Pod starim krovovima - Ksaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima
Tek kada je kraljevski reskript spomenuo potrebu nekakve promjene u domaćem zakonoslovlju
i napomenuo previšnju želju da se "vazda vjerne kraljevine" izjednače u ovom
pitanju sa naprednim principima zapadnoga svijeta - onda je čar prestao, te su se frakovi
dočepali opet svoga prava. A starci zapreme skrajnja mjesta na skrajnjoj desnici.
Koliko god je momenat bio svečan, u sabornici se ipak pojave ironički poklici prema staračkoj
skupini. A istom na galerijama! Simpatije su njihove čeznule za skrajnjom ljevicom
- mladim je ljudima na galeriji br. III. bilo nerazumljivo da još može biti ljudi koji bi
mogli sjesti na tako suprotivna mjesta. Zato nije bilo kraja ni konca ruganju i krupnim
šalama kojima su mladi ljudi obasuli trojicu staraca. Najblaži nazivi bijahu: "pretpotopni
ostaci" - "verbecijanske mumije" - "zagorski šljivari"!
Najviše se isticala njih četvorica. Galerija se gotovo zaorila glasnim smijehom. Najposlije
se ostavili šale te stali posve ozbiljno žestokom strogom kritikom prekoravati tmine
prošloga koljena, a zavodila ih u taj čas ona obična i tako smiješna nepravednost s koje
svako mlađe doba, svaki mlađi naraštaj, živo vjeruje i misli da je prava prosvjeta započela
istom u njihove dane, a sve što je otprije da je zlo i naopako, a valja samo današnje. A
najposlije - promisliš li pravo - sve je tek neprestani kotač u kojem ljudska glupost, slabost
i predsuda "vrteći se ne prestaje"; ona je jedina vječna, stalna i nepopravljiva; ona je
od iskona i ostaje u pročaja. Prema njoj slaba je i nemoćna lokomotiva, električna iskra i
spektralna analiza.
Možda je tako mislio čovjek sjedeći blizu ove četvorice. On se svakim časom više uznemirivao.
Osobito nije na njemu bilo ništa, izim što je u licu njegovu bio nekakav "historičan"
tip, te je svatko videći ga morao odmah pomisliti da je ovo lice već vidio i gledao ma
u kojoj ilustrovanoj historiji ili u kakovoj galeriji historičkih portreta iz šestnaestog ili sedamnaestog
vijeka.
Napokon se nije više mogao svladati, te zametne razgovor s onom četvoricom. Začas bilo
je živahne debate među njima.
- Da - da - vama su tek bijedni, u svojim predsudama okamenjeni "šljivari" - klikne ovaj
peti - nisu proučili onih folijantâ knjigâ koje imate vi u glavi, ne dosežu visinâ vaše moderne
današnje uljuđenosti - tako mislite vi. Možebiti nemate krivo. Svakako nisu ono
što smo mi. Ali - dajte - da vam tek nešto kažem o njima. Gledajte: - onaj tamo suhi stavio
je nekoć zarad svoga uvjerenja na kocku i život svoj i svoju obitelj i svoju imovinu -
onaj drugi pokraj njega volio je nekoć da ga otac razbaštini nego da prelomi vjeru svojoj
vjerenici, siromašnoj prostoj Židovki djevojci - a onaj treći kao podžupan nije dao da se
izvrši naredba njegova bana, jer je ta naredba po njegovu mnijenju krnjila municipalna
prava. On je naime mislio i sumavao "verbecijanski" da je zakon najveći gospodar; dakako,
on nije pojmio novih, modernih načela!
- Zar ih vi poznajete?
- Ne poznam baš ove, ali sam poznavao mnoge od njihovih vršnjaka. Pa da ih vi poznajete
ovako, ne biste više tako strogo osuđivali ove prezrene šljivare. Ne poznate ih, ne
poznate.
Sjednica se svršila, ali ova petorica nisu svršili svoje zabave. Poslije su još dugo hodali po
Markovu trgu, a onaj im je peti morao pripovijedati o svojim starim znancima. Najviše je
i najčešće spominjao nekoga svoga susjeda Batorića i stari mu dom Brezovicu.
Novovjeka četvorica slušala ga rado, te im je morao jednako pripovijedati. Najposlije
prestane sâm: - Ne da se to tako ukratko iskazati, a najzad sam rad da se i vi upoznate s
ovim dijelom našega Hrvatstva: dopustite dakle da vam do zgode pročitam svoje bilješke
i uspomene što sam ih - ne od obijesti nego od nutarnje potrebe - napisao o svom sta-
4