vjetar Tihoj plimi, anagrada Oblak predstavi Cirkus istorijaza scensko promišljanje koje “ostajesredišnjim i prestižnim ukrasomKazališnoga neba PUF-a”.Dakle, unatoč svim poteškoćama naime, Branko Sušac je često isticao zavrijeme trajanja 13. PUF-a kako PUFima pet do šest puta manje sredstavaod Eurøkaza ovogodišnji je 13. PUFipak uspio okupiti stotinjak sudionikaiz Češke, Danske, Hrvatske, Izraela,Njemačke, Slovenije, Srbije i VelikeBritanije; dakle, usprkos tome što sejoš u antici broj trinaest smatrao nesretnimbrojem i usprkos tome što tajbroj simbolički predstavlja neprekidnoguranje Sizifova kamena, a što očitoBranko Sušac, vodič hrvatskog alterteatra,sasvim dobro ma, odlično čini...Zvučne skulptureOsobno, kao najdomišljatije predstaveizdvojila bih osim predstaveTiha plima u izvedbi međunarodnogaprojekta An Industrial Overture i glumačko-plesniperformans Jori Snell izDanske, osnivačice Baba Yaga Theatrea.Riječ je o predstavi Kratke priče bića naputu prema kući, koja je, kako je pojasnilaspomenuta umjetnica na kazališnomletku, rađena puzzle tehnikom kojomdemonstrira vlastite fascinacije pojedinimkazališnim tehnikama fizičkogateatra i plesa sakupljenih proteklihdesetak godina u Europi i Aziji, a cijelupuzzle-priču otvara strahotnom bajkomo babi Jagi i njezinoj kolibi na kokošjimnogama.Međunarodni projekt (trupa) AnIndustrial Overture, koji okuplja vizualnei glazbene umjetnike, predstavio seiznimnom lutkarsko-zvučnom predsta-cmyk
42 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.InflacijaljudskostiDario Grgićkritikadlogu s koje se može suprotstaviti svijetu ikrenuti u njegovo osvajanje”. Bahato antropocentričnotumačenje smisla univerzumaCoetzeeovoj junakinji jednostavno nijedovoljno intrigantno, ni dovoljno točno.Partikularni smisao je generalno zlo jer,između ostaloga, ekspanzionistički baratapotencijalnim smislovima drugih.Coetzee je napisao filozofski romans vrlo teško uočljivim granicama izmeđufakcije i fikcije, i postavljao je pritomprava pitanja. Što je logično za čovjekao kojemu je Josif Brodski rekao kako jejedini pisac koji nakon Becketta ima pravopisati prozu.Coetzee je napisao filozofski romans vrlo teško uočljivim granicamaizmeđu fakcije i fikcije, i postavljaoje pritom prava pitanja. Samardžićumjesto kašastih proizvoda i lažneerudicije čitatelju nudi mišićavunemoć i Blitzkrieg usnimke izpotonulih vremena. Znance jeprikazao netom prije brodoloma,neke je ulovio i nakon njega, no idalje oni u sebi nose kapacitet zaoduševljavanje životomJ. M. Coetzee, Elizabeth Costello, sengleskoga preveo Petar Vujačić, V. B.Z., Zagreb, 2007.udi su ili na dijeti ili nemaju novcaza jelo. Ta stara fraza pokriva dioproblema o kojemu u svom romanuElizabeth Costello raspravlja J. M. Coetzee.Tu je problematiku Coetzee već načeou publicističkoj knjizi Život životinja(AGM, Zagreb, 2004.). Kako je Coetzeenašoj publici dobro predstavljen, većina sečitatelja već srela s njegovim djelima kojasu prave male fikcionalne enciklopedijeu kojima se u praksi izlažu odnosi fikcijei metafikcije, stvarnosti i simulakruma,historijskog i zbiljskog itd. Temu odnosaljudi prema životinjama odlično je razrađivaoMilan Kundera u Nepodnošljivoj lakoćipostojanja, postavivši temu identično kaoi Coetzee, čiji roman izlazi koju godinuposlije Kunderina: filozofska tradicija odDescartesa naovamo s jedne i vegetarijanizams druge strane. Prava životinja su, inače,dio šire povijesti borbi za ljudska prava,filantropizma, prava djece, oslobođenjarobova, a ovi pisci odbacuju koncepte proizašleiz filozofija Francisa Bacona i ReneaDescartesa, prema kojima životinje nemajudušu. Omiljena im je slika prizor poludjelaNietzschea koji u Torinu grli konja – ponjima on tada odbacuje bezdušnu ljudskupovijest. Poznato je također da je u svomantropološkom romanu Atlantida sličnuinterpretaciju pozadine ljubavi prema životinjamaizveo Borislav Pekić. Životinjevole ljudi, tj. Atlantiđani, jer su, za razlikuod robota – žive, jednako kao i oni.Elizabeth Costello je, kao i njen tvorac,vegetarijanka, a oboje, baš kao i Kundera,obožavaju Kafku.Elizabeth Costello je autorica romanau kojemu je glavni lik Molly Bloom izJoyceova Uliksa, i Coetzee je prikazujekako šparta svijetom držeći predavanja.Radi se o staroj dami koja širem slušateljstvuizgleda vrlo nepovezano i nervozno,gotovo senilno, no njoj prije da je punkufer gungule oko nje. Na jednom mjestukaže kako je prestara da bi lagala, a činise da je prestara i da bi gubila vrijeme naneprikladan način. No svejedno zapalina krstarenje gdje umjesto plaćene kartetreba održati predavanje. Na kraju romanaona u kreativnom smislu zanijemi, što jemožda Coetzeeov odgovor na pitanja kojatijekom teksta pokreće njegova junakinja.Osnovno bi pitanje bilo kako ljudskomživotu vratiti čvrst temelj. Na to ona očitonema odgovora, ili taj odgovor nije potrebnoverbalizirati. Odnos prema obrazovanjukao i prema znanstvenim metodamaCoetzee je već više puta ironizirao. Jednomje napisao kako je nevjerojatno smiješno daznanstvenik stavlja miša u labirint i ondao njemu donosi zaključke, iako bi se samtrenutno izgubio – za razliku od miša – uprašumama Bornea. Elizabeth Costello nanaš razum ne gleda kao na bitak univerzuma,nego kao na “bitak ljudskog mozga”.Paralelno Coetzee prikazuje njen složenodnos prema snahi i sinu, kao i njenu visokupronicavost prema ljudima općenito:ima odlične senzore za koristoljublje, zaprepletene mreže među ljudima, za onajničeanski moral dvostrukog dna, i sve je topomalo davi.No ne davi je problem zla, barem neu tom smislu u kojem su joj bližnji predvidljivi.S time što Coetzee s raspravomkreće od točke koja je bila intrigantnaprethodnoj generaciji pisaca. Danilo Kišje često navodio kako bi bez knjiga smrtdjeteta bila besmislena kao smrt životinjeu klaonici, da literatura determinira prostorsmisla u kojemu se stvari ukazuju kaobesmislene. No Costellici je nevjerojatnoneukusna ta inflacija ljudske smrti na životinjsku,ovo isticanje da su npr. Židovi uHolokaustu umrli poput životinja. Nasilnasmrt je generalno, a ne partikularno zlo, itiče se svih vrsta. Što se tiče determinacijekoju radi literatura, tijekom raspravljanjao zlu i Holokaustu ona se prisjeća antisemitskinastrojena pisca Louisa FerdinandaCelinea i smatra kako on, iako iznimnodirektan pisac, nije zapisivao sve. Nije sespuštao u gudure. Iz jednostavnog razlogašto je bio predobar pisac da bi se prepustiotakvim opscenostima. Navodi primjerpisca koji je opisao urotu protiv Hitlera tedetaljno opisao smaknuća urotnika. Takvitekstovi inficiraju zlom, i nije potrebnosve zapisati. Higijena plus estetika kaoda su osnove postulata koji pokreću staruspisateljicu. Točnije, štite je od dodira sapsolutnim zlom.Budući da je Coetzee sklon prepletatisvoje tekstove s tekstovima drugih autora,evo zanimljive definicije čistog zla kako juje rabio Schelling, a interpretirao Žižek:apsolutno Zlo mnogo je duhovnije odDobra, jer Dobro ne pokušava dominiratiPrirodom, nego joj dopušta da postoji usvojoj Drugosti. Dijabolično Zlo kontrastiraDuh protiv Prirode i priskrbljuje sitemelj izvan “prirodnog” okruženja, “po-Čemerni autor koji sesmije dok živiGoran Samardžić, Ljudi koje su na krilimadonijele guske; Profil, Zagreb, 2007.vi koji su čitali Samardžićev autobiografskiroman Šumski duh sjećajuse kako je tekao životni put ovogpisca, Sarajlije odraslog u Beogradu, koji senetom prije rata vratio u Sarajevo i tamosudjelovao u obrani grada, i, kako bi samrekao, usput pisao. Prvu je knjigu, i to poezije,objavio razmjerno kasno, kada je imaotridesetak godina, i odonda, što je teškoza povjerovati, piše sve manje. Ili se baremzalaže za takav odnos prema pisanju.Zapravo, prije da mu smeta razmetanjeriječima – u Šumskom duhu mogla se osjetitinjegova odmjerenost, njegov “muški”stav prema šutnji kao legitimnu dijeluknjiževnog djela. On je danas suvlasnikBuybooka, knjižare i izdavačke kuće sasjedištem u Sarajevu, a kao i Šumskog duha,i ovu mu knjigu sabranih a očito razasutihproza i poezija objavljuje zagrebački Profil.Kako u post scriptumu jedne od priča uknjizi zapisuje, nije lako pratiti ono što seu Beogradu dogodilo, u Sarajevu zapisalo,a u Zagrebu objavilo, jer se regija u međuvremenuposvadila i raspala. Samardžićuvijek piše kao da piše nekome određenom,kao da uvijek ima točno određenuosobu kao adresata na umu. Takav njegovispovjedni stav čitatelja lako može nagnatida dodatno zagrije stolicu i prione naposao zagledanja u tuđu intimu. Subjektnjegovih pjesama i proza je muškarac kojise redovito bavi sportom i motrenjemtuđeg očajanja, dok je sam perverznozdrav. Taj subjekt je umjetnik u začetku,pa bi se na proze objavljene u Ljudima kojesu na krilima donijele guske moglo gledatii kao na Samardžićev portret umjetnika umladosti.Glavni likovi – a najčešće su to Oni Ona – zajedno nemaju ni pedeset,još teturaju odrastanjem, čekajući da imse “štucuju” krila, još, dakle, više lamatajunegoli lete te veliku špilju, glavnosklonište pronalaze u seksu. Na periferijinjegovih priča paradiraju neka danaspoznata imena: Fahrudin Zilkić, DamirUzunović, Miljenko Jergović, SemezdinMehmedinović i Dario Džamonja, kojije dobio cijelu jednu priču. Šteta je štohrvatska publika slabo ili nikako poznajeDarija Džamonju – osim što imalijepo ime taj je pisac pisao sjajne priče iostvario nesmjerljiv utjecaj na bosanskohercegovačkuknjiževnost, što nije malastvar jer je ta književnost jedna od jačihu regiji. Inače, kad smo kod Džamonje, ujednoj od svojih priča on opisuje svoj putna Floridu. Džamonja je volio popiti i,čekajući prijatelja koji je trebao svaki časdoći po njega, u nekom se baru zapriča sfrajerom kojemu je ime Charles. Charles,rošava lica, supijan, uzvikne: kladio sam sena dvije i pol tisuće konja, jebao sam dvijei pol tisuće žena i popio sam more alkohola.Džamonja je na to dreknuo: jebaosam dvije i pol tisuće konja, pobjeglo mije dvije i pol tisuće žena, a što sam popiobilo bi teško preplivati. Charles je na to,sa suzama u očima, što od ganuća, što odpića, uzdahnuo: Dario, ti bi trebao bitipisac. Kao, uostalom, i Samardžić, iako se uuvodu ograđuje od takve uloge.Općenito, radi se o autoru kojemu suuloge mrske, pogotovo kada su tipske umjeri u kojoj je u nas sve sklono tipiziranju.On tako i na rat gleda prije kao na riznicuiskustva, negoli riznicu trauma. Kodnas danas svaki miš iz svoje mišje rupe ukojoj gricka enciklopedije piše nekog vragau lako provaljivoj šifri, misleći valjda datime kompenzira hrabrost koje mu uvijekuzmanjka onda kada zagusti, a rezultatobično bude teško čitljiv drek. Jedina šifraza tu vrstu proizvoda je voda, pa bi u naspisane stvari u ključu na vratima trebaleimati dvije nule kao garantirano relevantnuestetsku i orijentacijsku oznaku.Drugi, prijatelji i znanci, poligon suna kojemu će se testirati zloba – sjećanje,međutim, kao uostalom i starenje, nije zamlakonje. Samardžić umjesto kašastih proizvodai lažne erudicije čitatelju nudi mišićavunemoć i Blitzkrieg usnimke iz potonulihvremena. Znanci su tamo prikazaninetom prije brodoloma, neke je Samardžićulovio i nakon njega, no i dalje u sebi nosekapacitet za oduševljavanje životom. Štoje tko od njih jači, to je taj kapacitet kontrapunktiranvećom količinom prežvakanajada. Čemerni autor koji se smije dok živi ikoji nasmijava dok piše velik dio svog šarmaduguje i činjenici da okular kamere nijezaboravljao redovito okretati prema sebi, teonda i tu viđao iste one nakaradne ukrasekoji su ga nasmijavali ili sablažnjavali nadrugim domorocima, a da o okupljanjuoko iste vatre i ne govorimo. No unatočtom stavljanju jednakosti između sebe ionih o kojima piše – što je logično u mjeriu kojoj su obje kategorije tek materijal, tekgrađa od koje se oblikuje ovaj drugi život,Samardžićeva dosad objavljena prozaispovijed je jedinke kojoj nije strano sve štojoj se noću šeta gornjim terasama svijesti:ni istospolna ljubav, ni ljubav nasmrt, nipromašena ljubav, ali, bogme, ni napor dase sve što se živi oblikuje na svoj način jerživot, jednako kao i riječ, ne dolazi samod sebe, nego se do njega stiže naporom.Da stvar bude bolja, pri svemu tome neizvikuje ijuju kao većina naših pisaca kojise ne mogu odlučiti jesu li spominjanjemspolnih organa zapanjeniji oni ili njihovapretpostavljena publika. Stvar nikadanije bila, barem kod pisanja, u seksu iliprovokativnosti, nego u tekstualnoj visokogradnji.Autor kod kojega sve, od pisanjado njegova fizičkog sinonima orgazma,zahtijeva uspon prema njoj.cmyk
kritikaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.43Moramo sačuvatismisao za zabuneAna GrbacNovo izdanje romana Trojanska kobila(prvi put objavljena 1991) i autoričinuknjigu Antipojmovnik treba čitatikao komplementarna djela. Riječ jeo promišljenoj prozi čija vrijednostnije sadržana samo u bijegu odtrivijalnosti i nekonvencionalnojpripovjedačkoj formi, koja je vrloekonomična i sintetična, a stilski jemnogo bliskija estetiziranoj obavijestiMarina Šur Puhlovski, Antipojmovnik,Stajer graf, Zagreb, 2005. i Trojanskakobila, Stajer graf, Zagreb, 2006.sprkos tome što se usporednočitanje dviju proznih knjigaMarine Šur Puhlovski namećesamo po sebi, s obzirom na to da je romanTrojanska kobila podnaslovljen kaoAntipojmovnik u praksi, a Antipojmovnikdonosi objašnjenja pojmova koji suključni za razumijevanje ne samo spomenutogromana nego i autoričine poetike,ono ne isključuje problematiziranje.Naprotiv. Primjerice, u natuknici Čitanjeautorica će napisati: “Većina ljudi mislida se mudrost može dobiti gotova izknjiga, kao što se u dućanima mogudobiti tkanine i cipele. To je, međutim,uvjerenje po kojem se vječno ostajediletant. Diletantsko je i uvjerenje daje dovoljno nešto pročitati da bi se tospoznalo.” Antipojmovnik zbog toga nije,banalno rečeno, ključ za čitanje Trojanskekobile, nego pažljivo sročen književni savjetnikkoji paralelno obvezuje i čitateljai autoricu na savjesno čitanje, odnosno,pisanje. I ne vrijedi samo za Trojanskukobilu i ostatak autoričina opusa, već jeodraz njezine književne etike. U tom jekontekstu važno istaknuti još nekolikofragmenata, kao što je na primjer sljedećarečenica iz natuknice o Dekadenciji:“Težnja umjetnosti da se ogradi od realitetasmrt je umjetničkog jer umjetničkoopstoji ne u zatvaranju, nego u otvaranjuprema realitetu, u pokušaju da ga seuvidom u doživljaj spozna”, ili nekolikoredaka iz odlomka posvećena Romanu:“Ono s čime se danas susrećemo je degradacijaromana kao književnog roda– što je njegov pad u ‘žanr’, u trivijalnost– a to možda znači da je na pomolu novoiskustvo kojem roman kao književnaforma više nije dostatan: trebat će iznaćinešto drugo.”Povijest nije objektivnakategorijaUpravo zbog toga daleko od trivijalnostii žanrovske odredivosti, ali vrloblizu realitetu nastaje i Trojanska kobila.Ta Pripovijest o Udavači, Proscu, prestrašenombačvarskom Šegrtu, o Guščarici,Ljevaku, Luđaku, Mojsiju, Kući, o tomekamo može odvesti pušenje prve cigarete ikoječemu drugome, duboko je promišljenaproza čija vrijednost nije sadržana (samo)u bijegu od trivijalnosti i nekonvencionalnojpripovjedačkoj formi, koja jevrlo ekonomična i sintetična, a stilski jemnogo bliskija estetiziranoj obavijesti.Samo se u tom kontekstu moralo naći uzagradi zbog toga što spomenute težnjeu suvremenoj hrvatskoj književnosti nisupravilo, nego iznimka.Međutim, ono što mi se čini ključnimza razumijevanje Trojanske kobile jestupravo simbolika. Na tu tvrdnju upućujeveć sam naslov. Trojanska kobila zapravoje glavna junakinja romana, odnosno,gospa Rozalija koja će na prvim stranicamaizreći “svoj tihi, odrečni, ni našto ne pristajući da” gospodinu Martinui nesretno se udati. No, da ne bi bilozabune Trojanska kobila nije napisanakako bi čitateljima, a napose čitateljicama,poslužila kao pouka o potencijalnojštetnosti oportunizma u privatnomi ljubavnom životu, odnosno o tomezbog čega je u okolnostima “nesretneudaje za neodbijajućeg gosp. Martina”za gospu Rozaliju bila nemoguća sinteza“barem dviju od triju ‘komponenataspolnosti’, sinteza ‘Ljubavi i Orgazma sRoditeljstvom’ “. Naprotiv, pripovijest otom otužnom braku, koja počinje 1929.godine, valja shvatiti kao uvod u dugu isloženu povijest koju ovaj roman donosi.U rasponu od četrdesetak godina autoricazahvaća stvarna povijesna zbivanjaposredujući ih s odmakom, odnosno,podjednako simbolički kao što tretirasvoje likove. “Kolektivni ili socijalističkisan”, primjerice, nije ključan za razumijevanje(ne)prilika u kojima se glavnijunaci pokušavaju snaći. Sva preslikanapovijesna događanja ovdje su da bi ukazalana ono što će Marina Šur Puhlovskisročiti u Antipojmovniku u natuknici posvećenojpovijesti: “Povijest ne može bitiobjektivna kategorija, kategorija stvarnosti,jer u stvarnosti sve postoji oduvijeki usporedno; u njoj nema ni napretka nipromjene; za stvarnost vrijeme stoji. (…)Povijest, ukratko, nije ‘povijest stvaranja’,nego ‘povijest otkrića’. Baš zato povijestsa svojim dostignućima ne može bitiuzdanica mišljenja, razlog uznositostimišljenja.” Zbog toga bi, tragom tvrdnjeda je Trojanska kobila satkana od pažljivoosmišljenih simbola, taj roman vrijediločitati kao bajku čiji je poučak da moramosačuvati, ponovno rečeno riječimaposuđenima iz Antipojmovnika, “smisaoza zabune”. Jer upravo su bajke te koje“uče dijete da se dnevne istine vole nametnutizadnjim istinama”.Slovo U utisnuto u čeloS druge pak strane, piše Marina ŠurPuhlovski u natuknici koja nosi naslovSimbol: “Samo pojedinačno može posredovatisimbol, međutim, da bi to moglopojedinačno ne smije biti ekscentrično,iako može biti ‘neobično u običnom’.Ekscentrično, naime, ne pripada svimaveć samo jednom čovjeku. Stoga ono nemože posredovati simbol, ali može bitiTragom tvrdnje da jeTrojanska kobila satkanaod pažljivo osmišljenihsimbola taj bi romanvrijedilo čitati kaobajku čiji je poučakda moramo sačuvati,ponovno rečenoriječima posuđenima izAntipojmovnika, “smisaoza zabune”. Jer upravosu bajke te koje “učedijete da se dnevneistine vole nametnutizadnjim istinama”simbol: tada prestaje biti ekscentričnoi opet pripada svima.” Bez obzira na tokoliko god se opis tih dvaju komplementarnihdjela mogao činiti visokoparan,a tekstovi na kojima je on utemeljennepristupačni čitatelju opće prakse, tajdojam ne odgovara čitateljskom iskustvu.Čitatelji će svakako prepoznatikvalitetu posredovane univerzalnostijer su pripovijesti koje donosi Trojanskakobila zapravo pripovijesti o ljudskimosobinama koje su nesumnjivo dio kolektivnogiskustva. Nakon što je 1991. uizdanju Mladosti objavljeno prvo izdanjeTrojanske kobile, književni časopisi i kulturnerubrike temeljito su prešutjeli tajdogađaj. Koliko god bi se to prešućivanjemoglo pripisati nepovoljnim okolnostimai “smanjenim” zanimanjem za obuhvatneknjiževne eksperimente u trenutku objavljivanjaknjige, s druge je strane riječ oimplicitnoj i eksplicitnoj kritici političkihideologija čija je problematizacija i danasvrlo aktualna. Dok, primjerice, autoricau Antipojmovniku prenosi Marxovu rečenicu“Jedino proleteri koji su potpunoisključeni iz potvrđivanja svoje ličnostimogu ostvariti svoju punu samopotvrdu”te je u nastavku pasusa posvećena marksizmupokušava dekonstruirati tezomda “Iz ovog stava slijedi uvjerenje da izničega može nastati nešto, što je dalekood svakog materijalizma [jer]: neštoiz ničega može nastati samo čudom”,odnosno, da “iza marksizma, izgleda, ležipotajna nada u čudo, tim opasnija što nijeosviještena”, u romanu se to razmišljanjemože prepoznati u epizodi o pogonu zaiskopavanje zlata. Taj je pogon (skraćenoPIZ, a popularno zvan PIZDA) tek jednaod idejno-političkih prevara, ili boljerečeno, groteski.Ništa manje komično u Trojanskojkobili nije ni pojavljivanje agenata u civilu“sa slovom U utisnutim u čelo (U = udaviti,udariti, unakaziti, usmrtiti, utišati,upotrijebiti)”, pri čemu je asocijativnonabrajanje redovito varirano („ustrijeliti,uvrijediti, ugušiti, uloviti, unesrećiti, unerediti”).Šteta je možda jedino što novoizdanje donosi bitno različit slog te suspomenuto nabrajanje, koje je u prvomizdanju bilo istaknuto uvlakama, kaoi podnaslovi i pokoja (važna) fusnota,ovdje ispušteni jer nije posve izvjesno daje tekst time postao pregledniji i da se nataj način može prikriti njegova zahtjevnost.cmyk
44 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.kritikaMuško-ženski ratovina razini genaAleksandar Benažić<strong>Post</strong>upno razlažući pojedinegenetičke pravilnosti, autor namobjašnjava razloge zastrašujućepojave postupnog uništenja muškogkromosoma, koji danas dovodi dostrmoglavog pada muške plodnosti, au krajnosti će rezultirati izumiranjemvrsteBryan Sykes, Adamovo prokletstvo:Budućnost bez muškaraca: Znanost onašoj genetičkoj sudbini, s engleskogapreveo Marijan Radej; Biblioteka Facta,Algoritam, Zagreb, 2006.damovo prokletstvo je knjiga kojana prosječnom čitaocu razumljivnačin obrađuje tematiku muškogY kromosoma, no ona je više od toga, onapreispituje genetičke razloge različitogponašanja muškaraca i žena, ukazuje narazloge zbog kojih ljudsko ponašanje dovodiu pitanje egzistenciju vrste i svijeta.Ona isto tako na osnovi novih istraživanjapokazuje kako se odvija muško-ženski ratna razini naših gena. <strong>Post</strong>upno razlažućipojedine genetičke pravilnosti autor namobjašnjava razloge zastrašujuće pojavepostupnog uništenja muškog kromosoma,koji danas dovodi do strmoglavog padamuške plodnosti, a u krajnosti će rezultiratiizumiranjem vrste. Razlozi suvremenogprogresivnog povećanja neplodnosti muškaracanajviše su uvjetovani zagađenjemprirode, ona je doduše uvjetovana agresivnimnatjecateljskim ponašanjem muškaraca,i izborom žena koje biraju takvemuškarce za partnere, no to je nešto što senačelno dade ukloniti. Međutim, zagađenjeje samo ukazalo na suštinsku slabost Ykromosoma. On se prigodom spoja muškei ženske spolne stanice i stapanja njihovihDNK, ne može rekombinirati sa svojimparnjakom i pritom popraviti svoje mutacijomoštećene gene, jer takav parnjakkod žena ne postoji. Kako su mutacije namuškom kromosomu izuzetno česte zbogmasovne proizvodnje spermatozoida, todovodi do razmjerno brze degradacije Ykromosoma. U zadnjem poglavlju autorrazmatra neke mogućnosti rješenja ovogproblema pomoću genetike, ukazujući naslična rješenja koja već nalazimo u prirodi.Priznavanje ograničenjaAutor knjige Bryan Sykes jedan je odnajpoznatijih svjetskih genetičara, specijalnostmu je istraživanje genetičke prošlostiljudi i primjena genetike u arheološkimi povijesnim istraživanjima. Razvio je imetodu ekstrakcije DNA iz drevnih kostiju.Njegova prva povijesna istraživanjabila su usmjerena prvenstveno premamitohondrijskoj DNA, to jest onoj DNAkoju svi nasljeđujemo od majki, a nalazi sena mitohondrijima (tjelešcima koja dajustanicama energiju) u jajnim stanicama.Njegov rad omogućio mu je da rekonstruirarodoslovno stablo europskih žena,iz kojega proizlazi da većina europskihžena potječe od 7 pramajki. To je objaviou svjetski poznatoj knjizi 7 Evinih kćeri.Adamovo prokletstvo na neki se načinnastavlja na knjigu 7 Evinih kćeri, noovdje se bavi Y kromosomom, tj. onimkromosomom koji imaju samo muškarcii prenosi se s oca na sina. Autor pretpostavljada je čitalac već pročitao prethodnuknjigu te su stoga neka objašnjenjaiz genetike i opisi tehnologija nešto šturijeobrađeni nego u prethodnoj knjizi.Zato su ovdje obrađene druge metodei principi pa se tako ove knjige međusobnonadopunjuju. Zanimljiv je njegovnačin opisa tih metoda, koji je nešto izmeđukriminalističkog romana i modernihkulinarskih priručnika, tako da čitajući ihpočnete uživati u opisu neke tehnike kojavas inače uopće ne bi zanimala. Još jednabitna karakteristika Bryana Sykesa je to dakad piše o nečemu čemu se ne znaju uzrociili su njemu nepoznati, on to otvorenokaže. Kada, na primjer, govori o djelovanjunekih kemikalija koje se upotrebljavaju ufiksaciji genskog materijala zbog daljnjegistraživanja, otvoreno kaže kako nitkonema pojma kako one zapravo djeluju.Opisujući postupak koji treba obaviti utočno određenom roku, ali nema točnerecepture, nego se radi po osjećaju, on toi kaže, uz napomenu - moja to suradnicaradi tako, pa i ja to radim tako. Njegovaveoma bitna osobina, koja je ujedno osobinamnogih velikih znanstvenika, jest dane mistificira svoju znanost. Čitajući ga,postaje vam jasno što je empirijski podatak,što je podatak izveden dedukcijom,što je pretpostavka ili čak tek približnapretpostavka, što se zna, što se ne zna igdje leže problemi, a gdje moguća rješenja.Ta je otvorenost bitna za svako znanstvenodjelo i za znanstveni pristup svakojproblematici, no ona je još važnija u geneticijer je to nova i složena znanost koja sesastoji od nekoliko međusobno odvojenihnačina istraživanja. Jedno su laboratorijskaistraživanja i već standardizirani postupci,drugo istraživanja ponašanja populacija– koja uvjetuju raspodjelu gena, trećematematički i kibernetički modeli, koji sei sami dijele od biokemijskih modela domodela na razini populacije u prostoru,samo da navedem neke. Sykes, koji sesvakako ne libi ponosno istaknuti i svojupolivalentnost i mnogo–znanje, isto setako ne libi otići k drugima i naglasitiposebnost i značaj tog drugog tipa istraživanja.On neće metodama primitivnestatistike rješavati probleme koje ona nemože riješiti i nuditi ih kao konačne, negoće otići pravom matematičaru statističaruda mu načini pravi model, za koji ćeotvoreno reći da ga ne razumije u cijelosti;kada mu treba razumijevanje principa djelovanjagena u prostoru i vremenu, odlazievolucijskim biolozima… Tu karakteristiku,koja bi u stvari trebala biti uobičajena,naglašavam stoga jer se danas često srećemos poluamaterima koji, skrivajući seiza nekoliko tehničkih vještina naučenihPomoću koncepcijaevolucijske biologijeSykes nam daje iodgovor na pitanje zbogčega je dvospolnost ipaknajraširenija na našemplanetu. Ona izmeđuostalog omogućavanajbolju zaštitu odnepovoljnih mutacija i odmutiranih mikrobana tromjesečnim seminarima, prodajumudrost koja je daleko iznad kompeticijegenija, a kamoli njihove.Istraživanje mitohondrijskeDNAU ovoj se knjizi Sykes više pozabaviosamim principima funkcioniranja gena.U potrazi za smislom seksualne diferencijacijei seksualnih odnosa krećemo se odupoznavanja mehanizma funkcioniranjagena, preko različitih vrsta reprodukcije dosame filozofije evolucijske genetike, da bismoopet od nje krenuli preko formalnihi matematičkih modela prema stvarnomživotu.Probleme nam izlaže pričajući pričuo tome kako su otkriveni. Ta povijestznanosti nije tu iz nekih memorativnihrazloga ili zabave, nego je u funkciji boljegrazumijevanja problematike. Shvativšikako se došlo do rješenja nekog problema,lakše shvaćamo sam problem. S drugestrane to opet čini i samu priču zanimljivijom.Tu opet nalazimo i neke zanimljivostipoput toga da su nekoliko desetljeća upornokrivo brojili broj kromosoma u ljudskojstanici, 48 umjesto 46, potvrđujući rezultatprvog krivog brojanja. To nam jako mnogogovori o ljudskoj psihologiji, i to kakoneka vjera ili uvjerenje može zavarati našačula. Sykes nam govori i o tome kakosu se mnoga druga uvjerenja prenosila usrednjoškolske i visokoškolske udžbenike,a prenose se još i danas. Ljudi zbog krivoguvjerenja krivo izbroje broj manji od 50,kako li će tek filozofiju. Govoreći o evolucijskojgenetici, govori i o fundamentalnimpromjenama do kojih je ona dovela.Kada usvojite novu koncepciju, mnogavam se od objašnjenja koja je davala prethodnaškola čine kao priče za malu djecui ne možete shvatiti kako su ljudi u njihvjerovali, no u stvari ubrzo se sretnete sljudima koji još vjeruju u njih.Knjiga nam pruža i kratak uvid u različiteoblike razmnožavanja i seksualnogponašanja. Fascinira različitost načinarazmnožavanja i mnogi oblici nespolnograzmnožavanja, kojim se koristi čak i jednavrsta guštera. Zatim načini stvaranjarazlika među spolovima. Zanimljivo jekoliko mi prenosimo svoje poimanje spolnihodnosa na prirodu, a to ustvari uopćenije nužno i mogućnosti su beskonačne.Pomoću koncepcija evolucijske biologijeSykes nam daje i odgovor na pitanjezbog čega je dvospolnost ipak najraširenijana našem planetu. Ona između ostalogomogućava najbolju zaštitu od nepovoljnihmutacija i od mutiranih mikroba.Zanimljiva su i poglavlja u kojima govorio tome kako u prirodi pojedine vrsteodređuju izbor pojedinog spola, odnosnošto utječe na to da je jedna jedinka ovog ilionog spola. Ukazuje i na to kako je mogućeda i u ljudskoj vrsti postoji mogućnostneke prirodne regulacije budućeg spola, alii možda čak neki biokemijski rat gena kojiodređuje budući spol djeteta.Sykes je inače jedan od pionira prvenstvenou istraživanju mitohondrijskeDNA. Kako je sa svojim istraživanjimasrušio neke starije tvrdnje genetičara, kojisu vršili izbor zgodnih pokazatelja pa su ihonda još statističkim metodama (krivomcmyk
kritikaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.45Zagađenje je samoukazalo na suštinskuslabost Y kromosoma.On se prigodom spojamuške i ženske spolnestanice i stapanjanjihovih DNK ne možerekombinirati sasvojim parnjakom ipritom popraviti svojemutacijom oštećenegene, jer takav parnjakkod žena ne postoji.Kako su mutacije namuškom kromosomuizuzetno česte zbogmasovne proizvodnjespermatozoida, todovodi do razmjernobrze degradacije Ykromosomaprimjenom istih – kao kod farmacijskih isličnih istraživanja) prilagođavali željenomrezultatu, on naravno stalno doživljava napadei ignoriranje te vrste kvazi-egzaktnihznanstvenika. Vjerojatno mu je zato i guštono opisivanje metoda, on je uostalomna početku svoje karijere sam sastavljaouređaje i velik dio ispitivanja navodnonedostupnih običnom čovjeku radio sobičnim rešoom. Najveći prigovor koji sumu mogli postaviti jest taj zašto istražujemitohondrije a ne Y kromosome !No on nikada nije negirao značajistraživanja Y kromosoma, nego se jednostavnoprihvatio jedne vrste istraživanja.Osim toga ta vrsta istraživanja je lakša,mitohondrij ima samo 16 000 temeljnihnastavaka (baza), od kojih su tisuću kontrolnispojni dio, koji osim spojne nemanikakvu drugu ulogu za rad mitohondrija.Zbog toga, uvjetno rečeno, mitohondrijne popravlja mutacije nastale na tomdijelu, niti one mogu biti fatalne, tako daon ne bi mogao funkcionirati ili se daljerazmnožavati. Tako nastale mutacije zatose bez problema šire s majke na njenopotomstvo - svi mi nasljeđujemo samomajčine mitohondrije - jer spermij u jajnustanicu ubacuje samo jezgru a njegovimitohondriji ostaju izvan nje. Istražujućimutacije nastale na kontrolnom dijelumitohondrijske DNA, možemo odreditirodbinsku vezu po majčinskoj liniji izmeđurazličitih pojedinaca.Mehanizmi širenja genaY kromosom je daleko složeniji, imaoko 60 milijuna baza i drugačiju strukturu,tako da nije lako naći dijelove pogodneza određivanje srodnosti. Proširivši svojaistraživanja i na Y kromosom, Sykes poduzimai istraživanja pojedinih porodičnihstabala. To je dakako korisno u smisluzadovoljenja želja pojedinaca za vlastitomgenealogijom, a može stoga donijeti inovac, no to ipak nije cilj tih istraživanja.Nije cilj ni praćenje povijesnih osoba injihova potomstva. Iza priča i prvih istraživanjakoja su se fokusirala na određeneprobleme, a pritom i bila zanimljiva, leži ikrucijalno znanstveno pitanje određivanjai stvaranja istančane metodologije.Nakon istraživanja osnovnih muškihgenskih grupa po kontinentima, razmjernolako može ustanoviti da je teorijaThora Heyerdala o širenju Polinežana izAmerike pogrešna. Globalno se pokazujeda su oni većinom potekli iz jugoistočneAzije, no već se tu pokazuju neki neočekivanirezultati, odnosno prisutnostneočekivanih gena. Da bi ih se shvatilo,potrebno je rekonstruirati povijesno-društvenikontekst širenja. Sykes zatim pratijednu obitelj za koju postoji dobra knjigerođenih, istražuje škotske klanove s dobroizgrađenom genealogijom. Tu svugdjemože kontrolirati svoje rezultate, u slučajusumnjivih rezultata može izvršiti kontrolnaispitivanja. Tu on može ustanoviti imehanizme širenja gena s obzirom na različitedruštvene kontekste i običaje. Jedanglavar bogatog klana drugačije širi svojegene od svog kmeta. Ispitujući nosioce jednespecifične skupine gena u CentralnojAziji, ustanovljuje kako svi potječu odjednog pretka, vjerojatno Džingis-kana.Procjenjuje da ih ima oko 16 milijuna.On u stvari istražuje kako različiti oblicidruštvenih odnosa djeluju na mehanizmeširenja gena i njihov krajnji rezultat. Tražii vikinšku krv među Englezima, što predstavljaspecijalan problem jer većina zapadnihEuropljana pripada istoj genetičkojgrupi (haplogrupi), tako da nije mogućejednostavno razlikovati Norvežanina odIrca i Saksonca. Sykes nas preko zanimljivihpriča u stvari vodi do suštine problema,problema o kojem u krajnosti ovisi ibudućnost čovječanstva.Čišćenje od civilizacijeSiniša NikolićNakon 150 godina čekanja dobili smoistodobno dva prijevoda temeljnogdjela američke kulture, Waldena. To jedjelo, napisano u 19. stoljeću, postalonaročito utjecajno 60-ih godina20. stoljeća, u vrijeme hipijevskogpokreta i borbe za građanskaprava, a Thoreauov odnos premaprirodi inspiracija je svim ekološkimpokretima i danasHenry David Thoreau, Walden /Građanski neposluh, s engleskogapreveo Dinko Telećan; DAF, Zagreb, 2006.vi ćemo se složiti da danasživimo u doba koje posvemanalikuje nekom futurističkomprostorno-vremenskom stroju, gotovožrvnju, koji nemilosrdno meljei proždire svaku, pa tako i našu pojedinačnuegzistenciju. U tom namje medijskom i društvenom simulakrumusve unaprijed zadano i mi sebezizgledno koprcamo uhvaćeni u tojmreži pokušavajući pronaći svoj put.A kad pomislimo da smo ga pronašli,uvijek se pokaže da je to samo jošjedna podvala Dominantnih i namaNadređenih Društvenih Poredaka,smišljena samo zato da nam napakostii ubije svaku volju za nastojanjimana vlastitoj individuaciji. Od rođenjažrtve smo nametnutih društvenih,psihičkih, ideologijskih, kulturološkihvrijednosti koje nismo imali prilikeizabrati svojom voljom ili ih barempropitati prije usvajanja. Zato jesvakoj osviještenoj i produhovljenojosobi, takvo mehaničko i nepromišljenoponašanje drugih, a ponekadi nje same, problematično, smiješno,tragično, ali ponajviše neautentično.Ta spoznaja, međutim, ne osigurava ine cijepi te kritičare od sličnog usuda,pa se postavlja odlučujuće pitanje: imali u modernom, da ne kažemo postpost-modernomsvijetu uopće mogućnostiizboriti se za vlastiti put, i akoda, na koji način i po kojoj cijeni?Američka varijantaromantizmaJedan od mogućih odgovora na topitanje, svojim je životom i djelompokušao dati Henry David Thoreau,glasoviti američki književnik, danasmožda i najpoznatiji i najutjecajnijipredstavnik tzv. transcedentalističkogpokreta. Nastao 30-ih i 40-ih godina19. stoljeća kao američka varijantaromantizma i ambiciozan američkiopćekulturni odgovor Europi, iznjedrioje prvi veliki naraštaj američkihknjiževnika od općesvjetskog značaja.Pokret je nastao na krajnjem sjeveroistokuSAD-a, u malome mjestuConcordu pokraj Bostona, u državiMassachusetts, oko pjesnika i esejistafilozofaRalpha Waldoa Emersona,a pripadali su mu i NathanielHawthorne, Margaret Fuller, BronsonAlccot, Elizabeth Peabody, WilliamChanning i mnogi drugi. Iako serazmjerno brzo ugasio u svom masovnomobliku, dao je presudan kulturalnipoticaj cijelom nizu književnikai filozofa koji će od sredine 19. stoljećabiti perjanice američke književnosti,filozofije i kulture: HermanuMelvilleu i Waltu Whitmanu,Williamu Jamesu i Johnu Deweyju,svakom na svoj način i u određenojmjeri. Iako se možda može činiti nebitnim,spomen Concorda, tog malogi izvan Amerike nepoznatog mjesta,za našu je priču višestruko zanimljivo.U njemu su pokrenuti američki pokretza neovisnost i prva pobuna protivBritanaca u 18. st., a sredinom 19.st. bio je žarište kulturne revolucije.Pored toga, on je Thoreauovo rodnomjesto ali i mjesto radnje njegovanajznačajnijeg djela - Waldena, koje senapokon može čitati i na hrvatskomjeziku.Transcedentalizam je, kao u ostalomi europski romantizam, aktualiziraodva važna aspekta građanskekulture toga doba: status nadarenogpojedinca kroz pravo na svoj individualniput u odnosu na društvo iodnos građanske civilizacije premaPrirodi. Na treba, stoga, čuditi da suključni eseji utemeljitelja tog pokretaEmersona, filozofsko-pjesnički traktatinaslovljeni Priroda (iz 1836) iOslanjanje na samoga sebe (iz 40-ih), asvi značajniji Emersonovi sumišljenicibavili su se različitim aspektima prirodei svoga vlastitog individualnogputa. Jasno je međutim da tu nijeriječ samo o biološkim, znanstvenimili gospodarskim aspektima prirode ipojedinca, nago prije svega o simboličkom,pjesničkom ili metafizičkomaspektu prirode, kao otvorene knjigeiz koje pjesnički Genij goneta smisaoSvemira, tražeći vlastiti, samosvojanput i glas. Emersonu je bilo stalo donovog početka, utemeljenja jednogsvježeg duhovnog pokreta utemeljenana sintezi Istoka i Zapada, koji bi europskojtradiciji dao drugu perspektivui novi poticaj. To je bila filozofijskaosnova kulturne revolucije grupe okoEmersona iz Concorda.Napuštanje lažnih potrebaHenry David Thoreau nešto jemlađi Emersonov suputnik i učenikkoji je po svemu sudeći, u povijesnomsmislu, nadišao svoga učitelja. Iako upočetku pod jakim utjecajem svogamentora, on će usvojivši sva bitnaduhovna načela transcedentalističkogpokreta ubrzo potražiti vlastiti i samosvojanput. Uvijek pomalo bizarani neobičan on će se u svojoj 28.cmyk
46 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.kritikagodini, inspiriran učenjima drevnogaIstoka i klasične starine Zapada, sve utežnji za duhovnim pročišćenjem alii obuzet silnim interesom za proučavanjemprirode, odlučiti na pomaloneobičan potez - na obližnjem jezeruWalden provest će neko vrijeme udrvenoj kolibi i u posvemašnjoj osami.Iako samo tri kilometra udaljenood Concorda, u to su vrijeme jezeroWalden i njegova okolica još čuvalinešto od svoje divlje prirodne izvornosti.Na, za Amerikance simboličkivažan dan, 4. srpnja 1845. godine(američki Dan neovisnosti) Thoreauje započeo svoje samovanje, izgradivšivlastitim rukama drvenu kolibu ukojoj će provesti nešto više od dvijegodine, o kojima će pisati u knjizipred nama: poetsko-filozofskom dnevničkomzapisu tog osamljeničkogiskustva.Treba odmah reći da Thoreau svojsvjesni odlazak u osamu nije zamisliokao “bijeg od nepravednih i nemogućihdruštvenih okolnosti”, nego kaooblik duhovnog pročišćenja, lišavanjasvih suvišnih civilizacijskih i društvenihnaplavina i susret s pravim,izvornim duhovnim vrijednostimaproizašlim iz promatranja prirodei meditacija u plemenitoj dokolici.Njegovo djelo Walden, prikazuje nam,u 18 poglavlja, to filozofsko, prirodoslovnoi životno iskustvo.Već u prvome poglavlju, naslovljenomeEkonomija, on argumentira svojpraktični svjetonazor zagovarajućiposvemašnju jednostavnost u životnimprohtjevima i lišavanje od sveganepotrebnoga sa svrhom posvećivanjaduhovnome životu i potpunoj društvenoji ekonomskoj neovisnosti, kaopretpostavkama vlastite individuacije.Svodeći planski svoje materijalne potrebena minimum, pokazuje kako jemoguće živjeti čak i krepkije nego uokrilju tzv. društvenog blagostanja injegova razgranata sustava potreba jernas baš te, u biti suvišne potrebe, neprimjetnoporobljuju. Da bismo ih zadovoljiliulazimo u pakleni krug utrkeu zadovoljavanju sve većih i većih materijalnihželja, žudnji i prohtjeva, doknam naš izvorni, autonomni duhovnii ljudski potencijal ostaje potisnut aprečesto i sasvim uništen. U detaljnomopisu osiguravanja minimalnihali sasvim dostatnih životnih uvjeta,kao što su krov nad glavom, odjeća ihrana koju je sam proizvodio, Thoreauje “zadobio” autonomni prostor i vrijemeza duhovno napredovanja krozmeditaciju ili čitanje, kao i neprestanoproučavanje i istraživanje prirode.Otvorenost Prirodi iUniverzumuU idućim poglavljima on će detaljnoprikazati različite aspekte svoga,samo naizgled osamljeničkog, alinedvojbeno neovisnog i samosvojnogživota. Osiguravši elementarnematerijalne preduvjete, dobar diovremena Thoreau provodi u istraživanju,proučavanju i opisivanju biljnogi životinjskog svijeta, kako samogagorskog jezera Walden tako i njegovebrežuljkaste i šumovite okolice.Iako se ova knjiga može čitati i kaosasvim osobit prirodoslovni zapis,ona je, međutim, ipak više orijentiranana duhovni i psihološki učinakna senzibilnog pojedinca, koji slijediiz pomnog i prisnog odnosa saPrirodom. Zato Thoreau nije nikadabio “sam” ili “usamljen” jer mu je veći samo slušanje i promatranje Prirodeu svim njezinim manifestacijamaMožda je upravo taotvorenost osobneljudske egzistencijeprema Prirodi iUniverzumu uopćenajvrednija poruka ovogdjela. Thoreau nas želiprobuditi iz drijemežaživotne rutine i potaknutina osobni, ma kakav onbio, duhovni aktivizamomogućavalo da sruši uobičajene barijereizmeđu čovjeka i civilizacijskihpredrasuda s jedne strane i Prirodei svih njezinih zakonitosti s druge,omogućivši mu da iz nje čita kao izotvorene knjige. Tako je dopirao dojedne nove, produhovljene stvarnosti,spoznaja poznatih samo pustinjacima(kako je sam sebe Thoreau znao u šalinazivati), istočnjačkim isposnicima, ilikršćanskim svecima. On je tim putemprevladavao uobičajenu prirodoslovnudistanciranost istraživačkog subjektai Prirode kao objekta i u meditativnojduhovnoj sintezi gonetao simbolejednoga novog, za materijalizmomokovanog modernog čovjeka, nepoznatasvijeta.Osim detaljnih opisa biljnog i životinjskogsvijeta svoga voldenskogstaništa kao i svoga svakodnevnogaživota kroz četiri godišnja doba jedne“idealne godine” (u koju je sažeostvarne dvije) u poglavljima Viši zakoni,Ekonomija, Gdje sam živio i zašto sam živio i posebno u Zaključku,Thoreau, na pjesničko-filozofski načiniznosi svoju životnu i svjetonazorskufilozofiju. U njoj dominiraju autonomniindividualizam (nazovimo gatranscendentalni) kao i spoj tog individuumas Prirodom u jednu novucjelinu. Sudeći prema citatima, inspiracijasu mu bili grčki i rimski klasici,određen broj engleskih i američkihputopisaca i prirodoslovaca, ali ponajviševelika djela drevnoga Istoka: Vede,Upanišade, Bhagavd Gita (za koju jetvrdio da je najveća ikada napisanaknjiga), djela Konfucija i Lao Tsea.Posebno je cijenio brahmansku religijui filozofiju, posebice odnos premaPrirodi i kozmologiju, kao i uzvišeni,pjesnički stil brahmanskih svetih knjiga.Usprkos stanovitom eklekticizmui logičkoj nedosljednosti Thoreau jeuspio stvoriti zanimljiv svjetonazor.Ipak ono što najviše plijeni je njegovneponovljiv stil. Riječ je o istovremenojpragmatičnoj jednostavnostii aforističnoj jezgrovitosti kojom postižebistrinu neposredna sintetičkoguvida u bit stvari, kao i o