QRious?

Marta Čaržavec, bivša
učenica ŠUDIGO-a, a
trenutno studentica
pete godine glume na
Akademiji primijenjenih
umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Za
sebe kaže kako tjesteninu voli više
od uskog struka. Otkrila mi je da
vjeruje u energiju, boje i prirodu te
da je tvrdoglava, otvorena, komunikativna,
društvena i glasno se smije.
Uz to sam saznala još puno toga o
njezinom putu ka sreći. Marta se prisjetila
svojih srednjoškolskih dana u
našoj školi i upoznala nas sa svojim
životom na kazališnim daskama.
Kojim si putem krenula nakon srednje?
Smatraš li da te ŠUDIGO dobro
pripremio za dalje?
Mislim da nisam krenula krivim putem.
Oduvijek sam bila umjetnički tip pa je
upis ŠUDIGO-a i kasnije Akademije bio
nekako logičan. Slika, grafika, skulptura,
dizajn – to je dio kazališta. Često za rad
na predstavi crpim inspiraciju iz likovnih
umjetnosti. ŠUDIGO mi je uvelike pomogao
i ponekad mi baš nedostaje. Pogotovo
Hrvatski jezik i Materijali i procesi
oblikovanja na kojima sam, malo je reći,
uživala. Svi profesori koji su mi predavali,
uz ravnateljicu naravno, osobiti su,
motivirajući, nadahnjujući i željni rada s
učenicima kojima se uvelike posvećuju i
to treba cijeniti.
Sjećaš li se uopće ŠUDIGO-a? Kakva
su tvoja sjećanja na srednjoškolske
dane?
To je iskustvo i znanje koje zauvijek
nosiš u sebi i ne zaboraviš ga, vratiš mu
se kad osjetiš potrebu. Srednjoškolske
dane pamtim po kreativnosti, izrađivanju
mapa za industrijski dizajn, skulptura,
pisanju sastavaka, putovanjima, sudjelovala
na različitim projektima i naravno,
po kolegama od kojih su mi neki i dan
danas jako dobri prijatelji. Poseban dio
sjećanja zauzimaju profesorice i profesori
koji su mi bili i jesu iznimno dragi, koji
su mi davali vjetar u leđa, pogotovo kad
je riječ bila o upisu na Akademiju. Onda
prođe par godina, stojim na kazališnim
daskama i ugledam te ljude u publici - tu
je vrstu sreće teško opisati.
Što trenutno radiš u životu?
Najvećim se dijelom pripremam za
diplomsku predstavu. Istražujem ritualno
kazalište, Wicca praksu, feminizam
i utjecaj simbola. Baterije punim u
igraonici kao animatorica djece, a koncentraciju
i fizičku spremnost vježbam
pohađajući sate suvremenog plesa u
“Kabinetu” Ivane Kalc. Pohađam kolegij
“Rod, seksualnost i identiteti – od
opresije do individualnosti” pri Centru
za ženske studije, koji drži dr. sc. Brigita
Miloš. To mi je pak omogućilo prisustvo
u udruzi SOS Centar za nenasilje i ljudska
prava, u sklopu kojeg radimo na izložbi o
rodno uvjetovanom nasilju. Obnavljam
i igram predstave u produkciji riječkog
HNK Ivana pl. Zajca i pripremam se za
gostovanja u Istri sa svojim “klasićima”
gdje igramo naše dvije predstave “Bert
cabaret” i “Dobri čovjek iz Sečuana” u
režiji Lenke Udovički. Slobodno vrijeme
koristim za čitanje štiva različitih naslova,
od eseja Slavenke Drakulić do Indijske
knjige sreće, gledam filmove i Viasat
History, častim se odlascima u kazalište,
družim se s prijateljima i iskušavam nove
kulinarske recepte.
Zašto baš gluma?
Uz to si pitanje, često postavljam i
pitanje što je to uopće čime se bavim/o.
Ta me enigma motivira. Ona je za mene
igra i zadovoljstvo, rad na sebi i konstantno
otkrivanje. Svatko od nas ima mnogo
toga za ponuditi, samo u većini slučajeva
toga nismo svjesni. Umjetnost utječe na
ljude (ili bi trebala), otvara vrata u nepoznato,
a u publici bi trebala probuditi
emociju, maštu, promjene (bilo osobne
ili društvene), postaviti pitanja, ali i odgovore.
Kakav je bio put do Akademije
primijenjenih umjetnosti?
Bio je to put oscilacija, rekla bih. Trnovit,
sladak, sretan, tužan, strašan, upitan,
sklizak, nekad crn, nekad žut. Prvi je
korak bio da nađem mentora koji će me
pripremiti za prijemni ispit koji nije ni
malo lak. Prvi pokušaj nije bio uspješan.
