Pod starim krovovima - Ksaver Šandor Gjalski
Pod starim krovovima - Ksaver Šandor Gjalski
Pod starim krovovima - Ksaver Šandor Gjalski
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>Ksaver</strong> <strong>Šandor</strong> <strong>Gjalski</strong>: <strong>Pod</strong> <strong>starim</strong> <strong>krovovima</strong><br />
*<br />
U Brezovici se Marjeta pomalo priučila novomu svomu stanju. Gašpar, makar je bio<br />
strog, ozbiljan i strašan naprama cijelomu svijetu i sebi samomu, prama njoj bio je blag,<br />
pun ljubavi i sve joj je želio učiniti po volji. Ona ga dakako rijetko za što molila. Jednoć -<br />
nekoliko dana iza kako se Batorić kući vratio - dojave mu, da je susjedni grof Erdödy-Bakač,<br />
s kojim je kao prijatelj grofova Zrinjskih živio u zavadi, natjerao svoje ljude u brezovičke<br />
vinograde i ondje dao malone sve trsove posjeći. Batorić je još dospio, te je mogao<br />
uloviti kolovođu neprijatelja. Dade ga do gola svući i protjerati kroz bičeve svojih haramija,<br />
a zatim zapovjedi, da mu onako napô mrtvu stave na trbuh živu žeravicu. Na jauk i<br />
plač nesretnikov doleti Marjeta u dvorište i s podignutim k nebu rukama zamoli u Batorića<br />
milost za čovjeka. Gašpar, koji prvoj svojoj gospođi nije nikada uslišao slične molbe,<br />
sada taj čas obustavi kaznu i dopusti da se izmučeni bijednik prenese pod krov, gdje mu<br />
Marjeta rane poveže uz pripomoć svojih žena. Ljudi Batorićevi čudili mu se i zaključili<br />
da će ili naskoro gospodin podban umrijeti ili je mlada gospođa kakova čarobnica, kojih,<br />
kako ljudi govore, imade u Talijanskoj sila božja.<br />
Jedva što je Batorić koje četiri nedjelje bio u Brezovici, dođe k njemu plemić <strong>Pod</strong>gajčić,<br />
sudac županije zagrebačke. Poslao ga ban, poslali ga staleži i redovi, da Batoriću javi,<br />
neka što prije dođe u tabor.<br />
- Kraljevina na sve strane krvari iz teških smrtnih rana - tako je počeo sudac - a ti, Gašpare,<br />
sjediš kod kuće. Ne znamo više, što bismo učinili. Kranjski staleži ne šalju pomoći,<br />
kralj ne daje pojačanja, niti se plaćaju ovi vojnici, što ih u zemlji drži, pa tako - mjesto da<br />
nas brane, plijene nas. Turčin pak svaki dan provaljuje u zemlju diljem cijele granice.<br />
Opet moramo slati ljude da na brzu ruku poprave gradove i šančeve na međi. Istina -<br />
žetvi je vrijeme, ali, makar propalo žito, tu nema oklijevanja. Osim toga carski generali<br />
sve se više šire u kraljevini i svaki čas trgaju koji komad zemlje ispod banove vlasti. Moramo<br />
u saboru stvoriti nekakve zaključke protiv te otimačine. A tko će - ako ne ti! Čuj der<br />
samo ovo, što ću ti sada pripovijedati. Bio sam u bitki, znam dakle najbolje. Dok tebe nije<br />
bilo, navali kaniški paša na utvrdu Bakovčicu, mali tornjić kod Đurđevca. Za malo da ga<br />
ne osvoji, ali mi uprijesmo sve sile i obranismo zidine. Paša ode, otkud je i došao. Polovica<br />
naših ostade na bojištu. Bilo Turaka dva puta koliko nas. No Bog i blažena Djevica<br />
Marija ne ostaviše našega barjaka. Gradić je istina silno trpio i trebalo ga odmah popravljati.<br />
A znaš da je križevačka županija gotovo već bez stanovnika - nema tamo dosta<br />
kmetova da se nađe dovoljno poslenika potrebitih za tako brzi popravak. Što ćemo, morali<br />
smo čak iz Posavine i Pokupskoga tjerati ljude gore u <strong>Pod</strong>ravinu, da poprave grad.<br />
Bilo baš u vrijeme kosidbe - i sad ljudi dolje nemaju sijena. No slušaj dalje. Jedva mi grad<br />
popravili, kad al eto general varaždinski pošalje kapetana sa četom Vlaha, otjera naše<br />
ljude i, kako čujem, već se Vlasi ondje stalno nastanjuju. Tu se mora nešto učiniti!<br />
Batorić nije više ni časka oklijevao. Još se isti dan otpravi na put. Marjeta ga zaplakana<br />
ispratila pred dvor. Bilo joj strašno da će odsada biti posve sama u pogibeljnoj ovoj zemlji.<br />
- Oj, premila ženo moja - ne plači. Bog je uz nas. Ja ću se vratiti čio i zdrav. Ta ne idem ja<br />
prvi put u boj. Sramota bi meni bila, i kukavštinom bi se smatralo, da ostanem u slatkome<br />
tvome naručaju, kad me domovina i vjera zovu. Ne bi zaslužio ni tebe, srećo moja! Ti<br />
znaš da osramoćen vitez ili bijedna kukavica nema prava ni pred Bogom ni pred ljudima<br />
da živi. A najmanje bi tada smio još pogledati u tvoje divne crne oči. Moli Boga, da bude<br />
milostiv tebi i meni.<br />
30