orijentacijiminucioznim opisima prirode ilisvojim meditacijama kojima pokazujeinteres za detalj i ekstenzivnoupoznavanje i otvorenost prema prirodi.Možda je upravo ta otvorenostosobne ljudske egzistencije, zbog kojeuostalom i čini sve te eksperimente iistraživanja, posebice prema Prirodi iUniverzumu uopće, najvrednija porukaovog njegovog djela. Thoreau nasželi probuditi iz drijemeža životnerutine i potaknuti na osobni, ma kakavon bio, duhovni aktivizam. Iakoinspiriran dalekom i drevnom tradicijom,njega ipak zanima sadašnjosti budućnost. Zato Walden završavaovim optimističnim riječima: “...takvaje narav te sutrašnjice koja nikadaneće svanuti pukim protjecanjem vremena.Svjetlost koja nam trne oči zanas je mrak. Sviće samo dan u kojemuse budimo. Svanut će još dana. Sunceje tek jutarnja zvijezda.”Individualan i nenasilanotporEsej Građanski neposluh (nastaokao predavanje 1848, a objavljengodinu dana poslije) neovisan je diouobičajena paketa kojim se predstavljasukus Thoreauova književnog naslijeđa.Mogli bismo dodati, s punimpravom, jer je utjecaj tog teksta dalekosežansve do naših dana. Treba,dakle, reći da je Thoreau bio izrazitoaktivistički orijentiran čovjek, ali nasasvim osobit, individualistički način.Bio je protivnik ropstva i velikizagovornik abolicionizma kao što seprotivio i lokalnom američkom imperijalizmu,tada opredmećenom u ratuSAD-a s Meksikom. Oba momentabila su dovoljna da u mladom Thoreauizazovu potrebu za otporom i primjerenomiskazu neslaganja sa svojomvladom. Jedini suvisao ali civilizirannačin tog iskazivanja bio je odbijanjeplaćanja poreza i javno objavljivanjete odluke, a tekst koji je pred namateorijska je argumentacija tog stava.Na stilski veoma uvjerljiv način, onće ovdje elaborirati svoju praktičnui moralnu filozofiju individualnog inenasilnog otpora, u kojoj je bitnoosiguravanje legitimnosti prava i obvezena tu vrstu otpora kada se za topokaže potreba. Ta će argumentacijabiti osnovom svakom daljnjem građanskomotporu do današnjih dana,uključujući Gandhija i široki pokretborbe za građanska prava koji je dioameričke tradicije i dan danas.Iako je u vrijeme objavljivanja,godine 1854, i nešto kasnije, Waldenprošao nezapažen od šireg kruga čitatelja,s vremenom je njegov utjecaj rastaoi stjecao sve veći krug probranihštovatelja, od Williama Butlera Yeatsado Marcela Prousta u književnosti,ili Williama Jamesa i Johna Deweyjau filozofiji, od Tolstoja do Gandhijai Martina Luthera Kinga u politici.Njegovo je djelo postalo naročitoutjecajno 60-ih godina, u vrijeme hipijevskogpokreta i borbe za građanskaprava, a Thoreauov odnos premaprirodi inspiracija je svim ekološkimpokretima i danas.Hrvatska priča o tom utjecajnomdjelu ne može proći bez vlastita doprinosa.Gotovo 150 godina nakonizlaska izvornika, samo nama nepoznatimčudnim silama i izdavačkouredničkimnesporazumima, gotovuistovremeno izašla su dva prijevodaistog djela: onaj Igora Grbića u izdanjunaklade MF iz Labina i ovaj naš,u prijevodu Dinka Telećana u nakladiDAF-a. Kako se radi o dvojici ponajboljihprevoditelja svoje generacije sengleskog, nakon usporedbe, usuđujemose reći da su, iako stilski poneštorazličiti, u biti jednakovrijedni, pa setako našem čitateljstvu pruža rijetkamogućnost izbora. Koji god da odaberete,nećete pogriješiti i moći ćetese prepustiti rijetkom užitku stilskineponovljive aforistične introspekcijejednog od najboljih stilista naengleskom jeziku, Henryja DavidaThoreaua, pustinjaka s obala gorskogajezera Walden, našeg vlastitog unutarnjegutočišta. Samo ako to poželimo.cmyk
prozaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.47Tri zapisa o kruhuPredrag MatvejevićOdlomci iz knjige Kruh Mediterana– svjetovni i svetiI.Kruh apokrifnih evanđeljanogi apokrifi, koje je crkvenoučenje već od prvih koncila odbacivaloi poništavalo kako bi izgradiloi sačuvalo svoje jedinstvo, svjedočeo kruhu – njegovu razlamanju, dijeljenju,umnažanju. U tim se spisima čestonavode i ponavljaju dijelovi iz Novogazavjeta, opisi Kristove Posljednje večeres učenicima, Isusov odlazak u pustinjuu kojoj ga Vrag izaziva da od kamenjanapravi hljebove, njegova molitvana Maslinskoj gori, smrt i uskrsnućeSpasiteljevo te njegov ponovni susret sasljedbenicima u Emausu. Dobar dio štivakoja su proglašena apokrifnima nisukrivotvorine – ona su naprosto smatrananepotrebnim ili, prema izvornom ilislužbenom stajalištu Crkve, štetnima.Heterodoksija se poistovjećivala s herezom.Kanonizirani dijelovi evanđeoskepredaje dugo su suprotstavljani nekanoniziranima.Apokrife je potiskivalatemeljna doktrina Crkve, nijekala ihje dogma. Pritom sam kruh i njegovopoistovjećenje s Kristovim tijelom nisubili sporni. Mnogo je primjera koji topotvrđuju. Judino evanđelje, koje je uposljednje vrijeme najviše osporavano,dovodi u pitanje pretvaranje vode uvino na slavlju u Kani Galilejskoj, aline osporava blagoslov kruha – njegovolomljenje i dijeljenje na Posljednjojvečeri. U Muci Bartolemejevoj svetacdoslovno ponavlja evanđeosku porukuda se “ne živi samo od kruha, negood svake riječi što od Boga dolazi”.Prema Djelima Petra i Šimuna, sveti jePavao u Rimu odbio euharistiju lijepojRufini, koja je muža varala. Gol,ogrnut samo pregačom, dječačić jedonio Petru komad “raženoga kruha”kakav je pravljen u Vječnome gradu. UBarnabinim djelima spominje se susretu Antiohiji sa svetim Pavlom, oboljelim:on je i u svojoj patnji “jeo kruha,ali sasvim malo”. Sveti Juda Tadej, bratJakova Mlađega i zaštitnik “očajnika”– nemojmo ga zamijeniti s JudomIškariotom, Tadej na aramejskom znači“odvažan” – pokrstio je u Armeniji kneginjuSandokht: “blagoslovio je kruh idao ga njoj i njezinim pratiocima”, dabi ona kasnije i sama “kruhom hranilavjernike”. Prema spornom apokrifunaslovljenu Historija tesara Josipa, Josipje nakon povratka s dugog putovanjazatekao Mariju “trudnu u trećem mjesecu…te ostao pogođen i potresen”;dugo nije “ništa jeo”, čak ni kruha kojitješi. Knjiga Elkasajeve objave protivi se“grčkome kruhu”, namijenjenu trpezibogatih, a Život Andrijin opisuje starogi iznemoglog Nikolu kako živi samo od“kruha i vode”. Nikomedovo evanđeljepoziva na “svetkovanje Azima” – starežidovske svečanosti, na kojoj su izloženibeskvasni kruhovi. Knjiga o pijetlu pozivaKristova miljenika Ivana da blaguje“kruh namočen u vinu”. U apokrifnomŽivotu Isusa i njegovoj ljubavi premaapostolima čitamo: “Onaj s kojim nisamkruh podijelio svojim rukama, taj nijedostojan dijeliti moje tijelo.” U posljednjemčasu Josip iz Arimateje obraća seumirućem Kristu: “Oni koje si kruhomhranio trebali bi ti sad pomoći.”Na još mnogo drugih mjesta spominjese kruh u apokrifnim spisima. Onnije, gotovo nigdje i nikad, razlog zbogkojeg su ti spisi izbačeni iz evanđelja ikatekizma. Pisani su raznim jezicima,aramejskim kojim je govorio sam Krist,još češće grčkim, latinskim također,etiopskim, koptskim, sirijskim. Jedanod Života Isusovih napisan je na arapskomi dugo bio poznat pod imenomArapsko evanđelje djetinjstva. <strong>Post</strong>ojerazni rodovi apokrifnih spisa, u svakomse od njih spominje kruh sa štovanjem:u Mukama (passiones) Jakova brataIvanovog, Matije, Šimuna, Bartolomeja;u apokalipsama Pavlovoj, Petrovoj,Ivanovoj također, Tominoj, Sidrahovoj iEsdrinoj; u Sibilinskim orakulima, nakonpočetka i prije kraja te u Nauku apostolaAddaija. Pouke su u tim djelima povezanes prilikama u kojima su ona nastalaili postala pristupačnima. Pomogla suda se širi kršćanska vjera bez obzirana to jesu li u svemu zastupali njezinuispravnost. Apokrifne su biografije postalehagiografije, uspomene legende,propovijedi priče. Vjera i Crkva na svojsu način uvele red u neusklađenost iliotklon pojedinih štiva. Središta u Rimui Konstantinopolisu bila su stroža negoprovincijalne kongregacije i marginalnisamostani. Petrovo evanđelje pronađenoje u grobu običnoga bizantskog monaha,Petrova apokalipsa otkrivena jena etiopskom jeziku. Episkopat je biozahtjevniji od monahizma. Apokrifni suspisi bili suparnici patrističkima. OtacOrigen žigosao je “opaku drzovitostonih koji žele ispravljati”. Patristika je,pošto se s njima obračunala, i sama postalasuvišnom.Unatoč osporavanjima i osudama, uapokrifima nastaju zanimljive varijacijena evanđeoske teme, javljaju se živopisneepizode, rabe pučki oblici pripovijedanja.U prvim stoljećima poslije Kristaviše je apokrifa na istočnoj, bizantskojstrani, u srednjem vijeku prevladavajuna Zapadu. Nastoje se i na drugoj stranipribližiti gledištima povijesnim i teološkim,mjestimice i književnim. Neki subliski gnostičkom iskustvu, neki esoteričnojpredaji. Slikari upotrebljavaju apokrifnemotive na freskama i ikonama;susrećemo ih također na mozaicima ireljefima sarkofaga. Dante je, po svemusudeći, dobro poznavao apokrifnuPavlovu apokalipsu i poslužio se njomepišući Pakao.Malo je teološke rasprave u apokrifnimspisima, ali se ni nju ne bi trebalozanemariti. U nekima od njih, kojevrijedi ponovo pročitati i u stanovitojmjeri iskupiti, mudrost i vjera se susreću.Tako u Djelima Filipovim čitamo:“Bit ćemo u skladu sami sa sobom kakobismo postali dostojni kruha čiji smoslavnu tajnu čuli…. Ta je misao našlasvoj dom u nama… Ona nas spašava odteške tromosti divljaštva, postupno naspripitomljuje sve dok od nas ne načinipotpune ljude od tijela i duše”.Kruh je u apokrifima ne samo predmetpriče nego i zalog pomirenja.II.Kvasno i beskvasnoU vrijeme raskola, kršćanske crkveIstoka i Zapada podijelile su se okoupotrebe beskvasna (azima) ili kvasnakruha u euharistijskom obredu. Prijetoga, na prvim koncilima održanimu starim gradovima od kojih su sačuvanečudesne ruševine, poput Nikeje,Antiohije, Pergama, Kalkedona, togaspora još nije bilo – nikakva zapisao njemu nije, izgleda, ostalo. Sveti jeCiprijan u svojim Epistolama govorioo vodi i pšeničnome brašnu kao sastavnicamakruha, ne isključujući pritomni kvas ni sol. Kristova posljednja večeras apostolima pala je po svemu sudeći udane pashalnoga blagovanja kad je požidovskome Zakonu svaki trag kvasamorao biti uklonjen iz doma. “Praznikazima” slavljen je od davnina prema predajamaizabranog naroda. Bizantski suteolozi držali, međutim, da se oproštajBožjega sina od svojih učenika zbio uočiPashe te da kruh toga dana nije moraobiti beskvasan. Večera u Emausu dogodilase također u pashalnoj sedmici, alio tome nije bilo spora. Gozba prigodomsvadbe u Kani Galilejskoj bijaše posvedrukčije naravi.Protjecalo je prvo stoljeće drugogamilenija kršćanske ere kad je carigradskipatrijarh Mihajlo Kerularij navijestio razdor,crkveni i vjerski, osudivši one kojirabe beskvasni kruh u obredu. Nazvaoih je “azimistima”. Crkveni dostojanstvenicikoji su mu bili skloni optužišezapadne kršćane da su potpali pod utjecajjudaizma i apolinarijske hereze. Kvassmatrahu živim simbolom Spasiteljeveljudske sudbine. Patrijaršijski rizničarje na crkvenom pragu izgazio nogamaazimu hostiju. Na drugoj pak strani,katolički teolozi i prelati prozvali su“kvasnjacima” (fermentarii) svoju pravoslavnubraću po Kristu, a kruh kojim sesluže, zbog šupljikavosti, nazvaše: cavernosus.Stanovite istočne crkve, poputarmenske, maronitske ili malabareškeopredijeliše se, unatoč svemu, za zapadniobred – hostija koju koriste beskvasnaje. Kopti ih u tome pogledu nisu slijedili.Na zalasku srednjega vijeka konciliu Lionu i Firenzi nastojahu ublažitispor i umanjiti značenje razlika koje sudo danas sačuvane. “Kruh svagdanji” uosnovnoj molitvi svih kršćana mogao jebiti, iz dana u dan, kvasan ili beskvasan.Oko vina – bijela ili crvena kao Kristovakrv – manje se sporilo. Ulje pak nikomenije bilo sporno.Rijetki duhovnici nastojahu naobjema stranama ublažiti razdor. PetarAntiohijski uputio je poslanicu spomenutomecarigradskom patrijarhuKerulariju ističući u njoj kako vjernicimalo drže do razlike o kojoj se vodispor. Nedugo pošto je raskol već potvrdilaobostrana anatema, TeofilaktOhridski, rodom iz Euriposa u Eubeji,uputi zavjetnu poruku svome učenikuNikoli, đakonu Svete Sofije: “Gospod jeblagovao Pashu u vrijeme koje je za tobilo određeno. Nju su priredili njegoviučenici i domaćin koji ih je ugostio. Bilaje dakle pripremljena prema ustaljenomobičaju. Spasitelj je jeo kruh koji bijašepred njim, to jest azimi. Ali mi koji blagodarimoKristovoj slobodi nismo prisiljeniuzimati beskvasan kruh niti odbacivatikvasan. Jer prirodno je da kruhbude dostupniji što većem broju ljudi,pa makar bio i od ječma… A uzvanici idomaćin Posljednje večere bijahu naviknutina skroman ječmeni kruh, onaj istikojim, po Evanđelju, bi nahranjen izgladnjelipuk.” Ovaj su nam zapis pribavilimonasi iz samostana Bose, na sjeveruItalije, koji gaje iskreno prijateljstvo sbraćom istočnoga obreda. Oko manastiraSvetoga Nauma, gdje dični Teofilaktostavi za sobom neizbrisiv trag i napisahvale vrijedno žitije svetoga KlimentaOhridskoga, uzgajahu se stoljećima ipšenica i ječam i, zajedno s njima, raž.Boravio sam više puta u tome kraju, gdjeje zemlja crna i plodna – bijeli pšeničnikruh kao i crni od ječma i još crnji odraži tu su svi jednako hranjivi i blagotvorni,tijelu i duhu našemu.III.Kruh egipatske ljepoticeNa mnogo mjesta u starome Egiptu,u piramidama i nastabama, nađenesu razne vrste žita i kruha. U Deir el-Medini je grobnica u koju je arhitektKha pohranio sarkofag s mumijom svojemlade supruge Merit, koja ga je preranoostavila i ražalostila. Uz njezino tijeloostavio je za zagrobni život više od pedesethljepčića. Čini se da nigdje nisubolje sačuvani i da nije ih nađeno toliko.Neki su još svijetli, gotovo bijeli, sličnitankim lepinjama koje se i danas mijesei peku u tome kraju. Drugi su potamnjeli,pougljenili, pocrnjeli. Većinomsu okrugli ili trokutasti. Neki nalik nastošce, neki na dojke. Na sredini su običnoprobušeni – da se u udubinu udjenelist, grančica ili možda cvijet, radi mirisa,okusa, oblika. Oko njih su košare odpruća, ćupovi od gline manji i veći, nekisasvim mali poput naprska. Uz njih surazne vrste sjemenki i brašna, plodovipalme zvane “dum”, datulje, rogači,glavice češnjaka. U posebnim bočicamai kovčežićima od sikomora ostale sumirisne masti i tekućine spremne dačuvaju ljepotu tijela koje nesretni udovacKha nije mogao zaboraviti. Čistehalje su među opremom, plahte i ubrusipokraj njih. Maska lijepe tamnoputepokojnice sačinjena je od zgnječenogalana, s očima sjajnim, od opsidijana, sogrlicom od lapis-lazulija. Sačuvano jesve što je ostavljeno za zagrobni život,a najviše kruha. Uza nj je stavljen ugrobnicu svitak Knjige mrtvih, dug okotrinaest metara, razdijeljen u trideset itri poglavlja. Bilo je to pod osamnaestomdinastijom koju su, na razmeđučetrnaestog i petnaestog stoljeća prijenaše ere, proslavili faraoni Amenofi IIi Amenofi III. Grobnicu uz dom arhitektaKha u Deir el-Medini otkrio jearheolog Schiaporelli na početku dvadesetogastoljeća našega doba i prenioje u cijelosti u svoj Pijemont. Posebnuje pažnju posvetio kruhu. Prošlost i povijestobiluju sličnim pripovijestima, svese ne daju ispričati, mnoge nisu spašeneod zaborava.cmyk