Pauzirala sam godinu dana i posvetila se
pripremi, sve pod mentorstvom Kostadinke
Velkovske. Tamo je bilo svega (ha
ha). Danas sam joj veoma zahvalna na
njezinoj ustrajnosti, strogosti, ali i lijepim
riječima i posebno je volim, postavila me
na noge i bez nje ne bih bila tu gdje sam
sada. Bila je i ostala ogromna podrška.
Što bi u svojoj karijeri voljela spomenuti
i koje bi osobe istaknula?
Karijeru tek počinjem planirati, odnosno
upravljati njome. Imala sam
čast raditi s izvrsnim redateljicama i
koreografima. Jedna od dražih uloga mi
je cvjećarica Clara, iz predstave “Leica
format” u režiji Franke Perković, a prema
romanu Daše Drndić (koji preporučam
za čitanje) jer sam kroz taj proces nevjerojatno
puno naučila i svaki put kad
igramo, a predstava traje dva sata i u njoj
igra više od 20–ak glumaca i glumica, neopisiv
je gušt izvoditi i igrati se. Posebno
želim istaknuti svoje mamu i tatu glume
Lenku Udovički i Radu Šerbedžiju, koji
su me učili da glumu i svoju klasu volim
i živim, naučili su me drugoj dimenziji
povezanosti i poštovanja. Još je hrpa
ljudi koje bih voljela spomenuti i za koje
mislim da su mađioničari glumačke pedagogije,
ali je popis predug.
Kako se pripremaš za predstavu?
Koju bi do sada izdvojila kao najdražu?
Početak procesa razlikuje se ovisno
o redatelju i vrsti predstave. Uglavnom
pripreme počinju jednim kolektivnim sastankom
cijelog autorskog tima i ansambla,
pišem bilješke.
Idući dan
počinju čitače
probe, označavanje
naglasaka i
postepeno učim
tekst. Paralelno
se sa sjedeće
Novi list -
recenzija
pozicije selimo u prostor. Igra u prostoru
svaki je put drugačija i ne mogu generalizirati
taj proces. Većinom je početna
faza improvizacija na temelju zadanih
vježbi, iz glumca se dobiva inspiracija, a
glumac svaki dan mora ponuditi nešto ili
znati ponoviti od prošlog dana, što zna
biti teško. Nekad te toliko ponese da nisi
ni svjestan i padneš u neku vrstu transa.
Jednom sam s profesorom Šerbedžijom
imala probu za Lady Macbeth i toliko
me uvukao u ulogu da sam dlanovima,
nesvjesno rasturila stakleni svijećnjak.
Nakon toga, u sceni slijedi emotivno dosta
nabijeni dio u kojem Lady Macbeth
kaže: “Ja sam dojila i dobro znam kakva
je nježnost voljeti dijete koje sisa; dok bi
mi se ono smiješilo u lice, bila bih mu iz
njegovih desni bradavicu strgla i mozak
prosula da zakleh se ko’ ti na ovo.” Ne
znam jesam li nakon toga ikad više toliko
dobro i pametno plakala na sceni.
Što smatraš svojim najvećim uspjehom?
Mislim da mi je najveći uspjeh upis na
Akademiju. I unutarnji mir. Uspjeh čine
male stvari koje čovjeka usrećuju, ali
usreće i nekog drugog.
Sabirući ljude,
mjesta i okolnosti,
mogu reći da sam
bila i jesam sretna.
Tko ti je uzor?
Kažu da kad imaš uzor, nećeš upadati
u probleme i lakše ćeš ostvariti ciljeve.
Teško je reći tko mi je uzor. Puno ljudi
upoznajem i puno ljudi cirkulira kroz moj
privatni i glumački život. Sto ljudi - sto
ćudi, a iz svakog možete izvući ono najbolje
i nešto naučiti.
Gdje se vidiš u budućnosti?
Ne bih se voljela probuditi jedno jutro
i shvatiti da sam na krivoj životnoj adresi.
Voljela bih uspjeti u branši koju sam
izabrala i živjeti od nje. Živim u sadašnjosti,
bivam u trenutku i vodim se trima
pravilima: Čini što te volja, ali ne naudi
nikome. / Ne traži izvana ono što nemaš
iznutra. / Ono što radiš, vratiti će ti se tri
puta.
Kad bi mogla, što bi promijenila u
svom životu do sad?
Vjerujem da se sve u životu događa s
razlogom i da na neke stvari ne možemo
utjecati. Voljela bih da sam nekim stvarima
pridavala više pažnje i više ih cijenila.
I da sam ponekad poslušala mamu, a ne
sebe. Sabirući ljude, mjesta i okolnosti,
mogu reći da sam bila i jesam sretna.
..........53