Post-yu kulturna scena - Zarez

24 IX/212-213, 6. rujna 2,,7.Pynchon i njegova djeca, 2. dioovorili ste o novijojpromjeni u piščevimočekivanjima od čitateljai tome sličnom. Je li postmodernističkisvijet i na nekedruge načine promijenio uloguozbiljnog spisateljstva danas ilina nju utjecao?- Ako mislite na postindustrijski,posredovani svijet,taj je preokrenuo jednu odvelikih povijesnih funkcijaproze: pružanje podataka oudaljenim kulturama i osobama,prvo stvarno poopćavanjeljudskog iskustva koje suromani nastojali postići. Akoste živjeli u Bumfucku u Iowi,prije sto godina, i bez ikakvepredodžbe o životu u Indiji,dobri stari Kipling otišao jetamo i prikazao vam kako setamo živi. Naravno, poststrukturalističkise kritičari sadadobrano zabavljaju svim kolonijalističkimi falokratskimpredrasudama ugrađenima uideju da su pisci strane kultureprikazivali, a zapravo su ihprerađivali – sve te šabloneo brbljavim domorocima,putenim konkubinama, teretubijelog čovjeka itd. Tapredodžbena funkcija prozedanašnjem čitatelju izgledaobratno: s obzirom na to da sečitavo svjetsko selo sada predočavakao blisko, elektroničkiizravno – sateliti, mikrovalovi,neustrašivi televizijski antropolozi– riječ je gotovo o tomeda trebamo prozaiste kakobismo obnovili nerazrješivučudnovatost čudnih stvari,kako bismo ih opet učinilidalekima, da tako kažem.To je pristup DavidaLyncha životu u predgrađu. Ilipristup Marka Leynera vlastitojsvakodnevici?- A Leyner je u tome doistadobar. Našem naraštaju kao dase čitav svijet predstavlja kao“poznat”, ali s obzirom na toda je, naravno, riječ o obmani,ukoliko govorimo i o čemuzaista bitnom u vezi s ljudima,svaki je “realističan” proznipoduhvat možda suprotanonome što je nekad bio – višene čini čudno bliskim, negoblisko ponovno čini čudnim.Reklo bi se da je važno pronaćinačine kojima ćemo se podsjetitida je veći dio “bliskosti”posredovan i varljiv.Zamagljivanje granica“Postmodernizam” običnopodrazumijeva “spajanje popai ‘ozbiljne’ kulture”. Ali znatandio pop-kulture u djelima mlađihpisaca kojima se danas najvišedivim – djelima Leynera,Gibsona, Vollmanna, Eurudice,Daitch i vašim djelima – kao daDavidFoster WallaceDati vlastiti život da uzdrmaš čitateljase u manjoj mjeri unosi kako bispojio visoku i nisku kulturu, ilivrednovao pop-kulturu, a u većojmjeri kako bi se tako sva tagrađa postavila u novi kontekst,pa da se onda od nje oslobodimo.Nije li, na primjer, to bilajedna od stvari koje ste radili skvizom Jeopardy u priči LittleExpressionless Animals?- Jedan od novih kontekstadobivamo uzmemo li neštogotovo omamljujuće banalno– teško je sjetiti se ičeg banalnijegod nekog američkog kviza;zapravo, banalnost je jednaod velikih televizijskih udica– pa onda to pokušamo preuobličitina način koji razotkrivanapetost, čudnovatost, uvijenostsveg tog niza ljudskihinterakcija koje sačinjavajuzavršni banalni proizvod.Mnoga vaša djela bave setim rušenjem granica izmeđustvarnosti i “igara”, ili paklikovi koji igru igraju počinjustrukturu igre miješatisa strukturom stvarnosti. Iopet, pretpostavljam da se tomože uočiti u vašoj priči LittleExpressionless Animals, gdjeje stvarni svijet izvan kvizaJeopardy u interakciji s onimšto se odvija unutar kviza– granice između unutarnjeg ivanjskog bivaju zamagljene.- Osim toga, ono što seodvija u showu utječe na životkoji svaki sudionik vodi izvanshowa. Zanimljivo je što većidio ozbiljne umjetnosti, pa iavangarda koja je u dosluhus teorijom književnosti, i daljeodbija to priznati, dok seozbiljna znanost dodvoravačinjenicom da je razdvajanjesubjekta/promatrača i objekta/eksperimentanemoguće.Proza se rado oglušuje o implikacijete činjenice. I daljerazmišljamo u terminimapriče koja “mijenja” čitateljeveosjećaje, mozgovne tokove,možda čak i njegov život.Nije nam stalo do ideje dapriča dijeli svoju valentnost sčitateljem. Ali život samogačitatelja “izvan” priče mijenjasamu priču. Možda ćete rećida se dotiče jedino “njegovereakcije na priču”. Ali te stvarijesu priča. Eto kako mi je bartovskii deridaovski poststrukturalizamnajviše pomogaokao proznom piscu: čim samja s nečim gotov, u biti sammrtav; a vjerojatno je i tekstmrtav; pretvara se jednostavnou jezik, a jezik ne živi samou čitatelju već i kroz čitatelja.