48 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.prozaEksplodirajući detektivJohn SwartzwelderScenarist 59 epizoda Simpsona,objavio je i četiri romana, potomkeseksa SF-a i krimića, o urnebesnoneuspješnom detektivu FrankuBurlyju. Ovdje donosimo ulomaknajnovijegretpostavljam da bih se najprijetrebao ispričati milijardama mrtvih.I ispričavam se. Ponizno. Iiskreno. Kada čovjek učini nešto krivo,smatram da je njegova dužnost priznatipogrešku. Ja to i činim. Ispričao bih sedetaljnije, ali upravo padam sa stijene.Kažu da ljudsko tijelo ne može padatibrzinom većom od 190 kilometara nasat, ali samo zato što još nisu upoznalimene. Naravno, nosio sam na leđimamlazni uređaj (jet pack). I rakete.To je moj prvi pokus s novom opremomkoju sam kupio i za sada nije baštako učinkovita kao što je obećavalareklama. Umjesto da param nebo poputmunje, fijukao sam niz liticu poput vrećecementa.Zemlja mi se približavala velikombrzinom, ali tješio sam se spoznajom dase ona više boji mene negoli ja nje. Tosam pročitao u nekom članku. Ali, ipaksam bio zabrinut. Dolje je bilo i velikogkamenja. A kamenje se ničega ne boji.(Prema istom članku.) Dobra je vijestbila to što je sve to mogao biti samo san.Loša vijest je bila da to, naravno, nijebio san.Isplati se biti miran u takvim situacijama.Pitajte bilo kojeg pokusnog pilota.Trebate se samo opustiti, smiriti, mirnoprocijeniti situaciju i tada pronaći praviodgovor. Odmah. Doista brzo. To jetako jednostavno. Mirno sam promotriomentalni popis stvari koje sam moraoučiniti u sljedećih osam sekundi. Prvastvar na popisu bila je pokušati nekakousporiti, jer mi je nos počeo gorjetipoput baklje dok sam se približavaobrzini od jednog Macha. Pomislio samkako bi najbrži način bio da skinem iodbacim mlazni uređaj. Pa sam počeootkopčavati remenje.Uspio sam otkopčati prvi remen – iznam što mislite: na pola je puta – aliotkopčani remen pomaknuo je mlazniuređaj te sam počeo letjeti u drugomsmjeru, dalje od zemlje koju sam gotovopogodio a prema obali rijeke krcatekrokodilima i afričkim domorocima skopljima. Činjenica da su koplja bilanapravljena od gume, a da su krokodiličlanovi Udruženja filmskih glumacate da se upravo svađaju s režiserom otome kako se glasaju krokodili, nijeih činila ništa manje zastrašujućima.Izbjegavanje krokodila sada se popelona vrh mojega popisa stvari koje moramučiniti.Do sada je mlazni uređaj spuznuo namoja križa i nikako ga nisam mogao dosegnutii isključiti stroj. Ipak sam pokušaozaokrećući se upravo dovoljno da gadestabiliziram. Zavrtio sam se i odletioravno u nebo. Zatim sam zabrujao ravnodolje prema krokodilima, zbog čega senekoliko njih onesvijestilo, a jedan jenapustio snimanje.Sljedećih dvadeset minuta putanjamojega leta divljački se okretala, odzemlje prema oblacima pa natrag premazemlji. U jednom bih trenutku lupaona prozor nekog putničkog zrakoplovai pokazivao nekoj starici neka me pustiunutra, sljedećeg bih napola letio, napolatrčao preko brzaca rijeke CentralCity River, vukući za sobom štapove zapecanje i uporne ribiče. Pretpostavljamda sam predstavljao zanimljiv prizor.Kamo god sam letio, mogao sam čutikomentar: “Sad sam sve vidio!” i zatimpucanj.Konačno sam uspio dohvatiti regulatorna mlaznom uređaju i isključitipogon. Tada sam bio tek nekoliko metaraudaljen od zemlje, pa sam zakopaopete u prašinu da usporim. Nekako sampri tom uspio pomaknuti golemi kamenkoji se počeo kotrljati za mnom.Potrčao sam, a kamen mi je bio zapetama i sve mi se brže približavao.U posljednjem sam ga trenutku uspioizbjeći skokom u jamu. Jamu punu kamenja!Vrištao sam i vrištao i vrištao.Dok se to sve događalo, zbivao seneobičan zločin u industrijskoj zoniCentral Cityja.Ljudi čudnog izgleda i praznih licaprovaljivali su u skladišta i kemijsketvornice, ignorirajući novac i drugevrijednosti, a odnosili boje, pigmente,polivinilkloride, stiropor, kemijske abrazivei valoviti karton. Činilo se da ih nesmeta što se skupila velika skupina ljudikoja ih je promatrala ili što je polovicapolicijskih snaga toga dijela grada pucalapo njima. Samo su nastavili krasti.Činilo se da policijski meci nemajunikakav učinak. Samo su se odbijali onjih. Nekoliko promatrača posudilo jepolicijske puške kako bi se i sami okušaliu ciljanju, ali nisu imali puno uspjeha.Činilo se da nije moguće zaustaviti tečudne kradljivce.Povremeno bi stali sami od sebe,zauzeli položaj kao da nešto slušaju,zatim bi promijenili smjer i počeli tovaritidruge proizvode na svoje kamione.Policajci su stajali, bespomoćno kopajućinosove, dok se gomila tiskala sve bliže,kopajući nosove sa zanimanjem.Upravo kada su čudni kriminalcitovarili posljednje kamione, ja sam paosa 65.000 metara. Završio sam katastrofalnupokusnu vožnju i bio na katastrofalnomputu kući. Prestrašeni kriminalcisu se razbježali i ostavili plijen, a policijaje krenula za njima, progoneći ih poputpasa tragača.Bio sam dosta razbijen, a odjeća mije bila prekrivena različitim ostacima sleta: dijelovima slomljenih grana, štapovimaza pecanje, znakovima “Zabranjenprolaz”, bilo je tu i nekoliko majmunaiz zoološkog vrta te nekoliko knjiga izknjižnice. Izgledao sam poput starogkontejnera koji je netko zapalio.Negodovanje gomile zbog mojegaupada ubrzo se pretvorilo u zanimanjekada su shvatili koliko je strašan bio mojpad i koliko sam teško ozlijeđen. Nisambio zanimljiv kao zločin koji su pratili,ali ipak sam bio nešto. Svi su se skupili.Neki su čak nastavili kopati nosove.“Ne mičite ga”, upozorio je jedan glasiz gomile.“Mislio sam da ih treba pomaknutikad su u ovom položaju”, rekao je drugi.“Pa nemojte ga maknuti previše, tovam govorim”, rekao je sljedeći.Kada sam došao svijesti i kada su mekonačno prestali micati – do tada samse nalazio već 150 metara dalje – pitalisu me tko sam i čemu moj dramatičanupad. Sada je na mene bio red. Potražiosam pougljenjene posjetnice po džepovimai počeo ih dijeliti.Na posjetnicama je pisalo da sam“LETEĆI DETEKTIV”. To su zapravobile moje uobičajene posjetnicena kojima je pisalo “DETEKTIV”.Olovkom sam dopisao “LETEĆI”. Biloje besmisleno baciti sve te stare posjetnicekoje sam imao.Publika se počela jako zanimati zamene. Ne samo da sam bio ozbiljnoozlijeđen i mogao sam umrijeti nego sečinilo da sam neki super-heroj. Nikadaprije u našem gradu nije bilo super-heroja.Nisu znali zašto. Jednostavno nije.Obasuli su me pitanjima. Koje moćiimam? Super-heroji su prema njihovucmyk
prozaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.49shvaćanju imali posebne moći. Što jemeni išlo u prilog?Obavijestio sam ih da nisam superheroj.Ali da sam nešto gotovo isto takodobro. Bio sam ovlašteni privatni detektivi malo sam se razlikovao od ostalih.Razlika je bila u tome što sam imaomlazni pogon. To je značilo da mogunjihove slučajeve rješavati nadzvučnombrzinom, pa će manje čekati. I po najnižimcijenama, tako da će im ostati neštonovca.“Nisi li ti onaj Frank Burly koji radina Trećoj Aveniji?” netko me upitao.“Onaj tip kojega nitko ne voli?”“Pa, da i ne”, odgovorio sam mu. Biosam Frank Burly, naravno, ali bio sampod dojmom da me puno ljudi voli. Dasam dosta popularan. Pa je dakle odgovormorao biti “da i ne”.Sada je gomila počela gubiti zanimanje.Mislili su da bih mogao biti nekonadljudsko biće. Očito nisam bio. Biosam samo običan čovjek, baš kao vi i ja.Vidjeli su ljude poput mene i vas i prije.Puno puta. Nekoliko ljudi počelo je odlaziti,tražili su drugu gomili, neku koja jepronašla nešto zanimljivije. Jedan tip sejoš malo zanimao za mene. Ponovno jeproučio moju posjetnicu, a zatim je podigaoruku. “Ne sviđa mi se moj susjed.Možeš li ga se riješiti u moje ime?”Tip s druge strane gomile pogledaoga je s užasom. “Hej, ja sam tvoj susjed.”Prvi tip je bacio pogled na susjeda,a zatim je ponovno pogledao mene.“Mislio sam da bi možda mogao svojimpogledom učiniti da ispari ili takonešto.”“Pa gle, Frede...”, počeo je susjed.Rekao sam čovjeku da bi LetećiDetektiv vrlo rado razmotrio njegovproblem, iako je ideja o isparavanjunemoguća. Nisam imao super-moći.Mislio sam da smo to razjasnili. Ali dabi se vjerojatno nešto moglo učiniti.Samo nazovite broj na posjetnici i možemodogovoriti sastanak.Tada sam se pripremio za dramatičanodlazak - lansiranje u nepoznato odaklesam i došao. Nažalost, nisam mogaopokrenuti svoj mlazni uređaj. Jedan odpadova koji mi se dogodio prije togapada vjerojatno je istrgnuo nešto važno.Lupio sam ga nogom da vidim hoće lito imati neki učinak. Imalo je. Počeo jecuriti benzin u mašinu i buknuo je malipožar na mojim nogama. Ponovno samga lupio. Još je goriva isteklo. Još vatrena nogama.Izvadio sam alat i počeo sam prtljatipo mašini. Neki od spretnijih mladićaiz gomile pokušavali su mi dati upute,ali rekao sam im neka me puste da topopravim. Ja to mogu. Samo se vratitenatrag u gomilu i prepustite to meni.Nakon što je prošlo pola sata bezrazgovora, samo uz lupanje čekića,psovanje i odvrtanje ključem, gomila sepočela razilaziti. Sat kasnije otišao sami ja. Nisam uspio pokrenuti tu prokletustvar, pa sam morao pješačiti do kuće.To baš nije bila dobra reklama za mojubrzinu.Tko nema dara, mora znati izvestineki trik. Dugo mi je trebalo da toshvatim. Proveo sam cijelu karijerupromatrajući detektive oko sebe kako sebogate, postaju poznati i međunarodnopriznati, a ja sam jedva preživljavao. Isve to zato što su drugi bili daroviti, a jane. To mi se činilo nepoštenim.Možda je to nešto što bi vlada trebalariješiti, pomislio sam, kao što rješavajui sve drugo. Poslao sam im pismo s timprijedlogom i rekli su da će se odmahbaciti na posao. I dok oni rade na tome,predložili su mi da bih mogao korisnopotrošiti vrijeme i glasovati za njih. Ali,mjeseci su prolazili, a problem nije bioriješen. Tada, nedugo prije epskoga prvogleta o kojem ste upravo čitali, pronašaosam rješenje problema. Pronašaosam savršen trik. Trik koji će me izbacitina sam vrh moje profesije brzinom od1300 kilometara na sat. Jet-pack.Pronašao sam ga na poleđini drugorazrednogadetektivskog romana, kojisam čitao u nadi da ću pronaći nekedrugorazredne profesionalne savjete. Bioje to stari Himmelbitter, Izjedač Neba,proizveden prije kraja Drugoga svjetskograta – izgrađen s vrlo određenomsvrhom.Početkom 1945, oglas je otkrivao, nacistisu počeli slutiti da im se bliži smrt,pa su se počeli pripremati zaodlazak u Nebo kako bi gapreuzeli. Planirali su ubitiSv. Petra dalekometnimatomskim topovima, razvalitiRajska vrata gelignitomte se tada raspršiti oblacimamlaznim uređajima, lovećianđele i tjerajući ih da radeza svoje nove njemačke“stvoritelje”. U oglasu nijepisalo je li njihov plan uspio,ali pretpostavljam da nije.Moje su molitve rijetko uslišane;ali kada se to dogodi,ne dogodi se na njemačkom.Izjedač Neba koji seprodavao bio je ponovnoizgrađen, pisalo je u oglasu,a u tekstu se jamčilo da “letibrže od anđela” – ta je tvrdnjaimala zloslutan ton akoste znali cijelu priču. Ipak,čovjek voli imati jamstva zatakve stvari.Kada je mlazni uređaj stigao,iznenadilo me to što jebio tako malen a tako težak.Stvarno su ih znali praviti uto doba. Ili možda nisu. Možda je zatobio teži. Možda, da su ga znali napraviti,ne bi bio tako težak.Za dodatan potisak pri polijetanjudodao sam nekoliko malih raketa.Otkrio sam ih u ženskom modnomčasopisu. To baš i nije bilo nekomjesto za takav oglas, činilo mi se.Ipak, časopis se dobro prodavao. Papretpostavljam da oni znaju što rade.Pretpostavljam da se zato oni bavemarketingom, a ne ja.Moje prvo ispitivanje mlaznoguređaja nije najbolje prošlo, kao štoste upravo čuli, pa sam odlučio malovježbati prije nego što se ponovno lansirampred oči javnosti. Javnost očekujeod profesionalaca da se znaju koristitisvojom opremom. Ne očekujete dazubare, na primjer, njihova bušilicarazreže na komade ili da ih zaguši zaštitnoodijelo, ili da se igrači bejzbolazapetljaju u svoje rukavice. Očekujeteda se znaju pravilno koristiti svojomopremom.Izašao sam na prazno zemljište blizusvojega ureda, postavio sam kriminalcaod šperploče kojega sam trebao uhititi,zatim sam uključio svoj mlazni uređaj ipočeo odbrojavanje na raketama. Znamzašto sam eksplodirao. Imao sam četiristotine litara mlaznog goriva na leđima.Ali zašto je eksplodirao kriminalac odšperploče? I kamo je nestalo praznozemljište?Kažu da je svaki sudar s čijeg se poprištamožete odšetati dobar sudar, iakonikada nisam čuo nekoga tko je preživiosudar da je to rekao. To samo kažu ljudikoji promatraju s druge strane ceste.Nisam baš siguran ni zašto ih slušamo.Od tamo čak ne mogu dobro ni vidjeti.U svakom slučaju drago mi je što mogureći da sam se odšetao s te nesreće.“Je li tu negdje vatrogasac?” pitao samprolaznike. “Netko tko bi me trebaougasiti?”Nekoliko mladića koji su prolazilimislili su da znaju što treba učiniti utakvim situacijama. Puni samopouzdanjapočeli su gasiti vatru.Trebalo im je vremena da ugase sveplamenove, jer su morali paziti da seponovno ne zapale iskre na mojim preponama.Mora da su gazili tu vatru dvadesetminuta. Ali su je konačno ugasili.Dok su odlazili, sjetio sam se tko su tadvojica muškaraca. Bili su par nasilnikaiz moje srednje škole kojima se nikadanisam sviđao. Bilo je lijepo vidjeti danisu zlopamtila.Malo sam prilagodio svoju opremukada sam se vratio iz bolnice. Upute subile na njemačkome, pa sam samo mogaopretpostavljati što je u njima pisalo.Zapravo, samo pretpostavljam da su bilena njemačkom. Tada sam opet ispitaomlazni uređaj.Nakon što su me otpustili s odjela zaopekline na hitnoj, a liječnici rekli damogu otići kući ne budem li se previšeuzbuđivao, rekao sam sebi da sam spreman.S engleskoga prevela MargaretaMatijević Kunst.Početak romana The ExplodingDetective, Kennydale Books, 2007.cmyk
