Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
ureda naprosto je vrvjelo. Skoro pa više od<br />
polovice učenika svoju olovku bješe zagubilo,<br />
ili im pak olovka bješe ukradena.<br />
„Hajde, kaži, kako ti je izgledala ta ukradena<br />
olovka?“<br />
Dijete bi opisalo olovku, a ravnatelj bi pronašao<br />
jednu, te je pružio djetetu.<br />
I tako je tom cijelom nizu djece razdijelio<br />
olovke. A djeca nisu lagala, i olovke zbilja i jesu<br />
bile njihove...<br />
„De kaži, kako si ukrala ovoliko olovaka?“<br />
„Nisam ih ukrala.“<br />
„Kažeš li istinu, dijete, oprostit ću ti.“<br />
„Ali, nisam ih ukrala.“<br />
„Pa dobro, da je Erol Abi i milioner, zašto bi ti<br />
baš poklonio ovoliko olovaka? Hajde, jednu,<br />
dvije, pa i deset komada... Ali na stotine?“<br />
„Erol Abi mi dao... Trgovina mu puna olovaka...“<br />
I tako je ravnatelj nadugo gnjavio djevojčicu, a<br />
nakon što iz nje ne izvuče istinu, reče joj:<br />
„Idi, i smjesta pozovi oca i majku.“<br />
Neriman je stigla kući, bacila se na krevet i<br />
otpočela snažno jecati. Njene oči od plača postaše<br />
krvave. Majka je tek uzrujano zapitkivala,<br />
ali djevojčica od silnoga plakanja nije mogla ni<br />
govoriti. Pošto se malko smirila, ispričala je<br />
majci sve onako kako se i zbilo. Uvečer je otac<br />
ponovo došao kući noseći sa sobom pregršt<br />
olovaka. Dao ih je Neriman. A ona ih je svom<br />
snagom sunula na ulicu. Majka je kroz suze<br />
događaj ispričala ocu.<br />
Neriman je govorila, i dozla da će umrijeti<br />
molila majku i oca:<br />
„Preklinjem vas, ne govorite da su olovke<br />
pronađene na smeću. Kažite da ih je Erol Abi<br />
dao...“<br />
„Neće nam povjerovati...“<br />
„Pa i ne moraju..“<br />
„Ta, zar je pronaći olovku na smeću, gore i od<br />
krađe?“<br />
„Gore je, mnogo gore...“<br />
I tako je natezanje između majke, oca i kćeri<br />
potrajalo do ponoći.<br />
Neriman je govorila:<br />
„Kažete li da su olovke nakupljene po smeću, ja<br />
ću se ubiti...“<br />
41<br />
Redarstvenik Rüstem svoju je djecu poznavao<br />
dobro. I da, djevojčica bi sebi oduzela život.<br />
„Imaš pravo, kćeri“, rekao je, „u školi ću im<br />
kazati da joj je te olovke poklonio ujakov sin<br />
Erol.“<br />
Izjutra je redarstvenik Rüstem sa svojom kćerkom<br />
otišao u školu, te učitelju i ravnatelju<br />
otpočeo pričati o Erolu, stao kazivati sve<br />
nadugo i naširoko o tome kako je on dobar,<br />
velikodušan rođak. Ravnatelj je zatražio adresu<br />
Erolove trgovine na Beyazıtu. Otac i kćer ostaše<br />
skamenjeni. No, na kraju je redarstvenik<br />
Rüstem smislio neku adresu, te je izdiktirao<br />
ravnatelju. I potom su otac i kćer otišli iz škole.<br />
Istraga bješe završena, ispostavilo se da je Neriman<br />
olovke ukrala, te zbog toga izbačena iz<br />
škole.<br />
Prilično sam kasno čuo za ovaj događaj. Otrčao<br />
sam odmah do kuće redarstvenika Rüstema,<br />
no, doma ne bi nikog. Sedmicu sam dana odlazio,<br />
dolazio, kućna vrata biše ništa do li zida...<br />
Šest mjeseci, sve do moje selidbe u Basınköy,<br />
kuća bješe još uvijek zatvorena... Tek jedna<br />
pusta, mrtva, sumorna kuća... Djeca iz četvrti<br />
izgaziše mileni vrt, i potrgaše one crvene, plave<br />
i ružičaste geranije na prozorima...<br />
Ja dobro poznajem smetlišta. Redarstveniku<br />
Rüstemu zahvaljujući. Smetlišta su istovjetna<br />
preslika svojih gradova... A ako li je grad prljav,<br />
varljiv, okrutan i podao, njegova smetlišta zaudaraju<br />
hiljadu put jače. Poput strvi... Na istanbulska<br />
smetlišta galebovi slijeću, i ona postaju<br />
snježnobijela. I to pogano smeće biva pritajeno<br />
njima. Aaah, a iz tih istanbulskih smetlišta<br />
znaju izroniti i raznobojne olovke... a zna i koji<br />
prsten od zlata.
Change language