You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
CVIJEĆE ZA PTICU RUGALICU,<br />
ILI DO ISTAMBULA U JEDNOM<br />
DAHU<br />
Zagreb je hladan grad. Još početkom osamdesetih<br />
godina, dok me nitko nije imao u planu,<br />
zaključio je to i u refren jednako hladne, otuđene<br />
i guste pjesme upisao Jura Stublić, frontmen<br />
tada popularne skupine Film.<br />
Marko Pogacar<br />
Zagreb je hladan grad. Još početkom<br />
osamdesetih godina, dok me<br />
nitko nije imao u planu, zaključio<br />
je to i u refren jednako hladne,<br />
otuđene i guste pjesme upisao Jura<br />
Stublić, frontmen tada popularne<br />
skupine Film. U taj i takav grad<br />
prvi sam put stigao u ranu zimu<br />
osamdeset i sedme godine, nepune<br />
tri godine star i sasvim nespreman<br />
na sve što hladnoća nosi: tada sam,<br />
između ostalog, prvi put vidio<br />
snijeg. Otac, oficir Jugoslavenske<br />
narodne armije, premješten je na<br />
novu službu, majku, poštansku<br />
službenicu, također je čekalo novo<br />
radno mjesto te se obitelj – nekoliko<br />
mjeseci ranije pojačana vrištavom<br />
i kovrčavom prinovom –<br />
mojim bratom, ukrcala u vlak i<br />
krenula u neki novi život. Svega se<br />
toga, odlaska, puta i te jedne<br />
<strong>zagreb</strong>ačke godine – etape koju je<br />
okončala neka nova prekomanda –<br />
sjećam neobično dobro. Otprilike<br />
tada, u bučnim vagonima popularne<br />
kompozicije 'Marjan Express',<br />
koja je svakodnevno povezivala<br />
moj rodni grad na jadranskoj obali<br />
s glavnim gradom Socijalističke<br />
Republike Hrvatske, počela je i<br />
moja gotovo opsesivna odanost<br />
vlakovima. S tog povijesnog putomom<br />
sjećanju slične brazde upisale su eskadrile<br />
niskoletećih MIG-ova koji nad gradskim<br />
nebom ostavljaju boje jugoslavenske trobojnice,<br />
parade armije na savskom nasipu i gomile<br />
slično odjevenih mladih ljudi iz svih krajeva<br />
zemlje i svijeta – sve ono što tada još nisam<br />
mogao prepoznati kao ikonografiju nadolazećeg<br />
rata. Ostao je ondje i naš stan na dvadeset<br />
i drugom katu golema nebodera, raskopane<br />
tramvajske pruge, šetnje Maksimirom, klinički<br />
bolnički centar u Dubravi, nekoliko prijatelja,<br />
dječji zborovi, glavni kolodvor i sva ta neobična<br />
bjelina pod nama; sivilo svud oko nas i<br />
nad nama. Uvijek i opet sivilo.<br />
Devedesete su sivilo učinile općim, i ustrajno<br />
radile na tome da ga presele u najudaljeniji<br />
kraj spektra: neprozirnu i tihu tamu. Jugoslavija<br />
je, zajedno s ranim djetinjstvom, nestala;<br />
Jura je od rokera postao Hrvat, boje trobojnice<br />
su se izokrenule, oni su Migovi – ponovno<br />
nadlijećući naše gradove – pokazali svoju<br />
pravu prirodu, svuda okolo sve je bilo u znaku<br />
krvi i mučnih, nikad do kraja definiranih<br />
nestanaka. Tih se godina u ovim krajevima,<br />
naprosto, nestajalo. Vlakovi nisu vozili, a<br />
Zagreb se činio dalekim i mutnim. Odrastanje<br />
se, poput zvjerke, provlačilo između uzbuna<br />
za zračnu opasnost, školskih obaveza i dokolice<br />
koja je, kako je vrijeme odmicalo, postajala<br />
sve bezbrižnija: na Mediteranu je sve valjda<br />
lakše. Nekako s krajem rata i 'mirne reintegracije'<br />
završio sam osnovnu školu, zatim gimnaziju,<br />
i bio spreman ponovno, ovaj put dobrovoljno<br />
i sam, stupiti u hladnoću. Tek je ovaj<br />
put, na fakultetu – iako sam, sasvim nespreman,<br />
stigao u jeku iznimno hladne zime – ona<br />
poprimila svoje pune metaforičke razmjere.<br />
Jura je, iako Hrvat, bio u pravu. Nije potrebno<br />
ni napomenuti da sam i drugi put, na duži<br />
rok, u Zagreb stigao vlakom.<br />
U takvom me Zagrebu – čija je hladnoća,<br />
odjednom, postala gotovo opipljiva, egzistencijalna<br />
kategorija – glavnom gradu koji pati od<br />
manije veličine, a ne može se othrvati malograđanskom<br />
i provincijalnom mentalitetu,<br />
milijunskom organizmu koji noću iščezava u<br />
8
Change language