50 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.prozaSveta knjiga vukodlakaViktor PelevinUlomak iz romana Sveta knjigavukodlaka Viktora Pelevina kojiuskoro izlazi u biblioteci Na traguklasika Hrvatskog filološkog društva iDisputa iz Zagreba i u prijevodu IreneLukšićrata su se za njim zatvorila i napokonsam odahnula.Već sam rekla da lisice nemajuspolne stvari u ljudskom smislu. No, ispodrepa imamo rudimentarnu jamu, elastičnukožnu vreću koja nije spojena ni s kojimdrugim organom. Obično je stisnuta usićušnu rupicu, kao unutrašnjost ispuštenelopte; no kad osjetimo strah, ona se širi ilagano ovlaži. Ona u našoj anatomiji igraulogu kakvu ima specijalni spolni cilindarod plastične mase u opremi radnika majmunskograsplodnika.Stvar je u tome da je kod velikih majmunaprihvaćena ista tehnologija kontrolekao i u kriminalnoj ili političkoj sredini:mužjaci koji su u upravi ritualno spuštajuone koji, kako im se čini, pretendiraju naneopravdano visok status. Ponekad se utoj ulozi nađu i ljudi sa strane – električari,iktor Olegovič Pelevin najsjajnija je, globalna,pojava ruske književnosti kraja 20. i početka 21.stoljeća. Rođen je 1962. godine u Moskvi. Poputvećine postsovjetskih autora u ranoj je mladosti promijenioniz zanimanja da bi se na kraju zaustavio u književnosti.Završio je studij elektrotehnike i književnosti u Moskvi.Neko vrijeme radio je u ratnom zrakoplovstvu, a potom seprofesionalno posvetio literaturi.Pelevin je autor kultne knjige ruskoga postmodernizma,romana Čapajev i Pustota (1996) te romana Brojevi, kojije 2004. objavljen u knjizi sabranih radova Dijalektikaprijelaznog perioda iz Niotkuda za Nikamo (u nas objavljena2006). Iz 2004. godine je roman Sveta knjiga vukodlaka,koja je izazvala mnoge polemike o smislu i budućnostipostmodernističke proze, ali i iscrpivosti mašte ovogizuzetno darovitog pisca. Okosnica djela jest vampirizamu Rusiji oličen u “staroj liji” (ima oko dvije tisuće godina!)laboranti i tako dalje (mislim u rasplodniku).Da bi bili spremni na takav obratdogađaja, oni među nogama nose obješenišuplji cilindar od plastike za koji imajukrasnu riječ “kurcolovac”. U njemu je jamstvosigurnosti: ako na njih navali velikimužjak, opsjednut osjećajem društvenepravde, treba se samo nagnuti i pričekatinekoliko minuta – majmunsko negodovanjezavršit će u tom cilindru. Zatim mogunastaviti dalje.Isto sam tako i ja mogla nastaviti svojput.On je vodio u kupaonicu, gdje samnajprije pogledala svoje tijelo. Ne računamoli da je rudimentarna jama ispod repabila nažuljana i crvena, sve je dobro prošlo.Doduše, zadnjica me boljela kao da samcijeli dan jahala na pobjesnjelom konju(što je bio prilično točan opis onoga štose dogodilo), ali traumom se nije moglonazvati. Priroda je sigurno pripremila lisiceza susret s vukovima-vukodlacima.Slutila sam da ću se morati okupati unjegovoj sedefastoj kadi – i predosjećaj menije prevario. Cijeli svoj rep, leđa, trbuh inoge, koje je zaprskala ona vučja gnusoba,pažljivo sam oprala šamponom. Zatimsam rep brzo osušila fenom i obukla se.Palo mi je na pamet da ne bi bilo lošepretražiti prostoriju.No, u tom raskošnom praznom hangarupraktički se nije imalo što pretražiti – nijebilo ni ormara, ni komoda, ni ladica. Vratakoja su vodila u druge sobe bila su zaključana.Ipak, rezultati su bili zanimljivi.Na radnom stolu kraj elegantnog kompjutera-monoblokanalazio se masivnisrebrni predmet koji mi se na prvi pogledučinio kao kipić. Pri pažljivijem gledanjuispala je giljotina za cigare. Predstavljalaje Monicu Lewinsky kako leži na boku snogom-polugom podignutom uvis, što jetrebalo pritisnuti (nisam se mogla suzdržati),i onda ne samo da je radila giljotinicau prstenu između bedara, nego je izvirivaoi jezičac plavičastog plamena iz otvorenihusta. Stvarčica je bila dobra, jedino mi seamerička zastava, koju je Monica držala uruci, činila suvišnom: ponekad je dovoljansićušan uteg da se napravi ravnoteža i erotikase pretvorila u kičasti agitprop.Srebrna Monica pritiskala je na stolveliku patentnu mapu. Unutra je bila hrpapapira najrazličitijih vrsta.Na samom vrhu nalazio se, ako je suditipo sjaju, list iz albuma o umjetnosti. S njegame gledao golemi žutooki vuk s runomna grudima nalik na slovo “F” – fotografijaskulpture načinjene od drveta i jantara(jantarne su bile oči). Potpis je glasio:FENRIRSin Loke, golemi vuk, koji je na nebu juriza suncem. Kad ga Fenrir sustigne i poždere– dolazi Ragnarök. Fenrir je svezan doRagnaröka. I Ragnarök će ubiti Odina i bitiubijen od Vidara.Iz potpisa nije bilo jasno na koji načinFenrir sustigne sunce i poždere ga, ako jesvezan do Ragnaröka, a Ragnarök dolazionda kad on sustigne i poždere sunce.Međutim, sasvim je moguće da je našsvijet sve do sada postojao upravo zahvaljujućiovakvim mimoilaženjima: strašnoje pomisliti koliko ga je umirućih bogovaproklelo.Znala sam tko je Fenrir. Bila je to najstrašnijaživotinja nordijskog bestijarija,glavni junak islandske eshatologije: vukkoji je trebao požderati bogove poslije ukidanjasjevernog projekta. Želim vjerovatida se Aleksandar nije odveć poistovjetiokoja se bavi prostitucijom u luksuznom moskovskomhotelu Nacional. Lisica A Huli je zapravo virtualna kurva,jer svoje mušterije “kuha” uz pomoć uroka. Njeni klijentisu “tipični junaci u tipičnim situacijama” tranzicijske Rusije– od visokopostiranih službenika Državne sigurnosti doportfeljnih ulagača iz tzv. Trećeg svijeta. Objašnjavajućimehanizam preobrazbe bića (ljudi?) u vukodlake, Pelevinrazotkriva privid suvremene stvarnosti, njegove lažne idolei uporišta (terorizam, sofisticiran grabež, “grijeh struktura”).Što je svijet u kojemu živimo i gdje će na kraju završiti cijelitaj virtualni kupleraj? Na to pitanje pisac odgovara iz djelau djelo intrigantnim porukama (i poukama) iz neiscrpiveriznice istočnjačke filozofije.Roman Sveta knjiga vukodlaka Viktora Pelevina uskoro izlaziu biblioteci Na tragu klasika Hrvatskog filološkog društva iDisputa iz Zagreba u prijevodu Irene Lukšić.s tim bićem, i žutooko čudovište jednostavnoje nedostižni estetski ideal, neštopoput fotografije Schwarzeneggera kojavisi na zidu kulturista početnika.Ispod se nalazila stranica s Borgesovomminijaturom Ragnarök. Znala sam tupriču koja me zadivljavala svojom somnabuličnomtočnošću u nečem glavnom istrašnom. Junak i njegov znanac nađu sekao svjedoci čudne povorke bogova, kojisu se vraćali iz vjekovnog progonstva. Valljudskog obožavanja iznosi ih na scenudvorane. Oni izgledaju čudno:Jedan je držao grančicu, nešto od bezazleneflore snoviđenja; drugi je u širokoj gestiizbacio ruku s noktima naprijed; Janusovlik nije bez bojazni pogledavao na iskrivljenkljun Tota.Snoviti odjek fašizma. Međutim, daljeide nešto vrlo interesantno:Netko od njih, vjerojatno potaknut ovacijama– sad se više ne sjećam tko – odjednom jepočeo pobjednički kliktati, nepodnošljivo prodorno,kao da fućka ili grglja. U tom trenutkusve se promijenilo.Dalje su tekst gusto pokrivali znakovi.Riječi su bile podcrtane, ograđene uskličnicimai čak obrubljene baroknim ornamentima– očito da prenesu malo emocija:Počelo je sa sumnjom (očito pretjeranom)da Bogovi ne znaju govoriti. Stoljeća divljegi nomadskog života istrijebila su u njimasve ljudsko; islamski polumjesec i rimski križnisu znali za sućut prema progonjenima.Kosa čela, žuti zubi, rijetki brci mulata iliKineza i izokrenute usne životinja govorilisu o siromašenju olimpijske vrste. Njihovaodjeća nije bila u skladu sa skromnim ipoštenim siromaštvom i navodila je na pomisaoo mračnom šiku igračnica i Bakhovihbordela. Rever je krvario karanfilom, ispodsakoa se naslućivala drška noža. I tada smoshvatili da !ide njihova posljednja karta!, dasu !lukavi, slijepi i okrutni, kao iskusne zvijeriu hajci!, i -!OSLOBODI MI STRAHILI SUOSJEĆANJE – ONI ĆE NASUNIŠTITI!.I onda smo izvukli svatko po jedan težakrevolver (odnekud su u snu došli revolveri)I SA ZADOVOLJSTVOM UPUCALIBOGOVE”.Iza toga su išle dvije stranice iz StarijeEdde – čini se iz Velvina proricanja. Bilesu istrgnute iz nekakva besplatnog izdanja:tekst je bio otisnut krupnim crvenimpismom na kredom bijeljenom papiru,krajnje neekonomično:cmyk
prozaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.51Vjetar podižedo neba vale,na kopno ih baca,nebo se mrači;ide vijavica,i bjesne vjetri;to nagovještaj jesmrti bogova.“Smrt bogova” u posljednjem stihu bilaje označena noktom. Tekst na drugoj stranicibio je jednako mračan-znakovit:Neće više bitinajjači od svih,ime njegovoizgovoriti ne smijem;malo tko zna,da će se dogoditiodmah iza bitkeOdina i Vuka.Sve ostalo bilo je u istom duhu.Većina papira u fasciklu na ovaj seili onaj način ticala sjevernoga mita.Najmračniji dojam na mene je ostavilacrno-bijela fotografija njemačke podmorniceNaglfar – kako se u skandinavskojmitologiji zove brod boga Loke,napravljen od noktiju mrtvaca. Nazivpodmornice odgovarao je vremenuDrugog svjetskog rata. Neobrijani i koščatičlanovi posade, koji su se smješkalis njenoga mosta, bili su naizgled vrlosimpatični i podsjećali su na podvrstumodernih “zelenih”.Prema kraju fascikla bilo je sve manjeznakova na papirima; kao da je taj, kojiih je listao, razmišljao o prikupljenomematerijalu i gubio zanimanje, ili, kako seu drugoj priči izrazio Borges, “nekakvoplemenito nestrpljenje” smetalo mu je daprelista papire do kraja. No, momak jebio dobro upućen, osobito prema mjerilimanašega komercijalnoga vremena (“stoljećemačeva i sjekira”, kako je definiraojedan od povezanih odlomaka, “vrijemeprokletog bogatstva i velikog razvrata”).Najzadnji je u fasciklu ležao listpapira sa crtama, istrgnut iz školsketeke, pospremljen u prozirnu plastičnuomotnicu. Na listu je bilo nešto poputposvete:Saški u znak sjećanja.Pretvori se!WOLF-FLOW!Pukovnik Lebedenko.Zatvorila sam fascikl i vratila ga natragpod Moniku te nastavila razgledavanje.Više me nije začudilo kad se kraj muzičkelinije našlo nekoliko CD-ova s različitimizvođačima jedne te iste opere:RICHARD WAGNERDER RING DES NIBELUNGENGötterdämmerung 1 .Sljedeći zanimljivi objekt koji mi jeupao u oči bila je debela teka sive boje.Ležala je na podu, između zida i divana– kao da ju je netko listao preko noći,zametnuo i ispustio. Na njenim je koricamapisalo:Vrlo tajnoprimj. Br. 9Projekt “Shitman”ne iznositi iz zgrade.U tom trenutku uopće nisam povezivalataj čudni naziv i priču o ludomšekspirologu koju mi je ispričao PavelIvanovič. Moje su misli krenule drugimputem – zaključila sam da je to još jedandokaz snage američkog kulturnog utjecaja.Superman, Batman, još par sličnihfilmova i um počinje klišeizirati realnostprema njihovoj slici. No, pomislila sam,što suprotstaviti tome? Projekt Govnjuk?Teško da bi netko htio na njemu crnčitinoću za malu plaću. Zbog tog govnara ulošem odijelu je i stradao sovjetski imperij.Ljudskoj je duši potreban lijep omot, aruska kultura ga ne predviđa nazivajućitakvo stanje stvari duhovnošću. Upravootuda sve nevolje…Sam fascikl nisam ni otvorila. Tajnidokumenti izazivali su u meni antipatijujoš od sovjetskih vremena: koristi nikakve,a problema može biti preko glave, čak iako je kagebeovska.Moju pozornost privlačilo je nekolikoneobičnih grafičkih radova koji su visjelina zidu – rune narisane širokim kistom ilišapom. Po nečemu su podsjećali na kineskukaligrafiju – najgrublje i najekspresivnijenjene obrasce. Između dvije takverune visjela je grana imele, što je postajalojasno iz potpisa – na prvi pogled bio je tosamo suhi naoštreni štapić.Zanimljiv je bio crtež na sagu, koji jeprikazivao borbu lavova i vukova – vjerojatnokopija rimskog mozaika. Na jedinojpolici za knjige stajali su uglavnom masivnialbumi (The Splendour of Rome, TheNew Revisited History of the Russian Soul,Origination of Species and Homosexuality 2i jednostavno o automobilima i oružju).Ipak, znala sam da knjige na takvim policamauopće ne odražavaju ukus domaćina,jer ih odabiru dizajneri interijera.Kad sam završila s razgledavanjem,prišla sam staklenim vratima na krov.Otuda je pucao lijep pogled. Dolje su secrnjele rupe dorevolucionarnih dvorišta,oplemenjenih restauracijom. Iznad njih seuzdizalo nekoliko novih zgrada faličke arhitekture– pokušali su ih uvesti u povijesnikrajolik ravnomjerno i blago, i na krajusu one izgledale kao namazane vazelinom.Dalje je bio Kremlj, koji je veličanstvenodizao prema oblacima svoje drevne buzdovanes prišivenim zlatnim kuglama.Prokleti posao, kako je nagrdio mojeshvaćanje svijeta, pomislila sam. Ipak, jeli baš tako nagrdio? Ili je nama, lisicama,svejedno – idemo kroz život sa strane kaoazijska kišica. No, tu je teško biti čovjek.Korak u stranu od tajnog nacionalnoggestalta i ta zemlja će te uzeti. Teorem kojidokazuje svaka do kraja jasna sudbina,ma koliko stavljali glamurozni veo nasvakodnevnu svečanost života. Znam to,nagledala sam se. Zašto? Naslućujem,no neću sad izvlačiti tu temu. Sigurno seovdje ne rađaju tek tako, oh, ne tek tako…I nitko nikome nije u stanju pomoć. Da lizbog toga moskovski zalasci sunca u meniuvijek izazivaju takvu tugu?– Divan je pogled odavde, zar ne?Okrenula sam se. Stajao je pred vratimalifta s dupkom punom vrećicom u ruci. Navrećici je bila zelena zmija, koja je obavilamedicinski pehar.– Joda nije bilo – rekao je zabrinuto– dali su fuksidan. Rekli su da je to isto,samo je narančaste boje. Mislim da namje čak i bolje – neće biti tako uočljivo krajrepa…<strong>Post</strong>alo mi je smiješno i okrenula samse prema prozoru. Prišao je i stao krajmene. Neko smo vrijeme šutke gledaligrad.– Ljeti je ovdje lijepo – rekao je. – PustišZemfiru 3 , gledaš i slušaš: “Doviđenja,moj voljeni grade… zamalo sam dospjelameđu kronične tvoje…” Kronične – što?Alkoholičare ili narkomane?– Neću dovoditi u zabludu.– Kao da ti je bolje?– Želim kući – rekla sam.– A…Kimnuo je prema vrećici.– Ne, hvala. Kad ti donesu ranjenogŠčorsa 4 , liječit ćeš ga. Idem.– Mihalič će te odvesti.– Ne treba mi tvoj Mihalič, sama ću.Bila sam već kod lifta.– Kad te mogu vidjeti? – upitala sam.– Ne znam – rekla sam. – Ako neumrem, nazovi me za tri dana.*Poslije kopulacije svaka je životinja tužna– govorili su stari Rimljani. Osim lisice,dodala bih. I osim žene. Sada sam to točnoznala.Ne želim reći da je žena životinja. Bašnaprotiv – muškarac je puno bliži životinjamau svim očitovanjima: mirisima izvukovima koje ispušta, tipu tjelesnosti imetodama borbe za osobnu sreću (a dase ne govori o tome što on smatra svojomsrećom). No, stari Rimljanin, koji je metaforičkiopisao svoje raspoloženje poslijeljubavnog čina bio je, čini se, toliko organičkiseks-šovinist da ženu jednostavno nijeuzimao u obzir, a to od mene zahtijeva dauspostavim pravednost.Inače kod te uzrečice mogu biti najmanječetiri objašnjenja:1) Rimljani ženu nisu smatrali čak niživotinjom.2) Rimljani su ženu smatrali životinjom,ali su se s njom kopulirali tako daje žena doista postala žalosna (na primjer,Svetonije priča da je zakon zabranjivaosmaknuće djevica štrikom, i krvnik ih jesilovao prije smaknuća – kako se tu neražalostiti?).3) Rimljani ženu nisu smatrali životinjom,držeći da je to samo muškarac.Pa za takav plemeniti pogled na stvariRimljanima bi se mnogo toga moglooprostiti – osim, naravno, te njihove smicalices djevicama i štrikom.4) Rimljani nisu imali sklonosti niprema ženi ni prema metafori, zato su jedržali s domaćim životinjama i peradi inisu dijelili tu sklonost te nisu znali sakritisvoje osjećaje.Dio istine mogao se skrivati u svakomod tih objašnjenja – svašta se, zacijelo, događalotijekom carskih stoljeća. Međutim,ja sam bila sretna životinja.S ruskoga prevela Irena LukšićBilješke:1Richard Wagner, Prsten Nibelunga. SumrakBogova, nap. V. Pelevina.2Veličina Rima. Nova ispravljena povijestRuske Duše. Homoseksualnost i podrijetlovrsta, nap. V. Pelevina.3Zemfira Ramazanova, pjevačica ruske rockskupineZemfira, nap. prev.4Čuveni ukrajinski partizan Nikolaj Ščors,nap. prev.cmyk
