Pod starim krovovima - Ksaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima
slavnim uznosnim riječima uzeo dičiti i uzdizati ljepotu bajnoga grada. Kod toga gledaše
zamjetljivom pozornosti i znaličnosti ravno u lice mladoj gospođi, kao da nešto isčekuje
u njemu, no Marjeta se silila, da se ne oda; hineći, da ga ne prepoznaje, ali nije mogla
savladati svoga veselja, što joj se pruža prilika razgovarati o dalekoj domovini, niti je
mogla zapriječiti, da je ne mine pređašnja nesigurnost - ona se naprotiv posve s djetinjskom
povjerljivošću prepustila ugodnosti zabave.
- Oh, što da vam još krijem, milostiva gospođo! - klikne napokon časnik - ja vas poznajem
još iz Venecije. Od prvoga trena kad mi je dobrota božice Fortune dopustila da sam
vas vidio u atelieru umjetnika, komu ste sjedili i koji je moj najbolji prijatelj - ah - od onda
ja vas nisam više mogao zaboraviti; - ta - tako što bilo bi svakomu smrtnomu oku nemoguće
- tko da vas zaboravi, koji vas jednom vidi!
- Vi ste preljubezni - prihvati Marjeta s dražesnom dobrovoljom.
A tada uzme u ruke svjetiljku, pridigne je prema suprotnoj stijeni te rekne: - Eto, ovdje je
taj portret!
Mladić gledaše čas na sliku, čas na Marjetu i najposlije uz dugi uzdah otme mu se iz dna
srca zadivljen usklik: - Oj Bože, kako ste krasni!
Marjeta se ljupko nasmiješi, ali i zastidi pred žarom njegovih pogleda. Hitro položi svjetiljku
na stol. Bila je posve zabunjena, i u toj smetnji, ne znajući pravo, što čini, odade se,
da se i ona njega sjeća.
- Dakle se sjećate? O hvala vam, gospođo; ja sam presretan s te misli, sada se cijenim sretnijim
od najmoćnijega vladara, jer znadem, da je vaše božansko oko udostojalo zamijetiti
mene, za vas neznatna crva. Hvala - hvala! Gospođo, dopustite mi po tom, da vam sve
kažem, i da vam sve otkrijem, što se u tome vrućem mojem srcu krije od prvoga časa.
Odonda mi je izgubljen mir za svaki časak, što vas nisam vidio. Čitave dane i cijele noći
vrebao sam na svaku zgodu, da pribavim duši svojoj čistu i nedužnu sreću, da se oči moje
mogu nasladiti pogledom vaše nebeske ljepote. Žalibože, nije bilo prilike da vam se
približim. Makar sam plemić kao i vaš otac, nisam se usudio ni da pomislim na takova
što, jer sam tek bio kukavan pjesnik bez imutka i bez dohotka. Ah - i tako dođe onaj strašni
dan, kad vas je Venecija izgubila, a ja postao najbjednijim čovjekom, bjednijim od
onih nesretnika, kojima je priječi preko "Ponte dei Sospiri". Smilujte se, pustite, ja moram,
svijetla damo, ja moram, da vam sve kažem! Znajte dakle, da sam danas carski vojnik,
da sam ovdje jedino od želje, da vas vidim. Ostavio sam Veneciju, stupio u stranu
vojsku, u četu, za koju sam znao, da ide u Hrvatsku. Sve to poradi vas! I danas sam krenuo
stramputicom, samo da u vaš dom uljezem, da vas vidim - i da vam kažem prije,
nego što me u ratu zrno zahvati, da vas ljubim, krasna gospo, kako vas nitko na svijetu
ljubiti ne može! - Ah, otkako sam prekoračio među ove kraljevine, svejednako sam raspitivao
za vaš dom, i gledajte - Bog me je uslišao - i to je znak, gospođo, to je znak, da on
moju ljubav ne proklinje - on joj se je smilovao!
Dok je Čezar ovo govorio, lijepo je njegovo lice čas plamtilo od zanosa, čas blijedilo od
uzrujanosti i strasti. Marjeta se morala protiv volje zagledati u njega i nije mogla da mu
prekine riječ - tek na koncu pokrije objema rukama poblijedjelo lice i ne znajući zašto pade
u grčeviti plač.
- Oprostite mi! - zabrinuto prihvati riječ Čezar i skoči sa stolca, te približiv joj se nastavi
ponešto tronutim glasom: - Zašto plačete? Jesu li možda ove suze po mene prijatne? Ah,
u najboljem slučaju one sažaljuju moju ljubav - jao, valjda i to ne! Zar vas dakle moje riječi
vrijeđaju ili vam boli zadaše? Bože, koliko sam nesretan - o, ne ljutite se i oprostite mi,
smilujte mi se, Marjeto, ja vas ljubim, morao sam vam to kazati!
32