Pod starim krovovima - Ksaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima
- Ne, ne, Čezare! - klikne mlada žena i njene oči segnu pogledom za raspelom, što je sa
suprotivne stijene gledalo na nju. I kao da pred nečim bježi, skoči u pokrajnu sobu i zatvori
za sobom vrata.
- S Bogom, gospođo - javi se tada još časnik. - Ja idem, Bog će mi se smilovati i u prvoj
bitki, u kojoj ću se boriti za njegovu vjeru, nadarit će me turskim tanetom.
Marjeta je klečala u drugoj sobi nasred poda. Gorko je - gorko plakala. Svoje burne osjećaje
dušila je u beskrajnim dugim molitvama. Tako je ostala cijele noći. Kojiput samo da
joj ne provali na usta pitanje: "Zašto sve to?" - ali svakiput je i lik muža njena i mučenički
obraz raspetoga Boga udušio pitanje.
Rano u zoru ode četa. Marjeta razabra zapovjedački glas Čezarov. Kad je posljednje jeke
od topota nestalo, Marjeta se strese po svem tijelu i neopisiva žalost okupi joj dušu. Sa
svih strana kao da ju je nešto teško oklopilo:
- On će se navalice baciti u najžešće redove boraca, srnut će u pogibao, pogodit će ga
smrtno zrno - a svemu ću biti ja uzrok: sve će to od žalosti za mnom učiniti - i njene oči
izgube se u gustim suzama bez prestanka.
Sluškinje, koje u jutru dođoše u sobu, prepadnu se, kako im gospodarica izgleda blijeda i
kako su joj oči nabrekle od plača i od nesna. Nisu se usudile, da je pitaju, kakova je nevolja
muči, i mišljahu, da je to sa straha od jučeranjih gosti. Da je umire, začeše hvaliti, kako
je ova četa bila posve drugačija, nego li pređašnje, koje bi ovako u dvor dolazile. Inače se
nije moglo dosta nasmagati, a taj put zadovoljili se ljudi svačim, što im je špan dobre volje
dao. Pripovijedale su dalje, kako su vojnici španu kazivali da im je zapovjednik osobito
dobar gospodin, samo da je uvijek silno žalostan. Još su pripovijedali da je gospodin
zapovjednik svakuda propitkivao za taj dvor, jer da je valjda rođak gospođi; - i on da je
iz Talijanske.
Marjeta je i slušala i ne slušala, a ipak nije mogla da se ne zanima za te razgovore; najposlije
dapače uzela sama ispitivati da joj sad ovo, sad ono ponovo pričaju.
Tako je prošao dan.
Pod večer sve se dalo dosta rano na počinak, samo Marjeta nije mogla da pomisli na to.
Jednako je mučio silan nemir; oko duše joj plazile crne slutnje. Dalo joj se također veoma
na žao, što je Batorić tako dugo samu ostavlja u toj strašnoj - strašnoj zemlji. I srce joj jače
nego ikada zadršće od čeznuća za Venecijom.
*
U kuriji sve već spavalo i nigdje nije bilo svijetla ni luči. Marjeta još uvijek bdi sjedeći u
sobi, gdje je jučer s Čezarom bila. U jednoć joj se pričini kao da čuje nekakav polagani
štropot po vanjskome zidu. Nije još pravo razmislila, što bi to moglo biti, kad je već pred
njom stajao Čezar.
- Što, vi tu? - otme joj se prestrašen i veseo krik.
- Ne preplašite se, Marjeto! Slušajte me prije svega. Došao sam po vas. Ostavio sam vojnike,
do jutra ćemo ih lako stignuti. Vojska ide pravcem k jugu, odonud eto nas začas
kod mora, a onda galijom dalje - u Veneciju. Ja znam, da me ljubite; - o da - da - vi me
ljubite: moje me srce o tom uvjerava, a ono ne vara. Pođite dakle sa mnom. Uslišajte me,
nećete žaliti. Ja ću vam služiti, kako se jedino kraljicama služi; sve ću vam prostrijeti pred
koljena, što vam tek srce zaželjeti može; - jer ja sam mlad, ja sam vješt na peru i na maču,
prijatelj sam i ljubimac moćnih knezova, slavnih vojskovođa. Oh, ja ću na vašoj strani
34