52 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.cmyk
poezijaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.53TanjaFranjo Nagulovranjo Nagulov rođen je 10. rujna 1983. godine uVinkovcima. Na Filozofskom fakultetu u Osijekuzavršio je studij knjižničarstva i hrvatskoga jezikai književnosti. Do sada objavljivao u Quorumu, Vijencu,Alephu, Kameleonu, Hrašću, Ka/Os-u, Mojim Vinkovcima.Na Goranovom je proljeću pohvaljen tri puta. NaPjesničkim susretima u Drenovcima 2005. dobitnikomje nagrade za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopismladih autora. Objavio je jednu knjigu poezije. Uizdanju DPKM-a u pripremi je izdanje nove zbirke kojaće biti objavljena u formatu elektroničke knjige.POČINJE ODBROJAVANJETANJA NAVIKEMogu 127 puta napisati jedno te istoime: Tanja.Mogu i da ga šapnem, a da ječi: Tanja!I mogu je vrijeđati toliko glasno da mene čuje: Tanja lutko.Tanja kretenušo. Tanja emocijo.Zove se Tanja. Gleda me kao Tanja.Hrani se kao Tanja.Neuredna je kao Tanja. Dijeli cigarete igrli me kao Tanja.Kuha kavu kao Tanja… Tanja kuhakavu bez šećera, pa ja zasladim umjestonje.Mislim da je volim dok kuha kavu.Mislim da u času dok pišem u notesiz teorije književnosti prve riječi onamavolim Tanju. Volim je, ali samo tako dame ne čuje.Mislim da je volim kao proljetne šetnjes pekinezerom.Ali nisam siguran.A dao bih sve da je tako.Mislim. Stvarno mislim. Pišem ljubavneriječi o Tanji.O nama na njen način, o mojim pomalosuhoparnim željama.TANJA PSIHOZETanja je ružna: skoro meni slična, nervoznakao ja.Tanja je nadarena za nervozu. Tada sesmije.Kesi se nekom samoukom usnicom imalim žutim zubima.I taj je smiješak asfaltiran dovoljno dječjomšminkom da odahnem:Nije kemija. Tanja je.Tanja mi ponekad djeluje prokletosamo, a meni je kao filmska noć zanimljivapozaTanjine povremene izgubljenosti ispodusporenog neba kojim kruže rijetkepticeosuđene na doživotnu kišu. Kao tragnekoć sretne kamere na bjelini teksta.Tada sam vrlo siguran da volim Tanju.Tada sam u to uvjeren,kao u djetinjasti modus vivendi. I unekom gadljivom povjerenjuotkrivam si da bi me donekle mogla ivoljeti. I da je ta obostrana podnošljivostbolja strana efekta zatočenosti naPedagoškom fakultetu,na trećem katu. Trećem mislim.TANJA JEFTINOG ODIJEVANJATanja ne drži do odjeće. Oboje ne držimodo imena. Ponekad je onaGeorge Sand, ja Nabokov. Ponekad jeona ženski muškarac, a ja dosadnifeminist ili clown. Dogovorili smo se:uvijek ćemo biti košmar,napad i velegrad.Autobusna postaja i mjesečna karta.Klupa i drvorez.Ja i ti.Tanja ne prati moderne trendove. Jerona je prerasla aktualnu kostimografiju.Zna biti jako ružna odrasla djevojkanalik ženi, ali ni onda ne mari zaodjećom.Ponekad se malo zastidi neobične samačkepojave na donjoj usnici, paonda sve prođe.Tanja je jeftina, ali se ipak smije. Jernjoj ne smetaju moje definicije.Tanja nije lijepa. Tanja je senzacionalna:pristojna, recimo.Npr. Tanja je sasvim obična.Tanja se događa i to je nešto. Stalo mije do Tanje, toliko da mi se sviđakako ona nudisvoje ponude i s kojim majčinstvomizgovori uobičajeno hvala:Hvala ti, stari. Hoćeš bombon?Tanja ima takvu donju usnicu da sevjerujem dobro ljubi. Tanja bi mevoljela dok me učila.A ja bih patio što joj stvarno nisamzauvijek.Što sam pokus: Tanjina uvodna lekcijaljubavi.TANJA PROSJEKATanja je rekao sam: prosječna. Ponekadme iznenadi prednjim zubima nalikonom blueserskom smijanju starogRaya Charlesa ili joj iz kose stršisasvim malo peruti.I prsa joj znaju izgledati okamenjenomala, neznatna kao arhaizam, kaodva voćna crvaželjna pohlepe mladićeva jezika. Ali tone usporava njene brzoplete slogoveupućene mom proždrljivom apetitu.Tanja redovito presvlači svoje gaćice(vidi: Tanja jeftinog odijevanja).Tanjine se male grudi ukrute kao stihJohna Updikea o beskrajnim smeđimkavama,iako taj proces vrijedan zabilješke ponajtanjemisli nisam vidio.Oči joj se zašilje u jesen nad Sjenjakomi zapuštenom osječkom željeznicom.Osuđeni na bezimeni grad Osijek, nagrad koji možda i nismo željeli.Ja sam Vinkovčanin i stranac svojih koraka,Tanja je mala Vojvođanka i dobrapoznavateljica moderne srpske poezije(o kojoj nisam znao gotovo ništa).Zajedno s Osijekom nemamo previše:dvije studentske iskaznice i jednusudbinu.I tu i tamo pokoji stari napjev uzaludnihanonimnih pjesnika koji suu tišini vlastite samoće doživotnomijenjali svijet, iako su i oni znali daneće promijeniti ništa osim svojihskrivenih navika uživanja u pisanjusvačije umjetnosti.Srećom, i u Osijeku dominiraju prosjeci.Nešto licemjerniji od klasičnevjere u osvetničkog Boga-Oca-Spasitelja, doduše.Ali može se: Tanja se od nas dvoje, odnaše šarlatanske neimaštine sebe inas donekle i proljepšala (smršavilaje, više puši i češlja se u stranu).Ni ja se nisam previše izmijenio u odnosuna svakodnevni nekad, na doživotnuvječnost ljudi.Imam tragove prišta na vratu: Tanja bisvaki moj ožiljak nježno nahranilakiselim mlijekom svoje ženske pljuvačke.Tanja će me poljubiti. Ona me, vjerujem,voli.Svog kristalnog dječaka koji joj se upotpunoj tišiničak pomalo starački smije.TANJA POSLIJE ZASLAĐENEKAVE / KAVE KOJU SAM BEZVEĆEG RAZLOGA ZASLADIOTanja bi mogla piti srednje i zaslađeno.Mogla bi se poigrati mojim ustrajnimerosom koji se nikada nije dogodiou vremenu mitova, u vremenu kojenema ritam.U vremenu koje prijeti mimo snoviđenja,kao Ilija koji je prijetio malimprorocima velikog boga Baala.Tanja bi mogla nagnuti šalicu na samvrh ove strmoglavljene priče u falsetu.A kada u saharozu i kofein uvali svojpustinjsko-žuti nosićak, Tanja će senaviknuti na crnu put mojih nezavršenihtekstova (ako i postoje završenitekstovi). Ja već vidim kako uranjamu neznatno ništa na rubovimaTanjinih tankih usana.Kao da sam trogodišnjak s prvomslučajnom erekcijom bolesnički naslonjenna još pospanu sisu jutarnjemajke.Jedva čekam da joj u siječnju slažem:Tanja, volim te.Ne… ne baš… ali mogu te identificirati.Ili: Tanja, budi ljubazna i zaboravi me.Tanja, ti si sve moje žene.I zato skoči pod autobus ili pod vlak.Igraj se s mrtvom bebom koju ću tiuskoro donirati sa svojim tekstovima.To možda i nije ljubav. Jer moderni jeart dokazao kako teško razlikujemostrast od ostalogi kako to ostalo nije nužno i ljubav (vidi:Ozren Kebo, Sarajevo za početnike,mislim da je priča o Emini i nesvejednosti;Gustav Klimt, Poljubac i nekedruge slike; Aristotel, Poetika).I s ushitom očekujem Tanjin čuveninazalni izgovor mog prezimena,što će biti najljepše od svih nesretnihstvari nalik na sivu suhomesnatuDravu.DJEVOJKA TANJA.TANJA JE DUGOKOSA KAOMASKIRANA LINDATanja ima blago zgužvanu rolu kose priruci. Šamponira je jednom do dvaputtjedno:toliko se otprilike mijenjaju i moji literarnistilovi.Svaka njena vlas u stanju je biti stvarkoja nema neku funkciju osim da jojse govori:Predmetu, imaš li još neku svrhu (osim štojednostavno jesi)?Tanja ima nesebičnu kosu. Nesebičnaje kosa masna kosa. Tanjina je kosapotrošna mehanizacija moje mašte.Ja zato imam mnogo zakašnjele lijepeinspiracije.Tanji obično kasne menstruacije, a petkomautobus kojeg plaća.Svojom kosom, kaže mi, mogu biti lenjigradskaopsada samo onom tko stvarnoželi zatvarati vrata svojih krugova.Opredijelio sam se za agresora.A: 6 je sati… (Tanja) a da te osvojim ipobijem tvoja naličja?B: Voliš me?A: Prije da te samo ne podnosim…B: Eh, pa da… ja sam ženski dvospolac,a ti muška svinja. Ne smijem biti upravu.A: Budi Tanja, to je nepristojno i baš cool.Tanja nije mnogo pričala o tome kakoće se jednom sigurno ošišati.Ne stoji joj: Zamisli me s kratkom kosomi da pred Pedagoškim nikada ne zapalim.I da prvu godinu studija ponavljamo jerbismo bili nijansu mlađi od svog lica. –Tanja mi nije rekla da voli DušanaMakavejeva.Ja volim: Tanja, podsjećaš me na klasiku.Ali zaboga, nisam siguran. Jesam.Nisam.…., SMEĐOKOSATanja ima smeđu kosu.PROFIL: NAŠ ZAGRLJAJVan Gogh: Suncokreti. Bit će im lijepo unašoj vazi.Južno voće ne uspijeva u Osijeku, gdjesam za poslasticuimao sasvim solidaran decilitar Tanje upari beskrajne smeđe kave.Da smo se uistinu zagrlili, pričao bih otom zagrljaju, o svim trajanjima kojisu uništili planove kristalnih dječaka– djevojčice Tanje.Znači pričao bih o njoj, o njemu, oTanji.Almodovar: Pričaj mi (o) njoj.Ja: Hoću.cmyk
54 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.poezijaLjubavni red vožnjeAdmiral Mahićdmiral Mahić rođen je 19. siječnja 1948.godine u Banjoj Luci. Završio tehničkuškolu. Bio je izvanredno upisan na Filozofskifakultet u Sarajevu, ali je pred rat napustio studij.Radio je kao mornar, ribar, konobar, poštar, radijskispiker i novinar. Uz poeziju, objavljuje i prozu,zabilješke s putovanja i drame. Objavio je nizdramskih tekstova za djecu, emitiranih na RadioSarajevu. Živi kao slobodan umjetnik u Sarajevu.OBNAVLJANJENigdje me nema.Negdje sam nestao na putu k sebi.O, ružo koja se rasipaš!Ispred smeđe zgrade predsjedništvapozdravljaju se dva stražara.Nad zgradom Predsjedništva, u daljinisvjetluca planinski vrh.kao visibaba.Kako bi bilo da se i ja zaposlimu zgradi predsjedništva?Teško je srcu izroniti iz beharne plimeproljećai otići stražarima da traži posao.Mogao bih biti solidan stražar, a mogućei solidan predsjednik.Ipak, prvo bih se oženio.Da nisam zalutao negdjeizmeđu sfera.Treba popraviti prislušne uređajeizmeđu neba i zemlje.Sve su me sfere natopilei mene ne trebaju provjeravati, menitreba vjerovati. Iako ne znamotkud sol u morumeni treba vjerovati.JESAM LI DAO SVE OD SEBE?Dok u okno voza zurimi stubovima ususret jurimdjevojka sa cigaretom u ruci i kosomkao svila kukuruznapala je u polusanTako lijepa i tako umorna od svojeljepote.Kako doći u njen zagrljaj, u krug rajskogobzora,kako je otrgnuti od snai sakriti je između listova moje nevažećezdravstvene legitimacije?Ostavljeni su mi samo vozovi što jureu neznanstvodrugog razredai veliki bijeli brodovi u plavim lukamašto bljeskaju na zrelom suncu.Ostavljeni su mi prizori u glavi,djevojke što plivaju sa mnom između lađamirisnih od nara i smokvekoje ne srećem ili koje me ne vide.I niko ne tone, sve se rađa iznovau istom bljesku nepobjedive nježnostiAli kako sada, u ovom životu...Kako pasti u kose neznane djevojkečije su ruke izujedane kokainskim iglama?Želim dijete da imam!da me primi svijet, da me uzvitlasnažnije od bure! Duša glasno da zriu mjesečevoj visini, kao žitno polje.O životu koji nemamo da čavrljamo ipjevamo.Nas dvoje ujedno, i njena ruka sakata, jerne mogu dati sve od sebe bez istineljubavne!PLANINSKI VODOSKOKOvdje diše Bog! Ovdje jeplaninski vodoskok koji ne moževjerovatida su naša tijela natopljena tamom.Kapi vode blješte, kao citati iz svetihknjiga.Ovdje se srce moje smiješisrcu Geteovom, kao sunce suncu kad sesretnuu svemirskim provalijama.Rodio sam se da iskusim kretanje, da sekao more uzbibamu snu, da dušom obuhvatim sve. Šta jaznam šta je smrttijela. Šta su švicarski vodoskoci. Šta jeovo seloLauterbrunen. Šta su gole djevice. Šta jerat. Ali svojosjećaj znam. On drži sve stabljike narubu litice.Stao sam u hlad planinskog vodoskokakoji mi je rekao da se poslije smrti kidajusve rodbinske veze.Ovdje je ljubav jednostavna, jer nemajednog svemira. Mnogisvemiri su pokrenuti. Sobe. Svemiri susobe! Oholost jezatvorena u sobama. A ja podvodopadom svjetova.Mrtve ruke nisu ovdje višemrtve ruke. Ruke rastu izv vode, izplavetnilau nebesima. Spavaj. Lebdi. Ne brojkapljice.Voda je predobra.OSVAJAČIOsvajači ubiše moju dragu.Poput lovaca na srnu što pije s potokaUlovili je dok je išla po vodu.Ni jednu riječ ne reče nikome u Sarajevu,čak ni meni. Mene i moju draguzanimali su samo poljupci!Ljubili smo se sve dok njena krvne poprska sarajevski asfalt.A sada sjedim u ovom žednom baru,izgnan, gledajući ljude što lepršaju upraznini.Da se opustim, izgovaram riječi u zrak,onako!Ričard Perot, prvi čovjek u plesnojdvorani Bedford,šta god da nosi, jutarnja svila najboljepristajenjegovim obrazima. Kristofer namigujeViktoriji koja je usnilada s Kristoferom pliva k moru: jedino jojostaje da zatrudni.Sunce u ogledalu miluje kosu TašeBarker, kosu boje karamela.Visoki Hju reže limun i liže prst.Kari čini najbolje što se može, i ne tražimnogo.Troj – majka mu je podarila život dapravi ovaj divni sos.Nikol je sazrela kao dunja i treba jojpokazati zube.Ujutro, bez njih, Toronto bi izgubionešto od onog mirisasvježe pokošene trave.Danas, dva nova gosta.Timoti, turist iz Tenesija, kao prijateljprijatelju, dao mi jedanamerički dolar. Za dobru sreću.Klodet Hess iznenada reče: Sarajevskipjesniče, tvoji uzdasitrebaju biti zapisani.Ljubio sam dragu dok njeni poljupci nisupoprskali sarajevski asfalt. Sada mojakuknjavaprolama se kroz eho paljbe: Volim te!Stoga padam, poput kanadskog lišća okomene,u ovu pjesmu...Ovuda trčim, ovuda lutam, pričam sastrancimakoje sam sreo u baru Bedford i koji mipostaše prijatelji.Kada Loreta iz Čilea hoda mogu čutišaputanje trave.Maks?! Svako njegovo jelo je ostrvo.Sanaul iz Bangladeša zna da svako dobrojelo odmara razum.