QRious?

Napisala: Vanja Landripet, 4.d
Ilustracija: Antonio Kušić, 4.d
U
petak,
25. listopada
2019. godine,
učenici Škole za
umjetnost, dizajn,
grafiku i odjeću Zabok
predvođeni knjižnjičarkom
i nekolicinom profesora posjetili
su Gradsko dramsko kazališe Gavella
u Zagrebu. Na repertoaru
je bila predstava Kiklop režisera
Saše Anočića, osmišljena prema
istoimenome romanu autora
Ranka Marinkovića. U središtu
zbivanja predstave jest lik Melkiora
Tresića – intektualca koji
dane provodi iščekujući poziv
u vojsku te se odlučuje na post
i prisilno izgladnjivanje kako bi
izbjegao vojnu obvezu. Tijekom
boravka u vojsci završava u
bolnici u kojoj provodi neko vrijeme.
Na kraju se u strahu vraća
građanskome životu u trenutku
kada je stigao rat – kiklop koji
vreba i proždire sve oko sebe.
Glavne likove u predstavi
glume Franjo Dijak (Melkior),
Dražen Kühn/Siniša Ružić (Maestro),
Živko Anočić (Ugo), Amar
Bukvić (Don Fernando), Filip Šovagović
(Atma), Dijana Vidušin
(Vivijana) i Martina Čvek (Enka).
Na sceni je nastupilo sveukupno
dvadeset i dvoje glumaca. Svaki
je od njih svojim glasom, tijelom
(mimikom i gestama), glumom
i emocijama uvjerljivo utjelovio
lik koji je glumio. Tako je Franjo
Dijak, čovjek krhke građe,
svojim tijelom izvrsno dočarao
izgled izgladnjeloga Melkiora.
Tome su doprinijeli i njegov hod
(malo pognut od izgladnjelosti)
te emocije – strah od rata, ljubav
prema Vivijani. Najjače su
karike u glumačkoj postavi Ugo,
Maestro i Melkior, a najslabije
sporedni likovi. Odnos glumaca
prema publici čini se pomno
isplaniranim od režisera – na
početku predstave su Melkior
Tresić i Don Fernando sjedili u
publici te raspravljali o Hamletu.
Od štofa do scene
Vizualno je sve bilo odrađeno
odlično – reflektori upereni u
likove bitne za određenu scenu
dok se u neosvijetljenoj, tamnoj
pozadini mijenjala scenografija.
Kostimi i šminka uvelike su
pridonijeli uvjerljivosti glumaca
i njihovim ulogama, dok su
glazba i zvukovi pridonosili
atmosferi.
Scenografija je zasigurno
doprinijela dojmu cjelokupne
predstave – interijer i elementi
koji se unose i iznose te glumci
koji se u tom interijeru nalaze
u pojedinoj sceni; tako su
prikazani Daj Dam – kafić sa
šankom, stolovima i stolicama;
Melkiorova soba sa krevetom;
ulica – ulična vaga i klupa;
bolnica – bolnički kreveti, ali i
glumci (u ludnici) koji su svojim
načinom glume doprinijeli
atmosferi ludnice u koju je bio
poslan Melkior nakon što je
poljubio bolničarku. Kostimi
glumaca odgovaraju vremenu
četrdesetih godina dvadesetog
stoljeća, vremenu ratnog stanja
i društvenog kaosa izazvanog
ratom. Boje kostima su većinom
neutralne – crna, bijela, siva,
smeđa i krem. Materijal je štof
– većinom za košulje, hlače i
prsluke, no ima i primjera krzna
(šal). Od odjevnih predmeta
na sceni se najviše pojavljuju
košulje, hlače, kaputi, odijela te
haljine od pamuka ili viskoze, na
nekima ima i šljokica. Od modnih
dodataka glumci nose kape,
naočale, šalove. Stil odijevanja
utječe na scenski efekt jer prikazuje
prošlost i način odijevanja
te stil koji su ljudi tih predratnih
četrdesetih godina 20. stoljeća
preferirali.
Zvuk i svjetlo
Predstava obiluje glazbom i
zvukovima – zvuk tramvaja koji
upozorava Tresića da se makne
dalje od pruge ili iznenadan i
snažan, glasan zvuk pucnja iz
pištolja, violinisti koji sviraju te
na taj način navještaju dolazak
rata. Autor glazbe je Matija
Antolić. Zvuk se koristi kao
element koji pridonosi atmosferi
– naglašava situacije i na taj ih
način uvjerljivije prikazuje. Tako
je spomenuti jak zvuk pucnja iz
pištolja prepao jedan dio publike.
U nekim se situacijama vide
izvori glazbe (svirači glazbenici
na sceni), a u nekima ne (zvuk
tramvaja – nije se vidjelo otkud
dolazi, ali se moglo pretpostaviti
da dolazi iz smjera publike).
U ovoj predstavi postoje
dvije vrste rasvjete – prirodna i
dramatična. Prirodna je zastupljena
u trenutku prikaza scene
u kojoj se na pozornici nalazi
više likova čija je pojava bitna za
gledateljev dojam te iste scene
(ulica i kavana). Dramatična je
rasvjeta upotrijebljena u onome
trenutku kada se na pozornici
žele istaknuti jedan ili dva lika te
kako bi se gledatelju odvratila
pažnja od izmjene scenografije
u pozadini. Reakcija publike na
neke od scena dokazala je kako
joj se predstava svidjela (smijeh
publike kad je bila smiješna
scena, veliki pljesak na kraju
predstave).
Od specijalnih efekata bitno
je spomenuti projekciju oka u
scenama. Radi se o jednom oku
što je jasna poveznica s Kiklopom.
Osim toga, na kraju predstave
kao poseban efekt dolazi
snijeg. Scena koja mi je ostala u
sjećanju jest upravo ta finalna
scena: rat je stigao, violinisti sviraju,
u središtu pozornice stoji
Melkior iznad kojeg pada snijeg.
Dopao mi se taj efekt snijega te
način na koji je ostvaren.
Koncept prema
književnom izvorniku
Redatelj i autor dramatizacije
je već spomenuti Saša Anočić.
Koncept režije bio je vidljiv. Svakom
je glumcu pristajao njegov
lik. Izbor i scensko oblikovanje
mjesta usklađeni su s glazbom i
zvukom koji doprinose atmosferi
te je dočarano vrijeme radnje
iz Kiklopa – 1940. godina. Tome
doprinose i kostimi koje su
nosili glumci. Scene se slijevaju
jedna u drugu i prikazane su
realno (u kafiću se pije i puši).
Smatram da je režija odlično
izvršena.
Tekst, odnosno izvornik ove
predstave je moderni roman
Kiklop autora Ranka Marinkovića.
Predstava se nije previše
odmakla od izvornika. Uvjerljivo
su prikazane one najbitnije scene
iz romana što je dobro zato
što su vizualno prikazani točno
oni dijelovi koji bi se u romanu
mogli samo pročitati ili zamisliti.
Predstava mi se svidjela.
Mislim kako bih bolje pratila
predstavu da sam unaprijed
pročitala bar kratki sadržaj
Marinkovićeva djela. Bilo bi mi
draže da je predstava trajala
malo kraće. Moja je ocjena za
ovu predstavu vrlo dobar iz
navedenih razloga. Preporučila
bih predstavu zato što je svaki
glumac izvrsno odglumio svoj
lik, a scenografija i kostimografija
su odlične.
..........71