Čitatelj postaje Bogom.Larry McCafferyJedan od najznačajnijihpost-pinčonovskihknjiževnika govori o moćimai zamkama postmodernizmai minimalizma, važnostipop-kulture te o nužnostiiskrenosti i ljubavi ustvaranju književnosti isuprotstavljanju ironiji kojaje danas postala okoliš ukojem živimoRekurzivnametafikcija obožavapripovjednusvijest, nju činitemom teksta.Minimalizam jejoš gori, prazniji,jer je prevara:izbjegava ne samosamoreferentnostnego i bilo kakvupripovjednuosobnost,pokušava sepretvarati da unjegovu tekstunema nikakvepripovjednesvijesti. TipičnoameričkiKlopke metafikcijeVratimo se načas vašemosjećaju za ograničenja metafikcije:vaša je implikacija da jemetafikcija igra koja razotkrivajedino samu sebe, ili koja nemože svoju valentnost podijelitini sa čime izvan sebe same– poput svakodnevnog svijeta.- Ali metafikcija je vrednijaod toga. Pripomaže razotkrivanjufikcije kao posredovanogiskustva. Uz to, podsjeća nasda uvijek postoji povratni elementizričaja. To je važno jerje samosvjesnost jezika oduvijekbila prisutna, ali ni pisci nikritičari ni čitatelji nisu željelida ih netko na to podsjeća. Nakraju smo međutim uvidjelizašto je povratnost opasna, amožda i zašto je svatko želiojezičnu samosvjesnost isključitiiz igre. Postaje praznomi solipsističkom, vrlo brzo.Spiralno se uvlači u samusebe. U priči Westward samupao u zamku tako što samnastojao razotkriti obmanemetafikcije na isti način nakoji je metafikcija prije pokušalarazotkriti obmane navodnoneposredovane realističkefikcije koja joj je prethodila.Bio je to horror-show.Zašto je meta-metafikcijaklopka? Niste li upravo to radiliu Westwardu?- Možda će jedina pravavrijednost Westwarda biti utome što pokazuje one pretencioznepetlje u koje sadaupadate ako se zajebavate spovratnošću. Namjera mi je uWestwardu bila učiniti s metafikcijomono što su Mooreovapoezija ili DeLillova Libraučinili s drugim posredovanimmitovima. Želio sam ostvaritiarmagedonsku eksploziju, ciljkojem je metafikcija uvijektežila, a onda nanovo afirmiratiideju umjetnosti kao živućetransakcije između ljudskihbića. Dvadesetpetogodišnjakebi trebalo zatvoriti i uskratitiim tintu i papir. Sve što samhtio učiniti izašlo je u priči navidjelo, ali izašlo je baš onakvokavim je i bilo: sirovo, naivno ipretenciozno.Naravno, čak je i na romanThe Broom of the Systemmoguće gledati kao na metafikciju,knjigu o jeziku i odnosuizmeđu riječi i stvarnosti.- Gledajte na The Broomof the System kao na tankoćutnupriču o tankoćutnomi mladom bijelom anglosaksonskomprotestantu kojije upravo prošao kroz svojusredovječnu krizu koja ga jeodvratila od hladno-racionalneanalitičke matematikei privela hladno-racionalnompristupu prozi i ostinovskovitgenštajnovsko-deridaovskojteoriji književnosti, a koja jeisto tako njegovu egzistencijalnujezu preusmjerila odstraha da je puki računalnistroj prema strahu da nijeništa doli jezična konstrukcija.Taj je bijeli anglosaksonskiprotestant napisao velikukoličinu neuvijena humora,voli gegove, pa odlučuje napisatišifriranu autobiografijukoja je isto tako zabavan malipoststrukturalistički geg: etovam otud Lenore, lika u pričikoji se užasno plaši da zapravoi nije ništa više osim lika izpriče. Dobrano zakriven podpromjenom spola, gegovima iteorijskim aluzijama, ispisaosam svoj tankoćutni, mali,samim sobom opsjednutiBildungsroman. Kad je knjigaizašla, svi kritičati, bez obzirana svoju cjelokupnu ocjenu,hvalili su činjenicu da se, akoništa drugo, eto pojavio prviroman koji nije tek još jedanu nizu tankoćutnih, malih,samim sobom opsjednutihBildungsromana.Muka poWittgensteinuWittgensteinovo djelo,naročito Tractatus, prožimaThe Broom of the Systemna najrazličitije načine, i kaosadržaj i preko metafora kojimase koristite. Ali u svojojkasnijoj fazi Wittgenstein jedošao do zaključka da jezik nemože priopćavati na onakoizravan, referentan način kojimu je u Tractatusu pripisivao.Ne znači li to da je jezikzatvoren krug – ne postojipropusna opna koja bi unutarnjemomogućila da se probijedo izvanjskog? Ako to jest tako,nije li onda knjiga tek igra? Ilije činjenica da je riječ o jezičnojigri na neki način čini drugačijom?- Wittgenstein je opsjednutsvojevrsnim tragičnim padom,sve od svoga djela TractatusLogico-Philosophicus iz 1922.pa do Filozofskih istraživanjaiz svojih posljednjih godina.Mislim na pravi pravcati padnalik na onaj iz Knjige postanka.Gubitak čitavog vanjskogsvijeta. Slikovna teorija značenjau Tractatusu polazi odpretpostavke da je izmeđujezika i svijeta moguć jedinodenotativni, referentni odnos.Da bi jezik bio smislen, aistovremeno povezan sa stvarnošću,riječi kao što su stablo ikuća moraju biti nalik na sličice,predodžbe stvarnih stabalai kuća. Mimezis. Ali ništa više.To pak znači da su mimetičkesličice ono najviše što možemoznati i o čemu možemogovoriti. To nas, metafizički icmyk