(U kuhinji sve treba biti na svommjestu).Ništa ne zbunjuje mirnu Rosi. Ona je, ustvari,slap što pleše na parketu.Želim piti vino poezije i vinoprijateljstva,ali nisam siguran kako stigoh ovdje.Da li to bijahu prvi zraci Sunca štopokrenušebijelu bilijarsku kuglu?A šta je sa crvenom? A šta sa crnom?O, jutro, oslobodi prolivene krvi,oslobodi me,oslobodi me svega što nije moj stih!BEBA NOANad Sarajevom već dugocijedi se Potop...Iz daljine oglasio se vodeni top nebeski:Ne idite više za starim grijehomorgije praznih i obijest važnihne unosite na rukama u novu povijest !Pošao sam u šetnju planinom punompupovazajedno sa razvedenom djevojkom injenomčetrnaestogodišnjom kćerkomOne su mlijeko i med iz snova.Planinski vjetar zuji kao bumbaršto oblijeće oko meda i mlijekaČula se vodenog topa čitava jekakad sam potajno dodirnuotalas meda koji je lijepio planinskeodsjaje ko plakate.Vječnu ljubav je usniomoj uzdisaj! Ali ne može nikom san daispričaveć pola vijeka.Juče, u gradu sam prodao dojenčetuknjigu pjesama da častimizletničkim ručkom razvedenudjevojku i njenu kćer.A ti, nježnosti, u čijem sad si krevetu ?Nisam zvijer,ali sebe zvjerski patim,stihovima bičujem strast ognjenu !I evo danas nas troje, između zrike izrikavaca,uspentrasmo se na vrh svjetske svježinekroz talasavo drveće.U ovom trenu lagano idu sve planineka liniji odsjaja gdje počimaju lebdećeplaninetežina nježnosti, između poljubacai poljubacajedina stvarna težina - nježnosti!I pojavi se Kristijan iz Austrije.Medju cvijetnim horovima na balkonimagorjai to tu, na strmini, sa bebom na prsima.Otac i sin pokloniše se bučnimcvjetovima.Oko nas zračne struje i štiglić poje.Proslavljaju rođendan bebe Noe.Onda je prišla suncu majka Karolinai s roditeljima zapjevala himnu za sina !I suzu bi pustila moja razvedenadjevojkakad klimnuh glavom: Dirljivo! Dirljivo!Ona kaže da s muževima kao što jeKristijandjecu treba rađati !O rakijo, o šljivoodakle se ko kamen dokotrljahu vrijenje meda i mlijeka ?Tačno u podne kćerka razvedenedjevojkedotakla je purpurnim usnicamabebine ručice anđeoske.Sijevnula je Besmrtnost i rekla:Smrt pripada drukčijoj javi,A meni pripada čast da se rodimi da me vodižeđ za Znanjem o prvom bljesku ljubavi!ISPRED KATEDRALEIspred Katedrale u Santiagu deKomposteli,dvije čarobne djevojke zamolile meda ih njihovim fotoaparatomfotografišem...Naslonile su se na grm limuna, a ja sam ukadar unioi vrh tornja izvanzemaljske Katedrale...Kad se fotografija izvadi iz kiseline,djevojke će biti prijatno iznenađene:na fotografiji će ugledati menekako u rukama držim vrh tornja.DVORAC DOBROTEU govoru Vienne, u šumnom trenutkukad je pjesnik Mile Stojićzapisao stih na talasu rijeke Dunav:“Sloboda ne dolazi uz votku i joint” -zraka sunca je prošla krozpark Marije Terezijei pomilovala neobrijanog krezubogskitnicukoji je usnio na klupi da je postao kraljšto se u zlatnim papučama kližena odmrznutom parketu dvorcaa pridržava ga šapat Mozartov:Dobrota je besmrtnost.Sve drugo je smrt.cmyk
eagiranjaIX/212-213, 6. rujna 2,,7.55Zmaj bez znanstvene tituleHrvoje JuvančićReagiranje na tekst Aleksandra Benažića Genetičkoporijeklo Hrvata , <strong>Zarez</strong>, broj 210-211, od 12. srpnja2007. godineada sam prije nekoliko godina u tisku pročitaoda su se i u Hrvatskoj počela raditigenetska istraživanja podrijetla ljudi, odmahsam prepoznao temu koja se potpuno uklapa usferu mog profesionalnog/autorskog interesa.Naime baveći se od samih početaka svoga javnogdjelovanja traženjem i ukazivanjem na plodne sintezetradicije i suvremenosti u hrvatskoj kulturi,snimio sam niz filmova koji se direktno ili indirektnodotiču tog pitanja. Od mladenačkog serijalaSubkulture, preko Kravate!, Hrvatske 2010., TajneBranka Gavelle, pa sve do, evo, i mog posljednjegfilmskog/televizijskog rada; Genetskog podrijetlaHrvata. Ova je emisija izazvala možda i najvećiinteres javnosti, kako zbog zanimljive teme takoi zbog svoga opsega. Radi se naime o četverodijelnomserijalu pripremanom, snimanom i montiranomdvije godine u sklopu Dokumentarnogprograma HTV-a.Filmskoj obradi temata genetskog podrijetlaHrvata pristupio sam slijedeći svoju već odavnodefiniranu (rođ. 1967., filmom se bavim od 1985.)autorsku praksu, a koja bi se mogla jednostavnoopisati na sljedeći način: moji filmovi nastajutako da snimam osobna istraživanja neke (meni)zanimljive teme. Dakle to nisu ni novinarske proet contra istraživačke emisije, ni znanstveno popularnidokumentarci, ali ni čisti autorski dokumentarcijer mi se <strong>scena</strong>riji uvijek naslanjaju na relevantnestručnjake iz područja koje istražujem. Omojim se filmovima tako može reći da transponirajumoju osobnost u filmsko-televizijski medij. Ada sam u tome sam uspješan i gledateljima zanimljiv,svjedoči doista velik krug poštovatelja mogarada, a na koncu, i dobitnik sam više domaćih imeđunarodnih priznanja za svoj rad. Ni Genetskopodrijetlo Hrvata nije bila iznimka: pohvale samprimao i još uvijek primam od mnogobrojnih poznatihi nepoznatih ljudi, ali i uglednih stručnjakaza područja koja sam obuhvatio filmom. Posebnomi je bila draga poruka skupine časnih sestara izZagreba koje su mi poručile neka se obaveznoizborim za reprizu serijala u boljem terminu, štosam i uspio.Ovakav autorski, osobni pristup temi genetskogpodrijetla Hrvata očito ne može shvatiti niprihvatiti <strong>Zarez</strong>ov povremeni recenzent knjigaantropološke tematike Aleksandar Benažić, kojije povodom moga serijala u prošlom broju <strong>Zarez</strong>arazlio čak 3 stranice žuči. Iznenađen njegovimostrašćenim negativizmom pogledao sam naGooglu tko je on, pa sam iz skromnih nekolikorezultata pretrage otkrio da je pasionirani numizmatičar,dvokratni suradnik sesvetskog muzeja itrokratni snimatelj kratkih filmova o pedagogiji.Ovakav, iznimno bogat znanstveni i autorski opus,te neosporan ugled u numizmatičarskim krugovima,svakako Benažiću daje pravo imati mišljenjeo svemu čime se bavio nekoliko mjeseci u životu,kao što je i pravo uredništva <strong>Zarez</strong>a da mu povremenoobjavi i nadobudne, laičke napise o filmu,kao što je bio onaj problemima domaće kinematografije(<strong>Zarez</strong>, br. 202 ) ili onaj monster tekst omome filmu.U toj glomaznoj, dosadnoj i krajnje bezobraznojpisaniji bistri sveznadar Benažić pokazujeda je u njegovu renesansnom umu ostalo poneštomjesta i za filmski teoriju i praksu. Pa opisuje kameruu mome filmu ovom nadasve prostudiranomraščlambom: “kamerman je očito profesionalac,jer mu se ne trese ruka i kadrovi nisu odsječeni”.Taj filmološki biser je ujedno i jedino mjesto uBenažićevu izbljuvku gdje se dotični bavi filmskomformom, pa ću mu besplatno dati kratkupoduku iz zanata s kojim se sustavno bavim većskoro 25 godina. Dakle filmski laiče: kadrovi nisu‘’odsječeni’’ jer ih je montirao (to je ono kad sespaja snimka na snimku) vrhunski profesionalackoji ima nepogrešiv osjećaj koliko je vremena gledateljupotrebno da bi percipirao kadar. A kamerase i inače, nikome, ne trese kada se stavi na stativ(to je ono što izgleda kao pauk s 3 noge), što bihi vama preporučio kada budete snimali svoj 4.kratki film o pedagogiji. Moj pak snimatelj DarkoHalapija radio je sa stativa kad god smo za toimali vremena, a kojega, štovani čitatelji <strong>Zarez</strong>a,i nije bilo napretek s obzirom na to da smo proputovali5600 km za 20 dana, doista povlačeći zarukav znanstvenike iz južne Ukrajine i Rusije, čijitelefoni kad ih se zove iz Hrvatske ne rade. Zbogčega, naravno, emisija i nije bila na nivou BBC-aili National Geographica. U njihovim bi naimeprodukcijama samo istraživanje terena i pregovaranjes protagonistima trajalo bar 3 mjeseca, asnimanje još najmanje toliko. A vjerojatno bi, osimza redatelja, kamermana i vozača, imali i sredstavaza putovanje ponekog uglednog arheologa ilimigracionista koji bi, dakako meritornije negoja, razgovarao s poljskim ili ruskim profesorima.Ali, i da sam imao takvu mogućnost, i opet bih sasobom poveo dr. Emila Heršaka, čija je 500-straničnaknjiga Drevne seobe kudikamo jača referencaod opusa njegova i mog kritičara Benažića, koji je,sudeći prema popisu njegovih publiciranih radova,u svojoj bogatoj karijeri uspio fermentirati čak 3članka o simbolima na kovanicama, kao i zacijelovrlo zanimljiv referat o Hrvatima i Sabejcima uarapskim izvorima.Aleksandra sitnog, multidisciplinarnog velestručnjaka(i) za etnogenezu Hrvata, valjda je ujelo zasrce što ga nisam angažirao u filmu. I tako je uvrijeđeni tašt, pišući o mome Genetskom podrijetluHrvata, zaboravio da nismo ni Englezi ni Ameri,nego Hrvati, pa nam je i film o genetici kudikamološiji od lijepih, višemilijunskih TV produkcija skojima ga uspoređuje. A meni pak moja trijeznapamet kaže da bi i Acin postav Zavičajne sobeDomovinskog rata u muzeju Prigorja izgledaopuno bolje i uzbudljivije te da bi bio na kudikamovećoj kvadraturi da je kojim slučajem radio spomen-sobupalih američkih vojnika u Afganistanu,ili na granicama Irana... Irana? Irana? Da, da;Irana!A sad, kad smo sasvim slučajno došli do ključneriječi, “Iran”, poštovani čitatelji <strong>Zarez</strong>a, završit ćus recenzijom Benažićeve “recenzije” moga filma, iotvoriti jednu kudikamo zanimljiviju temu s područjahrvatske sociopatologije. Naime zapjenjeničlanak o mome Genetskom podrijetlu Hrvata tekje relativno umiven (zamislite sad to!) odvjetaksirovog i krajnje nekulturnog, ad hominem, napadadesno-fundamentalističkih individua koje svojimskromnim intelektualnim snagama pokušavajudokazati da su Hrvati arijevska rasa Indoiranaca teda su jedan od najstarijih i najuglednijih naroda nacijelom cjelcatom svijetu. Kako ni kao osoba, a nikao Hrvat, ne patim od mitomanije i na(r)cističkihporemećaja osobnosti, jedan je od zaključaka mogfilma bio da je nedokazive etnogenetičke hipotezekoje nas konfrontiraju sa suvremenim svijetom boljeostaviti u toplom mraku pretpovijesti. I dakako,moje mi je (autorsko i intuitivno) istraživanje insitu pokazalo da je Slavenska teorija najlogičnijašto se tiče podrijetla Hrvata. A takav zaključakje bio udarac štapom po osinjaku! Odmah nakonzavršetka emitiranja serijala početkom srpnja postaosam meta cijelog rafala priopćenja koje u ime“Znanstvenog društva za proučavanje podrijetlaHrvata” potpisuju nekakvi doktori etnogeneticinesrodnih znanosti. U tim priopćenjima, koje osimnekoliko ridikuloznih “velehrvatskih” siteova inotornog Hrvatskog tjednika nitko nije htio objaviti,išlo se toliko glupo i daleko da se moj filmdovodio u vezu s nekakvom Šešeljevom knjigom oHrvatima te me se proglašavalo glasnogovornikomZapadnog Balkana, najnovije Jugoslavije, gotovoudbaškim konfidentom itd. Kako sam po prirodiradoznao i imam i neka znanja o istraživačkomnovinarstvu, otkrio sam da u tome društvancuojeđenih nesretnika koji ne znaju misliti i živjetibez arhineprijatelja – Jugoslavije, glavnu riječ vodiprofesor nastavne metodike na Pedagoškoj akademiji,“Zmaj od Tanaisa”, Ivan Biondić. Suflirajumu bivši ambasadori, agronomi, pjesnici, liječnicibez prakse... jednom riječju sve sami ‘’stručnjaci’’za povijest, lingvistiku, arheologiju, a posebicepopulacijsku genetiku. U toj slabo vidljivoj, ali nakulturnoj i političkoj margini očito vrlo aktivnojsekti paranoika koja se oglašava po opskurnimsiteovima i gnjavi ljude po raznim internetskimforumima, naš Aleksandar Benažić, “Zmaj bezznanstvene titule”, tek je mali od kužine, ali jezato jedini kojemu neki od ozbiljnijih medija (tj.<strong>Zarez</strong>) hoće objaviti tekst. I onda naš IndoiranacAco, pametan ko Thompson, zamata svoju hrvatsko-arijevskuopsesiju u nekakvu “recenziju” filma,u kojoj, nota bene, više polemizira s antropologomRudanom nego sa mnom. To je i razumljivo, da seu stvari preko mene obraćaju na znanstvene adrese,jer s obnevidjelim amaterima iz (moš si mislit)“Znanstvenog društva za proučavanje podrijetlaHrvata” ozbiljni stručnjaci s područja u koja seguraju uopće ne žele komunicirati. I onda, Zmajod Tanaisa, Zmaj od propale veleposlaničke karijerei <strong>Zarez</strong>ov Zmaj kovanice od 5 lipa, zloupotrebljavajujedan autorski rad za agresivno iznošenjesvojih maštovitih hipoteza o paleolitskim, a zatimi arijskim Hrvatima kao rodonačelnicima ne samoEuropske nego i svjetske uljudbe. No i uza sav tajglomazni i koordinirani napad, koji je nažalostipak dobio prostor i u jednim ozbiljnim novinamakao što je <strong>Zarez</strong>, ja se od takvih budalaša s doktorskimtitulama ne dam impresionirati.Aleksandar Sitni – podrijetlom Bijeli Ogur izIrana (vidi ničim objašnjenu ali znakovitu ilustracijunjegova teksta), proglasio me za nadmenogBalkanca, pa u tom stilu njemu i njegovim pajdašimaarijevcima poručujem sljedeće: eto vam fondovapo ministarstvima pa snimajte svoje filmove očemu god hoćete... možete i porniće o prahrvaticamaamazonkama irankama, što se mene tiče... akobi vas to malo smirilo.A vama, ozbiljnim čitateljima koji možda nistevidjeli moj, prema većinskom sudu, vrlo uspio film,za kraj odašiljem svoje ne-znanstveno, autorskopoimanje teme o genetskom podrijetlu Hrvata.Dakle zaključak do kojega sam došao mukotrpnimdvogodišnjim radom na filmu, ali i na sebi,jest sljedeći: iako je u nekom užem znanstvenomsmislu bitno otkriti odakle je došao neki narod, zataj isti narod i njegovo samoodređenje je važnijerazumjeti složene kulturalne procese kojima jenastao u svome suvremenom obliku (parafraza, dr.Mate Suić). Iliti po naški, ja sam domoljub, a ovidosadni pacijenti što me proganjaju su rodoljubi.Bate Stojkovići.cmyk
cmyk
Change language